Na svetkovinu Uzašašća Gospodinova u četvrtak, 9. svibnja, svečano koncelebrirano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, kad su proslavljeni i blagdan Prijenosa moći sv. Nikole biskupa i 17. godišnjica posvete župne crkve sv. Nikole u Kistanjama.

Neka ta trostruka proslava „potakne u nama osjećaj ponosa da smo i mi Teofil, da nosimo to ime; da budemo toga svjesni, da s tom sviješću slušamo i slavimo Gospodina; da rastemo u njegovoj ljubavi, spoznaji njegove blizine i da shvatimo veličinu Isusovih riječi ‘Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta’“, potaknuo je mons. Zgrablić, u duhu spomena Teofila u prvom čitanju iz Djela apostolskih.

U Teofilu se svatko od nas može prepoznati, rekao je nadbiskup, istaknuvši da ta riječ znači osobu koju Gospodin ljubi. Teos znači Bog, a filia ljubav. „Ljubav je dar kojeg je uskrsli Gospodin obećao svojim učenicima i darovao ga je i nama. Taj dar nam omogućuje da Gospodina prepoznajemo, sretnemo, da s njim živimo i da hodamo s Gospodinom koji je s nama u sve dane našeg života“, rekao je nadbiskup. Zadnje riječi koje je Isus rekao učenicima prije nego je uzdignut na nebo su: „Primit ćete Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci sve do nakraj zemlje“.

Biti uzdignut na nebo koristi se i u Starom zavjetu, kad se riječ ‘uzdignuće’ koristi za kraljevsku čast. „Kralj je bio uzdignut kad je počeo svoju službu. Ako je Isus uzdignut, znači da je uzdignut u Božju čast, uzdignut je u svijet gdje je Bog. To znači njegovo gospodstvo nad svime stvorenim, da je gospodar neba i zemlja koji je pobijedio svakog ljudskog neprijatelja, svako ljudsko zlo, smrt i sjedi s desne Ocu. Gospodin je uzdignut u Božju blizinu nakon što je uskrsnuo i učinio nešto veliko za nas. Gospodin je stvorio nešto za nas, a to je otkupljenje i spasenje i vraća se k Ocu“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Nakon što je Isus uskrsnuo i 40 dana se ukazivao svojim učenicima, Isus je otišao u Božje boravište, ali to nije prostor poiman u ljudskoj kategoriji. „Bog je u drugačijoj stvarnosti od ove zemaljske, ali ne negdje drugdje, jer Isus je rekao: ‘Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta’. Gospodin je za svoje boravište prvenstveno izabrao naš život. Gospodin se nastanio u našoj duši. Po otajstvima naše vjere Krist se nastanio u našoj duši“, istaknuo je mons. Zgrablić, upozorivši da čovjek često živi kao da nema duše, a ona je vrijedna i dragocjena.

„Krist je izabrao za svoje svetište, za hram u kojem će on boraviti našu dušu, naš život. To je sveto mjesto u kojem Gospodin boravi. To je novo boravište koje je on izabrao svojim uzašašćem, da nam bude toliko blizu, da bude doista dio našeg života. To spoznajemo u svecima, u blagdanu Uzašašća i u slavlju posvete crkve. To prepoznajemo kao novi oblik Isusovog boravka u našem životu“, istaknuo je nadbiskup. Stoga je lijepo uz blagdan Uzašašća slaviti i sv. Nikolu „koji je također uzišao, uzdignut je do Boga kao svi sveci koji su s Bogom živjeli“. Nadbiskup je zahvalio Bogu za Božji hram kistanjske župne crkve koja je osobito boravište u kojem se Gospodina slavi i gdje se on daruje u svetim znakovima i otajstvima.

Naš život je zadatak, trud, hod i napor da sve više i dublje otkrivamo Božju prisutnost i Božje djelo, što je Bog učinio za nas ljude, rekao je mons. Zgrablić. „Ako smo po sakramentima povezani s Kristom, onda je blagdan Uzašašća naša pobjeda. Mi gledamo Krista, ali gledamo i sebe, da je Gospodin i nas uzdignuo k sebi, k Bogu. Toliko nas je približio Bogu da mu bliže ne možemo doći. Moramo rasti u našoj spoznaji, u našoj svijesti i vjeri Božje prisutnosti. Što više budemo rasli u vjeri Božje prisutnosti, davat ćemo više prostora Duhu Svetom kojeg nam je Gospodin darovao, da on može djelovati u našem životu i da možemo koristiti službe koje nam Gospodin povjerava“, rekao je mons. Zgrablić. Živeći te službe, možemo nastojati oko mira, kako kaže apostol Pavao.

„Ljubav ne može biti pasivna, nego uvijek čini dobro drugome“

„Živjeti sa svakim u miru ne znači živjeti u pasivnosti, ignoriranju ili samo toleranciji. Nego, mir koji Bog daruje ispunjen je ljubavlju. Nema Božjeg mira bez Božjeg duha i Božje ljubavi. Ljubav ne može biti pasivna, nego uvijek čini dobro drugome. Čineći dobro drugome, duša se ispunja mirom i širi mir oko sebe“, rekao je predvoditelj slavlja. Kad osoba čini dobro, izgone se i zlodusi.

„Ako se Boga donosi kao ljubav, radost i mir gdje je mrak, netrpeljivost, podjela, tuga, tjera se zloduh koji donosi negativno u životu. To imamo priliku činiti svakog dana u našoj sredini, u našoj obitelji. Da Božjom snagom, potaknuti Božjim duhom, ne samo svojim silama, nego sviješću Gospodnje prisutnosti, možemo izgoniti zlo u nama i oko nas, da Gospodin bude više prisutan u našem životu“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Isus kaže da ćemo govoriti drugim jezicima. Neki imaju dar govora u jezicima, glosolaliju, ali „jezik kojeg svi ljudi razumiju je jezik duha, jezik ljubavi. Taj novi jezik kršćani moraju govoriti, da ljubimo na Isusov način. Isus ljubi ne samo kad ima simpatije i osjećaje prema nekome, nego nikada nikoga nije isključio iz svoje ljubavi, pa ni protivnike, one koji su ga razapinjali i osudili na smrt. Isusova ljubav je bila potpuna i bezuvjetna. To su činili sv. Nikola i drugi sveci: ljubili su čovjeka bezuvjetno, pa i one koji su ih progonili, mučili, ubijali, koji su bili njihovi protivnici. Sveci nisu dozvolili da u njihovo srce uđe zlo, jer su bili osposobljeni govoriti novim jezikom“, poručio je mons. Zgrablić.

Nećemo biti izuzeti od nevolje, bolesti i poteškoća, ali Gospodin je s nama u našem životu, pobjednik, uzašao je na nebo, istaknuo je nadbiskup, poručivši: „Gospodin će onima koji ga ljube sve okrenuti na dobro. I po milosrđu kojim Bog odgovara na grijeh koji počinimo, shvatit ćemo koliko je Bog velik“.

U misi su sudjelovali i Janjevci iz Dubrovnika s don Robertom Ćibarićem koji godinama dolaze na proslavu u Kistanje, a Janjevci iz Kistanja idu u Dubrovnik na Festu sv. Vlaha, kao i monasi iz obližnjeg manastira Krka koji također časte sv. Nikolu.

Župnu crkvu sv. Nikole u Kistanjama, nakon sedmogodišnje gradnje, 9. svibnja 2007. g. posvetio je zadarski nadbiskup Ivan Prenđa. Uz mnoge dobročinitelje, dvije trećine sredstava za izgradnju crkve sv. Nikole osigurala je Zadarska nadbiskupija. Do izgradnje te crkve s visokim zvonikom, vjernici su se okupljali u maloj crkvi Prikazanja BDM koja se nalazi ispred sadašnje župne crkve. Nadbiskup Prenđa, a s državne razine tadašnji ministar obrane Gojko Šušak, uz podršku hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, bili su se zauzeli da Janjevci, najstarija hrvatska dijaspora, 1997. g. nastane Kistanje i da to, nakon Janjeva na Kosovu, bude njihov novi dom po povratku u domovinu Hrvatsku, gdje sada žive janjevačke obitelji s brojnom djecom, u otvorenosti životu i snažnoj povezanosti s Crkvom.

Na kraju mise, prisutnima se obratio Pavao Palić iz Zagreba. Zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću što radi dolazi u Kistanje, kao i njegovi prethodnici. „Nemojte nikad zaboraviti ove ljude, jer oni su jamstvo čvrste vjere i velike ljubavi prema svom hrvatskom kraju. Apostol Pavao kaže Apolonu: ‘Ja sam zasadio, ti zalijevaj, a Bog će dati rasti’. Prvi župnik don Gašpar Dodić, mons. Nikola Dučkić, don Josip Dučkić i sadašnji župnik Ivan Perković, svi su nešto zasadili na oranici zajednice vjernika koji su zalijevali kistanjski kraj svojom ljubavlju, vjerom, žrtvom, svojim protivštinama, siromaštvom. Zato je i plodonosno, puno je djece, radosti i svjedoci smo kako se iz kamena, iz ničega, stvara život i ljepota Božjeg stvaranja. Hvala vam na svjedočanstvu te divne vjere. Ostanimo sjeme koje je posijano, zalijevat ćemo ga, budimo hrabri i radosni i samo naprijed“, poručio je Palić janjevačkim vjernicima. Kroz sedam stoljeća njihove povijesti, trajna je povezanost janjevačkih ljudi s njihovim zaštitnikom sv. Nikolom te sv. Nikolu zahvalno časte dva puta godišnje, 6. prosinca i 9. svibnja.

Pjevanje na misi predvodili su župni zbor sv. Cecilije iz Kistanja i Mješoviti pjevački zbor ‘Janjevo’ iz Zagreba pod ravnanjem s. Blaženke Delonga. Zbor Janjevo iz Zagreba darovao je mons. Zgrabliću kip sv. Nikole biskupa, a župljani Kistanja darovali su mu Višeslavovu krstionicu i Bašćansku ploču, radove kistanjskih obrtnika.

Kistanje od 2015. g. imaju relikvijar u kojem je ampula koja sadrži Mannu sv. Nikole, svijetla tekućina koja prokapljuje iz kostiju sv. Nikole. Tu je relikviju župi Kistanje darovao mons. Francesco Cacucci, nadbiskup metropolit Barija i papinski delegat tamošnje bazilike Sv. Nikole u kojoj se čuvaju moći sv. Nikole. Nakon mise, nadbiskup Zgrablić predvodio je procesiju s tim moćima sv. Nikole biskupa.

Posmrtni ostaci sv. Nikole prenijeti su u talijanski grad Bari i pohranjeni u crkvu izgrađenu njemu u čast, 9. svibnja 1087., uz veliko slavlje u kojem je sudjelovao i Papa. Do tada je tijelo sv. Nikole bilo u katedrali u Miri, u današnjoj Turskoj. Pred opasnošću muslimanskog osvajanja Mire, mornari iz Barija uzeli su iz grobnice kosti sv. Nikole i prenijeli ih na sigurno, u Bari, 9. svibnja 1087. godine.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u srijedu, 8. svibnja, gostovala je s. Jelena Lončar, ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Na susretu u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru održala je izlaganje o temi ‘Actio i djela milosrđa – caritas’ o pozivu na milosrdno, karitativno djelovanje u svjetlu življenja Božje riječi.

„Kršćansko karitativno djelovanje mora biti uprisutnjenje ljubavi ovdje i sada. U konačnici, prisutnost djelotvorne ljubavi ispit je autentičnosti Crkve“, poručila je s. Jelena, rekavši da postoje mnoge mogućnosti karitativnog djelovanja u župnim i drugim zajednicama. „’Ljubav je domišljata…’ (1 Kor 13,4), ali je treba imati i treba biti za nju otvoren“, potaknula je s. Jelena.

„Kristova Crkva pozvana je biti vjerodostojna u svom poslanju u svijetu te svojom brigom i konkretnim djelovanjem ostvarivati Božje planove. To svoje poslanje Crkva izriče u različitim oblicima pomoći siromašnima, obespravljenima i zanemarenima. Karitativni rad je zadaća Crkve, a ljubav prema bližnjemu, ukorijenjena u ljubavi prema Bogu, na prvom je mjestu i zadaća cijele crkvene zajednice, na svim njenim razinama. Punina ljubavi ostvaruje se u konkretnim djelima milosrđa. To je obveza svakog vjernika ponaosob i sve Crkve“, poručila je s. Jelena.

Po dvjema zapovijedima ljubavi Isus nas potiče na ljubav prema Bogu i bližnjemu, koja je odrednica našeg konačnog spasenja. „Ljubav svoju puninu doživljava u konkretnosti – u usmjerenosti na konkretnog čovjeka. Karitativno služenje je temeljna funkcija Crkve koja je pozvana Kristovu ljubav prenositi svijetu i s njim je dijeliti. Ta ljubav svoju puninu doživljava u konkretnosti, u ponašanju prema bližnjima. Prema Evanđelju, i na Posljednjem sudu ćemo biti suđeni po onome što (ni)smo učinili za potrebite. Zaista kažem vam, što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste. Tu se pokazuje da se u pružanju pomoći svakom čovjeku krije mogućnost susreta s Bogom. Dakle, djela milosrđa koja smo za života učinili će biti mjerilo posljednjeg Božjega suda“, istaknula je s. Jelena.

Važna je i suradnja Caritasa s drugim humanitarnim i socijalnim organizacijama. „Caritas u svom djelovanju nije i ne smije biti zamjena Državi u rješavanju socijalnih problema. Zadaća Caritasa je da dopunjava rad državnih institucija te da djeluje na područjima koja su zapostavljena ili se njima državne institucije ne bave. S druge strane, Caritas ima mogućnost bržeg djelovanja, bez birokratskih zapreka i s većom slobodom odlučivanja“, naglasila je s. Jelena, istaknuvši da je Caritas djelotvorna ljubav Crkve, bitna i neizostavna dimenzija, temelj Crkve.

Caritas je „crkvena organizacija koja svoje poslanje crpi iz vjere i Evanđelja: Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste (Mt 25,45). Caritas ne želi niti može vršiti zadaće koje spadaju na državne institucije. Ali nastoji djelovati tamo gdje pomoć i podrška institucija nije dovoljna ili učinkovita. Caritas uvijek osluškuje potrebe najranjivijih u društvu i na njih nastoji pružiti konkretne odgovore“, istaknula je s. Jelena, rekavši da „kršćanska ljubav ne smije izgubiti svoju specifičnu dimenziju i motivaciju, ali treba sudjelovati u suradnji s drugim organizacijama, u povezivanju u dobru i zauzimanju za potrebne. Ljubav nošena nadom u dolazak kraljevstva Božjega treba poticati kršćane na karitativno djelovanje. Bez te nade, karitativno djelovanje postalo bi dijelom državne socijalne skrbi“, upozorila je Lončar.

„Mnogi siromašni su zakinuti u svojim pravima, a vlasti nerijetko izbjegavaju uspostavljanje pravednijih društvenih odnosa. Caritas je, stoga, itekako pozvan proaktivno djelovati u zagovaranju potrebnih i ublažavanju uzroka siromaštva i nejednakosti. Bitna zadaća Caritasa je zagovarati potrebe i prava socijalno ugroženih te informirati javnost o njihovim potrebama“, poručila je s. Jelena. U potrebi socijalnog zagovaranja, Lončar je istaknula da zadaća Caritasa nije samo dijeljenje materijalnih dobara, nego i borba protiv siromaštva.

Ljude Caritas najčešće asocira na materijalne i zdravstvene nevolje pojedinaca. Međutim, u Caritasu se, osim s materijalnim, sve češće susreću i s drugim oblicima siromaštva. To su duhovno, duševno i mentalno siromaštvo, osamljenost starijih, izgubljenost mladih, međugeneracijski jazovi, ovisnosti, rastuća ovisnost o Internetu. „Materijalna oskudica je prisutna u društvu. Ipak, zabrinjava nas duhovno i socijalno siromaštvo, otuđenost ljudi jednih od drugih, beznađe i besmisao života, poremećen i relativiziran sustav vrijednosti te osamljenost prisutna u svim slojevima i među svim generacijama“, upozorila je s. Jelena, potaknuvši da je „Crkva pozvana ukazivati na te vidove siromaštva i na njih odgovarati zauzetijom prisutnošću i većim razumijevanjem koje nosi utjehu“.

Materijalno siromaštvo često dovodi do nasilja u obitelji, ovisnosti, poteškoća u komunikaciji te do rastava i raspada obitelji. „U tom segmentu, dragocjena su Caritasova obiteljska savjetovališta u kojima stručnjaci, zaposlenici i volonteri, pružaju široku stručnu i duhovnu pomoć i podršku pojedincima i obiteljima“, rekla je s. Jelena.

„Nikada i nigdje kršćanin ne susreće Boga bliže i potpunije kao u čovjeku patniku“

Narav Crkve izražava se u trostrukoj zadaći: naviještanju Božje riječi, slavljenju sakramenata i služenju ljubavi. „Te se zadaće uzajamno pretpostavljaju i ne mogu se odvajati jedna od druge. Specifičnost Caritasa kao kršćanskog služenja svoj korijen i temelj mora imati u vjeri i Euharistiji. Isus u svom navještaju o Božjem kraljevstvu osobito ističe skrb za bližnje. Možemo reći da je On na neki način alter ego siromašnih i potrebitih. Njegova ljubav i milosrđe vjerni su do križa. Nikada i nigdje kršćanin ne susreće Boga bliže i potpunije kao u čovjeku patniku. Po primjeru Isusa Krista, kršćani su pozvani pokazati ljubav prema svima koji su ožalošćeni zbog ljudske slabosti te u siromasima i patnicima vidjeti sliku siromašnog i trpećeg Krista i nastojeći olakšati njihovu oskudicu, u njima služiti Kristu“, potaknula je s. Jelena. Karitativni rad čini naviještanje i liturgiju vjerodostojnima u svijetu te je ujedno naviještanje riječi Božje i poziv na liturgiju.

„Caritas se ne može i ne smije odvajati od naviještanja i liturgije, a s druge strane, on baš po liturgiji mora biti više od socijalne djelatnosti i humanitarne pomoći. Dobrotvorno djelovanje se u svojoj bîti nadahnjuje na Božjoj riječi i slavljenju liturgije. Caritas svoju specifičnu duhovnost i motivaciju ne očituje toliko u sadržaju karitativne službe, jer će i nekršćanin i kršćanin čovjeku u nevolji pružiti istu materijalnu pomoć. No, kršćanin svom djelovanju može i treba dati novi smisao, ne brinući samo za čovjekovu materijalnu, nego i za ljudsku i duhovnu potrebu. Njegova pomoć tako nadilazi običnu socijalnu pomoć. Caritas mora svoju vjerodostojnost razvijati iz nutarnjeg jedinstva s naviještanjem i liturgijom i na taj način svjedočiti razlog i nadahnuće svoga djelovanja“, poručila je s. Jelena, istaknuvši: „Ako prepoznajemo Gospodina u euharistijskim prilikama kruha i vina, onda je nemoguće ne prepoznavati ga u čovjeku u potrebi – jer djelotvorna ljubav proizlazi iz slušanja Božje Riječi i slavljenja Euharistije te s njima čini trostruki susret s Gospodinom u slušanju, slavljenju i služenju“.

S. Jelena je razmatrala i kako Božju riječ pretvoriti u služenje potrebnima i Caritas kao mjesto primjene Božje Riječi u svakodnevnici. Actio predstavlja „krajnji plod kontemplacije nad pročitanom Božjom riječju koju smo meditirali i molili se u koracima Lectio Divina. To je i krajnji cilj Lectio divina: potiče nas da pročitanu Božju riječ, ono što smo ‘kušali’ u čitanju, molitvi i kontemplaciji, prenesemo u svakodnevni život. Nakon Lectio, Actio je najteži, najizazovniji korak jer zahtijeva trajnost i ustrajnost u svakodnevnici i pruža prigodu za preobražaj duše i tijela u konkretnom djelovanju. Actio čini Božju riječ djelotvornom, mijenjajući nas iz pasivnih slušatelja u aktivne izvršitelje Božje volje“, rekla je s. Jelena, istaknuvši da je Actio i „poziv na promjenu, na vjerodostojan život kojim se naša vjera pretvara u djela ljubavi, pravde i milosrđa u svijetu. Actio je djelovanje koje je po našem djelovanju odraz Božje ljubavi i prisutnosti u svijetu“.

Župne zajednice privilegirano su mjesto za karitativno djelovanje. „Koliko su naše župe ‘svratišta’ dobrog Samarijanca, a koliko nezainteresirano prolazimo pokraj čovjeka u nevolji? Kateheza i liturgija koje se ne prevode u djelotvornu ljubav bivaju neplodne. S druge strane, sâmo svjedočenje djelotvorne ljubavi, ako ga ne podržava kontemplacija i vjera, pretvara se u puko pomaganje i dobročinstvo. Župni caritasi su mjesto lakog prepoznavanja potreba i brzog djelovanja. Zbog svoje homogenosti i teritorijalne određenosti, župe kao mikro sredine su mjesta lakog prepoznavanja onih koji su u potrebi“, istaknula je s. Jelena.

„Kontemplaciju mora slijediti akcija“

Predavačica je istaknula i da se rad Caritasa temelji na volonterstvu i volonterima koji su neizostavni suradnici u karitativnom djelovanju. Oni čine za drugoga bez očekivanja da će postići nešto zauzvrat. U Caritasu je volonterstvo prije svega utemeljeno na dvjema zapovijedima ljubavi.

„Širenje i razvoj volonterstva u župnim zajednicama je konkretno promicanje kršćanske solidarnosti. Na tome bi trebao raditi svaki župnik, svećenik kojem je povjerena pastoralna briga za vjernike. U župnoj zajednici u karitativno volonterstvo mogu se uključiti sve generacije. Svatko može dati dio sebe i učiniti  mali iskorak i pomoć za bližnjega“, potaknula je Lončar, govoreći o velikoj vrijednosti volonterstva u karitativnom djelovanju.

„Volonter darovanjem sebe i svoga vremena pomaže onima kojima je pomoć potrebna, a istovremeno to darovano izgrađuje i onoga tko pomaže, potiče druge da i oni počnu pomagati te tako doprinosi postizanju veće pravednosti u društvu. Njihov doprinos potrebnima je dragovoljno odvajanje vremena, sposobnosti, znanja i vještina i to bez naplate. Njihovo služenje je kontinuirano i ne proizlazi iz viška vremena, nego je ugrađeno u njihov životni program. Brojne caritasove aktivnosti temelje se na volonterstvu. Svi ističu kako su volontiranjem više primili nego što su dali“, poručila je s. Jelena.

Volonterstvo u Caritasu je vjerski motivirano. „Caritasovi volonteri služe potrebnima u ime vjere i Evanđelja te se na taj način osjećaju kao Božji suradnici. Oni zadovoljstvo za darovano doživljavaju u unutarnjem ispunjenju i osjećaju korisnosti za potrebne. Njih na djelovanje potiče Božja Riječ, ona je u njima pokretač na Actio – učiniti nešto za bližnjega u potrebi“, rekla je s. Jelena.

Volonterske akcije provode se unutar različitih udruga i organizacija, npr. briga za starije u domovima, za bolesne, beskućnike, djecu s posebnim potrebama, osobe slabijeg ekonomskog statusa, nezaposlene, pomoć u učenju, starijima u kući, čišćenje okoliša, briga za životinje itd. Dragovoljni karitativni rad stvara kulturu osjetljivosti; potiče i usmjerava pojedince da se uključe u pomaganje i služenje, posebno u župnim zajednicama koje su plodno polje za uključivanje velikog broja vjernika u aktivno življenje Evanđelja.

S. Jelena je potaknula i na odgoj mladih u obitelji za djelotvornu ljubav, važnost da se od najranije dobi u djecu ugrađuje svijest o pomaganju, radost darivanja drugima. Djeci je potrebna pomoć u učenju empatije kao složene emocije i vještine. Prema istraživanjima, dijete u četvrtoj godini počinje povezivati svoje emocije s osjećajima drugih. I kateheza treba biti odgoj za djelotvornu ljubav. Kateheza, kao jedan od oblika posluživanja Božje Riječi i caritas su znakovi crkvenosti Crkve u njenoj proročkoj ulozi, poručila je s. Jelena.

Istaknuvši da su Caritas i djela milosrđa test vjerodostojnosti kršćanskog života, s. Jelena je podsjetila na misao Benedikta XVI. u enciklici Deus Caritas est: „Ljubav – caritas – će biti uvijek nužna, čak i u najpravednijem društvu. Ne postoji nijedno pravedno državno uređenje koje će služenje ljubavi učiniti suvišnim i nepotrebnim. Onaj koji želi ukloniti ljubav, sprema se ukloniti čovjeka kao takvog. Uvijek će biti onih koji trpe i koji vape za utjehom i pomoći. Uvijek će biti osamljenosti i situacija materijalnih potreba, gdje je nužna pomoć u obliku konkretne ljubavi prema bližnjemu“.

Živimo u vremenu potrošačkog mentaliteta, užurbanog života, površnosti u slušanju i informiranju, ali ovo je „i vrijeme preispitivanja vjerodostojnosti nas kao kršćana, osobito svećenika, redovnika i redovnica“, istaknula je s. Jelena.

„Svi smo ponekad umorni od užurbanosti života, zahtjeva koji se pred nas stavljaju, ciljeva kojima stremimo i planova koje oblikujemo. Zastanimo na trenutak u zahvalnosti za darovano i nemojmo zaboraviti one kojima je ta ljepota uskraćena, kako bismo imali prigodu učiniti malo djelo velike ljubavi koje će biti jedino stečeno što ćemo s ovoga svijeta ponijeti sa sobom. Jer, koliko budemo Božju riječ konkretnim djelima milosrđa unosili u svagdašnjicu, toliko će u nama biti obilati plodovi Lectio divina. Kontemplaciju mora slijediti akcija“, poručila je Lončar.

Povijest Caritasa seže potkraj 19. st., kad je teška socijalna situacija radnika potaknula veće uključivanje Crkve u socijalno područje. „Papa Leon XIII 1891. g. izdao je prvu socijalnu encikliku Rerum novarum, a ubrzo nakon nje počinju se osnivati Caritasi diljem Europe. Socijalne enciklike nakon toga doprinose definiranju načela socijalnog nauka Crkve, ali i uspostavi i razvoju većeg angažmana Crkve na karitativnom i socijalnom području u organiziranom obliku pružanja pomoći“, naglasila je s. Jelena. Caritas djeluje u više od 200 zemalja. Mreža Caritasa je najveća mreža u Hrvatskoj. Prisutna je u više od 500 gradova, općina i mjesta a sastoji se od Hrvatskog Caritasa, 16 (nad)biskupijskih te 500 župnih Caritasa.

U Hrvatskoj je prvi Caritas osnovao zagrebački nadbiskup Antun Bauer, 1933. g., a brigu za karitativno djelovanje povjerio je mladom svećeniku Alojziju Stepincu koji je duboko ugrađen u temelje karitativnog rada, zauzimanja za čovjeka u potrebi i koji je odmah na početku organiziranog karitativnog rada dao jasne i glavne smjernice rad Caritasa: “Što hoćemo? Ništa nova! Hoćemo samo da pokažemo da u Katoličkoj Crkvi još živi onaj duh koji je božanski Spasitelj ulio u nju da još živi duh djelotvorne ljubavi. Hoćemo da ona lijepa svjetiljka, što ima da gori u srcu svakoga kršćanina – a to je djelotvorna ljubav – i dalje sjaji. Ako bi se pak gdjegod počela gasiti, da joj nanovo prilijemo ulja. A ako bi se gdjegod sasvim ugasila, da je nanovo zapalimo““, citirala je s. Jelena Lončar bl. Alojzija Stepinca iz njegovog govora o Caritasu 1934. godine.

Caritas Zagrebačke nadbiskupije je najstariji i najveći biskupijski Caritas u Hrvatskoj. U Zagrebačkoj nadbiskupiji djeluje 165 župnih caritasa, 1 400 volontera i 8 000 osoba u potrebi. Koordiniraju se aktivnosti na razini Nadbiskupije, provode se terenski posjeti, edukacije, razmjena iskustava, natječaj za projekte župnih caritasa i duhovne obnove.

I. G.

Foto: I. Grbić

Crkvena proslava dolaska relikvije bl. Jakova Zadranina u njegov rodni Zadar iz Italije, prvi put u šest stoljeća dugoj povijesti od smrti toga franjevca na glasu svetosti, u nedjelju, 5. svibnja, bila je znak početka nove povezanosti između Zadra i hrvatskog blaženika zadarskog roda čiji svetački primjer nije dovoljno poznat i prisutan u Hrvatskoj i u njegovom rodnom Zadru.

Fra Vincenzo Dituri, gvardijan franjevačkog samostana u Bitettu gdje je bl. Jakov djelovao i Tonino Giordano, pripadnik Trećeg franjevačkog svjetovnog reda, donijeli su u Zadar 4. svibnja relikviju bl. Jakova Zadranina – prst franjevca, koji se nosi svake godine u procesiji u Bitettu na blaženikov blagdan 27. travnja, na proslavi koja okupi i 100 000 hodočasnika.

Proslava bl. Jakova s njegovom relikvijom u Zadru 5. svibnja sastojala se od mise u crkvi sv. Frane koju je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić i potom procesije središtem Zadra s relikvijom bl. Jakova, prvi put u povijesti Zadra, koju je također predvodio mons. Zgrablić.

Na kraju proslave koja je završila u katedrali sv. Stošije, gvardijan Dituri pozvao je nadbiskupa Zgrablića da sljedeće godine mons. Zgrablić u Bitettu predvodi misu i procesiju na blagdan bl. Jakova, 27. travnja. Bl. Jakov u Bitettu toliko je prisutan i osvjedočeni su u uslišanja po njegovom zagovoru, da ga nazivaju Ljubljeni, Sveti i Naš otac. Bitetto je udaljen 25 km južno od Barija. Bl. Jakov je iz Zadra bio pratio poglavara na Kapitul Franjevačkog reda u Italiju, a onda je poslan u Apuliju gdje su franjevci imali nekoliko samostana i gdje su dolazili bosanski bjegunci pred Turcima. Tako je bl. Jakov godinama, do svoje smrti 1496. g.,  djelovao u Bitettu.

Na kraju proslave, prigodne riječi u katedrali sv. Stošije uputili su fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima i fra Vincenzo, gvardijan samostana iz Bitetta. Provincijal Šanko najavio je vjernicima ideju da ubuduće svake godine Zadrani koji žele hodočaste u Bitetto na Jakovljev blagdan i sudjeluju u proslavi 26. i 27. travnja, a da franjevci iz Bitetta i njihova grupa hodočasnika ubuduće svake godine u svibnju dođu u Zadar s relikvijom bl. Jakova – da to postane tradicija u čašćenju bl. Jakova u Zadru.

„Samo treba biti otvorenog srca i malo dobre volje. Blaženik se vratio kući i nadam se da ovo neće biti zadnji put. Da se gradovi Zadar i Bitetto povežu, možda i pobratime. To bi bilo jako lijepo, stvarati mostove i zajedništvo“, poručio je provincijal Šanko u katedrali sv. Stošije.

Fra Tomislav je podsjetio na hodočašće pedeset vjernika iz Zadra 2023. g. koje je on predvodio na proslavu bl. Jakova u Bitettu. Tada su tamošnji franjevci zadarskim hodočasnicima pružili veliko gostoprimstvo. Za vrijeme blagovanja s franjevcima nakon procesije, pojavila se ideja da franjevci iz Bitetta donesu relikviju bl. Jakova u Zadar.

„Tada je to bio samo lijepi san, a postao je stvarnost i premašio je sva očekivanja. Hvala Bogu, doživjeli smo nešto što grad Zadar nikad nije doživio. Hvala gvardijanu fra Vincenzu i gospodinu Toninu iz Bitetta za sve što su učinili u donošenju relikvije. Blaženik je spojio dvije obale Jadrana. To je prvo čudo, gledajući vas kako pjevate i molite, mislim da se može reći da se radi o malom čudu“, rekao je provincijal Šanko u obraćanju vjernicima u katedrali, istaknuvši da je bl. Jakov bio čovjek koji je spajao, povezivao ljude.

„Mislim da ljudski život vrijedi upravo po tome – koliko si ljudi spojio, koliko stvaraš zajedništvo, koliko uživaš kad je ljudima oko tebe lijepo, dobro. Kad se malo makneš u stranu i daš drugima da imaju mjesta. I onda ti bude drago. Bl. Jakov je znao staviti druge ljude ispred sebe. Nije bio zaokupljen sobom. Gledao je u Boga i iz pogleda u Boga znao je potaknuti lijepo u ljudima i utješiti ljude. Na kraju ostane ono što predaš drugima. Ostaje susret, dubina i ljepota susreta kojeg smo znali prenijeti. Neka po njegovom zagovoru i nas učini takvima“, poručio je provincijal Šanko.

Potaknuo je da ne ostanemo samo na vanjskom izrazu vjere u čašćenju relikvije. „Nego da relikvija, odnosno duh našeg blaženika i nas potakne na malenost, jednostavnost, dobrotu, svetost. Ono što je bl. Jakov znao u svakidašnjici, zapaziti neobično, božansko u ljudskome. To je poruka, kao i poruka siromaštva koje treba druge. Jer to je poanta: da se povezujemo, da damo više mjesta drugima. To je veličina čovjeka po čemu ćemo biti i suđeni – koliko mjesta smo napravili drugima i koliko smo znali ostvariti zajedništvo“, rekao je fra Tomislav.

Šanko je zahvalio nadbiskupu Zgrabliću što je predvodio misu i procesiju i fra Stipi Nosiću, gvardijanu samostana sv. Frane u Zadru. „Fra Stipe je imao viziju  proslave s relikvijom i procesijskim križem. Možda je bilo malo i nepovjerenja da se sve ovo ostvari, ali učinjen je pun pogodak. Grad je živnuo, Zadar je doživio nešto što je dugo čekao“, poručio je fra Tomislav.

„Neraspadnuto tijelo bl. Jakova je poruka neraspadljivosti života“

U svom obraćanju u katedrali, fra Vincenzo, gvardijan iz Bitetta, zahvalio je u ime Provincije sv. Mihaela arkanđela iz Puglie na doživljenome, rekavši da je događaj s relikvijom bl. Jakova dostojanstveno proslavljen u čast uzornog sina vjernoga Zadra, kako i zaslužuje bl. Jakov da mu odgovore vjernici Zadra, u posvećenosti njemu. Pozvao je zadarske vjernike da dođu u Bitetto gdje se već šest stoljeća nalazi neraspadnuto tijelo bl. Jakova, da mu se puk moli. Brojni dolaze vidjeti tijelo blaženika i ostavljaju zahvale za uslišane molitve. Tijekom ovogodišnje devetnice ususret proslavi blagdana bl. Jakova, fra Vincenzo je s relikvijom koju je donio i u Zadar, prstom blaženika, išao u pohode bolesnima u njihove kuće. Dolazak relikvije u svoj dom ljudi su doživjeli kao milost i to im je puno značilo.

„Velika je posvećenost i pobožnost ljudi prema bl. Jakovu u Bitettu. Mole mu se u različitim potrebama i zahvaljuju za uslišane milosti. Brojna su svjedočanstva kako je bl. Jakov pomogao ljudima u bolesti, ozdravljenju djece. Za Bitetto, bl. Jakov je znak svetosti, znak blizine i nade u raznim situacijama i potrebama, u suočavanju s bolestima. Ušao je u sve sfere života, ne samo u Bitettu, nego i okolici, na jugu Italije. I trgovine, restorani se zovu bl. Jakov, jer postoji duboka veza između blaženika i ljudi. To je jako lijepo, nisu s njim povezani zbog materijalne dobiti, nego mu se baš utječu i od njega traže milosti.

Bl. Jakov je primjer za nasljedovanje i znak i hrvatske zemlje i grada Zadra u kojem ga je njegova obitelj poučila vjeri u Krista, predala mu zalog vjere i on je to nosio sa sobom. Njegova svetost upisana je u srca brojnih ljudi. Po primjeru Krista postao je blizak ljudima, postao je svjedok božanske ljudskosti koju je mogao nositi drugima“, istaknuo je fra Vincenzo. Biti u gradu rođenja bl. Jakova, vidjeti mjesto gdje je rođen i rastao, potaknuli su u gvardijanu Dituriju snažnu emociju. Donijeti relikviju bl. Jakova je poticaj da se veza između Bitetta i Zadra još više učvrsti. „Neka bl. Jakov svojim dolaskom daruje čudo hrvatskoj zemlji i narodu, neka produbi veze između vas i nas. Neraspadnuto tijelo bl. Jakova je poruka Božje svetosti, neraspadljivosti života. Kad živimo s Bogom, to nije podložno raspadljivosti, nego traje. Kao što je procesijski križ bio znak mira, neka i Božji blagoslov po zagovoru bl. Jakova isprosi mir zemlji i svijetu “, poručio je fra Vincenzo.

Tonino Giordano, član Trećeg svjetovnog franjevačkog reda, rekao je da je u Zadru doživio ljepotu grada, ali i ljudi. Dolazeći u Zadar, na trajektu je susreo zadarske hodočasnike iz župe Voštarnica na povratku s njihovog hodočašća u Bitetto te je rekao da je pjevao s njima pjesme, iako ih nije razumio. „Kod vas postoji potencijal da se razvije pobožnost bl. Jakovu. Ako se još više povežu Bitetto i Zadar i pobožnost bl. Jakovu će biti još žarča. Za nas je bl. Jakov kao otac. On je za nas naš otac. Ali ne samo za Bitetto, nego za cijelo okolno područje. Spasio je ljude Bitetta od kuge i spasio je mnoga srca koja su molila pred njim. Izliječio je srca mnogih, posredujući ne samo tjelesno zdravlje ljudi“, naglasio je Giordano. Darom bl. Jakova smatra i svoju ženu koja je predsjednica Trećeg svjetovnog reda. Vjenčali su se u svetištu bl. Jakova. Njegovo srce pripada franjevcima i puno radi za njih, uvijek im je na raspolaganju i usluzi.

„Nakon više od šest stoljeća, bl. Jakov simbolički je opet u svom rodnom gradu“

Proslava s relikvijom bl. Jakova u Zadru u kojoj su sudjelovali vjernici iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije, iz grada Zadra, zaleđa, Ravnih kotara i Bukovice i s otoka, počela je svečanim misnim slavljem u crkvi sv. Frane koja se nalazi u sklopu samostana sv. Frane u kojem je bl. Jakov počeo redovništvo, u koji je ušao u dvadesetoj godini života. Misa je počela ulaznom procesijom nadbiskupa Zgrablića i koncelebranata kroz klaustar samostana u crkvu sv. Frane. Prije početka mise, provincijal Šanko je relikviju bl. Jakova u zlatnom relikvijaru donio do mjesta gdje se nalazi slika bl. Jakova Zadranina na zidu crkve koju su 1989. darovali franjevci iz Bitetta i postavio relikviju na postolje podno te slike, ukrašeno cvijećem i svijećama. Među cvijećem su dominirali bijeli ljiljani, boja i znak svetosti i čistoće koju je i kao svoj redovnički zavjet oživotvorio bl. Jakov. Kod te slike 2023. g. postavljen je i brončani relikvijar s prahom stabla koje je izraslo iz štapa bl. Jakova u samostanskom vrtu u Bitettu.

Na sredini prednje strane oltara, tijekom mise nalazio se procesijski križ iz 14. st. iza kojeg je u procesiji Zadrom u 15. st. hodio i bl. Jakov. Na početku mise u crkvi sv. Frane, pozdravnu riječ uputio je gvardijan Nosić. Rekao je da je to važan događaj za samostan sv. Frane i Zadar. „Nakon više od šest stoljeća, bl. Jakov simbolički je opet u svom rodnom gradu. Čovjek sveta života, kojeg je Crkva još 1700. g. proglasila blaženim. Razlog radosti je i procesijski križ, simbol mira, kojeg je kraljica Elizabeta Kotromanić darovala samostanu sv. Frane u čijoj je sakristiji potpisan Zadarski mir 18. veljače 1358. godine. Kroz 50 godina dok je trajao taj mir, na godišnjicu potpisivanja toga sporazuma, s tim križem održavale su se procesije ulicama Zadra, u zahvalnom spomenu na postignuti mir. Kad je 1409. g. Zadar opet pao pod Veneciju, Mlečani su tu procesiju bili zabranili.

Križ je bio ukraden baš na blagdan bl. Jakova Zadranina, u noći 26. / 27. travnja 1974. g., a vraćen je 4. kolovoza 2023. godine. Ne mogu se oteti dojmu kako je u povratu toga procesijskog križa svoj prst imao baš bl. Jakov i Providnost je njegovu relikviju – prst bl. Jakova, donijela u Zadar. Jakov je kao dječak sigurno hodio za tim križem u procesiji, a dok je živio u samostanu sv. Frane u Zadru, o njemu je vodio brigu. Procesijski križ ostaje u Jakovljevom gradu Zadru“, rekao je gvardijan Nosić.

Zaustavljanje procesije kod nekadašnje crkve Marije Velike u kojoj je bl. Jakov kršten

Proslava je bila u znaku pučke povijesne memorije na vrijeme u kojem je živio bl. Jakov. Pokazalo se to i pjevanjem na misi na kojoj je pučke pjevače predvodio Ivica Dundović, angažirani vjernik laik iz Radovina, voditelj više KUD-ova i promicatelj napjeva glagoljaške crkvene baštine.

„Prikazali smo baštinu Radovina, Ražanca, Rtine i Privlake. Na misi i u procesiji KUD-ovi iz tih mjesta pjevali su glagoljaške napjeve želeći predstaviti starohrvatsko pučko pjevanje, u sjećanju kako se u prošlim vremenima pjevalo u Zadru, na hrvatskom jeziku. To je prilika da ljudi i kroz pjesmu osjete zajedništvo i kako je lijepo kad cijela crkva zajedno pjeva. Lijepo je da su se i folklorne skupine okupile oko blaženika. Bl. Jakov okupljao je ljude oko sebe i kroz povijest, a okuplja ih i danas po svom zagovoru. Lijepo je da se i mi Zadrani pomalo budimo, da se vratimo bl. Jakovu i da mu damo časno mjesto koje mu pripada u njegovom rodnom Zadru“, rekao je Ivica Dundović.

U proslavi su sudjelovali članovi približno pedeset folklornih skupina, od djece do odraslih, odjeveni u narodne nošnje svoga kraja i s barjacima, među kojima su bili i vjernici iz nekoliko župa Šibenske biskupije. Folklorne skupine je pozivom angažirala Anamarija Botica Miljanović, promicateljica čašćenja bl. Jakova. „Ovo je veliki dan u našem gradu Zadru. Tu je naš dragi bl. Jakov Zadranin, nakon toliko godina mnogi su ga dočekali. Sretni smo jer imamo priliku bolje upoznati i više častiti našeg blaženika. Činimo dobra djela. Naše možda i malo djelo ljudima može njihove živote promijeniti na bolje“, potaknula je Miljanović.

Poslije mise, procesija s moćima blaženika išla je od Trga sv. Frane ispred crkve sv. Frane, ulicama Zadarskog mira 1358., Božidara Petranovića, zatim Bedemima zadarskih pobuna, ulicom obitelji Stratico, Trgom Petra Zoranića, Poljanom Šime Budinića pokraj crkve sv. Šime, ulicom Elizabete Kotromanić te Širokom ulicom (Kalalergom) do katedrale sv. Stošije.

Te ulice su lokacije na kojima je odrastao bl. Jakov kao dijete i mladić i u svom imenu povezane su i s franjevačkim samostanom sv. Frane u Zadru u kojem je počelo Jakovljevo redovništvo. Ulica Zadarskog mira, u spomen na mirovni sporazum Zadarski mir koji je bio potpisan u sakristiji crkve sv. Frane; Bedemi su okruživali crkvu Marije Velike u kojoj je bl. Jakov kršten, a nalazila se na mjestu sadašnje tržnice u središtu grada na Poluotoku; prolaz procesije pokraj crkve sv. Šime čije se tijelo najprije nalazilo u crkvi Marije Velike, gdje je bl. Jakov kršten, a 16. svibnja 1632. je preneseno u sadašnju crkvu sv. Šime čiji je naslovnik do  dolaska tijela bio Stjepan prvomučenik; procesija ulicom Elizabete Kotromanić, kraljice koja je dala izraditi škrinju sv. Šime i bila je povezana s franjevcima sv. Frane te je samostanu sv. Frane u 14. st. darovala procesijski križ.

Nakon više od 600 godina, taj procesijski križ iz 14. st. opet je pronesen ulicama Zadra u procesiji. Na početku duge procesije brojnih vjernika, bila je velika slika bl. Jakova Zadranina, sklopljenih ruku i s pogledom prema nebu koju su u procesiji nosila bogoslovi fra Benjamin Milković iz Franjevačke provincije sv. Jeronima i fra Ante Dodig iz Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM. U misi su sudjelovala dvojica bogoslova Franjevačke provincije sv. Jeronima i petorica bogoslova Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM. Iza te slike, vjernici su nosili povijesne barjake nekadašnjih bratovština samostana sv. Frane te barjake drugih povijesnih postrojbi. Dječak i djevojčica nosili su zastavu s grbom Grada Zadra. U procesiji su bili predstavnici grada Zadra i Zadarske županije sa županom Božidarom Longinom te Miljenko i Desa Dujela, promicatelji života i glasa svetosti bl. Jakova još godinama prije, kada se o bl. Jakovu nije govorilo u široj javnosti; o njegovom čašćenju u Italiji Miljenko Dujela snimio je i dokumentarni film.

Procesijski križ iz 14. st. u procesiji je nosio gvardijan fra Stipe Nosić. Nakon njega su bili svećenici, potom relikvija bl. Jakova koju je nosio nadbiskup Zgrablić. U pratnji nadbiskupa tijekom procesije bili su provincijal Šanko i gvardijan fra Vincenzo. Puk je u procesiji pjevao pučke crkvene pjesme i molio krunicu. Procesija se zaustavila jedanput, na bedemima, kod nekadašnje crkve Marije Velike u gradskoj luci gdje bio kršten bl. Jakov, iznad glavnih gradskih vrata kroz koja se ulazi u središte Poluotoka. Na tom je mjestu navješteno evanđelje o Blaženstvima koje se uvijek čita na franjevačkim proslavama. Blaženstva opisuju redovnički život i njih je bl. Jakov ostvario u životu. Od toga mjesta na bedemima, u nastavku procesije relikviju bl. Jakova nosio je provincijal Šanko, u pratnji mons. Zgrablića i gvardijana Diturija. Dok se procesija Kalelargom približavala prvostolnici, zvonila su zvona katedrale sv. Stošije. Na kraju proslave u katedrali puk je pjevao ‘Kraljice neba, raduj se’, a bl. Jakov je bio osobito pobožan Majci Božjoj.

Molitve na čast i za proglašenje svetim bl. Jakova Zadranina

Relikvija bl. Jakova bila je postavljena u središte prezbiterija u katedrali, a ispred glavnog oltara u prezbiteriju katedrale gvardijan Nosić držao je u rukama procesijski križ iz 14. stoljeća.

Po dolasku u katedralu, nadbiskup Zgrablić je za klecalom pročitao molitvu na čast bl. Jakova Zadranina koja glasi: „Oče naš nebeski, zahvaljujemo ti što si izabrao jednog građanina naše domovine i našeg grada da te proslavi svojim životom i da svima nama bude svjedokom na našem životnom putu. On je izabrao ideale sv. Franje i išao putem poniznosti i siromaštva, putem Isusa Krista. Zato si ga obdario darom ozdravljenja i proroštva, a tvoja ga je Crkva proglasila blaženim. Mi te molimo da ga još više proslaviš u svojoj Crkvi i da nam po njegovom zagovoru udijeliš dar vjere i ljubavi da sigurnim putem idemo tebi, našem vječnom cilju. Blaženi Jakove, miljeniče Božji, koji si izabrao ideal asiškog sveca, put poniznosti i siromaštva, koji si svoj život posvetio Bogu i bližnjemu. Ti koji si stupao ulicama našeg grada, budi naš zagovornik kod Boga. Pomozi svima nama da budemo vjerni Bogu. Molimo te da nas zagovaraš kod Boga u svim našim potrebama. Amen“.

Puk je potom izmolio Oče naš, a mons. Zgrablić je onda pročitao i molitvu za proglašenje svetim bl. Jakova koja glasi. „Svemogući, milosrdni Bože, koji uzvisuješ ponizne i po njima činiš velika djela. Molimo te, proslavi svoga poniznog i vjernog slugu, bl. Jakova, kako bi u tvojoj Crkvi, općem sakramentu spasenja, imali još jedan svijetli uzor koji nas uči i potiče tebe sve više prepoznavati i ljubiti u svojoj braći. Po njegovom zagovoru, povjeravamo ti naše potrebe, sigurni da ćeš nas uslišiti. Po Kristu Gospodinu našem. Amen“.

Na kraju proslave u katedrali, nadbiskup Zgrablić blagoslovio je puk s relikvijom bl. Jakova Zadranina koja je zatim bila izložena puku na čašćenje. Ceremonijar proslave bio je fra Pavle Ivić, župni vikar župe Srca Isusova na Voštarnici u Zadru.

U misi u crkvi sv. Frane sudjelovala je i Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija RH čiji su suradnici doprinijeli da se procesijski križ nakon 50 godina vrati u samostan sv. Frane u Zadar. Taj križ je jedno od najvrjednijih kulturnih dobara Zadra i Hrvatske koje je, prethodno ukradeno, uspješno vraćeno u Hrvatsku.

Gvardijan Vincenzo Dituri i franjevački trećoredac Tonino Giordano boravili su u Zadru od subote, 4. svibnja do ponedjeljka, 6. svibnja. Po povratku u Italiju, fra Vincenzo i Tonino pohodili su i samostane provincije sv. Jeronima u Splitu i Hvaru.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

 

 

 

 

 

Na zavjetnu svetkovinu Gospe od Zečeva u Ninu, središnjem marijanskom svetištu Zadarske nadbiskupije i jednom od najstarijih Gospinih svetišta u Hrvatskoj, svečano koncelebrirano večernje misno slavlje u ponedjeljak, 6. svibnja, u ninskoj župnoj crkvi sv. Anselma predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Bogatstvo koje je Marija primila od Boga nije samo Marijino. Pozvani smo Marijinim srcem i Marijinim pogledom uzdići misli i molitve Bogu jer nam je po njoj Bog pokazao koje blago života želi i nama darovati. Marija nam je sigurni put koji nas vodi Kristu, Bogu. Marijina vjera nije ostala na razini misli i osjećaja, samo na priznavanju Božjeg postojanja, na obavljanju određenih pobožnosti i osobnih molitava, samo na obdržavanju religioznih običaja i rituala, tradicije i kulture svoga jezika i naroda. Marija je ušla u posjed Božjeg bogatstva dijalogom s anđelom, Božjom riječi, u kojem joj je objavljen Božji plan. Marija je pristala da Duh Sveti u njoj započne novi život. Marija je Riječ Božju, Isusa, utjelovila u svom životu. I tu je sve njeno bogatstvo koje može dijeliti i nama“, poručio je mons. Zgrablić.

Razmatrajući navješteno Evanđelje po Luki, nadbiskup je rekao da „Marija prihvaća i slijedi Božji poziv u poslušnosti Božjem Duhu. Marija, ispunjena Duhom Svetim, ustaje i hitno napušta svoj dom, svoju kuću i odlazi kamo je Duh potiče. ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi’ Marijin je odgovor na Božji plan u njenom životu. Marijin životni put oblikuje Duh Sveti. Marijina vjera je suradnja s Božjim planom i prihvaćanje vodstva Duha Svetoga u njenom životu“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da sve što Duh Sveti čini u Marijinom i životu njenog sina Isusa, Marija pohranjuje i prebire u svom srcu.

„Marija tijekom cijelog svog života uvijek sve dublje otkriva veličinu i bogatstvo Božjeg plana za sebe i spasenje svakog čovjeka, za spasenje cijelog svijeta. Marija slijedi Isusa u njegovom skrovitom tridesetogodišnjem životu, u  začeću, rođenju u Betlehemu, bijegu u Egipat, hodočašću u Jeruzalemski Hram, kao i u javnom djelovanju od svadbe u Kani Galilejskoj i prvog javnog znamenja, do naviještanja Kraljevstva nebeskog i svih popratnih čudesa. Slijedi ga u muci, na križnom putu, u trenutku razapinjanja na križu, umiranja i skidanju s križa; slijedi ga u uskrsnoj stvarnosti i primanju dara Duha Svetoga na Pedesetnicu; slijedi ga do slavnog uzdignuća dušom i tijelom u nebesku slavu“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

„Marija se potpuno predaje u Božje ruke i time postaje uzor za Crkvu, uzor svakome od nas. Marija postaje uzor koji trebamo nasljedovati na svom životnom putu i u svojim životnim okolnostima. Marija postaje cilj prema kojem trebamo usmjeriti naše životne korake. Marija živi svoj uspon prema Bogu u trenucima radosti i blagoslivljanja kao kod susreta s Elizabetom, ali i u trenucima mraka i kada joj mač boli razdire dušu, kao što joj je to proročki izrekao starac Šimun“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Razmatrajući zapis evanđeliste Luke „Marija usta i pohiti u gorje“, nadbiskup je rekao da je „cijeli naš život duhovno ustajanje i žurba u Gorje. Ustajanje od naše navezanosti na ovozemaljsko i prolazno, materijalno i propadljivo, tjelesno i grešno. Cijeli naš život je ‘sveta žurba’ u kojoj Bog ima uvijek bezuvjetno prvenstvo i u kojoj ništa drugo nije važnije i potrebnije. Cijeli naš život je odlaženje iz naše kuće, naše naravi, našeg života, naše tjelesnosti, naše sebičnosti i grešnosti i uspinjanje prema Gorju nadnaravi Božje ljubavi i dobrote, gdje Duh Sveti sve oživljuje, preporađa, obnavlja i hrani. Cijeli naš život je uspinjanje u Gorje života po Duhu, a ne po tijelu. Marijino uspinjanje u Gorje, na nebo, k Bogu, u konačnici u vječnost, podsjeća nas da je njen život, kao i život svakog kršćanina, put kojim slijedimo Krista. Marijino uspinjanje ‘u gorje’, njena sveta žurba koja ne trpi odgode, nama je podsjetnik kako naš život ima određeni cilj i kako nam je k tom cilju pripravljen put kako bismo i mi stigli do konačne pobjede nad grijehom i smrću i postigli vječno zajedništvo s Bogom“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da u nama još nije dovršeno sjedinjenje s Kristom, naše uskrsnuće i uzašašće k Bogu, kao što je dovršeno u Mariji.

„Marija je ušla po djelovanju Duha Svetoga u puno zajedništvo s Bogom, sa svojim uskrslim Sinom. Od tuda nas Marija prati i privlači na našem životnom hodu. U bogatstvu Marijinog života razmatramo okrunjenu Marijinu vjeru, put vjere kojeg pokazuje svakome od nas. Marija je znak naše sigurne nade i bogatstva od kojega i za koje živimo”, istaknuo je nadbiskup.

Podsjetio je na misli bl. Alojzija Stepinca o Mariji koje je zapisao dok je boravio u zatvoru u Lepoglavi, da nitko nije isključen od bogatstva koje je Bog položio u Mariju i da se svi imaju pravo obraćati Mariji: nevina djeca da sačuvaju svoje djevičanstvo, zabrinute majke da im djeca odrastu u strahu Božjem, očevi u brigama za opstanak i napredak svojih obitelji, muževi da izdrže u olujama života, žene da sačuvaju slogu i mir bračnih zajednica, stari da preminu u milosti Božjoj.

„Neka nam Gospa od Zečeva koju pod tim imenom s ljubavlju i ponosom već stoljećima častimo u ovim krajevima kao i mnogi naši prethodnici u vjeri, bude primjer, poticaj, zagovor i pomoć. Neka Marijin zagovor bude pomoć našim obiteljima i mladima da pronađu neprolazno bogatstvo u Bogu. Neka bolesni, stari, nemoćni, razočarani, pronađu u Mariji bogatstvo koje nadilazi svako zemaljsko siromaštvo. Neka svako ljudsko srce bude ispunjeno Marijinim bogatstvom”, poručio je mons. Zgrablić.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić je predvodio procesiju s kipom Gospe od Zečeva kroz središte Nina. Procesija se zaustavila na mjestu tzv. Gospine stine gdje je bio položen Gospin kip i gdje je navješteno Evanđelje. U proslavi svetkovine sudjelovali su i članovi KUD-ova iz Zadarske nadbiskupije.

Tijekom blagdana slavljene su još četiri mise, od kojih je središnje prijepodnevno slavlje i procesiju s Gospinim kipom predvodio mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Svetkovina Gospe od Zečeva tradicionalno okuplja tisuće vjernika iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije. Ukazanje Gospe od Zečeva 5. svibnja 1516. g. pastirici Jeleni Grubišić autentičnim je potvrdio tadašnji ninski biskup Juraj Divnić, koji je 1517. ustanovio blagdan Gospe od Zečeva. Bila su to teška vremena za hrvatski narod kojem su prijetila pustošenja od strane Osmanlija, kada su i uništili samostan redovnika pustinjaka na otočiću Zečevo.

Ukazanje Gospe od Zečeva obilježava se tri puta u godini: 5. svibnja vjernici hodočaste na otočić Zečevo, kada se u procesiji lađama nosi Gospin kip na otočić Zečevo. Središnja proslava je na zavjetnu svetkovinu s podnevnom i večernjom procesijom središtem Nina (to bude u ponedjeljak prije svetkovine Uzašašća Gospodinova, datum je promjenjiv) te 5. kolovoza, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, kada se Gospin kip u procesiji također odnosi na otočić Zečevo.

Ove godine središnja svetkovina Gospe od Zečeva 6. svibnja proslavljena je dan poslije spomendana Ukazanja, koji se uvijek obilježava 5. svibnja, kada su brojni vjernici hodočastili pješice i lađama na otočić Zečevo, gdje je misu u crkvici na otočiću Zečevo predvodio fra Anselmo Stulić, rodom iz Nina. Svetkovina Gospe od Zečeva završava u četvrtak, 9. svibnja, na svetkovinu Uzašašća Gospodinova, večernjim misnim slavljem nakon kojeg slijedi procesija s Gospinim kipom kroz središte Nina.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

 

 

Na blagdan proslave Svetog Trna, svečano misno slavlje u Zbornoj crkvi Uznesenja BDM u Pagu u subotu, 4. svibnja, predvodio je opat Jeronim Adam Marin, OSB, prior Benediktinskog samostana Sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu,  opat predsjednik Slavenske benediktinske kongregacije.

Čuvarice relikvije Svetog Trna sedam stoljeća su paške benediktinke u čijem se samostanu sv. Margarite u Pagu nalazi Sveti Trn koji ima potvrdu Svete Stolice da je autentična relikvija, trn koji je bio u trnovoj kruni na glavi raspetog Isusa Krista na njegov Veliki petak u Jeruzalemu. Tri papina vizitatora u različitim vremenskim razdobljima autentičnost Svetoga Trna potvrdili su i riječima „Esse de corona Domini! – Jest s krune Gospodnje!“. Sveti Trn donio je 1443. iz Svete Zemlje fra Ivan Tutnić svojoj sestri, koludrici Mariji, na njeno svečano monaško zavjetovanje u paški benediktinski samostan.

Proslava Svetog Trna počela je u samostanskoj crkvi Navještenja Marijina u Pagu, odakle je opat Marin u pratnji svećenika, tri koludrice s njihovom opaticom s. Benediktom Halilović i članova Viteškog reda, relikviju Svetog Trna u procesiji od samostanske crkve donio u pašku zbornu crkvu gdje je predvodio misno slavlje. Za vrijeme mise, relikvija Svetog Trna nalazila se na sredini prednje strane oltara.

Značenje Svetog Trna o. Marin razmatrao je pojašnjavajući nakanu toga poklona fra Ivana njegovoj sestri Mariji. Ilustrirao je to mogućim riječima kojima je fra Ivan u obraćanju svojoj sestri pojasnio zašto joj je darovao Sveti Trn.

„Pođimo u dan kad je Sveti Trn došao u Pag prije više od 500 godina. Taj Sveti Trn došao je kao svadbeni dar. Vrlo neobično. Zamislite da na svadbi mladenka dobije na dar trn, možda od svoje svekrve!? Pojavili bi se brojni upitnici što bi to trebalo značiti.

Sveti Trn je zaista došao prije puno godina kao svadbeni dar, dar brata svojoj sestri. Jednog fratra jednoj koludrici. Kao dar za njeno monaško posvećenje. Dar za njene zavjete, dar za njene zaruke s Kristom, njenim zaručnikom, njenim kraljem. Sigurno se pitala: ‘Brate, što znači taj znak, što mi želiš s time darovati, meni i mojim sestrama?’“, rekao je opat Marin, istaknuvši: „Kada Crkva razmišlja o jednom znaku, kad ga pokušava protumačiti i ispuniti sadržajem, da ne bi bio prazan taj znak, jer kad je prazan, znak ostaje protuznak – Crkva obično tumači svaki znak pod tri vida: s obzirom na prošlost, sadašnjost i budućnost“.

Propovjednik je naveo koji sve znakovi postoje. „U crkvi se okupljamo oko stola Isusove riječi i stola Kristovog tijela i krvi. Taj znak Gospodinove prisutnosti među nama svakako je najjasniji, najsnažniji, najznakovitiji, najvažniji za naš osobni hod s Gospodinom, ali i za naš zajednički hod. Euharistija je u središtu života Crkve i svakoga od nas. To je najvažniji znak kojeg je Gospodin ostavio nama, svojoj Crkvi, znak svoje trajne nazočnosti među nama. Ali, to nije jedini znak. Postoji sedam svetih sakramenata i euharistija je jedan od njih.

Crkva shvaća znakovitost naše vjerničke stvarnosti puno šire. I Crkva je jedan znak, znak Božjeg kraljevstva na zemlji. Život jedne koludrice je znak Božje nazočnosti među nama. Siromah koji prosi, netko žedan i gladan, znak je Božje nazočnosti među nama. ‘Žedan sam bio, napojiste me, gladan, nahraniste me’.

Život svetaca na poseban način uprisutnjuje Kraljevstvo Božje među nama, Krista među nama, pa čak i njihovi ostaci. Pored središta koje je euharistija, okupljeni smo oko još jednog neobičnog znaka – a to je trn s krune našeg Gospodina. Na koji način taj znak nama može pomoći vidjeti, prepoznati Krista živoga, prisutnog u životu Crkve i u našem životu? Neobičan je taj znak kojeg nam je Gospodin darovao“, istaknuo je o. Marin.

O važnosti sjećanja i pamćenja – „Istina uvijek ispliva i nađe svoj put“

Prošlost, sadašnjost i budućnost – ta tri puta vode nas do značenja i znaka Svetog Trna za sestru Mariju koja je primila taj Trn kao dar, ali i za nas danas.

U dan kad je donio Trn na monaško posvećenje koludrice, mogao je fra Ivan reći svojoj sestri nešto poput: „Draga sestro, dajem ti ovaj Trn, jer je on podsjetnik na ono što je Bog učinio za nas prije 1500 godina. Kad ga budeš gledala, sjećaj se uvijek njegove smrti, njegove muke, njegovog uskrsnuća i još više, sjeti se onoga što je dovelo do te muke, smrti i uskrsnuća – sjeti se ljubavi kojom je ljubio tebe, mene i u kojoj se darovao na žrtvenik, na oltar, kao otkupnina za naš grijeh, da nas oslobodi iz našeg ropstva. Na to treba podsjećati uvijek iznova.

Štoviše, taj znak nije samo podsjetnik. Nego, draga sestro Marija, i ti sama moraš postati takav znak. Ti sama moraš svaki dan sebe i svoje sestre podsjećati što je Bog učinio za nas i ne dozvoliti da ti to išta izbriše iz sjećanja. Što je čovjek bez sjećanja ili bez pamćenja’“, upitao je o. Jeronim.

U tom kontekstu, podsjetio je kako je bilo bolno i tužno kad je bio pred svojom bakom, a ona ga nije mogla prepoznati. „Pitao sam se, tko je ta osoba koja stoji preda mnom, koja se ne sjeća svoga unuka? Sjećanje je ključno za naš život. Neka nam nitko i nikad ne uzme sjećanje na ono što je Bog učinio za nas u svojoj muci, smrti i svom uskrsnuću!

Nakon 500 godina duge tradicije, netko je pokušao izbrisati i Sveti Trn iz sjećanja, iz pamćenja i rekao: ‘Neće više biti procesija’. Ali, to je bilo kratkog daha. Istina uvijek ispliva. Istina se uvijek gradi, vrati. Nađe svoj put. Zato i mi podsjećajmo sebe, jedni druge na ono što je Isus učinio za nas, darujući se za nas. Od toga se itekako može živjeti“, ohrabrio je o. Jeronim. Opasnost je ne samo da netko uopće izbriše ili pokuša izbrisati taj događaj iz sjećanja, iz spomena, nego i da ga ublaži, razvodni i da nam govori o Kristu bez križa i bez muke, istaknuo je propovjednik.

„Kažu da pobjednici pišu povijest. Povijest koju mi slavimo doista je napisao  jedan pobjednik, Isus Krist. Ali, on je drugačiji pobjednik. Sv. Augustin je rekao: ‘Baš zato je Krist pobjednik, jer je pobijeđen. Jer je dopustio da bude pobijeđen i poražen’. Ne dozvolimo da nam se izbriše iz sjećanja raspeti Krist. Krist nas ne želi voditi sebi u Nebo mimo križa, mimo patnje. Nego, kroz sve to, kroz patnju i bol, i mi možemo naučiti kroz život kako se postaje pobjednik gubeći. Ne mora uvijek biti moja zadnja. Mogu se povući. I mogu proslaviti pobjedu“, poručio je o. Jeronim.

Razmatrajući znak Svetog Trna u duhu sadašnjosti, propovjednik je rekao: „Još je nešto mogao reći fra Ivan svojoj sestri Mariji, koludrici: Draga sestro, ovaj znak, Trn, podsjetnik je na sada. Na Kristovu sadašnjost, na njegovu prisutnost sada. Taj trn nas podsjeća jer nas vraća na Kristovu muku, smrt, na njegove rane  iz kojih su potekli voda i krv. To su plodovi Crkve, plodovi njegove muke koje mi i danas uživamo. Po ranama koje su otvorili vojnici, po ranama koje su otvorili koplje i trnje, mi sad blagujemo krv koja je potekla iz tih rana. Trn podsjeća na te plodove koji su sada među nama.

I ti, draga sestro Marijo, trebaš postati plod takve žrtve. Trebaš sama postati euharistija, kruh. Kruh koji se da lomiti. Trebaju u tebi, u tvom životu, u tvojoj spremnosti na žrtvu, u tvom daru sebe, drugi sada doživjeti Krista – po tvom životu, gledajući tebe, pričešćujući se tobom i onim što ti daješ na stol. Trebaju drugi moći doživjeti Krista nazočnog među nama. Sveci su bili majstori u tome“, poručio je o. Jeronim.

„Zahtjevi koje pred nas stavlja pogled na Sveti Trn nisu jednostavni“

U tom kontekstu, o. Marin je podsjetio da se Crkva ove godine na poseban način spominje i časti sv. Franju Asiškog, prvog sveca koji je svom tijelu dobio Gospodinove stigme, prije 800 godina, na La Verni.

„Nakon puno borbe, muke, trpljenja, Gospodin je sv. Franji darovao znakove svoje muke, da ih nosi na svom tijelu. Sv. Franjo je prvi čovjek Crkve za kojega je rečeno da je ‘alter Christus’, da je drugi Krist. Tko je vidio Franju i njegove rane, vidio je Krista. Vidio je Krista prisutnog, živog. I to treba postati sestra Marija, to treba postati svatko od nas“, poručio je o. Jeronim.

Istaknuo je misao sv. Augustina: ‘Baš zato svećenik, jer je on žrtva’. „Nije prinio neku žrtvu, neku životinju. Prinio je sebe. To je i svećeništvo, opće svećeništvo na koje smo svi pozvani – prinijeti sebe, darovati sebe drugima. Da se drugi nama pričeste, našom žrtvom, našom mukom“, rekao je predvoditelj slavlja.

Treći vid u tumačenju znaka podsjeća na budućnost, na ono što je pred nama, na obećanja. „Možda je fra Ivan rekao sestri Mariji: Draga sestro, ovaj Trn podsjeća da kraljevstvo našeg Gospodina, kraljevstvo tvoga Zaručnika, nije od ovoga svijeta. Da jest, on bi imao zlatnu krunu. Ne bih ti donio trn. Ali, on nije imao zlatnu krunu, jer njegovo Kraljevstvo nije od moći ovog svijeta. Uz njega nisu bili vojnici, nitko, osim majke i jednog učenika. Njegovo kraljevstvo je na nebu – i tvoje je“, rekao je o. Jeronim.

Redovnice na svojim zavjetima obično primaju vijenac od cvijeća, a neke i vijenac od trnove krune. „Fra Ivan je svojoj sestri donio trn da je podsjeća da je i njena domovina na nebesima i da ne smije dozvoliti da joj išta zarobi srce ovdje na zemlji. Jer sve prolazi, nemamo trajnog boravka ovdje na zemlji.

Gledajući trn, i mi smo pozvani podsjetiti se da smo ovdje hodočasnici. Da idemo prema nebu, tamo je naša domovina. Neka nam zemlja ostane zemlja, a neka nebo bude nebo i neka se to dvoje ne miješa. Toliki žele i očekuju doživjeti nebo ovdje na zemlji i time opterećuju sebe i druge. A nitko im to ne može dati. Stvoreni smo za nebo i čeznemo za njim. Ali, moramo živjeti s tom otvorenom čežnjom našeg srca i mi biti s otvorenim srcem kako bismo mogli primiti taj posljednji dar kojeg nam Gospodin želi dati, biti s njim u Kraljevstvu nebeskom“, potaknuo je o. Jeronim.

„Sigurno je da zahtjevi koje pred nas stavlja spomen, pogled na Trn, nisu jednostavni. Trebamo jedni druge. Zato taj znak zaodjenemo i u znak procesije, kako bismo se podsjetili da smo narod Božji koji ide od jedne Crkve do druge, od zemaljske do nebeske – i da nismo sami. Da smo tu jedni za druge. Od Crkve do Crkve, od  nedjelje do nedjelje, od krštenja do vjenčanja, sprovoda. Tu smo jedni s drugima. Uvijek zajedno oko oltara.

Posvjedočimo i sami se osvjedočimo u snagu koju nam daje Krist u svojim sakramentima, u euharistiji i po svim znakovima koje nam stavlja na naš put, pa i po znaku trna. Zagledajmo se dobro u njega i neka nas uvijek podsjeća na tri stvari: na ljubav kojom je darovao samog sebe za nas, na njegovu trajnu stvarnu prisutnost među nama, ovdje sada i na obećanje da ćemo s njim biti jednog dana u nebu. Budimo vjerni tom obećanju i toj budućnosti na koju nas Gospodin poziva“, potaknuo je o. Jeronim.

Na početku mise, pozdrav je uputio don Božo Barišić, paški župnik i dekan. „Bog nam je dao povlasticu častiti Sveti Trn kao relikviju krune koja je okrutno smrskana na Isusovoj glavi. Neka taj opipljivi znak njegove najbolnije muke oživi sve više u nama želju da prigrlimo Otajstvo našeg spasenja, kako bismo uistinu bili Božja djeca“, potaknuo je don Božo, rekavši kako nam „u znaku Svetoga Trna Bog jamči da ćemo u križu naći odgovor na sva naša zašto“. „Ako ne oklijevamo slijediti njega, on će postati tajna našeg mira i izvor naše snage. Neka nam svjetlo njegovog Duha pomogne otkriti Evanđelje trpljenja i njegovo spasonosno značenje“, potaknuo je don Božo.

U misi su sudjelovali i članovi Papinskog viteškog reda Svetog Groba Jeruzalemskog predvođeni Claudeom Grbešom, magistralnim delegatom za taj Red u Hrvatskoj. Među predstavnicima Reda bili su i namjesnici i članovi Reda iz Francuske i Slovenije.

Nakon mise, opat Marin predvodio je svečanu procesiju tijekom koje je nosio relikviju  Svetog Trna središtem grada Paga koja je završila povratkom relikvije Svetog Trna u benediktinski samostan sv. Margarite gdje je Sveti Trn bio izložen vjernicima na čašćenje.

Rimska Kongregacija za obrede odredila je 1788. da se proslava Svetog Trna slavi svake godine 4. svibnja. Ta je odluka Kongregacije zapisana u Kodeksu isprava i povlastica i objavljena je u Obredniku Zadarske nadbiskupije, s odredbom za kalendar da se svake godine 4. svibnja u Pagu časti relikvija Svetog Trna.

Sveti Trn javno se častio u Pagu 500 godina, od 1445. do 1945., kada su procesiju sa Svetim Trnom zabranile komunističke vlasti. Javno čašćenje Svetog Trna obnovljeno je 2019., kada je svečano misno slavlje u paškoj zbornoj crkvi predvodio zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Bilo je to godinu dana nakon što su paške koludrice proslavile svoj visoki jubilej, 700 godina postojanja paškog benediktinskog samostana i nakon 74 godine što Sveti Trn nije bio izlagan pred pukom na čašćenje.

Vlasti u komunizmu nisu dopustile javno čašćenje i procesiju sa Svetim Trnom koja se kroz Pag do 1945. održavala pet i pol stoljeća. Nakon što je obnovljeno javno čašćenje Svetog Trna, 2019. procesija sa Svetim Trnom nije bila održana zbog kiše, a sljedeće dvije godine zbog korone. Nakon skoro osam desetljeća, prvu procesiju sa Svetim Trnom 4. svibnja 2022., kao i cijelu blagdansku svečanost, predvodio je apostolski nuncij u RH mons. Giorgio Lingua.

Ines Grbić

 

Foto: I. Grbić

 

 

Povodom dolaska relikvije bl. Jakova Zadranina iz Bitetta u Zadar, franjevca na glasu svetosti, svečano koncelebrirano misno slavlje u nedjelju, 5. svibnja, u crkvi sv. Frane u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U misi su koncelebrirali fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima, umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, fra Vincenzo Dituri, gvardijan franjevačkog samostana u Bitettu, fra Stipe Nosić, gvardijan samostana sv. Frane u Zadru i još desetorica svećenika.

To je prvi put da je u Zadar donesena relikvija bl. Jakova Zadranina iz Bitetta, prst blaženika, koja se nosi u velikoj svečanoj procesiji u Bitettu na blaženikov blagdan 27. travnja. U samostanu u Bitettu gdje je djelovao četrdeset godina, nalazi se neraspadnuto tijelo bl. Jakova Zadranina već šest stoljeća od njegove smrti.

„Drago mi je što u molitvenom zajedništvu mogu proći ulicama grada Zadra moleći za svakog njenog stanovnika mir i dobro. Hvala franjevcima Provincije sv. Jeronima što s nama dijele duhovno bogatstvo i baštinu koju nam je ostavio bl. Jakov Zadranin“, poručio je zadarski nadbiskup.

Bl. Jakov Zadranin je veliki lik grada Zadra i hrvatskog naroda, „kojeg smo, nažalost, kod nas gotovo zaboravili i nepravedno zanemarili“, upozorio je mons. Zgrablić. „Bl. Jakov u raznim spisima spominje se kao Jakov Ilirski (Illyricus), Zadranin (di Zara), Slaven (Schiavone), Dalmatinac i sl. U talijanskoj literaturi novijeg vremena prevladava naziv ‘Giacommo da Bitetto’, ‘Jakov iz Bitetta’. Svi životopisci spominju ga kao Hrvata. Roditelji Jakova, Leonardo i Beatrica (Blaženka) Varindjec, krstili su ga u crkvi Sv. Marije u Zadru“, rekao je mons. Zgrablić. Kod ostataka te crkve na Muraju puk je zastao tijekom procesije s relikvijom bl. Jakova, tu je navješteno Evanđelje i upućena molitva. Bl. Jakov umro je na glasu svetosti 27. travnja 1496. g., u samostanu u Bitettu, nedaleko Barija.

„Jakov je pristupio u Franjevački red u samostanu u Zadru. Nije bio svećenik, nego brat redovnik. Kad je predstavnik Zadarske franjevačke provincije trebao poći na generalni kapitul Reda, Jakov ga je pratio i nakon kapitula ostao u Provinciji sv. Nikole biskupa u Italiji. Jakov je živio u raznim samostanima s druge strane Jadrana, u blizini Barija. Njegovi redovnički dani bili su ispunjeni molitvom i radom. Radeći svakodnevni posao u kuhinji i pripremajući braći hranu, živio je u Božjoj nazočnosti. Prostor u kojem se nalazio i posao koji je obavljao poticao ga je na razmišljanje o neprolaznoj hrani, o kruhu živom koji je s neba sišao, o prolaznosti svijeta i paklenim mukama na koje je mislio dok je ložio vatru“, rekao je nadbiskup Zgrablić, istaknuvši da „posao kojeg je obavljao brat Jakov nije bio prepreka njegovom intenzivnom duhovnom životu“.

„Osobitu pobožnost Jakov je gajio prema Kristovoj muci i Mariji. Posvećivao se dugotrajnoj molitvi, razmatranju i kontemplaciji. Zbog svoje duhovne uronjenosti u Božju blizinu, više puta proživljavao je zanos Božje miline. Molitvu je pratio pokorničkim djelima. Po intenzivnom duhovnom životu Bog je Jakova obdario karizmama proroštva, govora o Božjim tajnama, otajstvima. Tu karizmu pratili su i drugi osobiti znakovi“, naglasio je mons. Zgrablić.

„Poznavatelji fra Jakova za vrijeme života, a i nakon smrti, smatrali su ga svecem i odmah su mu počeli iskazivati štovanje i zazivati ga u svojim molitvama. U Bitettu je izgrađena kapela u kojoj se čuva njegovo tijelo. Papa Klement XI. odobrio je njegovo štovanje 1700. g. za cijeli Franjevački red. Papa Leon XIII., izabran za papu 1878., dopustio je njegovo štovanje u Zadarskoj nadbiskupiji. Papa Benedikt XVI. potpisao je 19. prosinca 2009. g. Dekret o junačkom stupnju kršćanskih kreposti bl. Jakova“, rekao je mons. Zgrablić.

Relikviju bl. Jakova, prah od drveta koje je izraslo iz štapa bl. Jakova koje je bilo ostavljeno u samostanskom vrtu, talijanski franjevci donijeli su u crkvu sv. Frane u Zadar 1989. g., a u toj svečanosti radosno je sudjelovao tadašnji zadarski nadbiskup Marijan Oblak.

Nadbiskup Zgrablić podsjetio je na nemirne povijesne okolnosti koje su prethodile rođenju i djetinjstvu bl. Jakova u Zadru. „Čitava prva polovica 14. stoljeća obilježena je borbama za Dalmaciju, nazvanima i mletački ratovi. Posebnu ulogu u tom razdoblju imao je Ludovik I., ugarsko – hrvatski kralj, koji je vladao od 1342. do 1382. godine. Nakon desetljeća nemira i borbi, 18. veljače 1358. sklopljen je u sakristiji crkve sv. Frane u Zadru mirovni ugovor, nazvan Zadarski mir. Bio je to ugovor između Mletačke republike i ugarsko – hrvatskog kralja Ludovika I. Anžuvinca, kojim se Mletačka Republika morala odreći svojih posjeda u Dalmaciji. Prigodom potpisivanja Zadarskog mira, kraljica Elizabeta, žena Ludovika I. i kćerka Stjepana II. Kotromanića, bosanskog bana, poklonila je franjevačkoj zajednici procesionalno raspelo. Sa svake strane na raspelu nalazi se deset minijatura u reljefu s likovima sv. Jurja, sv. Klare, raspetog Isusa s Blaženom Djevicom Marijom i Marijom Magdalenom; zatim, likovi sv. Ljudevita, sv. Elizabete, sv. Franje Asiškog, sv. Antuna Padovanskog, sv. Nikole biskupa, sv. Ljudevit s likom darovateljice raspela, kraljicom Elizabetom Kortromanić, sv. Ivan Krstitelj, sv. Katarina Aleksandrijska, sv. Antun Pustinjak te likovi svetih zadarskih zaštitnika Krševana, Stošije i Šime“, opisao je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup Zgrablić rekao je da mu je drago što može s pukom molitveno počastiti relikviju bl. Jakova Zadranina te sudjelovati u procesiji s relikvijom blaženika i procesijskim križem iz 14. st. kojeg je kraljica Elizabeta Kotromanić darovala samostanu sv. Frane. Taj procesijski križ je 1974. g. ukraden iz muzeja samostana sv. Frane i nakon pedeset godina vraćen je u samostan sv. Frane, 4. kolovoza  2023. godine. Taj križ nosio se ulicama Zadra svake godine u procesiji nakon potpisivanja Zadarskog mira koji je trajao pedesetak godina, dok 1409. g. Zadar opet nije pao pod Veneciju, pa su Mlečani tu procesiju bili zabranili. Pretpostavlja se da je i bl. Jakov, koji je rođen 1400., kao dječak hodao za tim križem u procesiji ulicama Zadra i utjecao se molitvama svecima prikazanima na tom križu.

„Po povijesnom raspelu s prikazom svetaca, po tom znaku mira i slobode, po raspelu za kojim je koračao i molio bl. Jakov, po čašćenju relikvija bl. Jakova Zadranina, po procesiji ulicama Zadra s relikvijama Blaženika, ovaj nam časni i dragi sin ovog grada, bl. Jakov, naš prijatelj i zagovornik na nebu, naš daleki rođak po krvi i ljubljeni brat po vjeri, postaje još bliži i draži.

Kao zagovornik na nebu, bl. Jakov nam se pridružuje u ovom liturgijskom slavlju, u ovom činu zajedništva, ‘općinstva svetih’, kako ispovijedamo u Vjerovanju, kako bismo se učvrstili u nadi koju nam daruje naša vjera, da u Božjoj prisutnosti i pod Božjim vodstvom sigurno koračamo putem života prema blaženstvu kojeg nam je Krist darovao i u kojem već u punini radosti i života živi bl. Jakov.

Na ovom putu života bl. Jakov nam je zagovornik kod Boga u našim potrebama. Kao suputnik s nama u životnom hodu, iz dana u dan, bl. Jakov nas hrabri svojim primjerom i vodi sigurnim putem prema uzvišenom i najvažnijem cilju na koji nas Bog želi dovesti, a do kojega je on već došao. U tminama našeg života bl. Jakov nam je poput zvijezde na nebu koja sjaji i pokazuje put kojim moramo ići da se ne izgubimo“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Razmatrajući navješteno Evanđelje, nadbiskup je rekao da je ljubav o kojoj govori Isus u evanđelju oživotvorio i bl. Jakov u svom životu.

Isusovu riječ apostolima: „Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas“ (Iv 15,9) i bl. Jakov je „čuvao, po razmatranjima prebirao u svom srcu, a u molitvi duboko proživljavao u svojoj duši. Razmatranje Božje riječi, razmišljanje o Isusovoj muci i molitva zasigurno su otvarale dušu bl. Jakova radosti života s Bogom“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Koliko nas Bog ljubi doznali smo po njegovom Sinu, Isusu Kristu, rekao je nadbiskup. „Da se Isus nije utjelovio, prihvatio poniženje, trpljenje, muku križa, razapinjanja, smrti i da nije uskrsnuo, nikada ne bismo doznali da li nas i koliko Bog ljubi. Bez križa i uskrsnuća Isusova, nikada ne bismo doznali ono najvažnije o Bogu: da je Ljubav. I to beskrajna i bezuvjetna Ljubav. Ljubav svoga Oca koja je ispunjavala i motivirala cijeli Isusov život, koja mu je nakon smrti u uskrsnuću darovala novi život, Isus je podijelio s nama. Isus je učinio da ljubav koja izvire u Bogu Ocu i daruje se Sinu postane naša ljubav. Po ljubavi Isusovoj prema nama, spoznajemo Božju ljubav prema Isusu i prema nama. Kao najveći dar svoga uskrsnuća Isus nam je darovao ljubav svoju i ljubav Očevu, a to je Duh Sveti“, rekao je mons. Zgrablić.

Božje postojanje čovjek može spoznati „po svojoj ljudskoj naravi, po razumu i logičkom razmišljanju. Spoznati ‘nadspoznatljivu’ Božju ljubav i postati dionici te neizmjerne ljubavi možemo samo po Isusu Kristu, po njegovoj gorkoj muci i slavnom uskrsnuću, po daru Duha Svetoga. Isus nas poziva da trajno ostanemo u njegovoj ljubavi“, rekao je nadbiskup. U Isusovoj ljubavi ostaje se čuvanjem njegovih zapovijedi, kako je i sam rekao; kao što je i on čuvao zapovijedi Oca svoga i ostao u njegovoj ljubavi.

„Isusove zapovijedi su ponajprije Njegove riječi koje u sebi sadrže život. Isusove zapovijedi čuvamo kada ih nosimo u srcu jer znamo da su najdragocjenije blago života i kada ih vršimo. Isusove zapovijedi, Isusove riječi, možemo sažeto pronaći u novoj zapovijedi koju nam je ostavio: ‘Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim’. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: ‘Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga’ (Mt 22, 37 -39). Tako je Isus rekao farizeju koji ga je pitao koja je zapovijed najveća u Zakonu, tj. što je najvažnije u životu“, podsjetio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo misao Benedikta XVI. da „ljubav, na grčkom agape, a na latinskom caritas, ne označava na prvom mjestu neki čin ili osjećaj naklonosti, nego označava duhovni dar, ljubav Božju što je Duh Sveti ulijeva u ljudsko srce te ga potiče da se daruje samom Bogu i bližnjemu“.

„Ljubav je bila zasigurno srž života bl. Jakova. U molitvi i razmatranju Kristove muke i ljubavi prema nama, u svakodnevnom savjesnom, s ljubavlju služenju braći u kuhinji, bl. Jakov crpio je snagu života i rada. Molitva i služenje braći natopila je i oplodila dušu bl. Jakova da živi u svetosti, tj. u Božjoj blizini. Ljubav donosi plodove radosti. ‘To sam vam govorio’, kaže Isus u Evanđelju, ‘da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna’ (Iv 15,11).

Božja ljubav koju čuvamo donosi nam blaženstvo, neprolaznu i ničim uvjetovanu radost i omogućuje nam da budemo već sada dionici života blaženog Jakova, svih blaženika i svetaca, radosti koja je potpuna“, poručio je mons. Zgrablić. Podsjetio je na misao sv. Ivana Pavla II.: „Nećete pronaći ljubav bez križa, a križ nećete moći nositi bez ljubavi.“

„Neka nam naša pobožnost prema bl. Jakovu, procesija po Gradu, naše kratko hodočašće, hrani i jača našu molitvu da u Isusovom križu i križu života pronađemo ljubav i radost, a ljubav neka postane snaga da se darujemo Bogu i bližnjemu“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Nakon mise, brojni puk sudjelovao je u procesiji s relikvijom bl. Jakova Zadranina koja je prošla središtem grada, a završila u katedrali sv. Stošije gdje je nadbiskup Zgrablić izmolio molitvu za proglašenje bl. Jakova svetim i puk blagoslovio s relikvijom bl. Jakova Zadranina.

I.G.

Foto: I. Grbić

Relikvija bl. Jakova Zadranina – prst franjevca na glasu svetosti, stigla je u Zadar. Relikviju su u subotu, 4. svibnja, iz Bitetta u Zadar donijeli fra Vincenzo Dituri, gvardijan franjevačkog samostana u Bitettu gdje je bl. Jakov djelovao 40 godina i vjernik laik Tonino, pripadnik Trećeg franjevačkog svjetovnog reda.

Prvog dana svog višednevnog pohoda Zadru, Dituri i Tonino pohodili su Nin, svetište Gospe od Zečeva, gdje je fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima, predvodio duhovnu pripremu ususret proslavi svetkovine Gospe od Zečeva.

Povodom dolaska relikvije bl. Jakova Zadranina u Zadar, fra Tomislav je u razgovoru za IKA-u govorio o poruci života bl. Jakova Zadranina za vjernike i franjevačkoj zajednici u Bitettu gdje je 1496. g. bl. Jakov umro i gdje se u samostanu već šest stoljeća nalazi njegovo neraspadnuto tijelo.

Provincijal Šanko osobno poznaje mnoge franjevce iz barske Franjevačke provincije i više puta je bio u Bitettu. „To je živa franjevačka zajednica. U tom južnom dijelu Italije postoje dvije provincije, jedna je relativno mlada provincija po prosječnoj dobi fratara, dosta živa. Lik bl. Jakova bio je i poticajna inspiracija za mlade koji dolaze u svetište i tu se mole, tu su mogli upoznati fratre i lik bl. Jakova koji je bio jednostavan redovnički brat, ali svet svojim životom. On je male stvari činio na veliki način. Osobito je pomagao bolesnima za vrijeme kuge i svoj je život jako posvetio drugima. Taj trag koji ostaje sa žrtvom sebedarja, kad čovjek živi za nekoga, a što je bl. Jakov posvjedočio; kad ne stavlja sebe u prvi plan, to je veliko, božansko i to čovjeka dira. Bl. Jakov je ostavio trag svetosti i nostalgije za dobrotom. To utječe na ljude i potiče da i oni daju svoj život na sličan način“, istaknuo je provincijal Šanko.

Bl. Jakov je bio redovnički brat, kuhar, sakristan, radio je u vrtu. Postoje njegovi recepti koji su jako poznati. „Bl. Jakov je išao u prošnju, ali ne samo da prikupi materijalna sredstva, nego prije svega, da se upozna s ljudima, da dijeli život s njima. On je molitve ljudi i za te ljude prinosio pred Gospodina, utjecao se za ljude. To je bila živa razmjena, da su fratri stvarno disali s tim narodom. Ono što papa Franjo kaže, da pastiri trebaju imati miris svoga stada. Ljudi su se preko bl. Jakova osjećali ‘uvučeni’ u taj dio Crkve i osjećali su da ih se razumije, da je te fratre briga za njih, da im je stalo do ljudi“, istaknuo je fra Tomislav, rekavši da je bl. Jakov doprinio da i mladi ljudi koji dolaze u samostan gdje je blaženik djelovao, osluškujući njegov primjer, požele i sami nasljedovati Krista na taj način.

Fra Tomislav je predvodio grupu od 50 hodočasnika iz Zadra u Bitetto 2023. g. i tamo su sudjelovali u procesiji u čast bl. Jakova Zadranina. Boravili su u Bitettu dva dana. „Domaći fratri i vjernici su nas stvarno lijepo ugostili. Nakon te procesije i proslave priredili su nam lijepi ručak. Uz razgovor, molitvu i pjesmu, tijekom toga zajedničkog blagovanja došlo je do ideje da sljedeće godine oni dođu k nama u posjet i donesu tu relikviju prsta blaženika koja je njima toliko dragocjena. S tom relikvijom bl. Jakova, prvi put u povijesti, koliko je meni poznato, došli su u naš grad Zadar s kojom ćemo proći ulicama Zadra“, rekao je provincijal Šanko.

Na mjestu u samostanskom vrtu u Bitettu gdje je bio ostavljen štap bl. Jakova, izraslo je stablo 

Bitetto se nalazi na jugu Italije gdje su ljudi temperamentni i u načinu obilježavanja svečanosti i izražavanju pobožnosti. „Oni na poseban način i vanjskim znakovima žele doprinijeti tome, pa je običaj da se i na vani dosta slavi. Sveci su nam put do Boga, oni nisu svrha sami sebi. U svakoj kući u Bitettu stanovnici imaju mali kip, sliku bl. Jakova, kao i po cijelom gradu. Ako se uđe u neki restoran, bar, hotel, svugdje se vide slike bl. Jakova. Ljudi se njemu jako utječu. Talijani u Bitettu čude se kako to da tako jednog velikog blaženika mi u Zadru i Hrvatskoj ne poznajemo i ne častimo dovoljno. Bl. Jakov je za njih stvarno svetac, oni ga jednostavno nazivaju ‘Il Beato’, čak mu ne spominju ni ime. Dovoljno je samo reći ‘Blaženik’, već se zna tko je on za njih. Blaženikova proslava je stvarno na visokoj razini. Cijeli grad Bitetto na neki način stane kad je ta proslava, cijeli grad je u svjetlima, budu vatrometi.

Ljudi dolaze sa svih strana, iz okolice, upućuju svoje molitve, utječu se zagovoru blaženika. Njima je isto drago da se ta pobožnost i posvećenost bl. Jakovu širi, da se proširi što dalje, pogotovo do njegovog rodnog Zadra. Jakov je jedini Zadranin koji je proglašen blaženikom pa se Talijani čude kako to mi njega toliko ne poznajemo. Bilo bi mi drago da se naši građani i ljudi šire, više upoznaju s bl. Jakovom“, poručio je provincijal Šanko.

U samostanu sv. Frane u Zadru nalazi se relikvija bl. Jakova, koja je 2023. godine stavljena u relikvijar od bronce u obliku štapa na zid crkve sv. Frane, pokraj slike bl. Jakova na tom zidu. Ta relikvija je djelić koji pripada štapu bl. Jakova, odnosno, jednom stablu koje je, po predaji, izraslo iz štapa bl. Jakova Zadranina kojeg je on ostavio u samostanskom vrtu. Na tom mjestu je iz Jakovljevog štapa narasla smreka koja je sada osušena, a ta relikvija, prah, uzeta je iz toga drveta. Tu su relikviju 1989. donijeli talijanski franjevci franjevcima sv. Frane u Zadar, kao i umjetničku sliku s likom bl. Jakova koja se nalazi u crkvi sv. Frane.

Bl Jakov pokazuje kako u običnome naći neobično, kako u ljudskome naći božansko! Prepoznati tajming za ljubav

Fra Tomislav je pojasnio i značenje riječi ‘Blizu je, blizu’, koje je bl. Jakov rekao lovcima kad su ga pitali je li vidio zečića koji je trčao pred njima u bijegu. „To je naizgled dječja priča o zečiću koji bježi pred lovcima i prestrašen se sakrio pod habit bl. Jakova. Da ne bi slagao, bl. Jakov je rekao ‘Blizu je, blizu’. I to je izraz Jakovljeve genijalnosti, kako se snašao reći baš to. Nije slagao, a spasio je život zečića, lovci su produžili dalje. Ono što Isus kaže, ‘Budite bezazleni kao golubovi, lukavi kao zmije’. Tu se vidi Duh Sveti koji se u određenim zna postaviti na pravi način. Ta riječ ‘Blizu je, blizu’ može se dublje tumačiti. U smislu da je duh Božji blizu, da ti je Bog bliži nego ti sam sebi. Bez te blizine i mi gubimo smisao svog života. Bez te blizine ne znamo ući u istinsku blizinu s ljudima i gubimo osjećaj za čovjeka, gubimo osjećaj za sebe, za stvarnost. Bez te blizine nismo u realnosti. To je poziv na poniznost, da bez Boga ne možemo ništa“, poručio je fra Tomislav.

Poruka života bl. Jakova odnosi se osobito na svetačko življenje svakodnevnice. „Kako u običnome naći neobično, kako u ljudskome naći božansko! Kako prepoznati te trenutke, taj tajming za ljubav. Kako u nekim svakodnevnim stvarima koje se nama čine dosadne i banalne, svetac ima tu genijalnost da iznenadi gestom dobrote, sebedarja, u situaciji neke osrednjosti. To su ljudi koji se propnu iznad egoizma. Sveci te iznenade tom dobrotom, da zanemariš sebe. Mislim da to fali nama danas, općenito našem svijetu. A za time svi negdje čeznemo, u sebi. Čeznemo za takvim ljudima – koji će znati iznenaditi dobrotom u malim stvarima, gestama koje nisu glamurozne, nisu velike. Male stvari napraviti na veliki način! Kad se sjetim lika bl. Jakova Zadranina, to mi prvo padne na pamet“, poručio je provincijal Tomislav Šanko.

Nakon mise koju će u crkvi sv. Frane u nedjelju, 5. svibnja predvoditi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, svećenici i puk će sudjelovati u procesiji ulicama gradskog poluotoka s relikvijom bl. Jakova i proći pokraj nekadašnje crkve Marije velike, na mjestu sadašnje tržnice, u kojoj je bl. Jakov bio kršten. Procesija će završiti dolaskom u katedralu sv. Stošije gdje će nadbiskup Zgrablić svečano blagosloviti puk s relikvijom bl. Jakova Zadranina.

Blaženikova relikvija će nakon tog blagoslova tijekom večeri biti izložena vjernicima na čašćenje u katedrali sv. Stošije, kad će vjernici u molitvi pred relikvijom moći uputiti svoje molitve bl. Jakovu Zadraninu. To je lijepi izraz crkvenosti i povezanosti redovničke i dijecezanske karizme, da relikvija blaženika iz franjevačke obitelji, nakon procesije, puku neće biti izložena na čašćenje u crkvi sv. Frane, u kojoj je bl. Jakov počeo svoje redovništvo, u čiji je samostan ušao u svojoj 20. godini života, nego u katedrali sv. Stošije, majci svih crkava koja vjernike na osobiti način povezuje u zajedništvo i znak je jedinstva svih vjernika i karizmi mjesne Crkve u povezanosti s biskupom.

Ines Grbić

Foto: Privatna arhiva, T. Šanko

U emisiji ‘Aktualno’ HKR-a u petak, 3. svibnja, predstavljena je velika crkvena svečanost, procesija s moćima bl. Jakova Zadranina koja će se u nedjelju, 5. svibnja, nakon mise u crkvi sv. Frane, održati u Zadru.

O velikom čašćenju bl. Jakova u Bitettu, južnotalijanskom gradu gdje je bl. Jakov djelovao 40 godina, ali i o nedovoljnom poznavanju bl. Jakova, rodom Zadranina, u njegovom rodnom gradu i Hrvatskoj, govori Anamarija Botica Miljanović, promicateljica čašćenja bl. Jakova Zadranina. Miljanović je voditeljica projekta ‘Muzej u školi – baština i kultura mira’ OŠ Zadarski otoci u Zadru i inicijatorica prvog likovnog natječaja na kojem su se ove godine u čašćenje bl. Jakova uključili i zadarski osmoškolci, koji su slikali prizore iz života bl. Jakova.

Naziv tog dječjeg likovnog stvaralaštva je ‘Blizu je, blizu’. Te je riječi mudro, zaštitnički rekao bl. Jakov lovcima koji su ga pitali je li vidio zeca, koji se u bijegu pred lovcima sakrio pod habit bl. Jakova u samostanskom vrtu. Te su Jakovljeve riječi spasile život zečića te se bl. Jakov i prikazuje s prizorom zečića na nekim slikama.

Zadar ima više svetaca zaštitnika, ali uz proslavu njihovih svetkovina nema procesije gradom s moćima svojih zaštitnika. Prvi put u našoj suvremenosti, održava se procesija kroz grad Zadar s moćima jednog blaženika, i to Zadranina rodom. Relikviju bl. Jakova Zadranina, njegov prst, talijanski franjevci će donijeti iz Bitetta, u čijoj se crkvi već šest stoljeća nalazi neraspadnuto tijelo bl. Jakova.

„Ovih dana u našem gradu Zadru opet je, recimo, nanovo rođenje našeg bl. Jakova. I to na osobiti način i među malenima, kakav je Jakov bio i svjedočio svojim životom. Malen, a velik po svojim djelima. On nam je postao i uzor po svom življenju franjevačke duhovnosti koju često imamo za primjer u življenju životnih, malih pravila. Bili smo svjesni da bl. Jakova ne poznajemo dovoljno. Očito je trebalo i u nama sazrijeti da ga doživimo i u našim srcima, da je trebao još više narasti. Ove godine je bila i milost da naša zadarska djeca sa svojim mentorima krenu u veći projekt ‘Blizu je, blizu’, za kojeg nismo mogli niti pretpostaviti da će biti tako velik. To je prvi likovni natječaj posvećen bl. Jakovu“, istaknula je Miljanović.

Stanovnici Bitetta zadarske hodočasnike zovu rođacima bl. Jakova Zadranina

Jakov Zadranin je rođen 1400. godine na području sadašnje velike tržnice na poluotoku u središtu Zadra. Kršten je u crkvi Gospe od Porta, Marije Velike, koja se nekad nalazila na tom prostoru. „Divna je spoznaja da se u toj crkvi, u vrijeme kad je Jakov bio kršten, nalazila škrinja sv. Šimuna. Ta crkva je bila prvo Šimunovo počivalište u Zadru, gdje je sv. Šime bio čašćen. Jakov kao dječak sudjelovao je u procesijama Zadarskog mira iza Zadarskog procesijskog križa, u spomen na potpisivanje Zadarskog mira kojim je Zadar bio vraćen hrvatskoj matici i oslobođen mletačke vlasti. Jakov s 20 godina odlazi u samostan sv. Frane u Zadru, a onda službom, kao pratnja, odlazi na Kapitul Franjevačkog reda u Italiju gdje živi do svog preminuća u Bitettu, 1496. godine, gdje se časti kao zaštitnik grada. U tom gradu je izgrađeno i svetište njemu u čast“, rekla je Miljanović.

Miljanović je 2023. s grupom hodočasnika iz Zadra, u organizaciji Hrvatske katoličke udruge medicinskih sestara i tehničara Zadar i predvođeni fra Tomislavom Šankom, provincijalom Franjevačke provincije sv. Jeronima, sudjelovala u velikoj proslavi bl. Jakova u Bitettu.

„Bila je velika milost i moja dugogodišnja želja, baš uz njegov blagdan, ići u svetište bl. Jakova u Bitetto gdje je bl. Jakov živio, djelovao i došao na glas svetosti. Cijela grupa hodočasnika je bila izuzetno ganuta. Imali smo čast s našim fra Tomislavom sudjelovati u proslavi glavne svetkovine blaženika. Divan je osjećaj način na koji su nas primili franjevačka zajednica i stanovnici Bitetta. Dobili smo počasna mjesta zahvaljujući tome što smo mi rođaci bl. Jakova. To je bilo fascinantno doživjeti, koliko oni ljube i cijene našeg blaženika, kad smo u cijelom događanju u kojem je bilo 100 000 ljudi, mi imali priliku biti u prvom redu, za nas su bila osigurana mjesta – zahvaljujući tome što smo mi rođaci bl. Jakova, kako nas oni zovu i smatraju, zato što smo mi Jakovljevi  sugrađani iz njegovog rodnog grada. Bio je divan osjećaj doživjeti i osjećati se rođakinjom bl. Jakova. Ljudi su nam izražavali pažnju na razne načine. Prilazili su nam, zahvaljivali što smo došli na proslavu blaženika.

To je u isto vrijeme bio osjećaj izuzetnog ponosa, a opet, ne mogu reći osjećaj srama, bilo bi to grubo reći. Ali, mi Zadrani, iz grada iz kojega je potekao bl. Jakov, da nemamo ni približno tako sličan osjećaj poštovanja, divljenja, ponosa na našeg bl. Jakova Zadranina. Ne poznajemo ga, pa nije ni čudo što nemamo sva ta osjećanja prema blaženiku. Možemo reći da ga veći dio građana Zadra dosad nije upoznao. To je za nas bila još jedna potreba, da te osjećaje koje smo doživjeli u Bitettu, donesemo u naš grad Zadar i da ih prenesemo na naše građane“, istaknula je Miljanović, u želji da bl. Jakov u životima Zadrana ne bude samo dio povijesti, datum u kalendaru, 27. travnja, nego dio oživljene tradicije i svjedočanstvo žive vjere u povezanosti s nebeskom Crkvom.

U procesiji u čast bl. Jakova u Bitettu sudjeluje 100 000 ljudi

„Divno je koje oni poštovanje i ljubav gaje prema Jakovu. On je za njih svetac, po silnim svjedočanstvima i po mjestu koje on zauzima u njihovim životima. On je njima toliko blizak da ga zovu ‘Naš blaženi Jakov’. Nije im blizak samo u srcu, nego u njihovom svakodnevnom životu. I naziv našeg likovnog natječaja ‘Blizu je, blizu’ nije slučajan. To je molitva, uzrečica, misao koja je u svakodnevnom životu svih stanovnika Bitetta. Osjećaj da je njihov bl. Jakov s njima, stalno, u svakom trenutku, u svim njihovim potrebama. Oni bl. Jakova nazivaju svetac i ljubljeni. Bl. Jakov je imao osobine blagosti, nježnosti i predanosti stanovnicima Bitetta. Koliko je on njima blizak, drag i živi u njihovim životima pokazuje i da stanovnici Bitetta u svojim domovima imaju kao male oltare posvećene bl. Jakovu, mjesta koja oni kite, koji ih podsjećaju na prisutnost blaženika i gdje se oni mole blaženiku. Jakov se očitovao u njihovim životima u brojnim njihovim potrebama, oni ga zazivaju. Kao nekad, brojna su svjedočanstva i danas, čuda koja se događaju po zagovoru bl. Jakova Zadranina“, opisala je Miljanović.

U veličanstvenoj procesiji bl. Jakovu Zadraninu u Bitettu sudjeluje 100 000 ljudi. Među njima to nisu samo svi stanovnici Bitetta. Grad Bitetto ima 15 000 stanovnika. Nego, dolaze ljudi i iz okolnih gradova i mjesta. Desetak kilometara od Bitetta je grad Bari. Pobožnost bl. Jakovu ne odnosi se samo na stanovnike Bitetta, nego i na sve ostale stanovnike pokrajine i otkud već dođu.

Procesija bude na blaženikov blagdan, 27. travnja, a Dani bl. Jakova traju više dana. Imaju uočnicu cijeli tjedan prije blagdana popraćenu brojnim događanjima. U procesiji je prijenos moći bl. Jakova, prst blaženika, od Jakovljevog svetišta prema katedrali sv. Mihovila u središtu grada. U toj procesiji sudjeluju brojne bratovštine, svećenici, gradske vlasti, gradska glazba Bitetta koja se također zove Bl. Jakov.

„Kažu da je čast bratovštini koja dobije milost da te godine nosi moći bl. Jakova kroz grad. U svijetu je dvadesetak crkava posvećeno bl. Jakovu. A mi u Zadru nemamo nijedno mjesto, oltar, crkvu u Hrvatskoj koja je posvećena blaženiku, našem Zadraninu. Ali, počele su se događati milosti, naš Jakov se vraća u Zadar. Njegove moći s vjernicima će proći ulicama Zadra kojima se on igrao, hodao i gdje je bio u procesiji koja se održavala u spomen na potpisivanje Zadarskog mira“, rekla je Miljanović.

U procesiji u nedjelju, 5. svibnja će sudjelovati i pedeset folklornih skupina. Voditeljica folklorne skupine s Ugljana je rekla da s tolikom radošću dolazi u tu procesiju baš zato što je ona Talijanka, a njeguje našu baštinu i folklor. „To će biti prekrasan kolaž. Kao što ćemo mi postati ponosni na bl. Jakova, a i bl. Jakov će biti ponosan, već i što su se folklorne skupine odazvale u tako velikom broju. Vjernici Bitetta dolaze u rodni grad njihovog zaštitnika. Fascinantno je koliki broj ljudi i s kolikom radošću su se odazvali u procesiju, da sam i ja bila u nevjerici“, istaknula je Miljanović.

Nakon što su jeli obroke koje je bl. Jakov pripremio, franjevci su se išli ispovijedati

U srpnju 2023. godine samostanu sv. Frane u Zadru je nakon 70 godina vraćen procesijski križ koji je bio ukraden. Ove godine je održan prvi likovni natječaj o bl. Jakovu i sada se prvi put održava procesija s moćima bl. Jakova. Sve to što se održava prvi put naznake su novog početka da će Zadar početi živjeti s bl. Jakovom.

„Kao da je to bl. Jakov pripremio. Procesijski križ za kojim je on išao u procesiji dok je bio dječak u mladosti, kojeg je uz potpisivanje Zadarskog mira 18. veljače 1358. godine kraljica Elizabeta Kotromanić poklonila franjevačkom samostanu u Zadru u kojem je služio bl. Jakov. I sad, priča kao da se slaže. U procesiji u kojoj će biti moći bl. Jakova će biti upravo taj križ iza kojeg je bl. Jakov hodao kao dječak. Ushićena sam da se priča tako lijepo razvija.

Božja je milost da je, nakon što smo mi bili u Bitettu, bl. Jakov došao za nama u Zadar i da ga mi sad možemo pronijeti i u našem gradu, biti u procesiji njemu u čast. Da će se dogoditi tako velika procesija. Kao što je održan i likovni natječaj za kojeg je bilo nevjerojatno da će biti toliki odaziv i odjek, a održava se prvi put. Brojni  su likovni natječaji, drugi imaju puno veću reputaciju, ali, trebala se dogoditi milost; natječaj koji je prvi put pokrenut i još nije bio poznat među učenicima, nastavnicima i mentorima, a ostvario je toliki uspjeh i proširio glas o bl. Jakovu. Djeca su dolazila u samostan sv. Frane, slušala su priče o bl. Jakovu i upoznala njegov život“, rekla je Miljanović.

Bl. Jakov je bio skroman, ponizan brat franjevac. Jedna od njegovih vrlina je bila pripravljanje jela, bio je izvrstan kuhar. „To je bila njegova vrlina, jer on je to radio s tolikom ljubavlju. Kažu da je često bio u zanosu dok je kuhao. Često je molio. Ali, jelo nikad nije zagorjelo. Pripovijeda se da su, dok je on bio tako u molitvi, to jelo miješali anđeli. Od silnog zanosa u molitvi on je znao i zaplakati, pa kažu da su te suze začinile to jelo. A jelo je bilo toliko ukusno, da su njegova braća franjevci govorili da su se poslije jela koje je Jakov pripravio morali ići ispovijedati, zbog užitka kojeg su osjećali dok su jeli njegovo jelo.

Jela koja je Jakov pripravljao bila su od vrlo skromnih namirnica. Najpoznatije jelo koje je pripravljao bl. Jakov je bob. Postoje dani u Bitettu kad se u svim restoranima pripravljaju samo jela od boba. Bio je vješt u začinima pa je i to davalo poseban okus. Od siromašnih namirnica znao je napraviti bogate okuse“, naglasila je Miljanović.

Čudo – da Zadrani svečano dočekaju svog blaženika i postanu svjesni veličine i svetosti bl. Jakova Zadranina

Osobnosti i potrebi čašćenja i širenja glasa o bl. Jakovu, Miljanović je privukla  najprije spoznaja da je on jedini zadarski svetac rodom. „Najprije smo nekako racionalno krenuli u priču s likovnim natječajem, a onda se pojavio i bunt nepravde. Znači, svetac koji je iz našeg grada Zadra, a da ga njegovi sugrađani ne poznaju. A kad ga ne poznaju, ne mogu ga ni voljeti, poštivati ni utjecati se njemu za zagovor. Zadar ima svece zaštitnike, ali svi zadarski sveci zaštitnici su zapravo došli k nama, oni su izabrali Zadar. Ako od svih naših svetaca, a to su Šime, Stošija, Krševan, Zoilo, Donat, dobivamo toliko milosti, koliko bi milosti trebali dobiti i po utjecanju našem zadarskom svecu, Jakovu Zadraninu“, potaknula je Miljanović.

Miljanović potiče na dolazak u procesiju i na misu u čast bl. Jakova jer se naš blaženik prvi put nakon odlaska u Italiju vraća u svoj grad na tako svečani način. „Želimo ga dočekati dostojanstveno i radosna srca. Želimo da naš blaženi Jakov bude proglašen svetim. Kao što su djeca u svojim likovnim radovima željela da baš njihov likovni rad bude na sličici koja je tiskana ove godine, s molitvom za proglašenje svetim bl. Jakova.

Treba doći na tu svečanost da budemo snaga ljubavi, sila, da zajedno uputimo molitve. Kažu, čeka se još jedno čudo za Jakovljevo proglašenje svetim. Možda će to čudo upravo biti da bl. Jakov bude primljen u svom gradu. Da ga njegovi sugrađani dočekaju, da ga priznaju, da postanu svjesni njegove veličine i prisutnosti. Da bl. Jakov bude, kao što je stanovnicima Bitetta, oslonac u svakodnevnom životu. Da on bude trajno prisutan u našim životima. Da svi dobijemo snagu i uzor u ljubavi, da svatko ponese djelić Jakova u svom srcu. I u tom zajedništvu i jedinstvu, da stvorimo grad blaženika, grad koji će po njegovom uzoru biti ljepše mjesto za život.

Kao što kaže naziv našeg likovnog natječaja ‘Blizu je, blizu’ – i naš Jakov će nama uskoro biti sve bliži i bliži, kao što su zadarska djeca to već shvatila. Zahvaljujući franjevcima sv. Frane iz Zadra i franjevcima iz svetišta bl. Jakova u Bitettu, naš blaženik dolazi u grad. Dosad nije bila sazrela situacija za njegov dolazak. Čekao je povoljan trenutak. On ne želi ući na silu, nego da ga mi prihvatimo i da ga dočekamo dobre volje. Zbog Jakovljeve poniznosti, bogobojaznosti, čovjekoljubivosti, Bog je po bl. Jakovu mogao činiti velika djela u životima ljudi i danas ih čini“, poručila je Miljanović.

U zadnje vrijeme, u širenju pobožnosti bl. Jakovu ljudi sudionicima projekta likovnog natječaja o bl. Jakovu, u kojem su, uz Miljanović Željka Diklan i drugi mentori, sami prilaze i nude pomoć. „To je dokaz da smo na pravom putu i da nismo mi ti koji smo izabrali blaženika, nego je on izabrao nas. Kad naiđemo na neku malu prepreku u realizaciji ovog projekta, vrata se jednostavno otvaraju. Ljudi nam prilaze, ljudi dobrog srca. Dogodilo se jedinstvo življenja blaženika. Vjerujem da će naša inicijativa likovnog natječaja o temi bl. Jakova u kojeg ćemo sljedeće godine uključiti i zadarske srednje škole, da će ljudi koji su oko tog našeg puta, hoda prema blizini bl. Jakova, da će se taj naš duh i duh bl. Jakova prenijeti, preliti i na ostale stanovnike Zadra. Da i oni osjete podršku, potporu blaženika u svom duhovnom i svakodnevnom životu, da je on pratitelj i pomoćnik.

Blizu je, blizu – da nam zaista ostane blizu. Ne samo da u jednom trenutku bude, nego da nam trajno ostane blizu. Bilo bi divno da i mi osjetimo da nam je bl. Jakov blizu, u našem srcu. Jakov će nam zaista biti blizu. On dolazi u naš grad, on će biti tu, među nama i vjerujem da će duhom i ostati u gradu. Postoje ljudi koji su dali pečat našem gradu. Postoje velikani Zadra koji su ostavili svoj veliki trag. Među tim velikanima imamo i nebeskog zaštitnika. Imamo blaženika, imamo Jakova Zadranina!

Kažu, treba nam još jedno čudo. Možda će se dogoditi dva čuda. Jedno čudo će biti da stanovnici Zadra dočekaju svog blaženika. To već vidimo, to će se dogoditi. A drugo čudo je da po molitvama djece koja imaju iskreno, čisto srce, naš Jakov postati svetim“, poručila je Anamarija Botica Miljanović, promicateljica čašćenja bl. Jakova Zadranina.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

O aktualnoj temi umjetne inteligencije govorili su doc. dr. sc. Dan Đaković i doc. dr. sc. Petar Tomev Mitrikeski, obojica s Fakulteta filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, na tribini u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u subotu, 27. travnja.

Uvodeći u raspravu, doc. dr. sc. Damir Šehić s Teološko-katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru rekao je da je digitalno doba odavno počelo. „Otkad je umjetna inteligencija ušla u široku društvenu primjenu, od zdravstva i financija do obrazovanja i znanosti, uočljivi su potencijalni problemi i izazovi u društvenoj primjeni umjetne inteligencije. Počevši od ideje kako je inteligencija sposobnost snalaženja u novim i nepoznatim okolnostima i pronalaženje novih rješenja, znanstvenici i teoretičari osporavaju inteligenciju umjetnoj inteligenciji, nazivajući njenu algoritamsku funkcionalnost tek sposobnošću računalnog oblikovanja novih kompilacija. Korištenje umjetne inteligencije u tom smislu može imati potencijalne opasnosti na inovativnost i ljudsko stvaralaštvo, jer ono više ne bi produciralo vlastite ideje, nego kombinacije i preoblikovanja već poznatih ideja“, upozorio je dr. Šehić, pojašnjavajući naziv tribine: „Na granici inteligencije – Utjecaj umjetne inteligencije na kreativnost i moralne dvojbe u akademskom radu“.

Dr. Šehić je rekao da u odnosu između umjetne inteligencije, ljudske kreativnosti i moralnih dvojbi, korištenje umjetne inteligencije utječe na procese stvaranja, inovaciju i autentičnost. Upozorio je da moralne dileme  proizlaze iz korištenja alata umjetne inteligencije u istraživanju i pisanju akademskih radova, počevši od plagiranja i nedostatka autentičnosti, etičkog pitanja intelektualnog poštenja, vlasništva, gubitka profesionalnih vještina do smanjenja rigoroznosti znanstvene metode.

„Umjetna inteligencija kao nova stvarnost istovremeno zadivljuje i straši. To nije ništa novo, sa svim otkrićima i izumima je bilo uglavnom slično. Čovjeka nešto zadivljuje, čini mu se vrlo korisno, upotrjebljuje to, ali ga i straši. Danas ne možemo zamisliti da se ljudima otkriće vatre činilo velika prijetnja, izum kotača i drugo. Umjetna inteligencija na neki način sublimira sve naše znanje. Nije to prvi levijatan kojeg je čovjek stvorio i prijeti da se otme našoj kontroli. Neki ljudi iz IT industrije sami kažu da bi bilo možda pametno pričekati, zaustaviti njen razvoj, da možda ne znamo kamo idemo. Nismo naviknuli da vodeći ljudi neke industrije sami povlače ručnu kočnicu i kažu, polako s tim“, upozorio je dr. Đaković.

Svaki čovjek ima neki svjetonazor kroz koji promatra svijet. U kontekstu svjetonazorskog gledanja na svijet, dr. Đaković je promišljao umjetnu inteligenciju kroz prizmu filozofije povijesti. Đaković je specijalizirao filozofiju Jacquesa Maritaina koja je i kršćanska, mistična, augustinovska. Njegova filozofija povijesti važna je i u kontekstu umjetne inteligencije. Filozofija povijesti pokušava dokučiti bît, smisao i značenje povijesti. Njena ideja je da povijest ima početak, kraj i skriveno značenje. Čovjek pak treba stoljeća da bi nešto prosudio.

„Što je neko dobro veće, sofisticiranije, to je njegova zloupotreba teža, opasnija“

Dr. Đaković je razmatrao umjetnu inteligenciju u kontekstu pet načela. Prvo načelo je da materija trči brže od duha. „Najprije nešto proizvedemo, a onda nam treba vremena da to savladamo, ‘pripitomimo’. Sada nam se čini da je ta materija, tehnologija, otišla toliko daleko da više ne znamo koja je udaljenost između čovjeka i te materije. Drugo važno načelo je da dobro i zlo u svijetu rastu simultano. Neki su oduševljeni umjetnom inteligencijom i njome bi se u svemu koristili, a neki misle da je to naznaka kraja svijeta, da će zlo sve preuzeti, da treba zaustaviti razvoj“, rekao je dr. Đaković.

Načelo da dobro i zlo rastu zajedno podudarno je s biblijskom prispodobom o žitu i kukolju. Predavač je podsjetio kako se u određenim trenucima povijesti činilo da je zlo prevladalo, npr. 1940.-te godine izgledale su kao potpuna dominacija i pobjeda zla. No i nakon toga uspjelo se stvoriti dobro i to zlo nadživjeti.

„Treće načelo je da je vrijeme ireverzibilno, ima ishodiše i kraj, ne može se zaustaviti i nema povratka natrag. Napredak se ne može zaustaviti, to je iluzija, utopija. Možemo se pitati treba li nam sva ta tehnologija u obrazovnom sustavu, ali napredak u cjelini ne možemo i ne treba zaustaviti. Mi se napretka ne bojimo. Četvrto načelo je da ne postoji dobro koje nije moguće zloupotrijebiti. Što je neko dobro veće, sofisticiranije, to je njegova zloupotreba teža, opasnija. Trebali bismo se pomiriti s činjenicom da je napredak nezaustavljiv, da se naša tehnologija može strašno zloupotrijebiti. Zloupotrijebili smo atomsku energiju i puno drugoga. Međutim, svaka tehnologija može se i dobro upotrijebiti.

U našoj tradiciji mišljenja i filozofije povijesti smatramo da se u natjecanju dobra i zla tehnologija mora koristiti maksimalno dobro, ne zaustavljajući njen razvoj i riskirajući zloupotrebu. Kad bi se ugasila umjetna inteligencija, zaustavila postrojenja, anuliranje rizika bilo bi zaustavljanje razvoja. To je utopija“, poručio je dr. Đaković.

„Sloboda raste – međutim, raste i prijetnja slobodi“

Peto načelo je problem slobode. „Količinu dobara u svijetu povećavamo. Živimo u vremenu najvećih sloboda i najvećeg materijalnog blagostanja ikada u povijesti, kao čovječanstvo; osobito zapadna, kršćanska civilizacija i Japan kojeg se naziva Daleki zapad, a ne Daleki istok. Krug slobode i materijalnog blagostanja se neprestano povećava.

Razni totalitarizmi uvijek napadaju ljudsku slobodu. Mi smo porobljavani. U sjećanju su nam još 1933., 1939., 1941., 1945. godina. I danas postoje totalitarne države. U kontekstu Europske unije bojimo se totalitarnih tendencija, dakle, smanjivanja ljudske slobode, porobljavanja. Taj strah nije izlišan, on je realan. No, stvari se neće popraviti zaustavljanjem razvoja, nego sa sviješću da sloboda raste – međutim, raste i prijetnja slobodi.

Na tragu načela da dobro i zlo rastu zajedno, sloboda i prijetnja slobodi uvijek rastu simultano. Iz toga bi se dalo zaključiti da je prijetnja slobodi koja dolazi od nove tehnologije najveća u povijesti čovječanstva. Bez nekog defetizma, iako to jesu pomalo apokaliptične vizije, ali apokalipsa kao posljednja knjiga Novog zavjeta je knjiga pobjede. To nije knjiga defetizma, nego pobjede i proslave! To se često zaboravlja u Crkvi, u javnosti i kulturi, misleći da je apokalipsa kraj i pobjeda zla. Nije točno. Apokalipsa nije pobjeda zla“, upozorio je dr. Đaković.

Predavač smatra da je ljudima „pred vratima vjerojatno najveći totalitarizam u povijesti. On neće biti nalik totalitarizmima iz 1939., 1941., 1945., jer bi bio smiješan. On se mora pojaviti u novom ruhu. Mora biti prijetnja većoj slobodi, jer mi smo jako povećali svoje slobode, znanje i tehnologije od onda do danas. U tom smislu, taj totalitarizam bi mogao biti najgori. Toga se bojimo.

Međutim, kad se sveukupno uzmu navedena načela, strah nam nije nikakav saveznik. Tehnologiju treba koristiti maksimalno dobro, biti svjestan da su prijetnje realne i vjerujući – tu nastupa vjera, ne mora biti nužno religiozna, može biti građanska, općeljudska vjera – da će dobro prevladati. Nažalost, ne bez žrtava. Djeca su već sad žrtve mobitela na različitim razinama. Slušamo o neurološkim, moralnim, fiziološkim problemima. Rješenje nije dokinuti razvoj, rješenje je zaštititi djecu koliko je moguće u obrazovnom sustavu, kod kuće“, potaknuo je dr. Đaković.

Istaknuo je i poruku odnosa Davida i Golijata. „Gotovo uvijek se previđa da je David Golijatu odsjekao glavu njegovim mačem. Golijat je glavu izgubio od vlastitog mača. Tako shvaćamo tehnologiju. Ona je neki mač koji izvorno ne mora biti naš. Zloupotrijebljenu tehnologiju mora uništiti ta ista tehnologija od strane ljudi koji je žele dobro upotrebljavati“, poručio je dr. Đaković.

Intuicija je jako važna u životu čovjeka, a stroj nema intuiciju

Dr. Mitrikeski je rekao da umjetnu inteligenciju, u najširem smislu, pokazuju strojevi, osobito računalni. „Pomoću različite metodologije softwarea, omogućavamo strojevima da percipiraju okoliš, nadajući se da bi oni to mogli raditi na način kako mi radimo. Na osnovu skupljanja podataka bi mogli učiti, znanje koje prikupe inteligentno tumačiti i koristiti za poduzimanje radnji s kojima mogu poboljšati vjerojatnost učinkovitog okončanja zadanog cilja“, rekao je dr. Mitrikeski.

Istaknuo je tezu Kanta da je čovjek uronjen u prostor i vrijeme i ima intuitivni pogled. „Intuitivnost nam omogućava da stvari tumačimo svrhovito. Ne možemo promatrati svijet, a da ne smatramo da je svrhovit. Intuitivnost koju ljudi imaju je regulatorno načelo ljudskog uma koje omogućava svrhovito tumačenje zbilje. Ljudsko biće ima intuiciju, izvjesno je da stroj nema intuiciju. Znači, sva njegova dedukcija dolazi od onoga što mu čovjek ugradi, a to je limitirano. To znači da sve naše slabosti mi ljudi stavljamo u stroj“, upozorio je dr. Mitrikeski, govoreći o mogućnosti prenošenja ljudske slabosti na tehnologiju: „Taj dio bi vjerojatno ograničavao čovjeka da stvori potpuno opću umjetnu inteligenciju“.

Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, a Bog nema slabosti, rekao je predavač. „Mi ljudi imamo slobodnu volju i mi smo po našem vlastitom odabiru pali. Ne bi trebalo računati da umjetna inteligencija ima slobodnu volju. Ona će ići po našoj slabosti, usavršit će našu slabost. Kapitalizam će htjeti da to bude dostupno što više, lakše i bolje, da se prodaje. Problem je smanjivanje radnih mjesta, a kad čovjek ne radi ništa, sklon je raditi bedastoće“, upozorio  dr. Mitrikeski. Podsjetio je da je prvi princip robota bio ne naštetiti ljudskom biću, a pitanje je hoćemo li to uspjeti postići softverski. Nasuprot tome da stroj nema intuiciju, predavač je istaknuo da je intuicija jako važna za vjeru, ljudi se i time mogu korigirati oko nekih stvarnosti.

Dr. Mitrikeski je istaknuo i stav postmodernog židovskog filozofa Yuvala Noaha Hararija koji je zabrinut „što se tiče umjetne inteligencije koja slobodno tumara realnim prostorom. On kaže da se sva naša razmišljanja temelje na jeziku. On vidi opasnost da bi umjetna inteligencija mogla koristiti ljudski jezik, a sada je vrlo sposobna tumačiti ljudski jezik. Upitao je, hoćemo li doći do točke da umjetna inteligencija pokušava uvjeriti ljude u nešto što je njima destruktivno. Nije pesimističan“, rekao je dr. Mitrikeski. Upozorio je na mogućnost znanstvene nečestitosti, ali ne smatra da je potreban pretjerani strah, nego razum. Naglasio je da se ljudska kreativnost ne može ograničiti, jer dolazi od osobe, nego, „kreativnost će stradati po vlastitom izboru nekog pojedinca“. Mogući problem je „ne da tretiramo umjetnu inteligenciju kao moralno biće, nego što ćemo moći iskazati naš nemoral na robotu, a ne na čovjeku i to će država (htjeti) dozvoljavati. Pojedincu se može smanjiti ljudskost“, upozorio je dr. Mitrikeski.

„Nijedan totalitarizam ili diktatura u povijesti nisu ostali neporaženi. Samo su, nažalost, žrtve prebrojne“

„Umjetna inteligencija je nazvana inteligencija jer smo prvi put proizveli nešto što je jako različito od svega dosad, a to je da kao da sama uči, da nismo mi dali naputke kako da uči. Kao kad se dijete počne emancipirati u drugoj godini života, kad se počne samo kretati, pa uči i neovisno o roditeljima, dijete se snalazi samo“, rekao je dr. Đaković.

Dr. Đaković je rekao da stroj ne može biti moralni subjekt. „Nema nikakvog spora o tome da je umjetna inteligencija proizvod čovjeka. Da umjetna inteligencija bude moralni subjekt, to bi značilo da smo mi koji smo je stvorili, bogovi. Jer Bog jedini stvara moralne subjekte. Opasnost je tu. Ljude se može zavoditi, zaglupljivati, to se vidjelo na velikoj pozornici svijeta u 20. stoljeću. Može se dogoditi da se roboti tretiraju kao moralni subjekti i izgledaju nalik čovjeku, nekakvi humanoidi, da ljudi toliko budu zavedeni da im bude satisfakcija ako je robot osuđen“, rekao je dr. Đaković, spominjući distopijske scenarije da se umjetna inteligencija toliko emancipira od ljudi da postane potpuno neovisna u svom postojanju. Dr. Đaković smatra da je to neostvarivo, iako postoji određeni rizik.

Podsjetio je na 13. poglavlje iz Knjige mudrosti, gdje Božja riječ upozorava na klanjanje čovjeka vlastitim proizvodima, tvorevinama, stvorenjima, a iza toga stoji kreator kojega čovjek ne prepoznaje. „Polazeći aksiomatski, mi ne možemo proizvesti život, mi ne možemo proizvesti ili stvoriti inteligenciju, moralni subjekt. Moralni subjekt su isključivo ljudska bića. Treba biti oprezan u smislu zavođenja ljudi jer će se stvoriti ambijent u kojem će se umjetna inteligencija tretirati kao stvarnost koja je veća od nas, da se ljudi ponižavaju pred njom“, upozorio je dr. Đaković.

Umjetnim se imitira priroda. „To nije samo po sebi zlo. Zlo je obožavanje umjetnoga. Problem je u obožavanju, u prinošenju žrtava, klečanju pred tim“, istaknuo je dr. Đaković. Podsjetio je kako su kršćani od početaka odbijali klanjati se carevima, vladarima, a istovremeno mole za njih. Kršćani su lojalni građani i trebali bi odbijati ‘kaditi’ vladarima kao da su božanstva. Mnogi kršćani za to su i ‘platili glavom’.

Govoreći o opasnostima obožavanja stvorenoga koje bi čovjeku trebalo služiti, a ne čovjekom ovladati, dr. Đaković je rekao da je specifičnost 20. st. bila da su države bile tvorevine kojima su se ljudi osobito klanjali. „Mi smo države tretirali kao apsolut, a ljudi su stvorili države. Ljudi postoje i bez država. Mi i danas moramo objašnjavati da nije nama država dala ljudska prava. Ne dugujemo mi državi svoj život ni svoje pravo na život. To ljudima nije bilo jasno u 20. st. i danas to mnogima nije jasno. Čovjek je Božja kreacija, mi smo stvorili državu. Mi nismo protiv države. Država je jedna od najljepših, najvažnijih i najkorisnijih izuma u povijesti. Ali nas je gazila. Nas i demokratska država može gaziti. Ljudi često naivno misle, kad ustroje demokratsku državu, da su mirni.

U 20. st. to je bila država, recimo da će u 21. st. to biti najnovija tehnologija – da se mi moramo klanjati vlastitim stvorenjima, državi ili najsuvremenijoj tehnologiji. Kršćani su i prije morali osvještavati ljude da kažu ‘cezar nije Bog.’ Imamo državu i još imamo umjetnu inteligenciju koja je na još vidljiviji način  stvorena, a nas će se prisiljavati – to je novi totalitarizam, mi ćemo biti svedeni na objekt umjetne inteligencije. Taj rat je na sceni, to ne treba relativizirati, umanjivati. Samo što ja ne želim nuditi defetističku viziju, nego želim nuditi pobjedničku viziju u smislu da će ta tehnologija biti poražena. To je isto argument iz povijesti. Nijedan totalitarizam ili diktatura u povijesti nisu ostali neporaženi. Samo su, nažalost, žrtve prebrojne“, upozorio je dr. Đaković, navodeći moguće opasnosti zloupotrebe, da će umjetna inteligencija umanjivati ljudskost, da se ljudi pred njom osjećaju bespomoćno, kao da mi služimo toj stvarnosti.

Umjetna inteligencija zadire i u kognitivnu sferu. „To je nešto potpuno novo i najsavršenije dosada. Proizveli smo nešto s čijim se svim moćima još nismo susreli. To ‘stvorenje’ će dobivati nove forme i imena i tako fenomenalno će imitirati ljudsko da ćemo mi biti frapirani, sve drugo će nam se činiti dosadno. Ljudi su bili fascinirani pojavom televizije. Nas će to ‘hipnotizirati’, u nekom smislu. Ali, problem je u obožavanju.

Ne možemo reći da se umjetna inteligencija ne može dobro upotrijebiti, ali je dramatičan rizik od zloupotrebe. Ne treba bježati od te istine, nego se hrabro suočiti s tim. Nemamo gotovo rješenje, kao što nismo imali gotovo rješenje prema totalitarnim državama u 20. st., ali na kraju smo pobijedili.

Ideja babilonske kule je da ljudi nešto grade, kako bi dosegnuli nebo. To je princip umjetne inteligencije. Kod gradnje babilonske kule, kaže: ‘Jahve se spusti da vidi što rade sinovi ljudski’. Znači, oni su mislili da dosežu nebo, a Jahve se mora spustiti da bi vidio što su oni radili.

Ne treba izgubiti tu perspektivu kad stojimo pred tom zastrašujućom stvarnošću koja nam uništava kreativnost. Treba sačuvati djetinju vjeru iz perspektive Boga, kao da smo na popravnom ispitu iz stvaranja, kao da sami sebe moramo popravljati. A to je prilično neuspješno“, upozorio je dr. Đaković.

Predavač smatra da će umjetna inteligencija „u nekom smislu osiromašiti čovjeka. Rat je na sceni, nismo naivni, u tom smislu. Žrtve su brojne. Djeca su osobito na udaru“, upozorio je dr. Đaković. „Ubijanje kreativnosti“ kao posljedica zloupotrebe umjetne inteligencije „umanjuje čovjeka. U akademskom svijetu ljudi su odabrali put znanja, intelekta, a ljude se zatupljuje kroz razne formate, birokracijom, obrascima, tzv. bibliometrijom. Više nije važno što je čovjek napisao, nego kako se to mjeri. Bibliometrija je jako uvredljiva za dostojanstvo čovjeka i znanstvenika, čovjeka koji želi tražiti mudrost, istinu.

Dio kršćana vidim kao avangardu, bit će potrebne nove ‘tehnološke katakombe’. Često zaboravljamo na razliku između usmene i pisane kulture. Usmena kultura će na novi način dobiti na cijeni, živi razgovor. To možemo njegovati. Moguće je da se u pisanim djelima vara, zahvaljujući sitnim tehnološkim napravicama. No, najteže će se varati u živom razgovoru, gdje se može provjeriti stvarno znanje i razumijevanje materije, npr. od strane studenta. Živi susret, usmena kultura, zajednice koje će se morati opirati, ne svakom tehnološkom napretku, nego diktaturi“, poručio je dr. Dan Đaković.

Tribina je održana u sklopu 21. festivala znanosti Sveučilišta u Zadru čija je tema bila ‘Inteligencija’.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Monografija “Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru – Tragom bogate prošlosti” autorice doc. dr. sc. Ane Jordan Knežević, kustosice Stalne izložbe crkvene umjetnosti (SICU) u Zadru, predstavljena je u dvorani SICU-a u Zadru, u srijedu, 24. travnja.

Monografiju su predstavile njene recenzentice, izv. prof. dr. sc. Ana Mišković i dr. sc. Đurđina Lakošeljac, povodom obilježavanja Dana SICU-a. Naime, predstavljanje je bilo na datum kad je prije 54 godine potpisan Sporazum o osnivanju SICU-a u Zadru. Sporazum su  24. travnja 1970. potpisali Grad Zadar, Zadarska nadbiskupija i Samostan sv. Marije.

Ta monografija je prvi svezak zbirke ‘Katalozi i monografije’ koju objavljuje SICU Zadar. Tekst kataloga „pisan je jezgrovito i jasno, razumljivo široj javnosti, kojoj je i namijenjen. Bogato je opremljen, sa čak 116 grafička priloga. Tri tematska poglavlja podijeljena su u manja potpoglavlja. Poglavljima prethodi uvodni tekst s objašnjenjem cilja kataloga. Posljednji dio su bibliografija i arhivski izvori. Cjeline su smisleno oblikovane i imaju logičan slijed popraćen prilozima i njihovim legendama“, rekla je dr. Mišković.

Katalog je nastao povodom izložbe ‘Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru – Tragom bogate prošlosti’ koja je otvorena 5. prosinca 2022. godine. Autorica izložbe je Ana Jordan Knežević, kustosica SICU-a, a suradnici Antonija Mlikota i Robert Maršić. Za izložbu je korištena građa iz arhiva: SICU-a, Samostana benediktinki Sv. Marije u Zadru, Zadarske nadbiskupije, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Konzervatorskog odjela u Zadru, Arheološkog muzeja u Zadru, Narodnog muzeja u Zadru, Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (Zbirka rukopisa i starih knjiga), Državnog arhiva u Zadru, Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU-a, Hrvatskog restauratorskog zavoda, Znanstvene knjižnice u Zadru te iz privatne arhive Abdulaha Seferovića i Aleksandra Kotlara.

SICU – kapitalna hrvatska muzejska ustanova i među najvažnijim crkvenim zbirkama Europe

„Koncepcija kataloga prati metodologiju postava temeljenog na tri kronološko-tematske cjeline. Prva ‘Kao feniks iz pepela’ odnosi se na događaje uoči i nakon Drugog svjetskog rata koji su utjecali na ideju o osnivanju stalnog postava srednjovjekovne sakralne umjetnosti vezanog uz restauraciju i revitalizaciju benediktinskog samostana sv. Marije. Manja poglavlja nose naziv Drugi svjetski rat i Sv. Marija, Kako je spašeno zadarsko Zlato i srebro, JAZU i Muzej srednjovjekovne umjetnosti te Miroslav Krleža. S pravom je dan naglasak osnivačima i utemeljiteljima zbirke – glasovitom piscu i ljubitelju umjetnosti Miroslavu Krleži, potom Grgi Novaku, Branimiru Gušiću, Vjekoslavu Maštroviću koji je 1970. preuzeo i ulogu direktora SICU-a u izgradnji, instituciji tadašnje JAZU.

Drugo poglavlje kataloga ‘Kapitalni objekt kulture’ prati koncepciju drugog dijela izložbe koje se odnosi na vrijeme pregovora svjetovnih i crkvenih predstavnika o izgradnji ustanove SICU, na doba dok su artefakti crkvene riznice bili pohranjeni u prostorijama Zadarske nadbiskupije do svečanog otvorenja SICU-a 4. prosinca 1976. godine. Manje cjeline unutar poglavlja tematski su vezane uz Pregovore o obnovi i osnivanju Stalne izložbe crkvene umjetnosti (1960.–1970.), benediktinke čuvarice, Gradnju muzejskog kompleksa od nacionalne važnosti te uz Svečano otvorenje izložbe 1976. g., po čemu su dobile nazive. U tim vremenima izrazitu ulogu u osnivanju postava imali su predstavnici zadarske Crkve, nadbiskupi Mate Garković i Marijan Oblak.

Treće poglavlje, kao i treća kronološko-tematska cjelina izložbe s naslovom ‘Stalni postav – Riznica sakralnog blaga’ valorizira stalni postav kojeg je projektirao Edo Kovačević u suradnji s ostalim vrsnim stručnjacima i glasovitim dizajnerom interijera Bernardom Bernardijem. Stavljen je naglasak i na obnovu sakralnih umjetnina u vremenu poraća nakon Domovinskog rata kada je postav iznova i od tada neprekidno otvoren za javnost. Cjeline su nazvane: Stalni postav, Edo Kovačević, Obnova nakon Domovinskog rata, Konzervatorsko-restauratorski radovi na umjetninama, Poliptih sv. Martina i škrinja sv. Šime, Izložbe“, predstavila je dr. Mišković sadržaj monografije.

Izložba o SICU-u i njena prateća publikacija – katalog je „opravdani zahvat kojeg stalni postav SICU-a zaslužuje i kojem je bila potrebna suvremena prezentacija.  U nizu dosadašnjih kataloga koji obrađuju postav SICU-a, ovaj se razlikuje već u začetku“, istaknula je dr. Mišković, poručivši da namjera autorice kataloga „nije valorizirati umjetnine kao dio trajnog postava SICU-a ni donijeti njihovu katalošku obradu, nego istaknuti uzroke koji su posljedično doveli do koncepcije stalnog postava, pozadinu koja nije od plemenitih metala, iako posjeduje plemenitu namjeru, crno-bijele priloge koji kriju sve bogatstvo i duh događaja od krucijalnih važnosti za postav“.

Na predstavljanju su bile i benediktinke i M. Anastazija Čizmin, opatica samostana sv. Marije. Te „brižne redovnice, višestoljetne čuvarice bogate riznice sakralne umjetnosti, zaslužne su što možemo pratiti tragove bogate prošlosti u prostorijama samostana“, istaknula je dr. Mišković.

Dr. Knežević uspjela je predstaviti iz bogate prošlosti „događaje, ljude i činjenice koji su utjecali na formu današnje ustanove koja već desetljećima ima reputaciju jedne od najbogatijih europskih zbirki. Da se prošlost ne zaboravi u segmentima koji to ne zaslužuju jer su utjecali na očuvanje kulturne baštine, da se izvuku na svjetlo dana fotografije, dopisi, prijepisi, citati, ključne veze i osobe, bez čega ne bi bilo ni SICU-a“, naglasila je dr. Mišković, rekavši da će za katalog zanimati znanstvena javnost i šira populacija. Katalog je izdan 2023. uz financijsku potporu Ministarstava kulture i medija RH.

Dr. Lakošeljac istaknula je ozbiljnost znanstvenog rada koji je prethodio ostvarenju izložbe SICU-a i pisanju kataloga, jer u tome nije korištena samo stručna i znanstvena literatura nego obimna arhivska građa, dotad nepoznata. „Izložba i monografija donose niz novih informacija, podataka, foto dokumentacije koju je dr. Knežević brižljivo pronašla u raznim institucijama. To je iscrpan i dugotrajan rad koji stoji iza Izložbe i kataloga. Zanimljiv je podatak o pokušaju tadašnje talijanske vlade da otuđi, preveze dio umjetnina 1944. g. parobrodima u Italiju, što je bilo spriječeno“, rekla je dr. Lakošeljac. Edo Kovačević je jako puno utjecao da se valoriziraju eksponati i oformi SICU kao objekt od kulturne važnosti za cijelu Hrvatsku. „U pisanoj i foto dokumentaciji dr. Knežević pronašla je puno podataka koji su donekle uspjeli rasvijetliti sudbinu nekih današnjih eksponata koji i nisu više u našem vlasništvu i razjasniti put formiranja SICU-a kao kapitalne muzejske kulturne ustanove u Hrvatskoj. Želja je kustosice Knežević popularizirati SICU široj javnosti, zato je pokrenula Izložbu i katalog, jer SICU predstavlja najreprezentativniji i najcjelovitiji doseg crkvene umjetnosti u Hrvatskoj“, istaknula je dr. Lakošeljac, rekavši da je katalog namijenjen široj javnosti, a poslužit će i za buduća istraživanja jer su u njemu  brojni podaci koje istraživači mogu koristiti u različitim smjerovima.

Taj katalog je drugačiji od drugih kataloga crkvene umjetnosti jer nije posvećen umjetninama, nego SICU-u kao jedinstvenoj instituciji u Hrvatskoj koju su uz jako velike napore zajedno osnovali državna vlast i Crkva, rekla je dr. Lakošeljac, istaknuvši da u takvom procesu na visokoj diplomatskoj razini nije osnovana nijedna druga institucija u Hrvatskoj.

Želja je upoznati javnost i s povijesnim događajima koji su prethodili osnivanju SICU-a

Dr. Knežević izrazila je zadovoljstvo što je Izložba u SICU-u bila jako dobro posjećena. Za nju je vladao veliko zanimanje i njeno trajanje bilo je dva puta produženo. „Ideja za organizacijom Izložbe javila se spontano, tijekom istraživanja arhivske građe za obnovu stalnog postava u koju sam uključena kao kustosica. Kad sam vidjela veliki dio neobjavljene građe, potaknulo me organizirati izložbu. Osobito sam bila potaknuta činjenicom da je javnost upoznata samo s eksponatima u postavu i da ima jako malo saznanja o nizu povijesno-društvenih događaja koji su prethodili utemeljenju SICU-a, vrijedne i jedinstvene ustanove koja s razlogom nosi epitet kapitalnog objekta kulture u RH i jedne od najvažnijih europskih crkvenih zbirki. Jedan od ciljeva je bio da se valorizira stalni postav, cijela povijest do danas i da se publika upozna sa stalnim postavom Ede Kovačevića, koji se zbog svoje vrijednosti u muzejskoj zajednici interpretira kao kulturno dobro“, poručila je dr. Knežević.

Od neobjavljene građe koja je objavljena u monografiji koja ima 124 stranice, dr. Knežević osobito je istaknula rukopise iz Arhiva Zadarske nadbiskupije, fotodokumentaciju iz Arheološkog muzeja u Zadru i Narodnog muzeja u Zadru, rukopise Miroslava Krleže koji se čuvaju u NSK-u u Zagrebu, grafičke priloge i arhivsku građu iz Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU-a te iz Kabineta Grafike HAZU-a, među kojima neobjavljene plakate Ljube Babića i Ede Kovačevića koji je napravio plakat za poznatu zagrebačku izložbu Zlato i srebro Zadra u Zagrebu 1951. godine.

Dr. Knežević je zahvalila ustanovama i pojedincima uz čiju pomoć je organizirala Izložbu i izdala katalog. Na ustupljenoj arhivskoj građi zahvalila je Zadarskoj nadbiskupiji, osobito umirovljenom zadarskom nadbiskupu Želimiru Puljiću koji ju je i potaknuo na pisanje monografije te zadarskom nadbiskupu Milanu Zgrabliću na podršci, Samostanu Sv. Marije i opatici Anastaziji Čizmin. Vrlo vrijedna građa je neobjavljena građa Krleže u NSK-u u Zagrebu; rukopisi ‘Izlet u Liburniju’ i ‘Srebro i Zlato zadarskih riznica’, u želji da se to jednom publicira jer je Krleža u njima valorizirao Zadar.

Veliku zahvalu izrazila je Arheološkom muzeju u Zadru za jako vrijednu foto dokumentaciju preko koje se vidjelo što je sačuvano u Zadru od crkvenih umjetnina, a što je odneseno u Italiju u poraću. Istaknula je vrijedne grafičke priloge, tlocrte iz brojnih ustanova u Zagrebu, plakate Ljube Babića i prvi plakat Ede Kovačevića iz 1951., neobjavljen, s prve zagrebačke izložbe Zlato i srebro Zadra.

Dr. Knežević je zahvalila i Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu i Restauratorskom odjelu u Zadru, osobito njihovoj fototeci; Narodnom muzeju u Zadru, za neobjavljenu zbirku fotografija Ante Brkana, Državnom arhivu u Zadru, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, HAZU-u u Zagrebu, Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU-a u Zagrebu koji su dali grafičke priloge, Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, Kabinetu grafike HAZU-a u Zagrebu, Zavodu za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru, Konzervatorskom odjelu u Zadru i Znanstvenoj knjižnici u Zadru.

Zahvalila je recenzenticama, dr. Mišković i dr. Lakošeljac s Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru, izv. prof. dr. sc. Antoniji Mlikoti na prijedlozima oko teksta nekih poglavlja, o poslijeratnoj obnovi gdje su uspoređivali rukopise.

U znanstvenim istraživanjima zahvalila je Ivi Ceraj, višoj kustosici u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU-a koja je pomogla dr. Knežević u istraživanju neobjavljenog dizajnerskog opusa Bernardija, poznatog hrvatskog arhitekta koji je radio namještaj i za postav SICU-a te Robertu Maršiću za pomoć u tehničkoj realizaciji Izložbe i u istraživanju fotografija iz Dokumentacijskog odjela AMZD-a.

Autorica Knežević je zahvalila i Abdulahu Seferoviću i Aleksandru Kotlaru koji su joj velikodušno ustupili fotografije iz svoje privatne arhive, dr. Anti Uglešiću,  predsjedniku Upravnog vijeća SICU-a, prof. Vedrani Jović Gazić, Editi Medić, Dušku Čaviću, Mladenu Košti i Mariji Marfat na suradnji i oblikovanju vizualnog identiteta Izložbe i kataloga, SICU-u i ravnatelju don Mariju Soljačiću, kolegicama Katarini Barić i Nataliji Žilić na potpori u realizaciji Izložbe i Ministarstvu kulture i medija RH za financijsku potporu u izdanju monografije.

Životopis Ane Jordan Knežević

Ana Jordan Knežević rođena je u Zadru 1979. godine. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru 2006., studijsku grupu – arheologija i povijest umjetnosti. Na Sveučilištu u Zadru je 2007. upisala poslijediplomski doktorski studij Arheologija istočnog Jadrana i 2016. doktorirala o temi  ‘Arheološka slika ranokršćanskih crkava s kontinuitetom u predromanici na zadarskom području’. Sudjelovala je u više arheoloških istraživanja na lokalitetima u Zadru i okolici: Podvršje – Glavčine, Dračevac – Crno Vrilo, u Ninu Sv. Križ, Sv. Asel i Plokata, u Biogradu Katedrala, Sv. Ivan Evanđelist, Sv. Toma, u Zadru Relja, Trg Petra Zoranića, Sv. Dominik, u Pagu Caska, Sv. Marija, Povljana – Sv. Martin, Starigrad – Sv. Petar, Udbina – Katedrala. Od 2001. do 2009. radila je kao student i kao diplomirani arheolog u Arheološkom muzeju u Zadru gdje se stručno izučila za rad u muzeju. Od 2012. zaposlena je na Odjelu za izobrazbu učitelja i odgojitelja Sveučilišta u Zadru gdje održava nastavu iz kolegija Umjetnost u kontekstu povijesti 1 i 2.

Od 2020. je kustosica u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru. U listopadu 2021. izabrana je u znanstveno-nastavno zvanje naslovnog docenta te započinje s radom kao vanjski suradnik na Teološko-katehetskom odjelu gdje predaje kolegij Crkvena umjetnost. Od 2024. predaje i kolegij ‘Kulturno-povijesni spomenici u Hrvatskoj’ na seminaru za turističke vodiče koji se organizira na Odjelu za turizam i komunikacijske znanosti Sveučilišta u Zadru.

Ana Jordan Knežević aktivno je sudjelovala na više domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova te je objavila brojne znanstvene i stručne radove iz područja arheologije, povijesti umjetnosti i kulturne baštine na zadarskom području. Njeni istraživački interesi su u području srednjovjekovne umjetnosti i nacionalne arheologije. Sudjelovala je u više kulturno-umjetničkih i znanstvenih projekata u Hrvatskoj i u inozemstvu, u realizaciji brojnih izložbi, radionica i kulturnih manifestacija. U dva mandatna razdoblja od 2008. do 2011. imenovana je članom Senata Sveučilišta u Zadru. Održala je više javnih predavanja u Zadru i Zagrebu. Od 2015. je članica Društva za povjesnicu Zadarske nadbiskupije ‘Zmajević’, Hrvatskog muzejskog društva, Hrvatskog arheološkog društva te Matice hrvatske.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić