Križni put mladih Zadarske nadbiskupije od Zadra do župe sv. Anselma u Ninu održan je u subotu, 16. ožujka.

Susret je počeo misnim slavljem koje je u župnoj crkvi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru predvodio don Ivan Šibalić, povjerenik za mlade Zadarske nadbiskupije i studentski kapelan u Zadru. Suslavili su belafuški župnik Zvonimir Mikulić, o. Franjo Kowal, župnik Dikla i Kožina i don Marko Majić Mazul, župni vikar zadarske župe Gospe Loretske. Mladi su hodali od Zadra do Nina dionicom oko 20 kilometara. Putem koji je dijelom prošao i obalnim dijelom zaustavljali su se razmatrajući postaje križnog puta; pjevali su, molili i imali mogućnost za ispovijed.

U propovijedi misnog slavlja, don Ivan je govorio o Bogu Ocu kao milosrdnom sucu, što je dar i spasonosna milost za čovjeka, jer čovjek je prethodno bio osudio Boga. Ljudi su na svom sudu u jednom trenutku povijesti osudili Boga i čovjeka u jednoj osobi, Isusu.

„Isus Krist je Bog i čovjek. Naša osuda za Boga i čovjeka bila je križ. To nije slučajno. Isus je znao što će se dogoditi. To je najavljeno po prorocima u Starom zavjetu. Isus je išao na križ i prolio je svoju krv za otpuštenje grijeha, to je i sâm Isus rekao. Bio je to naš sud Bogu i čovjeku. Gledamo ljude koji sude Boga i čovjeka i stavljaju ga na križ. No, i svi mi ćemo jednog dana stati pred sud Božji. Ljudima je bilo dano u jednom trenutku povijesti suditi Boga. I osudili su ga. Ali, svaki čovjek će stati pred Boga i Bog će suditi nama“, istaknuo je don Ivan, naglasivši kako bi bilo strašno da u tim trenucima, kada stanemo pred Boga, Bog nama uzvrati po pravednosti.

„Da Bog tada kaže: ‘Vi ste moga Sina razapeli, e sad ćete vi patiti’. Kako bi to bio strašan sud, kad bi unaprijed sve bilo riješeno – zbog pravednosti. Tako lako se pozivamo na pravednost. Ali, kad mi dođemo pred Boga i njegov sud, pravednost je zadnje čemu se nadamo. Bilo bi prestrašno nadati se pravednosti kad budemo gledali Boga licem u lice. To bi bila katastrofa, kad bi Bog rekao: ‘Po pravdi ću vas suditi’“, istaknuo je don Ivan, rekavši da se mi ljudi nadamo boljem od suda po pravednosti, jer nam je dano to obećanje.

„Nama je Isus rekao da nas nije došao osuditi, nego da nas je došao spasiti. Nadamo se milosrđu. Mi ćemo biti spašeni po Božjem milosrđu. Ne zato što smo dobri, zbog svoje pravednosti, da Bog čovjeku kaže: ‘Bio si dobar, zaslužio si’. Ništa nismo zaslužili. Isus je zaslužio“, naglasio je Šibalić.

Propovjednik je rekao da cijelo Sveto Pismo neprestano govori o Božjem sudu. „Tko god kaže da suda neće biti, laže – jer Sveto Pismo stalno ponavlja da će sud biti. Ali, to nije naš ljudski sud, da smo unaprijed osuđeni i da se radi o čistoj pravednosti. To je drugačiji sud, bolji od našega, na kojem imamo obećanje milosrđa Božjeg“, utješio je don Ivan.

Šibalić je podsjetio na riječi proroka Jeremije koji, govoreći o sudu na kojeg će ljudi jednom doći, kaže: ‘Ali ti, Gospodine, suče pravedni, koji ispituješ srca i bubrege. Daj da vidim kako se njima osvećuješ, jer tebi povjerih parnicu svoju“.

„U toj rečenici prorok Jeremija kaže da je naš Bog naš sudac i naš odvjetnik. Oboje! Ti si moj sudac i ja sam tebi povjerio da me ti braniš. Mi pred sobom imamo dragog Boga koji je naš i sudac i branitelj. To je temelj naše nade. To je temelj kršćanske radosti. Naš branitelj i sudac je ista osoba. Branitelj će nam presuditi. Moj sudac, moj branitelj. Kod njega se ne nadam pravednosti, nego milosrđu“, istaknuo je don Ivan. U zahvalnosti za taj dar čovjeku, podsjetio je kako je bl. Alojzije Stepinac na ovoj zemlji u montiranom političkom procesu pred sobom ima suca koji ga je već unaprijed bio osudio.

„Živimo najbolje što možemo i trudimo se, ali razlog naše nade i radosti je milosrđe Božje. Razlog naše nade je u rečenici proroka Jeremije: ‘Gospodine, suče pravedni, tebi povjeravam svoju parnicu’. Znajte to uvijek reći u svom životu, pogotovo ako imate problema. Često imamo velikih problema u životu. Koji god problem imate, sjetite se tih riječi i recite: ‘Gospodine, ti si moj sudac. Tebi u ruke postavljam svoju parnicu’.

Alojzije Stepinac to je još jednostavnije rekao: ‘Kad mi sve uzmu, ostaju mi još uvijek dvije ruke da ih sklopim na molitvu’. Te sklopljene ruke su molitva za milosrđe. Ne mogu svojim snagama, ne nadam se pravednosti, molim Božje milosrđe“, poručio je don Ivan Šibalić, potaknuvši mlade da i taj Križni put bude trenutak molitve za Božje milosrđe.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Foto: Kristijan Grebenar / FB Katolički info Zadar

Križni put za nerođene u crkvi sv. Šime u Zadru u petak, 15. ožujka, u organizaciji zadarske podružnice inicijative ’40 dana za život’, predvodio je don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime.

U razmatranjima Križnog puta bila su razmišljanja o borbi nerođene djece za život i posljedicama pobačaja za roditelje i cijelu obitelj.

Poželjevši da i taj susret bude poticaj da ne živimo u društvu koje je ravnodušno prema životu, don Damir je rekao kako vjernici trebaju imati izgrađeni stav da treba poštivati dostojanstvo ljudskog života, od prirodnog začeća do prirodne smrti. „Pobačaj je strašan čin, osobito za onoga tko biva pobačen; pogađa majku, oca i cijelu obitelj. Društvo treba pomoći obitelji, a ne da ismijava, izruguje i omalovažava obitelj. Cijelo društvo obitelji treba pružiti sigurnost, majci osigurati dostojanstven život, pomoći ženi koja se boji roditi. Biti blizu, učiniti sve što je moguće da se sačuva novi život“, potaknuo je don Damir, rekavši da je to poslanje koje će biti do kraja vijeka.

Poželjevši da društvo voli život, don Damir je rekao da i Crkva želi ohrabriti sve u odluci za život i činiti to u ljubavi i milosrđu. „Isusa su na križnom putu okruživali mnogi koji su ga iznevjerili, prijestupnici koji su mu okrenuli leđa. Ali, Isus nije nikome od njih održao lekciju. Križni put nije prilika da nekom održavamo lekciju. Križni put je prilika da razmišljamo o vlastitom životu i da molimo za one koji Isusa ne poznaju, da ga susretnu. Susresti Boga ne znači samo krenuti za njim. Susresti Boga znači biti uistinu zahvaćen njime, biti oduševljen s Bogom, promijeniti svoj život. Isus nas ne želi osuditi za neki događaj u našem životu, nego želi nam pokazati svoga milosrdnog Oca“, istaknuo je don Damir, poželjevši da ljudi dožive iskustvo Boga koji je blizak čovjeku.

Don Damir je naglasio da ne treba osuđivati ljude koji su se odlučili za pobačaj, nego treba za svakoga moliti, jer ljudi se mogu naći u raznim životnim dramama. „Kao društvo odgovorni smo kada ne pružimo poticaj, uslugu, blizinu, ohrabrenje majkama i obiteljima, nego budemo hladni u odnosu na ljude koji se nalaze u teškoćama. Crkva želi biti blizu onima koji žele pobaciti i učiniti sve da se sačuva život začetog djeteta. Crkva to čini iz ljubavi prema čovjeku i svoga kršćanskog poziva“, rekao je don Damir, istaknuvši da je svako začeto dijete novi život za kojeg se treba boriti i moliti.

Korizma je vrijeme da se probudimo od sna, da učinimo neku žrtvu, rekao je don Damir. U tom duhu moguće je i moliti za nerođene na mjestima bdjenja ispred bolnica. Zadar je jedan od 36 gradova u Hrvatskoj gdje se tijekom korizmene kampanje ’40 dana za život’ svaki dan moli ispred Opće bolnice Zadar za nerođene. Geslo ove kampanje je: “Ako se ponizi moj narod na koji je prizvano ime moje i pomoli se i potraži lice moje i okani se zlih putova, ja ću ga tada uslišati s neba i oprostiti mu grijeh i izliječit ću mu zemlju” (2 Ljet 7,14).

Crkva sv. Šime promiče se kao svetište života u kojem se na osobiti način za vrijeme liturgije blagoslivljaju djeca. Mnogi se utječu zagovoru sv. Šime baš za djecu i osvjedočeni su u uslišane molitve po njegovom zagovoru za pomoć roditeljima i djeci u njihovim raznim tjelesnim i duhovnim potrebama, kao i molbama za mogućnost začeća, što neki ljudi svjedoče da se dogodilo po zagovoru sv. Šime. Sv. Šimi se osobito utječe za djecu jer je on u Jeruzalemu primio Isusa kao dijete u svoje naručje i u djetetu Isusu je 40. dan od njegovog rođenja prepoznao Mesiju, kada su ga Marija i Josip došli prikazati u hram prema židovskom zakonu.

Ines Grbić

Foto: Nikolina Glasnović (’40 dana za život’)

O temi „Zahvalnost na putu prema svetosti“ izlagala je psihoterapeutkinja Maja Jakšić na nacionalnom susretu djelatnika hrvatskih katoličkih škola održanom u subotu, 9. ožujka, u Katoličkoj OŠ Ivo Mašina u Zadru.

Cjeloviti rast osobe bila je tema toga godišnjeg skupa formacije djelatnika u katoličkim školama. U okviru poruke da je cilj rasta osobe svetost, Jakšić je razmatrala temu zahvalnosti za koju smatra da je najmanje zastupljena u govoru o svetosti.

„Zahvalnost je temelj i zaista otvara put prema svetosti. Zahvalnost nije tek pasivna dispozicija u našem životu. Zahvalnost je naučena navika. Istraživanja pokazuju da su ljudi koji su zahvalni zadovoljni, sretni ljudi – oni koji su usredotočeni u životu na ono što imaju, a ne mrmljaju zbog onoga što nemaju – to je taj faktor sreće. Istraživanja govore da je svjesna, svakodnevna zahvalnost jako dobra za čovjeka. Znanstveno je dokazano da sve dimenzije čovjeka imaju koristi od toga. I naši bližnji imaju korist od toga, kad smo mi dobro“, poručila je Jakšić.

Zadnjih godina provode se brojna istraživanja o zahvalnosti jer svi žele otkriti faktor sreće. „Zbog pozitivnih istraživanja, zadnjih desetljeća zahvalnost se vraća u modu. Pozitivna psihologija i neuroznanost pokrenule su lavinu poticaja ljudima da njeguju i razvijaju zahvalnost. Nije li ta pomodna zahvalnost vjernicima još jedan dokaz mudrosti Svetog Pisma u kojem nas apostol Pavao poziva ‘U svemu zahvaljujte’“, istaknula je Jakšić, naglasivši da se „pomodna zahvalnost razlikuje od kršćanske zahvalnosti“.

„Za pozitivnu psihologiju zahvalnost je osjećaj, a za vjernike to je krepost. Prema pozitivnoj psihologiji, čovjek treba biti zahvalan prirodi, slučaju, svemiru ili sebi samome, radu na sebi, osoba je u centru – a u kršćanstvu čovjek je zahvalan Bogu. U pozitivnoj psihologiji smisao razvijanja zahvalnosti je da osobi bude dobro, da bude najbolja verzija sebe. U kršćanskoj zahvalnosti, zahvalni smo jer na taj način slavimo Boga i sebi i drugima govorimo o svijesti da sve što imamo pripada Bogu“, rekla je Jakšić.

Prispodoba u kojoj Isus liječi deset gubavaca uči nas vrijednosti zahvaljivanja. Samo se jedan gubavac vratio zahvaliti, i to stranac, Samaritanac. Isus mu je tada rekao: „Ustani, idi, tvoja vjera te spasila“.

„Zbog svoje zahvalnosti dobio je najveći dar, vječnog života. Zahvalnost je usko povezana s vjerom i odražava našu vjeru. Ta prispodoba dijeli ljude na one koji sve uzimaju ‘zdravo za gotovo’, kao da im se duguje i na one koji sve primaju kao dar. Marija je savršeni primjer i uzor zahvalnosti. Ona u presudnom trenutku povijesti kaže ‘Da, neka bude’ – jer, iako se našla u teškoj situaciji, prepoznaje da to dolazi od Boga. Kada zahvaljujemo, ustvari priznajemo Boga, njegovo djelovanje i otvaramo se duhovnoj stvarnosti. Zahvalnost nas mijenja“, poručila je Jakšić.

Apostol Pavao upravo u zatvoru, iz svoga sužanjstva, poručuje: ‘U svemu zahvaljujte!’

Nevjerojatno je da su neki ljudi bili zahvalni i na iskustvu logora. „Aleksandar Solženjicin, ruski književnik i politički zatvorenik, disident koji je godine života proveo u strahotama sovjetskog logora, kaže da mu je upravo to iskustvo logora donijelo najdublje uvide u životu. On je rekao: ‘Linija koja razdvaja dobro od zla ne prolazi kroz države, društvene klase ni kroz političke stranke, nego ta linija prolazi kroz svako ljudsko srce’. Kaže i da ‘sreća nije niz blagoslova. Nego, sreća je naš odnos prema njima’.

Viktor Frankl, liječnik, psihijatar, intelektualac, kao Židov u Drugom svjetskom ratu, proveo je nekoliko godina u logorima. Ubili su mu cijelu obitelj, trudnu suprugu, roditelje. I on kaže da mu je iskustvo logora donijelo najdublje uvide u životu. On je u logoru čak našao smisao svoga života, iako se nije imao čemu radovati kad izađe iz logora, nitko od obitelji nije ga čekao. Promatrajući ljude u logoru, rekao je: ‘Pod barakama su živjeli ljudi koji su dijelili svoj zadnji komad kruha i ljudi koji bi ubili za zadnji komad kruha’. On ističe važnost prava na izbor vlastitog puta“, rekla je Jakšić. Taj izbor imao je i svećenik, sv. Maksimilijan Kolbe, koji je u Auschwitzu dao svoj život da ubiju njega, umjesto jednog oca obitelji.

Po izlasku iz logora, Frankl je osnovao novu granu psihoterapije, logoterapiju. Pacijentima je rekao da svoj problem kažu iz perspektive samrtne postelje; da čovjek pomisli kako bi riješio taj problem, kad bi znao da će živjeti još samo nekoliko sati. Frankl je pitao ljude na samrtnoj postelji čega će se sjećati i za čime će žaliti. Jedna australska medicinska njegovateljica radila je s terminalnim bolesnicima. Iz toga iskustva, napisala je knjigu u kojoj kaže da ljudi na samrti najviše žale što nisu imali bolje, ljepše, toplije odnose sa svojim ukućanima, bližnjima, obiteljima, što su malo vremena provodili s njima; drugo za čim žale je što nisu više vremena provodili s prijateljima, što se nisu smijali, izlazili s njima, što su prekinuli prijateljstva zbog posla; žale što nisu bili hrabriji, što su živjeli prema očekivanjima drugih, misleći što će drugi reći; zatim, što nisu više pokazivali svoje osjećaje, roditeljima da ih vole, da im oproste. S riječima ‘Žao mi je, oprosti, volim te’ može se značajno popraviti odnos u obitelji. I ljudi žale što tek na kraju života vide koliko je život prekrasan, koji je to blagoslov, dar i što nisu bili zahvalni na daru života.

„Znanost kaže da zahvalnost blagotvorno djeluje na svim područjima našeg života, čak i na naše tijelo. Stav zahvalnosti smanjuje stres, potiče san, ugodne osjećaje radosti, ljubavi, poboljšava odnose s drugima i rast u vjeri. U stavu zahvalnosti čovjek je otvoren vjeri. Sveto Pismo poziva nas da uvijek zahvaljujemo. Sveti Pavao u sužanjstvu, u zatvoru poručuje: ‘U svemu zahvaljujte!’. To ne odgovara našoj ljudskoj logici, to prkosi zdravom razumu. Sv. Pavao u Poslanici Solunjanima kaže kao da je naša dužnost – zahvaljivati: ‘Uvijek se radujte! Bez prestanka molite! U svemu zahvaljujte!“, naglasila je Jakšić poticaj apostola Pavla.

„Treba priznati svoju emociju, ali i razumjeti da je zahvalnost puno više od puke emocije. Zahvalnost je životni izbor i stav“

Lako je zahvaljivati kad osobi ide dobro u životu. A kako biti zahvalan kad je čovjek suočen s dijagnozom, financijskim poteškoćama, gubitkom voljene osobe, zlostavljanjem, životom s ovisnikom. „U dobrim i lošim vremenima postoje stvari na kojima uvijek možemo biti zahvalni. To je otvaranje duhovnoj stvarnosti da čovjek, a to mora vježbati, i u lošoj stvari pronađe nešto što je dobro.

Frankl kaže da ne postoji tako grozna situacija u životu koja u sebi ne bi sadržavala barem sjeme smisla. Ne radi se o potiskivanju i negiranju emocija. Čovjek ima pravo tugovati i biti zabrinut u teškoj situaciji. Imamo pravo na svoje emocije. Ne radi se o tome da koristimo nezdrave mehanizme obrane u svom životu. Treba priznati svoju emociju, ali i razumjeti da je zahvalnost puno više od puke emocije. Zahvalnost je životni izbor i stav. Zato bi kroz život trebalo gajiti naviku zahvaljivanja. Dakle, svjesno unositi zahvalnost u svoj život“, poručila je Jakšić. To se može razvijati i ponavljanjem nekog stiha molitve, psalma. Psalmi zahvalnosti su 100, 30, 138 i drugi.

„U poteškoćama, kada je teško biti zahvalan, dobro nam dođe navika koju smo stekli u mirnim vremenima. Ujutro i navečer su osobiti trenuci kad je mozak čovjeka najprijemljiviji za usvojiti novu misaonu naviku“, rekla je Jakšić, potaknuvši da se zahvaljuje Bogu za dar života, bez obzira na okolnosti. Da se s tom zahvalnošću krene u dan, u život.

Preporuča i ispit savjesti navečer završiti sa zahvalnošću. Osoba se pritom može sjetiti tri doživljene lijepe stvari u danu, životu. Kad to čovjeku postane navika, vidi sve više stvari na kojima može biti zahvalan. Dobro je i napisati na papir 15 velikih trenutka u svom životu, na čemu osoba može biti zahvalna. To povremeno čitati, navikavati svoj mozak i učiti se zahvalnosti. „Onda se događa čudo zahvalnosti. Jer kad stvorimo naviku zahvalnosti, stvara se izvanredna dinamika. Što više primjećujemo na čemu možemo biti zahvalni, sve više uviđamo na koliko toga možemo biti zahvalni. Fokus treba biti na onome što imamo u životu, a ne na onome što nam nedostaje“, potaknula je Jakšić.

„Bolna iskustva daju nam najveće životne lekcije“

Na putu prema zahvalnosti osobu koče prepreke: prigovaranje, mentalne klopke, kad čovjek stalno predviđa negativno, kad ima iskrivljenu sliku o sebi, o drugima i Bogu; zatim brige, tjeskobe i odbijanje opraštanja. Kognitivne distorzije su misli kojima čovjek stvara negativne emocije, kad pretpostavlja što drugi misle o nama. Važno je preispitati istinitost svojih misli.

„Misli oblikuju našu percepciju stvarnosti. Promjena je moguća. Neuroznanost kaže da čovjek svoj mozak može reprogramirati dok je živ, raditi nove brazde u svom mozgu dok je živ. Možemo raditi kognitivno restrukturiranje. Dakle, odbaciti misli koje nam škode, koje su nezdrave, a usvajati nove navike, misaone ili ponašajne. Neuroznanost kaže da našem mozgu treba tri tjedna za usvojiti novu misao“, rekla je Jakšić.

Predavačica je govorila i o oprostu i pomirenju. Ako čovjek oprosti, to je dar koji osoba najprije daruje sebi. „Mi se opraštamo od mržnje i zamjeranja. Oprostiti ne znači umanjiti, odobriti ili opravdati nepravdu. Oprost nije ničim uvjetovan. Opraštam sve i svakome, nisam taoc svojih emocija, mogu krenuti dalje u život. To oslobađanje, opraštanje čovjeka oslobađa lanaca boli. Na kraju emocionalnog oporavljanja, kad osoba obradi svoju traumu, osoba bude sama spremna reći da je oprostila. Oprost je izbor, odluka, a za vjernike je nadnaravna promjena srca koju potiče Duh Sveti“, istaknula je Jakšić.

Pomirenje je druga kategorija; može slijediti opraštanje, ali i ne mora. „Pomirenje je uvjetovano stavom i djelovanjem počinitelja, ovisi o dubini i težini povrede i čovjek ima pravo tražiti promjene u ponašanju počinitelja, prije nego se pomire. Jer, ako se ne stavi ta granica, ona će se raspiriti u budućim zlostavljanjima i agresiji. Pomirenje je uvjetovano, opraštanje nije uvjetovano. Kod opraštanja osoba ne mora reći ‘Oprosti, žao mi je’“, rekla je predavačica.

Potaknuvši da se život ne provede mrmljajući, prigovarajući, u proklinjanju ili ulozi žrtve, nego da po uzoru na Mariju čovjek svoj život i sve oko sebe blagoslivlja, Jakšić je rekla da je važno da osoba u svojim mislima proradi neriješene osjećaje; da ih osvijesti, prizna, prihvati i integrira u svoj život.

Jakšić je navela primjer iz prakse da čovjek zamisli pokraj sebe osobu s kojom ima neke neriješene odnose ili joj nešto zamjera, i toj osobi izrazi razloge zbog koji osjeća sljedeća stanja: Tužan sam, Ljut sam, Žao mi je, Oprosti mi, Opraštam ti, Hvala ti.

„Bolna iskustva daju nam najveće životne lekcije. Ne učimo kad nam je ugodno i lijepo; u tome imamo lijepu emociju. Sve životne uvide i lekcije dobili smo u našim najtežim trenucima života. Teški životni trenuci doveli su nas do potrebnoga i onoga što smo naučili o životu, puno više od lijepih trenutaka“, poručila je psihoterapeutkinja Maja Jakšić.

 Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Misno slavlje na brdu Kamenjak u zaleđu Vrane na petu korizmenu nedjelju, 17. ožujka, za hrvatske branitelje i njihove obitelji, sudionike Križnog puta koji je prethodio toj misi, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Križni put dužine tri kilometra brdom Kamenjak u kojem su sudjelovali i mladi i drugi zainteresirani vjernici, predvodio je don Anđelko Buljat, povjerenik Povjerenstva za hrvatske branitelje Zadarske nadbiskupije koje je i organiziralo tu pobožnost Križnog puta i molitveni susret na brdu Kamenjak.

Na vrhu brda Kamenjak, od 1995. godine nalazi se kapelica Svih svetih koja je podignuta nad 57 metara dubokom jamom u kojoj se nalaze kosti više desetaka ubijenih Hrvata katolika 1944. godine, najviše podrijetlom iz Polače i okolnih mjesta u zadarskom zaleđu.

„Nismo došli evocirati negativne emocije, nego došli smo kao hodočasnici, molitelji, jer imamo puno razloga za to činiti. Budimo oni koji će doprinijeti dobru, nasuprot zla koje se dogodilo na tom mjestu. Kosti desetaka ljudi su u jami, ali kad bi bila samo i jedna žrtva, bilo bi previše. To je plod ljudske mržnje i ljudske zlobe, kako čovjek može doći do negativnoga koje se može roditi u ljudskom biću“, upozorio je nadbiskup Zgrablić, potaknuvši da i dolazak na brdo Kamenjak bude poticaj da budemo bolji jedni prema drugima.

„Zlo ne počinje s velikom vatrom. Dovoljna je iskra plamena da izazove veliko zlo. Uništimo već i korijen iskre svakog zla. Zato se ispovijedamo i počinjemo misu s kajanjem, da se ta iskra ne razbukta, da ne pusti korijene u nama, da ne nastane veliki plamen. Kada čovjeka zahvati buktinja zla i netrpeljivosti, može učiniti veliko zlo“, upozorio je nadbiskup, rekavši da to treba spriječiti. Gospodin nam daruje sebe, da u sebi uništimo zlo. „Zlo je veliko tamo gdje se rađa. Mi izvana vidimo njegove posljedice, a koji je tek pakao u duši čovjeka koji učini zlo i nepravdu. Smrt nema zadnju riječ. Život ne završava u jami, nego Bog se proslavlja s uskrsnućem svoga Sina koji je stvorio novi život. To je najveće i najvažnije“, poručio je mons. Zgrablić.

Potaknuo je na molitvu za pokojne žrtve i za počinitelje toga zločina, istaknuvši da Bog svojom dobrotom prekida zlo. „Svako zlo može se prekinuti opraštanjem, pomirenjem i ljubavlju. To je učinio i Isus. Bog je učinio veliko čudo da prekine zlo koje nas uništava. Ako na zlo uzvraćamo zlom, zlo se umnaža. To je logika zla“, rekao je mons. Zgrablić. Potaknuo je na molitvu Božjem milosrđu, da se plamen zla i netrpeljivosti ne razviju u nama, nego da budemo dionici Božje slave i proslave.

Nadbiskup je rekao da nas Gospodin odgaja i svojom riječju, da ne prevlada negativno u nama. Božja riječ je čuvarica našeg života, da ne zalutamo. Razmatrao je navještenu Božju riječ u kojoj Isus kaže: „Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji’. „Taj trenutak događa se neposredno pred Isusovu smrt. Isus je već u Jeruzalemu i zna da će njegov život završiti tragično. Isus je pred smrću, misli na muku i kaže da je to čas da se proslavi Sin Čovječji. Kad je Isus počeo svoj javni život, nekoliko puta je rekao: ‘Još nije došao moj čas’. Dakle, Isus je čekao taj trenutak, jer taj trenutak je jako važan zbog onoga zašto je Isus došao na ovaj svijet – da se Bog proslavi. Dakle, Bog se proslavlja u Isusovoj tragediji. Kako je to moguće, da se Bog slavi u jednoj tragediji?

Isus to tumači govoreći o pšeničnom zrnu. Isus je slika pšeničnog zrna jer nam je Bog u Isusovoj muci i smrti pokazao koliko je i što sve spreman učiniti za nas ljude. Bog je svoje dijete, Otac je svoga Sina žrtvovao da svakome od nas kaže: ‘Evo,  toliko je meni stalo do tebe. Toliko te ljubim. Želim ispuniti želju i čežnju tvoga srca za puninom života’.

Koliko je grijeh svijeta velik, da je sâm Bog morao uzeti ljudsko tijelo, prihvatiti muku, križ, trpljenje da bi spasio čovjeka, da ne bismo bili žrtve zla u ovom svijetu i da ne bismo izgubili vječni život?“, naglasio je mons. Zgrablić.

Isus je riječ o času svoje proslave rekao u hramu, molitvenom prostoru, gdje je bilo došlo i nekoliko Grka tražiti Isusa te su se obratili Filipu, želeći vidjeti Isusa. Nadbiskup je rekao da je i sudionike toga križnog puta i mise dovela želja za susretom s Isusom. To je izraz čovjekove žeđi za Bogom, a to je već molitva. „Bog je ugradio čežnju za puninom dobra, ljubavi, ljepote i mira da nas privuče sebi. Božji Sin se proslavio u ljubavi, darovao je život za nas. Dragovoljno je prihvatio trpljenje, razapinjanje i smrt na križu, da otvori naše srce. I mi se otvorimo toj Božjoj ljubavi, jer Bog se u tome proslavlja“, potaknuo je mons. Zgrablić. Nadbiskup je zahvalio sudionicima toga susreta i nadbiskupijskom Povjerenstvu za hrvatske branitelje za organizaciju toga korizmenog događaja. Nakon mise, okrepu za agape darovali su Općina Pakoštane i pekara iz Benkovca.

„Pohodili smo mjesto stradanja gdje su živote položili nedužni ljudi. Ne ponovilo se. Drago mi je vidjeti da se i mladi odazovu našem pozivu da sudjeluju na ovakvom susretu. Ne smijemo zaboraviti žrtve hrvatskog naroda u Drugom svjetskom ratu, žrtvu hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu ni žrtvu Isusa Krista koji je dao život za sve nas. Nažalost, mnogi omalovažavaju sve te žrtve. Moramo prenositi poštovanje žrtve i zahvalno sjećanje mladim generacijama i slijediti put vjere koja je doprinijela opstanku hrvatskog naroda kroz povijest, do naših dana“, rekao je Petar Strmota, član nadbiskupijskog Povjerenstva za hrvatske branitelje.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Susret ministranata Zadarske nadbiskupije koji je okupio 83 ministranta iz raznih župa Zadarske nadbiskupije, održan je u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru u subotu, 16. ožujka.

Nakon zajedničke molitve na početku cjelodnevnog susreta, uslijedio je kviz znanja u parovima kad su ministranti pokazali svoje znanje o službi ministriranja. Potom je bila prilika za svetu ispovijed. Uslijedila je sveta misa koju je u kapeli Sjemeništa predvodio don Luka Šustić, član Povjerenstva za ministrante i duhovna zvanja Zadarske nadbiskupije. „Sveta misa je najuzvišeniji dio naših života, najveća dragocjena stvarnost i sakrament u kojem možemo sudjelovati. Stoga ministrant po svojoj službi ima veliku čast i odgovornost, sudjelovati u tom najvećem događaju naše vjere i odnosa s Gospodinom koji nam se daje pod prilikama kruha i vina, da ga blagujemo. Važno je da budemo povezani s Bogom. Uvijek je važno da je ta veza što bolja, što jača i što stabilnija“, istaknuo je don Luka, ilustrirajući to mladima primjerom kako je važno da se mobitel poveže s wi-fi mrežom, što omogućuje internetsku povezanost.

„Ministrant mora u svom životu voditi računa o svom odnosu s Bogom, trajno se napajati na njegovom božanskom duhu koji nas osnažuje i daje nam razumjeti naš život, ispravno živjeti naše ljudske odluke, promišljanja i potrebe. Svojim ponašanjem trebamo bdjeti nad našim životom, kako bismo uvijek i na svakom mjestu drugima dali dobar primjer“, potaknuo je don Luka.

Nakon mise uslijedio je ručak, a nakon kratkog odmora obilazak Sjemeništa i Klasične gimnazije Ivan Pavao II., pod vodstvom don Ante Dražine, predstojnika Povjerenstva za ministrante. Održana su i sportska natjecanja u nogometu i druge razne aktivnosti. Prvo mjesto u nogometu osvojila je ekipa ministranata iz župe Prikazanja BDM u Kistanjama, a svoje znanje u kvizu, drugu godinu zaredom, osvajanjem prvog mjesta potvrdila je župa sv. Roka iz Bibinja. Poslije sportskih natjecanja ministranti su molili pobožnost Križnog puta koji je predvodio đakon Tin Vidov, suradnik u Sjemeništu. Susret je zaključen podjelom nagrada za sudjelovanje u nogometu i kvizu te završnom molitvom.

Susret ministranata je prilika da se susretnu različite generacije ministranata na jednom mjestu, na razini Nadbiskupije; da se međusobno upoznaju i ohrabre u njihovom djelovanju. Uz duhovni, liturgijski i rekreativni dio, ministrantima je time omogućeno da se dodatno druže i izgrađuju u toj službi. Taj susret je i ohrabrenje župnicima u radu s ministrantima i podrška njihovom služenju za oltarom. „Važan je duhovni odgoj koji se dobije služenjem kod oltara. Ne samo zbog mogućih duhovnih zvanja koja se rađaju u tim godinama, a vežu se uz službu oltara, jer mnogi osjete duhovni poziv baš služeći uz oltar, nego služenje za oltarom ministrantima omogućuje dublje doživjeti i graditi odnos predanja svoga života Bogu. To je najljepše što djeca i mladi mogu doživjeti“, rekao je povjerenik Dražina.

Ministranti su važan dio župnog liturgijskog slavlja i života župe u kojima djeluju i ministrantske skupine. Povjerenstvo za ministrante tijekom godine organizira susrete ministranata i na nadbiskupijskoj razini, uz organizirani boravak i u zadarskom sjemeništu, kako bi se djecu podržalo u službi ministriranja i dodatno ih poučilo o vrijednosti dostojanstvenog ministriranja, čime pomažu župniku i služe Bogu.

Ines Grbić

Foto: Sjemenište ‘Zmajević’

Na spomendan Sluge Božjega fra Alojzija Palića, svečano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama predvodio je don Mario Karadakić, vicekancelar Zadarske nadbiskupije, u četvrtak, 7. ožujka. Proslavi toga spomendana prethodila je korizmena duhovna obnova od 4. do 6. ožujka koju je također predvodio Karadakić, Janjevac rodom iz Kistanja.

Tim spomendanom proslavila se 111. godišnjica mučeničke smrti fra Alojzija Palića (7. ožujka 1913.-7. ožujka 2024). Fra Alojzije Palić rođen je 14. travnja 1878. u Janjevu. Redovnik franjevačkog reda Manje braće postao je 23. rujna 1896., a za svećenika je zaređen 20. travnja 1902. godine. Školovao se u Bologni gdje je završio i franjevačku formaciju. Nakon završetka studija vratio se na Kosovo i bio župnik u Bazëu i Đakovici 1907. godine, a župnik u Peći i Glođanama (1911.-1913.), u vrijeme balkanskih ratova. Kao župnik u župi Glođane suprotstavio se nasilnom pokrštavanju muslimana u nekoliko okolnih sela koje su provodili pravoslavci. Zbog toga je uhićen i nekoliko dana bio je pritvoren u zatvoru u Đakovici. Blizu sela Janosha, na putu, 7. ožujka 1913. crnogorski vojnici skinuli su mu franjevački habit i ubili ga hitcima iz puške. Tijelo mu je bilo pokopano na mjestu ubojstva. Nakon nekoliko tjedana nađeno je njegovo tijelo i preneseno u crkvu u Zjum. Postupak za beatifikaciju počeo je u Skadarskoj biskupiji 10. studenog 2002., zajedno s 40 mučenika ubijenih zbog mržnje prema katoličkoj vjeri, a obuhvaća razdoblje od 1913. do 1974. u Albaniji. Poseban proces za fra Alojzija počeo je 10. studenog 2002. u Skadarskoj biskupiji, a nastavio se 9. ožujka 2012. u Rimu.

„U 700 godina povijesti Janjevaca, Bog nam u naše vrijeme za primjer daje mučenike, bl. Serafina Kodića i Slugu Božjega fra Alojzija Palića. Crkva nas uči da čitamo znakove vremena. Trebamo biti spremni prihvatiti križ, kao što su ga prihvatili ti mučenici“, poručio je don Mario, istaknuvši da su mučenici razmišljali na način kako Bog razmišlja, a to znači i ići protiv logike ovoga svijeta.

Tijekom obnove, don Mario je govorio o značenju molitve, jer je u tijeku Godina molitve. U sklopu te teme razmatrao je i sadržaj molitve Oče naš koju je molio sâm Isus Krist i poučio učenike da je mole. Dio molitve Oče naš je i Isusov zaziv ‘I ne uvedi nas u napast’. „Zlo je napadalo Isusa govoreći mu da treba odbiti križ. Ta je napast bila u pustinji, u Getsemaniju, na Golgoti, kad Đavao traži od Isusa da odbije križ. Njegov cilj je uvjeriti nas da trebamo odbiti logiku križa. I svjetina je govorila Isusu: „Ako si doista Sin Božji, siđi s križa“. Odbij taj križ, pusti ga. Prihvatiti križ znači prihvatiti život onakvim kakvim ga Gospodin daje. Đavao je od Isusa do zadnjeg trenutka tražio da siđe s križa, da pusti križ, ali Isus to nije učinio. To je i nama znak što znači prihvatiti križ. Dakle, ne posustati“, poručio je don Mario, rekavši da kršćani znaju mnoge formule vjere, poznaju riječi i nauk. Ali, kršćanin se postaje kada osoba počinje razmišljati kao što razmišlja Bog.

„A Bog razmišlja da je križ važan. Svijet ne razmišlja kao što razmišlja Bog. Svijet razmišlja logikom odbijanja križa, da čovjeku ne treba križ. Mučenici su razmišljali kao Bog, suprotno od razmišljanja svijeta. Mučeništvo ne znači da čovjeku netko samo oduzme život. To je najveće mučeništvo, položiti život krvlju za Krista. Ali, svako odbijanje logike ovoga svijeta, svako razmišljanje na način kako Bog razmišlja, predstavlja mučeništvo“, istaknuo je don Mario, potaknuvši da se opredijelimo za Boga, protiv logike svijeta.

„Danas je mučenik onaj koji govori istinu, jer logika svijeta potiče čovjeka da govori laž. Mučenici sadašnjice su i muž i žena koji su otvoreni životu, ako idu protiv logike ovog svijeta koji govori da nam život ne treba; obitelj koja prihvaća starije, bake i djedove, a svijet kaže da nam stari ne trebaju. Mučenici su koji se trude živjeti pošteno, a svijet kaže da se novac može zaraditi i krađom i prevarom. Mučenici su i mladić i djevojka koji se trude živjeti čistoću, nasuprot svijetu koji ismijava i odbacuje čistoću. Svako protivljenje logici ovoga svijeta i razmišljanje na način kako to Bog čini, dovodi do toga da osoba svjedoči. Mučenik je svjedok“, istaknuo je don Mario. Zamolio je zagovor bl. Serafina i fra Alojzija za naše hrabro svjedočenje. Oni su dali i svoj život za Krista, i mi smo pozvani i možemo svjedočiti svojim životom.

Govoreći o molitvi Oče naš, propovjednik je rekao da je tu molitvu teško živjeti. „Važan je već prvi zaziv, Oče naš. Svaki put kad se Isus obraća Bogu, obraća mu se s Oče. „Hvalim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje. Oprosti im, Oče, ne znaju što čine. Oče, tebi je sve moguće“. Isus se Bogu uvijek obraća s Oče. To je najvažnije, nad time treba zastati. Važno je da svoga Boga doživljavamo ocem“, istaknuo je don Mario. U Oče našu se moli i  ‘Dođi Kraljevstvo tvoje’.

„Isus svoje kraljevstvo uspoređuje s malenim stvarnostima, gorušičinim zrnom, kvascem koje se ne vidi, a djeluje. Važno je da tražimo Božju milost, Božju snagu. Bog čovjeku želi bolje od onoga što čovjek sam sebi želi. To onda znači prihvatiti Božju volju – zapravo, prihvatiti ono što je bolje za svoj život“, rekao je don Mario. Glede zaziva ‘Otpusti nam duge naše’, propovjednik je rekao da je oprost lijepa riječ do trenutka dok je čovjek osobno ne treba izreći, jer tada razumije njenu težinu. „Oprost je najviše što kršćanin može učiniti. Isus je stavio riječ ‘Oprosti’ u Oče naš jer nas jedino molitva čini sposobnima za oprostiti. Isus na Golgoti, prije svoje smrti, govori ‘Oče, oprosti im, ne znaju što čine’. Isus prije smrti moli Boga da oprosti ljudima koji su ga dali razapeti. Dati i prihvatiti oprost je plod molitve“, poručio je Karadakić.

Don Mario je rekao da kršćani puno toga znaju, a ponekad ne znaju najvažnije, kako treba moliti. Uz post i dobra djela, jedan od stupova korizme je molitva. I korizma počinje molitvom, kada Isus uči svoje učenike kako treba moliti, u skrovitosti srca. „Molitva je važna za osobni odnos s Bogom. Isus u molitvi ne govori kao neki veliki moralist. Moli se prije svih važnih događaja, u osami, na Taboru, prije nego učini čudo, u Getsemanskom vrtu, na križu. Kada učenici vide Isusa kako moli, pitaju Isusa da i njih nauči moliti. To je prva karakteristika molitve, da je molitva privlačna, da čovjek svojom molitvom i životom druge privlači Isusu“, istaknuo je don Mario. Važno je povezuje li čovjeka molitva s Bogom, je li u molitvi upoznao živoga Boga.

Naveo je primjer kako Isus razgovara s bolesnikom pokraj kupališta, a nakon toga razgovora, Isus ga pita želi li ozdraviti I kaže mu: ‘Uzmi svoju postelju i hodi’. „Molitva je razgovor sa živim Bogom. Autentična molitva donosi promjenu. Kod spomenutog bolesnika dogodila se promjena izvana, a nas Bog često poziva na promjenu iznutra“, rekao je don Mario, istaknuvši da je znak unutarnje promjene kada osoba Bogu počne zahvaljivati za darove koje ima i primjećuje u životu.

Moliti treba uvijek, a ne samo kad čovjek nešto treba ili moliti iz straha. Neki su skloni misliti ako osoba ne izmoli neku molitvu ili devetnicu, da će ga Bog kazniti. To je zapravo praznovjerje. Don Mario je usporedio molitvu s ljubavlju. Ne može se ljubiti iz straha, iz potrebe, pa tako ni moliti. U molitvi je važna i upornost, ne prestajati moliti.

Don Mario je govorio i o značenju molitve u obitelji. „Kad je Izraelski narod ušao u Obećanu zemlju, ona nije bila prazna, nego u njoj su bili drugi narodi, kulture, pa i idoli, koje su Izraelci pomalo prihvatili u svoje živote. Bog stalno šalje proroke da podsjeti Izraelski narod kako se treba vratiti Bogu“, rekao je don Mario. Upozorio je na opasnost kad osoba sebe stavlja u središte i svoju važnost. Individualizam narušava obitelj, u kojoj je važno misliti što drugi osjeća, važno je darivanje drugome. „I za to je lijek molitva. Autentična molitva uči nas da se darujemo drugima. Kad se upozna slaba strana osobe u obitelji, treba moliti da se supružnika, dijete prihvati u potpunosti. Molitva nam pomaže da drugoga prihvatimo u stanju kakvom jest. Karakteristike molitve su tišina i dijalog. Tišina koja daje smisao događajima i stvarnosti, kako je Marija prebirala u svom srcu. Kad čovjek učini nešto važno, onda prebire u svom srcu to što je doživio“, rekao je don Mario. Istaknuo je i važnost prisutnosti Isusa u euharistiji, misi. „Bog nije ideja, nego živa osoba u euharistiji i riječ. Božja riječ nije mrtvo slovo na papiru, nego riječ koja mijenja ljude. Postoji više vrsta molitve: kada osoba govori, a Bog šuti; kada Bog i čovjek pričaju; kada osoba šuti, Bog govori i kada osoba i Bog šute. Najčešće molimo na način da osoba govori, a ne dozvoljavamo Bogu da nam išta kaže. Zato je važna Božja riječ, jer Bog nam progovara preko Božje riječi“, naglasio je don Mario, podsjetivši na molbu proroka Samuela koji kaže: „Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša“.

Svaki dan obnove bila je krunica, mogućnost za ispovijed i misno slavlje, a zadnjeg dana obnove i euharistijsko klanjanje.

Ines Grbić

Foto: Župa Kistanje

Treća sjednica Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, crkvene pokrete i zajednice Zadarske nadbiskupije pod predsjedanjem fra Bojana Rizvana, predstojnika toga Povjerenstva, održana je u Salonu sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u utorak, 12. ožujka.

Članovi Povjerenstva na tom susretu iznijeli su dojmove o prethodno održanim susretima crkvenih pokreta i zajednica djelatnih u Zadarskoj nadbiskupiji, koji su u godinu dana, kako djeluje to Povjerenstvo, tri puta bili održani u katedrali sv. Stošije i u crkvi sv. Šime u Zadru.

Istaknuta je dobra prihvaćenost i sudjelovanje vjernika u tim susretima koji imaju formacijsku dimenziju, po održavanju nagovora svećenika o određenoj prigodnoj temi, svjedočku dimenziju po svjedočanstvu članova svaki put drugog pokreta i molitveno – liturgijsku dimenziju, jer nakon nagovora i svjedočanstva slijedi liturgijsko slavlje. Ti susreti crkvenih pokreta svjedoče i osnažuju eklezijalnost, dodatno potiču na izgradnju crkvenosti i zajedništva u mjesnoj Crkvi i ohrabruju djelovanje vjernika koji dublje, na svakodnevnoj i iskustvenoj, praktičnoj  razini, žive vjeru i po pripadnosti određenoj crkvenoj zajednici.

To će se Povjerenstvo animacijom članova crkvenih pokreta i zajednica na dolazak uključiti i u proslavu Obiteljskog dana Zadarske nadbiskupije koji će se održati u subotu, 13. travnja ispred crkve sv. Barbare u župi Rođenja BDM u Privlaci, na kojem su pozvani sudjelovati i članovi crkvenih pokreta i zajednica. Nadbiskupija je obitelj obitelji i ujedno obitelj crkvenih zajednica.

Predstojnik Rizvan predložio je i potrebu održavanja susreta na kojem bi članovi Povjerenstva susreli samo voditelje crkvenih pokreta i molitvenih zajednica, da se pobliže upozna njihovo djelovanje u župama, njihove eventualne potrebe i očekivanja od toga Povjerenstva, na koji način se može dodatno podržati njihovo djelovanje.

Susret Povjerenstva s voditeljima zajednica predstavlja ohrabrenje njihovom radu u bazi i doprinosi upoznavanju detaljnijeg načina djelovanja pokreta baš u župama. Povjerenstvu za laičku duhovnost i crkvene pokrete povjerena je i organizacija duhovskog bdjenja u katedrali sv. Stošije na uočnicu svetkovine Duhova. Prvi takav susret to je Povjerenstvo održalo na uočnicu prošlogodišnje svetkovine Duhova. Sadržaj ovogodišnjeg duhovskog bdjenja koje će se održati u subotu, 18. svibnja u zadarskoj katedrali će osmisliti pokret Kursiljo.

Fra Bojan je istaknuo i da se na šestu uskrsnu nedjelju, 5. svibnja, u Zadru održava proslava bl. Jakova Zadranina. Naime, toga dana u Zadru će biti hodočasnici iz talijanskog grada Bitetto gdje se nalazi neraspadnuto tijelo bl. Jakova Zadranina koji je djelovao u tamošnjem samostanu i tamo je umro, a Talijani ga jako časte, između ostaloga, svjedoci su i mnogih čuda po njegovom zagovoru. Redovničko djelovanje bl. Jakova počelo je u njegovom rodnom Zadru, u samostanu i crkvi sv. Frane i već za života bio je na glasu svetosti.

Misno slavlje toga dana u crkvi sv. Frane u Zadru će predvoditi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Nakon mise, kroz grad Zadar će se prvi put održati procesija s moćima bl. Jakova Zadranina, a na početku procesije će biti procesijski križ iz 14. st. koji je, nakon što je bio ukraden iz riznice samostana sv. Frane 1974. godine, u kolovozu 2023. godine vraćen samostanu sv. Frane.

Članovi crkvenih pokreta i zajednica pozvani su sudjelovati u toj jedinstvenoj proslavi čašćenja bl. Jakova Zadranina (15. st.) i procesiji s njegovim relikvijama koja će se održati prvi put u gradu Zadru.

Na susretu je bio i mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije koji je pohvalio rad i aktivnosti toga Povjerenstva.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

O. Damjan Kružičević, OSB, iz benediktinskog samostana na Ćokovcu, u župi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru predvodio je trodnevnu duhovnu obnovu koja je završila u petak, 8. ožujka, o temi Božje riječi i otajstva križa.

„Moramo naučiti moliti s Božjom riječju i moliti u Riječi Božjoj. Koliko je to bilo važno za prvu Crkvu, pokazuje i kako su nakon Isusovog uzašašća i svetkovine Duhova, kada su apostoli bili zauzeti posluživanjem oko stolova i brigom za udovice, rekli: ‘Nađimo između sebe dobre ljude, plemenite, na dobru glasu koji će se baviti time, a mi ćemo se posvetiti Riječi, naviještanju Riječi’. Shvatili su da je naviještanje Riječi snaga života Crkve, da bez Riječi ne može biti zajednice koja raste u vjeri. Kad su se oni posvetili naviještanju Riječi, Riječ Božja je rasla, piše u Djelima apostolskim. Rasla je zajedno s Crkvom, s vjerom svakog brata i sestre u Crkvi. Rasla je zajednica, rasli su pojedinci, rasli su Crkva i vjera, i Riječ“, naglasio je o. Damjan.

Cijeli dan monaške molitve benediktinaca je u druženju s Riječju Božjom. Od 5 sati ujutro do 21 sat monasi se svaki dan okupljaju sedam puta na zajedničkoj molitvi, euharistiji i Lectio Divina. Svaki dan svatko od braće pita se što ta Riječ taj dan, danas, govori njegovom srcu. Što ta Riječ danas traži od mene, što da promijenim, popravim. U čemu da budem bolji? Što mogu učiniti za druge, potaknut snagom i milošću Riječi koju danas slušam?

„Kršćani su pozvani na rast u vjeri, rasti zajedno s Riječju Božjom. Ako se bavim Božjom riječi, ona će rasti u meni. Crkva će rasti zajedno s nama, rasti će mir u našoj obitelji i blagoslov u našem srcu, prihvaćanje, opraštanje i razumijevanje u svakodnevnom životu. To su plodovi zajedništva s Božjom riječi. Gospodin u starom savezu kaže kako njegova Riječ ne silazi s neba, a da se ne vrati bez ploda. Molimo Gospodina da u svetom korizmenom vremenu obrati, prokopa, preore zemlju našeg srca, da sve dobro i plemenito što ulazi u naš život po Božjoj riječi, donese plod“, potaknuo je o. Damjan.

Bog govori čovjeku i poziva ga da raste u zajedništvu s njegovom Riječi. Kršćanin bi trebao započinjati dan da najprije vidi što mu Bog govori. „To je najvažnija poruka i vijest dana, što Bog danas kaže mom srcu? Kad pročitam Evanđelje dana, upitati se što sad ja mogu s tom Božjom riječju? Hoće li ona rasti u meni“, rekao je o. Damjan. Potaknuo je vjernike da se upitaju pred Gospodinom koji bi plod htjeli imati na kraju korizme za sebe, svoju obitelj, župu. Donosimo li svoju molitvenu nakanu svaki dan pred Boga? „Gospodin nam u svojoj ljubavi povjerava danas svoju riječ. Dao nam je riječ. Volimo susresti ljude koji, kad daju riječ, održe riječ koju su dali. Bog nama daje riječ. On će je održati. Bog želi da se u svetom i plodnom susretu između nas i njegove Riječi dogodi obraćenje našeg srca. Jer Riječ Božja uvijek poziva na obraćenje, na promjenu. Potiče nas da budemo bolji, da se s povjerenjem obratimo Bogu. Da poput Marije i apostola u svom srcu čuvamo i živimo od snage Božje riječi“, rekao je o. Damjan.

Prvih dvadesetak godina života Crkve, nakon Isusovog uzašašća i odlaska k Ocu, kršćani su u zajedništvu molitve htjeli što više sačuvati i sjetiti se Isusovih riječi. „Znali su da će svaka ta sačuvana, zapamćena, nezaboravljena Isusova riječ biti snaga zajednice i Crkve koja se rađa. Mojsije opominje svoj narod, ‘Nemojte zaboraviti Jahvu, Njegove riječi. Nemojte zaboraviti što je Bog već učinio za vas’“, istaknuo je propovjednik.

U dokumentu Verbum Domini, papa Benedikt XVI. piše o odnosu Izraela prema Riječi Božjoj i kaže da prvi grijeh Izraela u pustinji, kad je izašao iz Egipta, nije bio idolopoklonstvo, zlatno tele. Nego, prvi grijeh Izraela bio je zaborav. „Zaboravili su Jahvu koji ih je izveo iz Egipta. Zaboravili su svoga Boga i onda su sebi sagradili zlatno tele. Kad u naše srce dođe Riječ Božja, razmatranje, molitve i vršenje Riječi Božje, mi Riječ Božju čuvamo od zaborava. I čuvamo svoje srce od grijeha zaborava“, poručio je o. Damjan, poželjevši da nam Gospodin u korizmenim danima pomogne da u otajstvu Riječi Božje otkrivamo otajstvo Božjeg života i tajnu našeg života.

„Riječ Božja treba postati stvarnost. Jer, kad ona postane stvarnost, Kraljevstvo Božje je među nama. Dok mi to znamo samo teoretski, ono ne postaje stvarnost. Lijepo je znati, još ljepše je učiniti. Isus poznaje Očevu riječ i poznaje tajne Očevog srca. On zna Očevu volju. Ali, ne samo da zna. On to sve i vrši. Ljubav i povezanost s Ocem su u poslušnosti Očevoj volji. Jer, sve što je Isus činio i govorio, bila je jeka Očevog srca. Otac Isusu nije bio stranac. Njegovo srce nije mu bilo nepoznato. Misli Očevog srca bile su želje i njegovog srca i on ih je provodio u djelo, jer ih je vezala ljubav“, rekao je o. Damjan. Kao npr., ako ljubav prebiva u srcu supružnika, oni se razumiju i bez riječi, pogledom, jer poznaju srce jedno drugoga.

„Isus želi da i mi upoznamo tajnu Očevog srca, da i mi budemo s Isusom jedno srce, jedna duša. Poziva nas da se oslonimo na njega, kao što se on oslanja na Oca, kao što je apostol Ivan naslonio svoju glavu na Učiteljeve grudi. Ako smo oslonjeni na Isusa, na Njegovu riječ, to je temelj naše hrabrosti, našeg predanja, naše vjere, ljubavi koja se dariva, žrtvuje“, poručio je o. Damjan.

Razmatrajući o tajni križa, propovjednik je rekao da nam je na križu Isus otvorio vrata zajedništva s Ocem i sa sobom. „Pogled na raspetog Isusa je poziv na ljubav. To je pogled koje samo srce puno ljubavi može izdržati. Isusa je na križ odvela ljubav prema Ocu i ljudima. Zato za kršćane križ nije samo ukras, nego izvor snage, putokaz. Najčešće na križ gledamo kao na nešto teško, bolno, mučno. Križ to zaista jest, ali nikad nije samo to, ako je Isus u našem srcu“, poručio je o. Damjan.

Prije nekoliko godina, Kružičević je proveo tri tjedna u egipatskoj pustinji u koptskom manastiru te je vidio kako tamo mole kršćani. U Egiptu svi, stari i mladi, čim uđu u crkvu, iz svojih džepova izvade križ. Imaju molitveni križ kojeg drže cijelo vrijeme molitve. Oni kažu: ‘S čim drugim da dođemo pred Očevo lice, a da on svrne svoj pogled na nas? Što drugo imati u rukama, a da to privuče pažnju Nebeskog Oca? Ali, Otac ne može odoljeti ako u našoj molitvi imamo znak križa, znak raspete ljubavi njegovog Sina’. Koptski kršćani uvijek imaju križ u ruci i zbog Svetog Pisma. Oni kažu: ‘Riječ Božju možemo otključati i razumjeti njeno značenje samo ključem križa. Križ je ključ razumijevanja Božje riječi, Božje stvarnosti, ali i naše stvarnosti’. Potaknuvši da na križ gledamo s više ljubavi, o. Damjan je rekao da je križ mjesto susreta i mjesto razumijevanja. I potpuni stranci, pod teretom križa, bez riječi razumiju jedni druge. Razumiju se, pritisnuti teretom istog ili sličnog križa.

„Križ i ljubav su dragocjenosti koje je Gospodin stopio u neraskidivo jedno, kao što je u njemu neraskidivo povezano boštvo i čovještvo. Isus je Bog i čovjek. Tako je i u križu trpljenje i ljubav neraskidivo stopio u jedno“, rekao je o. Damjan. Već od prvih stranica Svetog Pisma, u Bibliji se spominje drvo, stablo, grm, stup, koji je trenutak osobite Božje blizine i osobitog Božjeg očitovanja čovjeku. Mojsije je na Sinaju došao pred grm koji gori, a ne izgara, iz kojeg čuje glas da izuje svoju obuću, jer je mjesto na kojem stoji sveto tlo. Kasnije će mu se Bog očitovati kao Bog otaca, Bog milosrđa, spor na srdžbu.

„Kod tog grma Bog će odrediti Mojsiju drugačiji životni put. Mojsije će se morati vratiti na mjesto s kojeg je pobjegao i biti Božji štap, Božja ruka, Božja riječ. Biti sluga Božji koji će izvesti narod iz ropstva i vodi ga polako u slobodu Obećane zemlje. Narod se pobunio u pustinji, a Bog mu je kao kaznu poslao zmije koje su ih ujedale i oni su umirali. Obratili su se Mojsiju koji je zavapio Bogu i Bog je opet ponudio pomoć, lijek. Dao je stup mjedi na koji će Mojsije staviti zmiju. I Bog kaže, tko god pogleda u tu zmiju, bit će spašen. Taj stup sa zmijom bio je znak koji je čovjeku pokazivao novi put. Put obraćenja, put povratka Bogu“, istaknuo je o. Damjan. Abraham i Sara kod hrasta Mamre ugošćuju trojicu anđela koji su zapravo slika Jahve koji obećaje potomstvo. Jahve navečer dolazi Gideonu pod stablo i kaže mu kako je Bog izabrao njega da povede Izraelski narod u borbi protiv neprijatelja. „I tako sve do drva svetog Kristovog križa. Drvo na Isusovim leđima postalo je na Veliki petak sveto stablo života koje je postalo vrata čovjeku, povratak u izgubljeni raj. Tog velikog i svetog petka o blagdan Pashe, kad su Židovi krvlju janjetovom škropili svoje nadvratnike i dovratnike, krv Krista, nevinog jaganjca izlila se po drvetu križa i dala mu život, a nama je darovala zalog vječnog života“, rekao je o. Damjan.

Kako je u početku Bog Adamu rekao da ne jede s tog stabla, nakon Velikog petka Bog otac u svojoj ljubavi i dobroti kaže svima nama: ‘Pristupi, uzmi, jedi i blaguj hranu vječnog života. Krista, njegovo tijelo, euharistiju, novi plod s novog stabla života’, rekao je predvoditelj obnove. “Molimo Gospodina da znamo sa snagom i vjerom prigrliti svoj životni križ, životni križ naših bližnjih, jer Gospodin nam se uvijek i po križu dariva. I s križa nam je dao veliki dar, Majku, Novu Evu koja stoji pod novim stablom života. Ali, poslušna Božjoj riječi, hrabra u vjeri. Ne odustaje od onih koje voli. Zaboravlja na svoju bol jer je boli samo bol sina“, rekao je o. Damjan, poželjevši ženama da budu hrabre kao Marija, poslušne Božjoj riječi, u vjeri. Ne ostavljajući one koje vole, zaboravljajući svoju bol, da bi bili utjeha onima koje vole.

„Toliko puta smo izgubljeni jer ne pratimo Gospodina, nego pratimo korake ljudi. Isus nas poziva da ga slijedimo, inače ćemo trčati za mrvicama vlastite istine. Umarat ćemo se dok iz tuđih pogleda i riječi iščitavamo neko priznanje za nas, da vidimo tko smo u nečijim očima. U Božjem pogledu, u njegovoj riječi i ljubavi, u njegovom križu, otkriva se istina o sebi. To je prava istina koja nas poziva da pođemo, ako hoćemo, za njim, odričući se sebe i lažnih mrvica vlastite istine. Poziva nas da uzmemo svoj križ i idemo za njim. U drvo našeg križa urezana je naša istina. Ako čvrsto uzmemo svoj križ i pođemo za Učiteljem, bit ćemo slobodni od tjeskobnih pitanja tko sam ja za druge ili što ja značim drugima. Jer čut ćemo Isusa koji nam govori ‘Ti si moj’. Kad naše srce čuje Isusovo ‘Ti si moj’, onda iz našeg srca nestaje strah, sumnja i tjeskoba“, poručio je o. Damjan, poželjevši da nas Gospodin poučava dok hodimo stazom života. „Često smo bezumni i srca spora. Ostani s nama, Gospodine i putem nam otkrivaj istinu o sebi i istinu o nama. Neka gori srce u nama dok nam govori i tumači Pisma, jer Njegova riječ je istina i mi smo njegovi“, poručio je o. Damjan Kružičević.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Povodom 90. godišnjice osnivanja župe Presvetog Srca Isusova i 40. godišnjice posvete istoimene župne crkve na Voštarnici u Zadru, svečano koncelebrirano misno slavlje u župnoj crkvi Presvetog Srca Isusova u Zadru u ponedjeljak, 11. ožujka, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Koncelebrirali su fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima čiji franjevci vode župu Srca Isusova, fra Bojan Rizvan, župnik Voštarnice i župni vikar fra Pavle Ivić, nekadašnji župnici fra Andrija Bilokapić koji i sada djeluje u župi Srca Isusova, fra Veselko Grubišić koji je došao iz Rožata pokraj Dubrovnika i fra Anselmo Stulić, sada u službi u samostanu sv. Frane. Suslavili su i fra Stipe Nosić, gvardijan zadarskog samostana sv. Frane koji je također nekad djelovao u toj župi te don Marin Batur, kancelar i don Mario Karadakić, vicekancelar Zadarske nadbiskupije.

Nadbiskup Zgrablić podsjetio je na povijesno utemeljenje te župe nastale postojanjem kapele Srca Isusova u svibnju 1933., u kući obitelji Dobrović. „Kapelu je dao urediti zadarski nadbiskup Petar Dujam Munzani i dekretom od 12. prosinca 1933. osnovao je novu župu Presvetog Srca Isusova. Župa je počela pastoralno djelovati 1. siječnja 1934. godine. Prvim župnikom imenovan je don Francesco Volpi, župni pomoćnik župe sv. Stošije. Nakon Drugog svjetskog rata i razaranja Zadra, mons. Mate Garković, ondašnji generalni vikar, dodijelio je 9. veljače 1948. župu na upravljanje franjevcima Provincije sv. Jeronima. Nakon dugih i mučnih pregovaranja, u lipnju 1983. komunističke vlasti denacionalizirale su zgradu i dale dozvolu za rekonstrukciju postojeće zgrade za izgradnju postojeće nove župne crkve. Rekonstruirana crkva Presvetog Srca Isusova posvećena je 11. ožujka 1984. godine“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je govorio i o razlozima sjećanja povijesnih obljetnica župe. „Bogu želimo svim srcem zahvaliti za nebrojne milosti koje je udijelio tolikim osobama u razdoblju od 90 godina u ovom posvećenom prostoru. Koliko je ovdje slavljeno krštenja, krizmi, vjenčanja, svetih misa, ispovijedi i ostalih sakramenata. Kolika je srca ljudi svih uzrasta Bog ovdje dodirnuo svojom milošću po molitvi, razmišljanju nad Božjom riječi, po tolikim pobožnostima koje su se ovdje održale. Koliko se puta ovdje otvorilo ranjeno Isusovo Presveto Srce, puno ljubavi, da na nâs izlije svoje milosti, ali i da mi kroz to probodeno srce možemo ući u otajstvo života Presvetog Trojstva. Koliki su u ovom zdanju u Bogu pronašli utjehu, ohrabrenje i snagu za trenutke svoga života“, naglasio je mons. Zgrablić.

Istaknuvši da je to slavlje trenutak sjećanja na primljene milosti i naše trajne zahvale Bogu, nadbiskup je rekao da su „Božje milosti uvijek veliki darovi koje Bog daruje onima koji imaju živu vjeru i otvoreno srce. Bog je veći od našeg srca i naših misli, od naših potreba i molitava. Surađujemo li s Božjom milošću, idemo sigurnim putem spasenja i postižemo najveće dobro koje možemo primiti u ovozemaljskom životu“, rekao je mons. Zgrablić, poručivši: Zahvaljujući Bogu, a i zahvala je Božji dar, Bogu otvaramo naša srca, da u njega može stati više Njegove milosti i milosrđa.

Obilježavanjem obljetnice crkve njegujemo uspomenu na prošle događaje i želimo se još dublje učvrstiti u vjeri Crkve koja ima dugu povijest. „Počeci naše povijesti spasenja, povijesti vjere, sežu sve do Abrahama koji je živio oko 1800. godine prije Krista. Dakle, povijest Božje objave počinje pred gotovo četiri tisuće godina. Crkvu, slikovito, možemo promatrati poput velikog stabla čije se grane protežu po čitavom svijetu, a njegovi korijeni povijesti duboko su učvršćeni u prošlom vremenu. Tako ukorijenjeno stablo ne mogu iščupati ni srušiti nikakvi vjetrovi, nikakve ideologije, nikakve politike, nikakvi suvremeni i ‘moderni’ učitelji – ma koliko se oni predstavljali privlačni, nikakve sile ovoga svijeta, pa ni sile zla i đavla. Kad svaka generacija kroz tolika stoljeća, prokušavana raznim izazovima svoga vremena, u Bogu uvijek iznova nalazi najveću istinu, uvijek se njemu vraća i nama ulijeva sigurnost i učvršćuje nam vjeru, nadu i ljubav, da hrabro slijedimo Krista i koračamo njegovim putem, jer On je doista jedini Put, Istina i Život“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Bog se pojedincima u Starom Zavjetu, u različitim vizijama i susretima, predstavlja kao Bog Abrahama, Izaka i Jakova, kao Bog povijesti, Bog koji djeluje u vremenu, naglasio je nadbiskup. „Kada se pojedinci obraćaju Bogu molitvom, nazivaju ga Bogom Abrahama, Izaka i Jakova. I u toj činjenici možemo prepoznati smisao obljetnica. Obljetnice nas podsjećaju kako Bog u kojega vjerujemo i kojem zahvaljujemo nije ideja, mit, utopija, nije daleko nepoznato biće, onaj koji je stvorio svijet i udaljio se od njega, nije daleki Bog, nepoznati i ravnodušni Bog, nego Bog koji uvijek djeluje u vremenu, koji ‘hoda’ sa svojim narodom, koji ‘vidi jade svoga naroda’, koji se po svome Duhu ‘za nas zauzima neizrecivim uzdasima’, koji je radi našeg spasenja sišao s nebesa i postao čovjekom, koji nije poštedio ni svoga ljubljenog Sina, nego ga je predao za naše spasenje, za naše vječno dobro“, poručio je mons. Zgrablić.

Liturgijsko slavlje obljetnica i spomen Božjeg djelovanja njeguje u čovjeku duboke čežnje ljudske naravi. Molitva kao duboki odnos s Bogom i započinje čežnjom. „Čežnja za Bogom je bît svake molitve koja poprima razne oblike i načine. Molitva nije čovjeku nešto strano i izvanjsko, već seže u korijene i dubine njegove naravi“, rekao je mons. Zgrablić. Slavlje godišnjice posvete crkve je i sjećanje na naše krštenje, posvećenje duše, jer smo po milosti krštenja postali dio novoga života.

Obilježavanje obljetnica pokazuje i kako čovjek u svom srcu nosi čežnju, žeđ za beskonačnim, čežnju za vječnošću. „Svi želimo živjeti. Svi imamo potrebu nekoga ljubiti i da nas netko ljubi. Svatko od nas ima veliku potrebu, glad za svjetlom, pravdom i istinom. Svi želimo da nam bude lijepo, da budemo sretni. To su Božje datosti koje su duboko utkane u našu narav, u dubinu i središte naše osobnosti. Sve to usmjerava nas prema Apsolutnome – onome koji je vječan, beskonačan, besmrtan, koji je punina života i ljubavi, koji je Istina, Svjetlo i Život“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši da nam Presveto Srce Isusovo u kojem ima mjesta za svakoga, uvijek bude otvoreno da i sami postanemo živo Svetohranište i živi, posvećeni Božji Hram.

„U organizmu čovjeka srce ne zauzima najveći prostor, ali bez njega je život nezamisliv“

U prigodnom govoru na kraju mise, župnik fra Bojan Rizvan zahvalio je Bogu „što je u svojoj dobroti i providnosti razapeo svoj Šator među nama i u njega stavio svoje Srce. Ta obljetnica podsjeća kako je Izraelski narod prema Obećanoj zemlji hodio kroz pustinju četrdeset godina. Ali, više nego što su trebali proći tim putem od oslobađanja iz kuće ropstva, oni su se, na neki način, na tom putu učili otkucajima Božjeg srca darovanima u Božjim zapovijedima, učili su se slobodi u poslušnosti otkucajima Božjeg srca u Božjem zakonu“, rekao je fra Bojan.

Ta crkva „kao šator sastanka pamti brojne događaje Božjih dodira i zahvata. Nama je važno ovo mjesto jer ovdje možemo biti slabi, ovdje kušamo našu ograničenost, ovdje se susrećemo i s našom grešnošću, ali ovdje zadobivamo jakost, ovdje uranjamo u vječnost, urastamo u Božju svetost. Ovaj dom molitve za nas je svet jer je ovo mjesto natopljeno suzama. Suzama radosti i nastalima iz tuge, suzama rađanja novog života i umiranja, suzama susretanja s drugima i opraštanja od voljenih. Ali, ‘otrt’ će Bog svaku suzu s očiju naših’ i zato ‘opet smo radosni’“, rekao je fra Bojan. Zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću na prisutnosti, poticaju i ohrabrenju te bivšim župnicima koji su djelovali u toj župi. Neki su koncelebrirali, a neki nisu mogli doći: fra Bernardin Škunca zbog visoke životne dobi i bolesti, a fra Josip Peranić zbog udaljenosti, jer je na službi u Argentini.

Rekavši kako se svećenici raduju i vole Crkvu satkanu od lica župljana, fra Bojan je istaknuo: „Kako je lijepo lice Kristovo u licima braće i sestara! U organizmu čovjekovog života srce ne zauzima najveći prostor, ali bez njega je život nezamisliv. Koristeći se tom slikom našeg tijela, možemo reći kako u organizmu jedne Božje zajednice srce ne zauzima najveći prostor, ali je temelj i princip njenog poslanja. Bez srca nema života. Naša župna crkva nije velika svojom kvadraturom, ali je velika širinom svoga srca. Ona je dar velikog Božjeg srca nama! Velika je po Kristovoj gostoljubivosti, po njegovoj ljubavi koja ne traži svoje; velika je po vašoj dobroti, po vašoj želji da Evanđelje prodre u naše živote, društvo, u naš grad. U ovoj našoj ‘maloj’ crkvi ima mjesta za svakoga tko se želi sakriti u rane Kristovog srca, u to otajstvo ljubavi koje otkupljuje“, poručio je fra Bojan vjernicima. Zahvalio im je jer su i oni franjevcima u župi bili poticaj da ne odustaju od onoga na što ih Bog poziva. U svojim potrebama, otkrivali su im gdje ih Bog treba te očitovali smislenost odricanja da bi služili Bogu i njegovoj Crkvi, rekao je župnik Rizvan.

Zahvalio je na zajedništvu provincijalu Šanku i potaknuo vjernike da još usrdnije mole da Bog iz te župe podigne svećeničkih i redovničkih zvanja; sada je iz župe jedan bogoslov. Zahvalio je i sestrama milosrdnicama djelatnima u župi, za služenje Crkvi, na njihovoj dobroti, za njihov nezamjenjivi doprinos, nenametljivu prisutnost i za sve što čine za župnu zajednicu i Krista. Sada u župi djeluju s. Beatrica Bakić i s. Celina Gelo.

Fra Bojan je zahvalio svim župljanima za njihovu blizinu kroz cijelo vrijeme i zamolio i za oprost ako su franjevci nekoga nekad bilo čime uvrijedili.

Na kraju mise prisutnima se obratio i provincijal Šanko. Rekao je da mu je uvijek lijepo doći u župu na Voštarnicu uz koju ga vežu lijepe uspomene, jer je tu počeo i njegov svećenički život. Izrazio je duboku zahvalnost svima koji su svojim radom, vjerom, predanošću doprinijeli radu župe i duhovnom dobru župljana. Zahvalio je Bogu na svim blagoslovima kroz sve protekle godine. Istaknuo je da su rad i žrtva franjevaca koji su tu djelovali od polovice 20. st. ostavili trajni pečat u toj zajednici. „Velika zahvala sestrama milosrdnicama koje tu godinama rade i nesebično služe narodu, koje su tu ostavile dio svoga srca. Hvala vjernicima koji čine da zidovi toga zdanja imaju smisla, ukoliko njima služe. Hvala na zalaganju i ljubavi kroz sve godine. Neka crkva bude mjesto zajedništva, ljubavi, molitve i istinskog susreta s Bogom koji jedini može preobraziti naše živote i suobličiti ih Isusovom životu“, rekao je fra Tomislav Šanko.

Župni vikar fra Pavle Ivić pročitao je pismo fra Bernardina Škunce čija je molitva, žrtva i zauzetost kao nekadašnjeg župnika utkana u tu župu. U njegovo vrijeme počela je gradnja crkve i pastoralnog centra, umjesto početne skromne kapele i nedostatnih pastoralnih prostora. „U vremenu tvrde komunističke vlasti trebalo je riješiti brojne prepreke, dobiti dozvole, izgraditi nacrte. Božja ruka preko svojih anđela vodila je naše korake i u par godina sve se riješilo, izgrađena je crkva i župni centar“, rekao je fra Bernardin. Izgradnji crkve doprinijeli su inženjer i arhitekt Pavle Vezić, ekonomist Roman Segarić i fra Alfonso Orlić, tadašnji provincijal koji je aktivno pratio cijeli proces podizanja crkve. „Oni su uložili dušu, srce, molitvu i riječ da nastane snažna župna zajednica u koju su sebe ugradili i mnogi tihi molitelji“, rekao je fra Bernardin. Podsjetio je na fra Eugena Zaninovića, dugogodišnjeg zanosnog fratra i župnika, svjedoka radosti evanđelja i potaknuo župljane da se sjete svih drugih koji su sebe utkali u župu i crkvu Presvetog Srca Isusova. Pjevanje na misi pod vodstvom s. Beatrice predvodio je župni zbor Srca Isusova.

Bogati i raznovrsni pastoral franjevaca u župi Srca Isusova

Franjevci iz župe Srca Isusova bogato pastoralno djeluju i imaju brojne susrete za sve uzraste župljana. U župi postoje mnoge katehetske skupine djece i mladih a redovitu tjednu župnu katehezu, uz franjevce, vode i angažirani vjernici laici. Franjevci iz župe Srce Isusova vode i susrete za mlade utorkom u dvorani samostana sv. Frane u Zadru kada održavaju duhovne nagovore razmatrajući različite teme iz života Crkve i vjere, a četvrtkom vode susret ‘Obiteljska zajednica’ koji okuplja bračne parove, uz organizirano čuvanje djece.

Prvog petka u župnoj crkvi je duhovna obnova kada bude pobožnost Presvetom Srcu Isusovom, molitva krunice; slijedi duhovni nagovor o prigodnoj temi, zatim  misno slavlje te cjelonoćno euharistijsko klanjanje koje završava sutradan ujutro molitvom Jutarnje i blagoslovom s Presvetim, a onda se slavi misa. Župnik organizira i hodočašća župljana, a Obiteljska zajednica je upravo plod hodočašća župe u Rim, kad su mladi bračni parovi zatražili okupljanje obiteljske zajednice kako bi rasli u zajedništvu s Gospodinom i međusobno. U župi djeluju župni zbor odraslih i dječji župni zbor ‘Anđeli’ te ministrantska skupina. Nedjeljom se u župnoj crkvi slave četiri mise. Na susretima ‘Korizmene subote’ puk moli zajedno liturgiju Časoslova i razmatra Božju riječ, a pobožnost križnog puta u korizmi je petkom i nedjeljom.

U župi Srca Isusova tijekom Domovinskog rata nastala je udruga Pro Vita čiji su volonteri i stručni suradnici pod vodstvom fra Andrije Bilokapića kao supokretača te udruge, u 25 godina rada spasili živote 1500 djece od pobačaja. Fra Andrija Bilokapić koji djeluje u toj župi je ovogodišnji dobitnik nagrade za životno djelo Zadarske županije za svekoliki duhovni doprinos u životu Zadra. U župi se redovito održavaju i duhovne obnove koje predvode gostujući svećenici.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Dr. don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, izlagao je o temi „Suradnja unutar školskog kolektiva“ na nacionalnom susretu godišnje formacije djelatnika katoličkih škola u Hrvatskoj koji je održan u Katoličkoj osnovnoj školi Ivo Mašina na Bokanjcu u Zadru u subotu, 9. ožujka.

Prije službe generalnog vikara, dr. Sorić je osam godina bio ravnatelj Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar te je iz praktičnog iskustva naveo konkretne primjere o suradnji u školama, što su prisutni zahvalno primili s razumijevanjem za svakodnevicu s kojom se oni susreću u svom radu s kolegama i učenicima.

„Suradnja je zajednički rad dvije ili više osoba, skupine ljudi koji žele riješiti neki zajednički zadatak. Suradnja je zajedničko djelovanje pojedinaca oko postizanja zajedničkog cilja. Svrha djelovanja u katoličkoj školi je dobro djeteta, pomoći rast i razvoj učenika. U školi se mogu ostvariti izvrsni projekti, ostvariti vrhunski rezultati, dobiti nagrade, ali može se dogoditi da je djelatnik zaboravio osnovnu postavku svjedočenja dobre suradnje, a to je dobro drugoga, dobro čovjeka iza kojega je obiteljski život, problemi, osobni, vjerski i radni izazovi“, upozorio je dr. Sorić.

Govoreći o razlici između katoličke i škole koja nema atribut ‘katolička’, predavač je rekao da je posebnost katoličke škole u tome što njen cilj nije samo dobro učenika, nego uopće dobro drugoga, dobro bližnjega, dobro čovjeka; djelatnika u školi, dobro suradnika, da bi svi zajedno ostvarili cilj dobra učenika. Prepoznati dobro drugoga znači u drugoj osobi najprije i nadasve vidjeti čovjeka.

„Prije nego smo kršteni, postali smo ljudi. Prije primanja sakramenta krštenja, od Boga smo stvoreni kao ljudi. Pozvani smo u drugome prepoznati Kristovo lice, prepoznati Kristovu prisutnost. Uvjet suradnje među katoličkim djelatnicima treba biti najprije prepoznati Kristovo lice, Kristovu prisutnost u drugom čovjeku“, potaknuo je dr. Sorić, rekavši da evanđeosko pitanje ‘A tko je moj bližnji?’ ostaje pitanje za sva vremena.

„Posebnost katoličke škole je dobro bližnjega. Da u drugom čovjeku ne vidim  konkurenta, suparnika, ne osobu s kojom se trebam natjecati, laktariti unutar školskog sustava, nego da u drugome vidim suradnika. Osobe u školskom kolektivu nisu tu slučajno. Kod Boga sve ima svoj plan. Suradnja se svjedoči. Kriteriji suradnje ne mogu se nametnuti. Suradnja se živi“, poručio je dr. Sorić, naglasivši da djelatnici u školi učenicima mogu posvjedočiti većim primjerom ako ih dočekaju s osmijehom, nego da im izlože vjersku dogmatiku i vjeronaučnu pouku o ljubavi i Božjoj providnosti.

„Više svjedočanstva učenicima mogu prenijeti kada pokažem zajedništvo s kolegom, bratom i sestrom, nego da im predajem bilo kakvu apstraktnu teoriju. Stručni radovi govore da je suradnja nešto prirodno, ljudski, da pripada ljudskoj egzistenciji. Suradnja je više od sociološke stvarnosti. Čim se čovjek rodi, čovjek urođeno prenosi i zahtijeva suradnju. Malo dijete već svojim plačem na početku doziva majku i poziva je na suradnju. Ništa u našem osobnom, obiteljskom, profesionalnom životu ne možemo ostvariti bez suradnje“, poručio je dr. Sorić, naglasivši da rad u svim školama počiva na suradnji.

„Da bi se bilo što ostvarilo u odgojno – obrazovnom sustavu, mora postojati suradnja, dijalog, komunikacija, poštivanje, otvorenost. No, postoje i ljudi koji nisu za suradnju, odbacuju bilo kakvu vrstu suradnje. Smatram da im nije mjesto u školskom kolektivu. Ne zato što bi ih netko odbacio, dapače. Katolicitet uključuje različitost. Ali, kad netko unaprijed vodi paralelni sustav, sam planira neke svoje putove, vlastito djelovanje na štetu kolektiva, on sam sebe isključuje iz zajedništva“, upozorio je dr. Sorić.

Suradnja se tiče i osobnog dobra djelatnika; ne iz sebičnih razloga, nego zbog kršćanske antropologije u koju je uključen cilj dobra učenika. „Što mi koristi da cijeli svijet steknem, a dušu svoju izgubim“, podsjetio je predavač na Isusovu riječ. Don Ante je rekao i da je djelatnik u katoličkoj školi pod dodatnim povećalom svoga okruženja, zajednice, obitelji, susjeda. Dogodi se i da pridjev ‘katolički’ može otežati djelovanje i stvarnost.

Preduvjet dobre suradnje je i svijest o identitetu katoličke škole. „Katoličanstvo zahtjeva i traži cjelovitost osobe, a to može postati i uteg u shvaćanju i pristupu nekih ljudi. Problem je u neispravnom tumačenju katoliciteta“, upozorio je dr. Sorić, navodeći s čime se sve djelatnici u katoličkoj školi susreću. Kada neki učenik dobije ocjenu nedovoljan, ima nekih roditelja koji se žale profesorima i ravnatelju: „Vi ste katolička škola, kako dijete može dobiti jedan?“. Ili, neki učenik dobije ukor, a ukor je pedagoška mjera, no neki roditelj se požali: „Mi idemo u crkvu, a vi nama dajete jedinicu ili ukor. A to dijete je ‘anđeo’“.

„Pridjev ‘katolički’ ne znači gotovi produkt, gotovi čin, gotovu stvarnost. Nego, katolička vjera i identitet katoliciteta, osobito suradnika u katoličkoj školi je proces tijekom kojega se čovjek mukotrpno, iz godine u godinu, razvija, ukoliko je otvoren. I konflikti su sastavni dio suradnje. Iluzije su da suradnja znači nepostojanje konflikta. Konflikt pomaže da suradnja raste, da bude bolja“, rekao je dr. Sorić. Potaknuo je djelatnike da nemaju preveliko mišljenje o svojim suradnicima unutar katoličkih školskih prostora, no mora biti međusobnog poštovanja. „Vjera osobe ne može se izmjeriti. Veći i manji katolik mogu se ogledati kroz obični osmijeh kojeg nekome uputimo i kroz dobrotu, da je čovjek čovjeku kršćanin“, rekao je dr. Sorić. Proces suradnje predstavlja i avanturu s Bogom, dinamiku kojom se djelovanjem ostvaruje zajednički cilj, dobro drugog čovjeka.

Dr. Sorić je istaknuo kako je, u vrijeme dok je bio ravnatelj klasične gimnazije, njemu najveće svjedočanstvo vjere djelatnika bila njihova spremnost da pomognu u situaciji neke potrebe. „Svaki put kad bi bila neka obiteljska tragedija ili se dogodilo nešto loše nekoj osobi, djelatnici Klasične gimnazije su prvi pomagali, pokazali sućut i pomaganje. Nije li to primjer izvrsnog ponašanja i humanizma Isusa Krista. Teško je biti djelatnik u katoličkim školama, ali je lijepo jer je to djelovanje i za ono malo više, za nebesko. Ne informiramo samo, ne odgajamo samo, nego spašavamo. Poput apostola smo  na putu dobra i vlastitim svjedočanstvom možemo svoju okolinu i svijet učiniti boljim“, poručio je dr. Sorić, rekavši da svijest svakog pojedinca može doprinijeti da se učini puno dobroga.

„Svaka vaša žrtva, trud, vaše prihvaćanje različitog čovjeka u kolektivu, vaše prihvaćanje tuđeg mišljenja, svako vaše uvažavanje druge osobe, svaki vaš izraz lica i pogled kada u osobi do sebe, pa i ako ti ‘ide na živce’, vidiš lice Kristovo, predstavlja svjedočanstvo vjere. Svjedočite i prenosite vjeru, a to je i konačni zajednički cilj suradnje u katoličkim školama“, potaknuo je dr. Sorić djelatnike katoličkih škola.

Predavač je govorio o suradnji i u biblijskom kontekstu, rekavši da je Biblija knjiga vjere i odgoja, ali to je i knjiga Božje suradnje. „U Svetom Pismu se od prve do zadnje stranice može promatrati kako Bog surađuje s čovjekom. Bog želi surađivati s ljudima. Suradnja je nešto božansko, ne samo ljudsko. Kad prihvaćamo i ulazimo u svijest suradnje, nismo sami u toj suradnji. Postoji i treća osoba, a to je sâm Bog“, naglasio je dr. Sorić.

Podsjetio je da želju za suradnjom predstavlja i pitanje Boga „Adame, gdje si?“. Zašto si se zbog grijeha sakrio od suradnje sa mnom? Nakon stvaranja svijeta, Bog poziva prve ljude da dalje oblikuju stvorenu materiju, dakle, da surađuju s Božjom stvorenošću. Pitanje „Kajine, gdje ti je brat tvoj?“ također je izraz želje za suradnjom. Zašto si ubio onoga koga sam ti dao za suradnika, tvoga bližnjega, dao sam ti ga za suradnju, rekao je don Ante.

Istaknuvši savez između Boga i čovjeka, predavač je rekao da su četiri velika saveza, proroci, mudraci i kraljevi, sve su to primjeri suradnje, predstavljaju Božji poziv na suradnju. „I kad je Izrael nevjeran, kad Izrael pobjegne od Božje suradnje, opet se ide ispočetka. Bog mu daje priliku da dođe surađivati. Saveze bi se moglo nazvati starom suradnjom i novom suradnjom. U središtu nove suradnje je Isus Krist. Cilj njegove misije je spasenje i dobro čovjeka. Isus to ne čini sam, nego bira 12 suradnika. Isus je odabrao različite ljude. Prije nego će odabrati apostole, Isus moli za one koje bira, kaže Luka evanđelist. Zna da neće samo poslovno surađivati, nego će Isus živjeti s njima“, rekao je don Ante, istaknuvši da raditi u školi, s obzirom na vrijeme provedeno u školi, znači i živjeti s drugim ljudima. Zato je važno s kime se surađuje i koga se bira za suradnike.

„Apostoli su različiti po svojim osobnostima, jaki su na riječima, a kukavice su bili na Veliki petak. Predstavljaju toliko različitih pogleda na svijet. Bili su i nestabilni. Tri godine živjeli su s Isusom, a ništa nisu bili naučili. Pa i kad im se Isus ukazao nakon uskrsnuća. Bili su obični ljudi, ribari, zeloti. A apostoli su zaslužni što se evanđelje proširilo po cijelom svijetu, osobito nakon Duhova, kad su dobili snagu odozgor. U početku se ne može govoriti o kolektivu apostola kao onima koji su mogli i imali toliko snage znanja i vještina da bi ostvarili i proširili evanđelje kao zajednički cilj. Tek kad su se osobno susreli s Bogom, kad su osobno doživjeli Boga, onda su bili odraz vjere i svoje uspješne suradnje“, poručio je dr. Sorić.

U kontekstu realnih okolnosti, potaknuo je da se ne idealizira školski kolektiv. „Katoličko izvire iz pojedinca, iz molitvenog i duhovnog života svakog člana školskog kolektiva. Svaki djelatnik kao pozitivan primjer odraz je i nositelj katoličkog kolektiva“, rekao je dr. Sorić.

Dok je bio ravnatelj gimnazije, don Ante je rekao da su se on i djelatnici u kapelici škole zajedno pomolili Duhu Svetom da se razluči izbor kandidata i da članovi komisije realno ocijene kandidate prijavljene na natječaj.

„Time omogućujemo i drugoj strani suradnje da nam pomogne po Božjoj prisutnosti. U molitvi za dobre suradnike bojao sam se vlastitih subjektivnih razmišljanja i molio sam da Bog pomogne odabrati ispravnu osobu, ne samo za suradnika meni kao ravnatelju, nego za suradnika i drugima unutar školskog  kolektiva, jer to je i za dobro drugih ljudi“, rekao je dr. Sorić. Istaknuo je da je ljepota susreta godišnje formacije čuti i upoznati osobe s kojima se može puno toga podijeliti, razmijeniti spoznaje i iskustva s ljudima koji dijele sličnu radost i izazove u svakodnevnom životu rada u školskom sustavu katoličkih odgojno – obrazovnih ustanova.

Dr. Ante Sorić je predavač na Teološko – katehetskom odjelu i Odjelu za izobrazbu učitelja i odgajatelja na Sveučilištu u Zadru i predavač na Odjelu za nastavničke studije u Gospiću.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić