Duhovnu obnovu u svetištu sv. Šime u Zadru u subotu, 18. svibnja, predvodio je p. Stjepan Ivan Horvat. Na početku susreta, p. Stjepan održao je nagovor, zatim je predvodio misno slavlje, a nakon njega euharistijsko klanjanje pred Presvetim.

P. Stjepan je istaknuo da Bog zna svu istinu o čovjeku, o svakome od nas osobno i želi nas spasiti. Stvoreni smo za nebo, za vječnost, stoga je važna i naša priprava za dolazak Gospodina pred kojega ćemo svi jednom stati. Izabiremo već sad, na ovom svijetu, želimo li živjeti vječno s Bogom, poručio je p. Stjepan, potaknuvši da svakog čovjeka promatramo kao stvorenoga za nebo.

„Isus ne obećava raj na zemlji, čeka nas križ. Kršćanima, učenicima će biti teško kao i Isusu, Učitelju, kako je i sâm rekao. No, tko ustraje do kraja, spasit će se, kaže Božja riječ. Isus kaže učenicima, ‘U onaj dan, više me ništa nećete pitati’. Bit će vam jasno. Sad mi vjerujte. Imajte povjerenja. Zato je baš važno povjerenje. Važno je moliti za jaču vjeru. Kad se vidi razvoj društva i javno ismijavanje vjernika, sve će teže biti živjeti vjeru. Nije lako biti na Isusovoj strani“, rekao je p. Stjepan.

Istaknuo je da je važno upoznati Boga, s Bogom treba provoditi vrijeme. „Imamo Božju riječ u Svetom Pismu. Znamo kako je Isus reagirao u kojoj situaciji. Treba ga slušati. Molitva je dijalog. Reći: ‘Ne znam, Isuse, na koji način ćeš mi progovoriti, ali želim te čuti. Želim čuti ono što mi želiš reći za moj život. Trebam tvoju pomoć’. Bog koji je otišao za nas na križ naći će način da nam progovori. Kako će to biti, vidjet ćemo: hoće li to biti u tišini našeg srca, preko Svetog Pisma, neke knjige, slučajnog prolaznika, Bog će naći način da mi progovori. Bogu je stalo do mene, želi me spasiti i dovesti u Nebo“, ohrabrio je p. Stjepan, potaknuvši na molitvu za obraćenje ljudi, jer Bog može promijeniti srce svakog čovjeka.

Upozorio je da je problem ako grijeh postane stil nečijeg života, ako se osoba ne želi mijenjati. Svi imaju slabosti, ali „tvrdokorno ustrajati u grijehu za kojeg se zna da je loš je grijeh protiv Duha Svetoga“, naglasio je propovjednik.

U kontekstu poticaja na suradnju s Gospodinom, p. Stjepan je podsjetio na prvo Isusovo čudo, kad je pretvorio vodu u vino u Kani Galilejskoj. Bilo je šest posuda od dvije do tri mjere. Kada se to preračuna, to iznosi između 500 i 600 litara vina. Isus je, dakle, od onoga malo s čime su ljudi raspolagali, učinio neizmjerno puno, umnožio naš doprinos. I time je Isus pokazao tko je, da bi se ljudi radovali i da bi Isus ljude darovao, rekao je p. Stjepan.

Potaknuvši vjernike da se zapitaju jesu li spremni svoje vrijeme, talente, darove, ono što imaju i jesu, dati sve Bogu, p. Stjepan je istaknuo primjer Marije koja je sve što je imala, sav svoj život, predala Bogu.

„Egzegete smatraju da je Marija imala između 13 i 15 godina kad se dogodio trenutak navještenja anđela. Bila je obična djevojka, imala je zaručnika, svoje životne planove. Dolazi joj anđeo i govori da će začeti Božjeg sina. Anđeo joj je rekao da je to Božje djelo i dogodila se sigurnost u njenom srcu da je to stvarno nešto Božje. Rekla je, ‘Evo službenice Božje’. Marija je imala povjerenja u Boga, iskreni odnos s Bogom. Stavila se na raspolaganje, premda nije znala što je čeka. Ali, Marija ostaje vjerna do kraja. Važno je preuzeti odgovornost za svoje kršćanstvo, za svoj život kao kršćanin. Marija je za sve preuzela i osobnu odgovornost“, istaknuo je p. Stjepan, potaknuvši vjernike da odluče razgoniti tamu i da budu svjetlo, ako se i nalaze u obeshrabrujućem okruženju drugih ljudi koji ne postupaju kršćanski, koji varaju i zakidaju drugoga. „Ja ću pokušati biti drugačiji, raditi pošteno, unatoč ljudima koji me okružuju i neispravno postupaju“, potaknuo je p. Stjepan.

Istaknuvši kako je važno da tražimo istinu o sebi, predvoditelj je potaknuo vjernike na razmatranje pitanjima: „Što znači Isusov poziv ‘Pođi za mnom’, danas, u mojoj životnoj situaciji, u mojoj obitelji? Ovoga trenutka pođi za mnom, za Isusom. Taj poziv bismo svaki dan trebali slušati. Gdje me danas zoveš, gdje me danas trebaš? Što za nas znači susret s istinom“. P. Stjepan je potaknuo vjernike da se stave Bogu na raspolaganje i na pomoć dušama, da i drugi upoznaju Isusa kako bi ga mogli nasljedovati u svakodnevnom životu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na svetkovinu Duhova u nedjelju, 19. svibnja, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Za vrijeme mise nadbiskup je podijelio sakrament potvrde 22 krizmanika: šesnaest iz katedralne župe sv. Stošije, šestero iz župe sv. Šime i dvojici iz zadarske župe sv. Josipa.

U ime roditelja, nadbiskupa je pozdravio Bogdan Mogilevskij. Rekavši da mladi tim sakramentom upotpunjuju svoje krštenje, poželio je da mladi neustrašivo svjedoče vjeru u uskrslog Gospodina. Nadbiskup je potaknuo krizmanike da ne zaborave biti dobri i hrabri suradnici Božje milosti, kako bi bili blagoslovljeni i kako bi im život bio ispunjen najdubljim čežnjama njihovog bića i srca. „Sve drugo što nas privlači i što nas može trenutno učiniti sretnim, sve što ovaj svijet može pružiti, nema dugog trajanja i može odvesti u prazninu, razočaranje. Traži od nas sve više, dublje i ostavlja nas praznima, neispunjenima, jer samo je u Bogu mir duše“, poručio je mons. Zgrablić mladima, rekavši da Bog nije ravnodušan na ono što osjećamo i kako živimo.

„Krist je djelovao u sili i snazi Duha Svetoga. U svemu što je činio, govorio, naučavao i kad je umro iz ljubavi, u Isusu je radio Duh Sveti jer je u daru svoga života, ovome svijetu dao svu ljubav. I uskrsnuo je silom i snagom Duha Svetoga. Kad je Krist za nas umro, pokazao je kako nas Bog ljubi i kako je na našoj strani. Ali, u sili i snazi Duha Svetoga, Bog nam je u Isusu otkrio još nešto veličanstveno, do čega inače ne bismo došli svojim mislima i razumom. Krist nam je otkrio da Bog nije osamljenik koji živi u nekom savršenstvu svoje sreće i samoće, nego u Bogu postoji komunikacija ljubavi, ja i ti, iz kojeg se rađa mi. U Bogu postoji više osoba, u Bogu je komunikacija osoba“, istaknuo je mons. Zgrablić, naglasivši: „Bog želi da i mi postanemo dio te komunikacije; da ne budemo samo promatrači te stvarnosti izvana, nego da budemo sudionici te ljubavi“. Stoga je u sili Duha Svetoga učinio da budemo sinovi u Sinu.

Nadbiskup je istaknuo da trebamo surađivati s Božjom ljubavlju. „Bog uvijek daje nešto veliko, što je veće od našeg srca i veće od naših želja. To što nam Bog daje nije strano našem biću, neki dodatak, nego ono što mi sami duboko želimo, za čime duboko čeznemo. Čeznemo baš za Duhom Svetim, za puninom života, za dobrim, lijepim. Suradnjom s Duhom Svetim ostvaruje se naša osobnost, da rodimo plodovima – po Božjoj sili i zagrljaju, po ulasku u Kristovo srce, po djelovanju Duha Svetoga, po snazi koju nam Gospodin daruje da ona u nama djeluje, da se njoj prepustimo. Da ne živimo u egoizmu, oslanjajući se samo na našu narav, nego da živimo po Duhu, po nadnaravi, da bi darovi koje nam Gospodin daruje i milost koju nam daruje, u nama donosili plodove“, poručio je mons. Zgrablić.

Prvi plod Duha Svetoga je ljubav koja se umnaža darivanjem drugome, dajući se bez interesa. Tada se rađa veća ljubav u našem srcu. „Ljubav ne može mirovati, nije statična, nego je dinamična. I što više oslobađamo naše biće svoje sebičnosti, to više Božje ljubavi i Božjeg duha može biti u nama, to više nas zahvaća Božja snaga.

Drugi plod Duha Svetoga za kojim čeznemo je radost. Uz ljubav ide radost. Bog nas ispunja radošću koja nije radost od ovoga svijeta, da se nasmijemo nečemu što je netko ispričao, nego radost koja ispunja cijelo biće čovjeka. Radost koju nijedna nevolja ne može poremetiti. Plod Duha je i mir koji nas ispunja do kraja, u punini“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da u stanju takvog mira osoba više ništa ne treba. Ima više nego može i poželjeti. „Jer to je svijest duše da je Bog iznad svega, da je Bog prvi, najveće dobro koje nikad ne mogu izgubiti. Sve drugo je manje važno i relativno“, poručio je mons. Zgrablić.

Podsjetivši na stih iz Himna Duhu Svetom: ‘Bez božanstva tvojega, čovjek je bez ičega’, nadbiskup je istaknuo da je Duh Sveti čovjeku jako blizu, bez njega čovjek ne bi mogao opstati. Duh uzdržava sve tjelesne procese u čovjeku. „Duh Sveti je važan za naše postojanje. Kako ćemo  ispravno živjeti, ako ne računamo na onoga koji nam je darovao život, koji nas drži u životu. Svetkovina Duhova je blagdan stvaranja“, poručio je nadbiskup, podsjetivši da je duh Božji lebdio nad vodama, kako je zapisano na početku Knjige Postanka.

„Duh Božji lebdi nad svime. Bog stvara time da iz Boga izlazi njegova riječ. Ta riječ je uvijek duh. Bog po svojoj riječi sve stvara. Djelo Božjeg stvaranja nije dovršeno, nego uključuje i nas. I mi smo djelo Božjeg duha. Božji duh je u jednom trenutku rekao, Tebe hoću. Ti budi. I postali smo živi. Božji duh je htio naš život. Naše postojanje nije proizvod neke igre svijeta, nego je plod Božjeg duha, plod Božjeg djela stvaranja. Primili smo život zahvaljujući Božjem htijenju, Božjoj dobroti, Božjem duhu i Božjoj ljubavi koja je iz njega izašla“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Krizmanike u katedralnoj župi sv. Stošije već 13 godina priprema katehistica Meri Livić, koja svoje vrijeme i darove nesebično daruje na raspolaganje župi u redovitom radu s mladima tijekom godine, u pripremi za krizmu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Susret crkvenih zajednica i pokreta Zadarske nadbiskupije na uočnicu svetkovine Duhova, kao Duhovsko bdjenje, održan je u subotu, 18. svibnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru. Susret zajednica predvodio je fra Bojan Rizvan, predstojnik Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, crkvene pokrete i zajednice Zadarske nadbiskupije.

„Tim susretom svjedočimo odgovornost prema Kristovoj zapovijedi: ‘Ostanite u gradu dok se ne obučete u silu odozgor’. Samo nošeni njenom snagom možemo preobražavati naše živote i život svijeta“, rekao je fra Bojan, istaknuvši da poticaj apostola Pavla Galaćanima: „Ako po Duhu živite, po Duhu se i ravnajte“, dotiče naše živote. „Želja za životom po Duhu učinila nas je dionicima zajednica. Poslušnošću Duhu pokrenuti smo milošću i odlučili smo ugraditi svoje talente i sposobnosti u naše zajednice. Zato želimo biti Duhom ravnani. Zajedništvo Crkve u bogatstvu i ljepoti različitih zajednica očituje i izriče snagu Duha Svetoga. Lijepo je vidjeti očitovanja Duha među nama. Radujemo se što smo nezasluženo obdareni darom Duha koji nas obogaćuje i krijepi“, poručio je Rizvan.

Tijekom bdjenja članovi zajednice ‘Mali tečaj kršćanstva – Kursiljo’ pripremili su razmatranja o darovima Duha Svetoga: posinstva, istine, tješitelja i jedinstva.  Razmatranja su čitali Ružica Anušić, Petar Barunčić, Marko Kovačević, Ana Rücker i Marino Jurjević. U suradnji s Rizvanom, meditacije su napisale Ivana Lasić Jelinčić, Danijela Antunović, Marija Pedić, A. Rücker i R. Anušić.

“Najbolji tečaj koji nam je potreban je tečaj Duha Svetoga koji rađa skladnošću naših odnosa, povezanošću naših srdaca i snagom našeg zajedništva. Darom Duha Svetoga postali smo djeca Božja. Biti vođen Duhom znači postajati brat i sestra Isusa, ljubljenog Božjeg Sina“, poručio je fra Bojan koji je tijekom susreta predmolio Litanije Duhu Svetom i druge prigodne molitve. Susret je počeo pjevanjem Himna Duhu Svetomu, a pjevanje je predvodio Zbor mladih Župe Presvetog Srca Isusova iz Zadra.

Duh života oslobodio nas je zakona grijeha i smrti u Isusu Kristu, zarobljenosti naših slabosti i grijeha. Duh Sveti je duh slobode i posinstva koji nas osposobljava da možemo klicati Abba! Oče!

Vjeroučiteljica Anušić podsjetila je kako je prvašima, kad ih je učila moliti Oče naš, rekla da će govoriti Oče naš kako je molio Isus. „Započeli smo: Tatice naš, koji jesi na nebesima… Zadivljena, gledala sam nevjerojatnu promjenu izraza njihovih lica i sjaj očiju. Bio je to kliktaj djetinjeg srca iz sâmog Kraljevstva Božjega! O, da nam je uvijek moliti na taj način, djetinjim srcem i predanjem. Otvorenošću djeteta koje, gledajući svoga oca, zna da neće biti odbačen“, istaknula je Anušić, naglasivši da je Bog otac drugačiji od naših iskustava očinstva. „Po Duhu Svetom, u Crkvi smo više braća i sestre nego što smo to po krvi. Krštenje je jači vez od krvi. Često to zaboravljamo, ne vjerujemo, ne vidimo“, upozorila je Anušić, rekavši da nam Duh Sveti otkriva kako smo divno stvoreni i još divnije obnovljeni u Isusu.

Razmatrajući Duh istine, fra Bojan je istaknuo da je Isus Duha Svetoga predstavio kao onoga koji nas upućuje u svu Istinu. „Jer djelomična istina nije Istina. Djelomična istina samo nalikuje na istinu te postaje njen privid koji ne donosi radost i ispunjenost, nego tugu i razočaranost. Isus svojim učenicima u testament nije ostavio privid ili kratkotrajnu radost. Nego, ostavio nam je i darovao duha Istine, duha Životvorca, koji nas poučava da živimo tu Istinu“, istaknuo je Rizvan.

Duh Sveti darovao je našem zaboravu onoga koji nas podsjeća. „Živjeti vođen Duhom Svetim znači ne dopustiti zaboravu da nas otkine od zajedništva s njim. A mi smo skloni zaboravljanju. Zaboravimo milosne trenutke kojima nas je upravljao u različitim situacijama, zaboravimo ljubav koja nas je nosila kad nismo imali spremnost trpjeti, zaboravljamo utjehu kojom nas je krijepio u sušnim vremenima. Zato naše srce poput usahle zemlje kliče: Daruj nam svoga Duha! Daruj nam tu rosu Duhu Svetoga koja je kadra obnoviti naš život, donijeti utjehu u svim trenucima žalosti i tjeskobe“, potaknuli su članovi Kursilja.

Duh Sveti nas uči kako slijediti Krista. On je učitelj života, jasnoća Kristove prisutnosti u nama, u Crkvi. On čini da potpunije shvaćamo smisao Kristovih riječi koje u nama postaju život, stavovi, odabiri, svjedočanstva, istaknuto je u razmatranju, uz poruku da nas Duh Sveti podsjeća da ljubimo kao što je nas Krist ljubio, do posljednjeg daha.

„Samo s Duhom Svetim rastemo kroz mudrost kršćanskog pamćenja, mudrost srca. Imajmo otvorene oči za Božje djelovanje u našem životu, među nama. Mudrost dolazi po danima u kojima smo živjeli s Duhom Svetim“, poručio je Rizvan, istaknuvši da bismo bez Duha Svetoga bili nijeme duše: „Duh Sveti čini da s ljudima razgovaramo u bratskom dijalogu i proroštvu: nježno, krotko, suosjećajno. Uz Duha Svetog učimo kako se razumijevati, unatoč naših različitosti. Svatko osobno i kao ljubljena zajednica Duha Svetoga, Crkva, žeđamo za njegovim stalnim vodstvom, jer bez Duha Svetoga ne možemo ostati vjerni Istini“.

Isus Duha Svetog naziva našim tješiteljem, našim braniteljem. „Ta istina Kristove riječi podsjeća nas da nas Duh Sveti nikada ne ostavlja same i ne napušta. On je suputnik na našem životnom putu, stalna prisutnost, Duh koji želi prebivati u našem duhu. „Kod vas ostaje i u vama je“, kaže Isus. Strpljiv je, vjeran, odan, jasan i vjerodostojan. Postojan u našim nepostojanostima i kolebljivostima.  Njegova ljubav prema nama je neprijetvorna, ostaje s nama i kad padnemo, kad nam srce zamrači grijeh, zloća, kad tapkamo po mraku“, poručili su članovi Kursilja, naglasivši da je umijeće Duha Svetoga da nas uči obrani pred velikim tužiteljem, Đavlom. S Duhom Svetim učimo se borbama koje nas neće poniziti. U njemu zadobivamo snagu i odvažnost. Samo s njim možemo biti hrabri jer, kako Krist reče, Ja sam pobijedio svijet!

Duh Sveti propinje se kako bi nas tješio u kušnjama, jača nas i kad nas suočava s našim pogreškama, dobrostivo i blago, šapće glasom koji govori srcu punim nježnosti i ljubavi. Ta sretna sigurnost, njegova blizina, u nama rađa pouzdanost da ćemo s Bogom uvijek uspjeti. „Kad ne volimo i ne prihvaćamo sebe, kad se borimo s nepraštanjem, kad govorimo da je naš život promašaj, da nismo ni za što, Duh Tješitelj kao naš branitelj brani nas pred nama samima; pred onima koji nas optužuju; pred svijetom koji odbacuje one koji ne odgovaraju njihovim shemama.

Kad padamo pod teretom svojih životnih zabluda, bježeći od sebe, drugih, Boga, Duh Sveti, satkan od božanske ljubavi, ne odustaje od mene. Pohađa zapuštenost našeg srca, skida mrenu s naših očiju, briše suze, pokazuje nam Istinu. On proniče u dubinu našeg duha i ispire nečisto što svezuje dušu i tijelo“, ohrabrili su fra Bojan i kursiljisti.

Istaknuvši da je Duh Božji prisutan i u našim odsutnostima, Rücker je potaknula da se zapitamo zazivamo li Duha Svetoga u svojoj svakodnevici? Molimo li se onomu koji nam je blizu? Slušamo li njegov glas kad nas ispravlja, bodri, spominjemo li se najvažnije stvarnosti u životu koju nam Duh Sveti doziva, da smo ljubljena djeca Božja? Molilo se Duha Svetog da nas strpljivo ispravlja, blago ukori kako bismo bili poučljivi njegovom glasu i pozorniji na njegovu prisutnost među nama.

Govoreći o duhu jedinstva, razumijevanja i ljudskog zajedništva, upozoreno je da i danas živimo babilonsko iskustvo sukoba, nerazumijevanja, sebičnosti, ratova, usamljenosti.

„Često i smiono zasjedamo na Božje mjesto. Odvraćajući od sebe istinu da smo slika Božja, lako počinjemo graditi likove bogova na svoju sliku. Idolatrija zamagljuje naš pogled na Božju milost. Vremenite brige i naše ambicije učinile su da nam molitva izgleda besmislena, suvišna, jer mislimo da možemo sami ostvariti sve što želimo. Prožimaju nas osjećaji nepovjerenja, sumnje i straha. Agresivni smo, svadljivi, ljutiti. Zatvoreni u svojim interesima, razaramo zajedništvo ohološću, ljubomorom, nesuglasicama.

Moramo odabirati, a odabir traži žrtvu, predanje, ostavljanje svega što imamo da bismo kupili njivu na kojoj stoji biser Duha Božjega. Jedinstvo se može ostvariti samo po Duhu Božjem. On nam daruje novo srce, novi jezik, novo razumijevanje. Po njemu zadobivamo novu mogućnost komuniciranja“, poručili su Rücker i fra Bojan. Stoga su potaknuli na molitvu osobito za one s kojima teško razgovaramo, za one s kojima smo prestali razgovarati; za osobe s kojima živimo u različitim sukobima, nepraštanjima, odbačenostima, za one koji odvraćaju pogled od nas i mi od njih.

„Duh Sveti je sposoban preobraziti nas kao što je preobrazio apostole, do mjere da su ih svi razumjeli govoriti njihovim jezikom. Hvala Duhu jedinstva što nam daruje braću i sestre uz koje učimo slušati, za prijatelje koji nas bratski opominju i podižu kada se spotaknemo, za zajednicu vjere u kojoj radosnim služenjem možemo biti ono što jesmo. Neka nas Duh Sveti podupire i ujedinjuje u zajedništvu, da ga svijet može prepoznati među nama, u bogatstvu različitih karizmi Crkve“, poručio je fra Bojan Rizvan.

Prvi dio susreta crkvenih zajednica na Duhovskom bdjenju bio je liturgija s prigodnim razmatranjima o Duhu Svetom koju je predvodio fra Bojan, a nakon toga misno slavlje predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

To je četvrti susret crkvenih zajednica u organizaciji Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, crkvene pokrete i zajednice Zadarske nadbiskupije, otkad je 2023. godine osnovano to Povjerenstvo dekretom nadbiskupa Zgrablića.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Misno slavlje za domovinu i hrvatske branitelje tijekom duhovne obnove za hrvatske branitelje i njihove obitelji u subotu, 18. svibnja, u župnoj crkvi Uzašašća Gospodinova u Pakoštanima predvodio je umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

U duhu gesla susreta ‘Za slobodu nas Krist oslobodi’, mons. Puljić je zahvalio Bogu za Božji dar slobode, osobito po zaslugama hrvatskih branitelja među kojima su mnogi za to dali i svoje živote te ti hrabri svjedoci za slobodu Domovine zaslužuju zahvalno sjećanje.

„Sjećamo se svih naših vitezova koji su utkali sebe u slobodu naše zemlje, osobito naših poginulih branitelja, među kojima je i Miro Barešić koji je iz Švedske, Španjolske i Paragvaja došao boriti se i poginuo je za Hrvatsku, u Miranjama, krajem srpnja 1991. godine. Velika je uloga i našeg generala Ante Gotovine, cijenjenog pakoštanskog  mještanina, koji je postao simbolom stvarne bitke i obrane naše Domovine i njenog oslobađanja nakon okupacije. Ali, osobito strpljive obrane pred Međunarodnim sudom u Haagu, gdje je 16. studenoga 2012., s generalom Mladenom Markačom bio oslobođen.

Živo se sjećam toga dana, jer sam par dana prije toga, na zasjedanju HBK bio izabran za predsjednika, a na putu iz Zagreba prema Zadru čuo sam preko radija tu radosnu vijest. Nisam bio siguran da sam dobro čuo, pa sam upitao tajnika je li to rečeno. Kad je potvrdio, rekao sam neka zaustavi automobil, da idemo nešto popiti našim generalima u čast! Osobito se sjećam susreta s generalnom Gotovinom u Nadbiskupskom domu, svečane Mise u katedrali sv. Stošije i dočeka na Forumu u Zadru, kao i sadržajnih i poticajnih riječi generala Gotovine: „Sud Ujedinjenih naroda je potvrdio da je Domovinski rat bio pravedan, a naše namjere časne i naša obrana čista. Nakon zaslužene pobjede u ratu, u Hrvatskoj sviće novo poglavlje koje čeka da ga zajedno ispišemo. Okrenimo se i punim jedrima zaplovimo u novo vrijeme u kojem svojim djelima moramo postati pobjednici u miru“. Hvala, Generale, za ove divne i poticajne riječi“, rekao je nadbiskup Puljić u propovijedi, u obraćanju generalu Gotovini koji je također sudjelovao u tom misnom slavlju.

Nadbiskup je podsjetio da smo većina svjedoci teških stradanja diljem Hrvatske 1991. godine. „Proživjeli smo tamu koja se bila nadvila nad trgove, ulice i gradove diljem Lijepe naše, od Dubrovnika, Gospića i Vukovara do Škabrnje i Pakoštana. U Pakoštanima, Zadru i okolnim mjestima nije se znalo odakle će granata grunuti: iz zraka, s mora, iz vojarni Zemunika, Šepurina ili iz Miranja gdje je bila borbena crta bojišta.

Tadašnje ratne nevolje mnogima su ‘oduzele mir duši njihovoj’, kako piše pisac Tužaljki iz Starog Zavjeta. Mi smo, ipak, živi svjedoci kako usprkos teških okolnosti, nije nestalo dobrote Gospodnje, a milosrđe njegovo nikada nije presušilo“, rekao je mons. Puljić, podsjetivši na zastra­šujuće posljedice srbijanske agresije na Hrvatsku: masakrirani civili, zapaljeni domovi, razorene crkve i samostani, protjerani stanovnici.

Mons. Puljić je podsjetio i na neke povijesne činjenice okupacije Hrvatske. „U prosincu 1991. u Kninu je osnovana SAO Kra­jina, a za predsjednika je izabran Mi­lan Babić, koji je svjedočio u Haagu o progonu nesrpskog stanovništva. Spominjem to jer on je bio jedini koji je „s dubokim osjećajem sramote i kajanja“ priznao svoju krivnju, pa rekao: „Dopustio sam progone najgore vrste protiv Hrvata. Nevini ljudi su bili nasilno istjerani iz svojih kuća i ubijani. Čak i nakon što sam saznao što se sve događalo, šutio sam… Mogu se samo nadati da priznanjem krivice i izražavanjem kajanja mogu dati primjer i šansu srpskom narodu da se rastereti kolektivne sramote, te bar malo olakšati patnju onima koji su patili“. Na kraju je zahvalio Bogu što mu je pružio mogućnost da izrazi svoje kajanje. Zamolio je „braću Hrvate neka mu oproste“, a svoje Srbe je preklinjao neka se „okrenu budućnosti“.

U sudnici mu je Slobodan Milošević predbacio da tim činom „ide Hrvatima na ruku“ i postaje „džoker u Tuđmanovim rukama“. Babić je uzvratio da je on, Milošević, stravičnim ratom 1991. „okaljao obraz srpskog naroda, a učinio nesreću hrvatskom i muslimanskom, a na kraju i svome srpskom narodu“. Babić je u siječnju 2004. osuđen na 13 godina zatvora za ratne zločine nad Hrvatima. Nažalost, dvije godine kasnije, 5. ožujka 2006., pronađen je mrtav u ćeliji Haaškog suda. S njim u zatvoru je bio i Vojislav Šešelj koji je zbog progona i deportacije vojvođanskih Hrvata proglašen ratnim zločincem i osuđen na deset godina zatvora. On se jako „trudio na sve moguće načine zagorčati život Milanu Babiću u zatvoru“ jer je priznao zločine nad Hrvatima. Ratni zločinac Šešelj hvalio se na šabačkoj televiziji AS kako je „Babiću svašta govorio, pa računa da je i on doprinio da izvrši samoubojstvo“.

Velika je šteta što je Milan Babić tako završio, a njegov čin kajanja i priznavanja krivnje otišao pomalo u zaborav „pred ratobornom retorikom huškača i ratnih zločinaca, poput Šešelja i Miloševića“. No, Babićev čin kajanja vrijedan je spomena. Nadati se da će nekima od njegovih sunarodnjaka diljem Hrvatske, BiH, Vojvodine i Srbije, duh suosjećanja s poniženim i nastradalim Hrvatima i Bošnjacima pomoći da „ostave prošlost i okrenu se budućnosti“, kako im je Babić poželio i savjetovao“, rekao je mons. Puljić.

Nadbiskup je podsjetio i na poticajno ‘Pismo hrvatskih biskupa’ iz svibnja 1995., malo prije oslobodilačke akcije Oluja, koju su hrvatski biskupi uputili uz 50. obljetnicu završetka Drugog svjetskog rata. „U svojoj poslanici biskupi su naglasili dvije stvari: konstatirali su da su „oružani sukobi tijekom Drugog svjetskog rata ostavili veliki broj poginulih i ubijenih kod svih naroda“. više stotina tisuća. Drugo, nakon pada Berlinskog zida i dolaska demokracije, na prostorima bivše Jugoslavije nije se poštivala volja naroda, već se pribjeglo sili oružja, pa je opet krvoproliće buknulo diljem Hrvatske i BiH i pratilo nas je s teškim posljedicama“. Biskupi su uz obljetnicu završetka Drugog svjetskog i Domovinskog rata odlučili „ponizno pred Bogom i iskreno pred ljudima odati kršćansku počast svim žrtvama i spomenuti se svih koji su stradali, pa suzama i krvlju obilježili čitavo 20. stoljeće, bez razlike na nacionalnu, rasnu, konfesionalnu ili stranačku pripadnost““, rekao je mons. Puljić.

Zahvalio je Bogu što je u to vrijeme zagrebački nadbiskup bio kardinal Franjo Kuharić, čiji je proročki glas iz Petrinje odjekivao diljem Hrvatske: „Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegovog! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštivati život njegovog oca, brata, sina, sestre!“, podsjetio je mons. Puljić na riječi koje je kardinal Kuharić rekao na ruševinama crkve Sv. Lovre u Petrinji, 10. kolovoza 1991. i ponovio ih je pet dana kasnije u Mariji Bistrici, 15. kolovoza 1991. godine.

„To je Evanđelje bilo teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku i narodu. Ali, ono je zalog pobjede kršćanskih načela i postupaka. U tomu nas je poučavao i poticao naš nezaboravni učitelj, Sluga Božji kardinal Franjo Kuharić. Nismo odgajani da otimamo tuđe niti da tlačimo druge. Naši prognanici koji su bili lišeni svih ljudskih prava i pretrpjeli najveće nasilje, nisu razmišljali o osveti i mržnji. Makar su se vraćali plačući nad svojim ruševinama, oni nisu dopustili da im srce zarazi mržnja, već su ostali raspoloženima pružiti ruku pomirenja, kako bi sa svim građanima pošteno i časno izgrađivali bolje sutra na tlu Lijepe naše domovine. Iako je u brojnim gradovima i naseljima našim ljudima bio „oduzet mir duši njihovoj“, utješno je osjetiti da se na ovoj „vjetrometini ratnog be­spuća naši ljudi nisu izgubili“. Nosila  ih je snažna vjera koja je kadra pobijediti valove očaja i tuge, okupaciju i razaranje, progone i uništenje imovine, kao i napasti Zloga i njegova zavođenja“, poručio je nadbiskup Puljić.

Pohvalio je uspješnu obnova razorenih mjesta i gradova diljem Hrvatske. Ljudi su se vratili iz progonstva, obnovili su svoje domove, ostali uz svoja ognjišta i uz svoja svetišta.

„Ispunjeni vjerom, nadom i ljubavlju i mi smo se okupili moliti Oca nebeskoga neka se sjeti svih koji su diljem Lijepe naše i Bosne i Hercegovine u obrani slobode nevino stradali. Poznajemo ih po imenu koje su dobili na svom krštenju. To ime je ispisano na njihovim grobovima, gdje im za grobove znamo. A Gospodin Bog ih je upisao i u dlanove svoje ruke. Stoga, usrdno i žarko molimo neka im Svemogući otvori rajska vrata, oslobodi ih od spona smrti i pribroji zboru svojih izabranih. A nama koji ih se sjećamo neka ispuni srca svojom ljubavlju i milosrđem, nadom i utjehom“, poručio je nadbiskup Puljić.

Pakoštanski župnik Jerolim Lenkić zahvalio je na mons. Puljiću na dolasku i podršci hrvatskim braniteljima na susretu kojeg su pohodili i branitelji iz drugih dijelova Hrvatske.

Nakon mise, ispred župne crkve održan je koncert duhovne glazbe na kojem su nastupili: Klapa HRM-a Sv. Juraj, Zbor mladih i odraslih župe Pakoštane, muška pjevačka skupina Zavičaj, don Jerolim Lenkić i klapa ‘Elektrodalmacija’ iz Splita.

Događaj je organizirala Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata – Pakoštane čiji je predsjednik Boris Bašić. U Domovinskom ratu, iz Pakoštana su poginula šestorica hrvatskih branitelja. U obrani domovine sudjelovalo je oko 400 branitelja rodom iz Pakoštana, među kojima je najpoznatiji pakoštanski sin, general Ante Gotovina koji je sa svojim suborcima sudjelovao i na toj duhovnoj obnovi u zajedništvu i zahvali za dar slobode kojoj je svojim zalaganjem i on uvelike doprinio.

I. G.

Foto: Privatna arhiva Ž. Puljić

Svečano misno slavlje na Duhovskom bdjenju uoči svetkovine Duhova u katedrali sv. Stošije u Zadru u subotu, 18. svibnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Vjerovati u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca, kako ispovijedamo u Vjerovanju, znači da vjerujemo u Gospodina koji je po svom Duhu stvorio naš život i darovao nam život, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da se svetkovina  Duhova tiče stvaranja čovjeka i stvaranja svijeta.

Riječ apostola Pavla, da je svijet u porođajnim bolima i mukama rađanja je slika našeg života, jer svi čeznemo za dubokom nadom koja nije prazna, istaknuo je nadbiskup. „Nada je duboka čežnja i želja za dobrim. Želimo da sve dobro završi, da bude dobro u našem životu, da se ostvari dobro u svakom ljudskom srcu – to je utkano u naš život. Osjećamo da je ta nada često ugrožena. Svetkovina Duhova potiče da nada koju nosimo u sebi nije prazna. Daje nam svjedočanstvo da nas ta nada neće razočarati, nego nam daje sigurnost da je naša nada već posjedovanje dobra koje očekujemo, koje želimo i kojem se nadamo“, poručio je mons. Zgrablić.

Tu nadu i duboku čežnju našeg srca budi nam Duh Sveti. „Duh Sveti je poput svjetla, poput neugasive baklje u našem životu. Duh Sveti uvijek iznova raspiruje tu vatru u nama da se ne izgubimo, nego da krenemo prema onome tko je tu nadu ostvario u našem životu. To za čim cijeli svijet čezne, nalazimo u rođenju Isusa Krista. Bog otac u svojoj sili i snazi Duha Svetoga po kojoj sve stvara, uzdržava i po kojoj sve postoji, šalje svoga Sina na ovaj svijet da tu našu nadu učvrsti i učini mogućom; da nas ništa ne može rastaviti od te nade koja je u nama, da na njoj temeljimo sve u životu“, poručio je mons. Zgrablić, podsjetivši da je Isus utjelovljen po Duhu Svetom, po Božjoj snazi, po onome što je Bog u sebi. Snagom Duha Svetoga Isus ulazi u muku, smrt i novi život.

„Onima koji su blizu Isusu i koji ga poznaju, koji se druže s njim, Isus obećava dar Duha Svetoga, tu snagu koja je njega nosila, s kojom je on došao na ovaj svijet, od koje je i za koju je živio. Snagu od koje je učinio da se dobro koje je nosio u sebi ostvari u njegovom životu, jer ta snaga pobijedila je svaki ljudski grijeh i smrt“, istaknuo je nadbiskup. Duh Sveti je Isusu dao novi život.

„U sili i snazi Duha Svetoga, u svom djelovanju, Krist nam je otkrio nešto veličanstveno. U Duhu Svetom, Krist nam je dao svjetlo da možemo vidjeti u Božje srce. Krist nam je pokazao da u Božjem srcu postoji odnos ja i ti. Postoji Bog koji nije bezgranična samoća, nego komunikacija između ja i ti. U Bogu postoje tri osobe u kojoj Bog otac, jer je ljubav, komunicira sebe drugoj osobi, Sinu. Sin komunicira svu svoju ljubav prema Ocu i iz tog odnosa rađa se mi, Presveto Trojstvo. To možemo vidjeti u Isusu, tu Božju sliku možemo otkriti u Isusu. I ne samo to. Nego, u Kristovom djelu otkrivamo da Krist nama pripravlja mjesto, on nas stavlja u to svoje srce. Tu nam je pripravio mjesto“, istaknuo je mons. Zgrablić, i u tom duhu naglasivši da nada koju nosimo u sebi nije prazna.

„Želja za puninom sreće i radosti nije isprazna i iluzija, nego stvarnost našeg života, jer Gospodin nas u snazi svoga Duha privlači da uđemo u njegovo srce. U Božje srce ulazimo u snazi Duha Svetoga koja nam je već darovana, koju već imamo, samo je moramo iskoristiti, upotrijebiti, biti je svjesni. Moramo je prihvatiti vjerom, da bi u nama bila djelatna“, potaknuo je predvoditelj slavlja.

Snagu Duha i Božje lice, što Bog čini u sebi, otkrivaju nam Božja riječ i sakramenti. „Božja riječ ima moć zagrijati naše srce. Snaga Duha dodiruje našu dušu i nutrinu, da možemo prihvatiti Božji duh. U Božju intimu ulazimo i po sakramentima koje primamo. Po krštenju smo uronjeni u silu i snagu Duha Svetoga u novi život. U krštenju se dogodilo naše novo rađanje u kojem je Duh bio na djelu, da nas je Bog prigrlio u svoje zajedništvo. Tu sigurnost razvijamo kroz molitvu, euharistiju, pričest. Duh Sveti daje nam se u svakoj euharistiji“, rekao je nadbiskup, naglasivši da nas Gospodin uvijek vodi u intimu svoga života, kada s njim surađujemo.

Isus je otkupio naše tijelo, cijeli naš život, potpuno se zauzeo za nas da potpuno njemu pripadamo. „Da imamo Božji pogled na svijet, da Božjim duhom koji djeluje u nama gledamo svakog čovjeka i činimo svakom čovjeku ono što Krist čini nama. Isus se žrtvovao za nas, uvijek u poslušnosti Očevoj volji, ne u samovolji. To je poslušnost ljubavi koju je živio do kraja, bezuvjetno i koja ga je vodila u duboko i puno zajedništvo s Bogom, ali i s ljudima. Duh Sveti jača našu nadu, življenje i nosi nas“, rekao je nadbiskup, poželjevši da Duh Sveti bude velika snaga našeg života; „da nam život ne bude isprazan, robovanje i iluzija, nego punina života, jer Krist je došao da imamo život u izobilju“.

Na misi Duhovskog bdjenja okupili su se i članovi crkvenih zajednica i pokreta Zadarske nadbiskupije. „Svaka zajednica je djelo Božjeg duha. Duh Sveti puše gdje hoće i djeluje gdje hoće, ali ne na način anarhije, nego u različitosti, poput orkestra koji ima različite instrumente. Ako su vođeni Duhom Božjim, to postaje glazba na koju čovjek ne može ostati ravnodušan“, rekao je mons. Zgrablić. Benedikt XVI. kaže da su crkvene zajednice koje vodi Božji duh prave škole života. Zajednice i pokreti su veliko blago i bogatstvo gdje se u dubini može otkriti Duh Sveti koji u njima djeluje, rekao je nadbiskup.

„Promičući taj duh u različitosti u Crkvi, Duh Sveti uvijek čini jedinstvo, povezuje nas u ljubavi, čini nas jedno. Kao Presveto Trojstvo – tri različite osobe, ali savršeno jedinstvo, da je jedan Bog“, rekao je nadbiskup, potaknuvši vjernike da  u zajednicama žive Duh Sveti otvorenog srca i da prepoznaju Isusa kao uskrslog Gospodina koji u duhovnoj stvarnosti boravi u nama. „Božji duh se utjelovio u Isusu da zauvijek ostane utjelovljen u svom proslavljenom tijelu, Crkvi, čiji smo mi udovi“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je poželio da susret zajednica na Duhovskom bdjenju bude „zagrljaj s Božjim duhom, svijest Božjeg duha s kojim smo ispunjeni, koji je u nama. Da otkrijemo veliki potencijal koji imamo. Da se ne izgubimo, da ne pomislimo da smo bezvrijedni. Da ne izgubimo vjeru da nas Gospodin ljubi i da njegov Duh već djeluje u nama i nikad nas neće napustiti. Kristova ljubav nastanjena je u našem biću“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši da nas „sjedinjenje s Gospodinom, ulazak u Kristovo otvoreno srce i Duh kojeg nam Gospodin daruje, ispune nadom da koračamo hrabro na putu života prema vječnom sjedinjenju s Isusom koji je umro za nas i koji nas ljubi neizmjernom ljubavlju“.

Izražavajući radost zbog zajedništva s članovima crkvenih zajednica u bdjenju o blagdanu Duhova, nadbiskup Zgrablić zahvalio je Povjerenstvu za promicanje laičke duhovnosti, crkvene pokrete i zajednice Zadarske nadbiskupije za organizaciju toga susreta koje pokazuje „bogatstvo koje različite zajednice nose u sebi, dijele jedni drugima i tako naše bogatstvo u različitosti postaje još veće“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić blagoslovio je u župnoj crkvi Gospe od Ružarija u Pridrazi krstionicu, svetohranište, križ i nadoltarnu sliku u četvrtak, 9. svibnja, za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio na svetkovinu Uzašašća Gospodinova.

„Krstionica nam pomaže da uđemo u stvarnost Isusovog života, krštenjem se događa promjena našeg života. Uranjamo u sâmog Boga. Svetohranište nam pomaže razumjeti novu stvarnost u kojoj Krist sada živi i stvarnost u koju nas je on uzeo. Kad je Isus uzašao na nebo, time se potpuno vratio Ocu kao Bog i čovjek“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je Isusova pobjeda i naša pobjeda, jer mi smo na njega nakalemljeni. „Isus je nadvladao svako zlo, čak i smrt. Duh Sveti koji je prisutan u Isusu želi i u nama djelovati, želi i nas oživljavati, da i mi činimo znakove koji su pratili Isusove učenike, koje i Božja riječ navodi. Nismo izgubljeni. Krist je svojim uskrsnućem, svojom snagom, silom Duha Svetoga pobijedio zlo i grijeh, a u Kristu smo i mi pobijedili“, istaknuo je mons. Zgrablić, potaknuvši da zahvalimo Isusu za sve što je učinio za čovjeka.

Nadbiskup je potaknuo da se ne bojimo, jer nema grijeha kojeg Gospodin neće oprostiti. „U trenutku našeg začeća, Gospodin nam je darovao dio sebe. Naša duša je bitna, ona nas pokreće i animira naše tijelo. Zato je jako važno da spoznamo vrijednost duše o kojoj ovisi čak i naše tijelo, kako se osjećamo. Naša duša je važna za naše osjećaje, za naše raspoloženje, našu nutrinu“, rekao je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je rekao da je sve što je blagoslovio u toj crkvi znak onoga što smo primili na krštenju i što primamo u sakramentima, što nam je Gospodin donio. Potaknuo je da budemo svjesni da smo uzdignuti na nebo, da ne budemo samo zabrinuti za zemlju i tjelesno, da ne izgubimo dušu. „Opredijelimo se za Boga i budimo radosni svjedoci da nas prate znakovi, da se ne bojimo, jer Krist je pobijedio, a u Kristu smo i mi pobijedili. To nije naša snaga, nego Isusova pobjeda, njegova milost, njegov dar“, poručio je mons. Zgrablić, potaknuvši na poštovanje blagoslovljenih svetinja.

„Radosni smo što je blagoslovljena krstionica gdje će se u osobnoj i u vjeri Crkve dijeliti sakrament novog rođenja, svetohranište za čuvanje euharistije, nebeske hrane, križ koji predstavlja Kristovu muku i njegovu slavnu pobjedu nad smrću te je svjedočanstvo naše vjere i znak ljubavi, a nadoltarna slika Posljednje večere, prikaz Isusa i apostolske zajednice, potiče želju za duhovnim uzdizanjem i osobnom svetošću“, poručio je mons. Zgrablić. U misi su koncelebrirali don Tomislav Baričević, župnik Pridrage i don Šime Kevrić, nekadašnji župnik Pridrage koji je tu djelovao u teško vrijeme komunizma i doprinio je izgradnji pridraške crkve.

U prigodnom obraćanju vjernicima, župnik Baričević istaknuo je vrijednost zajedništva koje je dio i Isusove molitve i potreba osobito u današnjem vremenu. Župnik je zahvalio Margiti Zubčić s kojom je don Tomislav najprije razgovarao o planiranom poslu i premještanju njene već postojeće slike u prostor primjereniji za sliku. Zahvalio je na podršci nadbiskupu Zgrabliću i  župnom vijeću, talijanskoj tvrtki umjetnina Ferdinad Stuflesser (Ortisel) koji su dlijetom oblikovali izvornu skulpturu Isusovog tijela i posredniku do njih, don Srećku Petrovu, župniku Vrane. Župnik je zahvalio vjeroučitelju Danijelu Tiriću koji je iz Moslavine gdje živi nabavio i o svom trošku dopremio stare hrastove grede za križ, a za izradu križa zahvalio je stolaru Miru Petroviću iz Biljana Gornjih.

Baričević je zahvalio i akademskim umjetnicima, kiparu Petru Doliću iz Zagreba i slikaru Mati Ljubičiću iz Zadra. „Kroz djela njihovih ruku: postolje za Gospu Luzaricu, naslovnicu župne crkve, krstionicu, svetohranište i nadoltarnu sliku, gledamo kako je ljepota sličnost s božanskom ljepotom u kojoj stvari imaju udjela“, rekao je don Tomislav. Zahvalio je i suradniku kipara, Ivici Brkiću, kamenoklesaru iz Zadra i Marku Zubčiću pok. Mile na ličilačkoj pripremi zida za postavljanje slike. Stolaru Filipu Kadiji iz Sv. Filipa i Jakova župnik je zahvalio za sjedala, a župljanima što su svojim prilozima doprinijeli ljepoti crkve po njenom uređenju i na duhovnu korist.

Župna crkva Gospe od Ružarija u Pridrazi bila je izgrađena 1978. za vrijeme župnika don Šime Kevrića. Crkvu su do temelja bili srušili Srbi u agresiji na Hrvatsku 1991. godine. Na istom mjestu, po prvotnom projektu koji je izradio ing. Tomislav Paleka iz Zadra, izgrađena je nova crkva koju su bili financirali tadašnje Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo RH, Zadarska nadbiskupija i župa Pridraga. Zadarski nadbiskup Ivan Prenđa posvetio je obnovljenu župnu crkvu Gospe od Ružarija u Pridrazi 5. listopada 2002., za vrijeme župnika Jure Zubovića. Postaje križnoga puta u župnoj crkvi rad su kiparske kolonije i Udruge ‘Sjaj hrvatske Crkve’ iz Osijeka.

Ines Grbić

Foto: M. Karadakić

U pobožnosti Planinarski put svjetla mladih Zadarske nadbiskupije u subotu, 11. svibnja, sudjelovala je grupa od 53 mladića i djevojaka iz Zadarske nadbiskupije hodeći 30 km obroncima planine Velebit.

Sudionici su se zaustavili na 14 postaja, razmišljajući o radosti Kristovog uskrsnuća, uz tekstove iz Evanđelja i prigodna razmatranja čiji je autor mons. Ivan Šaško. Mnogi sudionici nisu se međusobno poznavali, pa su putem sklopljena nova poznanstva. Tri iskusna vodiča brinula su o sigurnosti sudionika, a u pripremama je sudjelovao i HGSS.

Planinarski put svjetla počeo je ranim okupljanjem sudionika na Autobusnom kolodvoru u Zadru. Vozač Jere iz zadarskog poduzeća ‘Liburnija’ prevezao je autobus hodočasnika do tunela na prijevoju Prezid-Gračac. Grupa je već u 6,30 sati ujutro, unatoč jakoj buri i hladnom vremenu, krenula pješice od prijevoja prema Tulovim Gredama. Cijela 30-kilometarska staza kroz Velebit pružila je izvanredno iskustvo, zahvaljujući idealnim vremenskim uvjetima od ugodnih 20 Celzijevih stupnjeva, uz laganu naoblaku i buru.

Duhovni sadržaj tijekom pješačenja bio je jednostavan, ali bogat. Uz molitvu i razmatranja na 14 postaja Puta svjetla, sudionici su imali priliku hodati u šutnji, okrijepiti se sakramentima, razgovarati sa svećenikom i osobno se moliti. Osobito su bile dirljive postaje i molitve kod mnogih spomenika za pale branitelje iz Domovinskog rata koji su svoj život položili upravo u obrani Domovine na Velebitu.

Program je zaključen uobičajenim planinarskim obrokom, grahom s kobasicama, zahvaljujući radnicima Caritasa Zadarske nadbiskupije. Nakon zajedničke fotografije kod kapelice podno Tulovih Greda, na mjestu pogibije hrvatskog branitelja Damira Tomljenovića Gavrana, sudionici su se zaputili prema Zadru. Nakon 21 sat, sudionici su se razišli, fizički iscrpljeni, ali duhovno osvježeni i ohrabreni razmatranjem Uskrsloga na 14 postaja Puta svjetla. Taj duhovni hod kroz Velebit ostavio je duboki dojam na sve sudionike, pružio je ljepotu zajedništva i snagu vjere u prirodnom okruženju. Izražena je radost budućim sličnim susretima i pobožnostima koje okupljaju mlade i jačaju njihovu vjeru.

Susret je organiziralo Povjerenstvo za pastoral mladih Zadarske nadbiskupije čiji je predstojnik don Ivan Šibalić.

Ivan Šibalić

Foto: Sudionici Planinarskog puta svjetla

Mladi iz Zadarske nadbiskupije sudjelovali su na Susretu hrvatske katoličke mladeži u Gospiću u subotu, 4. lipnja. Taj događaj okupio je oko deset tisuća mladih iz cijele Hrvatske, uključujući sudionike koji su stigli sa šest autobusa iz župa Zadarske nadbiskupije.

U pratnji šestorice svećenika i jedne časne sestre, oko tristo mladih krenulo je iz Zadra prema Gospiću u subotu, 4. lipnja, u 8 sati ujutro. Svaki od šest autobusa imao je predprogram u jednoj od župa domaćina koje je odredio organizator, Gospićko – senjska biskupija. Mladi su bili raspoređeni diljem ličkog područja, uz Gospić, uključujući mjesta Karlobag, Otočac, Lički Osik, Korenicu i Pazarište. Domaćini su ih srdačno dočekali, predstavili su svoj župni pastoral i omogućili im da se upoznaju s ostalim sudionicima iz različitih dijelova Hrvatske.

Oko podneva, deset tisuća mladih okupilo se na središnjem gradskom trgu Stjepana Radića u Gospiću. U opuštenom druženju, sudionici su imali priliku obići brojne promotivne štandove postavljene na šetalištu poznatom kao gospićka Kalelarga. Predprogram su animirali Hrvatsko nadzemlje, Vjera i svjetlo te Matej Lovrić, uz glazbenu podršku VIS-a Mihovil.

U 14,30 sati, sudionici su zajedno s biskupima i svećenicima formirali procesiju od središnjeg trga do stadiona Balinovac. Ondje su mladi imali priliku ispovjediti se i sudjelovati u pobožnosti molitve svete krunice.

Misno slavlje počelo je u 17,00 sati na stadionu Balinovac. Deset tisuća mladih ujedinilo se u molitvi i pjesmi uz izvanrednu glazbenu animaciju. Posebna radost bila nam je vidjeti našeg zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića. Misno slavlje predvodio je mons. Zdenko Križić, splitsko – makarski nadbiskup. Propovijedao je šibenski biskup Tomislav Rogić, predsjednik Odbora za mlade HBK, koji se obratio sudionicima jednostavnim i poticajnim riječima.

Po završetku mise, mladi su se ponovno okupili na trgu Stjepana Radića, gdje su nastavili radovati se uz molitvu i poznate pjesme Božje pobjede. Koncert je trajao do iza 22 sata, nakon čega su se uputili prema autobusima i stigli svojim kućama oko ponoći.

Među zadarskom mladeži, osobito se istaknula grupa mladih s Dugog Otoka, koja je sa svojim župnikom don Franom Šindijom ispunila više od pola autobusa. Oni su sudjelovali na programu u Gospiću čak dva dana, prenoćivši u Gospićkoj biskupiji i preostali do nedjelje, pokazujući živost Dugog otoka iz Zadarske nadbiskupije.

Zahvaljujemo Gospićko –senjskoj biskupiji na trudu i odličnoj organizaciji te se radujemo sljedećem Susretu hrvatske katoličke mladeži 2026. godine u Požegi.

Ivan Šibalić

Foto: Mladi Zadarske nadbiskupije

Susret osoba starije životne dobi, bolesnih i njihovih obitelji održan je u subotu, 11. svibnja u župi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru. Misno slavlje u crkvi Gospe Maslinske predvodio je don Šime Perić. Suslavili su don Valter Kotlar, don Marko Dokoza i don Zvonimir Mikulić.

Don Šime je podsjetio na Božju riječ: „Sine, ne zapusti oca svoga u njegovoj starosti i nemoći, kad mu klone razum i padnu snage. Ne budi bezdušan prema njemu ti koji si pun snage i života, podrži svoga oca. Ljubav prema ocu i majci čini da ti se opraštaju mnogi grijesi“. Božja zapovijed „Poštuj oca i majku da dugo živiš i da ti bude dobro na zemlji“ je dar Božji da se po tim riječima može ostvarivati i naš životni put, rekao je don Šime.

Podsjetivši da se život nekad odvijao zajedničkim življenjem tri generacije u jednoj kući: djed i baka, otac i majka, djeca, odnosno unuci, Perić je rekao da se to danas teško može ostvarivati, pogotovo u gradskim sredinama gdje ljudi žive u stanu, skučenijem prostoru; na selu je to bilo moguće, prirodno, drugačije. „Djed i baka su čuvali unuke, otac i majka su radili, brinuli za materijalnu egzistenciju. Djed i baka su se i pomlađivali s unucima, a unuci su primali odgoj od djeda i bake te su mnogi od njih primili i vjerski život“, rekao je don Šime, istaknuvši kako neki Židovi kažu da je najveći neuspjeh kad roditelj svom djetetu ne prenese vjeru. Vjera je najveći dar koji smo primili.

Premda je drugačije kad starija osoba živi u svojoj obitelji, don Šime je zahvalio Bogu i za postojanje domova, mogućnost da u njima mogu biti smješteni i njegovani stari, bolesni i nemoćni. „Dužnost djece je da dolaze i posjećuju svoje roditelje, bake i djedove u domu, da se ne osjete napušteni, otpisani. Današnja civilizacija ne prihvaća stare i bolesne jer ih smatra teretom, da čine poteškoće. Neki promiču i eutanaziju, da se život u bolesti i nemoći završi što prije. Društvo koje se smatra da je napredovalo u demokraciji, u tom slučaju pokazuje neljudskost, nehumanost i to najviše prema nemoćnima, djeci i starima“, upozorio je don Šime.

„Lijepo je biti mlad i pun snage, ali dođu godine kad čovjek više ne može  ostvarivati što je mogao u mladosti i treba prihvaćati svoju situaciju, život i stvarnost. Imajmo zahvalnost, poštovanje i brigu za one koji su nam u životu dali puno toga. Stari i nemoćni imaju životno iskustvo koje se ne može dobiti iz knjiga i iz drugih stvarnosti, nego kroz vlastito iskustvo. To je veliko bogatstvo koje oni mogu pružiti i dati“, naglasio je don Šime.

Upozorio je da su se mnogi udaljili od Crkve i primanja sakramenata. Javljaju se zloba, zavist, parničenja zbog materijalnih dobara. „Najgore je kad se to događa u obitelji, kad djeca zbog neke materijalne koristi ne žele razgovarati s roditeljima, ne posjećuju ih. Događa se čak da neki ne dođu ni na sprovod ocu i majci. Kad u srcu nema Isusovog duha, događa se loše. Je li više vrijedi komad zemlje i neka prostorija, nego što su ti otac i majka?“, upozorio je don Šime, rekavši i da roditelji trebaju biti uviđavni prema djeci koju ponekad ograničavaju u njihovoj slobodi i kreativnosti. Trebaju podržati da se život mladih odvija po Božjem planu.

Istaknuvši važnost rađanja života, Perić je rekao da je puno puta na krštenjima  čuo od djeda i bake: „Da smo barem rodili još jedno dijete“. „Mnogi roditelji nisu bili otvoreni za život, kasnije vide praznu kuću. Nažalost, previše je praznih prostora, zatvorenih kuća, jer nema života, a život daje život“, rekao je don Šime.

Potaknuo je da se baš u starijoj dobi kad osoba ima više vremena, ide svaki dan na misu slušati Božju riječ, primiti Pričest, dobiti snagu duha, pa će se i u bolesti i nemoći čovjek moći drugačije nositi s tim. Onome tko prima Isusa to se odražava i na vani, na zdravlje, rekao je don Šime. Istaknuo je milost primanja sakramenta bolesničkog pomazanja i potaknuo da se zove svećenika da ga primi osoba pred operaciju ili u drugoj situaciji. „Moli se za zdravlje iznutra i vani i za vršenje dužnosti. Čitajte Božju riječ. Božje riječi su duh i život. Molite krunicu. Gospa povezuje nebo i zemlju, obitelji, ako je moguće s djecom barem deseticu krunice. Neka Gospa bude nazočna u obitelji. Neka nas prati zagovor sv. Leopolda Mandića u svim potrebama starih, bolesnih i nemoćnih koji žive u obitelji, domu ili su sami“, poručio je don Šime, poželjevši da taj susret bude izraz blizine i ljubavi Crkve za sve njih.

Susret je organiziralo Povjerenstvo za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi Zadarske nadbiskupije. Don Valter Kotlar, povjerenik toga Povjerenstva, zahvalio je za život svakoga od sudionika i don Šimi za sudjelovanje. Činjenica da je don Šime 17 puta primio bolesničko pomazanje kazuje da mu je zdravlje bilo narušavano, ali i da se uvijek iznova dizao „milošću sakramenata, snagom volje i predanja svojoj službi i svom pozivu“, rekao je don Valter, zahvalivši don Šimi što služi vjernicima i Nadbiskupiji i u svojoj starijoj životnoj dobi.

Susret je održan prigodno uz blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića. Kotlar je istaknuo da je sv. Leopold na osobit način povezan sa svima koji su u patnji i boli, povezan je i sa Zadrom gdje je služio u crkvi Gospe od Zdravlja; ljudi su povezani s njim u molitvama i utječu se njegovom zagovoru. Nakon mise vjernici su počastili relikviju sv. Leopolda Mandića. Priređen je i agape uz druženje za sudionike susreta.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na Zavjetni dan sv. Šime, u srijedu, 8. svibnja, misno slavlje u svetištu sv. Šime u Zadru predvodio je don Stipan Šurlin, upravitelj svetišta Majke Božje Lurdske u Vepricu.

„Srce sv. Šimuna bilo je ispunjeno Duhom Svetim. Ono što je Izrael čekao stoljećima, Bog je Šimunu dao milost da je dočekao za svoga života; susreo se s Gospodinom i ušao je u njegov mir“, rekao je don Stipan, istaknuvši da je sv. Šimun bio poseban i privlačan u svoje, ali i u naše vrijeme. Upozorio je kako u prenošenju otajstva vjere mnogi odrasli ostanu na razini nezrelosti, a Šimun je bio zreo starac s izgrađenim identitetom očinstva.

„Sv. Šimun nas poučava u duhovnom životu da nije promašio konačni cilj i smisao svog života. Duh Sveti ga je potaknuo da pođe u hram. Cijeli život je proveo u hramu, ali i toga jutra, kad su Josip i Marija išli prikazati dijete Isusa u hram, Duh Sveti ga je potaknuo da pođe u hram i primi u naručje Sina Božjega. Šimun je poseban i mudar jer ga pojedinačni ciljevi nisu ugušili da promaši konačni cilj, a to je zajedništvo s Bogom. Taj konačni cilj daje smisao svim drugim partikularnim ciljevima“, istaknuo je don Stipan, upozorivši da je u današnjem blagostanju opasnost promašiti konačni cilj, istovremeno se hvaleći koliko smo postigli.

„Bog se služi s ljudima u čijim se srcima nalazi Duh Sveti i koji su otvoreni Duhu Božjem, da se unutar povijesti spasenja i Crkve ostvaruje njegova pobjeda na ovoj zemlji“, rekao je don Stipan. U duhu Šimunove riječi Isusu da je on „znak osporavan i postavljen mnogima na propast i uzdignuće“, don Stipan je rekao da kad čovjek prihvati vjeru, postoji mogućnost da padne u očima ovog svijeta. I Sin Božji je doživio pad, a Otac ga je nakon toga uzdignuo. „Neke se stvari trebaju urušiti da bi počele ispočetka, na drugačiji način“, poručio je don Stipan.

Istaknuvši potrebu oslonjenosti na Božju milost u svom životu, don Stipan je podsjetio na primjere Mojsija i Davida. Kad je trebao osloboditi Izraelski narod, u prvoj etapi svog života, Mojsije kao mladić koji je odgojen na faraonovom dvoru, krenuo je sam, bez Božje milosti, ostvariti to oslobođenje. Onda je pogubio vojnika i faraon ga je protjerao. Međutim, 40 godina nakon toga Bog mu se objavljuje i kaže da ide faraonu, jer treba preko njega izvesti Izraelski narod.

Mojsije pita kako će ići tamo kad ima govornu manu, neće ga razumjeti. Počele su isprike. Ali, prihvatio je da ne ide u svoje ime, nego u ime onoga koji ga šalje. Davida je rekao da ne ide na Golijata s nekim oružjem, praćkom, nego da ide s Božjom riječi, on ga šalje. A Golijat je na njega izašao s ognjem i mačem. „Primili smo poslanje i često u tom poslanju mi želimo biti protagonisti i glavni. A Bog želi da nas prošeta kroz ovu suznu dolinu kako bi ljudi oko nas mogli primijetiti njegovu prisutnost u našem životu“, rekao je don Stipan.

Šimunova veličina je bila i u tome što je „znao odrezati ono što nije bilo dobro, s čime je bio kušan. Šimun nije ulazio u kompromise s napastima i grijesima. Nije bio osrednji, bio je radikalan, ali ne fundamentalist. Nikoga nije isključivao, osuđivao kao osobu, nego grijeh. Sv. Šimun je bio hram u kojem je svijetlio Duh Sveti. Neka Duh koji je prebivao u njegovom srcu i dao mu posebnost, prebiva i u našim srcima kako bismo i mi posvjedočili da smo sinovi i kćeri Božje, da posvjedočimo Božju prisutnost u našem životu“, potaknuo je don Stipan, u molitvi Bogu da budemo blagoslov i dar za bližnje.

Osmi u mjesecu je dan kad se u crkvi sv. Šime osobito moli za bolesne i druge  potrebe, a misu Zavjetnog dana predvodi upravitelj nekog hrvatskog svetišta. U misi su sudjelovale i redovnice Družbe Kćeri Milosrđa TSR sv. Frane s provincijalkom s. Mirjam Gadža koja je donijela relikviju bl. Marije od Propetog Isusa Petković koja je također bila izložena puku na čašćenje. Želja je don Damira Šehića, upravitelja svetišta sv. Šime, uz sv. Šimu promicati karizmu svetosti i drugih hrvatskih blaženika i svetaca.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić