Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je na svetkovinu Uskrsa, u nedjelju, 31. ožujka, koncelebrirano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru, na kraju kojega je podijelio papinski blagoslov s potpunim oprostom.

Uskrsni izvještaji novozavjetnih spisa govore kako živjeti s Kristom nakon njegovog uskrsnuća. „Izvještaji iz Ivanovog evanđelja i drugih evanđelista razlikuju se i prikazuju različite aspekte Isusovog uskrsnuća, čime dobivamo puniju sliku, ali govore i o različitim iskustvima života s uskrslim Kristom. No, svima je zajedničko ono temeljno: prazan grob, navještaj uskrsnuća, susret s Uskrslim. Susret s Onim kojeg odmah nisu mogli prepoznati, već kasnije po Riječi, u pripravljenoj ribi i kruhu, u lomljenju kruha. Svim piscima je zajednička nakana, a to je: uključiti čitatelja ili slušatelja u ono što pripovijedaju, kako bi njihovo iskustvo postalo i iskustvo onoga do kojega je Radosna vijest dospjela“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

U svega deset redaka uskrsnog navještaja iz Evanđelja po Ivanu, grob se spominje čak sedam puta. „Očito je grob protagonist čitavog izvještaja. Grob je spomen na osobu kojeg njeguju živi, kako bi bilo živo djelo onoga koga ljube. Našim njegovanjem spomena na Isusov život, budimo u sebi ljubav prema njegovom djelu i vršenju njegovih riječi, kako bi se Bog u nama nastanio“, rekao je mons. Zgrablić. Marija je opazila da je kamen s Isusovog groba dignut. „Gledati u grob i kamen koji je bio nad grobom slika je naše duhovnosti, naše molitve, našeg razmatranja, u kojem ćemo vidjeti kako je kamen s groba pomaknuo Onaj koji je sišao u grob naših grijeha, koji je na sebe uzeo našu krivicu, radi našeg opravdanja. Zar i mi ne kažemo nakon ispovijedi da nam je ‘kamen pao sa srca’? Božja snaga diže kamen s Isusovog i našeg groba. Gospodin je ušao u naš grob kako bi pomaknuo kamen koji nas odvaja od života“, ohrabrio je nadbiskup Zgrablić, naglasivši da je ono što Marija vidi znak nezamislivog događaja, ali stvarnoga.

„Marija još nije razumjela da ljubav pobjeđuje smrt, da ljubav vodi do susreta s Uskrslim. Marija trči učenicima. S iskustvom Marijinog duha i nama se uputiti Isusovim učenicima. Marija trči. I nama je to učiniti bez odgađanja, žurno. Među učenicima pronaći Petra koji nosi duboko iskustvo kako Gospodin ostaje nama vjeran, unatoč našoj nevjernosti. Sresti ćemo i drugog učenika. Drugoga, ne samo kao jednoga od njih dvojice, nego i drugačijeg, Ivana, koji je na Posljednjoj večeri naslonio svoju glavu na Isusove grudi, koji je stajao s Isusovom majkom Marijom, Marijom Magdalenom i drugim ženama pod Isusovim križem, koji je sebe nazivao ‘onaj koga Gospodin ljubi’. I nama je zajedno ići na Isusov grob svega što on označava, osvjedočiti se da je prazan i poput Ivana povjerovati. I nama je upoznati Pisma koja će zagrijati naša srca kako bi nam se u ‘lomljenju kruha’ otvorile oči i kako bismo prepoznali nazočnost uskrslog Gospodina“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Razmatrajući nadalje Ivanovo evanđelje u želji da u svom životu primijenimo poruku iz iskustva susreta Marije Magdalene i uskrslog Gospodina, nadbiskup je rekao da je Marija ‘ikona’, ‘tip’ Isusovog učenika. Događaji u Marijinoj duši u Isusovoj blizini pomažu prepoznati uskrslog Učitelja.

„Marija iz Magdale stajala je pod Isusovim križem za vrijeme Isusove muke i umiranja. Marija je žena iz koje je Isus istjerao sedam zloduha. Marija je imala težak život u kojem su zle sile vladale njenom dušom. S Isusom je doživjela snagu Božje ljubavi i ljepotu slobode od ropstva zla. Marija je u kući farizeja miomirisima pomazala Isusu noge i otirala ih svojom kosom. Tada je čula Isusove riječi kako se opraštaju mnogi grijesi onome koji puno ljubi. Marija je vidjela gdje su položili Isusovo mrtvo tijelo. Marija je susrela uskrslog Gospodina“, rekao je nadbiskup, naglasivši da je život Marije Magdalene slika našeg života.

„U uskrsnoj ispovijedi, iz naše duše Gospodin je, kao iz života Marije Magdalene, otjerao zloduhe koji su nas mučili i darovao nam slobodu djece Božje. Iskusili smo kako možemo, poput Marije, ući u Isusovo srce i biti dionici njegovog milosrđa. I nas ljubav prema Gospodinu vodi prema njegovom praznom grobu, ali i uskrsnuću“, rekao je mons. Zgrablić.

Pojasnio je i značenje činjenice da se Isusovo uskrsnuće događa „prvog dana u tjednu“. „Prvi dan je početak stvaranja. Bog u Mariji Magdaleni i svima koji nose njeno iskustvo počinje stvarati novi život, novo iskustvo života s uskrslim Učiteljem. Marija dolazi na grob u zoru, u ‘rano ujutro, još za mraka’. Zora počinje u zadnjim trenucima noći i počecima svjetla novog dana. U zori su još zajedno tama i svjetlo. U zoru sunce već obasjava nebo, ali njegove zrake još nisu na zemlji. U Marijinoj duši je svjetlo ljubavi prema Gospodinu, ali i mrak tuge zbog odsutnosti onoga koga ljubi. Novi dan i zora je slika duše Marije Magdalene koja je spremna za susret s Uskrslim. Taj novi dan i zora je slika našeg iskustva koje nas želi voditi u suživot s Uskrslim. Marija dolazi na grob još za mraka, sama. Ljubav pobjeđuje svaki strah. Ljubav prema Gospodinu daje novu snagu ljubavi“, naglasio je nadbiskup Zgrablić.

Uz blagdanski navješteni susret s Marijom Magdalenom, Ivan evanđelist opisuje i osobne susrete uskrslog Isusa i ljubljenog učenika Ivana, zajednički susret učenika s Uskrslim gdje su učenici, bez Tome, zatvoreni u sobi u straha od Židova te susret s uskrslim Isusom koji proglašava blaženim one koji ne vide, a vjeruju.

„Susret koji nas čini blaženim. Uskrs nam vjerno prenosi radosnu poruku o Isusu iz Nazareta koji je pobijedio smrt i uskrsnuo od mrtvih, otvorivši nam time novu mogućnost smislenog života na zemlji i vječnu radost u nebu“, rekao je mons. Zgrablić, podsjetivši da su vjeru u uskrslog Isusa „vjerodostojno posvjedočili i svojom krvlju zapečatili apostoli, mnogi sveci, mučenici, blaženici“. Tu su nam vjeru prenijeli naši očevi i majke, djedovi i bake, mnogi naši preci; o tome svjedoče i kršćanski sakralni objekti, bogata kršćanska materijalna i nematerijalna duhovna i kulturna baština stvorena tijekom dva tisućljeća.

Radosna vijest je da je Bog Isusa iz Nazareta pomazao Duhom Svetim i svojom snagom, jer Bog je bio s Isusom, uskrisio treći dan i dao „da se očituje svjedocima od Boga predodređenima“, očevicima, onima koji su s njime jeli i pili nakon uskrsnuća od mrtvih, kako opisuju Djela apostolska.

„Kršćani su uvijek iznova proživljavali i ‘prvog dana u tjednu’, danu novog stvaranja, slavili Isusovo uskrsnuće, kako bi s njime srasli u život i uskrsnuće, kako bi s Kristom suuskrsli i napredovali na životnom putu prema mjestu „gdje Krist sjedi s desna Bogu“. Uvijek iznova kršćani su otkrivali i dublje uranjali u neizmjerno bogatstvo vjere koja je živa i djelotvorna u njihovom životu i po kojoj im je život „skriven s Kristom u Bogu“, kako bi se jednom u punini života „s njime pojavili u slavi““, rekao je nadbiskup, istaknuvši da vjera u činjenicu Isusovog uskrsnuća nije slijepa ili lakovjerna.

„Vjera nam pomaže da najdublje možemo prodrijeti u stvarnost značenja događaja Isusovog uskrsnuća. Mi vjerujemo njihovim riječima, vjerujemo njihovom svjedočanstvu, gledamo njihovim očima događaj kojeg nam prenose. Ali i onaj koji je vidio i onaj koji nije vidio može nositi isto iskustvo: iskustvo da pripadamo Isusovoj ljubavi, da nas ljubav Uskrslog Gospodina obuzima kad promatramo kako je Jedan za nas umro, da živimo od njegove punine, da smo po Njemu postali „novo stvorenje“, da smo po Njemu pomireni s Bogom i s Njime, da nam se ne zbrajaju naše opačine, nego smo po Njemu postali dio Božje pravednosti. Iskustvo da smo po njemu postali ljubljena „djeca Božja“, da je moguć „novi život“ po Duhu koji rađa plodovima ljubavi, radosti, mira, velikodušnosti, uslužnosti, blagosti, dobrote, vjernosti, uzdržljivosti; iskustvo da Bogu nismo stranci, već prijatelji kojima Bog ni svoga Sina nije uskratio kako bi nam s Njime sve darovao; iskustvo da Bogu možemo klicati Abba! Oče!; iskustvo da smo suuskrsli s Kristom koji je prvina usnulih“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Poželjevši da uskrsli Isus bude „radost naših dana, nada naše budućnosti, život naše sadašnjosti i vječnosti“, nadbiskup Zgrablić svima je čestitao sretan Uskrs, poručivši: „Isus je uskrsnuo. Novi život je stvoren. Novi život nam je darovan“.

Na početku mise vjernici su obnovili krsna obećanja, a nadbiskup je puk poškropio blagoslovljenom vodom.

I.G.

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je na Veliku subotu, 30. ožujka, u katedrali sv. Stošije u Zadru Uskrsno bdjenje koje je počelo s blagoslovom novog ognja na Trgu sv. Stošije.

Sveti znakovi u liturgiji Vazmenog bdjenja prisutni su u četiri službe: službama svjetla, Riječi, krsnoj i euharistijskoj službi. „Svaki znak ove liturgije želi nam probuditi vjeru, raspoložiti srce i uvesti nas u otajstvo velikog Božjeg djela novoga Božjeg stvaranja koje se ostvarilo Isusovim uskrsnućem. Liturgija nam objavljuje radosnu vijest i veliku novost: Isus je uskrsnuo od mrtvih, ušao je u novi, drugačiji, proslavljeni život. Isus je pobijedio grijeh koji je uzrok njegove muke i umiranja te je, snagom Duha Svetoga, ušao u novostvoreni život u kojem smrt više ne postoji. Bog je u Isusu za svakog čovjeka otvorio nova vrata života koja vode prema ‘danu koji ne pozna zalaza’. Isusovo uskrsnuće širom je otvorilo vrata života kroz koja prolazi milost koja raspršuje tmine grijeha i smrti i po kojima se pridružujemo svetima“, rekao je mons. Zgrablić.

Istaknuvši da je Isusovim uskrsnućem Bog čovjeku otvorio novu dimenziju života, nadbiskup je rekao: „Isus kao Bog i čovjek nije ušao u nebo samo svojom dušom, nego i ‘tijelom i krvlju’. Bog je proširio svoje djelo stvaranja u uskrsnuću svoga Sina i uzdigao cjelovitog čovjeka u novu stvarnost života. Isusovim uskrsnućem stvoren je novi život. Zato je Uskrs dan novog stvaranja života“.

Svetopisamski tekstovi Vazmenog bdjenja pomažu uvesti nas u otajstvo novog života i Božjeg djela spasenja čovjeka. „Prvo čitanje iz Knjige postanka govori o Božjem stvaranju. Sveti pisac stvaranje svijeta slikovito prikazuje u sedam dana. Broj sedam ne označava svršeno vrijeme određenog trajanja ili količinu stvorenoga. Sedam je slika cjelovitosti koja se razvija u vremenu. Svi dani stvaranja usmjereni su prema sedmom danu u kojem su sva stvorenja slobodna za Boga. Sva stvorenja usmjerena su prema Stvoritelju i zajedništvu s njime. Čovjek je primio dar života i već je u njega utkan ‘prostor’ za Boga. Zato i u sebi čeznemo za svjetlom, dobrotom, radošću, puninom života, za Apsolutnim, za Bogom“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Izvješće o stvaranju počinje govorom o svjetlosti. „Bog reče: ´Neka bude svjetlost!´“ (Post 1,3).

„Izvješće ne počinje govorom o stvaranju sunca, mjeseca ili zvijezda kao izvorima svjetlosti. Sunce i mjesec stvoreni su tek u četvrtom danu. Prva je stvorena svjetlost, kako bi sjala nad svime što je stvoreno. U toj slici možemo čitati što nam nadahnuti pisac hoće poručiti. Svjetlost omogućuje postojanje života i svega stvorenoga; omogućuje nam susretanje, međusobni dijalog i komunikaciju. Bez svjetlosti ništa ne možemo vidjeti. Svjetlost nam omogućuje vidjeti ono što nas okružuje. Zahvaljujući svjetlosti možemo vidjeti istinu; možemo razaznati stvarnost u kojoj se nalazimo. Svjetlost tako postaje simbolički izraz za istinu, dobro, slobodu, spoznaju, susret, ljubav“, rekao je nadbiskup, upozorivši da tama postoji tamo gdje nedostaje svjetla i onoga što označava svjetlost. Zlo je tamo gdje nema istine, ljubavi, slobode, Boga.

„Na Uskrs, Bog je ponovno rekao ‘Da’ svjetlu. Rekao je ponovno: ‘Neka bude svjetlost!’. S Isusom je stvorena nova svjetlost koja pobjeđuje svaki mrak. Isus je novi dan koji je stvoren za svakoga od nas. U uskrsnoj noći, svjetlost se slikovito prikazuje po uskrsnoj svijeći koja svijetli, trošeći sebe samu. Svijeća daje svjetlo, darujući sebe. Tako svijeća snažno govori o otajstvu vazmenog događaja. Krist daruje sebe i time stvara snažnu svjetlost. Svjetlost svijeći daje plamen. Plamen, vatra ima snagu koja uništava i preobražava materiju. Krist, Svjetlost, je vatra koja spaljuje zlo i preobražava nas same i cijeli svijet. Kristovo uskrsnuće je svjetlost u kojoj se susreću toplina i dobrota Božja“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

U duhu stiha iz Hvalospjeva uskrsnoj svijeći, nadbiskup je rekao da je „u svijeći sačinjenoj od pčelinjeg saća simbolički naznačeno cjelovito stvaranje. Vosak, rad pčela, stvorenje, postaje nositelj svjetla. Živa vjera, živa kršćanska zajednica, živa Crkva je kao pčelinji rad, koji u konačnici daje svjetlo“. Nadbiskup je potaknuo na molitvu da svatko „bude marljiv kao pčela koja će doprinositi da bude dovoljno voska, kako bi svijet mogao živjeti u svjetlosti Kristova uskrsnuća“.

Za vrijeme Bdjenja nadbiskup je blagoslovio vodu i poškropio puk blagoslovljenom vodom, a vjernici su obnovili krsna obećanja. „Krsna služba ove noći upućuje nas na ispovijedanje vjere koja nam otvara vrata uskrsnuća. Sakrament krsta je most koji je Gospodin svojim uskrsnućem sagradio prema nama, da bi krsna voda u nama imala ‘snagu rađanja’ za novi život uskrsnuća, život s Uskrslim Kristom. Uskrs nam omogućuje da nas Krist po sakramentima ‘drži za ruku’ i dovodi do istine, punine života kojeg ni smrt ne prekida. Ako nismo prosvjetljeni Božjim svjetlom, ostajemo u mraku, u neznanju o Bogu, u nesposobnosti razlikovanja dobra od zla, razlučivanja istine od laži; ostajemo u neznanju o cjelovitom smislu života“, upozorio je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, nadbiskup je podsjetio na misao Benedikta XVI. koji u razmatranju zašto čovjek današnjice u našoj kulturi i prostoru ne vidi božansku svjetlost koja sjaji takvom jačinom, kaže: „Danas možemo osvijetliti naše gradove tolikim blještavilom, da zvijezde na nebu nisu više vidljive. Nije li to možda slika problematike našeg prosvjetljenja na zemlji? O materijalnim stvarima znamo i s njima možemo tako mnogo, ali o onome što ih nadilazi, o Bogu i dobru, ne uspijevamo više razaznati. Zbog toga je vjera ona koja nam pokazuje Božje svjetlo. Ona je prodor u svjetlo Božje u našem svijetu. Ona nam otvara oči za istinsko svjetlo“.

I. G.

Foto: I. Grbić

Na svetkovinu Uskrsa, u nedjelju, 31. ožujka, svečano misno slavlje u crkvi sv. Šime u Zadru predvodio je umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

„Uskrsna zora je vrelo radosti i ufanje ljudi. Prazan grob na Kalvariji otvara novu, jedinstvenu stranicu u povijesti čovječanstva. Isusovo uskrsnuće je ključni događaj koji osmišljava povijest ljudskih sudbina. Iz jutra uskrsne zore izvire snaga i radost Crkve. Jer, ‘da Krist nije uskrsnuo, uzaludno bi bilo naše propovijedanje i bezizgledna naša nada’“, poručio je mons. Puljić. Podsjetio je na riječi uskrslog Isusa potresenim, razočaranim i prestrašenim apostolima koje je pozdravio utješnim riječima: „Ne bojte se“.

„Prvi dan u tjednu, nedjelja kao Dan Gospodnji, naše je duhovno sidrište i središte. Kada se kaže da je nedjelja duhovno središte, misli se kako je sve prema njoj usmjereno. A sidrište slikovito objašnjava kako je Dan Gospodnji poput sidra koje daje sigurnost brodu da ga vjetrovi i valovi ne bace na pučinu. Kad je lađa dobro usidrena, a Gospodin u središtu života obitelji i pojedinaca, nedjeljna euharistija postaje važnim svetim događajem koji se ne propušta“, rekao je mons. Puljić. Podsjetio je kako su vjernici Bitinije davno govorili svojim progoniteljima koji su im zabranjivali okupljati se po kućama i slaviti euharistiju, kako oni „ne mogu živjeti bez nedjeljnog sastanka“. U hvalospjevu na Uskrsno bdjenje Crkva slavi da nas je „u prvi dan tjedna“, u nedjelju, Krist svojim uskrsnućem izveo iz ropstva na slobodu.

„U sekulariziranom svijetu, u kojem je nedjelja postala samo ‘danom opuštanja, rasterećenja, zabave i odmora’, svećenici su pozvani čuvati duhovnost i otajstvenost nedjelje. I svim sredstvima pomagati vjernicima da im nedjelja bude i ostane njihovo duhovno središte i sidrište, izvorište i uporište, dan obiteljskog zajedništva, radosti, molitve i sabranosti. Kada nam je duša ispunjena vjerom i otajstvenim značenjem uskrsnog događaja, mi smo kadri s dvojicom učenika iz Emausa ponavljati da nam je ‘srce gorjelo dok nam se na Misi tumačilo Pisma’“, rekao je mons. Puljić. U kontekstu uskrsnog slavlja u crkvi sv. Šime, nadbiskup je rekao da je tu radost i otajstvo osjetio i starac Šimun kad je u jeruzalemskom Hramu primio u naručje maloga Isusa, pa je od sreće uskliknuo: „Sad otpusti slugu svoga u miru, Gospodaru, jer vidješe oči moje spasenje tvoje“.

„Uz iskrenu i srdačnu čestitku, želim svima sretne i blagoslovljene uskrsne blagdane te čvrstom vjerom i nadom ispunjene naše ovozemaljske dane. Skupa s našim zaštitnikom, sv. Šimom prorokom, želimo očitovati ono osobito veselje koje je starac Šimun pokazao kad je Isusa kao dijete zagrlio“, poručio je nadbiskup Puljić.

I. G.

          Braćo i sestre!

         Isus, stojeći na pragu svoje muke, zajedno sa svojim učenicima, nakon što su otpjevali hvalospjeve i proslavili Posljednju večeru, nalazi se u Getsemanskom vrtu na Maslinskoj gori. Isus je ovdje u molitvi, u Očevoj blizini, kao što je bio i cijeloga života. Isusov razgovor s Ocem, pun ljubavi, nikada nije izostao. „Došao je čas“ (Iv 16,32) kojeg je Isus gledao od početka, o kojemu je govorio svojim učenicima. To je čas koji nije sličan niti jednom njegovom dotadašnjem trenutku. To je čas koji sadrži i sabire cijelo Isusovo djelo. To je čas u kojem se Isus potpuno predaje u Očeve ruke. Trenutak je ovo Isusove molitve.

         U Godini molitve koju proživljavamo, zastat ćemo na ovoj Isusovoj molitvi u Getsemanskom vrtu, kako bismo bolje razumjeli njezinu važnost za svakoga od nas; kako bismo shvatili da je Isusova molitva imala velike učinke za naše spasenje; kako bismo iskreno mogli zahvaliti Isusu i za ovaj trenutak njegovog krvavog znoja.

          Isus se često povlačio od svojih učenika, od mnoštva, u osamu (usp. Mk 1,15) ili na goru (usp. Mk 6,46), na molitvu. U Maslinskom vrtu Isus poziva sa sobom na molitvu trojicu učenika, Petra, Jakova i Ivana. To su oni isti učenici koje je poveo sa sobom na brdo Tabor gdje se pred njima preobrazio (usp. Mk 9, 2-13). To su učenici koje je Isus svojim preobraženjem pred njima, pripremao za trenutak koji sada dolazi. Silazeći s brda nakon preobraženja, Isus im je naložio da nikome ne govore što su čuli i vidjeli, „dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane“ (Mk 9,9).

          Iako su u Getsemanskom vrtu na Maslinskoj gori zajedno s Isusom Petar, Jakov i Ivan, i u toj noći Isus moli sam, jer je njegov odnos prema Ocu jedinstven. Iako se Isus udaljuje od učenika, u trenutku kad mu se približava smrt „koliko bi se kamenom dobacilo“ (usp. Lk 22,41), on želi da oni budu u njegovoj blizini, barem u onoj molitvenoj blizini, u trenutku kada se On priprema do kraja izvršiti volju Očevu. Evanđelist Marko to nam opisuje riječima: „I dođu u predio imenom Getsemani. I kaže Isus svojim učenicima: ´Sjednite ovdje dok se ne pomolim.´ I povede sa sobom Petra, Jakova i Ivana. Spopade ga užas i tjeskoba pa im reče: ´Duša mi je nasmrt žalosna! Ostanite ovdje i bdijte!´. Ode malo dalje i rušeći se na zemlju molio je da ga, ako je moguće, mimoiđe ovaj čas. Govoraše: ´Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!´” (Mk 14, 32–36).

          U Maslinskom vrtu, “u tom Isusovu strahu i tjeskobi”, reći će papa Benedikt XVI., “sažet je sav čovjekov užas pred vlastitom smrću, sigurnost njezine neizbježnosti i percepcija težine zla koja pogađa naš život” (Kateheza, 1. 2. 2012.).

          Isus, „rušeći se na zemlju“, kako kaže evanđelist Marko, izražava stav poslušnosti Očevoj volji i predaje se u njegove ruke s povjerenjem. To je gesta s kojom smo započeli ovaj obred Velikog petka i koja se iskazuje na svim redovničkim zavjetima, na đakonskom, svećeničkom i biskupskom ređenju. To je gesta u molitvenom činu koju nazivamo „prostracija“. To je gesta koja označava naše potpuno predanje Bogu i povjerenje u njega.

          Isus moli: „Abba! Oče!“ (Mk 14,36). I u ovom trenutku agonije Isus se obraća Ocu riječima djeteta koje još tepa – „Abba“ – riječima koje su pune djetinje nježnosti, ljubavi, povjerenja, predanja. „Tebi je sve moguće“ – riječi su Isusove ljudske drame pred zlom i smrću. „Otkloni ovu čašu od mene“, moli Isus. Što označava ova „čaša“ koju Isus moli da ne pije? „Čaša“ je uobičajena slika koju nalazimo na više stranica Svetoga pisma koja označava snažno trpljenje namijenjeno zločincima, osuđenicima na smrt (usp. Ps 75, 9; Is 51, 17; Jr 25, 15 – 17). Isusa očekuje da „bude ubrojen među zločince“ i da kao Sluga Jahvin koji trpi – nosi krivice i zločine mnogih umjesto njih (usp. Iz 53, 1 -12; 22, 37). Prorok Izaija o njemu piše: „A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše  grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše“ (Iz 53, 4-5). Isus, pravednik, Svetac Božji, „koji grijeha ne učini niti mu usta prijevaru izustiše“ (1Pt 2,22), proživljava iskustvo strahote grijeha koje udaljuje čovjeka od Boga; proživljava iskustvo osude na smrt, u trenutku kada na sebe preuzima sve njihove posljedice. Isus proživljava svu dramu mraka grijeha i njegovih posljedica. Isus moli Oca da ga oslobodi od ovog unutarnjeg pritiska zla, ali u isto vrijeme moli: „Ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!“ (Mk 14,36).

         Ovo je trenutak u kojem Isusova ljudska volja potpuno prianja uz Božju volju. „Isus na Maslinskoj gori“, tumači papa Benedikt XVI., „ponovno vraća ljudsku volju na puno ´Da´ Bogu; u njemu se volja ljudske naravi potpuno uklapa u smjer koji joj daje Božanska Osoba. Isus živi svoju egzistenciju u skladu sa središtem svoje osobe: svojim bogosinovstvom… Tako nam Isus poručuje,“ nastavlja Papa, „da samo u uobličavanju vlastite volje božanskoj, ljudsko biće prispjeva pravoj uzvišenosti, postaje ´božansko´; samo izlazeći iz sebe, samo u ´Da´ Bogu, ostvaruje se… želja svih nas, a to je želja da budemo potpuno slobodni.“ I zaključuje Papa: „Time što je Isus učinio u Getsemaniju: prenoseći ljudsku volju u božansku volju, rađa se pravi čovjek“ (Kateheza, 1. 2. 2014.).

          U Isusovoj molitvi potpunog i bezuvjetnog predanja u volju Očevu, dvije volje, ljudska i božanska, Isusova i Božja, postaju jedno – i time čovjek u Isusu i po Isusu ponovno pronalazi svoje najviše mjesto u procesu otkupljenja.

          Draga braćo i sestre, u Godini smo molitve. Vjerujem da svakog dana izgovaramo molitvu u kojoj nas je Isus učio kako trebamo moliti, molitvu Oče naš. Tu izgovaramo riječi: „Budi volja tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji“ (Mk 6,10). Iako tako, izgovaramo i često želimo da „naša volja na zemlji bude na nebu“. Molimo da naši „interesi“ postanu Božja volja. Mi znamo da postoji Božja volja, ali nismo uskladili naš život s Božjom voljom za nas. Bitno je, sudbonosno, spasonosno, da Božja volja za nas bude svakog dana predmet naših promišljanja, naših odluka i života. Važno je da „nebo“ postane „zemlja“, a ne obratno. Ako je na zemlji „nebo,“ ako je naš život prožet „nebom,“ ako je u našoj duši „nebo,“ onda će među nama i u nama živjeti istina, ljubav, prijateljstvo, zajedništvo, dobrota, Božja ljepota i slava. Samo ako vršimo volju Božju, naša će molitva biti poput Isusove, uvijek će nas uzdizati Bogu i povezivati s njime.

Molimo Gospodina da nam po svojoj muci dadne snage ispravno moliti i ispravno živjeti, izići iz nas samih i svoje pouzdanje staviti u Božju providnost i Božje vodstvo.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije

29. ožujka 2024.

Draga braćo i sestre!

        U Godini molitve, danas na Veliki četvrtak, tijekom slavlja Mise večere Gospodnje, želim s Vama kratko razmišljati o ustanovljenju euharistije, o euharistiji kao Isusovoj molitvi na Posljednjoj večeri i o našem udjelu u njoj, kao vrhuncu našeg zajedništva s Bogom te o molitvi koja ima veliko i sudbonosno značenje za svakoga od nas.

        Isus je svojim učenicima, kako nam pišu Evanđelisti, više puta najavio svoju muku, smrt i uskrsnuće. Nakon preobraženja na brdu Tabor,  „dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane“ (Mk 9,9). Evanđelist Marko, čije Evanđelje slijedimo tijekom ove liturgijske godine, donosi nam tri izvještaja o Isusovom navještaju muke i uskrsnuća. Prvi put nakon Petrove vjeroispovijesti u Cezareji Filipovoj dok ih je poučavao „kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane“ (Mk 8,31). Drugi put dok je nasamo poučavao učenike u Galileji, govorio im je: „Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati” (Mk 9,31). Treći put na putu u Jeruzalem govorio je učenicima što će ga zadesiti: „Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt, predati poganima, izrugati i popljuvati. Izbičevat će ga, ubit će ga, ali on će nakon tri dana ustati” (Mk 10, 33-34).

        Isus je okupljen sa svojim učenicima u dvorani na svečanoj Pashalnoj večeri na kojoj se Židovski narod svake godine živo sjeća i proživljava oslobađanje od egipatskog ropstva u prošlosti i koji ponovno sada očekuju oslobođenje za budućnost. Isusova Posljednja večera uklapa se u ovaj kontekst najave njegove muke i očekivanje oslobođenja, ali s jednom velikom novošću. To je Večera u kojoj će Isus darovati samoga sebe. On je Jaganjac Božji koji se žrtvuje kao molitva Ocu. Dok se krvne žrtve janjaca budu prinosile u Hramu, Isus će biti raspet na križu. Isus je svjestan trenutka svoje izdaje, muke, smrti i uskrsnuća i na Posljednjoj večeri  anticipira svoju muku i uskrsnuće. Središte Posljednje večere je u trenutku kada Isus uzima i lomi kruh, uzima čašu vina, izgovara molitvu i dijeli svojim učenicima. Ove geste i molitva koju Isus izgovara trenutak su u kojem ustanovljuje euharistiju.

      Sv. Luka i sv. Pavao nam govore kako je Isus uzeo kruh, zahvalio, razlomio i dao učenicima (usp. Lk 22,19), a sv. Matej i Marko govore kako je Isus uzeo kruh, izrekao molitvu blagoslova i dao učenicima (usp. Mk 14,22). Riječi „zahvali” i „blagoslovi” upućuju nas na molitvu Izraelskog naroda koje su molili na početku svečanih gozbi. Ove dvije riječi, zahvala i blagoslov, su riječi koje se međusobno dopunjavaju. Molitva zahvale uzdiže se Bogu za primljene darove. Na Posljednjoj  večeri to su kruh i vino koje Bog daje da niču, rastu, dozrijevaju i donose rod. Ova molitva uzdiže se Bogu kao hvala, a vraća se kao blagoslov koji Bog daje nad darom i tako ga obogaćuje. Zahvaljivanje Bogu postaje blagoslov za čovjeka. Kruh i vino na kojima se u molitvi – euharistiji – zahvaljuje, po blagoslovu i preobrazbi koja se u njemu događa postaju Isusovo Tijelo i Krv.

        U jednoj euharistijskoj molitvi tu vjeru ispovijedamo molitvom riječima: “Mi ti prinosimo ono što si nam dao i darovao, a ti nama u svom daru podaj sama sebe“.

       Isus u molitvi u kojoj prikazuje kruh i vino Bogu, prinosi samoga sebe. Na Posljednjoj večeri Isus anticipira svoju muku, smrt i uskrsnuće i ostvaruje ono što je govorio o Dobrom Pastiru: „Polažem svoj život da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam ponovno uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga” (Iv 10, 17 -18).

        Nakon molitve nad kruhom i vinom, Isus dva puta govori riječi: „Ovo činite meni na spomen” (1 Kor 11, 24–25). Isusovi su učenici ovu zapovijed vjerno i neprekidno vršili tijekom vremena od apostola do današnjeg dana, a i mi je vršimo večeras.

        Zašto to činimo? Benedikt XVI. izrazio je to riječima: „Sudjelujući u euharistiji, živimo na izvanredan način molitvu koju je Isus molio i neprestano moli za svakoga od nas da zlo, koje svi susrećemo u životu, ne odnese pobjedu te da u nama započne djelovati preobražavajuća snaga Kristove smrti i uskrsnuća. U euharistiji Crkva odgovara na Isusovu zapovijed: „Ovo činite meni na spomen” (Lk 22,19; usp. 1 Kor 11, 24 -26); ponavlja molitvu zahvale i blagoslova i, s njom, riječi transupstancijacije (pretvorbe) pretvaraju kruh i vino u Gospodinovo Tijelo i Krv” (Benedikt XVI, Kateheza, 11. 1. 2012.). U svakom našem slavlju euharistije i mi smo uključeni u ovu Isusovu molitvu i pridružujemo se Isusovoj molitvi. Sudjelujući u Euharistiji, pričešćujući se Tijelom i Krvlju Kristovom, i mi postajemo dio Isusove molitve koja ima najveću moć da naš život, usprkos našim grijesima, slabosti, bolesti, nemoći, smrtnosti, ne bude izgubljen, već preobražen u novi život koji je Bog stvorio, uskrisivši Isusa od mrtvih – i nama ga darovao po otajstvima vjere koje primamo i u kojima živimo. Euharistija, molitva s Isusom, postaje nam hrana, okrepa koja daje snagu na hodočasničkom putu nade, a napose kada smo umorni, klonuli i izgubljeni. Euharistija podupire naše slabosti, daje nam snage u našim naporima i križevima, kako bi nas Božji put po smrti doveo do slave uskrsnuća.

        „Molitva je kisik života,“ reći će Papa Franjo (Kateheza, 11. 11. 2020.). Neka nam, braćo i sestre, euharistija bude uvijek udisanje čistog zraka za dobar život. Bez euharistije, kao ni bez zraka, ne možemo kršćanski živjeti ni preobražavati našu smrtnost u besmrtnost, našu grešnost u svetost, našu prolaznost u vječnost, naše križeve u ljubav za Boga i bližnjega. U našoj euharistijskoj molitvi, zagovor Blažene Djevice Marije neka nam bude na pomoć. Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije

28. ožujka 2024.

Na Veliki petak, 29. ožujka, Službu Muke Gospodnje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Za vrijeme Službe, Muku našeg Gospodina Isusa Krista po Ivanu pjevali su đakon Tin Vidov, Zdenko Stipčević, katedralni župnik Josip Radojica Pinčić i Katedralni zbor sv. Stošije.

„Isus, stojeći na pragu svoje muke, zajedno sa svojim učenicima, nakon što su otpjevali hvalospjeve i proslavili Posljednju večeru, nalazi se u Getsemanskom vrtu na Maslinskoj gori. Isus je tu u molitvi, u Očevoj blizini, kao što je bio i cijeloga života. Isusov razgovor s Ocem, pun ljubavi, nikada nije izostao. „Došao je čas“ (Iv 16,32) kojeg je Isus gledao od početka, o kojemu je govorio svojim učenicima. To je čas koji nije sličan niti jednom njegovom dotadašnjem trenutku. To je čas koji sadrži i sabire cijelo Isusovo djelo. To je čas u kojem se Isus potpuno predaje u Očeve ruke. Trenutak je to Isusove molitve“, rekao je mons. Zgrablić. Istaknuvši da je Isusova molitva imala velike učinke za naše spasenje, nadbiskup je potaknuo da zahvalimo Isusu za taj trenutak njegovog krvavog znoja u Getsemanskom vrtu.

„Isus se često povlačio od svojih učenika, od mnoštva, u osamu ili na goru, na molitvu. U Maslinskom vrtu Isus poziva sa sobom na molitvu učenike Petra, Jakova i Ivana. Te iste učenike poveo je sa sobom i na brdo Tabor gdje se pred njima preobrazio. Te učenike Isus je svojim preobraženjem pred njima pripremao za trenutak koji sada dolazi. Silazeći s brda nakon preobraženja, Isus im je naložio da nikome ne govore što su čuli i vidjeli, ‘dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane’“, rekao je nadbiskup.

Iako se Isus udaljuje od učenika, u trenutku kad mu se približava smrt on želi da učenici budu u njegovoj blizini, barem u molitvenoj blizini, u trenutku kada se On priprema do kraja izvršiti volju Očevu. „Isus, ‘rušeći se na zemlju’, kako kaže evanđelist Marko, izražava stav poslušnosti Očevoj volji i predaje se u njegove ruke s povjerenjem. Ta gesta označava potpuno predanje Bogu i povjerenje u njega“, istaknuo je mons. Zgrablić. Gestom prostracije i započinje obred Velikog petka, a ta gesta iskazuje se i na svim redovničkim zavjetima, na đakonskom, svećeničkom i biskupskom ređenju, rekao je nadbiskup.

Propovjednik je podsjetio na riječi Benedikta XVI. da je u Isusovom strahu i tjeskobi u Maslinskom vrtu „sažet sav čovjekov užas pred vlastitom smrću, sigurnost njene neizbježnosti i percepcija težine zla koja pogađa naš život”.

„Isus moli: ‘Abba! Oče!’. I u tom trenutku agonije Isus se obraća Ocu riječima djeteta koje još tepa, ‘Abba’ – riječima koje su pune djetinje nježnosti, ljubavi, povjerenja, predanja. Isus moli ‘Otkloni ovu čašu od mene’. ‘Čaša’ koju Isus moli da ne pije je uobičajena slika koju nalazimo na više stranica Svetoga pisma koja označava snažno trpljenje namijenjeno zločincima, osuđenicima na smrt (usp. Ps 75, 9; Is 51, 17; Jr 25, 15 – 17). Isusa očekuje da ‘bude ubrojen među zločince’ i da kao Sluga Jahvin koji trpi – nosi krivice i zločine mnogih umjesto njih. Isus, pravednik, Svetac Božji, proživljava iskustvo strahote grijeha koje udaljuje čovjeka od Boga; proživljava iskustvo osude na smrt u trenutku kada na sebe preuzima sve njihove posljedice. Isus proživljava svu dramu mraka grijeha i njegovih posljedica. Isus moli Oca da ga oslobodi od tog unutarnjeg pritiska zla, ali u isto vrijeme moli: ‘Ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!’“, rekao je nadbiskup Zgrablić, istaknuvši da u tom trenutku Isusova ljudska volja potpuno prianja uz Božju volju.

„U Isusovoj molitvi potpunog i bezuvjetnog predanja u volju Očevu, dvije volje, ljudska i božanska, Isusova i Božja, postaju jedno – i time čovjek u Isusu i po Isusu ponovno pronalazi svoje najviše mjesto u procesu otkupljenja. U molitvi Oče naš koju nas je Isus učio moliti, izgovaramo riječi: „Budi volja tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji“. Iako tako, izgovaramo i često želimo da ‘naša volja na zemlji bude na nebu’. Molimo da naši ‘interesi’ postanu Božja volja. Mi znamo da postoji Božja volja, ali nismo uskladili naš život s Božjom voljom za nas. Bitno je, sudbonosno, spasonosno, da Božja volja za nas bude svakog dana predmet naših promišljanja, naših odluka i života. Važno je da ‘nebo’ postane ‘zemlja’, a ne obratno. Ako je na zemlji ‘nebo’, ako je naš život prožet ‘nebom’, ako je u našoj duši ‘nebo’, onda će među nama i u nama živjeti istina, ljubav, prijateljstvo, zajedništvo, dobrota, Božja ljepota i slava. Samo ako vršimo volju Božju, naša će molitva biti poput Isusove, uvijek će nas uzdizati Bogu i povezivati s njime“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

U tom kontekstu, istaknuo je misao Benedikta XVI. da „Isus na Maslinskoj gori ponovno vraća ljudsku volju na puno ´Da´ Bogu; u njemu se volja ljudske naravi potpuno uklapa u smjer koji joj daje Božanska Osoba. Isus živi svoju egzistenciju u skladu sa središtem svoje osobe – svojim bogosinovstvom. Tako nam Isus poručuje da samo u uobličavanju vlastite volje božanskoj, ljudsko biće prispjeva pravoj uzvišenosti, postaje ´božansko´; samo izlazeći iz sebe, samo u ´Da´ Bogu, ostvaruje se želja svih nas, a to je želja da budemo potpuno slobodni. Time što je Isus učinio u Getsemaniju – prenoseći ljudsku volju u božansku volju, rađa se pravi čovjek“.

Nadbiskup je potaknuo na molitvu Gospodinu „da nam po svojoj muci da snage ispravno moliti i živjeti, izaći iz nas samih i svoje pouzdanje staviti u Božju providnost i Božje vodstvo“.

Nakon obreda u katedrali, mons. Zgrablić je središtem grada u procesiji kojoj su sudjelovali svećenici i puk, nosio križ. Za vrijeme procesije od katedrale sv. Stošije, Širokom ulicom do crkve sv. Šime, pjevani su prijekori Puče moj, a u crkvi sv. Šime nadbiskup Zgrablić udijelio je puku blagoslov s križem.

I. G.

Foto: I. Grbić

Misu Večere Gospodnje, u spomen ustanovljenja euharistije i svećeništva, na Veliki četvrtak, 28. ožujka, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Za vrijeme mise nadbiskup je oprao noge 12 predstavnika apostola, među kojima su bili po trojica muškaraca iz četiri crkvene zajednice djelatne u Zadarskoj nadbiskupiji. To su zajednice Apostoli Krvi Kristove, Sv. Josip, Misionari svjetla i Neokatekumenska zajednica.

Nadbiskup je u propovijedi razmatrao „o euharistiji kao Isusovoj molitvi na Posljednjoj večeri i o našem udjelu u njoj, kao vrhuncu našeg zajedništva s Bogom“, istaknuvši da molitva ima veliko značenje za svakoga od nas.

„Isus je učenicima više puta najavio svoju muku, smrt i uskrsnuće. Nakon preobraženja na brdu Tabor, „dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane“. Evanđelist Marko donosi nam tri izvještaja o Isusovom navještaju muke i uskrsnuća. Prvi put nakon Petrove vjeroispovijesti u Cezareji Filipovoj dok ih je poučavao „kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane“ (Mk 8,31). Drugi put dok je nasamo poučavao učenike u Galileji, govorio im je: „Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati” (Mk 9,31). Treći put na putu u Jeruzalem govorio je učenicima što će ga zadesiti: „Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt, predati poganima, izrugati i popljuvati. Izbičevat će ga, ubit će ga, ali on će nakon tri dana ustati” (Mk 10, 33-34)“, rekao je mons. Zgrablić.

Isus je bio okupljen s učenicima u dvorani na svečanoj pashalnoj večeri na kojoj se židovski narod svake godine sjeća i proživljava oslobađanje od egipatskog ropstva u prošlosti, ponovno očekujući oslobođenje za budućnost. „Isusova Posljednja večera uklapa se u kontekst najave njegove muke i očekivanje oslobođenja, ali s jednom velikom novošću. To je Večera u kojoj će Isus darovati samoga sebe. On je Jaganjac Božji koji se žrtvuje kao molitva Ocu. Dok se krvne žrtve janjaca budu prinosile u Hramu, Isus će biti raspet na križu. Isus je svjestan trenutka svoje izdaje, muke, smrti i uskrsnuća i na Posljednjoj večeri anticipira svoju muku i uskrsnuće. Središte Posljednje večere je u trenutku kada Isus uzima i lomi kruh, uzima čašu vina, izgovara molitvu i dijeli svojim učenicima. Te geste i molitva koju Isus izgovara trenutak su u kojem ustanovljuje euharistiju“, naglasio je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je istaknuo i značenje riječi i čina zahvale i blagoslova koje je Isus učinio. „Sv. Luka i sv. Pavao nam govore kako je Isus uzeo kruh, zahvalio, razlomio i dao učenicima, a sv. Matej i Marko govore kako je Isus uzeo kruh, izrekao molitvu blagoslova i dao učenicima. Riječi ‘zahvali’ i ‘blagoslovi’ upućuju nas na molitvu Izraelskog naroda koje su molili na početku svečanih gozbi. Te dvije riječi, zahvala i blagoslov, su riječi koje se međusobno dopunjavaju. Molitva zahvale uzdiže se Bogu za primljene darove. Na Posljednjoj  večeri to su kruh i vino koje Bog daje da niču, rastu, dozrijevaju i donose rod. Ova molitva uzdiže se Bogu kao hvala, a vraća se kao blagoslov kojeg Bog daje nad darom i tako ga obogaćuje. Zahvaljivanje Bogu postaje blagoslov za čovjeka. Kruh i vino na kojima se u molitvi – euharistiji – zahvaljuje, po blagoslovu i preobrazbi koja se u njemu događa postaju Isusovo Tijelo i Krv“, rekao je nadbiskup Zgrablić, potkrjepljujući to i riječima iz euharistijske molitve: “Mi ti prinosimo ono što si nam dao i darovao, a ti nama u svom daru podaj sama sebe“.

„Isus u molitvi u kojoj Bogu prikazuje kruh i vino, prinosi samoga sebe. Na Posljednjoj večeri Isus anticipira svoju muku, smrt i uskrsnuće i ostvaruje ono što je govorio o Dobrom Pastiru: „Polažem svoj život da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam ponovno uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga” (Iv 10, 17-18). Nakon molitve nad kruhom i vinom, Isus dva puta govori riječi: „Ovo činite meni na spomen”. Isusovi učenici tu zapovijed vjerno su i neprekidno vršili tijekom vremena od apostola do današnjeg dana“, naglasio je mons. Zgrablić, rekavši da se tu Isusova zapovijed ostvaruje i slavljem Mise Večere Gospodnje.

Nadbiskup je podsjetio na riječi Benedikta XVI.: „Sudjelujući u euharistiji, živimo na izvanredan način molitvu koju je Isus molio i neprestano moli za svakoga od nas da zlo, koje svi susrećemo u životu, ne odnese pobjedu te da u nama započne djelovati preobražavajuća snaga Kristove smrti i uskrsnuća. U euharistiji Crkva odgovara na Isusovu zapovijed: „Ovo činite meni na spomen”; ponavlja molitvu zahvale i blagoslova i s njom, riječi pretvorbe pretvaraju kruh i vino u Gospodinovo Tijelo i Krv”.

„U svakom našem slavlju euharistije i mi smo uključeni u tu Isusovu molitvu i pridružujemo se Isusovoj molitvi. Sudjelujući u Euharistiji, pričešćujući se Tijelom i Krvlju Kristovom, i mi postajemo dio Isusove molitve koja ima najveću moć da naš život, usprkos našim grijesima, slabosti, bolesti, nemoći, smrtnosti, ne bude izgubljen, već preobražen u novi život koji je Bog stvorio, uskrisivši Isusa od mrtvih – i nama ga darovao po otajstvima vjere koje primamo. Euharistija, molitva s Isusom, postaje nam hrana, okrepa koja daje snagu, osobito kad smo umorni, klonuli i izgubljeni. Euharistija podupire naše slabosti, daje nam snage u našim naporima i križevima, kako bi nas Božji put po smrti doveo do slave uskrsnuća“, poručio je nadbiskup Zgrablić, istaknuvši misao pape Franje: „Molitva je kisik života“.

Nadbiskup je poželio da nam euharistija „uvijek bude udisanje čistog zraka za dobar život. Bez euharistije, kao ni bez zraka, ne možemo kršćanski živjeti ni preobražavati našu smrtnost u besmrtnost, našu grešnost u svetost, našu prolaznost u vječnost, naše križeve u ljubav za Boga i bližnjega“, poručio je mons. Zgrablić.

Nakon mise, nadbiskup je u pratnji katedralnog župnika Josipa Radojice Pinčića, don Mladena Kačana, asistencije i 12 predstavnika apostola kojima je oprao noge, odnio Sveto Otajstvo u Božji grob u pokrajnjoj lađi katedrale. Katedralni zbor sv. Stošije pod vodstvom Branimira Buturića ostao je pjevati Gospin plač. Za vrijeme pjevanja Gospinog plača, pojedinci su u katedrali bili u molitvi i klanjanju, među kojima je cijelo vrijeme u tišini razmatranja i osobne molitve bio i nadbiskup Zgrablić.

I. G.

Foto: I. Grbić

Dragi oče nadbiskupe Želimire,

dragi novoimenovani biskupe požeški Ivo,

dragi provincijale, oče Tomislave,

draga braćo đakoni i svećenici,

redovnici i redovnice,

bogoslovi i sjemeništarci!

Draga braćo i sestre!

1. Okupili smo se u katedrali sv. Stošije, prvog dana Svetog trodnevlja, na Veliki četvrtak, na ovoj Misi posvete ulja. Ovih ćemo svetih dana primiti najveće darove koje možemo zamisliti i poželjeti: Gospodin će nam darovati svoj život, za nas će predati svoje tijelo da se bičuje, trnjem će biti okrunjen i na križu raspet. Gospodin će za nas, na sakramentalan način, stvaran način, otvoriti svoje srce na križu; za nas će proliti i posljednju kap svoje krvi, darovati nam svoju beskrajnu i bezuvjetnu ljubav. Gospodin će za nas uskrsnuti kako bismo i mi bili dionici novog i vječnog saveza, novog života, od kojeg „ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem“ (Rim 8, 38-39).

Ovaj će se Gospodinov dar, nevidljiva milost, kroz svete sakramente, vidljive znakove, od kojih se najčešće koristi sveto ulje, dijeliti našoj braći i sestrama koji ih budu u vjeri primali. Gospodin nas poziva i povjerava nam da budemo poslužitelji njegovih milosti. Sve koji će primiti svete sakramente u ovoj godini, koji će biti svetim uljem pomazani, uključujemo u ovu našu molitvu.

2. Dok budemo u poniznosti, radosti i zahvalnosti slavili Gospodina, kako se ovog trenutka, ovih milosnih dana, ne sjetiti onih koji jesu ili su bili u službi ovih svetih otajstava, Božjih darova. Bogu zahvaljujemo i vječnu radost molimo za sve naše pokojne koji su nam prenijeli vjeru, za one koji su dijelili spasonosne sakramente. Molimo osobito za naše pokojne biskupe, svećenike, redovnike, redovnice, naše roditelje i vjeroučitelje, za sve one koje je Gospodin stavio na put našega života.

Želimo se danas sjetiti i moliti za našu subraću svećenike koji ove godine obilježavaju 25. godišnjicu svećeništva i na tom daru Bogu zahvaljuju i njima čestitamo. To su don Krešo Ćirak i don Ivan Babjak.

U našu molitvu uključujemo i našeg nadbiskupa u miru Želimira, koji ove godine obilježava 50. godišnjicu svećeništva i 35 godina biskupske službe. Našu čestitku nadbiskupu slavljeniku pratimo molitvom za obilni Božji blagoslov.

Uz srdačan pozdrav, još jednom iskrenu čestitku upućujem ovdje nazočnom mons. Ivi Martinoviću, novoimenovanom biskupu požeškom. Koristim ovu prigodu da imenovanom biskupu zahvalim za višegodišnju svećeničku službu u našoj Nadbiskupiji, osobito u Župi sv. Ivana Krstitelja na Relji, kao i velikodušnom pomaganju prigodom božićnih i uskrsnih ispovijedi u samostanu sv. Mihovila na Poluotoku u Zadru. I Vas ćemo, imenovani biskupe požeški, pratiti našim molitvama.

Bogu zahvaljujem za svaki duhovni poziv, osobito svećenički poziv svakoga od vas, draga braćo svećenici, po kojima Gospodin nastavlja vršiti svoje djelo otkupljenja.

Neka nas dobri Bog obilno blagoslovi u svećeničkoj službi i podari obilje zanosa i radosti u služenju Njegovom Mističnom Tijelu. Hvala vam svima na uloženom trudu i revnosti u služenju Kristu u Crkvi.

3. Ovaj Veliki tjedan liturgijski slavimo i proživljavamo unutar Godine molitve u pripremi za Jubilarnu 2025. godinu. Molitva je bitan dio našega života po sâmoj svojoj naravi i po našoj svećeničkoj službi.

Kršćanska molitva po otajstvima vjere Vazmenog trodnevlja i sakramentima zadobiva svoju puno značenje. Molitva ima uvijek za cilj „biti“ u jedinstvu s Bogom. Jedina cjelovita i istinska molitva je ona Kristova, jer se Krist kao pravi Bog i pravi čovjek po uskrsnuću potpuno sjedinjuje s Bogom. U Kristovoj molitvi i čovjekova molitva postaje, kako kaže Papa Franjo, „molitva života“ i „lanac života“ (Kateheza, 27. 5. 2020.). Po Kristu i sakramentima koje nam je darovao, koje smo primili, i mi se uključujemo u „lanac novog života uskrsnuća“, postajemo „suuskrsli s Kristom“ (Kol 2,12), „sutijelo Kristovo“ (ups. Ef 3,6) i „subaštinici“ obećanja (usp. Hebr 11,9). Budući da smo dio Kristova mističnog Tijela, s pouzdanjem možemo s Kristom moliti: Abba! Oče! (usp. Rim 8,15). Molitva tako, po Kristu i u Kristu, u Crkvi i s Crkvom, uspostavlja naš životni odnos između Boga i čovjeka.

Molitva kršćanina je molitva čovjeka koji je Kristovim uskrsnućem uzdignut u nadnaravni red i uveden u Božju obitelj triju osoba Presvetog Trojstva (usp. Gal 4, 4–7). U tom smislu, Katekizam Katoličke Crkve donosi riječi sv. Augustina koji kaže: Isus „moli za nas kao naš svećenik; moli u nama kao naša glava; mi mu se molimo kao svome Bogu. Prepoznajemo, stoga, u Njemu naše glasove i u nama njegov glas“ (KKC 2616).

4. Danas ćemo, braćo svećenici, obnoviti naša obećanja koja smo dali prigodom primanja sakramenta svetog reda, po kojem smo primili posebnog udjela u Kristovu svećeništvu. U ovoj Godini molitve, s posebnom pažnjom želimo u ovom obredu obnoviti naša obećanja o obdržavanju duha molitve.

Na našem đakonskom ređenju, poslije trećeg upita, dali smo obećanje kako ćemo trajno čuvati i razvijati duh molitve i vjerno obdržavati bogoslužje časova. Djelitelj svetog reda đakonata nas je pitao: „Hoćeš li čuvati i razvijati duh molitve, vlastit svom načinu života, i u tom duhu vjerno obdržavati bogoslužje časova, prema svom staležu, za Crkvu, dapače, za čitav svijet?“. Na ovaj upit odgovorili smo: „Hoću.“

Našim „Hoću“, po sakramentu svetog reda, na poseban način primili smo udjela u molitvenom „lancu života“ Kristova svećeništva, kako bi Kraljevstvo nebesko raslo i širilo se. Naša molitva doprinosi da nijedna milost Božja ne bude uzaludna, da svaka duša, poput proljetnog vrta, bujnim cvatom cvate i u jeseni života donese obilat rod. Naša dnevna molitva psalama koji uključuju u sebi sva različita iskustva života čovjeka prožeta vjerom i koja je nadahnuta Duhom Svetim, po našem sudioništvu u Kristovom svećeništvu, postaje trajna hvala Bogu, naše slavljenje Boga, naše ponizno ispovijedanje grijeha i kajanje, naša zadovoljština za uvrede nanesene našem Ocu i Otkupitelju, naš zagovor za sve potrebe svakog čovjeka, dapače, čitavog svijeta; postaje naše dioništvo u životu Presvetog Trojstva.

Našim „Hoću“ i vjernim vršenjem bogoslužja časova, postali smo molitelji po opredjeljenju, „po zanimanju“, po službi ili „oficiju“. Naša molitva Oficija, Časoslova naroda Božjega, postaje sveti posao, naš najvažniji „posao“, sveta služba posvećena Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetom. Ova naša molitva, puno puta nije samo molitva za ovu ili onu milost, ovu ili onu potrebu, ovaj ili onaj dar Božji, nego jednostavno, Bogu se klanjamo i Boga slavimo jer je On dostojan „primiti slavu i čast i moć“ (Otk 4,11), jer je sve stvorio i njegovom voljom je sve postalo i bilo stvoreno (usp. Otk 4,11), kao i zbog toga što je Gospodin, kako molimo u jednoj euharistijskoj molitvi, u svijetu sve divno stvorio, a u Kristu još divnije obnovio.

Našim vjernim obdržavanjem Službe časova svjedočimo kako ona najdublja čežnja ljudskog srca, za vjernike kao i za nevjernike – čežnja za smislom, puninom sreće i dobra, za puninom života, u konačnici, za Bogom, Kraljevstvom nebeskim, nije besmislena, ne završava u praznini. Dapače, pokazuje nam, ne samo da mi za Bogom čeznemo, nego da je Bog onaj koji tu čežnju za njim u našem srcu budi, kako bismo ga mogli sresti, upoznati, ljubiti i biti dionici njegova života vječnoga.

5. Da bi se mogao dogoditi ovaj susret s Bogom koji nas traži, zove i za kojim čeznemo, da bismo ušli u puninu života u Kristu, potrebno je, prema velikom učitelju duhovnosti, mistiku, sv. Ivanu od Križa, a i drugim učiteljima molitve, ne samo moliti, nego i osloboditi se od svega što nije Bog. To nije lako. To je proces borbe koji nas očekuje cijelog života. Ne dolazi se do najdubljeg susreta s Bogom, Kraljevstva nebeskog, ako srce nije očišćeno od svega onoga što nije Bog.

Bog daje ljubav, Bog traži ljubav. To je mistični korijen svega kršćanskog života, svake molitve, svake svećeničke službe.

Papa Franjo u svojim katehezama o molitvi koje je održao od svibnja 2020. do lipnja 2021. godine, upozorava na važnost povezanosti ljubavi i molitve. U jednoj katehezi iz listopada 2020., Papa kaže: „Najgore služenje koje se može pružiti Bogu, a i čovjeku, jest moliti umorno i bezvoljno, po naravi. Moliti kao papige. Ne, to ne, moli se srcem. Molitva je središte života. Ako postoji molitva – brat, sestra, pa čak i neprijatelj, također postaju važni. Ima jedna drevna izreka prvih kršćanskih monaha koja ovako kaže: `Blago monahu koji sve ljude promatra kao Boga` (Evagrije Pontski, Traktat o molitvi, br. 123). Tko se klanja Bogu, voli njegovu djecu. Tko poštuje Boga, poštuje i ljudska bića“. I nastavlja Papa: „Ukratko, tamo gdje je Bog, mora biti i čovjek. Sveto Pismo je kategorično s tim u vezi: `Rekne li tko: `Ljubim Boga`, a mrzim brata svoga, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti’. – Ma molio ti svaki dan ne znam koliko krunica, a ogovaraš druge, srdiš se u sebi, gajiš mržnju prema drugima, to je čista prijetvornost, u tome nema istine. – I ovu zapovijed imamo od njega: ‘Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga’ (1 Iv 4, 19-21)“ (Kateheza, 21. listopada 2020.).

Molitva bez ljubavi vodi u ispraznost i dušu ostavlja praznom. U molitvi po kojoj se ne umire samom sebi, koja nas ne čisti od onoga što nije Bog i u kojoj se ne njeguje ljubav prema bližnjemu, korijen je gotovo svih svećeničkih razočaranja i frustracija. U istoj katehezi, papa Franjo nastavlja tumačiti: „Bog ne trpi ´ateizam´ onih koji poriču Božju sliku koja je utisnuta u svako ljudsko srce. To je svakodnevni ateizam: Ja vjerujem u Boga, ali držim se podalje od drugih i dopuštam si da mrzim druge. To je praktični ateizam. Ne prepoznati ljudsku osobu kao Božju sliku je svetogrđe, gnjusnost, najgora uvreda koja se može donijeti u hram i na oltar“ (Isto).

Naša pojedinačna odgovornost i savjesnost u njegovanju istinskog svećeničkog zajedništva i bratstva pokazatelj je i našeg ispravnog načina molitve i svećeničkog služenja. Bez ispravne kršćanske molitve, ne možemo ni očekivati gledati plod našeg pastoralnog rada.

6. Braćo svećenici, neka nam ova Misa posvete ulja u Godini molitve bude snažan poticaj na našu svakodnevnu, plodonosnu molitvu, koja u sebi uključuje uzdizanje naših misli i srca Bogu, ali i odricanje od svega onoga što nije Bog, kao i bezuvjetnu ljubav jednih prema drugima i prema svemu Božjem stvorenju.

Blažena Djevica Marija, Majka svećenika, sv. Stošija, sv. Šime i svi zaštitnici i ugodnici Božji Zadarske nadbiskupije, neka nam budu uzor, pomoć i zagovornici. Amen.

mons. Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Zadar, Katedrala sv. Stošije

28. 4. 2024.

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je misu posvete ulja na Veliki četvrtak, 28. ožujka, u katedrali sv. Stošije u Zadru. Koncelebrirali su umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, novoimenovani požeški biskup Ivo Martinović, fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima u Zadru i svećenici djelatni u Zadarskoj nadbiskupiji koji su za vrijeme mise obnovili svoja svećenička obećanja dana na ređenju. U misi su sudjelovali đakoni, bogoslovi i sjemeništarci. Nadbiskup je na misi blagoslovio ulje, posvetio krizmu i uključio u molitvu sve koji će svetim uljem ove godine biti pomazani u sakramentima.

Nadbiskup je zahvalio Bogu za svaki duhovni poziv, za poziv svećenika po kojima Gospodin nastavlja vršiti svoje djelo otkupljenja. „Gospodin nas poziva i povjerava nam da budemo poslužitelji njegovih milosti. Neka nas dobri Bog obilno blagoslovi u svećeničkoj službi i podari obilje zanosa i radosti u služenju Njegovom Mističnom Tijelu. Hvala vam svima na uloženom trudu i revnosti u služenju Kristu u Crkvi“, poručio je mons. Zgrablić svećenicima.

U duhu Godine molitve, nadbiskup je rekao da je molitva bitan dio života svećenika po svojoj naravi i po svećeničkoj službi. „Kršćanska molitva po otajstvima vjere Vazmenog trodnevlja i sakramentima zadobiva svoje puno značenje. Molitva ima uvijek za cilj ‘biti’ u jedinstvu s Bogom. Jedina cjelovita i istinska molitva je ona Kristova, jer se Krist kao pravi Bog i pravi čovjek po uskrsnuću potpuno sjedinjuje s Bogom. U Kristovoj molitvi i čovjekova molitva postaje, kako kaže Papa Franjo, ‘molitva života’ i ‘lanac života’“, rekao je mons. Zgrablić. Vjernici se po Kristu i sakramentima uključuju u „lanac novog života uskrsnuća“, postaju „suuskrsli s Kristom“, a kao dio Kristovog mističnog Tijela, s pouzdanjem mogu s Kristom moliti: Abba! Oče!

„Molitva po Kristu i u Kristu, u Crkvi i s Crkvom, uspostavlja životni odnos između Boga i čovjeka. Molitva kršćanina je molitva čovjeka koji je Kristovim uskrsnućem uzdignut u nadnaravni red i uveden u Božju obitelj triju osoba Presvetog Trojstva. Katekizam Katoličke Crkve (2616) donosi riječi sv. Augustina koji kaže: Isus ‘moli za nas kao naš svećenik; moli u nama kao naša glava; mi mu se molimo kao svome Bogu. Prepoznajemo, stoga, u Njemu naše glasove i u nama njegov glas’“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Govoreći o obnovi svećeničkih obećanja, a u duhu Godine molitve, nadbiskup je osobito potaknuo na obećanje o obdržavanju duha molitve. Na đakonskom ređenju, budući svećenici dali su obećanje kako će trajno čuvati i razvijati duh molitve i vjerno obdržavati bogoslužje časova. „Naša dnevna molitva psalama koji uključuju u sebi različita iskustva života čovjeka prožeta vjerom i koja je nadahnuta Duhom Svetim, po našem sudioništvu u Kristovom svećeništvu, postaje trajna hvala Bogu, naše slavljenje Boga, naše ponizno ispovijedanje grijeha i kajanje, naša zadovoljština za uvrede nanesene našem Ocu i Otkupitelju, naš zagovor za potrebe svakog čovjeka, dapače, čitavog svijeta; postaje naše dioništvo u životu Presvetog Trojstva. Vjernim vršenjem bogoslužja časova, postali smo molitelji po opredjeljenju, ‘po zanimanju’, po službi ili ‘oficiju’. Naša molitva Časoslova naroda Božjega postaje sveti posao, naš najvažniji ‘posao’, sveta služba posvećena Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetom. Ta naša molitva, puno puta nije samo molitva za ovu ili onu milost, ovu ili onu potrebu, ovaj ili onaj dar Božji, nego jednostavno, Bogu se klanjamo i Boga slavimo jer On je dostojan ‘primiti slavu i čast i moć’, jer sve je stvorio i njegovom voljom je sve postalo“, rekao je mons. Zgrablić.

Vjernim obdržavanjem Službe časova, svećenici svjedoče „kako najdublja čežnja ljudskog srca, za vjernike i za nevjernike – čežnja za smislom, puninom sreće i dobra, za puninom života, u konačnici, za Bogom, Kraljevstvom nebeskim, nije besmislena, ne završava u praznini. Dapače, pokazuje nam, ne samo da mi za Bogom čeznemo, nego da Bog u našem srcu budi tu čežnju za njim, kako bismo ga mogli sresti, upoznati, ljubiti i biti dionici njegovog života vječnoga“, naglasio je nadbiskup.

Da bi se mogao dogoditi susret s Bogom koji čovjeka traži i za kojim čovjek čezne, treba se i osloboditi od svega što nije Bog. „To nije lako. To je proces borbe koji nas očekuje cijelog života. Ne dolazi se do najdubljeg susreta s Bogom ako srce nije očišćeno od svega onoga što nije Bog. Naša pojedinačna odgovornost i savjesnost u njegovanju istinskog svećeničkog zajedništva i bratstva pokazatelj je i našeg ispravnog načina molitve i svećeničkog služenja. Bez ispravne kršćanske molitve, ne možemo ni očekivati gledati plod našeg pastoralnog rada“, poručio je mons. Zgrablić.

Istaknuvši važnost povezanosti molitve i ljubavi koja se treba očitovati i prema ljudima, nadbiskup je rekao: „Bog daje ljubav, Bog traži ljubav. To je mistični korijen svega kršćanskog života, svake molitve, svake svećeničke službe. U molitvi po kojoj se ne umire samom sebi, koja nas ne čisti od onoga što nije Bog i u kojoj se ne njeguje ljubav prema bližnjemu, korijen je gotovo svih svećeničkih razočaranja i frustracija“, upozorio je nadbiskup. Pritom je podsjetio na misao pape Franje da „Bog ne trpi ´ateizam´ onih koji poriču Božju sliku koja je utisnuta u svako ljudsko srce. To je svakodnevni ateizam: Ja vjerujem u Boga, ali držim se podalje od drugih i dopuštam si da mrzim druge. To je praktični ateizam. Ne prepoznati ljudsku osobu kao Božju sliku je svetogrđe, gnjusnost, najgora uvreda koja se može donijeti u hram i na oltar“.

Nadbiskup je poželio da Misa posvete ulja svećenicima bude „snažan poticaj na svakodnevnu, plodonosnu molitvu koja u sebi uključuje uzdizanje misli i srca Bogu, ali i odricanje od svega što nije Bog, kao i na bezuvjetnu ljubav jednih prema drugima“.

Mons. Zgrablić je čestitao i na svećeničkim jubilejima, zahvalivši Bogu za 50. godišnjicu svećeništva i 35 godina biskupske službe mons. Želimira Puljića te 25. godišnjicu svećeništva don Kreši Ćirku i don Ivanu Babjaku.

Čestitao je i mons. Ivi Martinoviću na imenovanju požeškim biskupom, zahvalivši mu za višegodišnju svećeničku službu u Zadarskoj nadbiskupiji, u župi sv. Ivana Krstitelja na Relji i na velikodušnom pomaganju prigodom božićnih i uskrsnih ispovijedi u samostanu sv. Mihovila u Zadru. Nadbiskup je zahvalio Bogu i za pokojne svećenike koji su prenosili vjeru i dijelili spasonosne sakramente. Potaknuo je na molitvu za pokojne biskupe, svećenike, redovnike, redovnice, roditelje i vjeroučitelje, za sve koje je Gospodin stavio na put našega života.

I.G.

Foto: I. Grbić

„O, divne li Božje dobrote prema nama!“

(Uskrsni hvalospjev)

Draga braćo svećenici i đakoni,
redovnici i redovnice!

Dragi Božji narode!

Uskrsna čestitka

Uz osjećaje poštovanja i kršćanske blizine, od srca Vam želim i molim SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS. Dobrota i ljubav Božja koja je u Kristovu uskrsnuću božansko s ljudskim povezala, uništila opačine grijeha, obdarila nas milošću novog života, neka Vam bude nepresušni izvor ljubavi i mira, radosti i snage života.

Uskrs u Godini molitve

Kao „hodočasnici nade“ na putu života u Godini molitve i u pripremi na Veliki jubilej 2025. godine, rado slavimo najveći kršćanski blagdan – Uskrs. Isusovo utjelovljenje i rođenje, naviještanje Kraljevstva Božjega, muka, smrt, slavno uskrsnuće i poslanje Duha Svetoga, uspostavljaju novi odnos između Boga i čovjeka. Taj odnos ne događa se u misaonom području, nego u povijesnom i egzistencijalnom. Isusovo uskrsnuće je Božje stvaranje novoga života koji najprije pripada Kristu, Božjem Sinu, a po njemu i svima koji s vjerom i ljubavlju primaju ovaj veliki dar, hrane ga molitvom i surađuju s milošću koju sadrži.

Uskrsnuće i molitva – lanac novog života

„Čovjek nosi u sebi žeđ za beskonačnim, čezne za vječnošću, traži ljepotu, u sebi gaji želju za ljubavlju, ima potrebu za svjetlom i istinom, a sve ga to tjera prema Apsolutnome; čovjek u sebi nosi želju za Bogom“ (Benedikt XVI., Kateheza, 11. 5. 2011.). U toj čežnji za Bogom već prepoznajemo temelje molitve koja je utkana u ljudsku narav. U Isusovom uskrsnuću, te najdublje čežnje i molitve ljudskog srca postale su moguće po učincima sakramenta krsta koji nas usko povezuje s Kristovim uskrsnućem. Kršćanska „molitva je život“, “lanac života“, kaže papa Franjo (Kateheza 27. 5. 2020.), po kojem se ljudsko s božanskim povezuje, po kojem Kristovo uskrsnuće postaje naša pobjeda života, po kojem grijehom razrušeno zajedništvo Boga i čovjeka postaje nanovo stvoreno. Po Kristovom uskrsnuću i naša molitva dostiže svoj vrhunac.

Molitva uspostavlja životni odnos između Boga i čovjeka. Jedina istinska molitva je ona Kristova jer se Krist kao Bog i čovjek potpuno sjedinjuje s Bogom. Kršćanska molitva je usko povezana s Kristom jer smo s Kristom suuskrsli (usp. Kol 2,12) na novi život, po Njemu smo postali sutijelo Kristovo (usp. Ef 3,6), subaštinici obećanja  (usp. Hebr 11,9) i po Kristu se molitva kršćana uzdiže k Ocu po Duhu Svetom. Kršćanska molitva je sudjelovanje u Kristovom životu u kojoj čovjekova duša, potaknuta Kristovim Duhom, postaje sposobna obratiti se Bogu Kristovim riječima, izrazima nježnosti i pouzdanja: Abba – Oče! (usp. Rim 8,15). Kršćanska duša pridružuje se Kristovoj jer u njoj djeluje isti Duh kao i u Kristu. Duh Kristov boravi u nama. “A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov“ (Rim 8,9). Kada Duh Kristov boravi u nama, On „potpomaže našu nemoć. Doista, ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima“ (Rim 8,26).

Novost kršćanske molitve je u „biti“ s Kristom, biti dio iste molitve Kristove. Krist nas čini udovima svoga mističnog uskrsnog Tijela i živi u nama svojim Duhom. Njegova molitva postaje naša i tako nas uvodi u otajstvo osobnog odnosa s Bogom Ocem. Molitva kršćanina je molitva čovjeka koji je Kristovim uskrsnućem uzdignut u nadnaravni red i uveden u Božju Obitelj tri osobe Presvetog Trojstva (usp. Gal 4, 4–7).

Vjera, molitva i djela

Krist je „prošao zemljom čineći dobro“ (Dj 10,38). Biti neraskidivi „lanac“ novog života u Kristu znači nasljedovati Krista u njegovoj molitvi Ocu, u njegovom zajedništvu s Ocem, gledati na čovjeka i čitav svijet Kristovim očima i srcem, nasljedovati Krista u njegovoj beskompromisnoj ljubavi iz koje nitko nije  isključen, čak ni neprijatelji. Ispravno kršćanski moliti i živjeti znači Kristove kreposti činiti svojima u vjeri svetoga Pavla: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2,20).

Molitva hvale

„O, divne li Božje dobrote prema nama!“. „O nedokučiva zanosa ljubavi: da roba otkupiš, Sina si predao!“. „O, zaista blažene noći, u kojoj se nebesko sa zemaljskim, Božansko s ljudskim povezuje!“. Neka radost i klicanje Uskrsnog hvalospjeva bude izraz naše molitve i ovog Uskrsa.

✠ Milan Zgrablić
nadbiskup zadarski

Foto: I. Grbić