Susret obitelji Zadarske nadbiskupije u subotu, 13. travnja, sastojao se od tri dijela. Središnji dio susreta bilo je svečano misno slavlje koje je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić u zajedništvu s dvadesetak svećenika koji su ljudima prije mise bili na raspolaganju za ispovijed. Molitvu vjernika tijekom mise čitali su predstavnici različitih župa. Pjevanje tijekom mise predvodio je župni zbor Privlake kao domaćin, pod vodstvom orguljaša Toma Jesete.

Misi je prethodio duhovni program kojeg je molitveno animirao i prigodni nagovor održao fra Bojan Rizvan, župnik župe Presvetog Srca Isusova u Zadru. Svjedočanstvo obiteljskog života i pripadnosti Crkvi održao je Lovro Sučić, angažirani vjernik laik iz Zadra. Tijekom pretprograma, molitvene zazive za Božji blagoslov i pomoć različitim stvarnostima obitelji čitali su bračni parovi. Nakon mise, u rekreativnom dijelu susreta, djeca, mladi i roditelji sudjelovali su u igrama, među kojima je osobitu radost, atmosferu navijanja i zajedništva izazvalo povlačenje konopa; ujedno i spomen na jednostavnost igara naših predaka, kada su ljudi u prošlosti imali više umješnosti, domišljatosti i zdrave životne mudrosti, graditi zajedništvo u svojim sredinama i boraviti u prirodi.

Don Žarko Relota, župnik Privlake i povjerenik nadbiskupijskog Povjerenstva za pastoral obitelji koje je organiziralo taj susret, kao domaćin i uz podršku privlačkih sponzora, velikodušno su priredili agape, okrepu hranom i pićem za sve sudionike susreta, izražavajući i na taj način srdačnu dobrodošlicu i poštovanje sudionicima pridošlima iz raznih krajeva Zadarske nadbiskupije.

Obitelj predstavlja sigurnost života, a brak je slika odnosa ljubavi između Boga i Crkve, rekao je nadbiskup Zgrablić. „Crkva je Kristova zaručnica, kao obitelj. Obitelj je izuzetno važna. Ovim susretom želimo moliti za obitelji, ohrabriti obitelj da živi svoje dostojanstvo i poslanje, da živi zajedništvo života i ljubavi; da čini da čovjek još više bude čovjek, kako je Bog zamislio u stvaranju čovjeka“, rekao je mons. Zgrablić. U obitelji se događaju najljepše stvarnosti u životu, ali u obitelji se mogu doživjeti i najteže situacije. „Mogu se dogoditi i velike rane, ako je obitelj razorena. Živimo u društvu u kojem obitelj nije u središtu pažnje i središtu života. Neke druge vrijednosti se stavljaju iznad obitelji. Ne služi sve što živimo dobru obitelji, a trebalo bi. Materijalistička i ideološka strujanja u društvu direktno rade protiv obitelji, razaraju obitelj kao osnovnu stanicu života i ljubavi. Prema tome, nije lako biti obitelj u ovom svijetu i društvu, zato što obitelj nema dovoljno vremena za sebe, za osobni odgoj djece“, upozorio je nadbiskup Zgrablić, naglasivši da bi obitelj trebala biti osnovna stanica ljubavi u društvu: „Da čovjek može ostvariti sebe i svoju puninu po volji Božjoj, da čovjek živi u ljubavi, kako nas je Bog stvorio. A to se najbolje ostvaruje u obitelji“.

„Molitva znači živjeti na frekvenciji milosti“

U prigodnom nagovoru prije mise, fra Bojan je također govorio o ostvarenju Božje volje u obitelji i ranjenostima koje je moguće doživjeti u obitelji.

„Obitelj je temeljna zajednica društva i Crkve. Sâm Isus Krist je postao dionikom obitelji i time nas poučio dvije važne stvari. Prva je da je obitelj prostor gdje se otkriva Božja volja za naš život. Obiteljski život započinje čudom, a to je čudo da Bog prihvaća našu volju i posvećuje je za svoju volju, kad dvoje ljudi sklapa sakramentalni brak – tada se događa to čudo – Bog posvećuje njihovu volju ljubavi i čini je svojom voljom koja za njih dvoje postaje put spasenja“, rekao je fra Bojan.

U obitelji i djeca otkrivaju na koji način Bog želi njihov život i prepoznaju Božju volju za put svoga ostvarenja. Roditelji su pozvani biti pomoć djeci da otkriju Božju volju za njihov život. „Crkva poziva da obitelj bude spremna živjeti Božju volju, posvetiti se živeći Božju volju. Puno stvari u obiteljima nije po našoj volji. Zadatak roditelja je učiti se volji Božjoj i djecu učiti volji Božjoj. Božjoj volji nas može učiti onaj tko živi u volji Božjoj. U otvorenosti životu i sakramentalnoj milosti bračnog zajedništva, roditelji uče djecu živjeti po volji Božjoj“, rekao je fra Bojan, istaknuvši da je „obitelj škola života, zato što je najbolja škola, škola volje Božje. Dar zajedništva supružnicima počinje upravo u tom smislu – jer Bog volju dvije osobe koje se vole, posvećuje sakramentom ženidbe, prihvaća njihovu volju sa svojom voljom“, naglasio je fra Bojan.

No, često u obiteljima, umjesto da traže volju Božju, njeni članovi traže svoju volju. Ući u molitvu znači tražiti Božju volju. Stoga je fra Bojan govorio o značenju i potrebi molitve u obitelji. „Obitelj koja moli zajedno, traži Božju volju. I spremna je sebe staviti na raspolaganje Božjem naumu spasenja. Sv. Franjo je okupljao u obiteljski život i nastojao je da se evanđelje utjelovljuje u obitelji. Kad se obratio, pred Gospodinom je rekao: ‘Gospodine, što želiš da učinim?’. To je molitva. Ne Boga učiniti slugom svojih želja, nego sebe staviti na raspolaganje Bogu. Sveci su ponajprije sluge Božje, a nisu Boga učinili svojim slugom. Molitva nas uči kako živjeti u Božjoj milosti“, poručio je fra Bojan. Kroz molitvu smo pozvani spoznavati život i jedni druge.

„Molitva znači živjeti na frekvenciji milosti. Koja je frekvencija našeg života? Često ne razumijemo jedni druge u obiteljima, jer ne govorimo na istoj frekvenciji. Jedan priča jedno, drugi drugo. Pomoću molitve možemo živjeti Božje milosti, zadobiti svjetlo Duha Svetoga, kako bismo u ljubavi mogli otkrivati ljepotu i snagu obiteljskog života“, potaknuo je fra Bojan.

Djeca roditelje privode k Bogu. Rizvan je istaknuo da ćemo nekad u daru djeteta koje nosi neke teškoće, biti pozvani prepoznati volju Božju. „Bog nas posvećuje i na taj način. Zato je teško učiti se volji Božjoj. Možda su razlomljenosti naših obitelji i život koji ne odražava volju Božju razlog zašto se danas mladi teško odlučuju prihvatiti volju Božju u životu. Odgađa se svaka odluka jer nekad nismo spremni prihvatiti ono što Bog za nas želi. Teško je obiteljima koje ne prihvaćaju volju Božju za svoje dijete. Često se čuje u obiteljima: ‘Ma bolja ti je ona. Da ti znaš njega, kakvi su njegovi roditelji, ne bi se ti s njim družila’. Ako dijete osjeti poziv za posvećeni život, zna se reći: ‘Ma kud’ ćeš ići u samostan ili u poziv na koji te Bog zove? Pa ti si sposoban, lijep, koristan, što ćeš tako gubiti svoj život?’“, upozorio je fra Bojan. Potaknuo je na molitvu Gospodinu da nam otkrije svoju volju, da je znamo prepoznati i da je prihvaćamo u vlastitom životu.

U tom kontekstu, uz odgovor vjernika ‘Budi volja tvoja, Gospodine’, Bogu su upućene molitve da nam u svom pozivu na život u punini, pomogne izgrađivati obitelji u poslušnosti njegovoj Riječi. Gospodinu su poznate naše borbe, kada više želimo svoje, nego njegovo. Molilo se da razumijemo da je za nas najbolje ono što dolazi od Boga, da nas ohrabri da osluškujemo što Bog želi za nas. Molilo se za oproštenje kad se ne znamo nositi s teškoćama, bolestima, problemima djece. Zajedništvo među supružnicima često je narušeno zbog sebičnosti i ljutnje; molilo se za oslobođenje od utjecaja Zloga. Poželjevši da po prihvaćanju Božje volje naša srca postanu sličnija Kristovom srcu, fra Bojan je predmolio deseticu krunice Presvetom Srcu Isusovom.

Uskrsli Isus učenicima pokazuje svoje rane kao znamen njegove ljubavi         

U drugom dijelu nagovora, fra Bojan je razmatrao kako ljudi iz svojih obitelji nose i rane. Obitelj je i mjesto rana. „Ali, obitelj je i mjesto iscjeljenja naših rana. Ne samo mjesto življenja naših rana, nego obiteljski prostor je i mjesto gdje možemo na najljepši način živjeti vlastite rane. To nam posvjedočuje i Isus Krist“, poručio je fra Bojan.

„Obitelj je mjesto gdje se uči živjeti s našim ranama. Neminovno je da u našem životu nastanu rane. Jer život bez ikakvih rana je ujedno život bez ljubavi. To nam je i Krist objavio. Jer preko rana nam je i očitovao svoju ljubav. Prvo okruženje u kojem nastaju rane u našem životu je upravo obitelj.

Pri svakom našem susretu s nečim nedopuštenim, što bismo mi htjeli ili što smo očekivali, nastaje određena rana. A rane znaju zakomplicirati naše živote. One nas znaju izobličiti. Ako sebi dopustimo oblikovati odnose iz rana koje nastaju u našem zajedničkom hodu, onda lako možemo uništiti svoj život, ali i živote drugih. Zato najviše bole rane koje nastaju od onih koje najviše volimo, koje nastaju u obiteljima. One se najviše ucjepljuju, usađuju u naše pamćenje i u naše srce. Obitelj koja moli zna se nositi s ranama jer gleda ranjenog Krista. On koji je raspet iz ljubavi prema nama, ujedno je i uskrsli, koji ima preobražene rane“, poručio je fra Bojan.

Rizvan je podsjetio da Isus učenicima koje susreće po uskrsnuću u dvorani Posljednje večere, pokazuje upravo svoje rane. „Kad su učenici bili okupljeni svi zajedno, Isus dolazi među njih i pokazuje im svoje rane. Ali, Isus ne pokazuje rane da bi nametnuo osjećaj krivnje onima koji su mu te rane uzrokovali, da bi oni sebe vidjeli kao krivce, da bi se ponizili pred njim – nego da bi im očitovao ljubav, baš zato jer te rane postaju znamen ljubavi. Pokazuje im kako te rane, znakovi boli, mogu postati znakovi preobraženja, znamenja ljubavi.

Tome nas uči i obiteljski život, što on čini u našoj vlastitoj povijesti – da svaka rana koja je preobražena snagom vjere Uskrsloga, postaje i znamen ljubavi. Da snagom uskrsnuća znamo preobraziti naše rane i da živeći otvorene rane u našim obiteljima, dopuštamo da one bivaju preobražene i da donose plodnost novog života, a to je život uskrsnuća. Zato je obitelj i mjesto gdje se živi uskrsnuće. I zato je dobro da se susret obitelji događa u uskrsnom vremenu, da pokazujemo da obitelj koja je nositeljica ljubavi može biti i ona koja donosi preobrazbu u društvu i našem vremenu“, poručio je fra Bojan.

Rizvan je istaknuo da živjeti uskrsnuće znači živjeti proces opraštanja, oslobađanja, iscjeljenja naših rana. „Gdje se učimo oprostu, ako ne u obitelji? Roditelji ponekad od djece traže da kažu ‘Oprosti’. Ali, to će djeca znati ako vide da roditelji jedno drugome znaju reći ‘Oprosti’. Pa je dobro zapitati se, kad sam zadnji put suprugu ili supruzi, djetetu, ocu ili majci, bratu ili sestri, rekao riječ ‘Oprosti’.

Najveći ljudi u našem životu su oni koji se znaju ispričati. Mi nismo nepogrešivi. Ali, kako je važno znati reći ‘Oprosti’! Imam li snage za reći ‘Oprosti’? Imam li snage za to odgovoriti? Jer, ako izbacimo tu riječ iz našeg svakodnevnog rječnika, ona neće imati svoj učinak niti u našoj molitvi. Možemo mi govoriti Bogu ‘Oprosti nam’, ali ako nismo spremni mi zatražiti oproštenje od naših bližnjih, neće imati potpuni učinak“, upozorio je fra Bojan.

Uz odgovor vjernika ‘Nauči nas ljubiti, Gospodine’, fra Bojan je potaknuo na molitvu da Gospodin izliječi i preobrazi rane u obiteljima, rane nepovjerenja, sukoba, omalovažavanja: „Da ne budu više rane koje bole, nego rane koje vole. Ne rane koje se plaše, boje, nego one koje ohrabruju“.

Molilo se za snagu i vjernost bračnih supružnika, da neprestano uče životno umijeće ophođenja s ranama i da nam Bog oprosti rane naše nevjernosti.

„U obitelji nekad jedni druge gledamo kao posjed, a ne kao dar. Molimo za oprost rana nastalih iz želje za posjedovanjem, dominacijom, vlašću, da prihvatimo jedni druge kao čudesni Božji dar. Ljudi često doživljavaju brodolom braka. Neka im Bog oprosti što nisu znali posvetiti se i usavršiti u zajedništvu. Neka Gospodin iscijeli svaku ranu i ispuni njihove praznine, dajući im sigurnost da ih ne napušta. Neka nam pomogne biti uz tužne i ranjene“, potaknuo je Rizvan.

Bogu se zahvalilo za dar roditeljstva, na povjerenju kojim je roditeljima povjerio novi život u djetetu. Molilo se za oprost onima koji su nasilno prekinuli živote začete djece, za hrabrost roditelja da rade na dobro djece i odgajaju ih u duhu evanđelja; da se izliječe rane roditelja žalosnih zbog mladih izgubljenih u lošem društvu i ovisnosti, koji doživljavaju grubost i neposluh djece u porocima. „Pred Gospodina stavljamo rane koje smo dobili od naših roditelja. Neka nam daruje snagu da znamo oprostiti psovku, klevetu, omalovažavanje, podcjenjivanje, podsmijeh, ogorčenost, grubost, preljub, ostavljanje, nevjeru i nesnalaženje sa životom“, potaknuo je Rizvan i predmolio deseticu krunice Božanskom milosrđu.

„Velika je borba za obitelj i Crkva će pobijediti, kao što je uvijek pobijedila“

Nakon nagovora fra Bojana, svjedočio je Lovro Sučić, suprug Irene Sučić. Njih dvoje su roditelji četvero djece, članovi Franjevačkog svjetovnog reda. Lovro je ministar u Bratstvu Franjevačkog svjetovnog reda.

„Svjetovni franjevci ili trećoredci pozvani su slijediti stope Krista i sv. Franje Asiškog. Svečanim zavjetima se tješnje povezuju s Crkvom, obvezuju se živjeti Evanđelje, a to znači uzimati Božju riječ za ozbiljno. To podrazumijeva drugovati s Božjom riječi. Jedan od načina za to i oblik tješnjeg povezivanja s Crkvom je redovita molitva Časoslova koji je pretežno sastavljen od Svetog pisma“, rekao je Sučić. Irena i Lovro zahvalni su franjevcima što su ih od mladosti poučili redovitom moljenju, štoviše, pjevanju Časoslova. „Mnogi redci koje smo pjevali prije 20-ak godina odjekuju do danas, tijekom 12 godina našeg braka. Npr., ‘Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama, kao što se u tebe uzdamo’.

S malenom djecom redovita zajednička molitva nam je dosta otežana, ali nastojimo u uvjetima koji nisu idealni, s obzirom na ritam i zahtjeve obiteljskih obveza, pronaći način da molimo s djecom. Npr. u vožnji autom, na putu i za ovaj susret, kod uspavljivanja. Osim krunice, rado pjevamo himne, psalme i druge gregorijanske napjeve. Djeca to rado slušaju i upijaju“, rekao je Sučić. Treći franjevački red doprinosi njihovom nastojanju za posvećenjem. U tome im odjekuje Božja riječ: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“. „Bog želi da budemo savršeni, sveti. Mi vjerujemo toj riječi Gospodina, iako nam to ‘biti savršen’ ne ide baš od ruke. Ipak, Crkva nas uči da je moguće izvršavati Božje zapovijedi. Bog uvijek nudi pomoć svoje milosti. Htjeti ide, ali ne i činiti“, rekao je Sučić u duhu riječi apostola Pavla.

Sučić je predstavio duhovnost svjetovnih franjevaca koje je osnovao sv. Franjo prije osam stoljeća. Obiteljski ljudi koji su htjeli ostati u svom staležu molili su sv. Franju da im sastavi upute kako da provode kršćanski život u obiteljima. Tada im je sv. Franjo napisao ‘Pismo svim vjernicima’ koje se i sada nalazi na početku njihovog Pravila. Sučić je potaknuo vjernike da biraju život bez kompromisa sa svijetom, a fra Bojan Rizvan je poručio: „Život biraj koji dolazi od Krista, koji nas preobražava i koji donosi plod vječnosti“.

Među sudionicima susreta osobito poticajno bilo je vidjeti roditelje s djecom. Šime Ćurko, otac devetero djece, rekao je da su takvi susreti na razini Nadbiskupije važni jer smo svi potrebni zajedništva. „Potrebni smo blizine drugih ljudi. Mi smo socijalna bića. Kao kršćani možemo živjeti i izolirano, ali puno ljepše je slaviti Gospodina u zajedništvu. Očekujemo jasnu poruku što je obitelj, poruku ohrabrenja da je kršćanska obitelj moguća, da nije prošlost koja više ne pripada modernom društvu. Da u obitelji mlada osoba može zdravo odrastati i biti aktivan član Crkve i društva. Bez obitelji, kao društvo, osuđeni smo na vrstu improvizacije. Obitelj je napadnuta, to nije prvi put u povijesti. Od Crkve očekujemo da u svim pitanjima morala jasno izriče stavove i na taj način bude podrška svojim vjernicima, kao i vjernici svojoj Crkvi“, rekao je Šime Ćurko.

Josip Mihatov, otac troje djece, rekao je da mu se svidjela inicijativa druženja roditelja i djece s Gospodinom. „Izazovi su veći, na djecu vreba puno više opasnosti. Ali, ako se živi s Gospodinom, ne bismo trebali imati straha. S Gospodinom se lakše savladavaju izazovi. Nama kao obitelji najvažnije je zajedništvo u euharistiji i sakrament ispovijedi. Kroz ispovijed i u razgovoru sa svećenikom možemo lakše riješiti probleme s kojima se suočavamo. Ali, najviše zajedništvo pred stolom Gospodina na nedjeljnoj misi“, rekao je Josip Mihatov.

Melanka Lučić Magnati došla je na susret jer njime Crkva slavi obitelj. „Vjerujem u obitelj. Obitelj je budućnost i spas čovječanstva. Bez obitelji lako se pogubimo, obitelj nam daje sigurnost. Vjerujem da se obitelj može spasiti preko Crkve i da će biti spašena“, poručila je Melanka. Velike ugroze doživljavaju mladi, djeca, bračni parovi. „Brakovi se raspadaju nakon kratkog vremena što su sklopljeni. Velike su kušnje, napasti i veliki napadi na obitelj. Ali, uz pomoć sakramenta braka, mise i drugih sakramenata, lakše je spasiti i spašavaju se brak i obitelj. Velika je borba za obitelj i Crkva će pobijediti, kao što je uvijek pobijedila“, poručila je Melanka Lučić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano koncelebrirano misno slavlje na Susretu obitelji Zadarske nadbiskupije u subotu, 13. travnja, za vanjskim oltarom kod crkve sv. Barbare u župi Rođenja BDM u Privlaci.

Nadbiskup Zgrablić pozvao je obitelji da još dublje upoznaju svoje obiteljsko dostojanstvo, da cijene i čuvaju dragocjene darove braka i obitelji, da svakodnevno doprinose svetosti jedinstva i nerazrješivosti braka; da čuvaju i njeguju ljubav, kako bi bila snažna i ispunjena vrijednostima kao što su velikodušnost, predanost, vjernost i strpljivost; da u njihovoj obiteljskoj ljubavi dozrijevaju plodovi milosrđa i oproštenja. U svakodnevnoj užurbanosti i ponekad površnim odnosima, papa Franjo potiče supružnike da daju važnost nježnosti u kršćanskom iskustvu braka. Nadbiskup je pozvao obitelji da budu otvorene životu i da s ljubavlju primaju djecu kao najdragocjeniji plod svoje ljubavi.

„Ljubav je temelj svake obitelji. Obiteljski poziv nije lako živjeti, a na osobiti način ne u našem vremenu i kulturi. Za živjeti puninu ljubavi, onu čudesnu, Kristovu, bezuvjetnu i do kraja, ljubav koja nadilazi emocije i strasti, potrebna je Božja pomoć, kako bi obitelj postala velika snaga koja može oblikovati osobu, društvo i svijet“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da zajednička molitva toga susreta bude doprinos dobru svake obitelji, ne samo kršćanskih obitelji.

„Obitelj koja proizlazi iz sakramenta braka i koja živi ono što jest u božanskom planu, u svojoj naravi, od temeljne je važnosti za obitelj, pojedinca u obitelji i za cijelo društvo. Obitelj je osnovna stanica života“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši misao Benedikta XVI. da je obitelj „stup društva“.

Nadbiskup je upozorio da se stavovi „liberalnog i materijalističkog pogleda na čovjeka i obitelj, slobodu i ljubav, nekad perfidno, a nekad agresivno i nasilno nameću“. Stoga se u našoj kulturi i civilizaciji govor o obitelji može činiti nesuvremenim, kada se o obitelji govori kao o „spasonosnoj antropološkoj istini utemeljenoj na Svetom pismu, koje promatra brak između muškarca i žene kao plod Božjeg plana iz kojeg proizlazi neizmjerno dostojanstvo svakog muškarca i žene i svakog njenog člana, dostojanstvo svake obitelji“.

 „Materijalističko mišljenje, liberalizam i stavovi koji iz njih proizlaze, nama su izazov da još dublje promislimo o obitelji u svjetlu Božje objave, da razmišljamo o naravi braka i obitelji, da promičemo dostojanstvo obitelji, upoznajemo njenu veličinu i nezamjenjivu ulogu koju ima za opstanak pojedinih naroda, razvoj zdravog društva i svetosti Crkve; da budemo svjesni važnosti obitelji i njene nezamjenjive uloge u razvoju svake osobe“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da i taj susret obitelji želi biti „dio vapaja i molitve Bogu da obitelj postaje sve više i dublje ono što obitelj jest u Božjim očima, u Božjem planu spasenja za čovjeka i svijet“.

Poželjevši da susret obitelji bude molitva da obitelji postanu što sličnije Svetoj Nazaretskoj obitelji Isusa, Marije i Josipa, nadbiskup je istaknuo da Božji plan za muškarca i ženu, za obitelj, svoju puninu pronalazi u Isusu Kristu. „Krist je ženidbu uzdigao na dostojanstvo sakramenta. Osobitim darom Duha Svetoga, ljubavi između Oca i Sina, Krist čini bračne drugove sudionicima svoje ljubavi i postavlja znakom svoje ljubavi prema Crkvi: vjerne, bezuvjetne, plodne i potpune ljubavi. Bračni drugovi koji znaju primiti ovaj dar i obnavljaju ga svakog dana, po vjeri, svojim ‘Da’, po milosti koja dolazi od sakramenta ženidbe, njihova obitelj živi Božju ljubav po uzoru na Svetu Nazaretsku obitelj. Obitelj koja se po molitvi utječe zagovoru Marije i sv. Josipa, uči prihvaćati Božju ljubav kako su je i oni prihvatili“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio da Sveto pismo već u prvoj, Knjizi Postanka, prikazuje narav ljudskog para čija se puna stvarnost tu izriče riječima: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1,27). „To ne znači da je Bog spolno biće i da ima neku božansku družicu. Tu pomisao i idolatriju Biblija je sasvim odbacila. Plodna Božja ljubav simbol je Božjih intimnih stvarnosti. „Bračni par koji voli i rađa život“, slikovito izražava papa Franjo u enciklici Radost ljubavi, „pravi je ´živi´ kip kadar očitovati Boga stvoritelja i spasitelja“. Bog Otac, Sin i Duh Sveti, kakvog nam Krist objavljuje, zajednica je božanske ljubavi, a obitelj je njezin odraz“, rekao je mons. Zgrablić. Podsjetio je na misao sv. Ivana Pavla II.: „Naš Bog, u svom najdubljem otajstvu, nije samoća, već obitelj, jer u sebi ima očinstvo, sinovstvo i bît obitelji koja je ljubav. Ta ljubav, u božanskoj obitelji, jest Duh Sveti“.

„Sveto Pismo nam kazuje, a Enciklika Amoris laetitia ukazuje, da je „obitelj povjerena muškarcu, ženi i djeci da tvore zajednicu osoba koja će biti slika jedinstva između Oca, Sina i Duha Svetoga. Rađanje i odgoj djece odraz su Očevog djela stvaranja. Obitelj je pozvana svakodnevno okupljati se na molitvu, čitanje Božje riječi i sudjelovanje u euharistijskom zajedništvu te tako rasti u ljubavi i sve više postati hramom u kojem prebiva Duh“, rekao je nadbiskup.

„Kada Isus tumači svojim učenicima bitno svojstvo ženidbe, nerazrješivost, poziva se na drugo poglavlje Knjige Postanka i pita slušatelje: „Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih biti će jedno tijelo?“ (Mt 19, 5). Isus govori o ‘prianjanju’ muškarca i žene, što na hebrejskom izvorniku označava tjelesni i duhovni sklad koji se koristi i za opisivanje jedinstva s Bogom. Biblijski molitelj kaže: ‘Duša se moja k tebi privija (uz tebe prianja), desnica me tvoja drži’ (Ps 63,9). Plod ljubavi je ‘prianjanje’ gdje dvoje postanu jedno tijelo, u tjelesnom zagrljaju, u jedinstvu srca i života i možda djeteta, koje će se roditi od njih dvoje“, rekao je mons. Zgrablić.

Podsjetio je na misao Benedikta XVI.: „Kršćanska obitelj, otac, majka i djeca, pozvana je živjeti vrijednosti ne kao nametnute izvana, već kao dar milosti sakramenta svete ženidbe ulivene u zaručnike. Ako muž i žena ostanu otvoreni Duhu i traže njegovu pomoć, neće im izostati komunikacija Očeve ljubavi očitovane i utjelovljene u Kristu. Nazočnost Duha pomoći će bračnim parovima da ne izgube iz vida izvor i dimenziju njihove ljubavi i međusobnog darivanja, kao ni surađivati s njime kako bi u njima odjekivao i prožimao sve dimenzije njihovog života“.

Činjenicu braka kao Kristovog sakramenta nadbiskup je posvjedočio i opisujući situaciju koju je kao svećenik doživio prije trideset godina, kad je kao župnik vjenčao jedan par. Na poziv mladenaca, mons. Zgrablić sudjelovao je na svadbenoj večeri nakon obreda vjenčanja. Za glavnim stolom između mladenaca bila je jedna prazna sjedalica, a ispred nje bili su postavljeni tanjuri i pribor za jelo, kao i na svim drugim mjestima stola u svadbenoj dvorani.

„Kad smo sjeli za stol, bilo mi je neobično kako vjenčani par između sebe ostavlja jedno prazno mjesto. Pitao sam se, zašto nisu sjeli jedan pokraj drugoga. Pomislio sam kako su to mjesto ostavili prazno zbog veće udobnosti i malo šire vjenčanice mladenke. Kad je konobar htio maknuti praznu sjedalicu na kojoj nitko nije sjedio i pribor za jelo koji se ispred nje nalazio na stolu, primijetio sam kako je mladi par dao znak konobaru da ne miče ni stolicu ni pribor za jelo ispred nje. Pomislio sam: bit’ će zanimljivo vidjeti tko to tako kasni na večeru i za koga to mjesto između sebe čuvaju zaručnici. Kako je večer odmicala, prazno mjesto između zaručnika nitko nije zauzeo“, ispričao je mons. Zgrablić. Kad su mladenci došli do stola njihovog tadašnjeg župnika, mons. Zgrablić upitao je mladenku: „Oprosti što sam znatiželjan, ali, smijem li te u ovom trenutku nešto pitati?“. Ona odgovori: „Pa naravno, velečasni, samo pitajte.“ „Za koga vi čuvate ono mjesto između tebe i muža?“. A ona odgovori: „Barem bi Vi, velečasni, to trebali znati!“ „Ja? Stvarno ne znam!“. Zatim mi ona odgovori: „Mi znamo i vjerujemo da je istina ono što ste nam govorili u pripremi za ženidbu, na zaručničkom tečaju. Ja svog Antu stvarno volim. I on voli mene. Mi se veselimo jedan drugome i našem budućem zajedničkom životu, našoj obitelji. Mi našu ljubav koju osjećamo nismo naučili, nismo je kupili, nismo je dobili u igrama na sreću. Ona nam je darovana. Mi vjerujemo da je Bog ljubav i u Kristu je ovu ljubav, ovaj veliki dar, Bog darovao nama. Krist je danas našu ljubav blagoslovio i uzdigao ovaj dar na najveće dostojanstvo, dostojanstvo sakramenta. Ova sjedalica između nas je za Isusa. Ona nije prazna. Ona nas podsjeća da je Isus s nama. Htjeli smo da bude s nama i na večeri, a ne samo u crkvi. Mi želimo da on bude s nama u svakom trenutku našeg života. Želimo da Isus stoji u našoj sredini cijeli život, kad nam bude lijepo kao danas i kad bude teško. Želimo da nas Isus drži za ruku i vodi putem ljubavi koju nam je darovao i na koju nas poziva. Kad Isusu pružimo ruku i kad nam Isus da svoju ruku, on nas nikad više na ispušta iz svoje ruke. Zar ne, velečasni?“. Zadivio sam se gesti ovog para i riječima mladenke i, iako je prošlo tridesetak godina od njihovog vjenčanja, živo nosim u sjećanju ovaj bračni par, njihovu cijelu obitelj i njihovo svjedočanstvo s dana vjenčanja“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio da su prije 45 godina, 11. lipnja 1979., na slavlju  Branimirove godine u Ninu, hrvatski biskupi i brojni vjernički puk izrekli zavjet: “Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi svetu Misu“. Potaknuo je na obnovu toga zavjeta, „kako bi svaka obitelj po zajedničkoj svakodnevnoj molitvi i redovitom sudjelovanju na nedjeljnoj i blagdanskoj misi, napredovala, sazrijevala i donosila dragocjene plodove ljubavi te svaka obitelj postala sveti Hram u kojem prebiva Duh Sveti, božanska ljubav. Zagovor i primjer Svete Nazaretske obitelji u kojoj je svaki njen član usmjerio svoj život prema Božjem naumu i surađivao s Božjim planom, neka Vam bude snaga u ostvarivanju onoga što jeste u Božjim očima i u Božjem planu“, poručio je mons. Zgrablić sudionicima susreta obitelji Zadarske nadbiskupije.

I. G.

Foto: I. Grbić

„Neka se ispuni moj vapaj od početka, otkad sam saznala za njegovu tešku dijagnozu: Gospodine, budi blagoslovljen i proslavi se!“, kaže Sonja Petani, supruga Božidara Petanija kojega su u prvom tjednu travnja brojni u Zadru ispratili u Vječnost. S Božidarovog sprovoda ljudi nisu otišli očajni, nego utješeni, mnogi među njima govoreći da tako ‘nešto’ još nisu doživjeli. Ljudi sami kazuju: ‘Svjedočili smo znaku velike Nade, Vjere i Života’.

Objava koju je na Facebook stranici Zadarske nadbiskupije u velikom broju čitalo više tisuća ljudi o posljednjem ispraćaju Božidara, rodom iz arbanaške župe Gospe Loretske, u prilog je ostvarenju Sonjine molitve da se po Božinoj smrti proslavlja Božansko milosrđe. Doživljavajući čudesno očitovanje mnogih Božjih znakova tijekom godinu i četiri mjeseca Božine teške bolesti, Sonja se pitala: „Čemu, kome posvetiti Božinu bitku?“. I pokazalo se – Božanskom milosrđu. I u toplicama gdje je bio, iznad mjesta Boži namijenjenog, nalazila se i dočekala ga je slika Milosrdnog Isusa.

Cijelo vrijeme tijekom njegove bolesti, Božo i Sonja molili su krunicu Božanskog Milosrđa. Zadnja dva mjeseca, kad je teže govorio, Sonja je uz Božu sama nastavila moliti. Potom mu je, nakon izmoljene krunice, čitala Dnevnik sv. Faustine Kowalske, želeći ga i time ohrabriti po milostima koje je Isus obećao sv. Faustini za vjerne duše.

Zadnjih deset dana života proveo je u bolnici. Svi koji su ga posjetili, i svećenici iz Arbanasa, uz Božinu postelju molili su krunicu Božanskog milosrđa, a dva puta pridružile su im se i obitelji drugih pacijenata. Do prve nedjelje po Uskrsu, Nedjelje Božanskog milosrđa, dan nakon koje je pokopan, Sonja i Božo molili su Devetnicu Božanskog milosrđa. I umro je Božo dan prije završetka te Devetnice, njen osmi dan.

„Božo je ljubio Boga svim srcem, svom dušom i svim umom svojim. Tako je on živio, djetinjom vjerom, do bolesti. Iskrenom vjerom punoga srca, kao malo dijete. Toliko je on čvrsto vjerovao Gospodinu. Bolest ga je potpuno preobrazila i baš ga stavila u dubinu, pred Križ. I pred Milosrđe koje je on častio. Kao i Srce Isusovo, skroz radosno, ali isprva bježeći od patnje.

A onda je duboko porinuo u otajstvo Križa i to svjedočio. Svi su vidjeli koja je preobrazba nastala, kad je Božo bolovao, s obzirom kakav je čovjek prije bio. Bog je dao da u smrti dočeka Božansko milosrđe. To je pobjeda. I nije kraj, nego početak“, kaže Sonja i nastavlja: „U svemu tome, ja sam stalno imala poticaj da trebam služiti. Da trebam izdržati sve što se događa i služiti. Božo je bio perfekcionist i uvijek je išao do kraja i prije u životu, u sportovima, u svemu. Tako je i u bolesti, s teškom hemiparezom, lijeva polovica tijela bila mu je oduzeta, ali on je i u tom stanju naučio hodati. Mi smo vježbali, hodali, išli smo svaki dan na misu, dok god je mogao. Dok nije jednog rujanskog dana pao, točno pred slikom Milosrdnog Isusa. I ništa mu se ni tada nije bilo dogodilo. Nakon toga prošli smo bolničke pretrage koje su potvrdile da mu se prilikom toga pada, u glavi ništa nije dogodilo“.

Drugovali su Božo i Sonja s Nebeskom Crkvom, sa sv. Josipom. Počevši od Bezgrešne, kojoj je Sonja osobito posvećena. I Božo je izvršio posvetu Bezgrešnoj 8. prosinca 2023., pred kipom Gospe Loretske, u zajedništvu vjernika koji svakog ponedjeljka u arbanaškoj crkvi Gospe Loretske mole za pastire Crkve. I tada je Božo u svojoj ruci držao upaljenu svijećicu dok su molili posvetu Bezgrešnoj. Sonja je zahvalna što je Božu i njihovu obitelj u njihovoj kući, za svoga pastirskog pohoda toj župi, pohodio i dolaskom ohrabrio i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, na prijedlog arbanaškog župnika don Mate Kujundžića.

I baš i upravo na svetkovinu Bezgrešne, 8. prosinca 2022., dogodila se jaka tjelesna manifestacija kojom je i na izvanjski način počeo križ Božine bolesti. Obraćao se Božo i našim, zadarskim svecima, koji njemu nisu bili na razini jednog godišnjeg, blagdanskog slavlja i tradicijski spomen iz 4. stoljeća.

Božo je počeo baš zazivati zagovor zadarskih svetaca, Stošije, Krševana, Zoila i Šime od dana kad je primio bolesničko pomazanje u zadarskoj crkvi sv. Šime, dan nakon proslave blagdana sv. Šime, 9. listopada 2023. godine. Nedugo nakon toga, završio je u bolnici i čudesno se, mimo medicinskih prognoza, nakon teške moždane upale, probudio ujutro na blagdan sv. Krševana.

I Sonja se čudila, otkud Boži poticaj i želja, od svih poznatih svetaca svijeta, intenzivno se utjecati zagovoru baš zadarskog zaštitnika, sv. Krševana? Realno, Krševana se, u većini, spominjemo od njegovog blagdana do blagdana. No, Božo je vjerovao u živu prisutnost sv. Krševana. I, nakon prve jače krize koju je imao uslijed upale mozga, tijekom njegove prve hospitalizacije, Božidar se probudio – baš na blagdan sv. Krševana, 24. 11. 2023. godine. Ta prva velika kriza koja je bila zahvatila cijelo njegovo tijelo, dogodila se deset mjeseci nakon Božine teške operacije, koja je bila na rođendan njegove supruge Sonje, 27. siječnja 2023. godine. Operacija je bila tako zahtjevna i kritična da im je rečeno kako nakon nje ima još koji mjesec života. No, Božo je, uz pomoć Neba i svoga Gospodina, nadživio medicinske prognoze.

Dan prije Krševanovog blagdana, stanje je bilo tako kritično, da su im rekli da Božo noć neće preživjeti. Sva tri arbanaška svećenika tada su pohodila Božu i liječnici su obitelji dali cijeli dan priliku da se od njega oproste. „Božo se sutradan probudio iz toga teškog stanja, da smo mi svi bili zatečeni. To je bilo nevjerojatno. Zazivali smo sv. Stošiju, sv. Krševana, sv. Šimu, sv. Zoila, i pratili su ga“, kaže Sonja.

Sljedeća, druga velika medicinska kriza s njegovim stanjem bila je dva mjeseca nakon toga, kad je Božo završio u bolnici opet uz zadarsku zaštitnicu, kojoj se prethodno utjecao – na blagdan sv. Stošije. Od tada je deset dana boravio u bolnici, a dva dana, zemaljski gledano, bio je ‘isključen’ za mogućnost oporavka. No, nakon sv. Krševana iz prve krize, i sv. Stošija je podigla Božidara i taj drugi  put. Stošija, zaštitnica i mučenica (bračne) čistoće, bila je na usnama Božinih zaziva. Nakon zloćudne dijagnoze, Božo je molio Devetnicu sv. Stošiji, ususret njenom blagdanu 15. siječnja.

Od svih i toliko općepoznatih univerzalnih i hrvatskih svetaca čijem se zagovoru ljudi uglavnom i najviše utječu, kod vrata Božine sobe u zagrebačkoj bolnici Rebro gdje je bio na operaciji, nalazila se slika baš i upravo – Sv. Stošije – usred zagrebačke bolnice! Zadarska zaštitnica Stošija dočekala je Božu odmah na vratima njegove bolesničke sobe na Rebru.

Dok god je fizički mogao, Božo je svoj dan započinjao zazivom Duha Svetoga, moleći Himan Duhu Svetom te posvetu Srcu Marijinom i Srcu Isusovom. Činio je to na koljenima. Ta, ‘samo’ tijelo mu je bilo bolesno. Ne njegova božanska volja, patnjom isprano htijenje i trpljenjem očišćena duša. Za vrijeme te molitve Božo je uvijek bio okrenut prema zvoniku i oltaru svoje župne crkve Gospe Loretske, u čijoj blizini Petanijevi žive.

Svaki dan bio je pomazan nekom blagoslovinom: balzamom Milosrđa iz Krakowa, ili uljem iz Loreta, uljem sv. Šarbela iz Libanona ili blagoslovljenom vodom iz Lourdesa. Od početka njegove bolesti, Gospodin je Boži pokazao niz konkretnih, čudesnih očitovanja, da s evanđelistom Lukom, i po Božinoj smrti, možemo reći: „Svjedoci smo tih događaja mi i Duh Sveti, kojega Bog dade onima što mu se pokoravaju“. I sv. Luka je bio liječnik. A put obraćenja Bože i Sonje počeo je upravo na svetkovinu Duhova 2006. godine u Međugorju, gdje je tada hodočastio autobus uglavnom bračnih parova, koji uskoro nakon toga postaju članovi crkvene zajednice Apostoli Krvi Kristove.

Cijeli život Božo, vrhunski sportaš, izgledao je stameno, kršno, čvrsto, čelične snage i mišića. Istrenirano. Pred kraj života, po bolesti je uslijedio najteži i najzahtjevniji trening njegove duše, uma i duha. Koja je to i kolika poniznost, nakon ljepote i snage njegovog sportskog izgleda, otkriti se pred ljudima u nemoći, bez glasa, kad je taj tjelesni sklad narušen; biti među ljudima koji su te do jučer poznavali kao osvajača najviših visina i dubina, u stanju koje je odudaralo od svega kako si ‘moćno’ prije izgledao. Biti pridržavan rukom svoje Sonje dok hromo hodaš, kad ideš kleknuti pred svoga Kralja i podići se, prije i poslije svete pričesti na misi.

Božo je prije bolesti mogao i činio toliko toga što je većini drugih, ‘prosječnih’ ljudi, u smislu tjelesne izdržljivosti i snage, nemoguće i neuobičajeno činiti. Tim više, u Božinom životu tako vidljivim, opipljivim biva Božja riječ iz Knjige Propovjednika: „Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog… Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja“.

Božina bolest i smrt, baš u ovom uskrsnom vremenu, snažno progovara i ljude je, kao Navještaj i svjedočanstvo, božanski dotaknula. Ta snaga uskrsnuća života našega brata u vjeri ucijepljenoga u tkivo svoje župe i Crkve dotaknula je sve koji su ga poznavali i koje je objava o njegovom ispraćaju dodatno, nježno i dirljivo ‘protresla’, potaknula na promišljanje o besmrtnom životu, Bogu, snazi duše i vjeri, kako to samo ranjeno srce, koje istovremeno krvari i biva balzam, zna učiniti, pokrenuti… mlade i zrele ljude, djecu koji su o Božinoj smrti i životu ovih dana govorili svojim bakama i djedovima, raznoseći im s Facebook stranice Zadarske nadbiskupije objavu s njegovog posljednjeg ispraćaja.

Župnik don Mate: „Božo je uvijek svetu pričest primao na koljenima, s dubokom poniznošću“

Na Božinom sprovodu na Gradskom groblju u Zadru, u ponedjeljak, 8. travnja, don Mate Kujundžić, župnik Arbanasa je rekao: „Božina smrt je prije svega otajstvo uskrsnuća. Božidar mi je prvi susjed, puno vremena proveli smo zajedno, u uredu. Sjećam se toga dana kad su javili da ne ide kako treba. Ušao je u moj ured, znao je dijagnozu. Rekao mi je: ‘Don Mate, što je ovo? Što sada?’. Bio sam zatečen. Rekao sam mu: ‘Možda te Gospodin zove na neku drugu razinu’. Jer mi ovo ne razumijemo. I tamo gdje je on bio sam, a znamo s čime se bavio i što je volio, često je sam zaranjao – i nitko nije išao za njim. Slično je i kod ovih bolesti. Mi ne možemo jedni druge u tome skroz slijediti niti znamo kako je drugome. Ali, patnja nije Božja kazna. Ona se pritjelovljuje Isusovim patnjama, kako kaže i sv. Pavao, otkupljenju. Ona nam otvara vrata raja. Vjerujemo da se to događa i ne mogu drukčije nego da vam to svjedočim.

Kolege svećenici, obitelj i drugi koji su bili blizu Božidara, ja ne znam da je on propuštao svetu misu i kad je bio zdrav. Uvijek je svetu pričest primao na koljenima, s dubokom poniznošću. Mislim da je nama to veliko i otajstveno da mi to razumijemo. Neka mu bude nagrada Gospodin koji je uvijek bio s njim. Božidar je uvijek spominjao njegov petak, prvi petak, toliko je častio Srce Isusovo kroz svoj život. Dragi Božo, hvala ti za sve što si dao gradu Zadru, Arbanasima i našoj domovini, za vrijednosti koje si ostavio, obitelj. Do susreta u vječnosti“, rekao je don Mate.

Don Marko: “Božidar je govorio: ‘Ja želim biti svet'”

Nakon sprovoda, misu zadušnicu u crkvi Gospe Loretske predvodio je don Marko Majić Mazul, arbanaški župni vikar koji je Božu duhovno pratio. Don Marko je u propovijedi rekao: „Bog je odabrao za kraj njegovog ovozemaljskog života petak, dan Presvetog Srca Isusovog koje je Božidar jako častio. Ispraćamo ga na Blagovijest, još jedan dar – Božidara predajemo gore u najsigurnije ruke. Sveci su govorili da su najsigurnije ruke, ruke Blažene Djevice, Marije. Nas dvojica postali smo baš braća, prijatelji. Život kojeg sam kod njega vidio daje mi smiraj u srcu, povjerenje, jaku vjeru da je zaista otišao u prave ruke.

Isus je rekao, tko u njega vjeruje, ako i umre, živjet će. Susreo sam jedanput Božidara vani ispred crkve, pred vratima oratorija, još dok nije imao bolest. Došao je na molitvu, trebao je moliti s par ljudi neku dužu molitvu. Čekao je, međutim, nitko nije došao. Pitao sam ga: ‘Božo, što čekaš?’. Rekao je: ‘Pa čekam da ljudi dođu na molitvu, dogovorili smo se. Trebamo moliti’. Tražio je brojne sportove i situacije da se ispuni, baš do kraja. Na početku našeg upoznavanja, izgledao mi je baš kao malo dijete. „Ne, mi ćemo moliti. Nije bitno je li tko došao. Ja sam došao i moram moliti“. I mi smo tu molili. Meni je to bilo svjedočanstvo i poticaj.

Poslije, kad ga je bolest zahvatila, bio je i u stanju kad nije više mogao govoriti. Posjećivali smo ga i u bolnici. Onda se nazirala neka riječ na njegovim usnama, pa smo svi prebirali što hoće reći. Jel’ ti što treba? I kao da je htio reći, i skupio je snagu, i izrekao je i čuli smo ga. I navikneš da bolesnici, neki će kukati, neki će nešto tražiti. Mi smo se toliko naprezali, a on na kraju kaže: ‘Ma ništa, sve u redu’.

Ono što je imao u srcu i što je rekao je pokazatelj njegovog duhovnog stanja. Odmah sam pomislio na plodove Duha Svetoga: blagost, uzdržljivost, mir, ljubav. To se tako sjajno svjedočilo kroz njega. I to svjedoče svi koji su ga poznavali i u teškoj bolesti.

Božidar svjedoči da je ovaj život kratak i da nema toga ekstrema, ispunjenja, materijalizma, nema toga novca koji čovjeka mogu tako umiriti, kao dragi Bog. Božidar svjedoči rečenicu sv. Ivana Bosca: ‘Spasi dušu, spasio si sve’ i sv. Dominika Savija: ‘Ako ne postanem svet, nisam ništa napravio’.

Božidar je govorio: ‘Ja želim biti svet’. I zaista se trudio. A Bog ga je čuo i čistio izvanredno i prebrzo – da to postigne na najbrži mogući način. Jedan njegov bližnji rekao je 1:0. Božidar je uspio. On je pobijedio. U to čvrsto vjerujem.

Možemo mi biti sretni na zemlji, ali pitanje je, hoćemo li mi pobijediti? Hoćemo li mi uspjeti? Svjedočanstvo našeg Božidara, njegove obitelji, bližnjih i prijatelja možemo zaključiti s rečenicom iz Evanđelja: Reče joj Isus: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?’. Odgovori mu: ‘Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!’“, poručio je don Marko.

Božidar Petani, otac trojice sinova, bio je poznati ronilac, nacionalni rekorder i svjetski prvak u ronjenju na dah, osvajač brojnih sportskih odličja. Dobitnik je Grba Grada Zadra i najbolji sportaš Zadarske županije u 2012.

Preminuo je u petak, 5. travnja 2024. u 50.-oj godini života. Pokopan je u ponedjeljak, 8. travnja. Supružnici Božidar i Sonja kao bračni par živo su svjedočili svoju vjeru i jako su aktivni u svojoj rodnoj župi Gospe Loretske u Arbanasima. Sonja je supokretačica i voditeljica molitvene zajednice ‘Svećenički marijanski pokret’ u posveti Bezgrešnoj koja djeluje u arbanaškoj župi. Svakog ponedjeljka na molitvenom susretu u crkvi Gospe Loretske u Arbanasima, nakon večernje mise, ta zajednica okuplja se pred kipom Gospe Loretske i moli za crkvene pastire, svećenike i biskupe.

Dragi Božo, hvala što si baš i za vrijeme teške bolesti, živo i ponizno svjedočio povezanost s Nebeskom Crkvom i vjeru u Isusa Krista, raspetoga i uskrsloga.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić / Privatna arhiva Petani

Sjednica Povjerenstva za duhovna zvanja i ministrante Zadarske nadbiskupije pod predsjedanjem don Ante Dražine, predstojnika toga Povjerenstva, održana je u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u utorak, 9. travnja.

Na sjednici je najavljeno da će se Bdjenje za duhovna zvanja održati u četvrtak, 18. travnja, ususret Nedjelje Dobrog Pastira, u katedrali sv. Stošije u Zadru, s početkom u 19,30 sati. Bdjenje će se sastojati od Službe riječi, bit će prigodni duhovni nagovor, svjedočanstvo redovnica o razvoju njihovog duhovnog poziva i euharistijsko klanjanje pred Presvetim. Nakon Bdjenja za sve sudionike će biti agape u sjemeništu ‘Zmajević’.

Svećeničko ređenje trojice kandidata će biti u katedrali sv. Stošije u subotu, 8. lipnja, a uoči ređenja, u petak, 7. lipnja, u crkvi Gospe od Zdravlja u Zadru će se održati euharistijsko klanjanje.

U osvrtu na Susret ministranata Zadarske nadbiskupije koji je održan u ožujku u sjemeništu ‘Zmajević’, a okupio je 83 ministranta, pohvaljen je dobar odaziv ministranata iz raznih župa. Najavljeno je održavanje velikog godišnjeg Susreta ministranta Zadarske nadbiskupije u subotu, 22. lipnja, koji se tradicionalno održava u Vrani, a sadrži duhovni dio s prigodnom katehezom i misnim slavljem te rekreativni dio.

Na sjednici se razmatralo i kako, pored već postojećih susreta za ministrante, dodatno potaknuti ministrante da na svojim okupljanjima u župama tijekom cijele godine obrađuju katehetske materijale o određenoj temi iz života Crkve i područja vjere. To stjecanje prigodnih katehetskih znanja ministranata na njihovim susretima u župi bila bi priprema za natjecanje koje bi bilo na većem susretu ministranata Zadarske nadbiskupije koji se održava u sjemeništu ‘Zmajević’, gdje bi se održala svojevrsna ‘ministrantska olimpijada’; tada bi se u kviz natjecanju provjerilo znanje i građa koju su ministranti pripremali na svojim župnim susretima.

Istaknuto je da su animatori važni i u radu s ministrantima, kao što su važni u cjelokupnom pastoralu u radu s mladima. Animatori kao vršnjaci ministranata mogu osobito doprinijeti u njihovoj edukaciji i biti pokretači igara i druženja i na susretima ministranata, pomoći organizaciju tih susreta. Svjedočanstvo vjere mladih animatora može biti dragocjeni doprinos u radu s ministrantima, prikladnim načinom prenijeti ministrantima pouku i sadržaj koji spada u njihovu službu. U tome može pomoći i suradnja s Povjerenstvom za mlade.

Svećenici su potaknuti koristiti molitvene materijale u poticaju za razvoj duhovnih zvanja kako bi u svojim župama organizirali klanjanje i druge prigodne događaje u molitvi i animaciji za duhovna zvanja. Na sjednici je bio i mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

I.G.

 

Župljani župe sv. Kuzme i Damjana iz Slivnice i župe sv. Nikole iz Islama Latinskog, predvođeni svojim župnikom don Lukom Šustićem, hodočastili su u subotu, 6. travnja u Međugorje.

Dva autobusa sa 111 hodočasnika vodili su župnik Šustić i Denis Žunić, vjeroučitelj iz Slivnice. Susret je bio prožet osobnom i zajedničkom molitvom, prigodom za ispovijed i druženjem. Među hodočasnicima su bile i mlade obitelji s djecom, krizmanici i prvopričesnici. „Župljanima to hodočašće predstavlja duhovno bogatstvo, posvjedočili su kako ih je duhovno ispunilo, molitveno, a međusobno druženje dodatno ih je zbližilo i povezalo. Hodočašće je način evangelizacije i osobito draga ponuda Crkve vjernicima koje u njima potiče dodatno predanje u odnosu s Gospodinom i njegovanje pobožnosti. Hodočasnici su ponijeli svoje nakane, potrebe, zahvale, neki su išli i bosi na brdo ukazanja“, rekao je župnik Šustić. Hodočasnici su pohodili Gospin muzej i brdo ukazanja, a putem do brda molili su krunicu. Sudjelovali su i u zajedničkom večernjem programu koji se sastojao od molitve krunice, misnog slavlja i euharistijskog klanjanja pred Presvetim. Župljani Slivnice i Islama Latinskog prije nekog vremena hodočastili su u Mariju Bistricu. No, odaziv za ovo hodočašće u Međugorje bio je višestruko veći.

I.G.

Foto: Župa Slivnica

Na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u srijedu, 10. travnja, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, o temi ‘Contemplatio’, četvrtom stupnju Lectio divina, izlagao je o. Jozo Milanović, OSB, iz benediktinskog samostana na Ćokovcu.

Lectio divina je božansko čitanje Svetog Pisma. „To čitanje znači da mi slušamo kako nam Krist čita svoju riječ. Zapravo, Krist nam čita samoga sebe. Ako kažem da ja čitam, ako pođemo od sebe, zaputili smo se krivo“, upozorio je o. Jozo.

U Lectio divina kao razgovoru s Kristom, osoba ne razgovara s Kristom, nego on razgovara s osobom, odnosno, sa svojom zajednicom, ako se moli u zajednici. Važno je vjerovati i znati da je govor Gospodina prvi i glavni, istaknuo je o. Jozo. Taj razgovor ima dva dijela. „U prvom dijelu Krist govori, ja odgovaram. Krist je govorio u ono vrijeme. Obično čujemo na početku Evanđelja, ‘U ono vrijeme’. Da razumijemo što se dogodilo, treba nam drugi stupanj, meditatio – ne ‘U ono vrijeme’, nego u ovo vrijeme. U prvom stupnju je dobro proučiti na što se odnosi ono što se dogodilo u ono vrijeme, da se ne bi krivo zaključilo za drugi stupanj, za drugi dio Kristovog govora, što mi Gospodin govori danas. Ono što je Gospodin nekad rekao, on ponovno govori i želi biti živa riječ u našem životu – u ovo vrijeme. Što meni Gospodin danas govori“, naglasio je o. Jozo.

Predavač je podsjetio na misao Benedikta XVI. da se „Lectio divina zaustavlja na Contemplatio, tijekom kojega usvajamo kao dar Božji sâmi njegov pogled u prosuđivanju stvarnosti“.

„Bog nam daje svoj pogled. Kao što se služi našim ustima da kaže svoju riječ, tako se služi našim očima da gleda. Lectio divina znači čitanje, da osoba zna kako će gledati, Kristovim očima. Lectio divina je molitva utemeljena na riječi Božjoj u kojoj nam Gospodin govori i već nam daje odgovor kako ćemo mi njemu odgovoriti. Riječ Božja je dar“, rekao je o. Jozo, istaknuvši da osoba sebe treba pripremiti da bude spremna primiti dar koji nam se daje. Čovjek treba moliti, kako bi znao što mu je činiti, raditi. Plod kontemplacije treba biti i da osoba spusti pogled prema bližnjima, da se očituje u djelima, u pružanju pomoći potrebnima.

Za Lectio divina je važno misliti i u kojem smo vremenu crkvene godine i shodno tome čitati Božju riječ čiji je sadržaj i duh događanja prikladan baš za to vrijeme liturgijske godine. U tom kontekstu, o. Jozo je potaknuo da se „izabere izabrano“, evanđelje od dana, tekstovi u Službi čitanja od dana, a ne da isključivo mi sami nasumice biramo što ćemo pročitati svakog dana iz Svetog pisma.

„Lectio divina nije liturgijska molitva, nego ona liturgijsku službu čitanja na misi priprema i nastavlja. Crkva želi da nastavljamo dalje u danima i životu ono što smo slušali u nedjelju, s čime započinje tjedan. To nije samo pripremanje, nego i nastavljanje čitanja Božje riječi. Lectio divina nastavlja čitanja od liturgije, od bogoslužja“, rekao je o. Jozo, naglasivši da je važno da osoba u toj molitvi promišlja i razmatra: ‘Što si Gospodine meni danas dao, što trebam vidjeti’.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

Vlč. Ivan Vučak, župnik župe Presvetog Trojstva u Krašiću, predvodio je svečano misno slavlje na Zavjetni dan sv. Šime, u ponedjeljak, 8. travnja, u svetištu sv. Šime u Zadru.

Osmi u mjesecu je Zavjetni dan kad se u zadarskom svetištu sv. Šime osobito moli za bolesne i potrebne, a misno slavlje u crkvi sv. Šime predvodi netko od upravitelja hrvatskih svetišta ili svećenika iz drugih dijelova Hrvatske. To je novost u hodočasničkoj sezoni sv. Šimi koju je odredio don Damir Šehić, upravitelj svetišta sv. Šime u Zadru.

Riječi sv. Šimuna koje je izrekao u susretu s Isusom u jeruzalemskom hramu, ‘Sad otpuštaš slugu svoga u miru…’, Crkva moli svaku večer u molitvi Časoslova, podsjetio je vlč. Vučak na ispovijest Šimunove vjere koji je za Isusa rekao da je  „svjetlost na prosvjetljenje naroda i slava puka izraelskoga“.

U propovijedi je vlč. Ivan govorio o značenju blagdana Blagovijesti koji je liturgijski proslavljen taj dan. „Anđeo Gabrijel donio je blagu vijest, Radosnu vijest, ne samo Mariji, nego cijelome svijetu. Najljepša vijest je da će Djevica Marija roditi sina, Emanuela, što znači Bog koji je jedan od nas. Sve što postoji u katoličkoj vjeri i katoličkoj baštini započinje tajnom utjelovljenja, inkarnacijom. Anđeo dolazi svakome od nas i kaže: ‘Raduj se, ti, koja si milosti puna“, istaknuo je vlč. Vučak, naglasivši da duh koji je počivao na Mariji i koji je osjenio, posvetio Mariju da začne i rodi Isusa, taj isti duh i mi imamo na sebi.

„Nalazimo se u Uskrsnom vremenu kada želimo kroz 50 dana zahvaliti Bogu što je postao čovjekom, koji je podnio muku, smrt i slavno uskrsnuo od mrtvih.  I ovih 50 dana do svetkovine Duhova molimo silu i snagu Duha Svetoga. Bl. Alojzije Stepinac je svakog dana u svojoj sobi u Krašiću molio molitvu za sedam darova Duha Svetoga, da mu Bog pošalje mudrost. Prije toga, molio je molitvu egzorcizma pape Leona XIII.“, rekao je vlč. Vučak, istaknuvši da su Stepinac i drugi sveci živjeli po Božjoj riječi i poput Marije rekli: ‘Evo službenika Božjeg’.

Potaknuvši da budemo ljudi koji će reći: ‘Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju’, propovjednik je rekao da se za prepoznati Božju volju u svom životu trebamo moliti Duhu Svetome koji će nam pokazati pravi put.

„Ono što je anđeo Gabrijel navijestio Mariji, naviješta se i nama danas. Ali, koliko smo mi spremni otvoriti svoje uši, oči, srce, za to čuti i prepoznati? Koliko smo mi spremni ulaziti u dijalog s Gospodinom? Koliko smo mi spremni poput Marije postaviti pitanje: „Kako će to biti?““, rekao je vlč. Vučak.

Šimun je rekao Mariji da je Isus postavljen za znak osporavan; i kršćani su pozvani biti znak osporavan u svijetu, rekao je predvoditelj slavlja. „Marija nije bila zatvorena Božjoj volji, nego je molila anđela: Samo mi, molim te, pokaži put kojim ću krenuti. Ja sam spremna, ali reci mi kako će to biti. To je poanta naše vjere. Kad Bogu upućujemo molitvu, vjerujemo li da nam je ta molitva već uslišana? Mogu li poput Marije biti spreman da je ta molitva došla do Gospodina, a da mi Bog pošalje put na koji način ću ja ostvariti tu molitvu? Onima koji hode s Bogom ništa nije nemoguće. Pozvani smo mijenjati ovaj svijet, biti svjetlo i donositi Isusa drugim ljudima, poput Šimuna; davati Isusa u naručje“, potaknuo je vlč. Vučak.

Nasuprot tom davanju povjerenja Marije riječima arkanđela, vlč. Vučak je podsjetio kako je izgledao susret anđela Gabrijela sa Zaharijom, ocem sv. Ivana Krstitelja. Arkanđeo Gabrijel koji je došao Mariji, došao je i Zahariji i rekao mu da je uslišana njegova molitva, da će njegova žena Elizabeta začeti sina. Zaharija je primjer čovjeka koji na Božju riječ koja mu je upućena počinje sa svojim opravdavanjima, nevjericom.

„Počinju naša negodovanja: Pa gdje si mene našao, nađi nekog drugog. Ja sam star, nemoćan, nisam spreman, što će ljudi reći? Smijat će mi se da je žena u ovim godinama začela sina. I kaže anđeo Zahariji: Jer nisi povjerovao, zanijemit ćeš i nećeš više biti znak osporavan u ovom svijetu. Što bi se dogodilo kad bismo prestali naviještati Isusa Krista raspetoga i uskrsnuloga? Što bi se dogodilo Stepincu da je šutio u ono vrijeme, da se podložio komunističkoj vlasti, da se odcijepio od Vatikana i da je pristao na nacionalnu Crkvu u kojoj će bog biti vlasti, a ne Isus Krist? Ali, Bog ima plan. Zato je pozvao njega, da bude znak osporavan, da bude čvrst i stamen poput Marije“, poručio je vlč. Vučak, potaknuvši vjernike na razmišljanje: „Jesam li poput Zaharije koji traži opravdanje ili sam poput Marije koja kaže: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj’. A ta Božja utjelovljena riječ je Isus Krist“.

S desne strane Stepinčevog radnog stola u Krašiću, gdje je blaženik pisao svoje propovijedi, Stepinac je na polici imao kipić sv. Šimuna „kojega je često pogledavao kako bi i on postao svjetlo na prosvjetljenje naroda. Da može on, Stepinac, biti svjetlo cijelog hrvatskog naroda u tami komunizma, koji je rekao da se u ljubavi prema hrvatskom narodu ne da od nikoga natkriliti. Molimo za Hrvatsku, da nam Bog pošalje svjetlo na prosvjetljenje naroda, da u Hrvatskoj vlada mir Isusa Krista“, potaknuo je vlč. Vučak.

Na kraju mise, vlč. Vučak je istaknuo da će u Krašiću biti povezani sa svetištem sv. Šimuna osobito 8. svibnja, jer toga Zavjetnog dana sv. Šime, kao osmog u mjesecu, ujedno je rođendan bl. Alojzija Stepinca koji će biti svečano proslavljen u Krašiću. U krašićkoj crkvi nalazi se oltar u kojem su relikvije bl. Alojzija Stepinca koje je župi darovao kardinal Franjo Kuharić, rodom iz susjednog Pribića.

Vlč. Vučak je rekao da svake srijede u Krašiću mole na četiri velike nakane: prvo je molitva za sve hrvatske obitelji, za djecu i mlade, za ostvarenje njihovog životnog poziva. Zatim, molitva za nova sveta obiteljska, svećenička i redovnička zvanja. Treća nakana je molitva za sve stare, bolesne, nemoćne, osamljene, umiruće, ljude koji pate i koji su zamolili da se moli za njih kod Stepinca, osobito koji pate u nepravdi života. I četvrta nakana je za dobročinitelje koji pomažu svojim radom, svojim molitvama i darom za buduće svetište bl. Alojzija Stepinca.   Svake srijede u krašićkoj župnoj crkvi u 17,30 sati je molitva krunice, u 18 sati je euharistijsko klanjanje tijekom kojega se čitaju i vjernici nadahnjuju na tekstovima bl. Alojzija Stepinca, a u 18,30 sati je misno slavlje na navedene nakane.

Uz don Damira Šehića, čuvara svetišta sv. Šime, suslavili su vlč. Nikola Jurković, župnik Gornje Stubice i dekan Stubičkog dekanata i don Zdenko Milić, ravnatelj Svećeničkog doma u Zadru i nekadašnji župnik župe sv. Šime, za vrijeme Domovinskog rata. „Bog uvijek obnavlja sve iznova. Čini to u nama i po sakramentima koje slavimo kao i po molitvama koje smo potaknuti izricati. Krašić je mjesto natopljeno molitvom po prisutnosti bl. Alojzija Stepinca koji je tamo proveo svoje zadnje dane života i značajno je za cijeli hrvatski narod i svakog Hrvata“, poručio je don Damir.

Nakon mise, svećenici i vjernici počastili su relikviju sv. Šimuna, svečevo tijelo koje se nalazi u škrinji iznad glavnog oltara u crkvi sv. Šime u Zadru. Pjevanje tijekom mise, pod vodstvom orguljaša Mihovila Buturića, predvodio je ‘Chorus sancti Simeoni’, novoosnovani zbor svetišta sv. Šime koji okuplja zadarske mlade iz profesije klasične glazbe.

Ines Grbić

 

Foto: I. Grbić

 

Na Nedjelju Božanskog milosrđa, 7. travnja, misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

„Na uskrsno jutro svi Gospodinovi učenici bili su zajedno, osim Jude koji se objesio nakon Posljednje večere i Tome koji je napustio zajednicu. Isusova smrt raspršila je apostole na sve strane. U subotu navečer ipak su se okupili u nadi protiv svake nade. Toma je, međutim, otišao za svojim poslom. Toma je bio osebujan u govoru i u ponašanju“, rekao je mons. Puljić. Podsjetio je na situaciju kada je Isus rekao apostolima da će ubrzo otputovati k Ocu, i to trnovitim putem, a apostoli to nisu razumjeli. Nitko od njih nije se usudio ništa pitati. „Jedino se Toma diže i kaže da oni ne znaju kamo to Isus ide, pa prema tome ne mogu ni puta poznavati. Apostoli su se nasmijali, a Petar mu je rekao da takve stvari više ne pita. Toma zbunjeno gleda apostole i kaže im: ‘Ako vi znate kuda on ide, ja ne znam. Isuse, meni nije jasno kojim ti putem ideš k Ocu, pa ni puta ne poznajem’. Toma je iskren. Što osjeća to i kaže, pa ne može tvrditi da u nešto vjeruje, ako ne vjeruje. Sličan je stav pokazao i kad su ga kolege uvjeravali da su Isusa vidjeli. ‘Dok ne stavim svoje prste u mjesto njegovih čavala, dok ne stavim ruku u njegov bok, neću vjerovati’“, podsjetio je mons. Puljić.

Isus je tri godine odgajao učenike, pojedinačno i za­jedno i bio beskrajno strpljiv s njihovim pametima, s njihovim sebičnim srcima, planovima i željama, rekao je nadbiskup. „Nakon Uskrsnuća Toma je do kraja ostao sumnjičav, prkosan i svojeglav, pa je otišao iz zajednice. Da smo mi bili na mjestu drugih apostola, vjerojatno bismo, ljudski gledano, ‘lomili štap nad njim’. Isus, međutim, to ne čini. On blago, milosrdno i strpljivo postupa s Tomom. Ne zaboravlja njegovu veliku iskrenost i ljubav. Dolazi opet u dvoranu i pravac prema Tomi: „Prinesi prst ovamo i pogledaj ruke. Prinesi ruku i stavi je u rebra moja“. To je bio dostatan razlog da Toma izgovori najljepši usklik vjere i priznanja: „Gospodin moj i Bog moj“! A Isus nagrađuje Tomino iskreno traganje za istinom i ljubavlju“, poručio je mons. Puljić.

„Crkva nas svojim liturgijom, Riječju i sakramentima već dva tisućljeća uvjerava, kao što su apostoli uvjeravali Tomu: Isus je doista uskrsnuo od mrtvih! Premda smo po svojoj naravi skloni ‘tražiti opipljive dokaze’ poput Tome, mi ipak prihvaćamo i vjerujemo riječima Crkve, koja je naša Majka i učiteljica“, rekao je nadbiskup.

Božja riječ kaže da su učenici bili „postojani u zajedništvu“ kakvo je u obitelji, obilježeno „zajedništvom stola i materijalnih dobara“. „Oko obiteljskog stola, naime, zbiva se susret i ostvaruje komunikacija. I nije bez temelja što se ustanova euharistije dogodila upravo kod stola na Posljednjoj večeri. I svoje javno djelovanje Isus je započeo kod stola, na svadbi jedne obitelji u Kani Galilejskoj. Stoga, Djela Apostolska pišu o prvoj kršćanskoj zajednici rječnikom obitelji. Isus je, naime, želio da njegovi budu „zajednica braće i sestara“ (Mt 23, 8), zajednica stola i blagovanja, zajednica dobara i međusobne ljubavi. Stoga, Luka izvješćuje kako je „u mnoštvu onih koji su prigrlili vjeru, bilo jedno srce i jedna duša“ te kako „nitko od njih nije zvao svojim ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko“ (Dj 4, 32). Oblik takvog zajedništva zadivio je ondašnji poganski svijet, pa su se divili i govorili ‘Gledajte samo kako se ljube’“, rekao je mons. Puljić.

Podsjetio je kako je na molbu učenika iz Emausa Isusu „da te večeri ostane s njima“, Isus odgovorio još većim darom, pa je sakramentom euharistije ostao s „njima i u njima“. „Taj intimni odnos dao je učenicima osjetiti nebo na zemlji, pa su kasnije govorili da im je „srce gorjelo dok im je putem tumačio Pisma“. Bog je tako zacrtao naum spasenja da srce čovjekovo gladuje za njim i Riječju njegovom, a nju može utažiti samo zajedništvom s njime“, poručio je mons. Puljić.

Na Nedjelju Božanskog milosrđa, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je misna slavlja u župi sv. Ivana Krstitelja Gorica – Raštane, gdje je krizmanicima u župnoj crkvi Gorica i filijalnoj crkvi u Raštanima podijelio sakrament  potvrde.

I.G.

Susret zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića i Ane Uranije, psihologinje iz Obiteljskog savjetovališta Caritasa Zadarske nadbiskupije, održan je u srijedu, 3. travnja u uredu nadbiskupijskog Caritasa u Zadru.

Nadbiskup Zgrablić pohodio je Caritas kako bi zahvalio Uraniji za njen 19-godišnji rad u zadarskom Caritasu, nakon kojega Uranija odlazi u mirovinu, s 41 godinom radnog staža. Mons. Zgrablić izrazio je priznanje dugogodišnjem radu Uranije koji je zahtjevan jer podrazumijeva rad s osobama i obiteljima koje se nalaze u raznim poteškoćama i trebaju stručnu pomoć. Pomoć obiteljima je važna uloga i poslanje Crkve. Nadbiskup je rekao kako Mi život trebamo darovati iz dana u dan, osobito u obiteljima, kao i najpotrebnijima, najugroženijima, najslabijima i najranjivijima, u čemu je važno poslanje i uloga upravo službi Caritasa.

„Trebamo umirati sebi kao pšenično zrno. Nema života bez žrtve. U daru umiranja nismo prepušteni samima sebi. Euharistija je naša snaga i hrana. U školi euharistije i u daru sebe dolazimo do otkrića istinske slobode duha; slobode od našeg egoizma, oholosti i tako možemo iskusiti ljepotu našeg postojanja. Samo onaj koji daruje život po uzoru na Isusa Krista, taj ga dobiva, taj je slobodan“, rekao je mons. Zgrablić.

Psihologinja Uranija i svojim stručnim radom, svojom suosjećajnošću za potrebne i osobnim svjedočanstvom vjere, pokazala je kako se život ne posjeduje samo radi nas samih, nego se dijeli s drugima. I Isus je potaknuo da živimo kao ‘pšenično zrno’ koje, kada padne na zemlju i umire sebi, donosi rod. „Iz umiranja sebi rađa se novi život. Bez umiranja sebi, poput zrna koje se čuva u posudi, ni ljudski život nema svoje prvotne svrhe. Život tada ostaje besplodan i bez onoga što je njegova bît. Hvala gospođi Uraniji što je darivala sebe ljudima u potrebi, bila im je na raspolaganju iz dana u dan, godinama, u poslanju i službi onoga za što nas Bog treba, pa i kada nam se neke druge stvari u životu čine ljepšima, važnijima ili ugodnijima. Nije lako umirati sebi. Ali, darivati život je najveća dragocjenost koja ispunjava i uzdiže osobu koja sebe dariva drugome, kao i onoga koji pomoć prima“, rekao je mons. Zgrablić.

U Obiteljskom savjetovalištu zadarskog Caritasa, Uranija je radila individualno s osobama koje su bile u potrebi i same su željele dolaziti po stručnu pomoć i savjete. Radila je i s bračnim parovima pomažući izgradnju narušenog partnerskog, bračnog odnosa, kao i s rastavljenima i s osobama koje su bile u procesu rastave, a htjeli su se pomiriti da razvod ne bi negativno utjecao na njihovu djecu. Radila je i s cijelim obiteljima, s djecom i roditeljima. Uranija je imala i grupne psiho-socijalne tretmane, zvali su se ‘Škola za roditelje’. To je bilo namijenjeno roditeljima koji žive u riziku da mogu pogriješiti u odgoju, da mogu zanemariti neke aspekte odgoja koji su rizici za razvoj djece. U Caritas su dolazili i roditelji koji su imali poteškoće koje su se mogle negativno odraziti na djecu. U Obiteljskom savjetovalištu provodili su tretmane i za počinitelje obiteljskog nasilja. U početku je to bilo samo za muškarce, onda su imali i ženske grupe. To su radili u suradnji sa Sudom, to su uglavnom prekršajni postupci. Sada su se uključili i slučajevi koji dolaze iz kaznenih postupaka, preko Centra za probaciju. Uranija je vodila i psiho-terapijsku i psiho-dramsku grupu.

„Imali smo puno programa koje smo ostvarivali i s vanjskim suradnicima, jer se pogotovo grupni tretmani rade u koterapijskom paru. Kažem korisnicima: ‘Svi osjećaji su dobro došli’. I tuga i ljutnja i radost, svaka emocija ima razlog zašto se javlja u određenim situacijama. Učimo naše klijente da budu u kontaktu s tim osjećajima, to zajedno dijelimo i to nije uvijek lako. Ali je korisno dugoročno“, poručila je Uranija.

U Obiteljsko savjetovalište zadarskog Caritasa svake godine dobivali bi između 80 i 100 novih slučajeva, odnosno, dolazilo bi toliko obitelji s kojima bi svake godine započinjalo oko sto novih tretmana u pružanju pomoći. Neke pojedince i obitelji u Obiteljskom savjetovalištu stručni djelatnici pratili su više godina. Ovisno o potrebama, netko je došao na jedan savjetodavni razgovor, netko dođe na nekoliko razgovora, savjetovanje koje da podršku, uvid u problem pa ljudi odu s tim dalje u život. Neki traže dublje rješavanje problema i u takvim slučajevima rijetko kad se može postići napredak ispod šest mjeseci. S nekim ljudima koji su imali većih poteškoća, Uranija je provodila tretmane i po dvije, tri godine.

„Neke situacije te jako pogode. Zato je važna profesionalnost, stručna osposobljenost i znanje kako se ophoditi s raznim vrstama problema i poteškoća. Važan je pristup da vidimo što možemo učiniti da osobi bude lakše. Nekad smo i zaplakali, kod nekih gubitaka. Naša profesija traži stalne supervizije i usavršavanje, jer mi smo instrumenti u radu koji je zahtjevan i traumatičan za osobe koje pogađa određena situacija. Stoga mi psiholozi i drugi stručni djelatnici trebamo i međusobno razgovarati kako mi doživljavamo probleme svojih klijenata da bismo procesuirali neke stvari“, rekla je Uranija.

„Odlazim iz Caritasa u zahvalnosti što sam mogla raditi na ovakvom mjestu. Tu sam mogla dati sva svoja stručna znanja i iskustvo u pomaganju ljudima koji to trebaju i žele. U državnim institucijama je teže raditi, jer tamo dolaze i ljudi koji to ne žele, pa se mogu dogoditi otpori i sukobi. U Caritas po pomoć dolaze ljudi koji to žele. Taj rad nije uvijek lagan. Kad se radi s ljudima koji su u problemima i teškoćama uvijek se nailazi na neke ‘transfere’, kako stručno kažemo, koji mogu biti pozitivni i negativni. Ali, to je dio našeg posla za kojeg smo osposobljeni“, rekla je Uranija.

U radu Obiteljskog savjetovališta i nje kao psihologinje najvažnijim je istaknula  susret s ljudima, kontakt, otvoreni razgovor i povjerljivost. „Mi znamo puno tajni i teških situacija o mnogim ljudima i to nikad ne izađe iz nas koji radimo s ljudima. Taj dio je jako važan, bez toga nema povjerenja i napretka za te osobe i nas. Ljudi su nam zahvalni što ih slušamo i što im pomažemo. Međutim, taj naš posao izgrađuje i nas same, profesionalno i osobno. Sve što su meni ljudi povjerili kroz tolike godine, pomoglo mi je da profesionalno izgradim sebe. Sada imam puno više iskustva i još bolje prepoznajem neke potrebe koje pred mene dolaze. U tom direktnom odnosu s ljudima, koliko to pomaže njima što iskreno povjeravaju svoje stvari meni, i meni pomaže da učim od njih i koristi mi u profesionalnom i u privatnom životu. To me izgrađuje u svim situacijama“, rekla je Ana Uranija.

Uranija je zahvalila mons. Zgrabliću za posjet, zahvalu i prigodni dar koji joj je nadbiskup uručio. Na oproštajnom susretu, uz dan Uranijinog umirovljenja, četvrtak, 4. travnja 2024., bio je i don Dario Matak, ravnatelj Caritasa Zadarske nadbiskupije koji je također zahvalio Uraniji za njen predani i marljivi doprinos u radu Obiteljskog savjetovališta Caritasa Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

 

Uskrsni susret zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića, sjemeništaraca, bogoslova i đakona Zadarske nadbiskupije održan je u srijedu, 3. travnja u Nadbiskupskom domu u Zadru.

Susret je počeo misnim slavljem koje je u kapeli Nadbiskupskog doma predvodio mons. Zgrablić, a koncelebrirao je mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Nadbiskup je poželio mladićima na putu prema svećeništvu da budu dionici Isusovog života i uskrsnuća ne samo izvanjski, nego da sve više i dublje srastu s Kristom. U tome nas krijepe i hrane euharistija i Božja riječ.

Razmatrajući navješteno Evanđelje o susretu Isusa i učenika na putu u Emaus, za koje vrijeme je Isus učenicima tumačio Pisma, nadbiskup je rekao da Božja riječ ima moć mijenjati čovjeka i stvarati nove ljude. „Božja riječ ima moć jer je puna Duha Svetoga, bogolika. Božja riječ mijenja, kao što je učinila kod prvih učenika. Božja riječ nam pomaže da uđemo u neizmjerno bogatstvo ljudskog života. Kako je velika vrijednost kad znamo da nam je Bog pripravio mjesto. Bog nas želi dovesti tamo gdje je doveo svoga Sina kad ga je uskrisio, u život Presvetog Trojstva. To treba njegovati u sebi, bez obzira u kojem pozivu čovjek bude, gdje osoba vidi svoju službu, da je Gospodin zove“, istaknuo je mons. Zgrablić. U Božjoj riječi čovjek može tražiti i promišljati gdje ga Bog zove, da u odluci pomogne Bog.

„Tada nećeš primiti što ti je netko nametnuo, nego ono što si ti, kao osoba. Kada slušamo Božju volju, to ne znači da prihvaćamo nešto što je nama strano. Nego, Božja volja je već utkana, ugrađena u nas. Bog nas je stvorio na svoju sliku i ima posebni, jedinstveni plan za svakoga od nas. I ti ćeš se naći baš u tom neponovljivom, jedinstvenom planu za sebe, da razviješ ono što je Gospodin položio u tebe. To je sigurni put“, poručio je nadbiskup Zgrablić mladićima, poželjevši i moleći na nakanu da pronađu Božju volju za svoj život.

„Ako vas Bog poziva u svećeništvo, onda idi – ako to otkrivaš, ako ti to ispunja srce, ako te privlači ta želja. Ako Gospodin govori u tebi, ako ga prepoznaješ, zašto to želiš? Otkud to u tebi? Gospodin te traži, Gospodin te poziva. On očekuje da razviješ to što je on posadio u tebe“, ohrabrio je nadbiskup, potaknuvši mladiće da mole da pronađu sebe i Božji put, da pronađu Božju volju i budu sretni u životu. „U životu ima poteškoća i nevolja, ali zadnji Božji cilj je da budete radosni i sretni, da budete ispunjeni Božjim duhom i Božjom ljubavlju, da to bude snaga vašeg života. Imamo cijelog života raditi na sebi, čistiti se zbog grijeha koji nas opterećuju, zbog naše tvrdoće i sljepoće da nam je Bog toliko blizu, a mi toga i nismo svjesni“, upozorio je mons. Zgrablić, rekavši da su ljudi duhovna bića, a skloni su živjeti kao da Boga nema i zaboraviti koliko veliko djelo otkupljenja naših grijeha je Bog učinio u našem životu.

Oltarna slika u kapeli Nadbiskupskog doma gdje je slavljena misa, kao veliki središnji motiv prikazuje upravo prizor dvojice učenika i Isusa dok slavi euharistiju, što je bio i sadržaj navještenog Evanđelja.

Nakon Isusove zemaljske smrti i nevjerice učenika da je uskrsnuo, apostoli su bili snuždeni, razočarani do kraja. „Bili su nekoliko godina s Isusom, a onda se kao osramoćeni vraćaju natrag. Razmišljali su racionalno, maknuli su se iz te sredine gdje je Isus umro. Isus im se približio u toj nevolji njihovog života. Isus će uvijek hodati s nama, na putu našeg života“, utješio je nadbiskup, poručivši: „Kada slušamo, čujemo  Isusovu riječ, ta riječ je puna Duha Svetoga i ta riječ ima moć učiniti ono što je učinila i u životima Isusovih učenika – zagrijala je njihova srca, da zagrije i naša srca. Učenici su tek kasnije shvatili koliko je to bilo važno. Srce im je gorjelo dok im je Isus tumačio Pisma. Prema tome, slušati Pisma, razmatrati Božju riječ, moliti nad Pismom, biti u Božjoj prisutnosti, s Riječju Božjom – to mijenja naš život“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je naglasio da je uskrsno vrijeme središnje vrijeme jer je Uskrs polazište za sve daljnje u našoj vjeri. „Isusovo uskrsnuće je temelj i središte svega kršćanskog života. To je tako velik događaj čiju tajnu, otajstvo i bogatstvo ne možemo u potpunosti shvatiti cijelog života. To veliko djelo Bog je učinio za svakoga od nas. Ako je to otajstvo toliko veliko, nadilazi nas i veće je od naših kapaciteta, ne znači da nam je daleko i strano“, poručio je mons. Zgrablić.

Za život čovjeka važni su hrana, voda i zrak. To su različite potrebe bez kojih čovjek može izdržati samo kratko vrijeme živjeti. „Ali, bez Božjeg duha čovjek ne bi mogao živjeti ni jedne sekunde, ne bi mogao uopće opstati – da Bog ne pokreće naše stanice, srce i da ne djeluje u nama. Da u čovjeku već nije Božji duh, čovjek uopće ne bi mogao opstati, ništa ne bi bilo živo. Ostvarilo bi se ono što molimo u Himnu Duhu Svetom: ‘Bez božanstva tvojega, čovjek je bez ičega’. Toliko ovisimo o Bogu, toliko nam je Bog bliz. Bog nas pokreće, a čovjek na Boga zaboravlja. Bog nam je preblizu i naviknuli smo se na njega. A čovjek je toliko daleko otišao od Boga i kolike su posljedice grijeha ljudi, da je Bog morao poslati svoga Sina u ovaj svijet. Morao je poći u muku i smrt da bi nas uvjerio i približio nam se. Bog je učinio neizmjerne korake prema nama da bi nam se objavio, da bi nam se otkrio. Ne samo da bi nam nešto lijepo ispričao, nego Bog je poslao svoga Sina da nas on otkupi. To njegovo otkupljenje čini nas dionikom njegovog života, da možemo srasti s njime“, rekao je mons. Zgrablić. To srastanje u jedno usporedio je s prirodnim procesom kada se nova biljka nakalemi na jedno stablo. „Tada ta biljka sraste s tim stablom i ona donosi plod, zahvaljujući sokovima iz toga stabla. Vinova loza je kvalitetnija kada se nakalemi. Zahvaljujući sokovima u tom stablu, ta loza donosi plodove, grožđe i vino. Krist je došao da nas nakalemi na sebe. Po sakramentima, po krštenju počeo je naš novi život i Krist postaje dio našeg života. Trebamo slušati Božju riječ, moliti se, klanjati se Božjim otajstvima, da bi u nama rasla svijest o Božjoj prisutnosti u našem životu, da bi naš život bio blagoslovljen i ispunjen“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

U Velikom tjednu i za Uskrs sjemeništarci, bogoslovi i đakoni bili su dodatno i osobito aktivni i na raspolaganju na susretima u središtu Zadarske nadbiskupije i u asistenciji na bogoslužjima i slavljima u katedrali sv. Stošije. Ovaj prijem kod mons. Zgrablića je zahvala nadbiskupa za njihov doprinos u liturgijskoj proslavi Vazmenog otajstva i Uskrsa i prigoda za ohrabrenje i podršku u razvoju njihovog duhovnog poziva. Sjemeništarci Zadarske nadbiskupije su Adrijan Ukalović (Suhovare), Antonio Matković (Zadar-Bokanjac) i Mihael Bučić (Zadar-Belafuža); bogoslovi su Ante Nimac (Zagreb) i Luka Miletić (Ražanac), a đakoni Antonio Oltran (Nin), Tin Vidov (Kali) i Rudi Juras (Kali). Nakon mise, nadbiskup Zgrablić i sudionici susreta zajedno su blagovali u Nadbiskupskom domu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić