P. Ike Mandurić predvodio je misno slavlje u crkvi sv. Šime u Zadru u subotu, 20. travnja, u sklopu duhovne obnove koju je predvodio u hodočasničkoj sezoni svetišta sv. Šime. Suslavio je don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime u Zadru.

U propovijedi je p. Ike govorio o strahu koji sprječava i otežava osobi da izvrši poslanje u životu. „Šimun starac je realno gledao na život i bio je mudar. Rekao je Mariji da će joj mač boli probosti dušu. Na vlastitom iskustvu je doživio zlo i zamke Zloga. Čovjek postaje mudar na ‘vlastitoj koži’ i u vlastitom iskustvu, kad spozna i nauči stvarnost i istinitost ovog života, varljivost, prljavost i zloću svijeta. Odlučujući se za dobro i prepoznajući zamke Zloga, čovjek postaje mudar da može razaznati stvarnost života. To je ljudska mudrost. A postoji i dar mudrosti kojeg daje Bog, ulijeva u naša srca. Kod starca Šimuna susreću se te dvije mudrosti: mudrost iskustva koja dolazi iz svetog života i proročki dar, ulivena mudrost“, rekao je p. Ike.

Šimun je i po ljudsku mogao znati da Mariji i Isusu neće biti lako i razaznaje da će Mariji mač probosti dušu. „Ali, Šimun poznaje i silu i slavu Božju, zna da je to slavan život. Na Šimunovu riječ Mariji da će joj mač probosti dušu, majke bi inače reagirale kako se njihovom sinu takvo nešto ne smije dogoditi. To je često prirodna točka u kojoj se opredjeljujemo u koje evanđelje vjerujemo, kad nam prijeti progonstvo i trpljenje u životu. Što nam je najvažnije? Govorimo li: ‘Meni se to ne smije nipošto dogoditi; bolest, siromaštvo, trpljenje, nezaposlenost? Time iskazujemo tko je naš bog – Bog ili ovaj svijet? Ili kažem: ‘Sve Gospodine smije biti, samo da tebe ne izgubim, da dušu ne izgubim’. U tim trenucima ispovijedam svoju vjeru u Gospodina“, istaknuo je p. Ike.

Čovjek bira blagodati vremenitog života i prolazna dobra često zbog straha kojeg je neprijatelj usadio u srce osobe. „Zli nas zavodi i pokazuje dobra ovog svijeta, privlači nas i na to pristajemo. S druge strane, ako se i ne oduševljavam dobrima ovoga svijeta, materijalnim bogatstvom, zdravljem, postoje druga sredstva koja Zli upotrebljava – to je strah, zastrašivanje, prijetnja“, upozorio je p. Ike, istaknuvši da se upravo to dogodilo i Isusu u Getsemanskom vrtu.

„Sotona je zastrašivao Isusa i pokazivao sve poteškoće, prijetnje i muke kojima će proći, teškoću puta koju će proći, ne samo u toj muci, nego kroz svu povijest i budućnost. U našem srcu, strah je često zamka i zapreka. Strah nas često odvraća od toga da prerano odustajemo od onoga na što nas Gospodin poziva. Možda nas i ne privlači užitak, moć, bogatstvo, slava, ali postoji strah, prijetnja. Isus je odbio sve izazove i zamke svijeta kroz kušnju u pustinji, nisu ga oduševljavali. Ali, zato dolazi strah, zastrašivanje – i tu agoniju Isus proživljava! Nakon toga dolazi anđeo, tješi ga pokazujući mu svijetle trenutke, pokazuje mu Božju silu i snagu, pokazuje mu moć, trijumf. Pokazuje mu kako je Božja sila i snaga veća i kako iza toga trenutka dolazi vječnost. To je duh Božji, to je anđeo koji nas tješi“, ohrabrio je p. Ike.

Uz zastrašivanje, druga sredstva su sramoćenje, prijetnje, nasilje na razne načine. „Ali, ključno zašto ne pristajemo na put Božji je strah koji nam Zli utiskuje u srce. Pred nama postoji izazov, i na trenutak osoba možda poželi nasljedovati Krista, moliti, čitati duhovno štivo. A onda se pojavi strah od nasilja, kušnje, trpljenja, bolesti, izrugivanja.

Na putu svetosti i našeg opredjeljenja za Božje, Gospodinu treba donijeti strah, otvoriti svoje srce i moliti Gospodina da makne taj strah. Moliti Gospodina da pošalje anđela koji je i njega tješio, koji će pokazati kako iza toga straha, iza tog prolaznog trenutka, dolazi trijumf, slava, radost, ispunjenost. Dolazi smisao, ispunjenost Božjim milostima. Kad anđeo koji tješi dotakne srce čovjeka, onda se čovjek više ne boji“, rekao je p. Ike. To se dogodilo i dvojici u Emausu koji su bježali, u strahu od progonstva. Isus im je pokazao sljedeći korak, sljedeću stvarnost. Pokazao je kako je on ovdje i kako je to bio put koji se treba dogoditi. I onda se ta dvojica učenika vraćaju natrag u pogibelj, jer više se ne boje.

„Trebamo moliti da prepoznamo važnost svih koraka našeg života; da prepoznamo važnost trpljenja, važnost svih gubitaka i trenutaka kroz koje moramo proći. Ali, da ih znamo izabrati, da ih se ne bojimo. Marija je znala, ako Gospodin nešto dopušta, to ima svoju svrhu i svoj smisao“, poručio je p. Ike, rekavši da nas Gospodin želi provesti brojnim izazovima u životu.

„To su trenuci i putovi slave! Postoje brojni izazovi i putovi kojima nas Gospodin želi dovesti bliže k sebi. Provest će nas istim koracima i istim postajama kojima je on prošao. Postoje brojni putovi i načini kojima Gospodin želi provesti tebe, kao što je proveo svoje najmilije, najsvetije, one kojima se najviše ponosi, mučenike i apostole. Postoje trenuci u tvom životu kojima je Bog proveo tisuće i tisuće, pogotovo prvih kršćana i milijune kršćana kroz povijest. Brojni su i u našoj nedavnoj povijesti hrabro i bez straha živjeli svoja progonstva i trpljenja. Bog ih je pripravio – jer ih ljubi!

I u ovo vrijeme mekoputnosti, Bog želi, bira među nama, poziva i traži one koji će biti pripravni da ih provede putem slave i trijumfa koji će doći do toga da budu s njim zajedno u slavi – a to je uvijek put trpljenja! A proveo je samo one koji su mu dopustili da im makne strah. Strah dolazi od neprijatelja“, upozorio je p. Ike.

Zbog straha u srcima mnogih, ljudi propuštaju priliku za prilikom. „Dolazimo u crkvu, iznosimo molitve, zahtjeve, činimo pobožnosti, a uvijek se vraćamo ne odgovorivši na Gospodinov poziv, jer je u našem srcu strah.

Možda nas Zli nije naveo na poročan, razvratan život, ali dovoljno je da se u moje srce nastanio strah. I premda nisam krenuo za svijetom, Zli me kroz strah drži da ne mogu krenuti za Kristom. I tako ga samo promatram, divim mu se, ali se ne usuđujem. Častim svece, ali ne usuđujem se nasljedovati ih. Častim heroje Domovinskog rata, ali ne usuđujem se nasljedovati ih na novi, aktualan način. Divim se našim domoljubima kroz povijest, bl. Alojziju Stepincu, ali ne usuđujem se nasljedovati ih. Divim se herojima siromaštva, teškog života, onima koji su opraštali, ali ne usuđujem se nasljedovati ih. Strah vlada mojih srcem, obzir prema svijetu, što će drugi reći“, poručio je p. Ike, upitavši: „Hoću li sa svojim strahom dalje ići kroz život i promatrati s distance, a ne usuditi se ući u boli, blizu Kristu, ući u poslanje koje on za nas ima? Ući u jedini put, u iskustvo blaženstava koje naviješta iz ljubavi i pripravlja za te. I Isus će te voditi, on će ti dati svoju snagu, kao što je dao i apostolima koji su se bojali, ali su htjeli; pa im je dao svoju snagu i na kraju su Isusa i nasljedovali“.

„Strah koji vlada mojim srcem je moj najveći neprijatelj. Upravo je strah bio razlog zašto su apostoli napustili Isusa u Getsemanskom vrtu i razbježali se. Strah je bio razlog zašto je Petar zatajio Isusa, zašto su učenici nestali i zanijekali Isusa. Kad strah vlada mojim srcem, onda ne mogu napredovati u onome što bih htio.

Mi nemamo svoje snage i svoje hrabrosti. Ali, prezireš li taj strah, želiš li izaći iz toga straha, da te Gospodin smije provesti putem posvećenja tvoga života? Ako nemaš snage, ništa za to. Gospodin ima odgovor na tvoju patnju, na tvoju nemoć. Petar je strahovao što će Isus reći, kad je vidio koja je on kukavica, slabić. No, kad je Petar spoznao koji je slabić, to je bio pravi trenutak za novi početak. Kad je spoznao koliko je slab, nemoćan, koliko se ne može pouzdati u sebe – to je bio trenutak za pravi početak.

Jesi li došao barem do tog trenutka, da spoznaš, shvatiš kako nemaš snage, da priznaš koji si slabić, kako ne možeš? Jesi li spreman to priznati i prihvatiti? Isus se nije razočarao u Petra, nego je bilo važno da se Petar razočara u sebe. Dok je Petar govorio da će on moći nešto učiniti, s Petrom se nije moglo ništa učiniti. No, kad se Petar konačno razočarao u sebe, to je bila šansa za novi početak. Toga časa Isus ga šalje i kreće ostvarivanje Petrovog života, jer mu Isus daje svoju snagu, svoju silu, svoju hrabrost, da će Petar na kraju zaista biti hrabar ići za Isusom do kraja i posvjedočiti svoju vjeru do smrti.

Želiš li zaista da ti Gospodin da svoju hrabrost, da možeš biti vjeran i da možeš ići za njegovim pozivom, nasljedovati ga u životu, kao što je to bila Marija i brojni sveci? Crkva takve treba! Ne treba one koji čekaju da Bog neke druge pošalje. Nego, treba one koji su spremni reći: ‘Evo me, Gospodine. Mene pošalji!’. Gospodin ti želi dati snagu i Duha Svetoga da zaista možeš biti raspoloživ za poslanje, svjedočenje vjere i življenje ljubavi“, poručio je p. Ike.

Potaknuo je vjernike da prepoznaju zamke Zloga i kako nas tim zamkama i ropstvima Zli drži daleko od toga da ostvarimo svoju svrhu života u svijetu. „Prinesimo Gospodinu zemaljske idole za kojima čeznemo. Ponekad nismo slobodni odmaknuti se od njih, ali, ako ih priznajemo, već time Gospodin ulazi u naša srca i oslobađa nas“, poručio je p. Ike Mandurić u propovijedi misnog slavlja u svetištu sv. Šime u Zadru.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Seminar o temi ‘Teologija tijela’ održali su don Damir Stojić i don David Leskovar u petak i subotu, 19. i 20. travnja, u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru. Seminar je okupio 80 sudionika i bio je zatvorenog tipa, uz prethodne prijave, s prednošću za osobe koje nikad nisu slušale o temi teologije tijela.

Na susretu je obrađen prvi modul seminara ‘Teologija tijela’. U sklopu prvog modula predstavljen je osnovni sadržaj 129 kateheza koje je papa Ivan Pavao II. izrekao na svojim audijencijama od 1979. do 1984. godine, cjelokupni pregled onoga što je Ivan Pavao II. govorio. Kroz prve tri kateheze predstavlja se izvorni plan za čovjeka, pala ljudska narav i plan za budućnost. U ostalim katehezama obrađuje se tema braka, celibata i kontracepcije, o čemu je Ivan Pavao II. također govorio, vezano uz spolni moral.

„U prvom modulu  izlaže se osnovni sažetak, okvir svega, u želji da to bude poticaj ljudima da i dalje proučavaju teologiju tijela. U drugom modulu ide se dublje, a obuhvaća šest neobjavljenih kateheza koje su nađene u arhivi, nakon što je Ivan Pavao II. umro. Papa ih je napisao, ali nije ih pročitao. Na drugom modulu ulazi se dublje u čovjekov identitet i tzv. eros, zašto je Bog stvorio muško i žensko“, rekao je don Damir.

Novost nauka Ivana Pavla II. je u načinu njegovog govora o teologiji tijela. „U prošlosti, kad se u Crkvi govorilo o spolnosti, uvijek je bila riječ o zabranama i zapovijedima, ‘Moraš’ ili ‘Ne smiješ’. Ivan Pavao II. nudi ljepotu Božje zamisli za muško i žensko. Prije se govorilo: ‘Ovo je grijeh, ovo je zabrana’, što je u redu. Neki dionici Crkve počeli su svoj govor o spolnosti s ‘Ne’ i zabranama. Ivan Pavao II. daje veliki ‘Da’. Svaki ‘Ne’ podrazumijeva ‘Da’. Ali, problem je kad krenemo s ‘Ne’. Ivan Pavao II. je veliki optimist, pozitivac i on je govorio o ljepoti. Teologija znači nauk o Bogu, dakle, nauk o ljudskom tijelu. Bog je stvorio muško i žensko, dakle, muškarac i žena u svojim tjelesnostima govore nešto o Bogu“, istaknuo je don Damir.

„Teologija tijela nije riječ osude, nego radosna vijest koju je donio naš Gospodin Isus Krist. Teologija tijela je oslobađajuća za sve i uvijek iznova vidim kako ‘pada na plodno tlo’. Ljudi se prepoznaju u tim temama. Možda je teško čuti istinu, ali s druge strane, teologija tijela budi u ljudima nadu da postoji budućnost i Božji plan za njih, u smislu da je Isus došao donijeti spasenje svijetu“, poručio je don David, rekavši da su mladi jako otvoreni i iskreni u razgovoru, u izricanju problema u području spolnosti. „Mladi su svjesni poteškoća i borbe koje vode i kako se teško izvući iz takvih stvari. Pozivam ih da se bore. Pozvani smo na puno veće stvari. Naše srce je puno dublje od našeg grijeha. Krist nas poziva da je moguće osloboditi se naših grijeha i da je moguće živjeti teologiju tijelu. To je ta vijest. To nije nedostižni ideal. Hrabro naprijed! Ivan Pavao II. je pozivao da se borimo, da se suočimo s našom palom naravi, ali da smo stvoreni za puno veće stvari“, ohrabrio je don David.

Leskovar je pojasnio i zašto je uz spolnost vezan osjećaj stida. „Osjećaj stida je dobar osjećaj. Taj osjećaj se pojavljuje nakon prvog grijeha, kod palih ljudi, Adama i Eve. Osjećaj stida je neka vrsta samoobrane. Ljudi pokrivaju svoje dijelove ne zato što su prljavi, grešni, osobito u području spolnosti, nego zato što je to izrazito sveto, vrijedno. Zato želimo na poseban način zaštititi ta područja od bilo kakvog pogleda koji bi nas želio iskoristiti, od pogleda koji nije upućen s ljubavlju, nego s požudom“, upozorio je don David.

U drugom modulu obrađuju se teme povezane s erosom, sa silom koju je Bog utkao u svakoga od nas, s ciljem da nas jednom dovede u nebo, u vječnost. Dubinski se razmatraju tekstovi Pjesme nad pjesmama i Knjige o Tobiji koju je analizirao Ivan Pavao II. Govori se i o povezanosti teologije tijela i umjetnosti,  evangelizacije itd.

Ovakav zatvoreni tip seminara uz prethodnu prijavu najviše se provodi na Jarunu u Zagrebu, u crkvi Sveta Mati slobode. Uz ovaj seminar u Zadru, održan je i petodnevni seminar na otoku Badiji kod Korčule, što je uključivalo i molitvu, razmatranje, Lectio divina.

U Hrvatskoj je o teologiji tijela počeo govoriti don Damir Stojić kao studentski kapelan 2007. godine. Proučavao je i studirao tu temu u Americi. „Kad sam prvi put bio stavio plakate o toj temi u studentskim domovina na Savi i Cvjetnom naselju u Zagrebu, to je bila revolucija, pune dvorane.

I zaista je počeo pokret kršćanskog življenja, čistoća prije braka, bračna čistoća. Vidim da ljudi to vole. Istina je zarazna. Ljudi vole istinu. Jedan mladić na Savi mi je rekao: ‘Don Damire, ja ovo ne mogu živjeti, ali volim slušati’. To mu je teško živjeti, ali mu je drago čuti. Govor o teologiji tijela je lijep jer se nudi savršenstvo. Jer Ivan Pavao II. i Crkva imaju povjerenja u čovjeka da on to može, tako živjeti. Isus kaže: ‘Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski’. Bila bi izdaja kada bismo mi mladima i svim ljudima razvodnili istinu i spustili istinu do neke naše razine. A mi molimo ‘Kako na nebu, tako i na zemlji’. No, mnogi ljudi bi molili ‘Kako na zemlji, tako i na nebu’. Teologija tijela je baš pokušaj da živimo kako se živi i na nebu“, istaknuo je don Damir Stojić.

Sudionike susreta je pohodio i prigodnu riječ im uputio i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Seminar je organizirao dr. sc. don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime u Zadru koje se promiče kao svetište života, u nastojanju za zaštitom svih stadija života, u sklopu pastoralnih, kulturnih i znanstvenih događaja koji se održavaju u sklopu svetišta sv. Šime.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Susret rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih osoba čija je situacija razmatrana u crkveno pravnom i pastoralnom kontekstu održan je u subotu, 20. travnja, u župnoj dvorani župe sv. Anselma u Ninu.

O pravnom aspektu te teme i o iskustvima s kojima se ti vjernici susreću u praksi života Crkve, govorio je mr. don Marin Batur, crkveni pravnik, sudac na Nadbiskupijskom crkvenom sudu u Zadru.

U razmatranju teme rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih vjernika, mr. Batur pošao je od Božjeg stila prema opisu pape Franje. „Kad se Papa u različitim prigodama obraćao pastirima Crkve, kao uzor i primjer za njihovo djelovanje donio je Božji stil, tj. pristup prema ljudima koji, prema Papi, ima tri obilježja: blizina, suosjećanje i blagost. Takav je Isus prema nama: blizina kao stanje povezanosti s nekim; osjetiti bîlo svoga naroda, ne biti udaljen od stvarnosti; suosjećanje kao sposobnost osjećanja boli i patnje drugoga, a ne da nas nije briga pod kakvom težinom netko živi te blagost kao djelovanje u ljubaznosti, razumijevanju, dobronamjernosti, a ne kruto lomljenje ljudi, kao što su radili farizeji i pismoznanci“, istaknuo je mr. Batur.

O navedenoj temi osobitu pažnju među članovima Crkve izazvao je dokument pape Franje Amoris laetitia – Radost ljubavi. „Kažemo radost, a u životu rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih vjernika poznajemo tolike duboke tuge njihovih srca zbog izdaje, napuštenosti, odvajanja, uništenja obitelji. Pitamo se, ima li zbog konteksta težine ove teme, dovoljno elemenata za govor o radosti“, upitao je mr. Batur, rekavši da je ta skupina vjernika u konkretnim pastoralnim praksama, svakodnevnom životu Crkve, nailazila na različite oblike isključenja. „Čuli smo za primjere da je osobama koje nisu bile crkveno vjenčane uskraćen sprovod, da su nakon civilne rastave morale napustiti župni zbor, da u nikakvim drugim aktivnostima redovitog života župe za njih nije bilo mjesta, npr. među čitačima, vijećnicima i sl., kao i temeljni i najteži problem uskrata sakramenta svete Pričesti“, naveo je mr. Batur, pojašnjavajući (ne)opravdanost provedbe pojedinih praksi u Crkvi.

Tema rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih, „kao i mnoge druge teme koje je papa Franjo želio produbiti i približiti, komentirala se iz različitih kutova, često na površan i sasvim pogrešan način“, upozorio je predavač. „Da ne odemo stranputicom, najprije moramo poći od pojma braka u Božjem stvoriteljskom naumu, a to je da je brak nerazdvojna cjelina. Kad su farizeji pristupili k Isusu s namjernom da ga iskušaju, pitanjem: „Je li dopušteno otpustiti ženu s kojega god razloga?“, Isus odgovara: „Zar niste čitali. Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo? Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“. Dakle, brak kao nerazdvojna cjelina između žene i muškarca. Takav pojam obitelji stoji u temelju Crkve i društva. Potpuno predanje i vjernost bračnom drugu. Mjera suživota i združenosti koja od dvije osobe u duhovnom smislu riječi čini jednu osobu. Nisu više dvoje, nego jedno tijelo. Nažalost, iskustvo brojnih ženidbenih drugova je sve osim nerazdvojne cjeline. Mnogi su pritom bili žrtve nečije zlouporabe, nemara, nebrige, nezrelosti, nevjere i ostaloga što je zajednički život dovelo do raspada“, upozorio je mr. Batur.

Razlike između neregularnih i teških ženidbenih situacija

U konkretnim pastoralnim okolnostima postoje nejasnoće s obzirom na stanja različitih ženidbenih situacija. Stoga je pravnik Batur obrazložio koje su razlike između neregularnih i teških ženidbenih situacija. U neregularnoj bračnoj situaciji postoje tri kategorije, naveo je mr. Batur: 1) Rastavljeni i ponovno civilno vjenčani. To su katolici koji su sklopili valjanu ženidbu i za vrijeme trajanja te ženidbene veze pokušali su sklopiti novu ženidbu. Npr. X i Y vjenčali su se u Crkvi. Nakon toga, civilno su se rastavili te su onda jedno od njih ili oboje na civilnom području sklopili novu ženidbu. 2) Vjenčani samo civilno. To su katolici koji žive skupa na temelju ženidbe sklopljene u civilnoj formi. Npr., X i Y nisu se vjenčali u Crkvi, nego samo kod matičara. 3) Osobe koje žive skupa. Ti katolici žive skupa, a nisu oženjeni u Crkvi niti u civilnom području. Npr., djevojka i mladić žive zajedno, u zajedništvu krova, stola i postelje. „Neregularne ženidbene situacije su okolnosti u kojima dvije osobe žive kao muž i žena, a to još nisu, tj. nisu zakonito vjenčani“, istaknuo je mr. Batur.

U teškim ženidbenim situacijama postoje dvije kategorije osoba: 1) Razdvojeni su oni katolici koji za vrijeme ženidbene veze prekidaju zajednički život. Prekid zajedničkog života nije autonomna odluka supružnika, već mora odgovarati objektivnim kriterijima i sudu Crkve. Npr., konstantna zlostavljanja ili bračna nevjera. 2) Rastavljeni su oni katolici koji za vrijeme sklopljene ženidbe u Crkvi prekidaju svoj zajednički život pred državom, ali još uvijek nisu sklopili novu civilnu ženidbu. „U ovim okolnostima, budući da osobe žive same, smiju redovito pristupati sakramentima te im se ne mogu izricati nikakve zabrane ili ograničenja“, poručio je mr. Batur.

Predavač je istaknuo i razliku između neregularnih i teških ženidbenih situacija. „Oni koji žive u neregularnoj situaciji nalaze se u stanju koje objektivno proturječi zahtjevu Evanđelja koji brak promatra kao nerazdvojnu cjelinu između muškarca i žene. Oni koji žive u teškim bračnim situacijama nalaze se u opasnosti da dođu u stanje koje objektivno proturječi tom evanđeoskom zahtjevu. Crkvena pozicija onih koji se nalaze u neregularnim ženidbenim situacijama je sljedeća: 1) Nisu izopćeni iz Crkve. 2) I dalje su u zajedništvu s Crkvom, kršćani i članovi naroda Božjega. 3) Pitanje pristupa sakramentu Pričesti: nastavno na učenja pape Franje, ostaje zahtjev života u čistoći. Bračni čini su predviđeni i moralno prihvatljivi između muža i žene koji sudjeluju na Božjem stvarateljskom djelu. Spolnost smo pozvani živjeti prema mjeri Evanđelja, a ne prema vlastitim slabostima. Ukoliko dvoje ljudi koji se ne mogu rastaviti imaju nakanu i želju živjeti kao brat i sestra, a dogodi se pad u grijeh, smiju pristupiti sakramentima. Budući da sve okolnosti nisu jednake i jednostavne, potreban je proces opreznog i pažljivog razlučivanja sa svećenikom“, poručio je mr. Batur.

Govoreći o stanju rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih vjernika, predavač je rekao da se „ne može na istu razinu stavljati osobe koje su vlastitom nevjerom i nebrigom uzrokovale prekid zajedničkog života i one koji su u braku bili žrtve, napušteni, prevareni, izmanipulirani i koji nisu krivi zbog propalog obiteljskog života. U tom smislu, za ove druge valja izbjegavati izraz „preljubnici“. Prema vjernicima radije treba pristupati s više suosjećanja i razumijevanja u situaciji gdje su nakon različitih brodoloma pronašli mir“, poručio je mr. Batur.

„Proces proglašenja ništavosti ženidbe spada u dio pastoralne pomoći vjernicima. Različiti medijski naslovi i pogrešni savjeti vjernika, laika i klerika, taj proces znaju prikazivati kao vrlo težak i kompliciran, što je mnoge obeshrabrilo da se obrate crkvenim sudovima. Svi vjernici koji iza sebe imaju otežavajuću ženidbenu situaciju pozvani su obratiti se svom župniku ili direktno u nad/biskupiju za savjet“, potaknuo je mr. Batur.

„Božji stil blizine, suosjećanja i blagosti od nas traži da ne sudimo vjernike koji još nisu zakonito vjenčani, a iza sebe imaju teške životne situacije; da ih ne marginaliziramo, ne ignoriramo, nego nadasve pratimo, da smo im blizu, iako znamo da se nalazimo pred kompleksnim i često problematičnim situacijama. Duhovna krutost i rigorizam kao nedostatak kvalitetnog odnosa s Bogom uzrokovala je brojna neopravdana isključenja i odbacivanja“, upozorio je mr. Batur.

Sudionici zahvalili za informacije, susret i poželjeli njegovo ponovno održavanje

Osnovne smjernice apostolskih pobudnica Familiaris Consortio sv. Ivana Pavla II. i Amoris Laetitia pape Franje predstavio je mr. don Žarko Relota, predstojnik Povjerenstva za obitelj Zadarske nadbiskupije koje je organiziralo taj susret. Mr. Relota istaknuo je potrebu individualnog pristupa ljudima i važnost razlučivanja pojedinih situacija, prema smjernicama pape Franje. „I Ivan Pavao II. i papa Franjo govore o nerazrješivosti braka. Sklopljeni brak kao zajednica muškarca i žene po Božjem naumu je nerazrješiv.  To je temelj. Ali, obojica papa i zahtijevaju od svećenika i crkvene zajednice da prate te ljude na njihovom putu, da ih ne stigmatiziraju i ne marginaliziraju, nego uključuju u život Crkve. Stabilnost braka je nedodirljiva jer to nije samo ljudska, nego božanska stvarnost. Supružnici na vjenčanju kažu da žele nerazrješivost i vjernost. No, tijekom života dogodile su se određene okolnosti, stoga im trebamo biti na raspolaganju za potrebe koje im Crkva pruža“, rekao je mr. Relota, istaknuvši da je razlučivanje pojedinih situacija potrebno jer nije svačija situacija jednaka, nisu kod svih iste okolnosti dovele do raspada braka.

„Papa Franjo potiče na individualni pristup u sagledavanju određenog braka, što znači da se razlikuje postupanje od slučaja od slučaja, s obzirom na okolnosti koje su dovele do razvoda. U postupku proglašenja ništavosti ženidbe, Crkva gleda trenutak kada je ženidba sklopljena“, rekao je mr. Relota, naglasivši da ostaje potreba poštivanja crkvenih normi. U postupku proglašenja ništavosti ženidbe, između ostaloga, istražuje se o mogućim ovisnostima raznih vrsta, emocionalnoj i psihičkoj zrelosti osoba, otvorenosti potomstvu, eventualnim zatajenjima u bitnim životnim stvarima itd., što su neke od naznaka ništavosti ženidbe.

„Nakana ovoga susreta je da se ljudima posvijesti poruka: ‘Ti, Gospodine, ljubiš sva bića i ne mrziš nijedno koje si stvorio. Blago kažnjavaš prijestupnike’. Želimo ohrabriti ljude u njihovoj situaciji, kakva god ona bila. Ili, kako kaže sv. Ivan evanđelist: „Dječice, ja vama ovo govorim da ne griješite. Ali, ako sagriješite, zagovornika imate kod Oca““, ohrabrio je mr. Relota.

Srdačno je zahvalio sudionicima za dolazak na susret poručivši im: „Želimo vam pomoći i poručiti da ste dio Crkve, neovisno o okolnostima u kojima živite. Crkva je mistično tijelo Kristovo i narod Božji. Vi ostajete dio naroda Božjeg, neovisno o tome što vi učinili, osim ako vi sami sebe ne isključite iz naroda Božjeg. Obojica Papa traže pokazivanje još veće brige osobama koje su u neredovitoj situaciji. Nemojte se osjećati stigmatiziranima, marginaliziranima. Papa Franjo zahtjeva pristup uključivanja u život Crkve. Nemojte sebi oduzimati pravo koje vam Bog i Crkva daju. Mi smo tu da vas ohrabrimo na vašem putu i da poručimo ‘Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine’“, poručio je mr. Relota, naglasivši kako mu je drago da su sudionicima mogli ponuditi pravne mogućnosti koje Crkva pruža i da je potrebno izraziti razumijevanje za situaciju u kojoj se nalaze.

„Kao svećenici, pozvani smo imati razumijevanja, s obzirom na to što čujemo od vas. Apostol Pavao kaže: ‘Tamo gdje obiluje grijeh, nadmoćno izobilova Božja milost’. Razmišljajmo o Božjoj milosti koja nas prati“, potaknuo je mr. Relota, rekavši da susret u Ninu pokazuje da se u obraćanju rastavljenima i ponovno civilno vjenčanima „krenulo pravim putem i da tim putem treba nastaviti“.

Sudionici su izrazili zahvalnost i zadovoljstvo održavanjem toga susreta, istaknuvši da bi se trebali organizirati češće i o toj temi pričati još više, također i u drugim biskupijama. Dobar odaziv sudionika potvrđuje opravdanost i potrebu održavanja takvog susreta i uspješno posvjedočenu nakanu mjesne Crkve da izrazi blizinu ljudima u toj situaciji. Izrazivši želju da se ne osjećaju ‘obilježeni’ i da „ne žele biti izopćeni iz Crkve“, od strane sâmih sudionika rečeno je da neki ljudi različito shvaćaju težinu grijeha u kojem se nalaze, odnosno, teže to priznaju. Sudionici su otvoreno postavljali pitanja predavačima, opisujući konkretno situaciju u kojoj se nalaze, u želji za odgovorom, smjernicama i mogućnostima daljnjeg postupanja u razrješenju njihove životne situacije.

Sudionici su zahvalili za dobivene informacije i poželjeli da se takav susret u Zadarskoj nadbiskupiji opet održi. Predstojnik Relota predložio je da je, uz takav pravno – pastoralni aspekt, moguće organizirati i molitveno duhovni susret za rastavljene i civilno ponovno vjenčane; da se ljudi u toj životnoj situaciji dodatno i na taj način u zajedništvu „dožive kao dio Crkve i lakše nose s križem kojeg nose“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Ususret Nedjelji Dobrog pastira, Bdjenje za duhovna zvanja u katedrali sv. Stošije u Zadru u četvrtak, 18. travnja, predvodio je don Ante Dražina, povjerenik za zvanja Zadarske nadbiskupije.

Tijekom Službe Riječi, nagovor je održao don Marko Majić Mazul, župni vikar u zadarskoj župi Gospe Loretske, član nadbiskupijskog Povjerenstva za zvanja koje je organiziralo taj susret. Mazul je podsjetio kako papa Franjo u poruci za 61. svjetski dan molitve za zvanja, mlade potiče na hrabrost. „Važno je da su mladi hrabri, jer Gospodin je uz nas, Gospodin je s nama. On je naša garancija, sigurnost. Da bismo živjeli odvažno, u hrabrosti, bez straha, životvorno, za Gospodina, ne smijemo biti ravnodušni. Jer Gospodin nas poziva na nešto jako veliko. Poziva nas na nešto veliko, jer je naš Gospodin velik, ogroman. Stvorio je cijeli svemir i duše za vječnost, a vječnost zadire u nadnaravno, iznad svemira. Je li takav Bog želi od nas nešto malo, jadno, nebitno? Gospodin nas poziva u visine. On je dobri pastir koji svoj život, ne nešto – nego život svoj – polaže za svoje ovce, za svakoga od nas. Veliki Bog želi nešto veliko za nas“, poručio je don Marko.

To veliko postiže se pozivom na svetost kroz rast u krepostima i formiranjem uz osobe koje nam je Bog stavio da nas vode na tom putu, rekao je propovjednik. Podsjetivši da Marija radost zbog Božjeg pohoda njoj nije mogla zadržati za sebe, don Marko je upitao želimo li mi drugima donijeti radost Gospodina? Hoćemo li izdržati da ga ne donesemo na različite načine: kroz molitvu, služenje, u odnosima, krepostima, itd.

„Svi su pozvani na nešto: na brak, duhovni poziv, posvećeni laički samački život. No, postoji poziv prije toga, za sve nas, kako bi se što bolje ostvario i taj drugi, životni poziv – a to je poziv na svetost. Svetost nije nedostižna, nisu je živjeli samo sveci. Dostižna je kad se otvorimo Bogu. Bog nas osposobljava, ako mu se približujemo, ako to želimo. Svetost je riječ za jako velik i dobar odnos s Gospodinom“, istaknuo je don Marko, upozorivši da svetost nije naučena, neki moralni, psihološki perfekcionizam, da je osoba dobra, poštuje neka pravila.

„Treba se truditi u svakom području, ali radi se o ljubavi – to je prvi poziv na svetost, poziv na ljubav. Poziv na svetost ostvaruje se rastom u krepostima, u ljubavi, miru, strpljivosti, volji, služenju, ustrajnosti, izdržljivosti. Jedan poznati mariolog kaže da rast u svetosti mora početi s malim odlukama. Nekad donosimo velike odluke, a one znaju biti neispravne ili donesene u tami, bez Božjeg svjetla. Nekad se razočaramo. U razvijanju kreposti, iz dana u dan donosimo odluke koje imaju neko svjetlo i onda razvijamo, treniramo donijeti neke veće odluke pod tim svjetlom. Istrenirani smo“, rekao je don Marko.

U razlučivanju poziva, sv. Ivan Bosco mladima, između ostaloga, kaže da promisle: „Da znate da ćete za par trenutaka umrijeti, što bi odlučili, koji poziv bi odabrali?“. „To je nešto najdublje u srcu. Kako bismo razvijali kreposti, rasli u svjetlosti, donosili dobre odluke, bitno je biti uz Gospodina, uz njega stalno rasti. Jer, Gospodin je dobar pastir koji poznaje svoje ovce, do kraja. Poznaje nas bolje od ikoga u obitelji i od prijatelja. Najbolje nas poznaje. Drugi korak, sredstvo kako rasti uz Gospodina je Crkva, duhovno i materijalno. Bog nam je dao svećenike, redovnice, razne zajednice i pokrete. Nema prikladnijeg mjesta za rast uz Gospodina, nego uz one koje je Bog postavio da vode. Naravno, i oni prvi trebaju biti odgovorni služitelji, ponizni“, rekao je don Marko.

Podsjetio je na riječ sv. Ivana Pavla II.: „Čuvajte se onih koji vam daju jednostavna rješenja“. „To ne postoji. Život je žrtva, ali iz toga dolazi radost. Jer Gospodin donosi radost. Gospodin je već uskrsnuo. S ljubavlju tražimo Gospodina i pri otkrivanju svoga poziva, baš u ljubavi, ne usiljeno. Ako osoba treba moliti za ljubav, ako je još nema u srcu, neka moli za dar ljubavi, vjere. Dati si vremena, malo pomalo. Ali, znati se i ohrabriti kad dođe vrijeme. I u toj ljubavi, usprkos našim slabostima i grešnostima, ići Gospodinu koji je savršen u ljubavi. Baš on koji je savršen u ljubavi, ide prema nama bezuvjetno, u život nas koji smo slabi i grešni“, poručio je don Marko.

Svjedočanstva tri redovnice       

Tijekom susreta, o pozivu su svjedočile tri redovnice. Dvije redovnice su rodom iz Konga, školske sestre franjevke Krista Kralja, a studiraju na KBF-u u Splitu. S. Terezita rođena je u katoličkoj obitelji s osmero djece. Roditelji su ih odgajali u kršćanskoj vjeri i pazili su da žive moralno. U njenoj srednjoj školi predavale su franjevke koje su djelovale u župi. Svidio joj se njihov način rada s ljudima te se na kraju srednje škole odlučila pridružiti njihovoj Družbi. „Hvala Bogu, do danas, ja sam jedna od njih, iako još uvijek tražim Božju volju za svoj život. Čestitam onima koji su već uvjereni na putu kojeg su odabrali. Želim ohrabriti braću i sestre koji se još traže. Neka im sâmi Gospodin pokaže dobar i pravi put koji vodi do njega“, rekla je s. Terezita.

s. Gisele je kao djevojčica željela postati redovnica jer je u svojoj župi vidjela časne sestre i poželjela je biti kao one. Po završetku osnovne škole, počela je upoznavati mlade koji su htjeli biti svećenici i redovnice. O franjevkama je čitala u knjizi o njihovom djelovanju koja se nalazi u župama u biskupiji Bukawu u Kongu. Kad je diplomirala, 2014. otišla je samostan, a prve zavjete položila je 2019. godine. „Pomoglo mi je i još uvijek mi pomažu molitva, čitanje Riječi Božje, život u zajednici i slušanje. Volim sestre franjevke Krista Kralja jer su jednostavne i ponizne. Biti s Bogom znači vjerovati, doživljavati Boga u svakodnevnom životu. Također, to znači i dopustiti da vas prate drugi ljudi. Euharistija je izvor i snaga naših zajednica koje izgrađuje i čini da svakim danom rastu. Redovnički život je usredotočen na ljubav i slobodan je izbor. Dobro došli u samostan, ako želite doći kod nas“, poručila je s. Gisele.

s. Biljana Kostić, klanjateljica Krvi Kristove, rodom je iz Banja luke. Na Sveučilištu u Zadru studira kroatistiku i talijanistiku. U prvom razredu srednje škole njena vjera se poljuljala. Imala je teškoću, a u Crkvi se stalno pričalo o milosrdnom Bogu, milosrdnom Ocu. Pitala se, kakav je to milosrdni Bog kad u toj teškoći nije s njom. Pokušala se udaljiti od Crkve i Boga. Kad je imala 16 godina, na jedan poziv otišla je u Zagreb na proslavu 200 godina Misionara Krvi Kristove. Nije poznavala tu Družbu. Za vrijeme molitve krunice Krvi Kristove na tom susretu, u srcu je poželjela biti dio brojnog puka koji je tamo bio. Htjela je otići od Boga, a kad je vidjela crkvu punu ljudi, mislila je da bi bilo lijepo opet biti dio toga. Ali, Gospodin je pozvao na nešto više. I pomislila je – biti redovnica. Mislila je da je to zato što je u Zagrebu, u atmosferi optimizma. No, ta želja se zadržala, ali je mislila da je prerano odgovoriti na to. Osjetila je potrebu da se promijeni. Bila je znala psovati, izbjegavati misu. Popravila se, uvidjela da je Bog poziva i rekla: „Ići ću tim putem, pa što bude“. Prijatelji su primijetili da se sasvim promijenila. Na početku je bilo teško kad je obitelji i drugima rekla da želi biti redovnica. Ona je željela predati svoj život Gospodinu. Sestre klanjateljice su živjele blizu nje, s njima je odrastala, išla kod njih na vjeronauk, pa joj nije bilo teško odlučiti u koji red ići.

„U početku sam se pitala zašto Bog poziva baš mene, ima i drugih, puno boljih od mene, koje bi mogao pozvati. Shvatite da Bog ne zove da mi budemo bolji od nekoga ili da budemo kao netko, nego da budemo ono što stvarno jesmo. Sv. Katarina Sijenska je rekla: ‘Budi ono što je Bog naumio da budeš i zapalit ćeš svijet’. Ona kaže i da će biti i poteškoća, ‘Ali, svoj pogled uvijek uprite prema Kristu’. Sv. Marija de Mattias kaže: „Ugledajte se u raspetog Isusa“. Svaki dan, pomalo u molitvi, otkrivaju se Božja čuda i razlozi i to jača poziv svaki dan“, poručila je s. Biljana.

Povjerenik Dražina je rekao da Bog djeluje u životima drugih te da putevima po kojima je Bog neke vodio, može i druge potaknuti da i oni krenu za njim. Potaknuo je da se u klanjanju pred Presvetim stupi u kontakt i odnos s Gospodinom u osobnoj molitvi, da se moli za one koji već jesu u pozivu, koji o tome razmišljaju, da svatko nađe svoj put.

Euharistijsko klanjanje predvodio je don Luka Šustić, član Povjerenstva za zvanja Zadarske nadbiskupije, župnik Slivnice i Islama Latinskog. Potaknuvši na molitvu za čvrstu predanost i nepokolebljivu vjeru, u zahvalnosti za sve darove i ljubav, molilo se za hrabrost, da oni koje Bog poziva poput apostola slijede poziv Isusa, napuštajući navezanost na svijet, kako bi postali ribari ljudi za Božje kraljevstvo. Taj poziv potiče promjenu u srcima drugih, a slijediti Isusa znači kretati se i prema dubinama vlastitih duša.

„Bio je to poziv na hrabrost, vjeru i predanost. Isusovi učenici postali su svjesni da su dio nečega većeg od sebe. Gospodine, molimo te, daj nam hrabrosti da poput Šimuna, Andrije, Jakova i Ivana ostavimo iza sebe sigurnost prošlosti i krenemo prema novim obalama koje si ti pripremio za nas. Neka tvoja ljubav bude vodilja naših koraka. Neka tvoja mudrost osvjetljava naš put. Neka nas tvoja prisutnost prati u svakom trenutku našeg života. Molimo te, osnaži nas kako bismo bili sredstvo tvoje ljubavi i milosti“, molilo se tijekom klanjanja pred Presvetim. Na susretu je sudjelovao i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, a pjevanje su predvodili mladi iz više župa Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Fra Stanko Škunca, OFM, član Franjevačke provincije sv. Jeronima i redovničke zajednice u samostanu sv. Frane u Zadru, proslavio je 60 godina svoga svećeništva u nedjelju, 14. travnja, u crkvi sv. Frane u Zadru.

Uz svoj dijamantni svećenički jubilej pod geslom ‘O kako je velika, Gospodine, tvoja dobrota, koju čuvaš za one koji te se boje’ (Ps 31,20), fra Stanko (87) je u crkvi sv. Frane predvodio misno slavlje, a propovijedao je fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima. Suslavili su fra Stipe Nosić, gvardijan samostana sv. Frane i fra Andrija Bilokapić iz zadarske župe Presvetog Srca Isusova.

Tumačeći navješteno evanđelje o susretu učenika i uskrslog Isusa, fra Tomislav je istaknuo značenje rečenice „Isus stane u sredinu“. „Rečenica ‘Isus stane u sredinu’ je jako bitna i apostol Ivan je nije slučajno napisao, da Isus stane baš u sredinu. Na koji način Isus dolazi u sredinu našeg života? Kako je došao u sredinu nečijeg srca? Nije došao na silu. Nekad mi ljudi želimo doći u neku sredinu, stati u centar nečega, ali na način koji nije Božji,  često je ljudski. Onda koristimo neke sile, smicalice. Imamo neke svoje načine. Kako je Isus stao u sredinu? U sredinu nečijeg srca ne možeš doći prevarom, na silu, da to kupiš. Isus dolazi u našu sredinu tako da dopušta da se njega makne iz sredine. On je bio maknut iz naše sredine. Uzeo je na sebe sav naš teret, suosjećanje, patnju“, rekao je fra Tomislav.

Propovjednik je istaknuo kako osoba zna da je netko voli radi nje same po tome koliko je drugi spreman suosjećati s njom, koliko je spreman ući u nečiju bol i tu ostati, i kad ne dobiva nagradu za to. „Mi često zamijenimo ljubav za ono što primamo. I lijepo je kad nešto primiš. Ali, istinska ljubav dokazuje se onda kad znaš ostati. Apostol Ivan lijepo uzima tu riječ ‘ostati, čuvati’. To je za njega riječ ljubavi. Danas ima puno bjegova. Ljudi bježe. Teško je doći do istinskog mira. Mir o kojem Isus govori nije posljedica bježanja, samo da je čovjek u miru, kad kaže: ‘Pusti me na miru’. Isus govori o miru koji dolazi preko toga da imaš hrabrosti ući u nemir. Mi svakodnevno to živimo“, rekao je fra Tomislav, razmatrajući kako ostati u miru, kad  je vanjski nemir. Važnost toga da Isus bude u centru, u sredini, ilustrirao je na primjeru osovine na dva kotača. „Ako je bez osovine, kotač je jako opasan. Tako i čovjek, ako nije na osovini, ako nema centar oko kojeg se vrti i koji mu daje smjer, postaje razoran, opasan. Taj centar, ta osovina je Gospodin“, istaknuo je fra Tomislav. I jubilarcu fra Stanku „Bog je došao u centar da bi on taj centar nosio drugima, da bi druge uvodio u taj centar. Da bi to mogao činiti, najprije ti sam moraš postati svjedok. Isus je rekao, ‘Bit ćete mi svjedoci’. Svjedok ne može biti netko tko nije doživio nešto ‘iz prve ruke’. Svjedok ima iskustvo da je Bog u njegovom centru, da je on njegov centar i da iz tog centra ide drugima“, poručio je fra Tomislav.

Podsjetio je na molitvu u drugom Kanonu: ‘Zahvaljujemo ti, Gospodine, što si nas pozvao, da stojimo pred tobom i tebi služimo’. „To je za svećenika jako bitno. Prvo, da znaš stati, da Gospodin dođe u tvoj centar, da bi ti onda znao posluživati kako je on posluživao. Svećenik prije svega treba biti svjedok. Pavao VI. je rekao da danas ljudi više ne slušaju teorije. Slušaju teorije samo ako to netko svjedoči svojim životom. Ljudi današnjeg vremena neće više toliko slušati učitelje, nego će slušati učitelje, ako su svjedoci. Svećenik kao svjedok trebao bi biti svjedok služenja. Isus je postao svjedok služenja pokazavši i da nam je oprao noge. Oprati noge, sagnuti se. Poslužiti čovjeka. To je prekrasno kod Isusa, kako on hvata naš ritam. Ljubav uvijek ima ritam onoga koji je sporiji. Ljubav trči kad treba nešto reći, dati, kad se daje, kad se razdaje. Kad nekoga voliš, vidi se i po tome znaš li usporiti, stati, znaš li osluhnuti“, poručio je fra Tomislav.

Iz vlastitog iskustva, rekao je kako ljudi kažu svećeniku da ne očekuju od njega neke velike odgovore ili rješenja, nego da svećenici „znaju biti ljudi koji će se sagnuti, koji će biti tu, koji će znati slušati, suosjećati. Biti čovjek koji će znati poslužiti. Svećenik bi trebao biti čovjek u čijoj blizini će se ljudi odmoriti. Kako je lijepo kad nakon susreta s nekom osobom odeš odmoran. Mi svećenici bismo trebali biti ljudi koji će znati dati taj Božji odmor, Božji mir, Božju toplinu“, poručio je fra Tomislav, rekavši da, nažalost, postoji iskustvo i kad čovjek ode od neke osobe još umorniji, još mu je teže. „Čovjeka odmori istina. Kad si u društvu ljudi koji nisu patvoreni, licemjeri, to osobu odmori. Umori te laž. Kad si u društvu ljudi koji lažu, koji muljaju, to čovjeka umori“, upozorio je propovjednik.

Nadalje je tumačio Isusovu riječ ‘Čuvajte zapovijedi’. „Čuvaš kad je nešto tvoje, kad nešto voliš. Kad nešto prihvaćaš kao svoje, onda ti je stalo do toga. Čuvaš svoju djecu, svoju obitelj, župu. Čuvanje je povezao sa čistoćom svećenika. Čuvanje znači da ne odrađujem nešto na silu. Nešto samo odrađivati. Čuvati zapovijedi ne znači samo vršiti, izvršiti. Kad nešto čuvaš, tada daš sebe, staviš srce. To znači da bi svećenik trebao biti strastven, koji daje sebe, daje taj žar“, poručio je fra Tomislav, istaknuvši da čistoća nije samo moralna kategorija, da se ne prekrši neko pravilo. „To je premalo. Nije čist svećenik koji odradi sve što mu je rečeno. Čist svećenik stavi sebe, izgara za ljude. Može on biti moralno sasvim čist, a da nije čist. I u braku, suprug je moralno čist ako nije prevario ženu. Ali, ako on nije sa srcem u obitelji, ako se ne daje za djecu, žrtvu, ako nema srca, on nije čist. Ako svećenik samo odradi misu, ispovijed, susret s ljudima – svećenik nije čist“, upozorio je fra Tomislav.

Šanko je razmatrao i riječ „Isusa su prepoznali u lomljenju kruha“. „O Bogu više zna onaj koji se lomi, koji se daje; ako živiš ljubav, ako se daješ za nekoga, ako se razlamaš za nekoga. O Bogu zna najviše onaj koji voli. Duhovnost nije teorija, duhovnost je susret. Koliko lijepi i duboki susret imaš, toliko si duhovan. Koliko lijepo i duboko možeš ući i razgovarati s drugima, osjetiti druge ljude, po tome ćeš biti pamćen. Uspješan je onaj koji je imao u svom životu nešto što je vrijednije od njega, za što se dao. Dati se, razdati se“, potaknuo je provincijal Šanko.

Pojasnio je i korake Božjeg izabranja pojedinca. „Najprije, Bog te uzme. Fra Stanka je Bog uzeo, ali ne samo za njega. Kad te Bog uzme, odabere, to nikad nije samo za tebe. Benedikt XVI. kaže: ‘Kad Bog odabire, on odabire da uključi druge, ne da isključi’. Bog ne izabire da isključi one slabije. Bog izabire da uključi sve. Pa te blagoslovi. Biti svjedok Božje ljubljenosti. To nije narcisoidnost, nego biti svjedok da sam ljubljen, voljen. Da me Bog izabrao. Kako ću druge uvoditi u ljubav, ako ja sâm nisam u toj ljubavi?

Mi svećenici trebamo duhovno rađati ljude, uvoditi ih u Božju blizinu. Onda te razlomi. To je jako bitan glagol za svećenike, da si razlomljen. Da se dopustiš lomiti. Ne moraš ništa izmišljati, samo dopusti da dani dođu kako jesu. Da dođu situacije, ljudi, problemi. Lomit će te. Ali i tu treba ostati, nepomičan. I onda postaneš plodan za druge. Onda drugome nećeš govoriti neke jeftine odgovore, nego ćeš govoriti nešto što je prošlo kroz tvoj život i što preko tebe Gospodin može dati drugima“, poručio je fra Tomislav.

Provincijal Šanko je poželio da fra Stanko i dalje bude svjedok služenja, mira, Božje utjehe, Božje blizine i Božje topline.

Na kraju mise, gvardijan Nosić istaknuo je fra Stankovo dobro tjelesno zdravlje, i u visokoj dobi. Radi božićne jaslice u crkvi sv. Frane i u devetom desetljeću života još uvijek vozi automobil, bicikl, ide brati šparoge. I dalje istražuje, još uvijek je aktivan u pastoralu, osobito Neokatekumenskog puta. Fra Stipe je pročitao čestitku fra Stankovog rođaka, fra Bernardina Škunce. Fra Bernardin je rekao da je fra Stanko revni svećenik. Podsjetio je na fra Stankovu mladu misu koju je slavio u crkvi sv. Katarine u rodnoj Novalji 12. travnja 1964. i na fra Stankovog rođaka fra Silvestra koji je bio veliki svjedok vjere u teškim vremenima.

Fra Bernardin i fra Stanko su bili školski kolege koji su zajedno u jesen 1949. došli u razrušeni Zadar i započeli gimnazijsko obrazovanje. Fra Stanko je zaređen za svećenika 30. ožujka 1964. u crkvi sv. Frane u Zadru po rukama zadarskog nadbiskupa Mate Garkovića, koji je bio prvi nadbiskup nakon što je Zadar vraćen u hrvatsku domovinu maticu. Fra Stanko je trideset godina bio proveo u Zadru i pratio razvoj grada od njegove razrušenosti u Drugom svjetskom ratu. Kad je došao u samostan sv. Frane u Zadru, dio samostana je bio pod ruševinama.

Fra Stanko je rođen 17. prosinca 1937. u Novalji, od roditelja Jure i Rože, kao drugorođeni u obitelji s četvero djece. Na kraju mise, fra Stanko je zahvalio Bogu za dobre kršćanske roditelje, za redovničko i svećeničko zvanje, za dobre profesore i odgojitelje, poput Sluge Božjeg fra Ive Perana. Zahvalio je Bogu što ga je kroz tolike godine čuvao od velikih nevolja i za sve darove u životu.

Na proslavu dijamantnog jubileja fra Stanku je došla čestitati i njegova rodbina iz Novalje i mnogi vjernici iz Zadra, u zahvalnosti za njegovo svećeničko djelovanje.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

„Obitelji, postani ono što jesi!“

Drage obitelji!

Draga braćo svećenici!

Draga braćo i sestre!

1.   Prije nekoliko godina, nakon što sam predvodio obred vjenčanja u crkvi gdje sam bio župnik, na inzistiranje zaručnika, pridružio sam se svatovima na večeri koja se posluživala u jednom lijepom restoranu usred velikog parka s divnim pogledom na more, nekoliko obližnjih otočića, crkvu i mjesto gdje se održavao obred vjenčanja. Tijekom večere na kojoj je sudjelovalo oko dvjestotinjak članova rodbine i prijatelja zaručnika, primijetio sam, kako se za glavnim stolom između novovjenčanog para nalazi jedna prazna stolica, a ispred stolice postavljeni tanjuri i pribor za jelo, kao i na svim drugim mjestima stola unutar svadbene dvorane. Kad smo sjeli za stol, bilo mi je neobično kako netom vjenčani par između sebe ostavlja jedno prazno mjesto. Pitao sam se, zašto nisu sjeli jedan kraj drugoga. Pomislio sam kako su ovo mjesto ostavili prazno, zbog veće udobnosti i malo šire prekrasne vjenčanice u koju je bila obučena zaručnica. U trenutku kad je konobar htio maknuti praznu stolicu na kojoj nitko nije sjedio i pribor za jelo koji se ispred nje nalazio na stolu, primijetio sam kako je mladi par istovremeno dao znak konobaru da ne miče ni stolicu ni pribor za jelo ispred nje. Pomislio sam: bit će zanimljivo vidjeti tko to tako kasni na večeru i za koga ovo mjesto između sebe čuvaju zaručnici. Kako je večer odmicala, izmjenjivali su se sljedovi hrane, glazbe, plesa… a prazno mjesto između zaručnika nitko nije zauzeo. U trenutku kad je novovjenčani par stigao do stola za kojim sam i ja sjedio, upitao sam zaručnicu: „Oprosti, što sam znatiželjan, ali smijem li te u ovom trenutku nešto pitati?“. Ona odgovori: „Pa naravno, velečasni, samo pitajte.“ „Za koga vi čuvate ono mjesto između tebe i muža?“. A ona mi odgovori: „Barem bi vi, velečasni, to trebali znati!“ „Ja?, kažem, „Stvarno ne znam!“. Zatim mi ona odgovori: „Mi znamo i vjerujemo da je istina ono što ste nam govorili u pripremi za ženidbu, na zaručničkom tečaju. Ja svog Antu stvarno volim. I on voli mene. Mi se veselimo jedan drugome i našem budućem zajedničkom životu, našoj obitelji. Mi našu ljubav koju osjećamo u srcu nismo naučili, nismo je kupili, nismo je dobili u igrama na sreću. Ona nam je darovana. Mi vjerujemo da je Bog ljubav i u Kristu je ovu ljubav, ovaj veliki dar, Bog darovao nama. Krist je danas našu ljubav blagoslovio i uzdigao ovaj dar na najveće dostojanstvo, dostojanstvo sakramenta. Ova je stolica između nas za Isusa. Ona nije prazna. Ona nas podsjeća da je Isus s nama. Htjeli smo da bude s nama i na večeri, a ne samo u crkvi. Mi želimo da on bude s nama u svakom trenutku našeg života. Želimo da Isus stoji u našoj sredini cijeli život, kad nam bude lijepo kao danas i kad bude teško. Želimo da nas Isus drži za ruku i vodi putem ljubavi koju nam je darovao i na koju nas poziva. Kad Isusu pružimo ruku i kad nam Isus dadne svoju ruku, on nas nikad više na ispušta iz svoje ruke. Zar ne, velečasni?“.

      Zadivio sam se gesti ovog para i riječima mladenke i, iako je prošlo tridesetak godina od njihovog vjenčanja, živo nosim u sjećanju ovaj bračni par, njihovu cijelu obitelj, i njihovo svjedočanstvo s dana vjenčanja.

2.   Zahvaljujući radu Povjerenstva za pastoral s obiteljima Zadarske nadbiskupije, okupili smo se danas ovdje u Privlaci na susret obitelji pod geslom i pozivom: „Obitelji, postani ono što jesi!“.

       S obzirom na liberalni i materijalistički pogled na čovjeka i obitelj, slobodu i ljubav, čiji se stavovi snažno, nekad perfidno, a ponekad agresivno i nasilno nameću, govor o obitelji u našoj kulturi i civilizaciji može se činiti kao nesuvremen.

      Nama su materijalističko mišljenje, liberalizam i stavovi koji iz njih proizlaze izazov, da o obitelji još dublje promislimo u svjetlu Božje objave, da razmišljamo o naravi braka i obitelji, da promičemo dostojanstvo obitelji, upoznajemo njezinu veličinu i nezamjenjivu ulogu koju ima za opstanak pojedinih naroda, razvoj zdravog društva i svetosti Crkve; da budemo svjesni važnosti obitelji i njezine nezamjenjive uloge u razvoju svake osobe. Naše promišljanje u sklopu ovog liturgijskog molitvenog trenutka želi prvenstveno biti dio vapaja i žarke molitve Bogu da obitelj postaje sve više i dublje ono što obitelj jest u Božjim očima, u Božjem planu spasenja za čovjeka i svijet. Želimo da nam ovaj susret bude molitva, da naše obitelji postanu što sličnije Svetoj Nazaretskoj obitelji Isusa, Marije i Josipa.

      Obiteljski poziv nije lako živjeti, a na osobiti način ne u našem vremenu i kulturi. Za živjeti puninu ljubavi, onu čudesnu, Kristovu, bezuvjetnu i do kraja, onu koja nadilazi emocije i strasti, potrebna je Božja pomoć, kako bi obitelj postala velika snaga koja može oblikovati osobu, društvo i svijet. Naša današnja zajednička molitva i druženje žele biti doprinos dobru svake obitelji, ne samo kršćanskih obitelji.

3.    Braćo i sestre, drage obitelji! I u ovom svjedočanstvu mladog bračnog para koje smo maloprije čuli, možemo prepoznati spasonosnu antropološku istinu utemeljenu na Svetom pismu, koje promatra brak između muškarca i žene kao plod Božjeg plana iz kojeg proizlazi neizmjerno dostojanstvo svakog muškarca i žene i svakog njezinog člana, dostojanstvo svake obitelji. Dapače, kako to lijepo već u svojoj prvoj točci kaže ovih dana objavljena Deklaracija Dignitas infinita o dostojanstvu ljudske osobe, Kongregacije za nauk vjere, neizmjerno dostojanstvo svake osobe neotuđivo je utemeljeno na samom postojanju i pripada svakoj ljudskoj osobi, iznad svih okolnosti i bez obzira na položaj ili situaciju u kojoj se nalazi.

      Sveto pismo, već u svojoj prvoj knjizi – Knjizi Postanka – prikazuje ljudski par u njegovoj punoj stvarnosti njihove naravi. Ta se stvarnost ovdje izriče riječima: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1 ,27). To ne znači da je Bog spolno biće i da ima neku božansku družicu. Ovu pomisao i idolatriju Biblija je sasvim odbacila. Plodna Božja ljubav simbol je Božjih intimnih stvarnosti. „Bračni par koji voli i rađa život“, slikovito izražava Papa Franjo u Enciklici „Radost ljubavi“, „pravi je ´živi´ kip (ne od kamena ili zlata zabranjenih Dekalogom), kadar očitovati Boga stvoritelja i spasitelja“ (AL 11). Bog Otac, Sin i Duh Sveti, kakvog nam Krist objavljuje, zajednica je božanske ljubavi, a obitelj je njezin odraz. Sveti Ivan Pavao II. u jednoj homiliji to izražava riječima: „Naš Bog, u svojem najdubljem otajstvu, nije samoća, već obitelj, jer u sebi ima očinstvo, sinovstvo i bît obitelji koja je ljubav. Ta ljubav, u Božanskoj obitelji, jest Duh Sveti“ (Propovijed, 28. I. 1979.).

     Kada Isus tumači svojim učenicima bitno svojstvo ženidbe, nerazrješivost, poziva se na drugo poglavlje Knjige Postanka i pita slušatelje: „Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih biti će jedno tijelo?“ (Mt 19, 5). Isus govori o „prianjanju“ muškarca i žene, što na hebrejskom izvorniku označava tjelesni i duhovni sklad koji se koristi i za opisivanje jedinstva s Bogom. Biblijski molitelj tako će, primjerice, reći: „Duša se moja k tebi privija (uz tebe prianja), desnica me tvoja drži“ (Ps 63, 9). Plod je ljubavi „prianjanje“, gdje dvoje postanu jedno tijelo, bilo u tjelesnom zagrljaju, bilo u jedinstvu srca i života i, možda djeteta, koje će se roditi od njih dvoje.

     Sveto nam Pismo kazuje, a Enciklika Amoris laetitia ukazuje, da je „obitelj povjerena muškarcu, ženi i djeci da tvore zajednicu osoba koja će biti slika jedinstva između Oca, Sina i Duha Svetoga. Rađanje i odgoj djece odraz su Očevog djela stvaranja. Obitelj je pozvana svakodnevno se okupljani na molitvu, čitanje Božje riječi i sudjelovanje u euharistijskom zajedništvu te tako rasti u ljubavi i sve više postati hramom u kojem prebiva Duh“ (AL 29).

     Prigodom proslave Branimirove godine, ovdje u blizini, u Ninu, pred četrdeset i pet godina, 11. lipnja 1979., hrvatski biskupi i brojni vjernički puk izrekli su zavjet koji glasi: “Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi svetu Misu“. Prigoda je danas da se toga prisjetimo i obnovimo ovaj zavjet, kako bi svaka obitelj po zajedničkoj svakodnevnoj molitvi i redovitom sudjelovanju na nedjeljnoj i blagdanskoj svetoj Misi, napredovala, sazrijevala i donosila dragocjene plodove ljubavi, te svaka obitelj postala sveti Hram u kojem prebiva Duh Sveti, Božanska ljubav.

      Obitelj koja proizlazi iz sakramenta braka i koja živi „ono što jest“ u Božanskom planu, u svojoj naravi, od temeljne je važnosti ne samo za obitelj ili pojedinca u obitelji, nego i za cijelo društvo. Obitelj je osnovna stanica života i „stup društva“, kako kaže papa Benedikt XVI.

4.   Božji plan za muškarca i ženu, za obitelj, pronalazi u Isusu Kristu svoju puninu. Krist je ženidbu uzdigao na dostojanstvo sakramenta. Osobitim darom Duha Svetoga, ljubavi između Oca i Sina, Krist čini bračne drugove sudionicima svoje ljubavi i postavlja znakom svoje ljubavi prema Crkvi: vjerne, bezuvjetne, plodne i potpune ljubavi.

      Bračni drugovi koji znaju primiti ovaj dar i obnavljaju ga svakog dana, po vjeri, svojim „Da“, po milosti koja dolazi od sakramenta ženidbe, njihova obitelj živi ljubav Božju po uzoru na Svetu Nazaretsku obitelj. Obitelj koja se po molitvi  utječe zagovoru Blažene Djevice Marije i svetog Josipa, uči prihvaćati ljubav Božju, kako su je i Oni prihvatili.

5.   Drage obitelji! Pozivam vas da još dublje upoznate svoje obiteljsko dostojanstvo, da cijenite i čuvate dragocjene darove braka i obitelji, da svakodnevno doprinosite svetosti jedinstva i nerazrješivosti braka, da čuvate i njegujete ljubav, kako bi bila snažna i ispunjena vrijednostima, kao što su velikodušnost, predanost, vjernost i strpljivost (usp. AL br. 5); da u vašoj obiteljskoj ljubavi dozrijevaju slatki plodovi milosrđa i oproštenja (usp. AL 27), plodovi tako dragocjeni ljudskom srcu. U vašoj svakodnevnoj užurbanosti i ponekad površnim odnosima, kako vas poziva papa Franjo, pridajte važnost nježnosti u kršćanskom iskustvu braka (usp. AL 28). Pozivam vas da budete otvoreni životu i s ljubavlju primate djecu kao najdragocjeniji plod vaše ljubavi.

      Ljubav je temelj svake obitelji. „Kršćanska obitelj, otac, majka i djeca, pozvana je živjeti naznačene vrijednosti ne kao nešto nametnuto izvana, već kao dar milosti sakramenta svete ženidbe ulivene u zaručnike. Ako oni (muž i žena) ostanu otvoreni Duhu i traže njegovu pomoć, neće im izostati komunikacija Očeve ljubavi očitovane i utjelovljene u Kristu. Nazočnost Duha pomoći će bračnim parovima da ne izgube iz vida izvor i dimenziju njihove ljubavi i međusobnog darivanja, kao ni surađivati s njime kako bi u njima odjekivao i prožimao sve dimenzije njihovog života“ (Benedikt XVI.; Propovijed, 9. VI. 2006.).

6.    Zagovor i primjer Svete Nazaretske obitelji u kojoj je svaki njezin član usmjerio svoj život prema Božjem naumu, i surađivao s Božjim planom, neka Vam bude snaga u ostvarivanju onoga što jeste u Božjim očima i u Božjem planu. Amen.

mons. Milan Zgrablič

zadarski nadbiskup

Privlaka, 13. travnja 2024.

Draga braćo i sestre!

1.   Isus je uskrsnuo. Novi život je stvoren. Novi život nam je darovan. Neka vam svima bude RADOSTAN I SRETAN USKRS! Ovo je dan što ga za nas učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu!

2.   Uskrs je dan koji nam vjerno prenosi radosnu poruku o Isusu iz Nazareta koji je pobijedio smrt i uskrsnuo od mrtvih, otvorivši nam time novu mogućnost smislenog života na zemlji i vječnu radost u nebu. Danas ispovijedamo zajedno s mnogim generacijama prije nas ono što su nam vjerodostojno posvjedočili i svojom krvlju zapečatili apostoli, mnogi sveci, mučenici, blaženici; ono što su nam prenijeli naši očevi i majke, djedovi i bake, mnogi naši preci u ispovijedanju iste vjere, ovo što nam svjedoči ova katedrala i svi kršćanski sakralni objekti, sva bogata kršćanska materijalna i nematerijalna duhovna i kulturna baština, stvorena tijekom dva tisućljeća. Prenijeli su nam Radosnu vijest kako je „Isusa iz Nazareta pomazao Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer bijaše Bog s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao… I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje… svjedocima od Boga predodređenima“ (Dj 10, 38-40), očevicima, onima koji su s njime jeli i pili nakon uskrsnuća od mrtvih (usp. Dj 10, 38-41).

     Uvijek su kršćani nanovo proživljavali i „prvog dana u tjednu“, danu novog stvaranja, danu koji učini Gospodin, slavili Isusovo uskrsnuće, kako bi s njime srasli u život i uskrsnuće (usp. Rim 6,5), kako bi s Kristom bili suuskrsli (usp. Kol 3,1) i napredovali na životnom putu kao „hodočasnici nade“ prema mjestu „gdje Krist sjedi s desna Bogu“ (isto). Uvijek iznova kršćani su otkrivali i sve dublje uranjali u neizmjerno bogatstvo vjere koja je živa i djelotvorna u njihovu životu i po kojoj im je život „skriven s Kristom u Bogu“ (Kol 3,3), kako bi se jednom u punini života „s njime pojavili u slavi“ (Kol 3,4).

3.   Uskrsni izvještaji koje su nam ostavili novozavjetni spisi govore nam kako živjeti s Kristom nakon njegova uskrsnuća. Sveti nam Ivan Evanđelist donosi u 20. poglavlju opis dva osobna susreta s Isusom Uskrslim; ponajprije susret s ljubljenim učenikom, Ivanom, (rr. 1–10), zatim susret s Marijom Magdalenom (rr. 11-18). Taj smo ulomak danas slušali u liturgiji. Slijedi zatim opis zajedničkog susreta s Uskrslim gdje su učenici, bez Tome, zatvoreni u sobi od straha od Židova (rr. 19-28) i zaključuje sa susretom s Uskrslim Isusom koji proglašava blaženim one koji ne vide, a vjeruju (r. 29). Susretom koji nas čini blaženim.

     Ovi izvještaji iz Ivanova evanđelja i drugih evanđelista međusobno se razlikuju i time prikazuju različite aspekte Isusova uskrsnuća (dobivamo puniju sliku: rekli bismo, 4D izvješće), ali govore i o različitim iskustvima života s Uskrslim Kristom. Svima je zajedničko ono temeljno: prazan grob, navještaj uskrsnuća, susret s Uskrslim; susret s Onim kojeg odmah nisu mogli prepoznati, već kasnije po Riječi, u pripravljenoj ribi i kruhu, u lomljenju kruha. Svim piscima je zajednička nakana, a to je: uključiti čitatelja ili slušatelja u ono što pripovijedaju, kako bi njihovo iskustvo postalo i iskustvo onoga do kojega je Radosna vijest dospjela.

4.   Vjera koju ispovijedamo u činjenicu Isusova uskrsnuća nije slijepa ili lakovjerna. Vjera nam pomaže da najdublje možemo prodrijeti u stvarnost značenja događaja Isusova uskrsnuća. Mi vjerujemo njihovim riječima, vjerujemo njihovom svjedočanstvu, gledamo njihovim očima događaj koji nam prenose. Ali i onaj koji je vidio i onaj koji nije vidio može nositi isto iskustvo: iskustvo da pripadamo Isusovoj ljubavi, da nas ljubav Uskrslog Gospodina obuzima kad promatramo kako je Jedan za nas umro (usp. 2 Kor 5,14), da živimo od njegove punine (usp. Iv 1,15), da smo po Njemu postali „novo stvorenje“ (2 Kor 5,17), da smo po Njemu pomireni s Bogom i s Njime, da nam se ne zbrajaju naše opačine, već smo po Njemu postali dio pravednosti Božje (usp. 2 Kor 2, 19-21); iskustvo da smo po njemu postali ljubljena „djeca Božja“ (Iv 1,12); iskustvo da je moguć „novi život“ po Duhu koji rađa plodovima: ljubavi, radosti, mira, velikodušnosti, uslužnosti, blagosti, dobrote, vjernosti, uzdržljivosti (usp. Gal 5,22); iskustvo da nismo Bogu stranci, već prijatelji (usp. Iv 15 ,14), kojima Bog ni svoga Sina nije uskratio kako bi nam s Njime sve darovao (usp. Rim 8,32); iskustvo da Bogu možemo klicati Abba! Oče! (usp. Gal, 4,6); iskustvo da smo suuskrsli s Kristom koji je prvina usnulih (usp. Kol 2,12)…

5.   Zastanimo, braćo i sestre, nad Ivanovim izvješćem iz liturgije današnjeg Evanđelja, kako bismo mogli proživjeti poruku koju nam Ivan želi prenijeti, kako bismo u iskustvu Marije Magdalene prepoznali sami sebe i Uskrslog Gospodina. Marija je „ikona“, „tip“ Isusovog učenika, a ono što se događalo u Marijinoj duši u Isusovoj blizini, naše je iskustvo koje nam pomaže „vidjeti“ Gospodina i prepoznati našeg Uskrslog Učitelja.

     Sv. Ivan nam opisuje susret Uskrslog Isusa s Marijom Magdalenom. Marija iz Magdale je stajala pod križem Isusovim za vrijeme Isusove muke i umiranja (Iv 19,25). Marija je žena iz koje je Isus, prema pripovijedanju sv. Luke, istjerao sedam zloduha (Lk 8,2). Marija je imala težak život u kojem su zle sile vladale njezinom dušom. S Isusom je doživjela snagu Božje ljubavi i ljepotu slobode od ropstva zla. Marija je u kući farizeja miomirisima pomazala Isusu noge i otirala ih svojom kosom (Iv 11,2). Tada je čula Isusove riječi kako se opraštaju mnogi grijesi onome koji mnogo ljubi (usp. Lk 7,47). Marija je vidjela gdje su položili Isusovo mrtvo tijelo. Marija je susrela uskrslog Gospodina.

     Život Marije Magdalene je slika našeg života. Razmišljajući o Isusovoj muci i sudjelujući u obredima Velikog petka, i mi smo stajali pod Isusovim križem i promatrali njegovu muku i njegovo umiranje, iz ljubavi za nas. Mi smo na Veliki petak cjelivali Isusove rane na križu i mazali ih miomirisima naše vjere, zahvalnosti, kajanja, ljubavi i prijateljstva. U svetoj uskrsnoj ispovijedi, iz naše duše Gospodin je, kao iz života Marije Magdalene, otjerao sve zloduhe koji su nas mučili i darovao nam slobodu djece Božje. Iskusili smo kako kroz otvoreno i probodeno Srce Isusovo na križu, kroz njegovu ljubav, možemo, poput Marije, ući u Isusovo srce i biti dionici njegova milosrđa. I nas ljubav prema Gospodinu vodi prema njegovu praznom grobu, ali i uskrsnuću.

      Isusovo uskrsnuće se događa „prvog dana u tjednu“.  Prvi dan je početak stvaranja. Bog u Mariji Magdaleni i svima koji nosimo njezino iskustvo počinje stvarati novi život, novo iskustvo života s uskrslim Učiteljem.

     Marija dolazi na grob u zoru, u „rano ujutro, još za mraka“ (Iv 20,1). Zora počinje u zadnjim trenucima noći i počecima svjetla novog dana. U zori su još zajedno tama i svjetlo. U zoru sunce već obasjava nebo, ali njegove zrake još nisu na zemlji. U Marijinoj duši je svjetlo ljubavi prema Gospodinu, ali i mrak tuge zbog odsutnosti onoga koga ljubi. Novi dan i zora slika je duše Marije Magdalene koja je spremna za susret s Uskrslim. Ovaj novi dan i zora slika je našeg iskustva koje nas želi voditi u suživot s Uskrslim.

      Marija dolazi na grob. Marija je na grobu, još za mraka, sama. Ljubav pobjeđuje svaki strah. Ljubav prema Gospodinu daje novu snagu ljubavi.

      U ovih samo deset redaka iz današnjeg Evanđelja, početka 20. poglavlja Ivanova Evanđelja, grob se spominje čak sedam puta. Očito je grob protagonist čitavog izvještaja.

      Grob je spomen na osobu kojeg njeguju živi, kako bi bilo živo djelo onoga koga ljube.

     Našim njegovanjem spomena na Isusov život, budimo u sebi ljubav prema njegovu djelu i vršenju njegovih riječi, kako bi se Bog u nama nastanio. “Ako me tko ljubi,“ govori Isus svojim učenicima, „čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“ (Iv. 14,23).

     Marija opazi da je kamen s Isusova groba dignut. Gledati u grob i kamen koji je bio nad grobom slika je naše duhovnosti, naše molitve, našeg razmatranja, u kojem ćemo vidjeti kako je Onaj koji je sišao u grob naših grijeha, koji je na sebe uzeo našu krivicu, radi našeg opravdanja (usp. 1 Pt 3,24), kamen s groba pomaknuo. Zar i mi ne kažemo nakon svake ispovijedi da nam je „kamen pao sa srca“? Snaga Božja diže kamen s Isusova i našeg groba. Gospodin je ušao u naš grob kako bi pomaknuo kamen koji nas odvaja od života.

     Ono što Marija vidi znak je nezamislivog, ali stvarnog. Marija još nije razumjela da ljubav pobjeđuje smrt, da ljubav vodi do susreta s Uskrslim.

     Što čini Marija? Trči učenicima. S iskustvom Marijina duha i nama se uputiti Isusovim učenicima. Marija trči. I nama je to učiniti bez odgađanja, žurno. Među učenicima pronaći Petra koji nosi duboko iskustvo kako Gospodin ostaje nama vjeran, unatoč našoj nevjernosti. Sresti ćemo drugog učenika. Drugoga, ne samo kao jednoga od njih dvojice, nego i drugačijeg, Ivana, koji je na Posljednjoj večeri naslonio svoju glavu na Isusove grudi, koji je stajao zajedno s Isusovom Majkom Marijom, Marijom Magdalenom i drugim ženama pod Isusovim križem, onaj koji je sebe nazivao „onaj koga Gospodin ljubi“ (Usp. Iv 13,23). I nama je zajedno ići na Isusov grob svega onoga što on označava, osvjedočiti se da je prazan i poput Ivana povjerovati. I nama je upoznati Pisma koja će zagrijati naša srca kako bi nam se u „lomljenju kruha“ otvorile oči i kako bismo prepoznali nazočnost Uskrslog Gospodina (usp. Lk 24, 13-25).

6.   Uskrsli Isus neka nam bude radost naših dana, nada naše budućnosti, život naše sadašnjosti i vječnosti. Još jednom: SRETAN VAM USKRS. Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije

31. ožujka 2024.

Braćo i sestre!

           Vama nazočnima na ovom Vazmenom bdjenju i svima Vašima od srca molim i želim RADOSTAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS.

         Ova liturgija vazmenog bdjenja puna je svetih znakova koji se protežu kroz četiri službe: službu svjetla, službu Riječi, krsnu službu i euharistijsku službu. Svaki znak ove liturgije želi nam probuditi vjeru, raspoložiti srce i uvesti nas u otajstvo velikog Božjeg djela novoga Božjega stvaranja koje se ostvarilo Isusovim uskrsnućem. Liturgija nam objavljuje radosnu vijest i veliku novost: Isus je uskrsnuo od mrtvih, ušao je u novi, drugačiji, proslavljeni život. Isus je pobijedio grijeh koji je uzrok njegove muke i umiranja te je, snagom Duha Svetoga, ušao u novostvoreni život u kojem smrt više ne postoji. Bog je u Isusu za svakog čovjeka otvorio nova vrata života koja vode prema „danu koji ne pozna zalaza“ (usp. Uskrsni hvalospjev). Isusovo uskrsnuće širom je otvorilo vrata života kroz koja prolazi milost koja raspršuje tmine grijeha i smrti i po kojima se pridružujemo svetima (usp. Isto).

         Tertulijan, ranokršćanski pisac iz III. stoljeća, poziva kršćane: „Imajte povjerenja, tijelo i krv, zahvaljujući Kristu, zadobili su mjesto u nebu, u Kraljevstvu Božjem“. Isusovim uskrsnućem Bog je čovjeku otvorio novu dimenziju života. Isus kao Bog i čovjek nije ušao u nebo samo svojom dušom, nego i „tijelom i krvlju“. Bog je proširio svoje djelo stvaranja u uskrsnuću svoga Sina i uzdigao cjelovitog čovjeka u novu stvarnost života. Isusovim uskrsnućem stvoren je novi život. Zato je Uskrs dan novog stvaranja života.

          Noćašnja liturgija obiluje svetopisamskim tekstovima koji nam pomažu uvesti nas u otajstvo novog života i Božjeg djela spasenja čovjeka.

         Već prvo čitanje iz noćašnje liturgije, uzeto iz Knjige postanka, govori nam o Božjem stvaranju. Sveti nam pisac stvaranje svijeta slikovito prikazuje u sedam dana. Brojka sedam ne označava svršeno vrijeme određenog trajanja ili količinu stvorenoga. Sedam jest slika cjelovitosti koja se razvija u vremenu. Svi dani stvaranja usmjereni su prema sedmom u kojem su sva stvorenja slobodna za Boga. Sva stvorenja usmjerena su prema Stvoritelju i zajedništvu s njime. Čovjek je primio dar života i već je u njega utkan „prostor“ za Boga. Zato i u sebi čeznemo za svjetlom, dobrotom, radošću, puninom života, za Apsolutnim, za Bogom.

          Simbolički, izvješće o stvaranju počinje govorom o svjetlosti. „Bog reče: ´Neka bude svjetlost!´“ (Post 1,3). Ne počinje izvješće govorom o stvaranju sunca, mjeseca ili zvijezda kao izvorima svjetlosti. Sunce i mjesec su stvoreni tek u četvrtom danu. Prva je stvorena svjetlost, kako bi sjala nad svime što je stvoreno.

         U ovoj slici možemo čitati ono što nam nadahnuti pisac hoće poručiti. Svjetlost omogućuje postojanje života i svega stvorenoga; omogućuje nam susretanje, međusobni dijalog i komunikaciju. Bez svjetlosti ništa ne možemo vidjeti. Svjetlost nam omogućuje vidjeti ono što nas okružuje. Zahvaljujući svjetlosti možemo vidjeti istinu; možemo razaznati stvarnost u kojoj se nalazimo. Svjetlost tako postaje simbolički izraz za istinu, dobro, slobodu, spoznaju, susret, ljubav… Tama postoji samo tamo gdje nedostaje svjetla, odnosno onoga što označava svjetlost. Zlo je tamo gdje nema istine, ljubavi, slobode, tamo gdje nema Boga.

          Na Uskrs, Bog je ponovno rekao „Da“ svjetlu. Rekao je ponovno: „Neka bude svjetlost!“. S Isusom je stvorena nova svjetlost koja pobjeđuje svaki mrak. Isus je novi dan koji je stvoren za svakoga od nas.

          Kako Kristovo uskrsnuće, nova svjetlost koju je Bog stvorio, dopire do nas? Krsna služba ove noći upućuje nas na ispovijedanje vjere koja nam otvara vrata uskrsnuća. Sakrament krsta je most koji je Gospodin svojim uskrsnućem sagradio prema nama, da bi krsna voda u nama imala „snagu rađanja“ za novi život uskrsnuća, život s Uskrslim Kristom, kako kaže posvetna molitva vode u Vazmenom bdjenju. Uskrs nam omogućuje da nas Krist po sakramentima „drži za ruku“ i dovodi do istine, istinskog života, punine života kojeg ni smrt ne prekida. Ako nismo prosvjetljeni Božjim svjetlom, ostajemo u mraku, u neznanju o Bogu, u nesposobnosti razlikovanja dobra od zla, razlučivanja istine od laži; ostajemo u neznanju o cjelovitom smislu života.

        Zašto čovjek današnjice u našoj kulturi i prostoru ne vidi ovu svjetlost koja sjaji takvom jačinom? Slikovito će to papa Benedikt XVI. opisati riječima: „Danas možemo osvijetliti naše gradove tolikim blještavilom, da zvijezde na nebu nisu više vidljive. Nije li to možda slika problematike našeg prosvjetljenja na zemlji? O materijalnim stvarima znamo i s njima možemo tako mnogo, ali o onome što ih nadilazi, o Bogu i dobru, ne uspijevamo više razaznati. Zbog toga je vjera ona  koja nam pokazuje Božje svjetlo. Ona je prodor u svjetlo Božje u našem svijetu. Ona nam otvara oči za istinsko svjetlo“ (Kateheza, 7. 4. 2012.).

          U uskrsnoj noći, svjetlost se slikovito prikazuje po uskrsnoj svijeći koja svijetli, trošeći sebe samu. Svijeća daje svjetlo, darujući sebe. Tako svijeća snažno govori o otajstvu vazmenog događaja. Krist daruje sebe i time stvara snažnu svjetlost. Svjetlost svijeći daje plamen. Plamen, vatra ima snagu koja uništava i preobražava materiju. Krist, Svjetlost, je vatra koja spaljuje zlo i preobražava nas same i cijeli svijet. Kristovo uskrsnuće je svjetlost u kojoj se susreću toplina i dobrota Božja.

        U Vazmenom hvalospjevu pred upaljenom svijećom, đakon je pjevajući molio: „U milosnoj, dakle, ovoj noći, primi, sveti Oče, večernju žrtvu ovog izgaranja, koju ti u ovom svečanom prinošenju svijeće, po rukama službenika, od pčelinjeg rada, prinosi Crkva presveta“. U svijeći sačinjenoj od pčelinjeg saća, simbolički je naznačeno cjelovito stvaranje. Vosak, rad pčela, stvorenje, postaje nositelj svjetla. Živa vjera, živa kršćanska zajednica, živa Crkva je kao pčelinji rad, koji u konačnici daje svjetlo.

          Molimo Gospodina da u našoj vjeri svatko od nas bude marljiv kao pčela koja će doprinositi da bude dovoljno voska, kako bi svijet mogao živjeti u svjetlosti Kristova uskrsnuća. Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije

30. ožujka 2024.

Fra Andrija Bilokapić, OFM, član Franjevačke provincije sv. Jeronima u Zadru,  dobitnik je Nagrade za životno djelo Zadarske županije. To priznanje za fra Andrijin dugogodišnji veliki pastoralni i duhovni rad uručeno mu je u ponedjeljak, 15. travnja, na svečanoj sjednici proslave Dana Zadarske županije u HNK-u Zadar.

Fra Andrija je svojevremeno u više navrata bio provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru. Dugo godina djelovao je u samostanu i crkvi sv. Frane u Zadru, a sada djeluje u župi Presvetog Srca Isusova u Zadru koju vode franjevci. Predvoditelj je brojnih duhovnih obnova i susreta diljem Hrvatske, doživljavan kao snažan propovjednik. Autor je više duhovnih knjiga. Vjernici koji ga poznaju i s njim surađuju ističu njegovu samozatajnost i skromnost. Uvijek je na raspolaganju medijima u tumačenju Božje riječi. Česti je sugovornik u zadarskim medijima prigodom proslave blagdana, kada za javnost aktualizira Božju riječ, pojašnjava značenje i duhovnu poruku svetkovina, kao i redovitost liturgijskog života po nedjeljnom navještaju.

Zahvaljujući Županiji na priznanju u ime deset nagrađenih Godišnjom nagradom iz različitog područja društvenog djelovanja, na svečanosti preuzimanja nagrade fra Andrija je rekao: “Izrastamo iz korijena drugih. U naše živote utkani su mnogi. To su oni koji nas čine biti, postojati. Iza ljepote koju živimo stoji mudrost, ljubav, Stvoritelj. Možemo li misliti kako bi naš grad izgledao bez ljudi koji ga drže čistim? I oni su utkani u naš život“, rekao je fra Andrija. Izrazio je zahvalnost svima koji su utkani i u njegov život: obitelji, prijateljima, učiteljima, mnogih znanim i neznanim ljudima koji su na njega utjecali. Zahvalno je spomenuo blagopokojnog zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka koji je fra Andriju uvijek poticao činiti dobro. Između ostaloga, upravo je nadbiskup Oblak bio podrška i poticaj u stvaranju udruge Pro vita 1991. godine, čiji je suosnivač i inicijator nastajanja bio fra Andrija. Radom volontera te Udruge rođeno je 1650 djece čije su majke prethodno bile u odluci pobačaja.

Odbor za dodjelu priznanja Zadarske županije, između ostaloga, u svojoj odluci za doprinos fra Andrije razvoju društva po njegovom dugogodišnjem pastoralnom djelovanju u Zadru, istaknuo je značajnim njegov duhovni i pastoralni rad i tijekom Domovinskog rata, kad je prikupljao pomoć i osnovao udrugu Pro vita koja se zalagala za očuvanje života nerođene djece i obiteljima pružala pomoć. Dok su životi u ratu stradavali i umirali, fra Andrija je bio vođen željom da se rađaju i spašavaju životi začete djece koje su majke namjeravale pobaciti.

Zahvalu za obranu Zadra i domovine fra Andrija je istaknuo i tijekom svoga govora u HNK-u Zadar. „Čovjek je stvoren od zemlje na kojoj je rođen, od ambijenta u kojem živimo, zemlje, izvora i mora. Mnogi su ga osvajači htjeli oteti. Za obranu našeg kraja mnogi su branitelji prolijevali krv. Jedan branitelj rekao mi je da je gotovo dvije tisuće dana svaki dan, pod kišom metaka i šrapnela, bio spreman umrijeti za domovinu. To treba poštovati i ne smije se zaboraviti. Borba za ovo tlo ne prestaje ni danas, kad je otimačina najokrutnije ozakonjena da dajemo svoje, jer nam se rasprodaje pod krinkom našeg dobra, još se kaže: ‘To je za vaše dobro’. Ali, to je samo krinka. Mi smo ovdje i nitko ne može ovaj kraj voljeti i njime upravljati kao oni koji su u njemu stvoreni“, poručio je fra Andrija.

Zahvalio je Zadarskoj županiji što je prepoznala trud svih nagrađenih oko dobra, istaknuvši zasluge i poznate zadarske urbanistice, arhitektice i projektantice Nives Kozulić, preminule 2023. godine, koja je posthumno dobila nagradu za životno djelo. Kozulić je sudjelovala u izradi brojnih urbanističkih projekata i urbanističkog plana na temelju kojega je izgrađen sadašnji urbanitet grada Zadra. Kozulić je znala pronaći ravnotežu između sukobljenih interesa oko zaštite prostora i potrebe za razvojem.

„Drago mi je što ste priznali osobu i djelo Nives Kozulić, koju sam poznavao. O njoj govori njeno djelo, a osobito ljudi koje je odgojila, koji su rasli iza nje. To je bila sebedarna žena. Hvala vam što ste u našem trudu prepoznali nešto lijepo i to iznijeli na javu. Vaša nagrada obvezuje. Osjećam se nedostojnim biti ovdje, darovali smo malo od onoga što smo primili. Oko svega oko čega sam se  trudio stoje mnogi, kao što korijen stoji u stablu. Vidljivo je granje, ali bez korijenja ne može živjeti. Učinio nas Bog darom onima koji nas prvi trebaju”, poručio je fra Andrija Bilokapić. Fra Andrija je sedmo od devetero djece u roditelja Mate i Ive iz mjesta Gradina u župi Otok.

U svom prigodnom govoru na svečanoj sjednici, fra Andriji je čestitao i Božidar Longin, župan Zadarske županije, istaknuvši da je fra Andrija „veliki čovjek i duhovni autoritet“. Među uzvanicima na Svečanoj sjednici u HNK-u Zadar bio je i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić koji je također čestitao fra Andriji na dodijeljenom priznanju i zahvalio mu za njegov svećenički, redovnički i župnički rad.

Prije svečane sjednice u HNK-u, fra Andrija je u crkvi sv. Frane u Zadru predvodio misno slavlje povodom Dana županije, na kojem su sudjelovali župan Longin i predstavnici lokalne i državne vlasti. Fra Andrija je molio Božji blagoslov za napredak i razvoj zadarskog kraja i cijele domovine, za kreposno upravljanje povjerenim duhovnim i materijalnim resursima i ljudskim potencijalima, na opće dobro i blagostanje svih ljudi.

Glede Priznanja fra Andriji, Franjevačka provincija sv. Jeronima u Zadru je poručila: “Obradovala nas je vijest da je naš fra Andrija Bilokapić dobitnik nagrade Zadarske županije za životno djelo. Svatko tko imalo poznaje našeg fra Andriju, zna s kolikom ljubavlju već više desetljeća služi Božjem narodu u našem gradu Zadru i Zadarskoj županiji te nam je drago da je i na društvenoj razini prepoznato njegovo nezaobilazno djelovanje. Zahvalni smo Gospodinu što nam daruje milost živjeti i rasti uz takvog čovjeka Božjeg. Fra Andriji od srca čestitamo na ovom društvenom priznanju i želimo mu i nadalje blagoslovljeno služenje Bogu i Crkvi među nama!”.

Franjevačka provincija iz 13. st. najstarija u Hrvatskoj, a samostan sv. Frane u Zadru najstariji je franjevački samostan izvan granica Italije u kojem se i sad čuva papina bila iz 1228. g. Njome se fratrima u Zadru javlja da jave svim samostanima od Trsta do Drača da će sv. Franjo biti proglašen svecem.

Ines Grbić

Foto: Zadarska županija

Treća sjednica Povjerenstva za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi Zadarske nadbiskupije održana je pod predsjedanjem predstojnika don Valtera Kotlara u ponedjeljak, 15. travnja, u svečanoj dvorani Sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

U osvrtu na stručni skup o temi ‘Služenje bolesnima u 21. st.’ koji je 9. i 10. veljače 2024. održan u sjemeništu ‘Zmajević’, u organizaciji ovoga Povjerenstva, članovi Povjerenstva izrazili su zadovoljstvo kvalitetom i raznovrsnim sadržajem toga simpozija. Stručnjaci su tada izlagali o radu s bolesnima u zdravstvenim i štićenicima u socijalnim ustanovama, sagledavajući cjeloviti pristup i potrebe bolesnika i starijih u ustanovama institucionalne skrbi.

Povjerenstvo želi simpozij takvog tematskog sadržaja održati i sljedeće godine, u želji da u organizaciji toga skupa sudjeluje i Hrvatski liječnički zbor. To bi doprinijelo još široj valorizaciji takvog susreta, na dodatnoj akademskoj razini interdisciplinarno i stručno sagledati potrebe svih dionika zdravstvenog i socijalnog sustava.

Na sjednici je najavljeno da će se Susret sa starijim i nemoćnim osobama te s osobama s posebnim potrebama i njegovateljima održati u subotu, 11. svibnja 2024., uoči blagdana sv. Leopolda Bogdana Mandića, u pastoralnom centru župe Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru. Susret će započeti u 10 sati u kripti župne koja ima i pristup za invalide. Svečano misno slavlje predviđeno je u 11 sati, nakon kojeg će biti druženje sudionika i okrepa.

Predloženo je da to misno slavlje predvodi jedan od starijih svećenika iz Svećeničkog doma u Zadru. Propovijed i prisutnost svećenika koji je i sâm u starijoj životnoj dobi i tjelesnim bolima prikladan je i još dublji poticaj u razmatranju teme susreta, znak poistovjećenosti svećenika sa sudionicima toga skupa kojim se želi afirmirati dostojanstvo starijih i osoba s posebnim potrebama. Ujedno se želi zahvaliti njegovateljima na požrtvovnom radu s ljudima u takvom stanju, biti znak ohrabrenja i dodatne podrške Crkve i društva. Na sjednici je bio i mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

I. G.