Susret predstojnika Povjerenstava Zadarske nadbiskupije na poziv i pod predsjedanjem zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića održan je u Salonu sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u ponedjeljak, 24. lipnja.

Susret je počeo molitvom i prigodnim pozdravom mons. Zgrablića u kojem je nadbiskup zahvalio predstojnicima i članovima Povjerenstava na aktivnostima koje su, organizirajući pojedine događaje, ostvarili u proteklom razdoblju na nadbiskupijskoj razini.

Na završetku pastoralne godine, predstojnici su predstavili osvrt o radu povjerenih povjerenstava, izazovima s kojima su se suočavali i prijedloge budućih planova. Na susretu je istaknuto da je kroz rad Povjerenstava, odnosno, organizacijom pojedinih događaja u njihovoj nadležnosti i na njihovu inicijativu, ostvarena dodatna pastoralna dinamika u djelovanju na razini Nadbiskupije. Potaknuto je na ostvarenje veće suradnje između različitih Povjerenstava u planiranju i ostvarenju nekih zajedničkih događaja. Predstojnici su prihvatili Pravilnik o djelovanju Povjerenstava koji je prethodno bio predložen kao eksperimentalan.

Don Žarko Relota, predstojnik Povjerenstva za pastoral obitelji Zadarske nadbiskupije, predstavio je Bulu pape Franje ‘Nada ne razočarava’ povodom Svete godine 2025. godine. Nadbiskup Zgrablić potaknuo je da planovi pastoralnih aktivnosti u nadolazećoj godini budu u duhu te Papine bule, odnosno, aktualizacija njenih smjernica i poticaja te je izrazio podršku daljnjem djelovanju povjerenstava.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Relikviju prvoga stupnja, djelić tijela bl. Alojzija Stepinca, Zagrebačka nadbiskupija odobrenjem zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše, darovala je župi Sv. Josipa u Obrovcu. U nedjelju, 23. lipnja, Stepinčevu relikviju u oltar župne crkve sv. Josipa u Obrovcu, za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio, postavio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Na misi je propovijedao mons. dr.. Juraj Batelja, postulator Stepinčeve kauze. Propovijed mons. Batelje donosimo u cijelosti. 

Oče nadbiskupe, braćo i sestre! Čuli smo Isusovu riječ: »Pođimo na drugu stranu!« Isus je u pokretu, traži izgubljenog, grešnog čovjeka. Rekao je na križu: »Žedan sam.« Nije žeđao za octom pomiješanim sa žuči, nego za spasenjem svega što mu je Otac dao. Istočnim grijehom ranjenog čovjeka.

Uočili smo i učenike Isusove, preplašene olujom. U smrtnom strahu prekorili su Isusa: »Učitelju, zar ti nije stalo što umiremo?« Ponijeli su se kao i mi kad Bogu postavljamo pitanje: Zar ne vidiš, Bože, ovu nepravdu? Zašto je svijet tako nasilan? Zašto se ljudski život gazi kao trava? Zašto se nekažnjivo s televizijskih ekrana i sa stranica novina niječe i otvoreno napada vrijednost braka i obitelji, a nudi oblike života koji su protiv Božjeg i naravnog zakona? Zašto se ozakonjuje ubojstvo nerođenog djeteta i nemoćnog starca i starice? Zaboravljamo da nam je Bog blizu i neće dopustiti da propadnemo.

Božju blizinu je na suđenju iskusio bl. Alojzije Stepinac. Mirno je podnosio izmišljene i nedokazane krivnje, koje je Josip Manolić opisao riječima: »Ako želite nevinog osuditi, morate ga najcrnjim blatom nabacati!« Alojzije se, pouzdan u Boga, nije osvrtao na klevete, nego je odlučnim riječima ukazao na nakane neprijatelja Božjih: »Vi ste iz sovjetskih udžbenika prepisali u školske knjige naše djece da Isus Krist nije postojao, da je Isus Krist izmišljena osoba, da Isus Krist pripada u carstvo priča. Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati svaki dan i svaki čas, a danas je nauka to, da on uopće nije postojao!«

Božjom jakošću stišavao je more bezvjerja koje, nažalost, i danas šumi nastojeći potopiti nas. Bl. Alojzije želi nas ispuniti pouzdanjem: »Onaj, koji je Izraela preveo preko Crvenog mora, i nas će izbaviti od ove crvene, komunističke, bezbožne poplave.« Zato vjerujmo u Isusa i onda kad nam se pričinja da spava.

Dragi vjernici! Mi smo danas pred istinskim svjedokom vjere. Blaženi Alojzije bliz nam je i drag jer je bio Božji, jer je upućivao na Boga, jer je shvaćao da je opstanak Katoličke Crkve u hrvatskom narodu moguć u slobodi ispovijedanja vjere i životu prema načelima vjere. Zato se želimo nadahnuti duhom koji je oživljavao blaženog Alojzija. Dok je bio na životu ljudi su dolazili k njemu jadni, zabrinuti, ponekad i zaplakani, a od njega su odlazili prepuni velike radosti i ponosa. Božji Duh je s nadbiskupa Stepinca prelazio na njih, osobito dar jakosti u kušnjama.

Rekao je na sjednici biskupa u rujnu 1945.: »Ja sam sa svoje strane sve učinio da se sporovi s državom izglade na miran način. Ako su potrebni mučenici, ja sam prvi spreman na žrtvu. Javno ću istupiti protiv ovakvih postupaka vlasti, pa makar bio strijeljan. Ne kanim napadati vlast u cilju nikakve politike ili u korist neke političke strane, nego samo u obranu Katoličke crkve i vjere.«

Istinoljubivi svijet je s poštovanjem govorio o nadbiskupu Stepincu, a Kristovi su ga vjernici doživljavali kao čovjeka prokušana vrlinama, mučenika za jedinstvo Crkve. Taj glas svetosti i mučeništva svjedočio je Božji narod nakon njegove smrti pa se i sâm progonitelj »Tito više bojao Stepinca mrtvoga, nego živoga«.

Alojzijevu čistu savjest neprijatelji Božji nisu uspjeli ušutkati za života, niti su uspjeli ugušiti njegov glas svetosti nakon smrti. On je često molio, poticao je vjernike i svećenike da mole za progonitelje, da uvide svoju zabludu, obrate se na Božji put i spase dušu svoju. Međutim, tiranin je svoju mržnju iskazao i na mrtvom tijelu kardinala Stepinca. Tijelo je uništio, a njegovo srce – koje je dobrotom jednog liječnika za vrijeme obdukcije izuzeto za relikviju Zagrebačkoj nadbiskupiji i hrvatskome narodu – zaplijenio i spalio. Mržnja neprijatelja bila je vidljiva i u pokušaju da ga se tako pokopa, »da mu se za grob ne zna«. Nije li nam desetljećima bilo zabranjeno spomenuti ime kardinala Stepinca?!

Možemo se stoga opravdano nadati da će rimski Prvosvećenik priznati mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca. Naime, papa Franjo uči da su mučenici ne samo oni kojima je zabranjeno ispovijedati Kristovo ime, nego i svi oni koji su progonjeni »jer žele vjerovati i živjeti vrijednosti djeteta Božjega«. Blaženi Stepinac je eminentno takav Kristov učenik i mučenik!

Braćo i sestre! Što je sv. Josip bio u Nazaretskoj Obitelji, to je Stepinac u našoj Crkvi i hrvatskom narodu! Stepinac se nadahnjivao na idealu očinstva sv. Josipa. Nadahnut tim idealom odgovorno je skrbio za obitelj Zagrebačke nadbiskupije i za vjeru u hrvatskom narodu. Žrtvovao se za Božje istine do prolijevanja krvi. Bio je čovjek pravedan; spremno je trpio za Božji zakon, za dostojanstvo obitelji, blagostanje naroda! Proniknuo je nakanu Staljina i Tita da se biskupije na područje kojih je stupila Crvena armija podvrgnu moskovskom patrijarhatu. Zato je Alojzije hrabro čuvao jedinstvo Katoličke Crkve s Petrovim nasljednikom na čelu! Ovo je bio njegov stav: »Ako [radi vjere] treba trpjeti, trpjet ćemo! Ako treba ići u zatvor, idemo! Ako pod mač, i tamo idemo uz milost Božju! Ako na križ, neka nas razapinju. Ako u smrt, rado umrijeti, ali sotoni popustiti ne. Kad bismo izdali Crkvu Božju za oglodane kosti koje nam dobacuje bezbožni progonitelj za izdaju Crkve Božje – to bi bila sablazan, koja se ne samo lako ne bi zaboravila, nego nikada. Radije umrijeti, nego izdati Crkvu svetu, Božju. Da smo htjeli izdati Crkvu, danas bismo stajali na počasnim tribinama i primali odlikovanja. Mene je tješila Isusova riječ: ‘Što bi vrijedilo sav svijet zadobiti, a dušu svoju upropastiti’.«

Dragi štovatelji bl. Alojzija! Bila je vaša želja da u svojoj sredini možete častiti moći bl. Alojzija Stepinca. To je izraz vjere u Općinstvo svetih i uskrsnuće tijela! Naime, prvi kršćani častili su tjelesa mučenika, svjedoka vjere u Krista Uskrsnuloga i nad njihovim grobovima gradili crkve, skupljali predmete s kojima su oni bili u doticaju. I mi imamo potrebu za takvim doticajem koji nam pomaže oživiti spomen ili nas po njihovu primjeru potaknuti na evanđeoski život. Oni su već u slavi neba i u Bogu proslavljeni pokazuju gdje je i naš konačni cilj, u gledanju Boga licem u lice. Zato je čašćenje moći mučenika i svetaca utemeljeno na spoznaji da su svi Kristovi učenici, živi i mrtvi, ujedinjeni istom vjerom, pripadaju Bogu, Božji su. Dok častimo moći mučenika i svetaca Božjih tražimo ponajprije Božju blizinu, a zagovor onih koji su u Bogu već proslavljeni. Dakle, čašćenje svetih moći svjedočanstvo je vjere u uskrsnuće.

Možda će ipak tkogod postaviti pitanje: A čemu častiti moći mučenika i svetaca? Je li to tek puki običaj, zavaravanje, lažna utjeha. Odgovorit ću događajem koji se zbio 8. svibnja ove godine. Gospođa Rafaella Capellin r. Frank, rođena 1947. u Trentu, udala se za Maria Capellina 1977. Nije mogla začeti dijete. Konačno se, u poodmakloj dobi, to dogodilo. Kako se približavao dan djetetova rođenja, nju je zbog poodmakle dobi zahvaćao sve veći strah, panika. Nekoliko dana pred odlazak u rodilište posjetio ju je njezin župnik don Aldo Roma. On je bio štovatelj bl. Alojzija Stepinca, osobito otkako je na njegov zagovor ozdravio njegov brat koji je obolio od tumora na mozgu. Župnik Roma tom je prigodom gospođi Capellin dao kutijicu s komadićem platna, vjerojatno od Blaženikove reverende. Ohrabrio ju je riječima da se preporuči u molitve bl. Alojzija Stepinca. Rekao je: »On će ti pomoći i sve će biti dobro!« Rafaella je poslušala župnikov savjet. Nakon što je poljubila relikviju, osjetila je kako joj je tijelom prošao kao neki strujni udar. U rodilište je ušla 3. ožujka 1985. Ponijela je sa sobom i moći bl. Stepinca.

Došavši na grob bl. Alojzija u zagrebačkoj katedrali zahvalno je posvjedočila kako je s blaženim mirom dočekala porođajne bolove, dok su mlade majke bile uznemirene i preplašene. Sretno je rodila dječaka Luku, danas sretnog muža i oca.

Što nam govori ovaj primjer čašćenja sv. moći? Govori nam da je Bogu stalo do nas, da Bog računa s nama, da nas neće prepustiti našim nemoćima, našim slabostima, pa ni samoj smrti. Štoviše, ako je tako potrebnije za naše spasenje, uslišit će molbe onih koji nas pred njim zagovaraju jer mu omilješe na zemlji, a sada se raduju s njime gledajući ga licem u lice.

Moći bl. Alojzija Stepinca i njegov kip u Obrovcu neka nam budu podsjećaj i opomena da budemo do groba vjerni Kristu Gospodinu, do groba vjerni Crkvi Katoličkoj. Radi nje je papa Ivan VIII. priznao hrvatsku državu kad je na Spasovo 879. slavio Misu i blagoslovio kneza Branimira, njegov narod i zemlju njegovu; ne bezimenu ili tuđu, nego našu, hrvatsku. Prisjetimo se da smo slaveći taj jubilej u Ninu 1979., dakle prije 45 godina, obećali Bogu, da ćemo »dnevno moliti i nedjeljom slaviti Misu«. Vršimo li taj zavjet? Blagoslivljaju li nas naši biskupi u 9 sati navečer? Znademo li ispovijest vjere Hrvata katolika?

Braćo i sestre! Prisjetimo se Isusovih riječi: »Pođimo na drugu stranu!« Tim riječima nas Isus poziva da promijenimo na bolje svoj kršćanski život. Bl. Alojzije nas podsjeća: »Ili jesmo ili nismo katolici! Ako jesmo, onda valja da se to odražava na čitavoj liniji našega života.«

Čestitam Ti, dragi Krešo, župniče i župo sv. Josipa u Obrovcu, i tebi, puče Božji na čelu s nadbiskupom Zgrablićem, ovaj blagoslovljeni pohod bl. Alojzija Stepinca vašoj župi i Zadarskoj nadbiskupiji.

Čestitam tebi, vjerni narode Obrovca i okolice, koji u sv. Josipu i bl. Alojziju nalaziš moćnu duhovnu zaštitu, utjehu i uzor. Božja riječ nas potiče: »Idite k sv. Josipu! Što vam on rekne, to činite!« Idite k bl. Alojziju! Što Vam on rekne, to učinite! Neka nam naši sveti zaštitnici izmole živu i postojanu vjeru u život vječni. Amen.

mons. Juraj Batelja

Obrovac, 23. lipnja 2024.

Foto: I. Grbić

Susret ministranata Zadarske nadbiskupije održan je u subotu, 22. lipnja, u svetištu sv. Nediljice u Vrani. Tradicionalni godišnji susret ministranata ove godine okupio je 165 ministranata iz župa Nadbiskupije.

Susret je počeo katehezom o molitvi koju je održao don Tomislav Dubinko, župnik zadarske župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu. Dubinko je i član Povjerenstva za duhovna zvanja i ministrante Zadarske nadbiskupije koje je organiziralo taj susret, čiji je predstojnik don Ante Dražina koji je pozdravio ministrante na početku susreta.

„Molitva je razgovor s Bogom. U razgovor su uključene dvije osobe, pri čemu jedna govori, druga sluša i obrnuto. Ako razgovaramo, to je dijalog, moraju biti uključene dvije strane. No, često je naša molitva monolog. Ja pričam svoje, ispričam i odem svojim putem. Bog nije stigao ništa reći“, upozorio je don Tomislav, rekavši da u našem razgovoru s Bogom treba govoriti, ali i slušati.

„Krist je stalno molio. Kad je donosio važne odluke, po cijelu noć je molio. Krist koji je Bog je molio. Kako onda mi nećemo imati potrebu moliti? Molitva nam treba i da bismo nekoga upoznali. Da bi nam netko bio važan, s njim treba razgovarati. Ako nam je Bog važan, onda trebamo imati vremena za njega, razgovarati s njim. Ne samo da upoznamo Boga, nego da i sebe spoznamo. Kad doživimo živoga Boga, u njemu spoznamo koliko vrijedimo“, poručio je don Tomislav, podsjetivši kako su ljudi skloni uspoređivati se s drugim ljudima.

„Da bi čovjek shvatio kako je original, treba se moliti Bogu. On poznaje čovjeka. Mi sebe ne poznajemo, nego upoznajemo. Molitva je i susret s Bogom. To je trajnije, odnos s Bogom. Zato trebamo moliti uvijek i ustrajno“, potaknuo je don Tomislav.

Dubinko je govorio i o oblicima molitve. „Prvi i najčešći oblik molitve je molitva prošnje. Prosjak nema ništa, ovisi o drugome. On traži od drugoga, u povjerenju da će dobiti. Bez Boga ne možemo ništa. Sve primamo od njega, sve nam je dar od Boga. Zato ga prosimo, bez njega ne možemo živjeti. Molimo za ukućane, zdravlje, ali i da ne izdamo Boga, da budem vjerni, ustrajni ministranti. Bez Boga možemo griješiti, a grijeh je tama koja nas vodi u besmisao života“, upozorio je don Tomislav.

Drugi oblik molitve je zagovorna molitva. „Ako smo vjernici, ne možemo misliti samo na sebe. Zagovorna molitva znači moliti za drugoga. Stalo mi je do drugih, do prijatelja koji su se izgubili na putu, do starijih, bolesnih. Postoji i zahvalna molitva. Imamo na čemu Bogu zahvaljivati. Na svemu što nam je dao; na roditeljima, prijateljima, bližnjima“, rekao je don Tomislav.

Molitva pohvale je kad se divimo Bogu. „To je izraz radosti, zahvalnosti, samo zbog toga što Bog postoji, što je tu. Život s Bogom je smislen. Sve u Bogu dobiva smisao. Uz Boga, i u trpljenjima možemo doživjeti smisao. Isus nas je poučio kako moliti. U molitvi Oče naš Isus nas uči da se najprije trebamo zagledati u Oca nebeskog. Najvažnije je da dođe Isusovo kraljevstvo, njegova živa prisutnost. Prvo gledati u Boga i doživjeti ga živim pred sobom. Shvatiti da je Bog pred nama“, istaknuo je don Tomislav.

Potaknuo je ministrante da ne posustanu u molitvi, da ne dopuste da ih išta priječi u molitvi. Najprije treba moliti, ako čovjek i ima obveza, posvetiti se Bogu. „Kad se boriš za molitvu, tvoje srce se više otvara za molitvu i onda je Bog svemoćan u našem životu“, ohrabrio je don Tomislav.

Na kraju nagovora don Tomislav je predmolio molitvu, potaknuvši djecu da zahvale Isusu što mogu biti ministranti i služiti kod oltara. Izrazio je radost što na taj način mogu svjedočiti svoje prijateljstvo s Isusom. Zamolio je Isusa pomoć da mogu revno, savjesno i sabrano vršiti svoju službu te da pozove neke među njima na put svećeničkog ili redovničkog zvanja, da postanu navjestitelji njegove radosti i služitelji svetih otajstava.

Nakon kateheze, don Luka Šustić, član Povjerenstva za ministrante, predvodio je euharistijsko klanjanje s prigodnim razmatranjem i blagoslovio ministrante s Presvetim.

Ministranti su zatim sudjelovali i u igrama. Među mlađim uzrastom ministranata u nogometu pobijedili su ministranti iz Biograda, drugo mjesto osvojili su ministranti iz otočke župe Lukoran – Ugljan, a treće mjesto ministranti iz zadarske župe Belafuža.

Stariji ministranti igrali su veliki nogomet. Pobijedili su ministranti iz Korlata, drugo mjesto osvojila je župa Pašman, a treće mjesto ministranti iz Zemunika.

U kvizu, prvo mjesto osvojili su ministranti iz zadarske župe sv. Josipa na Plovaniji, drugo mjesto, s istim brojem bodova, ministranti župe sv. Stošija iz Biograda i zadarske župe sv. Ante Padovanskog sa Smiljevca, a treće mjesto ministranti zadarske župe Uznesenja BDM s Belafuže. U povlačenju konopa pobijedili su ministranti iz Biograda. Za sve ministrante bio je priređen i ručak koji je priredio Caritas Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Foto: L. Šustić / M. Mršić (Klanjanje)

Misu zahvalnicu za proteklu školsku godinu za učenike, profesore i djelatnike Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar u katedrali sv. Stošije u Zadru u petak, 21. lipnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Zahvalimo Bogu za sve što nam pruža u životu. Imamo puno razloga da Bogu budemo zahvalni. Naša zahvala nije samo čin uljudbe, bontona, naše pristojnosti, kao kad jedni drugima kažemo hvala, kad nam netko nešto učini. Ovaj trenutak je više od toga, kad mi našu molitvu, hvalu izričemo Gospodinu. Kad proživljavamo Božju dobrotu kojom nas obasipa. Pred time smo toliko zapanjeni, da se pitamo: ‘Što ja mogu učiniti, Gospodine?’. Taj osjećaj i našu duboku zahvalnost zbog onoga što Bog čini, želimo izreći Bogu činom kojeg Crkva poznaje kao najveću hvalu Bogu, a to je misa, euharistija“, rekao je nadbiskup Zgrablić, istaknuvši da trebamo vidjeti razlog naše zahvale.

„Moramo promišljati što je Bog učinio za nas, na čemu ćemo biti zahvalni. Bog je tako puno učinio za nas. Mi živimo od njegovih darova i dobrote. Ostalo su naše slabosti, propusti i grijesi“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da nam Bog daruje život, obitelj, svaki trenutak našeg postojanja.

„Bog daje da sve postoji, živi i jest. Gospodin nam sve daruje, mi smo samo zahvalni ili nezahvalni suradnici njegove milosti. Od njegove milosti mi živimo. Milost je uvijek veliki, neizmjerni Božji dar, a mi možemo biti dobri, manje dobri ili loši suradnici s Božjom milošću“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo učenike da zahvale Bogu što ih je izabrao da mogu surađivati s Božjom milošću, što su činili i tijekom školske godine te da mu mogu reći ‘Hvala’. „Kad zahvaljujemo Bogu, ne činimo da Bog bude veći. Bogu naša hvala nije potrebna, jer Bog je toliko velik, savršen. I to je milost, da Bogu možemo biti zahvalni. Kad smo Bogu zahvalni, onda vidimo njegovu dobrotu. Onda smo svjesni njegove dobrote i ta zahvalnost ima snagu širiti naše srce. A kad naše srce postane veće, ono postaje velikodušnije, sretnije. Uskogrudnost čini da naše srce postaje maleno. Naša hvala je uzvrat Bogu koji daje milost da naše srce čini većim“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je srce čovjeka najviše veliko kad ljubi Gospodina.

Učenici uče, istražuju istinu i dolaze do nje, a Bog je punina znanja i istine. „Kada učite, spoznajete i otkrivate o Bogu. Iza svega toga krije se Božja slika, Božji trag u svijetu, prirodi i sve to mora služiti da vam srce ne ostane slijepo. Nego, kad vidimo Božje darove, milosti, tu Božju veličinu, da Gospodina ljubimo. Imamo razloga ljubiti Gospodina, jer je predobar prema nama. Božja dobrota čini nas sretnima i ispunjava nas. Naše srce sâmo traži, u našoj naravi je da Gospodinu budemo zahvalni“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je poželio da dolazak učenika na misu bude iskreni, željeni izričaj njihovog srca da mole i zahvale Bogu koji je čovjeku toliko blizak. Gospodina ljubimo ne samo emocijom koja može biti kratkotrajna i promjenjiva, ovisno o našem raspoloženju, upozorio je nadbiskup, rekavši da svaka ljubav, pa i prema Gospodinu, treba napredovati i rasti, a ne mirovati i nazadovati.

U gimnaziji kao odgojno – obrazovnoj ustanovi učenici se poučavaju, obrazuju, no, osim učenja, važno je i da se učenici odgajaju u ljubavi, rekao je nadbiskup. „Kad ljubimo Gospodina, naša ljubav ide prema bližnjemu, onome s kime živimo, da jedni drugima činimo dobro i međusobno se poštujemo“, rekao je predvoditelj slavlja. Poželio je da i ta misa probudi i raširi srce učenika i profesora da vide Božju milost i dobrotu koja ih je pratila u školskoj godini, da zahvale za sve milosti kojima ih Bog svakog trenutka prati te zamole da budu dobri suradnici s milošću i darovima koje Gospodin daruje.

Takva osoba bio je sv. Alojzije Gonzaga, zaštitnik mladih na čiji je blagdan i slavljena misa zahvalnica. „Sv. Alojzije odrekao se svoje časti po porijeklu iz plemićke obitelji, svega se odrekao. Išao je u pokornički život, služio je bolesnicima u epidemiji i pritom se i sâm zarazio te je umro u 23. godini života. Živio je čista srca, služio je Gospodinu jer ga je ljubio. Neka on i nama bude uzor, primjer i poticaj da i mi budemo puni zahvalnosti i ljubavi“, potaknuo je mons. Zgrablić. Poželio je učenicima da napreduju u znanju, dobi, mudrosti i milosti te da njihovi i životi onih koji ih okružuju budu ispunjeni blagoslovom. Nadbiskup je maturantima poželio uspješan upis na fakultete, a drugim učenicima blagoslovljen nastavak srednjoškolskog obrazovanja.

Na kraju mise, don Ante Dražina, ravnatelj Klasične gimnazije, zahvalio je profesorima i djelatnicima škole na trudu i radu s učenicima, osobito troje dugogodišnjih profesora koji odlaze u mirovinu. To su Mirela Zubčić, prof. Hrvatskog jezika, Mate Ljubičić, prof. Likovne kulture i Branko Perinčić, prof. Tjelesne i zdravstvene kulture.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

63. Svećenički dan Zadarske nadbiskupije u srijedu, 19. lipnja, obilježen je hodočašćem zadarskog prezbiterija u svetište Gospe Sinjske u Sinj. Ove godine svećenicima su se u proslavi njihovog Dana pridružile i redovnice iz Zadarske nadbiskupije, obilježavajući svoj Redovnički dan. Svečano misno slavlje u svetištu Gospe Sinjske predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Koncelebrirali su umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, domaćin, sinjski gvardijan fra Marinko Vukman i osamdeset svećenika.

Na Svećeničkom i Redovničkom danu svećenici i redovnice povezani su kao duhovna obitelj koje povezuje ista vjera, Isus Krist koji ih je pozvao u svećeništvo i duhovni život te nebeska Majka Marija, rekao je mons. Zgrablić. „Kad god se približimo majci, znamo da nas ona uvijek rado prima. Očekuje nas. Majka nas dobro poznaje, dočekuje i nastoji nam spremiti ono što mi volimo, što nam je drago, počevši od onoga što volimo pojesti i popiti. Majka nam uvijek želi iskazati neko dobro i ljubav“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je razmatrao misao iz pročitanog prvog čitanja: „Izraelski narod pogleda kako ga je Bog nosio na orlovskim krilima“, rekavši da je to zanimljiva i lijepa slika, Boga metaforički usporediti s orlom.

„Orao je divlja životinja. Ali, pisac želi reći da je to snažna, jaka životinja koja gotovo da i nema protivnika jer leti visoko, nema neprijatelja koji ga može ugroziti. Mi pripadamo onome koji nas je uzeo na svoja krila, nosi nas kroz našu svećeničku službu i njegove milosti, da učini ono za što nas je izabrao. Da budemo sveti narod, sveti svećenici. Sveti smo ne zato jer smo bezgrešni, jer činimo ono što nije dobro, nego sveti smo jer je Bog svet i što pripadamo njemu. Bog je htio da budemo u njegovoj službi“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Svećenici su Božji poslužitelji, poslužitelji Božjeg naroda u pastoralu i životu. U duhu navještenog evanđelja o svadbi u Kani Galilejskoj, nadbiskup je rekao da i u svećeničkom životu ponestane vina radosti i zajedništva.

„Majka to vidi i svakom od nas kaže, ‘Što god vam rekne, učinite’. Isus nam također govori što trebamo učiniti. Trebamo sudove napuniti vodom, trebamo zagrabiti u tu vodu, trebamo nositi tu vodu. Gospodin nam govori što trebamo činiti da bi napravio čudo u našem životu – da se očituje njegova slava, da vodu našeg života pretvori u vino života“, istaknuo je mons. Zgrablić, podsjetivši da u liturgiji voda označava našu ljudsku narav, a vino Kristovu narav. „Kad se voda i vino pomiješaju, postaju jedno. Tako Gospodin želi da našu narav utopimo u njegovu narav. Ne da se izgubimo u božanskoj naravi, nego da se ispuni naša narav, da ostvarimo sebe. A to ostvarujemo kad slušamo i vršimo ono što Gospodin čini“, rekao je mons. Zgrablić. Istaknuo je da je važno svaki dan u svom životu osluškivati poticaje Duha Svetoga, slušati Božju riječ i živjeti je, „da ne budemo samo oni koji navještaju, govore, da ne budemo lažni svjedoci. Da nešto drugome govorimo, a da to sami ne živimo“, upozorio je nadbiskup, potaknuvši svećenike da ono što navještaju ujedno i propovijedaju svojim djelima, životom.

Nadbiskup je poželio da Svećenički i Redovnički dan bude poticaj svećenicima da uđu u dar svećeništva, redovništva i duhovnog života, da se još više posvete Bogu. „Da još više budemo Božji, da još više raspirujemo nadu u nama kako bi ta nada i duh u nama mogli biti snaga da možemo slušati što govore Božja riječ, majka koja nas najviše ljubi, Krist koji nas je otkupio i svoj život položio za nas.  Da to živimo i da Krist po nama uvijek djeluje u poniznosti i istini našeg života“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je upozorio da ne umislimo da je ono što činimo naše djelo, nego da prepoznamo Gospodina i njemu damo slavu. „On je po svom duhu, po svojoj snazi, sili i milosti prvi, on djeluje u nama, a mi više ili manje slušamo ono što Gospodin čini. Kada izvršite sve što vam je naređeno, recite, ‘Sluge smo beskorisne, učinismo što smo bili dužni učiniti’. Neka nam naše zajedništvo, susret s Majkom i misa budu poticaj da iskreno živimo što propovijedamo, do  susreta s Isusom na vječnoj gozbi u nebu“ poručio je nadbiskup Zgrablić.

Na kraju mise, fra Marinko Vukman, gvardijan i upravitelj svetišta, istaknuo je važnost čudotvorne Gospe Sinjske za Sinj i Cetinsku krajinu, rekavši da je to najsvetije mjesto Cetinske krajine koje je Marija zagrlila i toliko povezala s Bogom te je duboko urezano u život vjernika i povijest hrvatskog naroda. To svetište blagopokojni splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić nazvao je srcem i dušom te nadbiskupije. Vukman je izrazio radost zbog pohoda nadbiskupa, svećenika i redovnica te je darovao dvojicu nadbiskupa, uručivši im jubilarni medaljon iz 2015. s prikazom čudesne pobjede po zagovoru Majke od Milosti, jubilarni medaljon krunjenja slike Čudotvorne Gospe Sinjske iz 2016., monografiju „Zauvijek okrunjena“ i Ljetopis fra Petra Filipovića, prvog povjesničara Sinja i Čudotvorne Gospe Sinjske.

Prije početka mise, sinjski župnik fra Antonio Mravak poželio je dobrodošlicu svećenicima i zahvalio što su za svoj pohod izabrali Gospino svetište u Sinju kao mjesto gdje će Bogu zahvaliti na milostima za proteklo razdoblje. Fra Antonio je govorio o povijesti štovanja Čudotvorne Gospe Sinjske i čudesnoj obrani Sinja 1715. godine. „Od 1687. godine kada su fratri iz Rame donijeli Gospinu sliku, povijest Sinja i Cetinske krajine je pod okriljem Blažene Djevice Marije. Ona se među pukom u Bosni i Rami slavila kao Majka od Milosti. Čudesnom pobjedom nad Osmanlijama u kolovozu 1715. godine, branitelji i vjerni puk pobjedu su pripisali Nebu, zagovoru Majke od Milosti. Od tada se Majka od Milosti časti kao Čudotvorna Gospa Sinjska. Gospa je srce i duša Sinja i Cetinske krajine, Majka koja okuplja djecu iz svih hrvatskih krajeva, Bosne i Hercegovine – Rame, Duvna, Livna, Lašvanske doline. U njenu čast i kao sjećanje na čudesnu pobjedu nad Osmanlijama, u Sinju se igru viteška igra Alka“, rekao je župnik Mravak.

Nakon mise, svećenici su posjetili samostanski muzej i muzej Sinjske alke.

Ines Grbić

Foto: L. Šustić / A. Mravak

Blagdan sv. Ante Padovanskog svečano je proslavljen u četvrtak, 13. lipnja, u župi sv. Ante Padovanskog u Velom Ratu na Dugom otoku. Svečano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Ante predvodio je don Tin Vidov, mladomisnik Zadarske nadbiskupije.

„Sv. Ante prigrlio je svaki trenutak svoga života kao Božji poziv za ulazak u dublji odnos s njim, odgovarajući s ljubavlju na sve životne preokrete. Bilo da se radilo o promjeni planova, neočekivanom pozivu za propovijedanje, preuzimanju uloge učitelja o kojemu nikada prije nije promišljao ili služeći drugima i njihovim potrebama. Sv. Ante prepoznao je svaki trenutak kao priliku za odgovor na Božje poticaje. Svojim upornim prihvaćanjem, uspio je svoj život suobličiti s Kristovim te nam je time ostavio primjer poniznog učenika koji vjeruje i ljubi Gospodina“, poručio je don Tin.

Razmatrajući pročitanu Božju riječ, Vidov je rekao kako sv. Pavao potiče da propovijedamo Božju riječ u zgodno ili nezgodno vrijeme. „Božja riječ mora se uvijek naviještati i donositi svakome, jer to je najbitnije i najuzvišenije poslanje koje nam je Isus Krist ostavio i ono je ključno za život i spasenje ljudskog roda. To poslanje ostvarivao je i Isus. Ništa mu nije bilo bitnije od toga da ljudi upoznaju i uspostave odnos s Bogom; tako i nama ne bi trebalo biti ništa bitnije“, istaknuo je don Tin.

Božja riječ govori nama danas i govorila je i prije brojnim naraštajima. Nju je čuo  sv. Ante i povezao je s Isusovom riječi iz navještenog evanđelja: „Idite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“. „Stoga se sv. Ante iz svog rodnog Portugala zaputio po Europi. To sigurno nije bilo zgodno, posebno u to vrijeme. Uvidio je da je i on pozvan i da nema uzvišenijeg poziva nego biti propovjednik Radosne vijesti, biti navjestitelj Isusa Krista i njegovog spasiteljskog djela. To je svojim životom pokazao i to i nama svjedoči“, poručio je mladomisnik Vidov, naglasivši da sv. Ante pokazuje kako se suobličiti Radosnoj vijesti da bi je se moglo istinski naviještati. Suobličavanje Božjoj riječi znači podložiti se Božjoj volji.

„Sv. Ante odgovorio je na Božji poziv da ide po svem svijetu i da propovijeda evanđelje, ali s nekim svojim zamislima kako bi njegovo propovijedanje trebalo izgledati i gdje bi ono trebalo biti. No, Bog ga malo pomalo preusmjerava te sv. Ante shvaća i ponizno prihvaća činjenicu da Bog možda ima drugačije planove za njega. Nismo li i mi često takvi? Često mislimo da znamo bolje od Boga što je dobro za naš život ili naših bližnjih. Željni smo i voljni prihvatiti Božju volju, ali uvijek pomalo rezervirano i s vlastitim zamislima kako bi se Božja volja trebala provoditi. I zato nam je sveti Ante odličan primjer kako potpuna i iskrena podložnost Božjoj volji uvijek donosi najbolje i najveće plodove. Upravo zato što je bio takav, sv. Ante je postao jedan od oruđa za obraćenje mnogih i time je ispunio svoj san da bude misionar – ne u Africi kako je on to očekivao, nego na sjeveru Italije. Bog poznaje potrebe i čežnje naših srdaca, a sv. Ante nam pokazuje da podložnost Božjoj volji ne znači kraj naših želja, već njihovo posvećenje i ispunjenje“, poručio je mladomisnik Vidov.

Suobličavanje Božjoj riječi ogleda se i po povjerenju u Boga. Evanđelje navodi koji će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime Isusovo će izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati i popiju li što smrtonosno, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati i bit će im dobro.

„Sv. Ante to je primijenio na sebe, znajući da je to moguće samo ako bude imao duboko i iskreno povjerenje u Boga. Znao je da svojim snagama nema šanse činiti takva čudesna djela. I nama se sve to čini nemogućim, nerealnim, ali to je zato što naš pogled često seže samo do onog što mi kao jadni ljudi možemo učiniti i što je naša vjera i naše pouzdanje u Boga mlitavo. To je kad prihvatimo Božji poziv i poticaj na nešto, pa onda sumnjamo hoćemo li ga moći ostvariti, a zaboravljamo da mi nismo jedini akteri u tom činu, zaboravljamo da Bog koji nas je na nešto pozvao, da će dati snage da to i izvršimo – da smo mi samo kanal Božje milosti i dara“, poručio je don Tin, naglasivši da je sv. Ante to znao i vjerovao da će mu Bog, koji mu je povjerio takvu zadaću, providjeti i potrebnu snagu.

„Pouzdajući se u djelovanje Duha Svetoga, plodovi njegovog djelovanja bili su nevjerojatni. Slijedio je ono što mu je Božja volja povjerila te je ishod prepustio  Bogu“, poručio je don Tin. Treći način suobličavanja Božjoj riječi je posvećenost sadašnjosti, sadašnjem trenutku, rekao je mladomisnik. „Sluga Božji nadbiskup Fulton J. Sheen napisao je: ‘Svaka minuta u danu ima svoju posebnu zadaću, neovisno o tome kako izgleda ta minuta. Sadašnjost je trenutak spasenja. Svaka žalba protiv nje je poraz; svako prepuštanje pobjeda. Trenutak nam je uvijek pokazatelj Božje volje’“, naglasio je don Tin, rekavši da je sv. Ante ostvario i taj vid nasljedovanja Krista i ispunjenja Božje volje u svom životu.

Župnik Velog Rata, don Mario Karadakić, zahvalio je don Tinu na dolasku i predvođenju slavlja. Poželio je blagoslov njegovom budućem svećeničkom djelovanju i darovao mu kip sv. Ante.

Iz župe Veli Rat rodom su zadarski nadbiskupi Mate Garković i Marijan Oblak

Veli Rat je manja otočka župa, ali dala je dva uzorna crkvena pastira, nadbiskupa, koji su djelovali u teškim društveno – povijesnim okolnostima. Iz župe Veli Rat rodom su zadarski nadbiskup Mate Garković, apostolski administrator od 1952. do 1960., a zadarski nadbiskup od 1960. do 1968. g. te njegov nasljednik Marijan Oblak, koji je Zadarskom nadbiskupijom upravljao od 1970. do 1996. godine. Upravo je u svojoj župnoj crkvi odmalena zavolio liturgiju te je za svoje svećeničko geslo mons. Oblak uzeo stih “Zavolio sam krasotu doma tvojega i mjesto gdje prebiva slava tvoja”.

Obojica nadbiskupa pokopana su u grobnici zadarskih nadbiskupa u katedrali sv. Stošije u Zadru. Mons. Oblak pratio je nadbiskupa Garkovića na koncilskom zasjedanju, bio mu je pomoćnik i odani suradnik. Nadbiskup Garković je mons. Oblaku koji je rano ostao bez oca, od njegovih dječačkih dana bio istinski otac, učitelj, podrška i pratitelj na njegovom pastirskom putu. Inače je mons. Garković imao izraženu očinsku odliku, jako je brinuo o duhovnosti i životnim potrebama svećenika, osobito u bolesti i starosti. Proganjale su ga komunističke vlasti i protiv njega nedužnog vodili su sudski proces.

Jedno od prvih djela mons. Garkovića u ujedinjenoj Zadarskoj nadbiskupiji i porušenom Zadru bila je obnova srušene zgrade nekadašnjeg Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Zadru zbog otvaranja Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa ‘Zmajević’, blagoslovljenog na blagdan sv. Stošije 1949. godine. Tim danom započela je i nova školska godina 1949/50. u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zadru.

Brončana poprsja nadbiskupa Garkovića i Oblaka, dičnih sinova Velog Rata, kao i veloratskog župnika Josipa Marcelića, svjedoka bogoljublja, čovjekoljublja i domoljublja, postavljena su 25. kolovoza 2010. godine na trgu ispred župne crkve sv. Ante Padovanskog u njihovom rodnom Velom Ratu, ribarskom i težačkom mjestu. Rijetko koje mjesto, a k tome još malo, otočko, može se podičiti time da iz njega potječu dva nadbiskupa, i to u 50 godina jedan za drugim. Obojica su ostala ljubavlju trajno vezana za svoj Veli Rat, pohodili su ga kad su mogli, osobito ljeti, pohodeći svoju župnu crkvu sv. Ante Padovanskog u kojoj su kršteni.

Ines Grbić

Foto: M. Karadakić

Štićenici i volonteri zajednice „Sv. Filip Neri“ iz Splita predvođeni svojim duhovnikom prof. dr. don Josipom Mužićem, hodočastili su u svetište sv. Šime u Zadru u subotu, 15. lipnja. Misno slavlje u svetištu predvodio je don Josip Mužić.

Među hodočasnicima su bili djeca i roditelji, osobe s invaliditetom i volonteri koji im pomažu u sklopu te zajednice u raznim aktivnostima svakodnevnice, a duhovnu skrb primaju i po često organiziranim zajedničkim hodočašćima diljem Hrvatske.

Don Josip je u propovijedi govorio o velikom značenju i Božjoj milosti da se u Zadru i Hrvatskoj nalazi tijelo proroka Šimuna i potrebi da se njegovo svetište još više afirmira u domovini i svijetu.

Istaknuvši da se Isus utjelovio, postao čovjekom, propovjednik je naglasio da je Isus i svojim utjelovljenjem, čovještvom, „uzdigao, uzvisio materiju našeg tijela i pokazao da je i ona određena za spasenje. Oni koji se spase će dobiti proslavljeno tijelo. I tijelo sudjeluje u Božjoj slavi“, poručio je don Josip.

Predokus te krajnje slave vidi se i preko tijela svetaca. „Čašćenje relikvija svetaca vraća nas vjeri i približava Bogu, kako bi čovjek uzdigao svoju dušu Bogu i uspješnije mu služio. Neki sveci su živjeli samo od euharistije. I to je svjedočanstvo da je naše tijelo predviđeno za velike stvari. Naš život na zemlji je u znaku borbe. Ne borimo se samo sa svijetom i Zlim, nego se borimo i sa samim sobom. Borimo se s našom palom naravi“, rekao je don Josip.

U duhu Šimunovog proroštva koji je rekao da će Isus biti postavljen „na propast i uzdignuće mnogima i za znak osporavan“, don Josip je rekao: „Starac Šimun, prorok, Isusov suvremenik, jasno govori da će Isus biti uzrok propasti mnogih, „znak osporavan“. I to se događa u svijetu u kojem su mnogi okrenuti protiv Krista. To se događa i u Crkvi gdje mnogi nastoje relativizirati, umanjiti Kristov nauk i tako izdaju Krista, prekrajajući Evanđelje, naučavaju sebe. To je izdaja Krista, a ona biva kažnjena, na zemlji, u čistilištu ili paklu. Ne možemo se rugati s Bogom. Ništa ne prolazi, a da se o tome neće položiti račun“, upozorio je don Josip.

Mužić je rekao kako se Šimunova riječ Mariji da će Isus učiniti i da se „razotkriju namisli mnogih srdaca“, zbog čega će njegovoj Majci „bol probosti dušu“, može povezati s time da je Isus istina.

„Isus razotkriva što čovjek nosi u svom srcu. Isus čini da na vidjelo izađe istina, ono što je u čovjeku, što čovjek želi i namjerava. Pred Isusom se ne može biti neopredijeljen, mora se zauzeti stav. Ako se prihvati da je Isus Bog, iz toga slijedi da se prihvaća i njegov nauk. On svojim naukom jasno razdjeljuje dobro od zla“, istaknuo je don Josip. Upozorio je kako u današnjem vremenu, kojeg je Benedikt XVI. definirao kao „diktaturu relativizma“, većina ljudi misli da više nema razlike između dobra i zla, a to je usmjereno protiv Krista.

„Tako se razotkrivaju naše namisli, pa ispada da je nama više stalo do našeg poroka, našeg grijeha, do naše slabosti, nego do Isusove milosti i njegovog dara. Isus zna da smo slabi, ali nam daje i milost da možemo živjeti kako treba. Dovoljno je da se priznamo potrebnima, grešnicima i da se oslonimo na njega“, potaknuo je don Josip.

Govoreći o veličini Šimunove osobe, don Josip je rekao da hrvatski narod ima milost da se među nama nalazi tijelo Šimuna Bogonosca.

„To je jedinstveno u svijetu, to nitko nema. To je kapitalna milost koju imamo. Šimun je bio direktni svjedok Isusa kojeg je primio u svoje naručje, vidio ga je svojim očima. Kršćani su uvijek štovali zemne ostatke svetaca i mučenika, osobito one koji su bili iz Isusovog vremena, po kojima možemo zadobiti milosti, ako tom čašćenju pristupamo s vjerom“, rekao je don Josip, poručivši: „Imati milost da u svom narodu imamo tijelo Šimuna Bogonosca nas obvezuje. Kao narod, lako zaboravljamo i podcjenjujemo milosti koje nam je Bog dao“.

Hrvatski narod je među rijetkima u kojem svjedočimo kako vjera čini čuda i na razini naroda, unatoč svih ljudskih protivština, rekao je propovjednik. „Često upadamo u podcjenjivanje milosti koje nam je Bog dao, svetaca iz našeg naroda i relikvija, a to nas obvezuje. Na nama je da mi kao narod prepoznamo to što imamo i da to predstavimo cijelom svijetu. Da zadarsko svetište sv. Šime postane narodno i međunarodno sjecište hodočasnika. Potrebna je naša suradnja s Bogom za dar njegovih milosti“, poručio je don Josip, podsjetivši koliko znači tijelo sv. Jakova u Španjolskoj, koliko je Santiago de Compostela postalo „duhovno središte Španjolske i magnet za cijelu Europu“.

Don Josip je poželio da i hodočašće zajednice ‘Sv. Filip Neri’ doprinese da Šimunovo svetište još više zaživi i da se za njega još više zna, poručivši: „Proslavljanje sv. Šimuna na zemlji donosi i nama moćnog zagovornika na nebu za potrebne milosti“.

Don Damir Šehić, čuvar svetišta, zahvalio je hodočasnicima na dolasku, ohrabrivši osobito roditelje koji su dopratili svoju djecu iskazati čašćenje relikviji sačuvanog tijela sv. Šimuna. „Svetište sv. Šime je mjesto molitve i uslišanja. Svi su pozvani moliti kako bi ih Gospodin čuo i uslišao. Lijepo je vidjeti brigu i ljubav zajednice sv. Filipa Nerija koja brine o potrebitima i koja se zalaže za njihove tjelesne, ali i za njihove duhovne potrebe“, rekao je don Damir.

Nakon mise, velikodušnost i uslužnost volontera pokazana je i kako su hodočasnike koji su nepokretni, volonteri podigli i nosili uz stepenice iznad čijeg se vrha podesta Škrinja sv. Šime nalazi te su ih donijeli pred tijelo sv. Šime kojem su iskazali čašćenje. Potom su ih spuštali niz stepenice, a taj prolaz i stepenice ispred Škrinje sv. Šime je uži i za jednu osobu, a kamoli dvije osobe istovremeno, od kojih je jedna s tjelesnim invaliditetom, što još više svjedoči požrtvovnost volontera zajednice koju konkretno iskazuju ljudima u potrebi.

Ines Grbić

Foto: Sonja Petani

Umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić predvodio je svečano koncelebrirano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 16. lipnja, kojim je proslavio 50 godina svoga svećeništva. Na misi Puljićevog zlatnog svećeničkog jubileja propovijedao je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije.

U misi je koncelebriralo još 12 nad/biskupa: zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić, šibenski biskup Tomislav Rogić, dubrovački biskup Roko Glasnović, hvarsko-brački-viški biskup Ranko Vidović, porečki i pulski biskup  Ivan Štironja, požeški biskup Ivo Martinović, biskup mostarsko – duvanjski Petar Palić, Marin Barišić, umirovljeni splitsko – makarski nadbiskup, Ante Ivas, umirovljeni šibenski biskup, Ilija Janjić, umirovljeni kotorski biskup i mons. Rrok Gjonlleshaj, barski nadbiskup i apostolski upravitelj Kotorske biskupije.

U pozdravnoj riječi na početku mise, nadbiskup Zgrablić čestitao je mons. Puljiću visoku obljetnicu svećeništva. Zahvalio mu je za 13 godina biskupstva u Zadarskoj nadbiskupiji i za druge službe u Crkvi. „Tri bitne sastavnice svećeničke i biskupske službe su biti pod vodstvom Duha Svetoga, biti čestiti suradnik Svetog reda i brinuti se za Božje stado. Uz našu zahvalu nadbiskupu Želimiru za čestito vršenje svetih službi Svetog reda, pridružimo  našim molitvama sve osobe koje su tijekom pedesetogodišnje Nadbiskupove pastirske službe bile uključene u ta tri bitna dijela sakramenta Svetog reda. Zahvalimo Bogu Duhu Svetom koji je u zajedništvu Oca i Sina vodio i krijepio našeg zlatomisnika. U naše molitve uključimo sve đakone, svećenike, redovnike i redovnice, Bogu posvećene osobe, vjernike laike, suradnike u svećeničkoj i biskupskoj službi zlatomisnika, kao i cijeli Božji narod, Božje stado kojem je bila povjerena pastirska služba nadbiskupa Želimira“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić, poželjevši da Bog, izvor svakog dobra, otvori naša srca za dobra koja Gospodin u nama potiče.

Nadbiskup Kutleša o darovima svećeništva i Crkve, ustrajnosti i zajedništvu   

Visoki jubilej svećeništva je prilika i za razmatranje o vrijednostima koje su oblikovale službu svećenika te nas pozivaju na obnovu i jačanje našeg kršćanskog života i zajedništva, poručio je mons. Kutleša u propovijedi.

Glede biskupskog gesla mons. Puljića: “U bitnome jedinstvo, u dvojbama sloboda, a u svemu ljubav”, mons. Kutleša je rekao da je jedinstvo „temeljno načelo koje daje kontekst slobodi, a hrani se ljubavlju koju nam je naš raspeti Otkupitelj posvjedočio svojim životom“.

„Duboko ukorijenjen u vjernosti Katoličkoj Crkvi, nadbiskup Želimir održavao je veze jedinstva potičući ljubav i odanost prema Petrovim nasljednicima, vjernost u nauku i crkvenoj disciplini. Za jedinstvo se zalagao i među biskupima kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije kroz deset godina. U teškim društvenim i političkim trenucima ta je zadaća zahtjevnija, jer je pred njom izazov uvažavanja razlika u mišljenjima i stavovima. U svemu je trebalo predstavljati stajališta koja su rezultat zajedničkih napora i uvida u cjelokupnu vjerničku stvarnost Crkve u Hrvatskoj. Jednostavnost, neposrednost, blizina i spremnost na šalu, kojima je nadbiskup Želimir pristupao svemu, plodovi su ljubavi“, rekao je mons. Kutleša. Istaknuo je i da je mons. Puljić „znao kada je važno naglasak staviti na čvrstoću istine, a kada dopustiti raznolikost mišljenja i praksi prepoznajući da različitost može obogatiti naše zajedništvo. Po uzoru na sv. Ivana Pavla II., kojega toliko cijeni, isticao je važnost dijaloga i razumijevanja među različitim kulturama i tradicijama unutar Crkve, čuvajući u svemu ljubav ‘koja daje smisao i jedinstvo različitosti’“, poručio je nadbiskup Kutleša.

Istaknuvši potrebu „odgovornosti za dar svećeništva i ozbiljnosti poziva na pastirsko služenje“, nadbiskup Kutleša razmatrao je četiri stvarnosti: dar svećeništva, dar Crkve, ustrajnost u vjeri i intimnost zajedništva.

„Odgovor na svećenički poziv je kao prihvaćanje sjemena koje je Gospodin posijao na tlo našeg života. Vjerujem, dragi nadbiskupe Želimire, da je na klasu Vašeg svećeničkog poziva puno zrnja. Ono je dozrijevalo u krilu Crkve, hranilo se darom vjere i jačalo snagom intimnog zajedništva s Kristom. To troje daje smisao svećeničkoj obljetnici“, rekao je mons. Kutleša, istaknuvši da se svećenički poziv ostvaruje u Crkvi i po Crkvi.

Svećenički poziv „nije samo osobna stvar, nego je za Crkvu, zajednicu vjernika povezanih vezovima vjere, poslušnosti i stege. Drugi vatikanski sabor kaže da je Crkva sakrament najprisnijeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda“, rekao je propovjednik. U duhu navještenog Evanđelja o sjemenu, nadbiskup je rekao da ta metafora „govori o ljudskoj bespomoćnosti i o konačnoj uspostavi Kraljevstva Božjeg. Sjeme posjeduje tajnu života i rasta unutar samog sebe. Mi ne stvaramo Božje Kraljevstvo niti je Crkva ljudska tvorevina. U svojim članovima njezina svetost može manje ili više zablistati, ali u konačnici, Crkva je Zaručnica oprana u Kristovoj krvi. Po toj je krvi Crkva sveta. Ako biljku gledamo svaki dan, nećemo primijetiti njezin rast. Ali, on se događa iz dana u dan po zakonima prirode. Tako je i Kristovo kraljevstvo među nama i ne postoji ni najmanja sumnja u njegovu konačnu pobjedu“, istaknuo je mons. Kutleša, rekavši da je mons. Puljić tijekom pedeset godina svećeničkog služenja bio dar Crkvi. Suštinu svećeničkog poziva čini „posvećenost zajednici vjernika, nepokolebljiva vjera i predanost širenju Evanđelja. Vaše svećeništvo nije bilo samo osobno putovanje, već putovanje za Crkvu, obogaćujući je Vašom mudrošću vodstvom i postojanom ljubavlju. Svojim služenjem bili ste svjetionik postojanosti, nade i spremnosti, nadahnjujući i vodeći vjernike prema dubljem jedinstvu s Kristom“, rekao je mons. Kutleša u obraćanju jubilarcu.

Svećenički poziv pretpostavlja osobnu vjeru u Boga koji poziva, vjeru koja daje snagu za odaziv i vjeru koja u dinamici poziva prerasta u život i navještaj Crkve, rekao je zagrebački nadbiskup. „Svećenik ne ispovijeda niti navješćuje svoj doživljaj, nego poslušnošću vjere daje svoj pristanak Bogu koji se objavljuje i jamči za istinitost svojih riječi. Naš blaženi kardinal Alojzije još je u svoje vrijeme prepoznao da je „borba za duše pokrenuta na svim linijama“, da se ona vodi svim sredstvima jer same crkve „više nisu dovoljne za pridobivanje duša za Krista“. Danas nam je to više nego jasno. Zbog stalnog opadanja vjere u Crkvi i u svijetu možemo biti obeshrabreni. No, kao što u malom gorušičinom zrnu možemo prepoznati veliko stablo, tako vjerom prepoznajemo i priznajemo da je Crkva kraljevstvo otkupljenih koje sâm Bog vodi njegovom konačnom ispunjenju. To pouzdanje svećeniku daje hrabrost za uzvišenu zadaću poziva kojim je pozvan. Također ga oslobađa uskogrudnosti i isključivosti. Kao što se na razgranatom stablu gorušice gnijezde različite vrste ptica, tako se i u Crkvi Božjoj može naći mjesta za različite vrste mišljenja, stavova, duhovnosti i obreda. Svećenik, a biskup još više, pozvan je njegovati bogatstvo različitosti čuvajući vez vjere“, poručio je nadbiskup Kutleša.

Propovjednik je govorio i o važnosti blizine Boga koji poziva za svećenički poziv. „Marko kaže da je Isus naviještao riječ mnoštvu, kako je već tko mogao slušati. Govorio im je u prispodobama i primali su kako je već tko bio u stanju razumjeti. Samo je učenicima nasamo sve razjašnjavao. Mudar učenik traži učiteljevo društvo. To je poziv svećenika: „Biti s njime i biti poslani – dvije međusobno nerazdvojne stvari. Samo tko je ‘s Njime’ uči ga upoznavati i doista ga može naviještati. A tko je s Njime, ne zadržava za sebe ono što je pronašao već to mora prenositi“, potaknuo je nadbiskup Kutleša.

U duhu gesla jubilarca Puljića, mons. Kutleša istaknuo je važnost tri poruke za život. Prvo, važnost jedinstva u bitnim stvarima vjere, kao „odraz ispravne i čiste savjesti i neprestane duhovne borbe. Moramo biti svjesni odgovornosti našeg kršćanskog poziva i borbe koja se na duhovnom području vodi za naše duše. Budimo u toj borbi saveznici i suradnici Božji jer on nas je iz ljubavi stvorio bez nas, ali nas bez nas ne može spasiti“, upozorio je nadbiskup Kutleša. Drugo, „sloboda u ne nužnim i dvojbenim stvarima. Sloboda Kristovih učenika ne može biti izlika bezakonju i neredu. Njezin je kontekst spasenje svakog čovjeka i dobro Crkve. Omogućuje da budemo otvoreni za različitost darova i karizmi unutar Crkve, za uključivost, susretljivost i misionarsku zauzetost prema svima izvan nje. Drugi vatikanski sabor je to jasno izrazio zahtjevom da „prije svega u samoj Crkvi promičemo uzajamno uvažavanje, poštovanje i slogu, priznajući svaku zakonitu različitost, da bi se uvijek plodonosnije uspostavljao dijalog između svih koji tvore jedan Božji narod, bili oni pastiri ili Kristovi vjernici. Jače je, naime, ono što vjernike sjedinjuje, nego ono što ih dijeli““, poručio je nadbiskup Kutleša.

„Najvažnija poruka za nas je ljubav u svemu. Ljubav je srž kršćanskog života. Pozvani smo da u svemu što činimo budemo vođeni ljubavlju koja prašta, koja se žrtvuje i donosi utjehu onima u potrebi. Ljubav se po svojoj nutarnjoj logici, poput sjemena, širi i grana, pružajući svoje plodove svima koji je traže. Ljubav je kraljica svih kreposti i po njoj ćemo svi biti suđeni“, naglasio je zagrebački nadbiskup.

Mons. Kutleša poželio je nadbiskupu Puljiću duhovno i tjelesno dobro i da mu umirovljenički dani budu ispunjeni mirom, radošću i blagoslovom. „Neka Vas nadahnjuju primjeri bl. Alojzija Stepinca i Sluge Božjeg kardinala Franje Kuharića, čiji su životi i služenje bili svjetionici vjere, nade i ljubavi“, poželio je  nadbiskup Kutleša mons. Puljiću, radujući se i njegovom budućem „pastirskom iskustvu i mudrim riječima“.

Čestitka generalnog vikara Ante Sorića u ime klera Zadarske nadbiskupije

Čestitku mons. Puljiću u ime klera Zadarske nadbiskupije uputio je mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. U govoru je podsjetio na misli koje je mons. Puljić upućivao o svećeništvu: svećenički poziv je veliko otajstvo, uz Isusov zahtjev svojima da „budu vjerni i ustrajni do kraja“. Svoj svećenički jubilej proslavio je sa zajednicom vjernika, Crkvom koju, rekao je jednom mons. Puljić, „nije moguće svesti na povijesnu stvarnost. Ona nadrasta zemaljske zajednice, iako se u njima povijesno ostvaruje. Crkva se priznaje grešnom, a majka je svetaca. Iako je često bila slaba i ponekad ostavljala dojam kao da je na umoru, ona je uvijek bila mlada, snažna i nepobjediva. Takozvani ‘naprednjaci’ o njoj su govorili da je „neuka i nazadna“. A Crkva je bila i ostala učiteljicom čovječanstva. Uskrsnuli joj je zajamčio sigurnost: „Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta”. Mons. Puljić često je isticao misao: „Kroz mnoge nam je nevolje u Kraljevstvo nebesko“ apostola Pavla, za kojega je rekao da „propovijeda neustrašivo i smjelo, bez straha od ljudi, ali i bez želje da im se sviđa“.

„Obljetnica je prigoda da njen slavljenik velikodušno zahvali Darovatelju, ali i da svi promislimo kako upravljamo povjerenim darovima i odgovornostima? Isus svećeniku i svim vjernicima povjerava odgovornu zadaću biti „navjestiteljem njegove istine koja spašava“. Za uzornog svećenika, svetog arškog župnika Ivana Marija Vianneya, rekli ste da je „jednakim poletom slavio misu i slušao pokornike u ispovjedaonici. A narod je u njemu prepoznao i zavolio glas Dobrog Pastira. Često je govorio kako mu je „žao kad svećenik misu rutinski slavi“ ili „kad je bez duhovnog života““, rekao je mons. Sorić. Istaknuo je i Puljićevu misao o jedinstvenosti i odgovornosti svećeničkog izabranja: „Svećenici obavljaju nešto što nijedno drugo ljudsko biće ne može po sebi činiti: u ime Isusovo izgovaraju riječi odrješenja od naših grijeha, a to onda mijenja stanje našeg života. Svojom molitvom nad darovima kruha i vina u činu pretvorbe uprisutnjuju Krista Uskrsnuloga među nama. Zato se i kaže da svećeništvo nije obična služba, nego otajstvo i sakrament: Bog se služi siromašnim čovjekom, kako bi po njemu bio nazočan među ljudima i djelovao u njegovo ime. Benedikt XVI. to je nazvao ‘Božjom smjelošću’ kojom sebe povjerava ljudskim bićima, pa usprkos naše slabosti, smatra nas sposobnima djelovati u njegovo ime. Ta je ‘Božja smjelost uistinu velika’, kaže papa Benedikt XVI.“.

Vikar je podsjetio i na osnovne biografske podatke o jubilarcu. Mons. Puljić rođen je 7. ožujka 1947. u mjestu Kamena pokraj Mostara, u župi Blagaj u BiH, kao peto dijete od oca Ivana i majke Ane. Započeti teološki studij u Splitu nastavio je na sveučilištu Urbaniana u Rimu. Specijalizirao je Pastoralnu teologiju na Lateranskom sveučilištu. Na Salezijanskom sveučilištu u Rimu doktorirao je iz psihologije. Za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije zaređen je 24. ožujka 1974. u Rimu. Mladu misu slavio je 7. srpnja 1974. u tadašnjoj župnoj crkvi, a sada požeškoj katedrali sv. Terezije Avilske. Uz službe prefekta i rektora, na bogosloviji u Sarajevu predavao je Opću psihologiju, Psihologiju religije i Katehetiku. Nakon 20 godina službe dubrovačkog biskupa, za kojeg je zaređen 14. siječnja 1990., u službu zadarskog nadbiskupa uveden je u katedrali sv. Stošije, 24. travnja 2010. godine.

Nadbiskup Puljić u dva mandata bio je predsjednik HBK, od 2012. do 2022. godine. Obavljao je više službi pri Vijećima HBK: za uređenje odnosa s državom, za kulturu i crkvena kulturna dobra, za hrvatsku inozemnu pastvu i za odnose s Europskom unijom. Kao umirovljeni zadarski nadbiskup, bio je i u jednogodišnjoj službi apostolskog upravitelja Splitsko-makarske nadbiskupije.

U zahvalnosti Bogu za dar Puljićevog svećeništva i službi koje je obavljao od mjesnih Crkvi do Crkve na nacionalnoj razini, mons. Sorić je rekao da je „zlatni svećenički jubilej poticaj svima da mole za obnovu svih svećenika po Duhu Svetome, da se požrtvovno daruju ljudima i sveto služe Bogu“.

Čestitka dr. Josipa Faričića u ime vjernika laika Zadarske nadbiskupije

U ime vjernika laika Zadarske nadbiskupije, čestitku mons. Puljiću uputio je prof. dr. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru. Pola stoljeća Puljićevog poziva prate mnoge milosti i mnoga odricanja. „Ako kao vinogradar nije uspio okopati svaki trs i od grožđa svake godine dobiti vrhunsko vino, znači li to da nije uspio? Upravo suprotno, u njemu gledamo čovjeka koji je umješno iskoristio povjerene talente, koji je nastojao donijeti najbolje odluke i koji je uranjao u otajstva vjere. Tko je bez greške, tko je mogao imati sve relevantne spoznaje i odgovore na sva pitanja, pa u isto vrijeme uslišiti svaku zamolbu i ispuniti svako očekivanje? Učinio je doista mnogo, pa i u najtežim okolnostima za hrvatski narod i povjerene mu mjesne Crkve“, rekao je dr. Faričić.

Istaknuo je Puljićevo zalaganje u kulturi i znanosti „koje nisu samo ukras ili  intelektualni dodatak, nego važan funkcionalni doprinos razmatranju i otvaranju Svetog Pisma i Učiteljstva Crkve čudesnom djelu stvaranja i različitim manifestacijama odnosa između Stvoritelja i svega stvorenoga, među kojima je čovjek najuzvišenije i najizazovnije djelo. Čovjeku je Bog iz ljubavi podario slobodu koja ima različite iskaze, često u službi Svjetla, a nažalost, često i u službi tame“, upozorio je dr. Faričić. Podsjetio je da je mons. Puljić isticao temu obitelji kao „ključne čestice zajednice vjernika, snagu Crkve i naroda“.

„U više knjiga koje je napisao i uredio, u stotinama znanstvenih i stručnih članaka te objavljenih propovijedi, sistematično je pristupio proučavanju suvremene prošlosti Crkve, osobito pojedinaca koji su Crkvi pridonosili iz hrvatskih krajeva, o odnosima Svete Stolice i Hrvatske, o kršćanskim temeljima Europe, o problemima u ostvarenju poslanja Crkve te značenju Kristove ljubavi osvjedočene na Križu i uobličene u Euharistiji. U tim djelima očituje se i njegovo biskupsko geslo pri čemu se Istina, Put i Život mogu djelotvorno slijediti u tropletu jedinstva, slobode i ljubavi. Znala je to prepoznati i međunarodna akademska zajednica, pa je primljen u Europsku akademiju znanosti i umjetnosti sa sjedištem u Salzburgu“, rekao je dr. Faričić.

Rektor Faričić istaknuo je i da Crkva kao „zajednica vjernika na zahtjevnom putu spasenja ima strukturu. Uvažavajući individualne posebnosti, svatko ima ulogu obilježenu slobodnom voljom, a po izboru i preuzimanjem odgovornosti, ostvaruje najbolje što zna i može, kako bi životom na Zemlji osigurao dolazak do konačnog odredišta u Kraljevstvu nebeskom. Taj hod s Kristom, u Duhu Svetom prema Bogu Ocu nije pravocrtna staza, već staza s mnogim usponima i padovima, zavojima i raskrižjima. Potrebno je pritom izbjeći mnoge zamke ovozemaljskih izazova“, potaknuo je dr. Faričić, upozorivši na „materijalizam lišen duhovnosti u kojem je važno imati i izgledati, a ne biti, u kojem je moguće i popularno sve relativizirati, površno, jednostrano izobličavati stvarnost i nametati obrasce ponašanja i mišljenja“.

„Da bi se izbjegle takve prepreke i stranputice, vjernicima su darovani poslužitelji, pastiri, ribari i vinogradari, dakle, ne gospodari, menadžeri, zabavljači i čarobnjaci. Od tih Božjih slugu, zajednica s pravom ima velika očekivanja jer u njih ima povjerenje, gledajući u njima sliku Velikog Svećenika. Za njih stoga i molimo: Isuse, vječni i veliki Svećeniče, daj nam svetih svećenika!“, poručio je dr. Faričić. Od rodne krševite Hercegovine, djetinjstva u blagim slavonskim krajolicima Zlatne doline Požege, osjetivši duhovni poziv, mons. Puljić odgajao se i obrazovao u crkvenim ustanovama u Dubrovniku, Splitu i Rimu i postigao doktorat znanosti. „Duhovan i duhovit, strpljiv i razborit, zauzet i temeljit, prepoznat je kao dostojan reda apostolskih nasljednika. U tom trenutku vjerojatno nije očekivao da će na toj službi zadaće upravljanja zajednicom, propovijedanja i naučavanja te posvećenja, odnosno dijeljenja sakramenata, obavljati u tri grada hrvatskog Juga, Dubrovniku, Zadru i Splitu i moderirati zbor biskupa cijele Hrvatske“, rekao je dr. Faričić.

Po želji mons. Puljića, jubilarca je pjesničkim stihovima pozdravio umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas. U svojim rimama spomenuo se Puljićevog puta biskupstva od Dubrovnika i sv. Vlahe do Zadra i sv. Stošije te Splita i sv. Dujma.

Zahvala mons. Puljića

Na kraju mise, u prigodnom govoru, nadbiskup Puljić zahvalio je Bogu i svima koji su došli pridružiti se njegovoj zahvali za 50 godina svećeničke službe i službi koje je Božjom Providnošću obavljao. Mons. Puljić je razmišljao o sjemeništu i svećeništvu tijekom 8. razreda u Požegi, gdje su se Puljićevi roditelji bili preselili iz Hercegovine. Tadašnji mostarski biskup ga je poslao u sjemenište u Dubrovnik.

Zahvalio je subraći nad/biskupima na dolasku, pozdravio je svećenike, redovnike i osobito kolege sa studija u Rimu s kojima je mons. Puljić bio zaređen za svećenika: to su prof. dr. Petar Vrankić i mr. don Jakov Grgić, koji je prije dva tjedna obilježio svoj zlatni svećenički jubilej u Valpovu. Dolazak Vrankića i Grgića mons. Puljiću predstavlja osobiti izraz bratske pažnje i solidarnosti.

Nadbiskup je zahvalio i članovima svoje rodbine koji su došli iz raznih dijelova Hrvatske, Božidaru Longinu, županu Zadarske županije, dr. Josipu Faričiću, rektoru Sveučilišta u Zadru, a na misi je bila i bivša zadarska rektorica prof. dr Dijana Vican te Kseniji Abramović, direktorici Laudato TV-a. Mons. Puljić zahvalio je na darovima mitre i križa koje su mu poklonili nadbiskup Zgrablić i kler Zadarske nadbiskupije, a prsten i pektoral mons. Puljiću uručio je nadbiskup Kutleša kao dar HBK-a.

U molitvi Kristu, velikom svećeniku koji ga je htio pridružiti svome svećeništvu, mons. Puljić rekao je da mu tom euharistijom uz jubilej „iz svega srca zahvaljuje za dar Svetoga reda u kojem je kroz pet desetljeća služio na više mjesta i u različitim službama. Milosno i otajstveno sudjelovanje u Svetom redu ispunja me radošću i zahvalnošću što je u ovoj prigodi svojim pismom s nama u molitvama i mislima i papa Franjo i njegov predstavnik u Hrvatskoj, mons. Lingua“, rekao je nadbiskup. Naime, čestitke jubilarcu Puljiću uputili su papa Franjo i mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj.

Čestitka pape Franje glasi: „Časnomu bratu, Želimiru Puljiću, zadarskom nadbiskupu u miru, koji sretno navršava 50. godinu svećeničkog ređenja, od svega srca čestitamo na revnom služenju, prisjećajući se njegovog dugogodišnjeg djelovanja očitovanog u mnogim pothvatima, u cjelovitosti, nastojanju, postojanosti te pastoralnoj ljubavi u izvršavanju biskupske službe, najprije u Dubrovačkoj biskupiji, zatim u Zadarskoj nadbiskupiji te naposljetku u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, kao i njegovog vrijednog rada u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji kojoj je brižljivo predsjedao. Zato mu od Gospodina, po zagovoru Svete Bogorodice Djevice Marije, sv. Vlaha, sv. Stošije i sv. Dujma, žarko molimo obilatu utjehu duha te, s osobitom bratskom naklonošću, udjeljujemo njemu i njegovim bližnjima Blagoslov, tražeći uzajamno molitve da s evanđeoskom radošću ostanemo postojani u izvršavanju Petrovske službe. Dano u Rimu, u Lateranu, 26. dana mjeseca veljače, godine 2024. Franjo“.

Pjevanje na misi predvodio je Katedralni zbor sv. Stošije u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na proslavi zlatnog svećeničkog jubileja, 50 godina svećeništva umirovljenog zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića, na svečanom misnom slavlju u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 16. lipnja, propovijedao je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, predsjednik HBK.

Propovijed nadbiskupa Kutleše donosimo u cijelosti.

PROPOVIJED PRIGODOM PROSLAVE 50 GODINA SVEĆENIŠTVA NADBISKUPA ŽELIMIRA PULJIĆA

Zadar, 16. lipnja 2024.

Draga braćo i sestre u Kristu!

Danas smo se okupili u velikoj radosti i zahvalnosti kako bismo proslavili pedeset godina svećeničke službe nadbiskupa Želimira Puljića. Ovaj iznimni jubilej nije samo prilika za slavlje, već i za duboko razmatranje o vrijednostima koje su oblikovale njegovu službu i koje nas sve pozivaju na obnovu i jačanje našeg kršćanskog života i zajedništva. Geslo koje je nadbiskup Želimir odabrao za svoju službu glasi: „unitas, libertas, caritas“. Te su riječi preuzete iz rečenice koja se pripisuje svetom Augustinu, a čini se da ju je prvi upotrijebio splitski nadbiskup Markantun de Dominis 1617. godine u svom djelu De Republica Ecclesiastica: “In necessariis unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas” što znači: “U bitnome jedinstvo, u dvojbama sloboda, a u svemu ljubav”. Jedinstvo je prvo i temeljno načelo koje daje kontekst slobodi, a hrani se ljubavlju koju nam je naš raspeti Otkupitelj posvjedočio svojim životom.

Duboko ukorijenjen u vjernosti Katoličkoj Crkvi, nadbiskup Želimir održavao je veze jedinstva potičući ljubav i odanost prema Petrovim nasljednicima, vjernost u nauku i crkvenoj disciplini. Za isto se jedinstvo zdušno zalagao među biskupima kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije kroz deset godina. U teškim društvenim i političkim trenucima ta je zadaća zahtjevnija jer je pred njom izazov uvažavanja razlika u mišljenjima i stavovima. U svemu je trebalo predstavljati stajališta koja su rezultat zajedničkih napora i uvida u cjelokupnu vjerničku stvarnost Crkve u Hrvatskoj. Jednostavnost, neposrednost, blizina i spremnost na šalu, kojima je nadbiskup Želimir pristupao svemu, plodovi su ljubavi.

Nadbiskup Želimir je pastir koji je znao da samo kroz istinsko jedinstvo u temeljnim stvarima možemo rasti kao zajednica vjernika i svjedočiti Kristovu ljubav svijetu. U svojoj je mudrosti znao kada je važno naglasak staviti na čvrstoću istine, a kada dopustiti raznolikost mišljenja i praksi prepoznajući da različitost može obogatiti naše zajedništvo.

Po uzoru na sv. Ivana Pavla II., kojega toliko cijeni, isticao je važnost dijaloga i razumijevanja među različitim kulturama i tradicijama unutar Crkve, čuvajući u svemu ljubav „koja daje smisao i jedinstvo različitosti“.[1]

Danas je prigoda da na svemu zahvalimo Bogu, i u poniznosti molimo blagoslov i milosrđe, svjesni odgovornosti za dar svećeništva i ozbiljnosti poziva na pastirsko služenje. Zato s vama u ovoj prigodi želim razmišljati o četiri točke:

1. Dar svećeništva

Benedikt XVI. rekao je da je život svećenika najzanimljivija i najpotrebnija pustolovina za svijet, da je to pustolovina pokazivanja i uprisutnjenja punine života za kojom svi žude.[2] U čemu je ta pustolovina? Zašto bi bila privlačnija od mnoštva drugih ljudskih životnih izbora i zašto se u nju ne upušta više onih koje privlači punina života? Svaki svećenik zna da odgovore na ta pitanja neće naći polazeći od samoga sebe.

Život svakog čovjeka, posebno svećenika, možemo promatrati na razini onoga što sâm čini svojim slobodnim izborima, odlukama i opredjeljenjima, ali i na razini onoga što Bog čini, u čemu nas susreće i prati ili što nam pokazuje dovršeno u svome promislu i vodstvu. Odgovor na svećenički poziv je kao prihvaćanje sjemena koje je Gospodin posijao na tlo našega života. Jednom prihvaćeno, to sjeme, baš kako nas poučava i današnje Evanđelje, raste „spavao čovjek ili bdio, noću i danju (…) sam ne zna kako“; samo od sebe „donosi plod: najprije stabljiku, onda klas, i napokon puno zrnja na klasu.“

Vjerujem, dragi nadbiskupe Želimire, da je nakon pedeset godina svećeništva na klasu Vašeg svećeničkog poziva puno zrnja. Ono je dozrijevalo u krilu Crkve, hranilo se darom vjere i jačalo snagom intimnog zajedništva s Kristom. To troje daje smisao ovako zaslužnoj svećeničkoj obljetnici i potiče nas na obnovljeno divljenje i slavljenje Boga za ono što on čini.

2. Dar Crkve

Svećenički poziv ostvaruje se u Crkvi i po Crkvi. On nije samo osobna stvar. On je za Crkvu, zajednicu vjernika povezanih istim vezovima vjere, poslušnosti i stege. Drugi vatikanski sabor kaže da je Crkva sakrament najprisnijeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda.[3] Gospodin joj je dao početak propovijedajući radosnu vijest kraljevstva Božjega. Ta je riječ sjeme koje raste vlastitom snagom.[4] Upravo današnja parabola o sjemenu govori nam o nekoliko stvari bitnih i za razumijevanje Crkve.

Govori nam o ljudskoj bespomoćnosti i o konačnoj uspostavi kraljevstva Božjega. Sjeme posjeduje tajnu života i rasta unutar sama sebe. Mi ne stvaramo Božje Kraljevstvo niti je Crkva ljudska tvorevina. U svojim članovima njezina svetost može manje ili više zablistati, ali u konačnici, Crkva je Zaručnica oprana u Kristovoj krvi. Po toj je krvi Crkva sveta. Ako biljku gledamo svaki dan, nećemo primijetiti njezin rast. Ali, on se događa iz dana u dan po zakonima prirode. Tako je i Kristovo kraljevstvo među nama i ne postoji ni najmanja sumnja u njegovu konačnu pobjedu.

Također, Božje djelo napreduje bez buke i neodgodivo. Bog neprestano ostvaruje svoj plan. Unatoč ljudskoj pobuni, neposlušnosti ili slabosti, Božje djelo napreduje; i ništa na koncu ne može zaustaviti njegove namjere.

Parabola nam govori da postoji dovršenje i ispunjenje. Propovjednik lijepo veli: „Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog“ (Prop 3, 1-2). Ima i vrijeme žetve. Neizbježno se pri žetvi događaju dvije stvari: dobar se plod skuplja, a pljeva i kukolj se uništavaju. Žetva i sud idu ruku pod ruku. Kad razmišljamo o tom nadolazećem danu žetve tri su nam stvari stavljene na dušu: poziv na strpljivost, poziv na nadu te poziv da bdijemo i budemo pripravni.

Ako živimo u strpljivosti koja ne može biti poražena, u nadi koja ne može očajavati i u spremnosti koja život promatra u svjetlu vječnosti, mi ćemo, s milošću Božjom, biti spremni za njegovo dovršenje svijeta kada dođe. Vjernici su u dan žetve pozvani uspraviti se i podignuti glave (usp. Lk 21, 28), baš kao žeteoci nakon naporne žetve.

Poštovani nadbiskupe Želimire, tijekom Vaših pedeset godina svećeničkog služenja, bili ste dar Crkvi. Vaš život i služenje utjelovljuju suštinu svećeničkog poziva – posvećenost zajednici vjernika, nepokolebljivu vjeru i predanost širenju Evanđelja. Vaše svećeništvo nije bilo samo osobno putovanje, već putovanje za Crkvu obogaćujući je Vašom mudrošću vodstvom i postojanom ljubavlju. Vi ste svojim služenjem bili svjetionik postojanosti, nade i spremnosti, nadahnjujući i vodeći vjernike prema dubljem jedinstvu s Kristom.

3. Ustrajnost u vjeri

Svećenički poziv pretpostavlja vjeru. U prvome redu, riječ je o osobnoj vjeri u Boga koji poziva, o vjeri koja daje snagu za odaziv i, na koncu, o vjeri koja u dinamici poziva prerasta u život i navještaj Crkve. Svećenik ne ispovijeda niti navješćuje svoj doživljaj, nego poslušnošću vjere daje svoj pristanak Bogu koji se objavljuje i jamči za istinitost svojih riječi.

O važnosti vjere za život Crkve svjedoči i činjenica da najteže rane na njezinu tijelu nisu one zbog slabosti ljudske naravi, već su to rane raskola, razilaženja u temeljnim istinama vjere. Vez vjere jedan je od tri veza zajedništva Crkve. Uvijek postoji opasnost da se vjera izgubi i da jasnoća istine potamni nedosljednošću našeg življenja. Zbog toga u vjeri treba rasti i ustrajati, čuvati je i sačuvati.

Pavao u vezi s gubitkom vjere upozorava Timoteja: „Taj ti zadatak predajem (…): Bij boj plemeniti, imajući vjeru i dobru savjest, koju su neki odbacili i doživjeli brodolom vjere“ (1 Tim 1, 18-19).

Apostol predlaže Timoteju da pristupi svom pastoralnom poslanju kao što bi general pristupio vojnoj operaciji. Riječ koja se ovdje prevodi kao „boj“ na klasičnom grčkom znači „vojna ekspedicija“. Timotejeva misija na čelu Crkve u Efezu nije samo pitanje borbe u jednoj bitci; on je uključen u rat i mora nastaviti djelovati kao vođa vjernika sve do konačne pobjede. Sveti Pavao voli koristiti vojne metafore za opisivanje kršćanskog života (usp. Ef 6, 10-17; 2 Tim 2, 3).[5] Naš blaženi kardinal Alojzije još je u svoje vrijeme prepoznao da je „borba za duše pokrenuta na svim linijama“, da se ona vodi svim sredstvima jer same crkve „više nisu dovoljne za pridobivanje duša za Krista.“[6] Danas nam je to više nego jasno.

Druga stvar koju sveti Pavao poručuje Timoteju veza je između vjere i ispravne i čiste savjesti: kad savjest zaluta, to znači brodolom vjere. „Onaj koji se oprosti od kršćanskog života, za sebe osmišljava vjeru koja je u skladu s njegovim moralnim ponašanjem“, upozorava i sveti Ivan Zlatousti u svojoj propovijedi na prvu poslanicu Timoteju. Tako, doktrinarna zbunjenost često potječe iz moralno nedoličnog ponašanja.

Da bismo živjeli, rasli i u vjeri do kraja ustrajali, moramo se hraniti riječju Božjom i moliti Gospodina da nam uveća vjeru. Ona treba biti „ljubavlju djelotvorna“ (Gal 5, 6), podržavana nadom i ukorijenjena u vjeri Crkve.[7]

Zbog stalnog opadanja vjere u Crkvi i u svijetu možemo biti obeshrabreni. No, kao što u malom gorušičinu zrnu možemo prepoznati veliko stablo, tako vjerom prepoznajemo i priznajemo da je Crkva kraljevstvo otkupljenih koje sâm Bog vodi njegovu konačnom ispunjenju. To pouzdanje svećeniku daje hrabrost za uzvišenu zadaću poziva kojim je pozvan. Također ga oslobađa uskogrudnosti i isključivosti.

Jednako tako, kao što se na razgranatom stablu gorušice gnijezde različite vrste ptica, tako se i u Crkvi Božjoj može naći mjesta za različite vrste mišljenja, stavova, duhovnosti i obreda. Svećenik, a biskup još više, pozvan je njegovati bogatstvo različitosti čuvajući vez vjere.

4. Intimnost zajedništva

Današnje Evanđelje pred nas stavlja još jednu stvar važnu za svećenički poziv, a to je blizina onoga koji poziva. Marko kaže da je Isus naviještao riječ mnoštvu, kako je već tko mogao slušati. Govorio im je u prispodobama i primali su kako je već tko bio u stanju razumjeti. Samo je učenicima nasamo sve razjašnjavao. Mudar učenik traži učiteljevo društvo. One koji su se s Isusom zadržavali, nije htio ostaviti, već im je razotkrivao značenje svih stvari. Ako je netko uistinu veliki učitelj, nisu toliko riječi ni njihovo značenje ono što mi želimo upoznati. To je nadasve sama osoba učitelja. Njegova će poruka uvijek biti ne toliko u tome što on kaže, koliko u tome što on jest. Čovjek koji želi od Krista učiti mora se s Kristom družiti, dijeliti najprisnije zajedništvo s njime. Eto, to je poziv svećenika: „Biti s njime i biti poslani – dvije međusobno nerazdvojne stvari. Samo tko je ‘s Njime’ uči ga upoznavati i doista ga može naviještati. A tko je s Njime, ne zadržava za sebe ono što je pronašao već to mora prenositi.“[8]

Draga braćo i sestre, vratimo se na kraju na geslo nadbiskupa Želimira noseći s ovoga misnoga slavlja tri poruke i za svoj život.

Prva poruka koju trebamo ponijeti sa sobom jest važnost jedinstva u bitnim stvarima naše vjere. Vidjeli smo u svjetlu Evanđelja da je to jedinstvo odraz ispravne i čiste savjesti i neprestane duhovne borbe. Moramo biti svjesni odgovornosti našeg kršćanskog poziva i borbe koja se na duhovnom području vodi za naše duše. Budimo u toj borbi saveznici i suradnici Božji jer on nas je iz ljubavi stvorio bez nas, ali nas bez nas ne može spasiti.

Druga poruka je sloboda u ne nužnim i dvojbenim stvarima. Sloboda Kristovih učenika ne može biti izlika bezakonju i neredu. Njezin je kontekst spasenje svakog čovjeka i dobro Crkve. Omogućuje da budemo otvoreni za različitost darova i karizmi unutar Crkve, za uključivost, susretljivost i misionarsku zauzetost prema svima izvan nje. Drugi vatikanski sabor je to jasno izrazio zahtjevom da „prije svega u samoj Crkvi promičemo uzajamno uvažavanje, poštovanje i slogu, priznajući svaku zakonitu različitost, da bi se uvijek plodonosnije uspostavljao dijalog između svih onih koji tvore jedan Božji narod, bili oni pastiri ili Kristovi vjernici. Jače je, naime, ono što vjernike sjedinjuje negoli ono što ih dijeli“.[9]

Treća i najvažnija poruka za nas jest ljubav u svemu. Ljubav je srž kršćanskog života. Pozvani smo da u svemu što činimo budemo vođeni ljubavlju – ljubavlju koja prašta, koja se žrtvuje i koja donosi nadu i utjehu onima u potrebi. Ljubav se po svojoj nutarnjoj logici, baš poput sjemena, širi i grana, pružajući svoje plodove svima koji je traže. Ne pravi razlike ni po vjerskoj, ni nacionalnoj, ni spolnoj, ni dobnoj, ni socijalnoj razlici. Ljubav je kraljica svih kreposti i po njoj ćemo svi biti suđeni.

Dragi nadbiskupe Želimire! Pedeset godina Vašega svećeničkoga života, od čega trideset četiri godine biskupskoga služenja, razlog su da parafraziramo riječi koje je sveti Pavao primijenio na samoga sebe i uputimo ih Vama: Dobar si boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen ti je vijenac pravednosti kojim će ti u Dan žetve uzvratiti Gospodin. Baš kao i svima nama koji s ljubavlju čekamo njegov pojavak (usp. 2 Tim 4, 7-8).

Molimo Gospodina da Vas obdari svim duhovnim i tjelesnim blagodatima te da Vam umirovljenički dani budu ispunjeni mirom, radošću i blagoslovom. Neka Vas nadahnjuju primjeri blaženog Alojzija Stepinca i sluge Božjeg kardinala Franje Kuharića, čiji su životi i služenje bili svjetionici vjere, nade i ljubavi. Radovat ćemo se svakom Vašem pastirskom iskustvu i mudroj riječi koju budete htjeli podijeliti s nama u svakoj prigodi. Od srca Vam upućujemo najsrdačnije čestitke i zajedno s Vama slavimo Boga. Amen.

[1] Ivan Pavao II, Fides et Ratio 92.

[2] Usp. Benedikt XVI., Misli o svećeništvu, Zagreb, 2009., br. 76.

[3] Usp. Drugi vatikanski sabor Lumen gentium 1.

[4] Usp. Drugi vatikanski sabor Lumen gentium 5.

[5] Usp. Saint Paul’s Letters to the Thessalonians, and Pastoral Letters, The Navarre Bible Dublin – New York, 2005., str.76.

[6] Alojzije Stepinac, Govor na otvorenju franjevačke dvorane na Kaptolu, 19. prosinca 1938.

[7] Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 162.

[8] Benedikt XVI., Misli o svećeništvu, br. 77.

[9] Drugi vatikanski sabor, Gaudium et spes 92.

Foto: I. Grbić

Duhovnu obnovu o temi ‘Čudo i vjera’ u svetištu sv. Šime u Zadru u subotu, 15. lipnja, predvodio je prof. dr. don Josip Mužić iz Splita.

Razmatrajući što čuda znače za vjeru, don Josip je istaknuo da sâm Isus navodi čuda kao krunski dokaz svoga božanstva. Podsjetio je kako se Isus pozivao na čudesa i konkretno ih nabrajao učenicima da prenesu sv. Ivanu Krstitelju što sve Isus čini: slijepi progledaju, gluhi čuju, hromi hodaju. „Isus čini ozdravljenja kad vidi da postoji i malo vjere kod čovjeka. Čudo može probuditi vjeru. Isusovi neprijatelji su se uplašili njegovih čuda. Bog čini čuda i za potvrdu svoje naravi“, istaknuo je don Josip. Upozorio je na sklonost ljudi da prihvaćaju samo ono što razum u svojoj ograničenosti može priznati, rekavši da je ljudima potrebno oslobođenje od umne zarobljenosti koja prihvaća samo spoznaje i iskustva na temelju onoga što je moguće razumski dokazati.

„Živimo u vremenu koje se protivi čudima, odbacuje ih na način da se nadnaravna, Božja čuda zamjenjuju s ljudskima. Neki kažu da se čuda protive iskustvu. No, mnogi ljudi svjedoci su čuda koje im se dogodilo, dakle, to je njihovo iskustvo. Ne mora se razumjeti kako se i zašto dogodilo čudo. Kad netko čudesno ozdravi, liječnici kažu da je to neobjašnjivo. Dakle, oni znaju da je taj čovjek zdrav, ali ne mogu shvatiti kako je do toga došlo. Onaj tko je molio, ako se to dogodilo, zna da je Bog uslišio molitvu“, rekao je don Josip.

Nasuprot tome,  brojna dostignuća u tehnici i znanostima proglašavaju se čudesima, a to vodi mišljenju da je autor čuda samo čovjek, kada svoja dostignuća proglašava čudima. „Time se udaljuje Boga kao tvorca čuda. Ljudi ne govore o čudima i zato jer misle da će biti ismijani“, upozorio je don Josip, ukazujući na mentalitet zamjene božanskog s ljudskim, u što spada i magija.

„Čudo je događaj koji je izvan, a ponekad i protiv prirodnih zakona, moguć samo Bogu kao tvorcu svega što postoji i svemogućem uzdržavatelju svega. Bog nije samo Stvoritelj, nego nas sve i drži u našem postojanju. Zato je moguće djelovati mimo, iznad, a nekad i protiv zakona koje je Bog stavio u ovaj svijet. Kad se to dogodi, to je čudo. Ono što se putem naravi može objasniti, nije čudo“, rekao je don Josip.

Podsjetio je na biblijski primjer kako je u Starom zavjetu sunce bilo stalo sa svojim kretanjem, zalaskom; dan je bio trajao dvostruko duže, dok Jošua i Izraelci nisu porazili svoje neprijatelje. „To je protiv prirodnih zakona. Čudo je moguće samo Bogu, čudo je djelo Božje. Bog je prvi uzrok čuda. Napredujemo u području znanosti, a nazadujemo u duhovnom i moralnom području. Govori se da je čovjek dostatan, da mu Bog ne treba, sreća se zamjenjuje s užitkom. Vjera ljudi slabi, a neki svećenici i u Crkvi ustručavaju se govoriti o čudima“, upozorio je propovjednik. Postoje euharistijska, marijanska i svetačka čuda. Isus je stvarno nazočan u prilikama kruha i vina, u marijanskim svetištima zapisano je više stotina čuda.

„Postoje čuda tjelesnog reda, fizička čuda, kad osoba ozdravi, kad dobije vid ili sluh; čuda intelektualnog reda su u daru spoznaje. Npr., sv. Ignacije je dobio Božje prosvjetljenje putem kojeg je puno više naučio nego na fakultetu, Bog ga je ispunio znanjem te čudo na razini morala, kao što je obraćenje. Npr. sv. Augustin je nakon lutanja došao do spoznaje da je kršćanstvo prava vjera, ali trebalo mu je još dvije godine da prekine sa svojim grešnim životom. To je bio stupnjeviti proces koji ga je doveo do toga da potpuno prihvati vjeru. Tada se dogodi potpuna promjena u duši i osoba postane novi čovjek“, rekao je don Josip.

Potaknuo je da primjećujemo čudo i u naravnome. „Bog nas u svakom trenutku održava na životu. I to je čudo. Trudimo se upoznavati čuda za vlastito učvršćenje i izgradnju u vjeri, da u snazi vjere koristimo čudesne znakove koje nam Bog daje, nadnaravne dokaze koje imamo da jačamo svoju vjeru te se ohrabrimo svjedočiti svoju vjeru“, potaknuo je don Josip. Nakon nagovora, don Josip je predvodio misno slavlje, a potom euharistijsko klanjanje pred Presvetim.

Ines Grbić

Foto: Jasenka J.