Treće i posljednje Županijsko stručno vijeće vjeroučitelja Zadarske nadbiskupije za ovu školsku godinu održano je u ponedjeljak, 1. srpnja, u Samostanu Školskih sestara franjevki u Arbanasima u Zadru.

Stručno vijeće o temi „Izbor i primjena kreativnih metoda i tehnika u osnovnoj i srednjoj školi – Bibliolog“ organiziralo je Županijsko stručno vijeće osnovnih i srednjih škola te Katehetski ured Zadarske nadbiskupije u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje – podružnica Split.

Susret je počeo molitvom koju je pripremila i predvodila Ana Rücker, vjeroučiteljica Osnovne škole Stjepana Radića u Bibinjama. Susret se nastavio analizom rada Županijskog vijeća i izlaganjem o temi ‘Produbljivanje izabranih tema iz kurikuluma katoličkog vjeronauka prema domeni B’ koju su pripremile Marica s. Rita Maržić i Marijana Dellavia, voditeljice Županijskih stručnih vijeća za osnovne i srednje škole u Zadarskoj nadbiskupiji.

S obzirom da u suvremenoj religiozno-pedagoškoj teoriji i praksi ne nedostaje zanimanja za Bibliju kao knjigu Božje riječi, u školskom vjeronauku očekuje se kreativnost i inovativnost u pristupu neiscrpnoj biblijskoj poruci.

Jedan od načina kako zadovoljiti takva očekivanja prikazan je u biblijsko – didaktičkoj radionici o temi: „Izbor i primjena kreativnih metoda i tehnika u osnovnoj i srednjoj školi“. Profesorice Sanja s. Natanaela Radinović i Anita Vuletin vjeroučiteljima su predstavile metodu bibliologa. Bibliolog je metoda interaktivnog tumačenja biblijskih tekstova u skupini, koja stvara prostor za povezivanje osobnog životnog iskustva s biblijskim tekstom.

Začetnik te metode je Peter Pitzele, sjeverno-američki Židov, koji bibliolog shvaća kao „moderni midraš“. Midraš je židovska metoda proučavanja i tumačenja biblijskih tekstova kojom se nastoji otkriti dublji smisao i duh teksta. Uživljavanjem u pojedine biblijske uloge i situacije, u učenicima se probuđuje znatiželja koja ih potiče da zainteresirano traže i otkrivaju poruku biblijskih tekstova kao odgovor na brojna pitanja u konkretnim životnim situacijama.

Za primjer primjene metode uzeta je je prispodoba o milosrdnom Samaritancu, a u zaključku se može navesti da je ta metoda način uspješnog spajanja kreativnog i životnog pristupa biblijskom tekstu, u kojoj svatko svojim osobnim doživljajem i životnim iskustvom iščitava i doživljava biblijski tekst.

Nakon radionice, primjer dobre prakse o vrednovanju prema ishodima predstavila je Anica Galešić, vjeroučiteljica OŠ Smiljevac u Zadru. U svom prikazu istaknula je važnost vrednovanja prema ishodima te odgovarajuće i pravovremeno vođenje bilješki u e-Dnevniku. Prezentirala je ogledni primjer za 5. i 7. razred osnovne škole.

Skup je zaključen zahvalnim euharistijskim slavljem u samostanskoj kapeli koje je predvodio don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, u zajedništvu s don Gašparom Dodićem, predstojnikom Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije.

„Hvala dobrom Bogu na udijeljenim darovima i na neizmjernoj pažnji koju iskazuje prema nama. Hvala Nadbiskupiji koja nas je prihvatila i poslala naviještati i svjedočiti ljubav prema Učitelju duše, srca, čovjekove nutrine, kojeg smo pozvani svojim primjerom i životom pokazivati i svjedočiti djeci i mladima. Velika zahvala i vjeroučiteljima za radosno, samozatajno i postojano pastoralno djelovanje u školama i župama“, poručio je don Gašpar.

U ime Zadarske nadbiskupije, vikar Sorić zahvalio je vjeroučiteljima za sav trud i doprinos kojeg su tijekom nastavne godine uložili i dali u radu s učenicima u školi, kao i u svojim angažmanima u župnim zajednicama. Nakon uspješnog rada važno je da čovjek i odmori, rekao je don Ante, poželjevši vjeroučiteljima ugodni i blagoslovljeni godišnji odmor, da osnaženi snagom Duha Svetoga budu spremni za naviještanje Riječi Božje u novoj školskoj i vjeronaučnoj godini.

R. Maržić / I. Kapović / M. Dellavia

Foto: Županijsko vijeće vjeroučitelja

Fra Massimo Fusarelli, generalni ministar Reda Male braće, predvodio je svečano misno slavlje u crkvi sv. Frane u Zadru u srijedu, 3. srpnja. Tom misom ujedno je završen trodnevni službeni pohod generalnog ministra Zadru, odnosno njegova vizitacija  Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri sa sjedištem u Zadru, a zbog razloga Fusarellijevog pohoda, bilo je to posredno i sagledavanje stanja Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu.

Uprave, odnosno definitoriji tih dviju provincija od ponedjeljka navečer, 1. srpnja, u samostanu sv. Frane u Zadru održale su skupštinu intenzivnog radnog i molitvenog susreta s ministrom Fusarellijem. Glavna tema bila je razgovor o procesu restrukturiranja Provincije sv. Jeronima, u pripremi za Kapitul koji će se slaviti i održati na Uskrsni ponedjeljak, 21. travnja 2025. godine. Naime, tada će Franjevačka provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri sa sjedištem u Zadru postati Kustodija ovisna o Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu.

Odlukom generalnog ministra, na taj Kapitul će biti pozvana sva braća, a generalni ministar će tada pročitati Dekret o proglašenju ovisne Kustodije. Nakon toga će biti imenovana nova uprava Kustodije koju određuje Generalni definitorij te će biti proglašeni Statuti Kustodije.

Bio je to prvi pohod generalnog ministra Fusarellija Provinciji sv. Jeronima koji je u Zadar stigao u pratnji generalnog definitora fra Konrada Cholewe.

Završno svečano misno slavlje u crkvi sv. Frane bilo je na blagdan sv. Tome. Stoga je generalni ministar u propovijedi govorio o karizmi toga sveca i što ona znači za život svakoga od nas, osobito u kontekstu potrebe življenja vjere u zajedništvu Crkve.

„Sv. Toma nas je podsjetio da smo mi kuća Božja, njegovo boravište među ljudima. Nitko nije stranac ni gost u toj Božjoj obitelji. U navještenom Evanđelju po Ivanu opisana je dvostruka intervencija sv. Tome. Toma prvi put nije bio s ostalim učenicima i zato nije vidio Gospodina. Samo kad je u zajednici s ostalim apostolima, s ostalim učenicima, on može povjerovati i priznati Gospodina. Čini mi se da nam Gospodin želi reći: Pazite, kršćanska zajednica, kao i franjevačko bratstvo, nisu nekakva izvanjska pomagala za nas, neko sredstvo sa strane što nam je potrebno u životu. Nego, to su mjesta, stvarnosti u kojima iznutra možemo rasti u vjeri i u svom pozivu“, istaknuo je fra Massimo u kontekstu potrebe življenja vjere unutar zajednice, jer u duhu i susretu zajednice dodatno raste i vjera pojedinca.

„Toma od nevjernika, osobe koja nije vjerovala, izgovara najdublje i najuzvišenije riječi vjere u Isusa Krista: ‘Gospodin moj i Bog moj’. Ne bojmo se! Ispovjediti vjeru je moguće i kad osjećamo poteškoće u svojoj vjeri. Ne bojmo se živjeti Evanđelje kao braća franjevci, to je moguće i kad nam se čini da je teško. Ostanimo u zajednici, ujedinjeni. To je uvjet! Ne uništavajmo, ne kvarimo duh zajedništva i bratstva djelima koja su protivna zajednici. Isus nas uvijek iznova podsjeća da tražimo putove ozdravljenja od toga da budemo sami, izdvojeni, da činimo nešto pogrešno“, upozorio je fra Masssimo, istaknuvši da svatko od nas treba osobno odgovoriti na Božji poziv.

Generalni ministar čestitao je imendan trojici braće franjevaca koji nose ime Tomislav, rekavši da u sv. Tomi imaju „zanimljivog zaštitnika“.

„Toma ima hrabrosti reći što misli, pred svima. Čak i Isusu kaže, Hoću dotaknuti, želim biti siguran. I na kraju postaje veliki vjernik. Povjerimo se zagovoru sv. Tome i predajmo Gospodinu jer imamo potrebu za takvom vjerom i Tominim čvrstim uvjerenjem. Treba nam njegov zagovor na putu vjere“, potaknuo je generalni ministar Fusarelli, rekavši na kraju propovijedi na hrvatskom: ‘Mir i dobro’.

U suslavlju franjevaca Male braće iz uprava Provincija pristiglih iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije, u misi su koncelebrirali provincijali Južnoslavenske konferencije provincijala koji su sudjelovali na trodnevnom skupštinskom susretu s generalnim ministrom. To su fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru, fra Milan Krišto, provincijal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu, fra Marko Mrše, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu, fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije, fra Zdravko Dadić, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene i fra Marijan Čuden, provincijal Slovenske provincije sa sjedištem u Ljubljani te fra Domagoj Runje, vizitator i generalni delegat za proces restrukturiranja provincije sv. Jeronima u status Kustodije. Taj čin osnivanja ovisne Kustodije u svom službeno i pravno potvrđenom obliku će se ostvariti na Uskrsni ponedjeljak 2025. godine.

Kao uspomenu na taj susret, generalni ministar Fusarelli darovao je provincijalu Šanku i fra Stipi Nosiću, gvardijanu zadarskog samostana sv. Frane kao domaćinu susreta, medalju koja prikazuje sv. Franju kako grli raspetu ljubav, Gospodina Isusa Krista. To je unikatno djelo franjevca iz Milana.

Svim franjevcima koji su bili na susretu, fra Massimo je darovao Tau kojeg je osobno blagoslovio u Porcijunkuli moleći za sve koje će susresti tijekom toga svoga pohoda Hrvatskoj i sličicu s porukom blagoslova sv. Franje i sa svojim vlastoručnim potpisom.

Na kraju mise, fra Pavle Ivić, tajnik Provincije sv. Jeronima i definitor, zahvalio je na daru prisutnosti generalnog ministra među braćom, rekavši da su dani bili bogati i ispunjeni sadržajem te blagoslovljeni u razmatranju restrukturiranja Provincije sv. Jeronima. U ime te Provincije, provincijal Šanko darovao je Fusarelliju sliku sv. Jeronima, a generalnom definitoru Cholewi prigodnu monografiju.

Na kraju mise, provincijal Šanko zahvalio je generalnom ministru i generalnom definitoru „za taj lijepi posjet“, kao i provincijalima i braći iz provincija. „Ta tri intenzivna dana našeg susreta bili su prilika da se bolje upoznamo. Bilo je plodno u smislu, ne da smo riješili neke velike stvari, ali bolje smo se upoznali, upoznali smo istinu o sebi, svoju istinu“, rekao je fra Tomislav. Podsjetio je da u prvom čitanju od dana na misi koju su slavili, apostol Pavao u Poslanici Efežanima kaže da smo mi stijenje koje se ugrađuje u živu Crkvu.

„A kad se stijena ugrađuje, ona se mora i klesati. Svako klesanje boli, svako odsijecanje boli, ali bez toga nema zajedništva. ‘I tako postajete prebivalište Božje’, lijepo kaže Pavao. Prebivalište znači da negdje možeš prebivati, da ti je ugodno, lijepo i da tu nalaziš odmor, snagu za dalje. To bismo mi trebali postati jedni drugima. Hvala generalnom ministru i svima koji su bili uključeni u ovaj susret da ste nas na to podsjetili, da smo zajedno na tom putu, da postanemo bolji ljudi i bolji franjevci“, poručio je provincijal Šanko.

Na misi je pjevao Katedralni zbor sv. Stošije u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića.

U srijedu ujutro, 3. srpnja, prije mise, u samostanu sv. Frane održan je i Kapitul na Rogožinama koji je okupio i svu braću iz Provincije sv. Jeronima da se upoznaju s generalnim ministrom. Tada su imali prigodu postavljati mu pitanja o procesu restrukturiranja njihove Provincije. Uz molitvu, na susretu s generalnim ministrom govorilo se o procesu transformacije, Redu Male braće općenito i u svijetu, izazovima i problemima s kojima se susreću. U otvorenoj i bratskoj atmosferi, svatko je pred generalnim ministrom mogao izreći svoje mišljenje i stavove, razmijeniti iskustva.

Tijekom poslijepodneva u srijedu, 3. srpnja, generalni ministar Fusarelli, u pratnji provincijala Šanka, posjetio je zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića te su zajedno razgledali katedralu sv. Stošije. Nadbiskup Zgrablić zahvalio je generalnom ministru na podršci franjevcima osobnim dolaskom i poželio Božji blagoslov njihovom budućem djelovanju, u zahvalnosti za veliku, višestoljetnu povijest Provincije sv. Jeronima i duhovne darove koje je ostavila i ugradila u baštinu mjesne Crkve, ali i Crkve općenito.

Naime, iz samostana sv. Frane, najstarijeg franjevačkog samostana u svijetu izvan Italije, izgrađenog za života sv. Franje, potekao je bl. Jakov Zadranin, kao i papa Nikola IV. koji je bio 191. papa (njegov pontifikat bio je od 1288. do 1292. godine). Iz Franjevačke provincije sv. Jeronima potječe i Sluga Božji fra Ivo Peran (1920.-2003.) koji je umro na glasu svetosti, a najpoznatiji je kao skladatelj Pučke mise, najpoznatije i u smislu načina slavljenja najrasprostranjenije mise koja se pjeva u Crkvi u Hrvata i pučko se naziva ‘Peranova misa’. Nakon susreta s nadbiskupom Zgrablićem, generalni ministar Fusarelli otišao je u Dubrovnik pohoditi tamošnji samostan Male Braće. U Dubrovniku će provesti  dva dana.

Fra Massimo Fusarelli: „Utjelovljena duhovnost spaja nebo i zemlju, čovjeka i Boga, a djelovanje Duha očituje se u rastu ljudske dimenzije“

Fra Massimo Fusarelli rođen je 1963. godine u Rimu. Svečane zavjete položio je 1989. godine, a te je godine zaređen i za svećenika. Teološki studij pohađao je na Papinskom sveučilištu ‘Antonianumu’ u Rimu i stekao licencijat iz patrističkih studija na rimskom Patrističkom institutu ‘Augustinianumu’. Obavljao je razne službe u talijanskim franjevačkim provincijama. Na Generalnom kapitulu Reda male braće 2021. godine, izabran je za 121. nasljednika sv. Franje Asiškoga kao generalni ministar Reda.

U razgovoru s Lukom Tripalom za Glas Koncila 2. veljače 2003., u sljedeće navedenim porukama može se dijelom iščitati osobnost generalnog ministra Fusarellija koji je u zajedništvu s braćom franjevcima posvjedočio jednostavnost, pristupačnost, bratsku blizinu i otvorenost; spremnost za razgovor, pružanje odgovora i realno sagledavanje životnih, redovničkih, provincijskih i upravljačkih potreba i okolnosti, u duhu ljudske ucijepljenosti u konkretnoj stvarnosti.

Generalni ministar u razgovoru za Glas Koncila je rekao: „Činjenica je da je u središtu kršćanstva utjelovljenje i uskrs, otajstvo Boga koji je odabrao naše tijelo i svijet za svoj dom. Terencije je u 3. st. jasno rekao: ‘Ništa ljudsko ne smatram sebi stranim’. Utjelovljena duhovnost spaja nebo i zemlju, čovjeka i Boga, a djelovanje Duha očituje se u rastu ljudske dimenzije. To znači da su briga o prirodi, pravda za siromahe, društveno zalaganje i unutarnji mir neraskidivo vezani s ispoviješću vjere u utjelovljenog Boga. Svaki bijeg u spiritualizam izdaje to srce vjere“, istaknuo je fra Massimo.

U kontekstu spomena 800 godina od prvih jaslica koje je izradio sv. Franjo u Grecciu, čime je „izvršio veliko djelo evangelizacije“, a što je svečano proslavljeno u Crkvi diljem svijeta 2023. godine, fra Massimo je u razgovoru za Glas Koncila izrazio duh kojim se može promatrati i proces restrukturiranja dviju hrvatskih franjevačkih provincija, što je i bio razlog njegovog dolaska u Zadar.

„Sveti Franjo je u Božiću u Grecciu iskusio sretan predah u teškim godinama za sebe i za red koji se od njega rodio. Prvi znak koji nam sv. Franjo tu daje je da u teškim trenucima ne ostanemo povučeni u sebe, nego da se otvorimo, iziđemo, pozovemo mnoštvo jednostavnog puka u Greccio. Prva evangelizacija bila je upravo evangelizacija polaska na put, susretanja s običnim ljudima vlastitog vremena i potom pronalaženja prikladnog jezika za njih.

Franjo je u svoje vrijeme znao govoriti i jezikom pjesme, prikaza vlastitog tijela koje je umjelo plakati, smiješiti se, raširiti ruke na dobrodošlicu koliko i sabrati se da se posveti traganju za Gospodinom. Naša današnja evangelizacija treba sve te jezike i ne može ostati odveć racionalna. Nadalje, Franjino razmatranje u Grecciu podsjeća nas da sva evangelizacija proizlazi iz osobnog susreta s Gospodinom, iz zajedničke molitve Crkve i osobne molitve svakog krštenika. Još jedan element: sv. Franjo u Greccio ne ide sam, nego s braćom i mnoštvom puka. Evangelizacija nije, dakle, posao nekog slobodnog strijelca, nego bratstva u kojem braća zajedno žive i naviještaju evanđelje“, istaknuo je fra Massimo.

Nije zanemario komentirati i loše pojave u Crkvi koju je, iznutra, Božjim nadahnućem i poticajem Duha Svetoga, bio pozvan ‘popraviti’ upravo sv. Franjo, jer je i u njegovom vremenu bila potreba za obnovom Crkve kao zajednice koja je pozvana autentično nasljedovati Isusa Krista. „U korijenu financijskih i spolnih zlouporaba, kao i podjela u Crkvi, jagma je za moći, za utjecajem na živote drugih, za uzmakom od osluškivanja i opsluživanja drugih. Ništa ne može biti pogrešnije od toga i zbog toga smo pozvani temeljito preispitati kako shvaćamo i kako ostvarujemo svoj redovnički život i svoj svećenički identitet“, poručio je u razgovoru za Glas Koncila 2023. godine generalni ministar fra Massimo Fusarelli. Te njegove misli poruka su, uvijek aktualni poticaj i potreba nastojanja da se ostvare u svakom vremenu u životu vjernika i zajednice Crkve.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić blagoslovio je kip sv. Nikole u župi sv. Nikole u Božavi na Dugom otoku u nedjelju, 30. lipnja.

Slavlje je počelo procesijom nadbiskupa i svećenika koncelebranata od župne kuće do župne crkve. U dvorištu ispred crkve, prije početka svečanog misnog slavlja koje je predvodio u božavskoj župnoj crkvi, nadbiskup Zgrablić blagoslovio je kip sv. Nikole. Kip je visok 1,70 m, a izrađen je u talijanskoj tvrtki ‘Rigione Statue Sacre’ u Napoliju.

Nadbiskup je čestitao Božavljanima na želji da postave kip svoga župnog zaštitnika i na lijepom uređenju crkve, rekavši da su to znakovi njihove ljubavi koju imaju prema Gospodinu i Crkvi. „To prepoznajemo i to želimo poduprijeti. To su znakovi koji izlaze iz našeg srca. Da ljubav prema Gospodinu nije samo na riječima, nego da nam je stalo i do onoga što nas podsjeća na ono što je Božje“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je Bog najveće dobro i bogatstvo. Bog i jest u korijenu riječi bogatstvo.

„Bog izlazi iz toga bogatstva, sam prihvaća siromaštvo, ali to siromaštvo je toliko veliko u Isusu Kristu, da se u tom siromaštvu svi možemo obogatiti i možemo primiti najveće dobro našeg života“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Razmatrajući navješteno Evanđelje, u kojem se kazuje kako je Isus lađom prešao preko, nadbiskup je rekao da su i vjernici ulaskom u Crkvu, bivajući njenim dijelom, prešli preko, ušli su u novu stvarnost.

„Krštenje je učinilo nešto novo, kao da se promijenilo naše mjesto boravišta. Po krštenju smo ušli u novi život kojeg je Bog donio u svome Sinu Isusu i prebačeni smo u novu stvarnost života. Biti kršćanin znači toliku novost života, da primamo život koji u Bogu već postoji. Bog nam se toliko približio i trebamo računati s tim darom. Bog poziva, nikad se ne umara, ali nužan je naš odgovor“, poručio je mons. Zgrablić.

S obzirom na neke situacije kako su ljudi, unatoč ozdravljenjima i susretima s Isusom, otišli od njega; ispred osobnog odnosa s Isusom stavili su svoje privatne prohtjeve, zemaljske preokupacije, materijalno, pokazali su nezahvalnost, nevjeru i slično, nadbiskup je istaknuo da je Jair u navještenom evanđelju primjer osobe kako nasljedovati i susresti Isusa.

Jair je ničice pao pred Isusa i molio ga za ozdravljenje svoje kćeri. „Isusa primamo na način kao Jair, koji je prišao Isusu s punom vjerom i predanjem, s punim povjerenjem prema Isusu. Jairova vjera omogućila je da sila, snaga novog života koju Isus nosi u sebi, prijeđe na njegovu kćer i daje život“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Podsjetio je da je tako snažnu vjeru u Isusa imala i žena koja je krvarila 12 godina. Krv je znak života, a ona je, krvareći, gubeći krv, umirala. „Ta žena je dotaknula Isusa, a iz Isusa je izašla snaga. Isus je primijetio blizinu te žene u mnoštvu brojnih ljudi koji su se gurali oko njega, jer njena vjera, prihvaćanje Isusa učinilo je da se žena u potpunosti preda Isusu. Prihvatila je da Božja snaga prijeđe na nju i da joj daruje novi život. Kad je Isus djevojčicu dotaknuo svojom rukom, djevojčica je ustala. Opet je iz Isusa izašla snaga. I mi Isusa trebamo prihvatiti takvom vjerom“, potaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da u svakom sakramentu dodirujemo Isusa.

Nadbiskup je potaknuo da ne budemo pasivni, kako bi Isus mogao činiti djela i u našem životu, da živom vjerom možemo prihvatiti Isusa i snagu koju nam Bog šalje, a koje nema u ovom svijetu i ne možemo je postići našom naravi.

„Snagu Božjeg duha donosi Isus i jača je od bilo kojeg našeg grijeha, bolesti i smrti. Božja snaga uvodi nas u Božji život, Božju puninu i vječni život“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da nam svaka euharistija bude trenutak dodira s Isusom, da bi se Božji duh nastanio u našem biću, kao što se nastanio u srcu sv. Nikole i drugih svetaca.

„Isus nas uvodi u nadnaravni život, u ono što mi ne možemo postići. Vodi nas u život uskrsnuća, u drugačiji život, neprolazni, koji ne možemo zaraditi niti zadobiti drugačije, osim predajući se Isusu živom vjerom, dodirnuti Isusa iskrenom vjerom. Neka Gospodin dodirne naše rane, našu smrtnost, kako bi naše krvarenje i ono što gubimo kroz život, kada dodirnemo Gospodina u vjeri, učinilo da iz Isusa izađe snaga koja neka nas zahvati i da je radosno primimo. S Bogom sve raste u nama, stvara mir i radost“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Don Mario Karadakić, župnik Božave, zahvalio je župljanima na velikodušnosti jer su vlastitim prikupljenim sredstvima kupili kip svoga župnog naslovnika, kao i mons. Zgrabliću na podršci životu otočana svojim dolaskom. Župljani su darovali nadbiskupu Zgrabliću mitru, solideo i košaru s prigodnim darovima.

Mons. Zgrablić prisjetio se da je bio u Božavi s nadbiskupom Marijanom Oblakom prije 35 godina, kada je župnik Božave bio don Anđelo Zorić tu mu je bilo drago susresti božavske vjernike. Božavske župljane dolaskom su podržali i drugi svećenici iz Zadra. U misi su koncelebrirali don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, don Ante Dražina, rektor zadarskog sjemeništa ‘Zmajević’, don Mate Žilić i mladomisnik Tin Vidov.

Ines Grbić

Foto: Župa Božava

Svetkovina sv. Petra i Pavla svečano je proslavljena na otoku Sestrunju u subotu, 29. lipnja. Koncelebrirano misno slavlje u sestrunjskoj župnoj crkvi sv. Petra i Pavla predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Bilo je to prvi put nakon 28 godina da jedan zadarski nadbiskup pohodi župu Sestrunj baš na blagdan njihovih župnih naslovnika i zaštitnika. Zadnji put, Petrovu na Sestrunju slavio je zadarski nadbiskup Marijan Oblak 1996., kad je blagoslovio obnovljenu župnu crkvu sv. Petra i Pavla.

„Petar je prvi u ispovijedanju vjere, a Pavao je prvi u tumačenju njenih dubina. Neka nam ti stupovi Crkve i njihova vjera, ispovijedanje njihove vjere, dubina u koju je ušao Pavao i na svoj način Petar, bude hrana našoj duši i nutrini“, potaknuo je mons. Zgrablić, upozorivši da odgovor naše vjere koju ispovijedamo na Petrovoj stijeni ne smije biti deklarativan.

Gospodin nas obasipa tolikom ljubavlju da smo, ako na tome temeljimo vjeru, na sigurnom putu. Kao što je Isus rekao Petru: ‘Ti si Petar, stijena’, neka i „naša stijena bude toliko čvrsta da nikakve poteškoće, nevolje, nerazumijevanje i bolesti ne mogu srušiti kuću našeg života koju gradimo u Bogu“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da nam kroz takav život Gospodin daje ključeve Kraljevstva nebeskog.

„Gospodin nam daje ključ u Nebo. U svojim rukama imamo ključ kojim možemo otključati Nebo. Možemo otključati Božji svijet, tamo gdje Bog prebiva. Brava je s naše strane. Bog stoji i kuca na vratima, kako kaže Knjiga Otkrivenja. Bog kuca na naše srce kada želimo biti dobri, kada želimo mir, pravednost, istinu – sve su to glasovi Božjeg kucanja na naše srce“, rekao je mons. Zgrablić, potaknuvši da otvorimo svoje srce Bogu da njegova ljubav uđe u nas, da naše srce bude šire i veće. Kada živimo u Bogu koji je ljubav i otvorimo mu svoje srce, Kraljevstvo nebesko ulazi u naš život. Bog živi s nama i postaje snaga našeg života, rekao je nadbiskup.

„Dok ispovijedamo vjeru koju su ispovijedali Petar i Pavao, zahvalimo Bogu za sve što je učinio za nas u svome Sinu, Isus Kristu. Zahvalimo Bogu za tolike svjedoke vjere, od Petra i Pavla, do svih drugih mučenika i svetaca, znanih i neznanih svetih ljudi, nevažno jesu li proglašeni blaženima i svetima, ali su Gospodinu služili s ljubavlju i živjeli su svetim životom“, rekao je mons. Zgrablić.

Potaknuo je da se učvrstimo i još više ljubimo, da Božja ljubav i vjera budu u nama. „Da uprisutnimo Vječnost u sadašnjosti, da već sada participiramo u životu s Bogom, jer Gospodin nam je dao ključeve. Gospodin nam se približio, stavio je ključ u naše ruke, a naša sloboda, vjera i volja kažu Otključaj. To ti moraš učiniti. A možeš i baciti taj ključ. A taj ključ je ritam našeg srca koji kuca kao kad se ključ otvara, pa se čuje. Da i mi tako možemo kucati u ritmu Božjeg srca i živjeti Isusa Krista, Spasitelja koji se nastanio u našem biću, jer postali smo dio njegovog uskrslog, mističnog tijela“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio kako ga je jedan dječak, kao svećenika, kad bi ga vidio, rekao i nazivao: ‘Ide Hvaljen Isus’. „To me jako zamislilo. Kako ja ispovijedam tko je za mene Krist? Jesam li ja stvarno Hvaljen Isus? Jesam li ja onaj koji ispovijeda da je Isus Krist koji svjedoči Božju ljubav, ne samo riječima, nego životom, djelima, da mi se Krist očituje kao moj Spasitelj, dolazi u moju blizinu i meni ususret. Da ja toga Krista živim i nosim u sebi, da ispovijedam vjeru kao Petar i Pavao koji su na položili svoj život za Krista i svjedočili su za njega, da drugi u mom životu i služenju mogu hvaliti Boga i zahvaljivati Bogu“, potaknuo je mons. Zgrablić na promišljanje.

Razmatrajući navješteno Evanđelje, nadbiskup je rekao da Isus okuplja svoje učenike u posebnom kraju, odveo ih je u krajeve Cezareje Filipove. „Dakle, Isus se nije zadržao na svetom mjestu, u hramu, sinagogi ili nekoj lijepoj prirodi, nego Isus je odveo učenike u pokrajinu sjeverno do Mrtvog mora. Cezareja Filipova nije samo zemljopisni pojam, nego poruka svima nama. Cezareja Filipova je bila izgrađena u brdu Hermonu, nedaleko Mrtvog mora, na stijeni i hramu koji je bio posvećen poganskom bogu Panu, bogu polja, šuma, pastira i spolnog razvrata te nimfama.

Prema grčkoj mitologiji, taj poganski bog je kažnjavao izazivajući paniku, strah, jaku buku. I danas kažemo riječ panika, što etimološki dolazi od riječi Pan. Nimfe su bile mlade djevojke, mitološka bića, koje su zbog prirodne sile u sebi mogle dugo živjeti, oko 100 000 godina. Nimfe su bile ljubavnice mnogih grčkih bogova. Na vrhu litice brda Hermona kralj Herod dao je izgraditi hram u čast boga Augusta. Filip, sin kralja Heroda, nazvao je tu pokrajinu po cezaru Augustu, Cezareja. Kasnije se to nazvala Cezareja Filipova“, pojasnio je mons. Zgrablić.

Vjerni Židovi koji ispovijedaju vjeru u jednog Boga, Boga koji se objavio, nastanio i boravi među njima, smatrali da će Bog jednog dana kazniti taj poganski kraj, smatrajući to što se u njemu događa paklom i Bogu odurnim.

„Isus dovodi učenike u taj krajnje poganski kraj. U tom kraju pustoši stupa u razgovor s njima i Isus pita svoje učenike: ‘Što kažu ljudi, tko je Sin Čovječji?’.

To je poruka i za nas – Isus nas dovodi u našu Cezareju Filipovu, u naše poganstvo, u našu nevjeru, u naše krive odnose s Bogom, u naše krivo shvaćanje života i svijeta. U tom području našeg života, u našoj grešnosti, Isus tu želi objaviti svoj identitet. Tu on želi objaviti svoje ime. Bog ne dolazi samo u lijepim trenucima našeg života. Bog nije s nama samo kad smo u crkvi, Bog nas nikad ne napušta. On nas dolazi tražiti po svome Sinu i u tminama našeg života. Dapače, tu nam najviše želi biti blizu, jer nam želi objaviti svoje ime koje je za nas spasonosno. Želi nam otkriti da je on Krist, da je on došao pobijediti ono što se događa u Hermonu, što se događa u poganskom kraju“, ohrabrio je mons. Zgrablić, naglasivši da je Isus jači od poganskog boga Pana i nimfa, od svih prirodnih sila.

„Krist dolazi kao Spasitelj svijeta i došao je pobijediti posljednjeg ljudskog neprijatelja, a to je smrt. Apostoli odgovaraju na Isusovo pitanje tko je Sin Čovječji, kako se Isus u tom trenutku naziva. Ali, Isus i nas želi pitati: ‘A vi, što vi kažete, tko je Sin Čovječji?’. To je jako važno pitanje koje Gospodin postavlja osobno svakome od nas: ‘Tko sam ja za tebe?’.

Tko je za tebe Isus? Hoće li naš odgovor biti kao Petrov, koji je zaključio tko je Isus ne samo po svojim naravnim sposobnostima, nego su ga na to potaknuli Duh Božji i njegovo srce. Isus mu kaže da mu to nisu objavili tijelo i krv, nego mu je to objavljeno po Duhu.

Kad se otvorimo Gospodinu u vjeri i stupimo u dijalog s njim, onda nam On daje svoga Duha koji nam je potreban kao svjetlo, da bismo mogli vidjeti tko je uistinu Isus Krist. Možemo imati zdrave oči, ali bez svjetla to nećemo vidjeti. Tako i Božji duh. Kad stupamo u dijalog s Gospodinom, kad s njim razgovaramo, Gospodin u našem srcu razvija svoj duh da bismo spoznali tko je on. Petar odgovara: ‘Ti si Krist’“, poručio je nadbiskup Zgrablić, rekavši da mi obično mislimo da Isus Krist znače ime i prezime.

„Ime Isus dali su mu roditelji, ali Krist znači puno više od toga. Pavao kaže, ‘Tko ispovijeda da je Isus Krist, bit će spašen’. Bog je poslao i postavio Krista na ovaj svijet da bude Spasitelj svijeta, da bude Bog s nama. Da i mi prihvatimo i ispovjedimo da je Isus za nas, u našem životu Krist. To je važno, da je on za nas Krist koji se trajno nastanio među nama“, naglasio je nadbiskup, rekavši da nas Bog toliko ljubi da je uzeo tijelo, utjelovio se, postao čovjekom i navijestio nam Radosnu vijest.

„Bog je pokazao koliku ljubav ima prema nama i dolazi u našu Cezareju Filipovu, u naše poganstvo, u naše strahove, u naše nevjernosti, da bi nam objavio svoju ljubav i ispunio nas svojim životom. Tu ljubav Krist nam je u potpunosti darovao i na križu, da bismo mogli participirati u toj ljubavi“, poručio je nadbiskup, poželjevši da nada koja se raspiruje u našem srcu i po tom blagdanu bude snaga našeg življenja, ljubavi, vjere i zajedništva.

U misi su sudjelovala i dva bračna para koji su proslavili 50. godišnjicu braka. To su Zvjezdan i Ivanka Švorinić te Miroslav i Ljiljana Švorinić. Nadbiskup im je čestitao godišnjicu braka, blagoslovio ih povodom zlatnog bračnog jubileja i poželio da ih Gospodin i dalje krijepi i blagoslovi u zajedništvu, blizini njihove obitelji i ljubavi.

„Ljubav je osnova i zajedništvo života. Ljubav ne znači samo neki pozitivni osjećaj, da razvijemo neke emocije, nego ljubav je kad smo vjerni jedan drugome. Kad prihvaćamo Božje zapovijedi, kad bezuvjetno prihvaćamo jedni druge, kako kaže sv. Pavao: ‘Nosite teret jedan drugoga i tako ćete ispuniti sav Zakon Kristov’.

Svugdje ima problema i poteškoća, pa i u braku. Ali, ostati vjeran jedan drugome je već djelo Božjeg duha u nama. Tu ljubav i tu mogućnost da možemo biti takvi, u nama potiče Božji duh. Tu Božju volju i želju Gospodin podupire u nama, da bismo ostali vjerni Božjoj ljubavi na koju nas Gospodin poziva“, poručio je mons. Zgrablić.

Dobrodošlicu nadbiskupu izrazio je don Zdenko Dundović, upravitelj župe Sestrunj. U ime župe, nadbiskupa je pozdravio i na dolasku mu zahvalio župni vijećnik Vjekoslav Švorinić. Poklon otočkih proizvoda nadbiskupu je uručila Tatjana Božičević, župna vijećnica, a buket cvijeća darovala je Zarita Žižić.

Nadbiskup je pohvalio Sestrunjce kako svi skladno pjevaju, dijelove mise pjevaju na glagoljaškom napjevu; kako su lijepo uredili crkvu i što njeguju liturgiju, rekavši da je to znak njihove ljubavi prema Gospodinu. Rekao je da će Sestrunj i dalje pohoditi upravitelj župe, da neće biti zaboravljeni kao župa jer je svaka duša važna. Velike su potrebe za svećenicima u raznim sredinama te je mons. Zgrablić potaknuo na molitvu za duhovna zvanja.

Uz upravitelja župe Dundovića, u misi su koncelebrirali dr. don Elvis Ražov te profesori iz Rima: p. Marek Inglot, SJ, predsjednik Papinskog odbora za povijesne znanosti, p. Stanislaw Morgalla, SJ, ravnatelj Instituta za psihologiju Papinskog sveučilišta Gregoriana i p. Henryk Pietras, SJ, glavni i odgovorni urednik časopisa Gregorianum

Ines Grbić

Foto: Vjeka Švorinić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je prigodnu riječ svećenicima koji su dobili premještaje svojih župničkih službi na njihovom susretu u Salonu Nadbiskupskog doma u Zadru u petak, 28. lipnja.

Prije nego im je uručio dekrete o imenovanjima i razrješenjima od 2024. godine, don Stipe Mustapić pročitao je ulomak iz Evanđelja po Mateju od toga dana, koje govori o Isusovom ozdravljenju gubavca.

U središtu svećeničkog života i poslanja uvijek mora biti Riječ Božja, pa i u tom trenutku uručivanja dekreta, rekao je mons. Zgrablić. „Božja riječ koja nam je progovorila mora biti svjetiljka u našem životu, naš putokaz i hrana, jer sebe stavljamo u službu Kristovog svećeništva. Krist nosi Crkvu i glava je Crkve, njegovog Tijela. Zato osluškujemo poticaje njegovog Duha u sebi da bismo mogli vršiti Božju volju i služiti Gospodinu“, poručio je nadbiskup.

Razmatrajući to kratko Evanđelje, nadbiskup je istaknuo tri riječi, odnosno glagola iz toga ulomka: sići, dotaknuti i idi.

„Evanđelje kaže da je Isus sišao s gore. Prva riječ je – sići s gore. To je i poslanje svećenika. U Svetom Pismu  gora znači biti u Božjoj blizini, biti povezan s Bogom. Ako ne budemo boravili na gori, ako naše djelovanje ne bude proizlazilo iz toga, bit’ ćemo frustrirani svećenici i nećemo pronaći sebe, svoj život, svoje poslanje. Izgubit’ ćemo se na putu našeg života. To je naš svakodnevni put – sve naše djelovanje, naše silaženje među narod, kao što je Isus sišao među narod, mora proizaći iz našeg silaženja s Neba. Iz našeg silaženja s gore, biti u prisutnosti Božjoj, u molitvi, u razmatranju Riječi Božje, gdje se Boga može sresti i prepoznati. To mora biti sastavni dio života svećenika“, poručio je mons. Zgrablić.

Kad je Isus sišao s gore, slijedilo ga je mnoštvo. „Narod će svećenike slijediti kad budu dobri pastiri, kad budu povezani s Bogom, kad budu imali duhovnu hranu s kojom su sami nahranjeni i koju mogu pokazati drugima, gdje se i drugi mogu nahraniti. Evanđelist kaže da se Isus toga gubavca dotaknuo. On ga je dirnuo. To je i put života svećenika. Kako će svećenici dotaknuti ovaj svijet koji je gubav? To je slika svih nas, stanja našeg života.

Drugoga možemo dotaknuti do bîti njegovog života našom ljubavlju. Ljubav koju živimo i koju imamo prema Bogu je bitan dio našeg života; koliko će nas ona ispunjavati, da ljubav bude naš motiv. Time ljude moramo dodirnuti – našom pažnjom, našom blizinom, našom međusobnom ljubavlju i poštovanjem, da budemo osposobljeni tu ljubav pružiti drugome, da dodirnemo druge; da ljudi ne ostanu ravnodušni na riječ koju svećenici govore. Da ta riječ grije naše srce, dodirne nas, da tom ljubavlju možemo dodirnuti svijet i sebe“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Isus je rekao gubavcu ‘Idi’, šalje ga da se ide pokazati svećeniku. „Prinosimo se Kristu, Velikom svećeniku, da drugi prepoznaju što živimo i jesmo, da idemo kamo nas Gospodin šalje. Isus je naredio da taj čovjek ide svećeniku. Dakle, da idemo kamo nas Gospodin šalje. Ne da vršimo ono što mi želimo, što su naši prioriteti i komoditet, nego da uvijek budemo raspoloženi ići kamo nas Gospodin šalje. Da Kristova riječ bude motiv našeg djelovanja u životu“, poručio je nadbiskup svećenicima, poželjevši da im i dok primaju nove službe, Božja riječ bude okrepa duši i tijelu.

„Uvijek uzimamo istu vodu, uvijek slušamo istu Božju riječ. Ali, iako je uvijek ista voda, ona svaki put ima drugi učinak na naše tijelo. Neka i Riječ Božja bude hrana našem životu i služenju, da i mi možemo vršiti što Gospodin od nas očekuje i traži“, poručio je mons. Zgrablić. Zahvalio je svećenicima na svemu što rade u Crkvi i doprinose da Kristovo tijelo bude živo, da se Božja riječ širi.

Na početku susreta, prigodnu riječ uputio je i don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Razmatrajući što znači služba, odnosno služenje, don Ante je rekao da „cijeli Kristov život i navještaj, osobito Pashalni misterij, svoje izvorište i primjer ima u služenju“. Prema Katekizmu Katoličke Crkve, služenje pripada osnovnoj bîti ministerijalnog svećeništva i ustanovljeno je za korist ljudi i crkvene zajednice. „U kontekstu služenja, sv. Ivan Zlatousti rekao je da je skrb svećenika za ljude, za Kristovo stado, mjerilo ljubavi prema sâmom Kristu“, rekao je vikar Sorić. Zahvalio je subraći svećenicima na spremnosti za služenje koje su obavljali u dosadašnjim župama i koje će činiti ubuduće.

Osobito je pozdravio svećenike don Nikolu Tokića i don Mladena Kačana koji su umirovljeni. Vikar je rekao da su oni „primjer ispravnog pastoralnog primjera i cjelovitog davanja“, izražavajući uvjerenje da oni neće biti u stanju mirovanja, „jer služenje nosi svećenički poziv do kraja života“. Don Ante je pozdravio i najmlađe svećenike, mladomisnike koji su primili svoje prve službe kao svećenici. Izrazio im je podršku i poželio da drugi svećenici preuzmu od njih njihov mladomisnički žar, da obnove svoju ljubav prema Kristu, služenju i prema narodu koji im je povjeren.

Zahvala nadbiskupa Zgrablića umirovljenim svećenicima, Nikoli Tokiću i Mladenu Kačanu

Prije uručenja dekreta, pri kraju susreta, nadbiskup Zgrablić osobito je zahvalio dvojici svećenika don Nikoli Tokiću i don Mladenu Kačanu, pozvavši ih da dođu pokraj njega dok im se prigodno obrati.

„Don Nikola i don Mladen odlaze u zasluženu mirovinu te će na novi, drugačiji način nego dosada, bili prisutni u Crkvi. Nikad nitko nije suvišan u Crkvi. Može se mijenjati naša služba, ali ta služba je uvijek važna, bez obzira jesmo li aktivni u pastoralu ili imamo nekih zdravstvenih poteškoća, pa se moramo više posvetiti sebi. Bl. Carlo Acutis je rekao da svoj život, svoju bolest i trpljenje prikazuje za Papu i Crkvu. Naše slabosti, nevolje, kad malakšu naše snage pa moramo više slušati naše tijelo – prikazati te boli je itekako doprinos i sudjelovanje u životu Crkve“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Podsjetio je kako ga je za njegovog posjeta don Jerka Gregova, svećenika na bolesničkoj postelji u Svećeničkom domu, jako dirnulo kad mu je rekao: ‘Ja vam više ne mogu pomoći, ali sve moje nevolje i trpljenje prikazujem za ovu Nadbiskupiju’. „Don Jerko i time doprinosi Crkvi“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio na službe koje su don Nikola i don Mladen obavljali. Don Nikola Tokić je rođen 5. siječnja 1945. u Popovićima, a za svećenika ja zaređen 29. lipnja 1970. godine. Bio je upravitelj župe Vrsi, potom upravitelj župa Bukovice. Služio je u župama Poljana, Vlašići i Dinjiška na otoku Pagu, bio je župnik Pridrage i Smilčića, zatim Novigrada, pa Visočana. Brinuo je za župu Karin, bio župnik Kožina, pa Dobropoljane, Banja i Ždrelca na otoku Pašmanu; zatim župnik Vrgade, a umirovljenje ga je dočekalo u zadnjoj službi župnika, Rođenja sv. Ivana Krstitelja na Kosi u Biogradu n/m. U dva navrata bio je bolnički kapelan Ortopedske bolnice u Biogradu n/m.

Don Mladen Kačan rođen je 29. prosinca 1949. u Sutomišćici na otoku Ugljanu. Za svećenika je zaređen 28. lipnja 1976. godine. Bio je župnik otočnih župa Božava, Dragove, Zverinac, Veli rat i Soline. Zatim upravitelj župa Pakoštane, Vrane i Drage. Bio je povjerenik za misije Zadarske nadbiskupije i ekonom Zadarske nadbiskupije. Bio je ravnatelj Svećeničkog doma ‘Zmajević’ te župnik župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru u tri navrata. Bio je župnik župe Ploče u Zadru i dekan dekanata Zadar – Istok u dva mandata. Bio je župnik župa Diklo i Kožino, član Svećeničkog vijeća Zadarske nadbiskupije i povjerenik za pastoral obitelji Zadarske nadbiskupije. U njegovoj zadnjoj službi župnika župe u Galovcu dočekalo ga je umirovljenje zbog zdravstvenih razloga.

„Zahvaljujemo don Nikoli i don Mladenu za sve dobro koje su učinili u Crkvi, na njihovom djelovanju i služenju u toliko različitih službi, darujući svoje darove Crkvi. Mijenjate službu, ali ne važnost uloge u mjesnoj Crkvi“, rekao je mons. Zgrablić u obraćanju don Nikoli i don Mladenu, poželjevši im Božji blagoslov u njihovim umirovljeničkim danima i zdravlje.

Nadbiskup je istaknuo da su Tokić i Kačan ostali vjerni svećenici, u službi Crkvi i dali su veliki doprinos 1970.-ih godina, kad je Zadarsku nadbiskupiju bilo napustilo više svećenika. Ostali su nepokolebljivi i ustrajni u svećeničkom pozivu u tim teškim vremenima i iskušenjima za mjesnu Crkvu te im je nadbiskup zahvalio na njihovom svećeničkom predanju, da nisu podlegli kušnjama koje su ih bile okruživale na sâmom početku njihovog svećeništva.

Ines Grbić

Povodom održavanja Izložbe ‘Euharistija, moja cesta prema nebu’ i čašćenja relikvije bl. Carla Acutisa u crkvi sv. Šime u Zadru, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje u četvrtak, 27. lipnja, u svetištu sv. Šime u Zadru.

Tim misnim slavljem, baš u četvrtak koji se smatra ‘danom Euharistije’, čije je otajstvo bl. Carlo osobito živio i promicao, počelo je dvotjedno čašćenje relikvije bl. Carla Acutisa u Zadru od 27. lipnja do 6. srpnja. Ono se podudara i s održavanjem Redovitog javnog konzistorija za proglašenje novih svetaca u ponedjeljak, 1. srpnja, po nalogu pape Franje. Naime, sedmoricu blaženika, među kojima je jedna grupa od osmorice mučenika, papa Franjo će predložiti kardinalima da se proglase svetima, a među njima je i Carlo Acutis, vjernik laik.

Carlo je preminuo 2006. godine u 16.-oj godini života od leukemije i proglašen je blaženim sa svojih svega 15 godina života. „Bl. Carlo je bio tako mlad, a postigao je takvu duhovnu zrelost, u mladosti. Za vrijeme Acutisove beatifikacije, osobito dirljiv trenutak bio mi je kad su njegovi roditelji u prikaznoj procesiji prema oltaru nosili relikvije svoga sina Carla, njegovog srca. Dakle, roditelji nose relikviju, srce svoga sina na oltar“, istaknuo je mons. Zgrablić u propovijedi misnog slavlja.

Nadbiskup je podsjetio kako je na misi Carlove beatifikacije, 10. listopada 2000. godine u bazilici sv. Franje u Asizu, kardinal Agostino Vallini istaknuo da je Carlo već od ranog djetinjstva bio usmjeren prema Isusu. Tom prigodom je rekao: „Ljubav prema euharistiji bila je temelj koji je njegov odnos s Bogom držao živim. Carlo je često govorio ‘Euharistija je moj autoput prema nebu’“.

„Bl. Carlo je bio zadivljen onim što euharistija u sebi jest. To je trenutak naše najveće blizine s Bogom gdje se Krist u svojoj ljubavi i žrtvi prikazuje za nas, ponazočuje se njegovo Vazmeno otajstvo, tj. njegova muka, smrt i uskrsnuće. Isus i nas poziva da u toj ljubavi i daru života i mi participiramo. Bl. Carlo je to duboko proživljavao i zato je mogao reći da je to najbrži put, da je to auto cesta koja nas vodi u nebo, u raj, k Bogu“, naglasio je mons. Zgrablić, istaknuvši da je bl. Carlo „do smrti njegovao duboku pobožnost prema euharistiji, a svoje bolesničke patnje prinio je kao žrtvu za Papu i Katoličku Crkvu“.

„Bl. Carlo gajio je duboku pobožnost prema euharistiji i Blaženoj Djevici Mariji. Svakodnevno je sudjelovao na svetoj misi i pričešćivao se. Prije ili poslije mise, uvijek je neko vrijeme proveo u molitvi i duhovnom razmišljanju pred Presvetim u svetohraništu. Jednom tjedno se ispovijedao. Potaknut pozivom Gospe Fatimske, svakodnevno je molio krunicu. U duhovnom životu vodio se evanđeoskom mišlju: ‘Ta što koristi čovjeku sav svijet zadobiti, a da sebe sama izgubi ili sebi naudi’. Pomogao je župniku u župnoj katehezi u radu s mladima, u pripravi mladih za krizmu. Djelovao je i karitativno, pomažući novčano strancima, prosjacima, osobito osobama s invaliditetom i starijima. Štedio je od svog džeparca i dijelio potrebitima. Tijekom svoga kratkog života, izradio je mrežnu stranicu posvećenu euharistijskim čudima. Istražio je 136 poznatih euharistijskih čuda koji su se dogodila tijekom povijesti u 70 zemalja svijeta. Među njima je i euharistijsko čudo iz Ludbrega u Hrvatskoj. Carlo je izradio njihov virtualni prikaz. Ta izložba obišla je već sve kontinente svijeta“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je naveo osam naputaka koje je Carlo živio i drugima svjedočio kako živjeti s Bogom i postići svetost.

„Prvo načelo koje je mladić duboko i iskreno živio i koje ga je vodilo prema blaženstvu bilo je: ‘Svetost moraš živjeti iz sveg srca. Ako se ta čežnja još nije probudila u tvom srcu, onda moraš neprestano Gospodina moliti za tu milost“. Dakle, trebaš odlučiti željeti i biti svet. To je bila Carlova želja, nakana. I on je to duboko živio. Drugu odluku koju je takav mladić počeo duboko živjeti je ići svaki dan na misu i pričešćivati se. Treće, sjetiti se moliti krunicu svaki dan. Svaki dan pročitati barem mali ulomak iz Svetog Pisma. Kad je moguće, pokloniti se pred Presvetim Kristovim tijelom. ‘I vidjet ćeš kako je divno rasti u svetosti’, kaže Carlo. Šesto, ‘Potruditi se ispovjediti se svaki tjedan, čak i kad tvoji grijesi nisu veliki. Prinesi žrtvu i vlastita djela kao zagovor Gospodinu i brini za pomoć drugima’. I osmo, moli svoga anđela čuvara da ti uvijek bude na pomoć. On treba postati tvoj najbolji prijatelj“, naveo je mons. Zgrablić kako je Acutis živio duhovni život.

Nadbiskup je iznio i osnovne biografske podatke o blaženiku. Bl. Carlo rođen je 3. svibnja 1991. u Londonu gdje su njegovi roditelji bili kratko boravili zbog posla. Obitelj se preselila u Milano gdje je Carlo proveo najveći dio života. Carlo je volio računala i informatiku. Bl. Carlo pokopan je u njemu omiljenom gradu Asizu gdje su njegovi roditelji posjedovali imanje i kamo je rado dolazio. Grob s posmrtnim ostacima bl. Carla nalazi se u svetištu Odricanja u Asizu. Papa Franjo odredio je da je godišnji spomen bl. Carla Acutisa 12. listopada, kad je i dan njegove blažene smrti.

„Bl. Carlo je jedan od najmlađih blaženika u Crkvi. Častiti njegovu relikviju nije spomen na osobe iz prošlosti, koje su nekad živjele. To nije uspomena na ono što je prošlo. Relikvija kao sveti znak podsjeća nas na Kristovo uskrsnuće, na Krista koji je život. Relikvije nas povezuju s blaženicima i svecima koji već u potpunosti žive u Bogu i koji nam iz Božje prisutnosti, Božje blizine kao živi, istinski znak, pokazuju i pomažu nam pronaći put našeg života, da se ne bismo izgubili, nego da dođemo tamo gdje i oni jesu, u mjestu koje nam je Gospodin svima pripravio i želi nas tu dovesti“, poručio je mons. Zgrablić.

Poželio je da nam bl. Carlo pomogne da i mi budemo ustrajni na putu naše svetosti na koju smo svi pozvani; da se i mi služimo svetim stvarnostima koje nam Crkva daruje i kojima se Carlo služio, da bismo postigli zajedništvo s Gospodinom, da bi nam naša vjera i euharistija bili najbrži put jedinstvu i sjedinjenju s Bogom, da bi nam svaka euharistija, kako kaže sv. Ignacije Antiohijski, bila „lijek besmrtnosti“. Da ozdravljeni tim lijekom živimo sada i ovdje Božju blizinu, tj. besmrtnost i vječni život s Bogom. Neka nam zagovor bl. Carla u svemu tome pomogne“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Nakon mise održano je euharistijsko klanjanje do 23,30 sati. Misu i klanjanje u petak, 28. lipnja, predvodio je fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima u Zadru, govoreći o temi ‘Stojeći pred euharistijskim Isusom postajemo sveti’.

U subotu, 29. lipnja, predvoditelj duhovnog programa bio je don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru, koji je govorio o temi: ‘Krunica je najkraće stepenište po kojem uzlazimo na nebo’.

Od četvrtka, 4. srpnja do subote, 6. srpnja, duhovni program u crkvi sv. Šime počinje u 20 sati. Predvoditelji su don Zvonimir Mikulić, župnik zadarske župe Uznesenja BDM na Belafuži, don Mario Akrap, župnik zadarske župe Bl. Alojzija Stepinca na Bilom brigu (Euharistijska čuda) i don Tomislav Dubinko, župnik zadarske župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu koji će govoriti o temi ‘Život je uistinu lijep, samo ako se uspije staviti Boga na prvo mjesto’. Nakon svake mise, održat će se euharistijsko klanjanje do 23,30 sati.

Svakog dana, od 28. lipnja do 7. srpnja, Izložba o euharistijskim čudima bl. Carla može se razgledati u svetištu sv. Šime od 8 do 12 sati i od 16 do 20 sati. Don Damir Šehić, upravitelj svetišta sv. Šime, pozvao je vjernike da dođu počastiti Acutisovu relikviju u želji da u nama osobito potakne svijest o egzistencijalnom značenju euharistije u životu vjernika.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić donio je u petak, 28. lipnja 2024., odluke o imenovanjima i razrješenjima svećenika u Zadarskoj nadbiskupiji. Odluke prenosimo u cijelosti.

1. Don Andrzej Jan Stepien – Imenovan pastoralnim suradnikom u župi Sv. Antuna Padovanskog u Zadru. Br. 703/2024., od 1. svibnja 2024.
– Razriješen službe župnika u župama Pohođenja BDM u Molatu, Sv. Andrije u Brguljama i Rođenja BDM u Zapuntelu. Br. 840/2024., od 28. lipnja 2024.
2. Don Tomislav Planinić – Imenovan upraviteljem župe u župama Sv. Petra na Ploči i Uznesenja BDM u Dračevcu Zadarskom. Br. 752/2024., od 27. svibnja 2024.
3. Don Ivan Perković – Razriješen službe župnika u župama Prikazanja BDM u Kistanjama, Sv. Mihovila u Erveniku i Sv. Ante Padovanskog u Nuniću. Imenovan župnikom župa Sv. Kuzme i Damjana u Polači, Rođenja sv. Ivana Krstitelja u Tinju i Sv. Jurja u Rašteviću. Br. 832/2024., od 28. lipnja 2024.
4. Don Šime Žilić – Razriješen službe župnika u župama Sv. Kuzme i Damjana u Polači, Rođenja sv. Ivana Krstitelja u Tinju i Sv. Jurja u Rašteviću. Imenovan župnikom župa Sv. Josipa u Obrovcu i Prikazanja BDM u Medviđi. Br. 833/2024., od 28. lipnja 2024.
5. Don Stipe Mustapić – Razriješen službe župnika u župama Sv. Luke u Kolanu i Bezgrešnog začeća BDM u Barbatu. Imenovan župnikom župa Prikazanja BDM u Kistanjama, Sv. Ante Padovanskog u Nuniću i Sv. Mihovila u Erveniku. Br. 834/2024., od 28. lipnja 2024.
6. Don Krešo Ćirak – Razriješen službe župnika u župama Sv. Josipa u Obrovcu i Prikazanja BDM u Medviđi. Imenovan župnikom župe Sv. Jurja u Viru. Br. 835/2024., od 28. lipnja 2024.
– Razriješen službe dekana Novigradskog dekanata. Br. 836/2024., od 28. lipnja 2024.
7. Don Domagoj Kelava – Razriješen službe upravitelja župe u župi Uznesenja BDM na Ravi. Imenovan upraviteljem župa u župama Uznesenja BDM u Korlatu, Sv. Ante Padovanskog u Popovićima i Uznesenja BDM u Rodaljicama. Br. 837/2024., od 28. lipnja 2024.
8. Don Mladen Protić – Razriješen službe upravitelja župe u župama Uznesenja BDM u Korlatu, Sv. Ante Padovanskog u Popovićima i Uznesenja BDM u Rodaljicama te službe župnog vikara u župi Rođenja BDM u Benkovcu. Imenovan upraviteljem župa u župama Sv. Luke u Kolanu i Bezgrešnog začeća BDM u Barbatu. Br. 838/2024., od 28. lipnja 2024.
9. Don Zdenko Dundović – Imenovan upraviteljem župe u župi Uznesenja BDM na Ravi. Br. 839/2024., od 28. lipnja 2024.
10. Don Zbigniew Jacek Korcz – Imenovan upraviteljem župa u župama Pohođenja BDM u Molatu, Sv. Andrije u Brguljama i Rođenja BDM u Zapuntelu. Br. 841/2024., od 28. lipnja 2024.
11. Don Nikola Tokić – Razriješen službe župnika u župi Sv. Ivana Krstitelja u Biogradu n/M i umirovljen. Br. 842/2024., od 28. lipnja 2024.
12. Don Jure Zubović – Razriješen službe župnika u župi Sv. Jurja u Viru. Imenovan župnikom u župi Sv. Ivana Krstitelja u Biogradu n/M. Br. 843/2024., od 28. lipnja 2024.
13. Don Marko Dokoza – Razriješen službe upravitelja župe u župi Sv. Kuzme i Damjana u Banju. Br. 844/2024., od 28. lipnja 2024.
14. Don Rudi Juras – Razriješen službe pastoralnog suradnika u župi Bl. Alojzija Stepinca u Zadru te u istoj imenovan župnim vikarom. Imenovan upraviteljem župe u župi Sv. Kuzme i Damjana u Banju. Br. 845/2024., od 28. lipnja 2024.
15. Don Tin Vidov – Razriješen službe pastoralnog suradnika u župi Uznesenja BDM u Zadru i suradnika ravnatelja sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru. Imenovan tajnikom zadarskog nadbiskupa. Br. 846/2024., od 28. lipnja 2024.
16. Don Antonio Oltran – Razriješen službe pastoralnog suradnika u župi Sv. Antuna Padovanskog u Zadru te u istoj imenovan župnim vikarom. Imenovan upraviteljem župa u župama Sv. Nikole u Božavi s filijalom Zverinac, Sv. Jakova u Solinama i Sv. Ante Padovanskog u Velom Ratu s filijalom Verunić. Br. 847/2024., od 28. lipnja 2024.
17. Don Mario Karadakić – Razriješen službe vicekancelara Zadarske nadbiskupije i upravitelja župe u župama Sv. Nikole u Božavi s filijalom Zverinac, Sv. Jakova u Solinama i Sv. Ante Padovanskog u Velom Ratu s filijalom Verunić. Šalje se na poslijediplomski studij Kanonskog prava u Rim. Br. 848/2024., od 28. lipnja 2024.
18. Don Mladen Kačan – Razriješen službe župnika u župi Sv. Mihovila u Galovcu i umirovljen. Br. 849/2024., od 28. lipnja 2024.
19. Don Ante Sorić, generalni vikar – Imenovan župnikom u župi Sv. Mihovila u Galovcu. Br. 850/2024., od 28. lipnja 2024.

Don Antonio Oltran, mladomisnik Zadarske nadbiskupije, proslavio je svoju mladu misu u župnoj crkvi sv. Anselma u Ninu u nedjelju, 23. lipnja. Propovijedao je fra Gabrijel Škibola, župni vikar župe sv. Jeronima u Chicagu u Americi, inače krizmani kum don Antonija.

Slavlje je počelo u obiteljskoj kući don Antonija gdje su mu na kućnom pragu blagoslov udijelili njegovi roditelji, Nada i Branko. Majka se pomolila nad sinom, a otac ga je poškropio blagoslovljenom vodom. Potom su se svećenici i brojni puk uputili u veliku svečanu procesiju središtem Nina, prolazeći kroz glavna gradska vrata, Kalelargom do župne crkve sv. Anselma.

Fra Gabrijel je propovijedao razmatrajući mladomisničko geslo don Antonija, „Bog je ljubav“ (1 Iv 4,16). „Ta jednostavna, ali duboka istina sve nas povezuje i vodi kroz život. Ta rečenica sažima suštinu našeg kršćanskog vjerovanja. Ljubav nije samo jedna od mnogih osobina Boga; ljubav je sâma bît Boga. Ta ljubav nije ograničena na osjećaj ili emociju. Ona je aktivna, sveobuhvatna i uključuje cijelo naše biće“, istaknuo je fra Gabrijel, citirajući cijelu misao toga gesla iz Prve Ivanove poslanice: “Bog je ljubav, i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu” (1 Ivan 4,16).

U Starom Zavjetu postoje mnogi primjeri Božje ljubavi prema njegovom narodu. „Bog sklapa savez s Abrahamom, vodi Izraelce iz ropstva u Egiptu i daje im zakon kroz Mojsija. Svaki taj trenutak pokazuje Božju trajnu ljubav i brigu za svoj narod, čak i kada su bili neposlušni. Proroci su neprestano podsjećali Izraelce na Božju ljubav i pozivali ih na pokajanje i povratak Bogu“, naglasio je fra Gabrijel.

Istaknuvši da u Novom Zavjetu Božja ljubav doseže svoj vrhunac u Isusu Kristu, citirao je evanđelista Ivana: “Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Ivan 3,16). „Isusova smrt na križu i njegovo uskrsnuće najveći su izrazi Božje ljubavi prema čovječanstvu. Kroz Kristovu žrtvu, svi smo pozvani ući u novi savez ljubavi s Bogom“, potaknuo je fra Gabrijel, rekavši da ‘Bog je ljubav’ znači „da smo svi bezuvjetno voljeni. Bez obzira na naše pogreške, slabosti ili prošle grijehe, Božja ljubav je uvijek prisutna“. Podsjetio je na poticaj apostola Pavla da nas od ljubavi Kristove ne rastave nevolje, tjeskobe, progonstvo, pogibao, smrt, vlasti ni ikoje stvorenje.

Događaj iz navještenog Evanđelja po Marku, Isus i učenici u lađi na olujnom moru, metafora je za naše živote, rekao je Škibola. „Svi se suočavamo s olujama, bilo da su to osobne krize, problemi u obitelji, zdravstveni problemi, nesigurnosti u budućnosti. U tim trenucima možemo se osjećati prepušteni valovima života, kao da nas more nevolja preplavljuje i prijeti da nas potopi. U tim trenucima, često se pitamo gdje je Bog i zašto nam ne pomaže.

Isusova prisutnost u lađi s učenicima je ključna. Iako spava, On je uvijek prisutan. Ova prisutnost nam pokazuje da Božja ljubav nikada ne napušta. I kada nam se čini da Bog šuti ili da je udaljen, On je s nama, spreman djelovati u pravom trenutku. Isusova reakcija na oluju – njegovo zapovijedanje vjetru i moru – otkriva njegovu božansku vlast i ljubav kojom štiti i vodi svoje učenike“, poručio je fra Gabrijel. Unatoč tome, usprkos svojoj bliskosti s Isusom, učenici pokazuju strah i nedostatak vjere.

Vapaj učenika ‘Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?’ „odražava ljudsku slabost i sklonost sumnji u teškim trenucima. Isusov odgovor, smirivanje oluje i pitanje: “Kako nemate vjere?”, poziva nas na dublje povjerenje u Božju ljubav i prisutnost. Vjera nije odsutnost straha, već povjerenje da nas Božja ljubav neće napustiti, čak ni usred najjačih oluja“, ohrabrio je fra Gabrijel.

Don Antonio je „svojim životom i odgovorom na Božji poziv postao svjedok te ljubavi. Njegov svećenički poziv i odaziv je primjer predanosti i povjerenja u Boga. Kroz svoje služenje, propovijedanje, dijeljenje sakramenata i brigu za zajednicu, on će biti svjedok Božje ljubavi koja je uvijek prisutna, koja liječi, smiruje i vodi“, poručio je fra Gabrijel, upozorivši kako „živjeti kao svjedok Božje ljubavi nije uvijek lako“.

„Svijet oko nas često promiče vrijednosti suprotne Evanđelju: egoizam, materijalizam, natjecanje i nepravdu. No, upravo u takvom svijetu pozvani smo biti svjetlo i primjer Božje ljubavi. Svaki izazov koji susretnemo prilika je da pokažemo vjeru i povjerenje u Boga, kao što su učenici trebali vjerovati usred oluje. Isus nam obećava: “Ne bojte se, ja sam s vama do svršetka svijeta” (Mt 28,20). To obećanje nam daje sigurnost i snagu da ustrajemo u vjeri, znajući da nas Božja ljubav nikada ne napušta“, poručio je fra Gabrijel.

Poželio je da nas evanđeoski odlomak oluje koju su doživjeli učenici s Isusom i geslo ‘Bog je ljubav’ „podsjećaju na temeljnu istinu našeg života. Bog je uvijek s nama, njegova ljubav je nepokolebljiva i vječna. Pozvani smo živjeti tu ljubav svakodnevno, biti svjedoci i nositelji te ljubavi u svijetu. Neka nas Božja ljubav vodi i jača svaki dan“, poručio je fra Gabrijel.

Zahvala mladomisnika Oltrana

Na kraju mise, don Antonio je zahvalio Bogu na daru života i poziva, na prošlim i budućim milostima, istaknuvši da „nitko sam po sebi ne može učiniti ništa, ali s Kristovom snagom možemo učiniti puno“.

Zahvalio je roditeljima Branku i Nadi što su bili otvoreni životu, što su se trudili odgojiti ga u vjeri i usmjeriti na pravi put, braći Mati i Josipu za bratsku ljubav, cijeloj obitelji i rodbini na velikoj podršci na putu prema svećeništvu. Don Antonijeve tri tete koje su sestre njegovog oca su redovnice, a njegova baka je bila osobito pobožna vjernica, uvijek s krunicom u ruci. Zahvalio je nadbiskupima koji su prepoznali u njemu Božji poziv: umirovljenom zadarskom nadbiskupu Želimiru Puljiću koji ga je primio među kandidate za svete redove i zadarskom nadbiskupu Milanu Zgrabliću koji ga je zaredio za svećenika 8. lipnja u katedrali sv. Stošije. Zahvalio je svećenicima, redovnicima, redovnicama i osobito ninskim župnicima: don Šimi Kevriću koji ga je krstio i za čije vrijeme je počeo ministrirati, don Boži Barišiću koji ga je poslao u sjemenište ‘Zmajević’, koji ga je pratio i podržavao kroz njegov duhovni razvoj. Don Božo je poklonio don Antoniju Misal kojeg je Barišić i priredio za slavlje njegove mlade mise i misnicu u kojoj je don Antonio slavio mladu misu.

Zahvalio je sadašnjem ninskom župniku Jerku Vuleti na „jednostavnosti, nesebičnom služenju i trudu u organizaciji mlade mise“ te redovnicama koje djeluju u Ninu, s. Ćeslavi i s. Miljenki za radosno služenje. Zahvalio je fra Gabrijelu koji je prihvatio propovijedati, profesorima za prenošenje znanja i poticaje da se izgrađuje kao osoba na svim razinama i poglavarima: don Anti Dražini, rektoru sjemeništa ‘Zmajević’ i don Mariju Geriću, rektoru Bogoslovije u Rijeci. Zahvalio je župljanima koji su pomogli u organizaciji mlade mise te Katedralnom zboru sv. Stošije iz Zadra s orguljašem Draganom Pejićem i župnom ninskom zboru koji su predvodili pjevanje.

Zahvalivši svima koji su ga podržali dolaskom i koji su mu pomogli na putu prema svećeništvu molitvom i djelima, don Antonio je poručio: „Na srcu mi je da molimo za nova duhovna zvanja. Zadnja mlada misa u Ninu je bila 2012. godine, fra Gabrijela Škibole iz mjesta Grbe koje pripada župi Nin. Još 25 godina prije toga bila je zadnja mlada misa u Ninu. Vaša molitva ima jaku snagu, važnost. Gospodin itekako čuje vašu molitvu. Bog je sâma ljubav i svakog neizmjerno voli. Bez obzira kakav si došao u crkvu danas; ako si do jučer radio zlo, nemoj danas, nemoj sutra. Gospodin je tolika ljubav da ne možeš ostati indiferentan na tu ljubav“, istaknuo je don Antonio.

Geslo ‘Bog je ljubav’ izabrao je jer „ljudi svoje dostojanstvo često grade fasadama na sebi, svoju vrijednost gledaju kroz karijeru, novac, materijalno, tko više ima. A najsnažnije je da si ti ljubljeno Božje dijete. Zahvali Gospodinu na toj milosti, što ti bez obzira na padove, Gospodin i dalje pruža ruku i izvlači te iz blata. Molimo za duhovna zvanja. U Zadarskoj nadbiskupiji su sada dvojica bogoslova, na prvoj i drugoj godini. Svećeničkog ređenja u Zadru nema sljedeće četiri godine. Gospodin čuje vaše molitve i želi vas uslišati. Molite za zvanja, ali ne da Gospodin pozove nekog iz druge obitelji, ‘Nemoj dirati iz moje’. Nego molite, ‘Gospodine, uzmi iz moje obitelji’“, potaknuo je don Antonio.

Ninski župnik Vuleta rekao je da je proslava mlade mise velika radost i zahvalnost Bogu za divni dar ljubavi i sve milosti po kojima je prisutan u našem životu. Zahvalio je Bogu za pripravu za to slavlje kojem je prethodila trodnevna duhovna obnova, rekavši da su župljanima „srca puna zahvalnosti zbog tog velikog otajstva“ te su i oni prigodno darovali mladomisnika. Zahvalio je župljanima za raspoloživost, nesebičnu pomoć i angažman u organizaciji mlade mise, kao i Gradu Ninu i ustanovama Nin Turizam i komunalnom poduzeću.

Izražavajući ponos zbog mlade mise „u crkvi gdje je kršten, gdje je učio prve korake u vjeri, primio prvo iskustvo vjere, gdje je dobio poziv i poticaj od Isusa da bude njegov svećenik“, don Jerko je mladomisniku Antoniju poručio: „Budi radostan, zauzet i predan u svećeničkoj službi. Sva tvoja sigurnost i snaga neka bude Gospodin“.

Ines Grbić

Dolazak relikvije bl. Alojzija Stepinca u župu sv. Josipa u Obrovcu proslavljen je svečanim koncelebriranim misnim slavljem koje je u župnoj crkvi sv. Josipa u Obrovcu u nedjelju, 23. lipnja, predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Stepinčevu relikviju prvog stupnja, djelić tijela bl. Alojzija, Obrovcu je darovala Zagrebačka nadbiskupija.

Uz svečana zvona obrovačke župne crkve, najstarije crkve u Dalmaciji posvećene sv. Josipu, proslava je počela u središtu grada, ispred obrovačkog Zavičajnog doma kod kipa bl. Alojzija Stepinca koji je tu postavljen i blagoslovljen 19. ožujka 2017. godine. Relikvija je bila položena na postolje pokraj brončanog Stepinčevog kipa visokog tri metra, rad akademskog kipara Vida Vučaka, čiju su izradu darovali Stepinčevi štovatelji iz Hrvatske i inozemstva.

Pred okupljenim pukom kod kipa, prigodni govor održao je don Krešo Ćirak, župnik Obrovca, promicatelj čašćenja bl. Alojzija. Izražavajući radost zbog dolaska relikvije, don Krešo je rekao da je život kardinala Stepinca bio ispunjen „velikim kušnjama, ali i jasnim odgovorima vjere i ljubavi na sve izazove kroz koje je prolazila Crkva u hrvatskom narodu. Naša zahvalnost na daru Zagrebačke nadbiskupije tim je veća jer se ove, 2024. godine spominjemo 90. godišnjice Stepinčevog zaređenja za zagrebačkog nadbiskupa“.

U duhu Stepinčevog mučeništva koje su zbog vjere i domoljublja podnijeli mnogi u Hrvatskoj, don Krešo je podsjetio da se ove, 2024. godine navršava i 80. godišnjica nasilne smrti dvojice svećenika Zadarske nadbiskupije, žrtava Drugog svjetskog rata: don Ante Adžije, župnika Starigrada-Paklenice, ubijenog na području iznad Obrovca i fra Ante Pavlova, župnika Obrovca i Kruševa te trojice uglednih vjernika iz župe Kruševo: Stipana Anića, Roka Erslana i Ivana Šoše.

„Spominjemo se i tolikih drugih svjedoka Božje ljubavi koji su bili utamničeni i šikanirani, poput Petra Marune iz Jasenica. S njim su stradali i mnogi drugi vjernici i domoljubi, a nekima od njih do danas se ni ne zna za grob. Primajući relikviju bl. Alojzija, obnavljamo zavjet vjere naših otaca. Imena kršćanskih mučenika ćemo ustrajno spominjati, kao i imena drugih civila i hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata. Ime žrtve uvijek strši, osobito onima koji su ‘žrtvovali’ čast i obraz u izazovima ljubavi spram svojih sumještana. Životi progonjenih zbog pravednosti nadahnuće su i putokaz u svim lutanjima i nametanjima povijesnog revizionizma koje politička klika perfidno promiče. Gajeći imena tih časnih muževa i žena, njegujemo kulturu sjećanja potrebnu današnjim generacijama, na što je poticao i sv. Ivan Pavao II.“, poručio je don Krešo.

Don Krešo je zamolio Isusa, kralja mučenika, da taj susret „u nama obnovi kršćanski ponos i ukloni stid koji nam se nametao kroz protekla desetljeća. Neka osvježi rosom božanske milosti naša kršćanska opredjeljenja, izgrađena na 14-stoljetnoj vjernosti Petrovom nasljedniku i njegovoj neprekinutoj ljubavi prema hrvatskom narodu. Molimo i za ostale članove našeg naroda koji su u pustoši moralnog relativizma“, potaknuo je don Krešo. Rekavši da je bl. Alojzije „zaglavni kamen Crkve u Hrvata“, zamolio je njegov zagovor za hrvatski narod.

Nakon don Kreše, prisutnima se obratio mons. dr.. Juraj Batelja, postulator Stepinčeve kauze, rekavši da se taj događaj ubraja među izvanredne događaje. Dar relikvije odobrio je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša. Stoga je mons. Batelja pročitao Pismo mons. Kutleše kojeg je, datiranog 3. lipnja 2024., nadbiskup Kutleša napisao obrovačkom župniku Ćirku. U Pismu ga mons. Kutleša obavještava da je odgovorio na molbu nadbiskupa Zgrablića i javlja da će Obrovcu „rado dodijeliti moći bl. Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa, kardinala i mučenika, koje će se ugraditi u oltar župne crkve. Neka takva prisutnost našeg blaženika u Zadarskoj nadbiskupiji i u župi sv. Josipa u Obrovcu bude zalog vjere te trajni spomen na vjernost Bogu i Crkvi, kako je to ovaj Božji ugodnik svjedočio. Ovom pismu prilažem i Potvrdu o autentičnosti moći bl. kardinala Alojzija Stepinca. Srdačno vas pozdravljam u Gospodinu“, pročitao je mons. Batelja Pismo nadbiskupa Kutleše.

Uručujući Pismo nadbiskupa Kutleše don Kreši, mons. Batelja je rekao: „Župniče Krešo, evo ti toga povijesnog i poveljnog Pisma o autentičnosti moći bl. Alojzija. Unesi je u župnu spomenicu, na trajni spomen ovoga dana i svih ljudi koji traže Boga“.

Ćirak je istaknuo da je mons. Batelja „osvjedočeni rodoljub koji neumorno pronosi istinu o našem blaženiku“. Njegov boravak među vjernicima čini taj susret još vjerodostojnijim i potvrđuje njegovu blizinu s vjernicima Zadarske nadbiskupije, a „predsjedanje nadbiskupa Zgrablića tim slavljem izraz je njegove pastirske brige za narod u tom kraju“, rekao je don Krešo.

Potom su se nadbiskup, mons. Batelja, župnik Ćirak i puk uputili u procesiju sa Stepinčevom relikvijom središtem Obrovca, kuda inače prolazi svečana procesija na Josipov blagdan, do župne crkve sv. Josipa. Za vrijeme procesije, don Krešo je predmolio pjevane Litanije u čast bl. Alojzija i puk je pjevao pjesmu u čast Stepincu.

Stepinčevu relikviju nosio unuk čovjeka koji je bio u zatvoru u Lepoglavi istovremeno kad i kardinal Stepinac

Relikviju bl. Alojzija uz procesiji nosio je bogoslov fra Josip Brandejs, unuk Petra Marune koji je bio u zatvoru u Lepoglavi u isto vrijeme kad i Stepinac. Petar Maruna je otac Josipove majke. Fra Josip je rodom iz mjesta Maslenica u župi sv. Jeronima u Jasenicama. Don Krešo je zahvalio Petrovoj djeci i rodbini jer su oni poklonili pokaznicu, pozlaćeni relikvijar za relikviju bl. Stepinca.

„Djed Petar je govorio kako je bl. Alojzije, kad bi šetao kroz dvorište zatvora, a pritom su ga uvijek pratila dva naoružana vojnika, tada je bl. Alojzije blagoslivljao njih. Odnosno, blagoslivljao je svojom rukom na sve četiri strane svijeta. Dar relikvije je velika čast za cijelu našu obitelj. Bogu hvala, i za dida Petra. On je imao dugi život, umro je u 90.-oj godini života. Did se za života spominjao toga svoga uzništva, takva situacija obilježi cijeli život čovjeka. Dida su pustili iz zatvora u Lepoglavi jer je ‘trebao’ umrijeti, zato su ga i pustili, koliko je bio onemoćao, kao na samrti. Ali eto, Božjom milošću, to je sâmo Božje čudo da je ostao živ i štoviše, da je doživio tako duboku starost“, rekao je fra Josip.

Petar Maruna za života je molio i jako želio da netko od njegove djece ili rodbine bude svećenik, baš potaknut primjerom bl. Alojzija kojega je gledao kako šeta zatvorskim dvorištem u Lepoglavi i blagoslivlja. I odazvao se njegov unuk Josip. Petrova kćer kaže da je njen otac za života doživio da će mu unuk biti svećenik, da je vidio uslišanje svoje molitve, da bi mu „srce pucalo od ponosa i umro bi od sreće“.

„Poziv je uvijek otajstven. Znam da sam plod molitava. Siguran sam da sam plod molitava, svojih roditelja, moje majke, bake i dida. Nositi Stepinčevu relikviju je poseban dar, milost. Ja i svoj poziv gledam kao veliki dar i milost, svoj život kao veliki dar, posebno u situaciji posvećivanja Bogu. Bog nam daje darove na svakodnevnoj razini, Bog nas svaki dan krijepi za život“, rekao je fra Josip. Završava četvrtu godinu teologije i uskoro, ovo ljeto će položiti doživotne zavjete kao redovnik Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Izabrao je tu Provinciju jer su u povijesti njegovu rodnu župu Jasenice vodili franjevci s Visovca.

„Hvala nadbiskupu Kutleši na daru relikvije i mons. Batelji što nam je otkrio sjajni lik bl. Alojzija Stepinca“

Za vrijeme misnog slavlja koje je predvodio, Stepinčevu relikviju u središte novog drvenog oltara župne crkve postavio je nadbiskup Zgrablić.

Na tom mjestu u oltaru, Stepinčeva relikvija nalazi se pokraj relikvijara u kojem je komadić kamena iz kuće sv. Josipa u Nazaretu, što je župniku Ćirku za vrijeme jednog hodočašća darovao hrvatski franjevac u Jeruzalemu. Arheološka istraživanja potvrdila su povijesnu dataciju toga nalaza za vrijeme iskapanja nalazišta kuće sv. Josipa, nakon čega je franjevac u dijelove bio razlomio neki pronađeni ostatak kamena u spomen na čašćenje sv. Josipa.

Nadbiskup Zgrablić zahvalio je don Kreši na njegovoj inicijativi i velikoj želji da župa dobije relikviju bl. Alojzija, u čemu ga je rado podržao. „Relikviju nam je velikodušno ustupio zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša. Neka mu mons. Batelja prenese našu iskrenu i duboku zahvalnost. Na svijetu postoji puno župa i diljem svijeta ima puno Hrvata. I vjerojatno bi svaka župa htjela imati Stepinčevu relikviju. A nema toliko relikvija. Župa Obrovac je dobila relikviju Stepinčevog tijela. To je relikvija prvog reda. U ime Obrovčana i cijele Zadarske nadbiskupije, hvala od srca na toj lijepoj gesti zagrebačkom nadbiskupu Kutleši, što se u Obrovcu može častiti i slaviti bl. Alojzije“, poručio je nadbiskup Zgrablić, rekavši da relikvija nije znak prošlosti i materije, nego njeno čašćenje je znak vjere u vječni život kojega su blaženici već dio u božanskoj slavi Općinstva svetih.

Nadbiskup Zgrablić pohvalio je i zasluge mons. Batelje, istaknuvši da je i on učinio veliko djelo. „Mons. Batelja je cijeli svoj život potrošio da Stepinac bude proglašen blaženim, svjedok sam toga. Zalagao se da se sve istraži i ispita, svaka sitnica, sve pozitivno i svaka primjedba. To je životno djelo mons. Batelje koji je također neizmjerno učinio za dar Stepinčeve relikvije. Ne zahvaljujem mons. Batelji samo jer je donio relikviju, nego i jer nam je pokazao, otkrio tako veliki, sjajni lik koji nama sjaji i pokazuje nam put, usprkos svih oluja i nevolja života koje nas mogu snaći i mogu biti velike, jake i snažne. Ali, gledati nam je i osloniti nam se na Krista. U tome nam je svjedok bl. Alojzije“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

„Ako su potrebni mučenici, ja sam prvi spreman na žrtvu“

Na misi je propovijedao mons. Batelja. Rekao je da nam je Bog blizu i neće dopustiti da propadnemo. „Božju blizinu na suđenju je iskusio Stepinac. Mirno je podnosio izmišljene i nedokazane krivnje koje je Josip Manolić opisao riječima: „Ako želite nevinog osuditi, morate ga najcrnjim blatom nabacati!“. Alojzije se, pouzdan u Boga, nije osvrtao na klevete, nego je odlučnim riječima ukazao na nakane neprijatelja Božjih: „Vi ste iz sovjetskih udžbenika prepisali u školske knjige naše djece da Isus Krist nije postojao, da je Isus Krist izmišljena osoba… Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati svaki dan i svaki čas…!“. Božjom jakošću stišavao je more bezvjerja koje, nažalost, i danas šumi nastojeći nas potopiti. Bl. Alojzije želi nas ispuniti pouzdanjem: „Onaj koji je Izrael preveo preko Crvenog mora, i nas će izbaviti od crvene, komunističke, bezbožne poplave“. Vjerujmo u Isusa i onda kad nam se pričinja da spava“, ohrabrio je mons. Batelja.

Ljudi su Stepincu dolazili zabrinuti, a od njega su odlazili radosni i ponosni, rekao je mons. Batelja: „Božji Duh je s nadbiskupa Stepinca prelazio na njih, osobito dar jakosti u kušnjama“. Citirao je Stepinca kako je na sjednici biskupa u rujnu 1945. rekao: „Ja sam sa svoje strane sve učinio da se sporovi s državom izglade na miran način. Ako su potrebni mučenici, ja sam prvi spreman na žrtvu. Javno ću istupiti protiv ovakvih postupaka vlasti, pa makar bio strijeljan. Ne kanim napadati vlast u cilju nikakve politike ili u korist neke političke strane, nego samo u obranu Katoličke crkve i vjere“.

„Istinoljubivi svijet je s poštovanjem govorio o nadbiskupu Stepincu, a Kristovi su ga vjernici doživljavali kao čovjeka prokušanog vrlinama, mučenika za jedinstvo Crkve. Taj glas svetosti i mučeništva svjedočio je Božji narod nakon njegove smrti pa se i sâm progonitelj „Tito više bojao Stepinca mrtvoga, nego živoga“. Alojzijevu čistu savjest Božji neprijatelji nisu uspjeli ušutkati za života, niti su uspjeli ugušiti njegov glas svetosti nakon smrti“, poručio je mons. Batelja.

Bl. Alojzije je molio i poticao vjernike i svećenike da mole za progonitelje, da uvide zabludu, obrate se i spase dušu. „Tiranin je svoju mržnju iskazao i na mrtvom tijelu kardinala Stepinca. Tijelo je uništio, a njegovo srce, koje je dobrotom jednog liječnika za vrijeme obdukcije izuzeto za relikviju Zagrebačkoj nadbiskupiji i hrvatskom narodu, zaplijenio i spalio. Mržnja neprijatelja bila je vidljiva i u pokušaju da ga se tako pokopa, ‘da mu se za grob ne zna’. Nije li nam desetljećima bilo zabranjeno spomenuti ime kardinala Stepinca“, upozorio je mons. Batelja.

U duhu činjenice da je Stepinčeva relikvija darovana župi sv. Josipa, propovjednik je rekao da je Stepinac u hrvatskom narodu ono što je sv. Josip bio u Nazaretskoj obitelji. „Stepinac se nadahnjivao na idealu očinstva sv. Josipa. Odgovorno je skrbio za obitelj Zagrebačke nadbiskupije i za vjeru u hrvatskom narodu. Žrtvovao se za Božje istine do prolijevanja krvi. Bio je pravedan; spremno je trpio za Božji zakon, za dostojanstvo obitelji, blagostanje naroda! Proniknuo je nakanu Staljina i Tita da se biskupije na čije je područje stupila Crvena armija podvrgnu Moskovskom patrijarhatu. Zato je Alojzije hrabro čuvao jedinstvo Katoličke Crkve s Petrovim nasljednikom na čelu“, naglasio je mons. Batelja.

Uslišanje po zagovoru bl. Alojzija mons. Batelja posvjedočio je na primjeru Rafaelle Capellin iz Trenta koja je začela u poodmakloj dobi. Kako se približavao porod, sve više se bojala. Njen župnik don Aldo Roma bio je štovatelj Stepinca,  osobito otkad je po Stepinčevom zagovoru ozdravio njegov brat od tumora na mozgu. Prije odlaska u rodilište, župnik Roma dao je Rafaelli kutijicu s komadićem platna, vjerojatno od Stepinčeve reverende i ohrabrio da moli bl. Alojzija, rekavši joj: „On će ti pomoći i sve će biti dobro!“. „Nakon što je Rafaella poljubila relikviju, osjetila je kako joj je tijelom prošao kao neki strujni udar. U rodilište je 3. ožujka 1985. ponijela sa sobom i moći bl. Stepinca. Došavši na grob bl. Alojzija u zagrebačku katedralu, (8. svibnja 2024., na Stepinčev rođendan), zahvalno je posvjedočila kako je s blaženim mirom dočekala porođajne boli, a mlade majke bile su preplašene. Sretno je rodila Luku, sada muža i oca, posvjedočio je mons. Batelja.

Poželio je da nas moći bl. Alojzija i njegov kip u Obrovcu podsjete i budu opomena „da budemo do groba vjerni Kristu i Katoličkoj Crkvi“. „Bl. Alojzije nas podsjeća: Ako smo katolici, onda valja da se to odražava na čitavoj liniji našeg života. Božja riječ nas potiče: ‘Idite k sv. Josipu!’. Idite k bl. Alojziju!“, potaknuo je mons. Batelja.

Zazivi Molitve vjernika na misi bili su u spomenu kreposti bl. Alojzija koji je rekao da i „nakon smrti želi učiniti što može, da odvrati od nas pogibelji koje nam prijete i umnoži nam sreću, koliko je moguće“. Molilo se da nastavimo tradiciju vjere naših otaca, na što nas je hrabrio Stepinac; da se svećenici učvrste u službi, za nova duhovna zvanja i za upravitelje naroda koji će donositi naravne zakone kojima čuvaju svetost i dostojanstvo osobe stvorene na Božju sliku.

Rekavši da je dolazak relikvije blagoslovljeni pohod bl. Alojzija obrovačkoj župi i Zadarskoj nadbiskupiji, na kraju mise mons. Batelja čestitao je župniku Ćirku, nadbiskupu Zgrabliću i puku koji u sv. Josipu i bl. Alojziju nalaze moćnu duhovnu zaštitu, utjehu i uzor. Podsjetivši kako je don Krešo bio sjemeništarac u sjemeništu ‘Zmajević’ dok je mons. Batelja bio duhovnik u zadarskom sjemeništu, a mons. Zgrablić je bio prefekt, mons. Batelja je rekao: „Drago mi je vidjeti da je od onoga dječaka sjemeništarca nastao dobar župnik“.

Don Krešo je zahvalio mons. Zgrabliću, rekavši da dolazi iz Porečke i Pulske biskupije koja je također dala mučenike. „Diljem Lijepe naše dogodilo se neko mučeništvo zbog pripadnosti katoličkoj vjeri i hrvatskom narodu. Imajući relikviju Stepinca u župi, ne spominjemo se prošlosti niti je to ostatak naše prošlosti, nego to je poticaj i na to se župa Obrovac obvezuje – da će spominjati svaki trenutak života našeg blaženika. Kad se budemo spominjali Stepinčevog krštenja, obnavljat ćemo i svoja krštenja. Kad se spominjemo njegove pričesti, krizme i svećeničkog reda, što god je radio, prisjećat ćemo se toga i u današnje vrijeme to odgovorno i savjesno primijeniti“, poručio je don Krešo. Zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću što ih je dolaskom ohrabrio da nastave u tom smjeru i mons. Batelji, rekavši da je on „prijatelj župe Obrovac koji se već udomaćio u Obrovcu“. Zahvalio mu je na svemu što radi i što će učiniti za župu Obrovac, Zadarsku nadbiskupiju i Crkvu u Hrvatskoj.

Proslavi je prethodila trodnevna duhovna obnova od 20. do 22. lipnja koju je predvodio don Igor Ikić, župnik zadarske župe Bezgrešnog začeća BDM, koja je završila cjelonoćnim bdjenjem u župnoj crkvi sv. Josipa ususret nedjeljnoj proslavi polaganja Stepinčeve relikvije u oltar obrovačke župne crkve.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Četvrta sjednica Povjerenstva za župnu katehezu Zadarske nadbiskupije pod predsjedanjem njegove predstojnice, s. Marijane Mohorić, održana je u Salonu sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu, 26. lipnja.

Na sjednici je analizirana provedba godišnjeg plana rada za 2023./2024. pastoralnu godinu. Od aktivnosti koje je Povjerenstvo bilo predvidjelo da se ostvare, s. Marijana je istaknula kako je realizirano održavanje uvodnog tečaja Lectio divina od 4. do 6. listopada 2023. godine te mjesečni biblijsko-molitveni susreti u sjemeništu ‘Zmajević’ (11. listopada, 15. studenoga i 13. prosinca 2023. godine te 24. siječnja, 21. veljače, 20. ožujka, 17. travnja i 15. svibnja 2024.). Susreti Lectio divina organizirani su u kontekstu obilježavanja Godine molitve ususret jubilarnoj 2025. godini, a vodio ih je don Elvis Ražov u suradnji s članovima Povjerenstva.

U svrhu intenzivnije obnove održavanja župne kateheze, pri završetku je i priprema Priručnika za drugu godinu pripreme kandidata za slavlje Sv. potvrde i za njihove katehete. U taj rad bilo je uključeno dvadesetak vjeroučitelja Zadarske nadbiskupije, od kojih su troje članovi Povjerenstva za župnu katehezu. Izrađen je anketni upitnik za svećenike te su prikupljeni podaci o stanju župne kateheze, na temelju čega će se razraditi prijedlozi za daljnji rad Povjerenstva za župnu katehezu.

S obzirom na dosad obrađene rezultate, u tom kontekstu, među prioritetnima se istaknula potreba bolje inicijalne i permanetne katehetske formacije svećenika, sustavniji rad s roditeljima djece i mladih koji su na putu kršćanske inicijacije, permanentna kateheza odraslih te rad sa župnim katehetama i animatorima župne kateheze, za koje se će organizirati formativni tečajevi u nadolazećoj pastoralnoj godini.

Na sjednici se razgovaralo i o drugim brojnim izazovima kršćanske formacije u suvremenom kontekstu koji su i međusobno umreženi. U svemu tome nastojalo se reći ‘Ne’ sterilnom pesimizmu (EG 84) te potvrditi i podržati potrebu konkretnih odgovora koje pred nas stavlja izazov „misijske duhovnosti“ (EG 78), usmjerujući se znakovima nade i prepoznavanju Božje prisutnosti u našem okruženju. To je pri otvorenju Drugog vatikanskog koncila (11. listopada 1962.) istaknuo i papa Ivan XXIII: „U našem dobu, u kojem čovječanstvo, čini se, ulazi u novi poredak i odnose, treba radije vidjeti tajanstvene naume Božje providnosti koji se ostvaruju u razdobljima koja se nižu jedno za drugim, kroz ljudska djelovanja i često iznad njihovih očekivanja, u kojima sve, pa i nedaće kroz koje čovječanstvo prolazi, vodi većem dobru Crkve.“

Na susretu je bio i don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

s. Marijana Mohorić

Foto: I. Grbić