Prvi online formativni susret župnih kateheta Zadarske nadbiskupije o temi ‘Katehetski plan djelovanja’ održan je u srijedu, 24. rujna, u organizaciji Povjerenstva za katehezu Zadarske nadbiskupije.

U online edukaciji sudjelovalo je trideset i troje kateheta, među kojima i nekoliko kateheta iz drugih hrvatskih (nad)biskupija, što pokazuje potrebu kateheta za održavanjem takvog susreta u procesu njihove trajne formacije. Cilj susreta bio je osnažiti katehete u njihovom služenju u župnim zajednicama, potaknuti stvaranje većeg zajedništva i dati specifičan doprinos formaciji kateheta, s posebnim naglaskom na izradu katehetskog plana djelovanja.

S. Marijana Mohorić, predstojnica Povjerenstva za župnu katehezu Zadarske nadbiskupije, istaknula je u svom izlaganju da bi katehetski program djelovanja trebao biti uputa, smjernica za konkretnu provedbu kateheze u točno određenim skupinama, prilikama i vremenu.

Govoreći o Isusovoj pedagogiji kao pedagogiji zajednice vjere, s. Marijana je rekla da „u naviještanju Kraljevstva Božjeg Isus traži, susreće se i prihvaća osobe u njihovim konkretnim životnim prilikama. I u svome učenju, Isus polazi od promatranja događaj iz života i povijesti, koje tumači kroz mudrosnu prizmu. Način na koji Isus pristupa iskustvu ima u sebi nešto spontano, što se prije svega vidi u prispodobama“ (DC 198).

Kateheza podučava mentalitetu vjere u skladu s evanđeljem, dok postupno ne prispiju da osjećaju, razmišljaju i djeluju poput Krista. Vjeru treba poznavati, slaviti, živjeti i pretočiti u molitvu, rekla je s. Marijana i u tom kontekstu navela zadaće kateheze.

Prema Direktoriju za katehezu, „da bi kateheza postigla određeni cilj, kateheza teži ostvariti međusobno povezane zadaće koje se nadahnjuju na načinu na koji je Isus odgajao svoje učenike; upoznavao ih je s otajstvima Kraljevstva, učio ih je moliti, predlagao im evanđeoske stavove, uvodio ih je u život zajedništva s njim i međusobnog zajedništva, kao i u poslanje. Ta je Isusova pedagogija kasnije oblikovala život kršćanske zajednice“ (DC 79).

Na susretu je istaknuto da skupina kateheta ima osobito mjesto u životu zajednice. U evangelizaciji je važno osluškivanje potreba ljudi, pastoralno razlučivanje, konkretna primjena, ostvarivanje i procjena putova vjere, što sve predstavlja trenutke „trajnog formacijskog vježbališta za katehete“, istaknula je Mohorić.

Tijekom sastanka izmjenjivali su se trenuci molitve, tematskog izlaganja, dijeljenja iskustava, interakcije sudionika i prijedloga metodičke vježbe koja bi katehetama mogla biti od koristi u pripremi njihovog plana katehetskog djelovanja.

Molitveni dio susreta predvodio je don Mario Mršić, župnik župa Pašman i Neviđane-Mrljane. Osobito su bili znakoviti trenuci odjeka na izloženu temu pri početku katehetske godine, kao i oni koji su uslijedili nakon predstavljanja katehetskog iskustva Nediljke Uzelac koja djeluje kao katehistica u župi Radovin.

„Iskustvo pokazuje da je program djelovanja od velike koristi za katehezu jer potiče na ujedinjenje napora i na rad u perspektivi sveukupnosti, osobito u definiranju nekih zajedničkih ciljeva. Stoga prvi uvjet za taj program mora biti realizam ujedinjen s jednostavnošću, jezgrovitošću i jasnoćom (ODK 281).

U programu bi trebali biti naznačeni ciljevi (jasni, postupni, procjenjivi), sadržajne smjernice, aktivnosti i tehnike, pomoćna sredstva i materijali te određeni rokovi“, poručila je s. Marijana, rekavši da u izradi toga programa treba paziti i na vrednovanje koje omogućuje osvrnuti se na prijeđeni put i otvoriti se promjenama i poboljšanjima“ (DC 424).

„Zato se preporuča da se katehetski plan djelovanja izradi u timu kateheta kojim u župi treba koordinirati župnik ili od njega zadužena osoba koja ima potrebne kompetencije.

Nije, dakle, dovoljno služiti se određenim katehetskim priručnicima, već se u pristupu katehetskom služenju treba, prije svega, osvrnuti na odgojno-evangelizacijske potrebe osoba koje u procesima vjerskog sazrijevanja treba zahvatiti u svim razinama njihove osobnosti i različitim dimenzijama kršćanskog života.

U tom smislu, kateheza se ne treba ticati samo uma, već i tijela, a ponajprije srca, a da bi to mogla, ona treba ostvarivati višestruke zadaće. Samo tako može promicati interiorizaciju vjere i pružiti nezamjenjivi doprinos susretu s osobom Isusa Krista, što je i njezin konačan cilj (usp. DC 75-76)“, istaknula je s. Marijana u poticajnom i edukativnom izlaganju. Sudionicima je predložen i metodološki put koji može olakšati izradu katehetskog plana, kao i metoda lakšeg definiranja katehetskih ciljeva.

Susret je zaključen molitvom i najavom sljedećeg formativnog susreta koji će se održati 21. listopada 2025. u župi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru.

Sudionici su izrazili želju da će taj formativni susret, kao i oni koji slijede, pomoći katehetama rasti u međusobnom zajedništvu i bratskoj potpori, kako bi mogli biti što autentičniji svjedoci vjere i čuvari spomena na Boga, učitelji i mistagozi koji uvode u Božje otajstvo, pratitelji i odgojitelji onih koje im je Crkva povjerila (DC 113).

M. M. / I.G.

U pripremi organizacije Trajnog euharistijskog klanjanja u Zadru koje se planira pokrenuti do ovogodišnje svetkovine Bezgrešnog začeća BDM, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić poslao je dopis svim župnicima u Zadarskoj nadbiskupiji.

Potiču se župnici da u nadolazećem vremenskom razdoblju, osobito tijekom listopada, na svim nedjeljnim misama pročitaju vjernicima Proglas zadarskog nadbiskupa o pokretanju Trajnog euharistijskog klanjanja u Zadru i upoznaju ih s načinima kako se uključiti u provedbu te inicijative.

Uz dopis župnicima, mons. Zgrablić potiče da se vjernici Zadarske nadbiskupije koji žele u određeno vrijeme, dan i sat, boraviti u crkvi, prijave na tri načina: ispunjavajući obrazac putem mrežne stranice Zadarske nadbiskupije, www.zadarskanadbiskupija.hr/tek; da ispune papirnati obrazac prijavnice kojega će zainteresirani vjernici dobiti u svojim župnim crkvama, na stoliću koji se prikladno nalazi u crkvama ili da se prijave telefonom kod svoga župnika.

Suradnja svećenika, župnika je „ključna kako bismo inicijativu Trajnog euharistijskog klanjanja učinili plodonosnom i omogućili što većem broju vjernika da pronađu svoje vrijeme za susret s Gospodinom u tišini i molitvi“, poručuje mons. Zgrablić svećenicima i zahvaljuje im na angažmanu i pastirskoj brizi.

“Mogu se prijaviti svi vjernici dobre volje: pojedinci, obitelji, zajednice, mladi i stariji. Klanjanje traje 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu. Vjernici se pozivaju izabrati konkretni sat u tjednu (npr. ponedjeljak, 14–15 h). Idealno bi bilo da se svatko prijavi na jedan sat tjedno. Važno je da se prijaviš jer svaki termin treba biti popunjen kako bi Isus nikad ne ostao sam. Tvoja prisutnost čini razliku – pred Njim stojiš u ime mnogih. Nije potrebna posebna molitva – dođi i budi s Njim. Crkva će biti otvorena i osigurana. Po dolasku se upiši u knjigu klanjanja“, poručuje mons. Zgrablić vjernicima.

Knjiga ‘Beskompromisna politika katolika – Principi o kojima se ne pregovara’ čiji je autor prof. dr. sc. don Josip Mužić, predstavljena je u petak, 19. rujna u dvorani Matice hrvatske u Zadru.

O knjizi su govorili Branimir Stanić, glavni urednik Glasa Koncila, doc. dr. sc. Damir Šehić, profesor moralne teologije i autor Mužić. Predstavljanje je održano u sklopu inicijative „Dani svetoga Šime, zaštitnika Zadra“.

„Sveti Šimun bi trebao biti uzor katoličkim političarima, jer njemu su se zacijelo mnogi suvremenici smijali, zato što je godinama bio u hramu i čekao da se rodi Spasitelj, prorokovao je njegov dolazak“, rekao je Stanić.

Sv. Šimun bi trebao biti uzor strpljenja jer čeka, a „mnogi političari, i oni koji se deklariraju katolicima, nisu spremni nimalo čekati da se određena katolička vrednota ostvari, već odmah kažu: ‘Ne može se, ne isplati se, nemoguće je da zažive katoličke vrijednosti u politici’“, upozorio je Stanić, rekavši da se od političara koji se deklariraju katolicima traži vrlina hrabrosti.

„Politika je područje pregovaranja. Suvremena civilizacija demokracije usmjerena je prema gotovo ideologiji kompromisa, da svi budu zadovoljni. No, postoje vrijednosti, stvarnosti za koje nema kompromisa“, istaknuo je Stanić, rekavši da knjiga govori o tome.

Politička vlast je često u sferi tzv. pozicijskog pregovaranja čije je geslo: ‘Traži više, uzmi dovoljno’. Sadržaj koji će se omogućiti kršćanima ne znači da će ujedno nestati za kršćane neprihvatljiv sadržaj u društvu. To znači ulazak loših pojava „na mala vrata“, rekao je Stanić.

Autor pokazuje kako „tri vrijednosti bez kompromisa, zdravorazumski ostvariti“. To su zaštita života od začeća do prirodne smrti, obitelj utemeljena na braku između muškarca i žene i pravo na odgajanje djece, oko čega se vodi i borba za budućnost civilizacije.

Stanić je istaknuo da je katolička kultura svijetu predala puno vrijednosti: proslave Božića, Uskrsa, sv. Valentina, što je ne samo vrijedno, nego za svijet i profitabilno; tvrtka funkcionira na principu kršćanskih pojmova vizija, misija, rekao je Stanić.

„Zašto se tako olako sve daje? Ostala su još tri principa. Ako to damo, život, a već postoji Zakon o pobačaju, obitelj i ako roditelji više ne mogu odlučivati o svojoj djeci, što smo učinili“, upozorio je Stanić.

Autor u knjizi tematizira i nauk i poziv sv. Ivana Pavla II.: „Ne bojte se, širom otvorite vrata Kristu“. „Neki naši političari koji se deklariraju katolicima boje se da bi Krist mogao uzeti nešto od njihove moći, ako bi njihova politika bila utemeljena na autentičnim kršćanskim vrijednostima i kada bi živjeli slobodu svoje vjere.

Krist bi im oduzeo vlast propadljivosti, izvrtanje prava, samovolju, no ne bi oduzeo ništa od onoga što pripada čovjekovoj slobodi, njegovom dostojanstvu, izgradnji pravednog društva“, poručio je Stanić, rekavši da se beskompromisnom politikom katolika ne gubi ništa od onoga što društveni život čini slobodnim, lijepim i velikim, a dobiva se puno i može se istinski živjeti.

„Ta teološka knjiga je važna u Crkvi i društvu jer pokazuje da je beskompromisna politika katolika moguća na svim razinama vlasti i u svim područjima te da se na takav način omogućuje da se život kao takav ne isključuje“, poručio je Stanić.

„Najzahtjevnija razina djelovanja katolika u politici tiče se principa o kojima se ne pregovara“, istaknuo je Šehić, rekavši da se Mužić u knjizi poziva na Katekizam Katoličke Crkve, dokumente Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.

„Ako bismo politiku promatrali samo kao javnu djelatnost, onda bismo je osiromašili. Politika bi trebala nositi temeljne kreposti ili načela po kojima može pokazivati svoju svjetlost i socijalnu djelatnost“, rekao je Šehić.

Mužićev termin ‘ne pregovara’ predstavlja ono „u čemu čovjek može rasti do razine predviđene moralnim zakonom koji je upisan u čovjeka. U skladu s tradicijom i dokumentima Crkve o kršćanima u društvenom kontekstu, Mužić afirmira kršćansko laičko djelovanje u javnom i političkom životu. Socijalni nauk Crkve predstavlja mogućnosti u kojima čovjek može djelotvorno primijeniti biblijsku poruku u svakodnevnom životu“, rekao je Šehić, istaknuvši nužnost kršćanskog zauzimanja u gospodarskoj, zakonodavno – pravnoj i kulturnoj sferi.

„U postmodernom društvu je kao uvreda reći da postoji nešto o čemu se ne smije pregovarati ili da postoje čvrste strukture i barijere koje su vezane moralnim zakonom ili religijskom formom“, upozorio je Šehić, rekavši da je Crkva živi organizam i pozvana je suosjećati s onim tko je ranjen, vidjeti što je nečija potreba, biti prisutna u konkretnoj situaciji. „Socijalni nauk Crkve djeluje u konkretnoj situaciji kroz načela koja su život. To je temeljna poruka knjige – načela koja su život, ne kao stroga pravila“, istaknuo je Šehić.

Velika opasnost i pomutnja između dobra i zla očituje se u borbi kulture života i kulture smrti, pojam kojeg je najviše koristio Ivan Pavao II.

„Pojam principa o kojima se ne raspravlja razgraničavaju ljudsko od neljudskoga. Ako kao maksimu želimo ostvariti ono što želimo, došli bismo u koliziju sa slobodom drugog te bismo ugrozili socijalni poredak i ono što je duboko utkano u nas, a to je prirodni moralni zakon.

Jedan od prvih principa je pravo na život. To je primarno pravo bez kojega sva druga prava ne postoje. Jer, da nismo živi, ne bismo imali pravo i uopće mogućnost raspravljati. Život je pravo koje moramo baštiniti u cijelosti, da bismo mogli govoriti o bilo kakvim drugim slobodama“, poručio je Šehić. Upozorio je da mnogi vjernici selektivno prihvaćaju kršćanske vrijednosti i kršćanstvo žive tradicijski; prakticiraju religioznu praksu, a ne aktualiziraju moralna načela.

Autor Mužić „činjenično i znanstveno utemeljeno progovara o gorućim problemima hrvatskog društva koje se voli hvaliti da je katoličko, no život u zemlji pokazuje da je na djelu protukatoličko djelovanje, surađivanje s kulturom smrti, odustajanje od naslijeđene baštine i kršćanskog identiteta“, upozorio je Šehić.

„Principi su temelj kršćanskog djelovanja koje čovjek nije izmislio, nego su mu objavljena, kao što čovjek nije sam kreirao moralni red, nego mu je  moralni red određen. Dopuštenjem kršenja principa o kojima se ne pregovara urušava se dostojanstvo ljudske osobe, moralni red i budućnost društva“, upozorio je Šehić, rekavši da su kršćani pozvani u obranu objavljenog objektivnog moralnog zakona i dostojanstva čovjeka, čime se i slavi Bog stvoritelj.

„Ta načela nisu pisana radi sebe, nego su protkana Objavom, evanđeoskom istinom koja daje život. Kao što je evanđelje riječ Života, životvorna riječ, tako su i načela koja iz evanđelja proizlaze“, poručio je Šehić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na blagdan Rana sv. Frane, u srijedu, 17. rujna, svečano misno slavlje u crkvi sv. Frane u Zadru predvodio je fra Pavle Ivić, samostanski vikar.

„Sv. Franjo Asiški uistinu je postao živa slika Boga, živa slika Krista. Prije nego je dobio rane, rekao je Isusu da mu udijeli dvije milosti: da na svom tijelu osjeti bol koju je Gospodin podnio za njega i za svakoga od nas kad je pošao putem kalvarije i našeg spasenja.

Druga milost koju sv. Franjo moli od uskrslog Gospodina je da osjeti u svom srcu, koliko je moguće njemu kao čovjeku, onu neizmjernu ljubav koja je bila motor koji je Krista pokretao da dragovoljno podnese svoju muku“, rekao je fra Pavle.

Podsjetio je da je sv. Franjo dobio stigme na blagdan Uzvišenja Svetog Križa 1224. godine. „Na taj blagdan je razmatrao Kristovu ljubav i sve što nam je Bog dao po križu, a to je spasenje. To je bio susret s Bogom bez mnoštva riječi. Sv. Franjo je poznat po kratkoći svojih molitava, ali uzdignutom duhu“, rekao je fra Pavle, istaknuvši da je sv. Franjo bio jasan, egzaktan u svojoj molitvi te je tražio od Isusa ono što nitko u povijesti do tada nije: da osjeti ljubav s kojom je Krist nosio križ, dao se razapeti na križu, ljubav kojom je uskrsnuo i svakog od nas spasio.

Kad je počinjao moliti, sv. Franjo je bio u nevjerojatnim ekstazama, da su ga i braća morala dozivati snažnije. „No, znao je i čvrsto biti na zemlji. Za zdravu duhovnost i ispravno nasljedovanje Gospodina treba znati dobro balansirati molitvu i zajednički život. To je neodvojivo“, poručio je fra Pavle.

„Ne može život biti bez boli, kušnji, poteškoća, jer to bi značilo da nećemo rasti, sazrijevati, nešto novo upoznati, sebe spoznati i znati koje je naše mjesto pred Bogom i pred bližnjima.

Kad se dogodi trenutak da život zaboli, da se počnu otvarati žive rane na nama, nikad ne smijemo odustati. Nikad ne smijemo zaboraviti: Bog je uvijek s nama. Bog je uvijek prisutan.

Bog utiskuje svoju ljubav, svoju prisutnost u nas i svoju potrebu da uvijek ostane s nama. To je sv. Franjo činio moleći da i on na svom tijelu osjeti bol koju je Krist podnio“, poručio je fra Pavle, rekavši da Isusovu ljubav slavimo na svakoj misi, baštinimo u svakom sakramentu; svaki put kad se pričestimo, ta ljubav ulazi u nas.

„Bol koju često proživljavamo – naše srce mora biti spremno to podnijeti, prihvatiti, nositi, podnositi, kako bismo istinski i lakše nasljedovali Isusa Krista. Franjo je često u tišini razmatrao Isusovu muku, Božju ljubav“, rekao je fra Pavle. Potaknuo je da u trenucima velikih kušnja i poteškoća ne treba trčati po  „srceparajuće  naslove kako podnijeti bol“, nego u svojoj muci nasljedovati muku Gospodina našeg Isusa Krista.

„Sv. Franjo je često razmatrao Muku Gospodinovu. U našim poteškoćama razmatrajmo križni put, ne moramo ga moliti samo u korizmi“, potaknuo je Ivić, rekavši da poznaje fratre koji svaki dan mole križni put.

Potaknuo je da nasljedujemo taj Gospodinov put, teškoće koje je imao, pa će i svaka naša teškoća biti manja.

„Kad stavljam na sebe znak križa, u Franjinoj teologiji to znači da kad se prekrižim, kažem: ‘Gospodine, ja danas prihvaćam svako trpljenje, svaku kušnju, svaku napast i prikazujem ti je za obraćenje neke osobe, za napredak u svetosti Crkve, za župnika, nova duhovna zvanja, gdje god Gospodin potakne u svojim milostima“, potaknuo je fra Pavle, rekavši da je Franjo dobio vidljivi znak na svom tijelu.

„Stigme su vidljivi znak Franjine uronjenosti u tajnu i zbilju križa. Sv. Bernardin je zapisao: ‘Postaješ ono što ljubiš’. Franjo je postao drugi Krist i po ranama koje mu je Gospodin dao.

Toliko ga je ljubio da je i u tome nalikovao na svoga Gospodina. Što ljubimo, što smo postali? U što smo se pretvorili? U što se tek možemo pretvoriti, nastavimo li ljubiti svjetovno, a ne ljubiti ono Božje“, upozorio je fra Pavle, rekavši da su mnogi poljubili različite razvratnosti, krivovjerja, ovisnosti,  način života kakav Bog nije htio.

„Franjo se toliko dao osvojiti da je postao osvojen i drugi Krist. Rane na tijelu sv. Franje ujedno su pokazatelj Božje ljubavi i Božje naklonosti prema onima koji žele živjeti po evanđelju. To je Franjina karizma. I tko uspije do kraja, spasit’ će se“, poručio je fra Pavle.

Istaknuo je i da po ranama sv. Frane, Bog pokazuje da nikad nikome ne ostaje dužan. „Bog nije ostao dužan Franjinoj ljubavi, nego mu je vratio stigmama, obilježenošću da je postao drugi Krist.

Što god činiš za Boga, ustraj, hrabro, ne daj se. Sâm Bog će ti uzvratiti, neće te ostaviti.

A osobito će ti se dogoditi da će ti odgovoriti onda kad počneš dizati ruke od svega, jer tada će Bog reći: Napokon sad ja mogu djelovati, sad ja mogu biti u prvom planu i sad ti ja mogu pokazati koliko te ljubim, jer si postao ono što ljubiš i ono koga ljubiš“, rekao je fra Pavle.

Potaknuo je na molitvu Gospodinu da nam rane sv. Frane budu poticaj da oprostimo svima, jer svijet je zaražen neopraštanjem.

„Zbog grijeha i zloće Krist je morao otići na križ da bi oprostio svima te je Ocu nebeskom rekao: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine’.

Često se dogodi da ne znamo što činimo i ne znamo što Gospodin želi od nas. Ali je važno ostati sabran u molitvi, poslušan njegovim svetim poticajima i nasljedovati primjer velikih svetaca, da možemo slaviti svoga Gospodina kako nas Crkva uči i Bog traži od nas.

Ako je netko donio neku svoju ranu, borbu, poteškoću, sv. Franjo je izvrstan zagovornik na tom putu. Odvest će te Bogu, a njegova prisutnost i milina će biti dovoljni da svima oprostimo i zahvalimo osobito na Božjoj dobroti i ljubavi“, poručio je fra Pavle.

Na misi su bile i sestre milosrdnice koje su do 2023. godine djelovale 74 godine u samostanu sv. Frane.

Fra Pavle je potaknuo na molitvu da ustrajemo, bdijemo i molimo za nova duhovna zvanja. Nakon mise je bio blagoslov vjernika s relikvijom sv. Frane.

Ines Grbić

Foto: A. Matković

Znanstveni simpozij „Od Biograda do Ćokovca – 900 godina od rušenja benediktinske kraljevske opatije (1125.-2025.)“ održava se u petak, 26. i subotu, 27. rujna u Biogradu n/m i u Tkonu na otoku Pašmanu.

Taj simpozij je prvi u nizu događaja u sklopu proslave velikog Jubileja benediktinskog samostana sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu (1129.-2029.).

Samostan na Ćokovcu je jedini muški benediktinski samostan u Hrvatskoj koji tim simpozijem započinje obilježavanje 900. obljetnice svoje benediktinske prisutnosti na brdu Ćokovac pokraj Tkona na otoku Pašmanu (1129.-2029.).

Taj interdisciplinarni Simpozij je početak obilježavanja 900 godina djelovanja benediktinaca na Ćokovcu u nadolazećem petogodišnjem razdoblju, a završetak proslave Jubileja će biti 2029. godine.

Taj petogodišnji spomen hod benediktinske prisutnosti na Ćokovcu održava se istovremeno s petogodišnjim hodom Opatije Montecassino koja će obilježiti 1500. obljetnicu svoga osnutka od strane sâmoga svetoga Benedikta 529. godine.

Samostan na Ćokovcu je sljednik benediktinske opatije sv. Ivana evanđelista koja je bila osnovana 1060. g. u Biogradu n/m kao kraljevska zadužbina Petra Krešimira IV., a koja je poznata još i kao Rogovska opatija. Zato se Jubilej i naziva „900 Jubilaeum Rogovense“.

Ta je biogradska, zvana Rogovska opatija, bila srušena u jeku ratnih okolnosti 1125. godine i zato se Simpozij održava ove, 2025. godine, u spomen 900. obljetnice od rušenja benediktinske opatije u Biogradu n/m.

Nakon višegodišnjeg života u izgnanstvu, ta se monaška benediktinska zajednica 1129. preselila na Ćokovac i tu se održala u kontinuitetu, sve do početka 19. stoljeća.

Nakon prekida u 19. stoljeću, zajednica je obnovljena 1965. godine na Ćokovcu gdje monasi ponovno žive po Pravilu sv. Benedikta. Stoga se ove 2025. godine navršava i 60 godina od povratka benediktinaca na Ćokovac, odnosno od ponovnog života benediktinaca na Ćokovcu.

„Obilježavanje prelaska zajednice benediktinaca iz Biograda na Ćokovac privilegirana je prigoda za evaluaciju povijesnog i kulturnog nasljeđa Rogovske opatije. Ujedno, istovremeno simboličko podudaranje niza obljetnica dopušta uklopiti istraživanje povijesti opatije u širi kontekst obilježavanja velike 1100. obljetnice Hrvatskog kraljevstva.

Okupljajući znanstvenike s područja povijesti, arheologije, povijesti umjetnosti te muzikologije, po prvi put će se interdisciplinarno pokušati osvijetliti rana povijest jedne od najznačajnijih srednjovjekovnih opatija u Hrvatskoj“, poručuju organizatori Simpozija, a to su: Benediktinski samostan sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Društvo za povjesnicu Zadarske nadbiskupije ‘Zmajević’ u Zadru.

Prvog dana simpozija za sudionike će biti organiziran i posjet Rogovu pokraj sv. Filip i Jakova, nekadašnjem posjedu biogradske opatije, a drugog dana posjet Samostanu Ćokovac.

Prvog dana, u petak, 26. rujna, s početkom u 10 sati, Simpozij se održava u Gradskoj vijećnici u Biogradu n/m, a drugog dana, u subotu, 27. rujna, s početkom u 10 sati, Simpozij se održava u Interpretacijskom centru pomorske baštine u Tkonu na otoku Pašmanu.

Teme i raspored izlaganja i imena izlagača na simpoziju objavljeni su na mrežnoj stranici www.cokovac900.com koja je otvorena povodom proslave toga Jubileja.

Kratki povijesni pregled djelovanja benediktinskog samostana na Ćokovcu

Kralj Petar Krešimir IV. je 1059. godine potvrdio povlastice za samostan sv. Ivana Evanđeliste u Biogradu, čime je utvrđena njegova važnost i veza s Rimom.

Oko 1124./1125., nakon razaranja Biograda od strane Mlečana, monasi su preselili zajednicu na Pašman i izgradili samostan na lokaciji postojeće kapele sv. Kuzme i Damjana.

Od 13. do 15. stoljeća samostan je bio utjecajno kulturno i duhovno središte u Dalmaciji. Često se nazivao “glagoljaškom opatijom”, upotrebljavajući glagoljicu u liturgiji i pisanju. Sačuvani rukopisi su Prijevod Regule sv. Benedikta (14. st.), Pašmanski brevijar i Tkonski zbornik.

Godine 1808., pod francuskom upravom, samostan je ugašen, a monasi otpušteni. Posljednji monah, Petar Pletikosić, umro je 1850., a obnovu je započeo kupnjom samostanske zgrade. Nakon više od jednog stoljeća bez monaškog života, obnova je započela 1961., a obnovljeni oltar posvećen je 1965. godine.

Glede kulturno-povijesnog statusa, samostan je upisan kao spomenik kulture nulte kategorije te je sačuvana bogata glagoljaška baština, uključujući kodekse, liturgijske tekstove i ikonografske zapise.

Zavjetni dan pomoraca sv. Šimi održan je u subotu, 20. rujna u crkvi sv. Šime u Zadru. Misno slavlje predvodio je don Marko Vujasin, predstojnik Povjerenstva za pastoral ribara, pomoraca i turista Zadarske nadbiskupije.

Don Marko je potaknuo pomorce da iznesu molitve pred Boga kako bi ih Bog zaštitio od pogibelji oluja, opasnosti i nevolja. Za važnost molitve znale su i starije generacije pomoraca te su se brojni pomorci često zavjetovali Bogu.

„Zavjet znači da vjernik želi učiniti dodatno, još nešto dati Bogu, približiti mu se, da Bog bude s nama. Zato su se u mnogim primorskim gradovima gradile zavjetne kapele, jer su se pomorci i ljudi koji su živjeli od mora i na taj način dodatno željeli utjecati svecima za zagovor i moliti Božju pomoć“, rekao je don Marko. Istaknuo je da su se na zadarskom području mnogi pomorci zavjetovali upravo sv. Šimi, čije tijelo od 13. st. boravi u Zadru gdje je stiglo upravo pomorskim putem, iz Svete Zemlje.

„Koliko je majki, supruga i djece kroz proteklih osam stoljeća molilo za sretan povratak svojih najmilijih s mora. To i mi nastavljamo činiti. Naši stari su znali: čovjek može imati puno znanja i iskustva na moru, ali nekad ni to nije dovoljno. Svi se nalazimo u Božjim rukama koji nam jedini može pomoći“, poručio je don Marko.

Potaknuo je vjernike da ispune učinjeni zavjet te da se sjete i pokojnih pomoraca; da mole za sve koji su dali zavjet i utjecali se sv. Šimi, da se sretno vrate svojim obiteljima i domovima. Potaknuo je na molitvu i za članove obitelji pomoraca koji također trebaju utjehu i mir te iščekuju, nekad i nestrpljivo, povratak svojih najmilijih s mora.

„Neka sv. Šime svima bude utjeha. Neka zavjetni dan bude i dan obnove u vjeri za pomorce i njihove obitelji, da svi po primjeru sv. Šime možemo reći: ‘Ta vidješe oči moje spasenje tvoje’. Kao ljudi smo nemoćni, ali smo sigurni u Božjim rukama“, rekao je don Marko, poručivši da sv. Šime vodi do sigurne luke koja je Isus Krist. Nakon mise bio je blagoslov pomoraca i čašćenje tijela, relikvije sv. Šime.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Povodom 180 godina od izgradnje župne crkve sv. Kuzme i Damjana u Slivnici, don Luka Šustić, župnik Slivnice, uputio je proglas župljanima i prijateljima župe kojeg objavljujemo u cijelosti.

Dragi župljani i prijatelji župe sv. Kuzme i Damjana u Slivnici!

S posebnim osjećajem ponosa, zahvalnosti i duhovne radosti, upućujem Vam pismo povodom 180. obljetnice od izgradnje naše župne crkve, posvećene svetim mučenicima Kuzmi i Damjanu, zaštitnicima naše župe i trajnim zagovornicima pred licem Božjim.

Godine Gospodnje 1845., naši su preci, premda tada suočeni s mnogim izazovima: siromaštvom, teškim životnim uvjetima i društvenim promjenama, odlučili sagraditi crkvu. Nisu gradili samo prostor od kamena, nego su podizali duhovni temelj života naše zajednice. Njihov trud, žrtva i vjera nisu bili kratkotrajan pothvat, već proročki čin nade i predanosti Bogu, koji i nama danas ostaje svet i obvezujući primjer.

Tijekom ovih 180 godina naša je crkva bila mjesto susreta Boga i čovjeka, utočište u trenucima boli, središte slavljenja u trenucima radosti, prostor u kojem su se rađale i razvijale mnoge ljudske i duhovne priče. Koliko je samo molitava u šutnji izrečeno, koliko suza proliveno, koliko zahvalnosti položeno pred oltar sv. Kuzme i Damjana. Sve to čini neizbrisiv trag života vjere u Slivnici.

Zahvalni smo svima koji su tijekom ovih desetljeća ugradili dio sebe u našu crkvu: svećenicima, župljanima, dobročiniteljima, čuvarima i obnoviteljima njezina duha i zdanja. Posebno se sjećamo pokojnih svećenika i vjernika, koji su svoje živote posvetili služenju Gospodinu u ovoj zajednici. Njihova imena možda nisu uklesana u kamenu, ali su trajno upisana u povijest naše župe i, vjerujemo, u Božju knjigu života.

Ova velika obljetnica nije samo prisjećanje na prošlost – ona je i poziv u sadašnjosti i zaduženje za budućnost. Živimo u vremenu kada se mnoge vrijednosti pokušavaju relativizirati, kada se zaboravlja dublji smisao ljudskog života i kada je vjera često stavljena na kušnju.

Zato je danas, više nego ikad, važno da mi, nasljednici onih koji su tu crkvu gradili i čuvali, ostanemo čvrsti u vjeri, ustrajni u molitvi i zauzeti u služenju. Naša crkva i naša župa trebaju svakoga od nas. Trebaju otvorena srca, spremne ruke i postojanu vjeru. Ne gradimo više zidove od kamena, nego živu zajednicu, u kojoj se Krist prepoznaje po ljubavi, po zajedništvu i po brizi za najpotrebnije. Budimo Crkva koja svjedoči, koja uključuje i koja ljubi, po primjeru naših svetih zaštitnika, sv. Kuzme i Damjana, koji su služili ljudima liječeći tijela i duše – besplatno, s ljubavlju i po vjeri.

U sklopu obilježavanja te obljetnice pripremamo svečano euharistijsko slavlje i pripravu uoči glavne proslave, koje će nas povezati u molitvi, zajedništvu i sjećanju. Duhovnu pripravu predvodit će svećenici koji su služili u župi Slivnica i vjerno slavili sveta otajstva u našoj crkvi.

Glavna proslava povodom 180 godina izgradnje naše župne crkve će biti na blagdan naših zaštitnika sv. Kuzme i Damjana. Svečanu svetu Misu u zajedništvu svećenika i Božjeg puka u subotu, 27. rujna, s početkom u 11 sati, u župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana predvodi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, a proslavu će u izravnom Tv prijenosu prenositi Laudato televizija. Vas, dragi župljani i prijatelji, od srca pozivam da se uključite, da budemo zajedno, kao obitelj okupljena oko stola Gospodnjega i da ovu obljetnicu proslavimo dostojanstveno, s ponosom i vjerom.

Neka nas i dalje prate i zagovaraju naši nebeski zaštitnici, sv. Kuzma i Damjan. Neka nas Gospodin blagoslovi mirom i ustrajnošću, a Duh Sveti rasplamsa u nama želju da budemo dostojni baštinici i graditelji njegove Crkve u današnjem vremenu.

Od srca vas sve pozdravljam i blagoslivljam u Gospodinu.

U zajedništvu vjere i služenja,

don Luka Šustić, župnik

Slivnica, 3. rujna 2025.

Na spomendan Sv. Grgura Velikoga, pape i crkvenog naučitelja

Dokumentarni film „Od toga dana“ o stradanju djece u Domovinskom ratu prikazan je u utorak, 16. rujna u dvorani Kneževe palače u Zadru. Film je prikazan u sklopu manifestacije ‘Dani svetoga Šime, zaštitnika Zadra’, a sv. Šime je na osobiti način zaštitnik djece.

Prije početka projekcije, prigodnu riječ uputio je don Damir Šehić, župnik župe sv. Šime u Zadru, jer je svetište sv. Šime organizator te manifestacije, a Šehić njen inicijator. „Djeca, žrtve Domovinskog rata je važna tema. Iza svakog djeteta su ostali obitelj, bližnji, prijatelji i neostvarena budućnost u našim ljudskim, zemaljskim očima.

Spomen na ta imena, na tu djecu i njihove roditelje, zaslužuje našu pozornost. Film pokazuje što je i kako izgleda život s druge strane. Uz veliku tugu i bol koji su naneseni toj djeci, njihovim roditeljima i obiteljima, poruka filma nije beznađe, nego se pokazuje da život ima smisao u Bogu, jer Bog ima odgovor na svako naše pitanje; ako ne ovdje, onda u susretu s njim u Nebu“, poručio je don Damir.

Šehić je podsjetio da se u sjevernoj lađi u crkvi sv. Šime nalazi popis stradalih hrvatskih branitelja, a trebalo bi ostaviti u trajni spomen i imena stradale djece, kao zapis istinite povijesne činjenice.

Don Damir dodatno ima osobito suosjećanje prema toj djeci jer se kao  dječak u svom rodnom Biogradu n/m igrao s Antom i Marijom, bratom i sestrom koji su ubijeni u Domovinskom ratu, a njihova majka također svjedoči u filmu. „Stoga me neki fragmenti u filmu podsjećaju na moje djetinjstvo te osjećam dodatnu dužnost i poticaj da se prisjećamo njihove žrtve i da tu djecu imamo u živoj memoriji“, poručio je Šehić.

U filmu govore roditelji ubijene djece te su korištene i obiteljske snimke na kojima se vidi život, aktivnosti i lica te djece prije njihove pogibije, što filmu daje dodatnu autentičnu potresnost. Osobito tragično je znati i vidjeti da su u Domovinskom ratu u nekoliko obitelji ubijeni maleni brat i sestra.

Na prikazivanju filma je bila i redateljica i scenaristica filma, Slavica Šnur. „Nakon gledanja filma čovjek može otići zahvalniji kad vidi kolika je bol izgubiti dijete, ali i kakva je i kolika snaga molitve, vjere i oprosta i kako se može živjeti nakon takve tragedije, ako je čovjek u vjeri“, rekla je Šnur, dodavši da je filmom htjela potaknuti ljude na razmišljanje.

„Sv. Šimi se osobito utječu nerotkinje i to je dodatna povezanost u vremenu ‘bijele smrti’, kad nas je sve manje u hrvatskom narodu. U vremenu kulture smrti bitno je vidjeti što znači imati dijete i što znači izgubiti dijete. Znam kao majka, a znaju to i svi roditelji, kako dijete svakom roditelju daje iznimnu snagu. S gubitkom djeteta, čovjek gubi i tu snagu. Dijete je snaga i budućnost. Kao što je molitva snažna i oprost je plod molitve i to je put ka zacjeljenju“, poručila je Šnur.

Film čija poruka uz naslov glasi: „I ova djeca su imala snove i maštala o svojoj budućnosti, a netko im je to uskratio. Priča o najvećoj ljudskoj slabosti, gubitku i oprostu“ je dobitnik 14 međunarodnih nagrada diljem svijeta.

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta RH odobrilo je korištenje toga filma u odgojno – obrazovne svrhe u osnovnim i srednjim školama. Tematsko – kurikularno planiranje temeljem toga filma izradile su prof. Vjera Brković, Hrvatsko katoličko sveučilište i Marta Bačić, mag. hist., te je u promociji toga filma na potrebu da se govori o stradanju djece u Domovinskom i čuje glas njihovih roditelja koje javnost ne poznaje, potaknuo i dr. sc. Željko Tanjić, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

U Hrvatskoj je u Domovinskom ratu ubijeno 402 djece. Vlada RH je 2025. godine utemeljila Spomendan na djecu stradalu u Domovinskom ratu, koji će se ubuduće obilježavati svake godine 3. svibnja, jer je na taj datum 1992. godine ubijeno najviše djece u Domovinskom ratu, u Slavonskom Brodu, gdje se i nalazi spomenik ‘Prekinuto djetinjstvo’.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Fra Šime Antonina, TOR, svećenik Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša, pokopan je u samostanskoj grobnici na groblju u župi sv. Mihovila u Zaglavu na Dugom otoku, u utorak, 16. rujna.

Misu zadušnicu u župnoj i samostanskoj crkvi sv. Mihovila u Zaglavu i sprovodni obred predvodio je požeški biskup Ivo Martinović, jer mons. Martinović potječe iz redovničke zajednice trećoredaca glagoljaša, a propovijedao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio Bogu za „dar života, redovništva i svećeništva fra Šime, časnog i poniznog sina Dugog Otoka rodom iz župe Žman, Zadarske nadbiskupije i Provincije Franjevaca trećoredaca glagoljaša“, čiji franjevci već devet stoljeća djeluju na hrvatskim prostorima, a začetak im je bio upravo samostan u Zadru, kojeg su u 13. st. bili podigli na predjelu Relja.

Fra Šime je položio svečane redovničke zavjete baš na dan svoga ukopa, prije šezdeset i četiri godine, 16. rujna 1961., istaknuo je mons. Zgrablić, dodavši: „Kao da nam fra Šime i time poručuje da je njegov životni ‘Da’ Gospodinu, izrečen tada po svečanim redovničkim zavjetima, sada u potpunosti dovršen i zapečaćen u vječnosti“.

Nadbiskup je istaknuo kako je fra Šime od 60 godina svoga svećeništva, najviše godina, čak 42, služio upravo u Zaglavu, gdje je „pokopan kao pastir koji ostaje sa svojim stadom i nakon smrti“.

To je ujedno „trajni podsjetnik da Božji pastiri ne prestaju pratiti svoje vjernike, jer Krist kojemu su služili ne gubi nikoga od onih koje mu je Otac povjerio“, rekao je mons. Zgrablić. Naime, fra Šime je u Zaglavu djelovao od 1980. do 2022. godine, gdje je bio župnik i gvardijan u više mandata.

„Simbolično je i lijepo što se sprovodni obred održava upravo u crkvi sv. Mihovila u Zaglavu u kojoj je fra Šime slavio tisuće misa, krstio i ispovijedao naraštaje vjernika, dijelio sakramente, propovijedao Evanđelje, pratio na vječno počivalište brojne župljane, molio s njima te sazrijevao u ljubavi prema Bogu i bližnjemu“, poručio je nadbiskup.

U Zaglavu je fra Šime na osobiti način, najduže bio „redovnik, svećenik, gvardijan, župnik, brat, prijatelj. S narodom je slavio radosti i žalosti, blagdane, radne sate i redovničke dane. Njegov život, pastoralni trud i franjevačku duhovnost donosimo na oltar, vjerujući da ga Gospodin prima kao ugodan prinos“, rekao je mons. Zgrablić. Zahvalio je fra Šimi za njegovo predano pastoralno djelovanje, za sve što je učinio u Zadarskoj nadbiskupiji; „za podijeljene sakramente, riječi utjehe, molitve, blagoslove“ i poželio da ga Gospodin daruje puninom mira kojeg je naviještao riječima sv. Franje: “Gospodin ti dao mir”.

Smrt nas potrese i ne ostavlja ravnodušnima, ali vjera u Isusa nas podsjeća da život ima cilj. Nismo stvoreni za prolazno, nego, po Kristovom otkupljenju za uskrsnuće, ohrabrio je mons. Zgrablić, rekavši da s „vjerom u uskrsnuće tijela i život vječni, s poštovanjem i zahvalnošću“ ispraćamo fra Šimu koji je  „svaki dan dolazio Kristu u molitvi, u slavlju euharistije, po sakramentima, u liturgiji Crkve, u služenju redovničkoj zajednici i ljudima“.

„Fra Šime je proveo život u nasljedovanju Krista. Njegov zavjet poslušnosti, siromaštva i čistoće nije bio uzaludan. Ništa što je istinski Božje u našem životu, naša vjera, molitva i služenje, neće biti izgubljeno. Sve će Gospodin skupiti i dovršiti u slavi uskrsnuća“, poručio je nadbiskup, u vjeri da je Bog primio fra Šimu kao svoje ljubljeno dijete, jer ga je čitav život ljubio i služio mu.

U franjevačkom pozivu i službi fra Šime naglašena je Isusova rečenica iz navještenog evanđelja: “Siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego onoga koji me posla” (Iv 6, 38), rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je fra Šime cijeli svoj život darovao župnoj zajednici i Crkvi.

„Redovnički zavjeti su znak da netko želi staviti po strani svoju volju i potpuno se uskladiti s Božjom voljom. U evanđeoskim zavjetima poslušnosti, siromaštvu i u čistoći, fra Šime je govorio: ‘Neka bude tvoja volja’. Njegov život je postao tumačenje i svjedočanstvo tih Kristovih riječi, kao i sudioništvo u Kristovom djelu spasenja“, rekao je nadbiskup.

Istaknuo je da je fra Šime po svom redovničkom životu i svećeničkoj službi bio vrijedan i marljivi suradnik u očuvanju Očevog dara Sinu i Isusovog poslanja da se ne izgubi nitko od darovanih mu ljudi, nego da ih uskrisi u život vječni.

„Biti suradnik u Božjem planu spasenja i djelu otkupljenja Isusa Krista je najveće i najdragocjenije u čemu možemo sudjelovati i dobro koje možemo učiniti za ovaj svijet. Krist nam otvara prozor nade kroz kojeg možemo vidjeti u Božje srce. Bog nije ravnodušan prema čovjeku, ne prepušta naš život slijepoj sudbini ili slučajnim silama svemira. Bog je Otac koji daje život, milost, oproštenje, Sina, poziva i šalje, daje novi život uskrsnuća“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši kako nema toga grijeha, rane i u konačnici, smrti, koje Krist ne bi mogao primiti i iscijeliti.

Tko god dođe k Isusu, nalazi mjesto prihvaćanja i ljubavi. U tom pouzdanju i fra Šime ulazi u vječnost, jer Isus prima onog tko dolazi k njemu, rekao je nadbiskup, poručivši da ništa Božje u fra Šimi neće biti izgubljeno: „njegove molitve, propovijedi, podijeljeni sakramenti, njegova vjernost redovničkim zavjetima, služenje narodu i redovničkoj zajednici, njegova svakodnevna žrtva. Sve to Isus prima i podiže k Ocu i dovršava u proslavi“.

Na sprovodu su bili i svećenici franjevci glagoljaši pristigli iz cijele Hrvatske, redovnice, fra Šimina rodbina, među kojima i njegov brat Edgar s obitelji, župljani i fra Šimini prijatelji i poznanici.

Biskup Martinović istaknuo je nenametljivost fra Šime i njegovu želju da se Bog proslavlja u njegovom životu.

Govor provincijala Lovrića

U prigodnom oproštaju na groblju, fra Branko Lovrić, provincijal franjevaca trećoredaca glagoljaša, rekao je da je fra Šime istinski ljubio franjevačku zajednicu i Crkvu. Podsjetio je da je bio „vatreni i žustri diskutant“ u razgovorima, a „kao znak isprike da se nitko ne uvrijedi rekao bi: ‘Ja tako mislim i to je samo moje mišljenje’“.

Izražavajući sućut Zaglavcima, fra Branko je rekao da je fra Šime „bio ponosan na Zaglavce. Znao je reći, uz donedavno tri živuća franjevca iz Zaglava, da su njega kao rodom Žmanca, Zaglavci nazivali ‘naš fratar’“, istaknuo je provincijal Lovrić.

Zahvalio je Bogu na daru života fra Šime i fra Šimi „na tome što je bio, a to nije bilo bez žrtve i napora“. Ali, Bog daje snagu nositi križ. Život na otoku nije bez žrtve i teškoća, a imao je teškoće i u vrijeme komunizma, kad je počeo djelovati kao svećenik, rekao je fra Branko, dodavši da je fra Šime „svjedočio i naviještao svjetlo Isusa Krista čijim je darom bio Kristov svećenik, službenik Božjih svetinja i sin siromaška iz Asiza“.

Podsjetio je na poticaj iz Poslanice Hebrejima: „Spominjite se i molite za one koji su vam navješćivali evanđelje“ i potaknuo na molitvu da Gospodar žetve pošalje radnike u žetvu svoju, „jer bez službenika Crkve nema sakramenata koji su najsigurnije sredstvo našeg ljudskog spasenja“.

Kršćanski obredi imaju u svom središtu zbilju utjehe i ohrabrenja da smrću ne prestaje ljudski život, rekao je provincijal, zahvalivši Bogu „na čudesnoj stvorenosti i divnom otkupljenju; za dar fra Šime kao našeg suputnika na ljudskoj razini, na daru njega kao službenika Crkve koji je obogatio naše življenje“.

Čovjek je stvoren od zemlje, ali nije dijete zemlje ni rezultat slučaja, jer svoj početak i poziv ima u ljubaznom projektu Boga stvoritelja i spasitelja, rekao je fra Branko, dodavši da se u smrti gleda oslobođenje od zemaljskih stvari i povratak onamo odakle je čovjek i potekao, a to je vječni i neprolazni život.

„Po svom službeniku fra Šimi i njegovom naviještanju Kristovog evanđelja, Bog je tolikima oprostio grijehe udjeljivanjem sakramenata. Toliki su po fra Šiminim rukama imali milost jesti kruh vječnog života, bili ispraćeni u obećanu zemlju, pronašli pravi put i svjetlo koje razgoni tamu života“, naglasio je Lovrić.

Provincijal je zahvalio medicinskom osoblju na liječenju fra Šime u zagrebačkoj bolnici na Rebru i djelatnicima samostana u Odri koji su s pažnjom pružali fra Šimi što je bilo potrebno.

„U vjerničkom raspoloženju, molimo milosrdnog Boga za fra Šimu, da začuje riječi: ‘Valjaš dobri i vjerni slugo. U malenom si bio vjeran, uđi u radost Gospodara svoga’ te bude pribrojen zboru spašenika“, potaknuo je provincijal Lovrić.

Istaknuo je i simboliku činjenice da je fra Šime preminuo na blagdan Uzvišenja Svetog Križa u nedjelju, 14. rujna, u samostanu sv. Franje Asiškoga u Odri. Preminuo je u 88. godini života, 71. godini redovništva i 60. godini svećeničke službe.

Životopis fra Šime Antonine

Fra Šime Antonina rođen je 12. studenog 1937. u Žmanu na Dugom otoku od oca Miroslava Antonine i majke Laure, rođ. Morović, kao i njegov brat Egdar i pokojna sestra Rada. Sakramente kršćanske inicijacije primio je u rodnoj župi Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja u Žmanu. U rodnom mjestu završio je osnovnu školu.

Godine 1951. došao je franjevcima trećoredcima glagoljašima u samostan sv. Mihovila u Zadru. U Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zadru završio je srednjoškolsko obrazovanje i maturirao 1961. godine.

Godinu novicijata proveo je u samostanu sv. Franje Asiškog u Krku (1955. – 1956.). Privremene zavjete položio je 15. kolovoza 1956., a svečane redovničke zavjete položio je u ruke provincijala fra Dinka Filipija 16. rujna 1961. u Glavotoku.

Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu pohađao je Filozofsko-teološki studij (1961.–1967.). Za svećenika je zaređen po rukama kardinala Franje Šepera, 26. lipnja 1966. u zagrebačkoj prvostolnici.

Godine 1967. počeo je svoj pastoralni rad u novoosnovanoj župi sv. Josipa Radnika u Belišću. Bio je prvi župni vikar u toj župi i djelovao je u izrazito teškim okolnostima tadašnjeg komunističkog režima.

Nakon dvogodišnjeg boravka u Belišću, kratko je bio u Ogulinu i Splitu, a 1971. godine imenovan je gvardijanom Samostana sv. Pavla Pustinjaka na Školjiću i župnim vikarom u Preku.

Od 1976. do 1980. bio je gvardijan Samostana sv. Jeronima u Martinšćici i župnik u župama sv. Martina u Martinšćici i sv. Ivana Krstitelja u Stivanu na otoku Cresu.

Godine 1980. premješten je u samostan sv. Mihovila u Zaglavu na Dugom otoku, gdje je ostao do 2022. godine. U Zaglavu je više puta obavljao službu gvardijana i župnika te je bio zapamćen po izrazitoj predanosti u pastoralnom djelovanju.

Zbog zdravstvenih razloga, u studenom 2022. došao je u samostan sv. Franje Ksaverskoga u Zagreb, a godinu dana poslije otišao je u samostan sv. Franje Asiškog u Odri, gdje je ostao do kraja života.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Trajno euharistijsko klanjanje će započeti s održavanjem u Zadarskoj nadbiskupiji. Tim povodom, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je proglas vjernicima u Zadarskoj nadbiskupiji kojeg objavljujemo u cijelosti.

„S radošću i velikom zahvalnošću Gospodinu obavještavamo vjernike Zadarske nadbiskupije da započinjemo s inicijativom uspostavljanja trajne prisutnosti euharistijskog klanjanja u našoj mjesnoj Crkvi. Po završetku pripremnih radnji, crkva Gospe maslinske na Belafuži u Zadru postaje mjesto neprestanog, 24 -satnog susreta s Isusom Kristom nazočnim u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Trajno euharistijsko klanjanje (TEK) živi već u mnogim crkvama i kapelama diljem svijeta. Ono nije puki običaj, nego osobni odgovor vjere na Božju ljubav, izraz duhovne odanosti i pripadnosti Kristu. To je tihi čin srca koji govori više od riječi – poput sv. Tome apostola, koji u susretu s Uskrslim ispovijeda: „Gospodin moj i Bog moj“ (Iv 20, 28).

Pred Isusom u Euharistiji vjernik ne stoji kao promatrač, nego kao svjedok Uskrsloga. Klanjanje nije bijeg od svijeta, nego korak prema njegovom ozdravljenju. U tišini ispunjenoj Božjom prisutnošću, srce se čisti, duša se otvara, čovjek iznutra raste. Klanjanje nas preobražava da budemo proroci Njegove prisutnosti, tihi svjedoci koji govore više življenjem, nego riječima.

Današnji čovjek, izranjavan bukom i prazninom, žudi za mirom. Euharistijsko klanjanje nudi prostor tišine koja liječi – jer to nije praznina, već susret s Bogom koji je živ. To je odgovor na svijet koji često ne zna ni kamo ide, ni komu pripada. Klanjanje pokazuje: Krist nije dalek, nije mrtav. On je ovdje – sada – za tebe i zbog tebe.

Stajati pred Kristom znači dopustiti Njemu da vidi tebe. No, u tom pogledu On vidi i tvoje bližnje – njihove boli, molitve, padove, nade. Klanjanje je čin posredovanja, gdje vjernik donosi druge pred lice Božje. I kad ustane, ne odlazi prazan: u Kristu prima snagu da ljubi, služi, nosi, naviješta – ne velikim riječima, već djelima ljubavi.

Pozivamo sve vjernike da se, prema mogućnosti, uključe u ovu neprekinutu molitvenu prisutnost pred Gospodinom u trajanju od sat vremena tjedno. Neka crkva Gospe maslinske na Belafuži u Zadru postane srce žive Crkve – mjesto gdje gori plamen vjere, gdje Krist liječi, gdje se u tišini klanjanja rađa novi život.

Možete se prijaviti za tjedno jednosatno klanjanje pred Presvetim u svakom župnom uredu Zadarske nadbiskupije ili na mrežnoj stranici Nadbiskupije: https://www.zadarskanadbiskupija.hr/”.