Druga sjednica Organizacijskog odbora za pripremu znanstvenog skupa o zadarskom nadbiskupu Ivanu Prenđi održana je u ponedjeljak, 2. lipnja u Salonu sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Održavanje znanstveno – stručnog skupa o djelovanju mons. Prenđe pod nazivom „Ljubiti Crkvu – lik i djelo mons. Ivana Prenđe, zadarskog nadbiskupa (1939. – 2010.)“ je inicijativa zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića. Naime, ‘Ljubiti Crkvu’ je bilo biskupsko geslo mons. Prenđe.

Nadbiskup Zgrablić i osobno je upoznao djelovanje mons. Prenđe, jer je mons. Zgrablić u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru pohađao 3. i 4. razred Klasične gimnazije i u Zadru je maturirao 1980. godine. Upravo na prijedlog mons. Prenđe kao rektora sjemeništa, mladi svećenik Zgrablić, nakon svoga svećeničkog ređenja, zamoljen je doći za službu prefekta u zadarsko sjemenište, što je mons. Zgrablić bio od 1987. do 1990. godine.

Simpozij će se održati u veljači 2026. godine, o 30. godišnjici kako je nadbiskup Prenđa preuzeo stolicu zadarskih nadbiskupa, odnosno postao zadarski nadbiskup ordinarij.

Pod predsjedanjem don Ante Sorića, generalnog vikara Zadarske nadbiskupije, na susretu su razmatrane teme po kojima će iz različitih područja izlagači predstaviti život i djelovanje mons. Prenđe.

Zadarska nadbiskupija puno duguje tom 68. zadarskom nadbiskupu čija je ostavština i danas vidljiva diljem Zadarske nadbiskupije u svim njenim stvarnostima. Stručni prikazi svećenika i vjernika laika na temelju arhiva, dokumenata, zapisa i novinarskog praćenja djelovanja nadbiskupa Prenđe će nakon skupa biti sabrani u Zbornik radova.

Dio tema će biti unaprijed određen pojedincima da ih izlažu, a sudionici skupa mogu biti i osobe koje će se odazvati na javni poziv kojega će putem natječaja objaviti Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru. Tako će na skupu moći sudjelovati i pojedinci koji su poznavali nadbiskupa Prenđu, ako predlože teme koje ne budu unaprijed zadane i određene izlagačima te ih odobri Organizacijski odbor.

Održavanjem toga skupa i znanstvenim prikazom Prenđine svećeničke i biskupske službe, Zadarska nadbiskupija će uzvratiti zahvalnost te izraziti zasluženo poštovanje i primjereno vrednovanje nadbiskupa Prenđe, za njegovu bogatu duhovnu i materijalnu ostavštinu u Zadarskoj nadbiskupiji od koje ta mjesna Crkva i sada živi u svojoj organizacijskoj strukturi, duhovnom djelovanju crkvenih zajednica i pokreta te u dušama brojnih vjernika laika koji imaju iskustvo osobne povezanosti i blizine nadbiskupa Prenđe u svom životu u raznim situacijama i inicijativama.

Naime, osobnost nadbiskupa Prenđe uvelike prati opis: „Bio je čovjek iz naroda“. Mons. Prenđu krasila je velika bliskost narodu u svim dijelovima Nadbiskupije, položajima i službama. Imao je veliki osjećaj za tzv. „malenog, običnog“ čovjeka te je svakodnevno osobno primao ljude na susret i razgovor, bivajući pastir koji je u potpunosti sebe izložio slušanju ljudi i nastojanju da pomogne ili posreduje pomoć u olakšavanju njihovih životnih situacija.

Nadbiskup Prenđa je zaslužni i marljivi pastir Zadarske Crkve čiji je ordinarij bio 14 godina (1996.-2010.), a sveukupno je bio biskup 20 godina (1990.-2010.).

Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1964. po rukama zadarskog nadbiskupa Mate Garkovića. Njegovo svećeničko geslo je ‘Dođi Kraljevstvo tvoje!’. Nadbiskup koadjutor bio je od 29. ožujka 1990. godine. Za biskupa je posvećen 9. lipnja 1990., a nadbiskup ordinarij bio je  od 2. veljače 1996. godine. Svečano je ustoličen u tu službu u katedrali sv. Stošije 11. veljače 1996. godine.

Nadbiskup Prenđa bio je duhovni i materijalni obnovitelj Zadarske nadbiskupije pod čijim je vodstvom nakon Domovinskog rata obnovljeno šezdeset crkvenih zdanja. Zadarsku nadbiskupiju preuzeo je u vrlo teškom vremenu poraća kada je veliki dio Nadbiskupije bio porušen, a ljudi raseljeni i osiromašeni.

Mons. Prenđa osobno je išao u inozemstvo prikupljati novčana sredstva kod različitih dobročinitelja vođen mišlju da se prognanicima, „raspršenom stadu vjernika“, po povratku u njihove domove treba pružiti duhovna skrb i obnova okupljanjem u crkvama.

Mons. Prenđa je bio veliki promicatelj djelovanja vjernika laika i crkvenih pokreta i zajednica, iz neposredne blizine i hodeći s njima, osobno prateći njihov rad i pohodeći ih na susretima u župama Nadbiskupije.

To djelo Nove evangelizacije pohvalio je i sv. papa Ivan Pavao II. na Forumu u Zadru, 2003. g. za svog pohoda Zadru. Utemeljio je Urede nadbiskupskog ordinarijata i bio jako angažiran u djelovanju zadarskog, a po službi predsjednika, i Hrvatskog caritasa.

Među prvim je hrvatskim biskupima koji je prepoznao važnost sustavno organiziranog i profesionalnog novinarskog djelovanja medija u Crkvi te je osnovao Tiskovni ured Zadarske nadbiskupije na blagdan sv. Augustina, 28. kolovoza 2002. g., kada je Ured za medije na službeno organiziranoj razini Ordinarijata imala samo još Đakovačko – osječka nadbiskupija, prije Zadra.

Tekstovi Tiskovnog ureda sabrani i u Vjesnicima Zadarske nadbiskupije po kojima je svakodnevno praćen intenzivan pastoralni rad nadbiskupa Prenđe su veliki arhivski izvor informacija po kojima se može proniknuti u pastoralne, duhovne, odgojiteljske, katehetske poruke, biskupsku osobnost i način djelovanja nadbiskupa Prenđe kojeg je on gradio i podizao u bazi, u osobnim susretima s vjernicima i crkvenim zajednicama na razini župa i dekanata, čega su nadbiskupijski susreti u svom velikom odazivu vjernika bili kruna i potvrda.

Karakteristika nadbiskupijskog Vjesnika u njegovo vrijeme biskupstva bili su Uvodi nadbiskupa Prenđe u kojima je mons. Prenđa uvijek promišljao konkretan, aktualni trenutak i potrebe u Crkvi i društvu. U tim svojim uvodnicima se otvoreno i poticajno, odgajateljski i pastirski, kritički i samokritički, obraćao svećenicima i poticao ih na autentično življenje svećeničkog poziva i odgovornost prema spasenju duša i poslanju Crkve, kao i doprinosu kojeg Crkva treba dati svijetu i društvu.

Svaki uvodnik mons. Prenđe u Vjesniku predstavlja njegov autentični, pastirski odgovor i refleksiju baš toga trenutka i važnih događaja u povijesti i životu Crkve. Kao vrsni komunikator, umio je surađivati i s raznim civilnim ustanovama i organizacijama.

Nadbiskup Prenđa rođen je 31. prosinca 1939. godine u Zemuniku Gornjem, kao najstarije u obitelji sa sedmero djece, od oca Jure i majke Ike rođ. Zubčić. Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju završio je u Zadru. Pohađao je Visoku bogoslovnu školu u Zadru i Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu, gdje je diplomirao 1964., a licencijat postigao 1967. godine.

Mons. Prenđa je 24 godine bio odgajatelj i rektor u sjemeništu Zmajević kojega je zvao zjenicom Nadbiskupije. I u toj službi došla je do izražaja njegova pastirska pažnja i zauzetost u praćenju razvoja poziva sjemeništaraca i bogoslova te je i u duhovnim zvanjima obnovio Zadarsku nadbiskupiju.

Mons. Prenđa je osobno pohodio i poznavao obitelji sjemeništaraca od prvih trenutaka kada su izrazili želju za ulaskom u sjemenište, kao i svećenike u župama i na dekanatskim susretima.

U Zadarskoj nadbiskupiji obavljao je službe: od 1964. do 1968. bio je župnik Škabrnje, Nadina i Smilčića. Od 1968. do 1970. bio je duhovnik u sjemeništu Zmajević u Zadru, a od 1970. do 1992. ravnatelj sjemeništa. Od 1968. g. bio je profesor Pastoralke na Visokoj bogoslovnoj školi u Zadru; od 1970. do 1972. kateheta mladih u Zadru, a od 1973. dijecezanski delegat za pastoral svećeničkih zvanja te poslužitelj župa Ervenik, Nunić, Rodaljice, Bruška, Popovići i Medviđa u zadarskom zaleđu.

God. 1983. postaje kanonik Stolnog kaptola sv. Stošije, a od 1984. voditelj svetih obreda Stolne crkve. Od 1981. do 1990. djeluje i kao dopisnik Glasa Koncila. Od 1970. do 1992. je voditelj Odjela za zvanja u Zadarskoj nadbiskupiji.

U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji bio je potpredsjednik HBK od 2000. do 2005. g. Od 1998. do 2004. bio je predsjednik Hrvatskog Caritasa. Bio je i predsjednik Vijeća HBK za kler i član Mješovite komisije HBK, Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica.

Mons. Prenđa je svoju hrabrost i odvažnost pokazao i u javnom društvenom djelovanju, i to u vremenu kada to nije bilo jako ‘popularno’, s obzirom i na bremenite društvene i političke okolnosti. Čvrsto se zauzeo u javnoj podršci obrane nedužnosti generala Ante Gotovine dok je general bio u uzništvu u Haagu.

Mons. Prenđa je svojim moralnim autoritetom zadarskog nadbiskupa dao osobno jamstvo da general Gotovina nije kriv i za njegovo puštanje na slobodu te ga je i pohodio u zatvoru u Haagu. Naime, general Gotovina osobno je bio pozvao mons. Prenđu za vrijeme Domovinskog rata da održi predavanje hrvatskim vojnicima o časnom ponašanju vojnika u ratu.

Mons. Prenđa je bio angažiran i u obnovi statusa Sveučilišta u Zadru i u mnogim znanstvenim i kulturnim inicijativama, među kojima je i vrijedna edicija pet izdanja Monografija o umjetničkoj baštini Zadarske nadbiskupije, jedinstvena u prikazu sakralnog blaga jedne mjesne Crkve u Hrvatskoj. Također, nadbiskup Prenđa ostvario je nabavu novih orgulja iz renomirane njemačke radionice Eisenbarth u katedrali sv. Stošije u Zadru, koje su treće po veličini u Hrvatskoj.

Mons. Prenđa preminuo je iznenada, 25. siječnja 2010. g. u Nadbiskupskom domu u Zagrebu u 71. godini života, 46. godini svećeništva i 20. godini biskupstva. U Zagrebu je bio zbog sudjelovanja na zasjedanju HBK i na Teološko-pastoralnom tjednu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić / Zadarska nadbiskupija

Godišnji susret zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića i predstojnika Povjerenstava Zadarske nadbiskupije održan je u Salonu sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u ponedjeljak, 2. lipnja.

Nadbiskup je zahvalio povjerenicima na dosadašnjim ostvarenim inicijativama te ih je potaknuo i ohrabrio za daljnji rad Povjerenstava kao okvira unutar kojega se ostvaruje pastoral, osobito u događajima na razini Nadbiskupije.

U prvom dijelu susreta, povjerenici su predstavili ostvarenja u pastoralnoj godini 2024.–2025., izazove i teškoće s kojima su se susreli.

Potom je nadbiskup Zgrablić predstavio stručni priručnik pod nazivom: „Plan i program rada Povjerenstva Zadarske nadbiskupije za 2025./26. pastoralnu godinu – Teme za razgovor“, kojeg je priredio nadbiskup Zgrablić.

U tom sadržajnom i načelno – praktičnom strukturiranom djelu na 239 stranica, predložene su, prateći duh pojedinih razdoblja crkvene godine, konkretne teme i sadržaj događaja te su predstavljene mogućnosti i sadržaj održavanja različitih inicijativa: susreti, skupovi, tribine, kateheze, duhovne obnove, stručna izlaganja, svjedočanstava, formacije, seminari, hodočašća, radionice, za svako od četrnaest Povjerenstava u Nadbiskupiji, kao pomoć i poticaj povjerenicima u osmišljavanju i poduzimanju budućih inicijativa.

U priručniku je za svako Povjerenstvo razrađen popis prijedloga, opisano  što je u Nadbiskupiji moguće produbiti, proširiti i kako se sve može zauzeto djelovati na dobro zajednice vjernika. Svaki predstojnik dobio je primjerak toga godišnjeg priručnika kao predložak za rad, u kojem je nadbiskup iznio konkretne  smjernice u ponudi vjernicima za pastoralni rad na razini župa, dekanata i Nadbiskupije.

„Cilj svih povjerenstava je slaviti Boga, osobno posvećenje i služiti narodu kroz konkretna djela, animaciju i prisutnost u životu Crkve i društva. Rad povjerenstava trebao bi biti proširena ruka pastirske brige u osluškivanju nadahnuća Duha Svetoga i potreba ljudi te ponudi osmišljenih odgovora. Povjerenstva su pozvana surađivati s crkvenim i civilnim institucijama i povezivati župu, dekanat, zajednice i Nadbiskupiju“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je tim Priručnikom želio potaknuti povjerenike i članove povjerenstava „na kreativno promišljanje i strateško planiranje“ u osmišljavanju događaja i inicijativa te ih potaknuti na međusobnu suradnju.

„Pozivamo članove Povjerenstava da svoje djelovanje ne usmjere isključivo na zajednicu kojoj pripadaju u župi, nego da se s osjećajem zajedničke odgovornosti uključe u život cijele Nadbiskupije. Snaga povjerenstava dolazi upravo iz zajedničkog služenja i povezanosti u tijelu Kristove Crkve koje nadilazi pojedinačne strukture“, poručio je mons. Zgrablić.

U prigodnom priručniku je za svako Povjerenstvo iznesen opći plan i ciljevi rada povjerenstava po mjesecima, koncizno je istaknuto poslanje i područje njihovog djelovanja, vizija i naglasci rada te smjernice za suradnju s drugim tijelima i zajednicama u mjesnoj Crkvi.

U priručniku je opisan pastoralni cilj i obrazloženje pojedine inicijative na pastoralnoj, teološkoj i duhovnoj osnovi, glavne točke i naglasci događaja  te praktične upute za njihovu provedbu (kome je susret namijenjen, tko sudjeluje, gdje i kako), uz poticajne misli iz Svetog Pisma i Crkvenog učiteljstva. Predloženi su osobni zadaci i članovima povjerenstava, ponuđena su im pitanja u smislu i vlastitih refleksija s obzirom na učinjeno u područjima njihovih različitih nadležnosti.

„Plan je osmišljen tako da bude prilagodljiv i primjenjiv. Svako povjerenstvo, župa ili zajednica može ga prilagoditi vlastitim mogućnostima te istovremeno ostati dio zajedničkog ritma pastoralne godine u Nadbiskupiji“, rekao je mons. Zgrablić.

Zahvalio je svima koji „predano i odgovorno sudjeluju u radu povjerenstava u župama, zajednicama i na razini Nadbiskupije“ i na njihovom doprinosu duhovnim, pastoralnim i kulturnim plodovima u mjesnoj Crkvi. Poželio je da taj prijedlog pastoralnog plana „dodatno potakne na kreativno, hrabro i povezano djelovanje“ u novoj pastoralnoj godini, za dobro Crkve i svih kojima su pastiri i angažirani vjernici laici poslani.

„Razmisli što me u Crkvi potiče, a što sputava? Važno je stvoriti kulturu slušanja i sudjelovanja u kojoj vjernici nisu samo korisnici pastorala, nego njegovi stvaratelji i nositelji. Crkva treba tvoj glas. Ne čekaj da te se pita – dođi i reci! Forum nije kraj razgovora – to je početak zajedničkog puta“, istaknuo je mons. Zgrablić, potaknuvši na osposobljavanje i formaciju vjernika kao autentičnih, kreativnih i odgovornih komunikatora i svjedoka vjere u svakodnevnom životu „gdje mnogi traže smisao i istinu“, kao udovi Crkve koja „vidi, razumije i prati“ vjernike svih dobnih skupina, potreba i staleža.

„Neka taj Plan bude temelj, a ne granica – orijentir koji potiče slobodu duha, kreativnost i povezanost. Neka svi članovi povjerenstava osjete povjerenje koje im je dano i budu nositelji žive i vidljive Crkve u župnoj zajednici i izvan nje. Krist nas poziva da budemo glas, ruke i srce Crkve danas“, poručio je nadbiskup Zgrablić povjerenicima i posredno svim dionicima pastoralnih aktivnosti u Zadarskoj nadbiskupiji, u želji da se produbi eklezijalno zajedništvo u mjesnoj Crkvi kroz liturgijska slavlja, molitvu, sakramente, različite duhovne susrete i dijalog.

Svi prijedlozi opisani su u duhu prilaženja i izgradnje žive zajednice vjernika u kojoj „nitko nije zaboravljen, gdje se vjera pretače u konkretna djela i zajedništvo, a Isus dolazi tamo gdje ga se čeka s najviše čežnje“, poručio je mons. Zgrablić.

Predložene inicijative i teme „jačaju osjećaj pripadnosti Crvi i otvorenosti za Krista u zajedničkom hodu vjere“, u zahvalnosti za primljene darove, ali i potrebu da ih se razvija i u odgovornosti za buduće naraštaje u prijenosu vjere.

Nadbiskup je rekao da su napisani pastoralni prijedlozi u službi doprinosa rasta osobne i zajedničke vjere u suradnji između svećenika i vjernika laika, u njihovoj međusobnoj podršci, u Crkvi „u kojoj laici, vođeni Duhom Svetim, prepoznaju i ostvaruju svoje poslanje kroz aktivno sudjelovanje u životu zajednice i širenje evanđeoskih vrijednosti u društvu“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Misu zadušnicu u crkvi sv. Kvirina mučenika na paškom groblju i sprovodni obred za Iku Tičić, majku don Darija Tičića, župnika Biograda n/m, u srijedu, 4. lipnja, na Gradskom groblju u Pagu, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Don Darijeva majka Ika, rođ. Potočnjak, preminula je u ponedjeljak, 2. lipnja, u 73. godini života. Nadbiskup je zahvalio Iki „za vjeru, predanost Gospodinu, za majčinsko srce, za ljubav prema svećenicima i njihovoj službi, za skromnost i jednostavnost“. Izrazio je sućut Ikinom suprugu Anti te njenim sinovima Tončiju i don Dariju, rekavši da je vjera snaga i u tom trenutku.

Nadbiskup je poželio da nas ta smrt „utvrdi u vjeri i još više sjedini s Bogom, još jače poveže sa svetima i pokojnicima koji žive u Bogu te sjedini u vjernosti i ljubavi prema Bogu i bližnjemu; da nas i ta smrt podsjeti da nijedna ljubav i učinjeno dobro u Bogu ne umire, nego se preobražava u našu proslavu u Bogu“, poručio je mons. Zgrablić. Na sprovodu pred otajstvom smrti i uskrsnuća s pouzdanjem u obećanje vječnog života, s pobožnošću i poštovanjem, ispratila se Ika na putu prijelaza s ovoga svijeta Ocu, moleći da joj milosrdni Krist bude svjetlo, mir i život vječni.

Razmatrajući navješteno Evanđelje po Ivanu i Isusove riječi: “Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod”, nadbiskup je rekao da je čas o kojem Isus govori čas Njegove muke, smrti i uskrsnuća, u kojem će se u potpunosti ispuniti Njegovo poslanje.

„Taj čas nije trenutak trijumfa u ljudskom smislu, nego trenutak kad će Božja ljubav i slava biti objavljene do kraja. Isus zna da jedino kroz smrt može doći do uskrsnuća, da samo žrtvom može donijeti život svijetu. Taj čas Isus je čekao s punom sviješću, s predanjem Ocu, jer zna da će se u tom času proslaviti On, ali i Očevo ime i spasenje čovjeka“, rekao je mons. Zgrablić.

„Isusova smrt nije tragedija, nego objava slave. Taj čas križa i smrti nije čas gubitka i nestanka, nego čas u kojem se rađa novi život. Kao što porođajna bol donosi trpljenje, ali i novi život, tako i Isusova muka otvara vrata spasenja. U toj smrti ne gubi se ništa što je vječno – gubi se samo ono prolazno, da bi se rodilo neraspadljivo. To je proslava Sina Čovječjega: u poniznosti križa zasjala je punina ljubavi, a u prihvaćanju patnje rodila se milost za cijeli svijet“, poručio je nadbiskup. Pšenično zrno koje umire „nije samo slika prolaznosti, nego plodnosti i obilja novog života. Smrt ima smisao kad je sjedinjena s Bogom, s Ljubavlju. I Isusova smrt, kao i svaka smrt u Bogu, nije kraj, nego ulazak u život koji se ne gubi“, rekao je mons. Zgrablić.

Ika Tičić, žena vjere, majka, supruga, ostavila je za sobom rod životima koje je oblikovala ljubavlju, strpljivošću, molitvom i predanošću; don Dario služi Kristu i Crkvi „snagom osobnog duhovnog poziva i dubokim korijenima obiteljske vjere u koju je utkana Ikina ljubav prema Bogu, prema svećeniku i dubokom poštovanju prema svećeničkoj službi“.

Ikin život nastavlja donositi dobro u drugima: u vrijednostima koje je prenijela, u vjeri koju je svjedočila, u ljubavi koju je darivala. Taj plod oblikuje druge i ono što vodi k Bogu, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je razmatrao i Isusove riječi u molitvi: “Duša mi je sada potresena. I što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa! Ali zato dođoh u ovaj čas. Oče, proslavi ime svoje!” (Iv 12,27-28).

„Za Isusa je trenutak blizine osobne smrti čas najveće ljudske napetosti i bezuvjetne poslušnosti Ocu. Isus ne skriva svoju potresenost; On je Božji Sin, ali i potpuni čovjek, sa stvarnim strahom pred patnjom i smrću. No, Isus ne razmišlja kako pobjeći od smrti. On u smrti vidi vrijeme svoga ispunjenja. Umjesto plana bijega, moli Oca da se u njegovoj smrti proslavi Očevo ime.

Isus traži da se u njegovoj muci, smrti, njegovom trpljenju i uskrsnuću, objavi prava narav Boga: ljubav do kraja, milosrđe jače od grijeha, život jači od smrti. To je slava Očeva – ne moć u ljudskom smislu, nego Božja vjernost čovjeku i Njegovim obećanjima, Njegovoj pravednosti koja se očituje u milosrđu i neizmjernoj ljubavi koja spašava čovjeka“, rekao je nadbiskup, istaknuvši odgovor na Isusovu molitvu u glasu s Neba: “Proslavio sam i opet ću proslaviti”.

„Bog Otac potvrđuje da je u Isusovom dosadašnjem životu i djelovanju već očitovana Njegova slava – kroz naviještanje Kraljevstva nebeskog, kroz mnoga znamenja koja je činio, kroz oproštenja koja je dijelio, kroz istinu koju je živio – ali sada će ta slava biti zapečaćena križem, potpunim sebedarjem. U Isusovoj smrti koja izgleda kao poraz, Bog objavljuje svoju najveću pobjedu: da On ljubi do kraja, On je ljubav koja ne postavlja uvjete i koju ništa ne može zaustaviti te u toj ljubavi nudi spasenje svima“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da naša vjernost i ljubav imaju vječnost u sebi, jer dolaze od Boga i vode Bogu.

„Smrt ostavlja prazninu, ali nije kraj. U Kristu i s Kristom, smrt je novo rođenje. Vjera nas uči da Bog nije odsutan u boli. On je ušao u našu patnju, u našu smrt, On je patnju i smrt preobrazio u uskrsnuće, u proslavu. Isus nije pobjegao od časa smrti, nego je u smrti otkrio novi život“, poručio je mons. Zgrablić.

Zahvalio je Bogu za život Ike i Božju proslavu koja će se očitovati u njenom životu. „U svom skromnom, svakodnevnom životu, Ika je znala tko je Gospodar njenog vremena. Živjela je skromno, dostojanstveno i tiho, kao što pšenično zrno nije glasno kad umire, ali iz njega niče novi život“, rekao je nadbiskup. U molitvi za dušu Ike, poželio je da je Gospodin primi među svete i izabrane i da uđe u radost svoga Gospodina.

I.G.

Foto: Tin Vidov / Privatna arhiva

Josip Motušić, župljanin župe Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru i zamjenik ravnatelja Caritasa Zadarske nadbiskupije, primljen je za kandidata za trajni đakonat u Zadarskoj nadbiskupiji za vrijeme misnog slavlja u nedjelju, 1. lipnja, koje je u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Zadru predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Bog želi ljubiti i djelovati u nama; da naše riječi, naši postupci, naši izbori postaju mjesto Božjeg djelovanja u svijetu. Tada vječnost prodire u sadašnjost“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je „svaki kršćanin pozvan  postati mjesto susreta između neba i zemlje, između Božje svetosti i ljudske svakodnevice. Kršćanin je pozvan biti Božja prisutnost između ljudskog i božanskog, između prolaznosti i vječnosti, svjetla i tame“.

„Jedinstvo naše povezanosti s Bogom postiže se kroz vjeru, molitvu i vjernost Kristovoj riječi, kroz sakramente, u kojima nas Gospodin sjedinjuje sa sobom i jedne s drugima. Jedinstvo se postiže kroz konkretnu ljubav: praštanje, služenje, strpljenje, dijeljenje, odricanje, žrtvu. Put jedinstva nije lagan, ali je moguć jer nas Isus vodi i jer je njegova molitva za nas živa i djelotvorna, jer nam daje Duha Svetoga koji potpomaže našu nemoć“, poručio je nadbiskup, naglasivši da Bog dijeli svoj božanski život s nama ljudima, što znači sudjelovanje u sâmoj Božjoj naravi.

„Ta slava u nama treba postati znak i svjetionik drugima. Ona nas ne uzvisuje iznad drugih, nego nas posvećuje za druge. Isus želi da mi budemo njegovi svjedoci, nositelji njegove slave u svijetu – ne da budemo slavni, već da po nama bude slavljen Otac“, poručio je nadbiskup, rekavši da „Isusova slava nije svjetovna slava ni moć, nego slava Božje ljubavi, potpune predanosti i vjernosti. To je slava križa, slava služenja, slava darivanja samoga sebe, slava ljubavi, istine, uskrsnuća i punine života“.

Osobiti znak jedinstva između Boga i čovjeka je trajni đakonat kojega će primiti Motušić. „Taj čin događa se u lipnju, mjesecu koji je posvećen Presvetom Srcu Isusovu. Srce Isusovo je izvor svakog poziva i svakog služenja. Primanje kandidature za đakonat događa se u ozračju toga Srca koje sve ljubi, poziva i posvećuje“, rekao je nadbiskup. Istaknuo je da „Josip činom primanja kandidature javno iskazuje želju da postane služitelj Crkve, evanđelja i zajedništva, služitelj Kristove ljubavi u svijetu“, a smisao našeg služenja nalazimo u Kristu.

„To nije korak prema časti, višem položaju, boljoj plaći, nego korak u služenje,  u dublje zajedništvu s Bogom i braćom ljudima. Srž te službe je ono za što Isus moli: jedinstvo s Njim i međusobno“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo vjernike na molitvu za Josipov put prema trajnom đakonatu: „Neka njegov ‘Da’ Kristu bude nadahnuće da i mi budemo služitelji jedinstva, da budemo u svijetu, po našoj vjeri, djelotvorni kao kvasac u kruhu, sol u hrani, svjetlo u tami. Neka njegov primjer i nas potakne da osluškujemo Božji glas i da ga vjerno slijedimo. Molimo da u Josipovom služenju ljudi prepoznaju Krista koji ljubi, poziva i spašava“.

Nadbiskup je zahvalio Josipu što je „otvorio srce Gospodinu i rekao svoje ‘Evo me!’ u vremenu kada je lakše zatvoriti se i šutjeti; što je prepoznao Božji poziv i odlučio na njega odgovoriti“. Zahvalio je i Josipovoj supruzi, jer njegov odgovor nije moguć bez njene suglasnosti, podrške i vjere, njegovoj obitelji, djeci, najbližima, „jer oni s njim dijele teret i radost poziva“. Nadbiskup je zahvalio i  župi Belafuža, jer „duhovna zvanja ne niču u praznini, nego iz molitvene, žive zajednice koja vjeruje, svjedoči Krista živog i uskrslog i prati svoje članove“.

„Kada Josip stupa pred Crkvu s molbom da bude primljen među kandidate za sveti red đakonata, Crkva prepoznaje u Josipovom životu znakove Božjeg djelovanja, osluškuje Duha Svetoga i prepoznaje u Josipu spremnost da u konkretnoj životnoj situaciji, kao oženjen muškarac, živi đakonsko poslanje: služenje Bogu i ljudima“, rekao je mons. Zgrablić i čestitao Josipu na njegovoj otvorenosti Božjoj milosti. Njegov korak kandidature „nije ishitreni čin, nego plod dugog, višegodišnjeg, tihog sazrijevanja u vjeri, molitvi i radu, ali i odlučnog njegovanja Božjeg poziva u srcu“, poručio je nadbiskup.

Poželio je da Gospodin učvrsti Josipa u vjernosti te da put đakonske službe bude njegovo posvećenje i blagoslov za njegovu obitelj, suprugu i djecu, za župnu zajednicu i cijelu Crkvu.

Obred primanja kandidature za đakona

Nakon propovijedi nadbiskupa, na poziv don Ante Dražine, rektora sjemeništa ‘Zmajević’, po riječima: „Neka pristupi tko ima biti primljen među kandidate za sveti red trajnog đakonata Zadarske nadbiskupije – Josip Motušić’, Motušić je pristupio sa svoga mjesta u prezbiteriju ispred oltara i slušao riječi nadbiskupa Zgrablića koje prema obredu glase: „Predragi sine. Pastiri  i učitelji koji su odgovorni za tvoj odgoj i obrazovanje i svi koji te poznaju, dali su o tebi dobro svjedočanstvo i mi ga s punim povjerenjem prihvaćamo. Hoćeš li odgovoriti Gospodinu na Gospodinov poziv i svoju pripremu tako privesti kraju, da postaneš prikladan za službu Crkvi što ćeš je u svoje vrijeme primiti po svetom redu?“, upitao je nadbiskup Zgrablić. – „Hoću“, odgovorio je Motušić.

„Hoćeš li svoj život tako oblikovati, da Kristu Gospodinu i njegovom tijelu, koje je Crkva, uzmogneš vjerno služiti?“. – „Hoću“, odgovorio je Motušić.

„Crkva s radošću prima tvoju odluku. Bog neka dovrši što je u tebi započeo. Amen“, završne su riječi nadbiskupa Zgrablića prema obredu primanja u kandidate za trajni đakonat, nakon čega su vjernici molili Vjerovanje.

Biografija Josipa Motušića

Josip Motušić rođen je 30. lipnja 1977. u Zadru. Kršten je u crkvi sv. Šime u Zadru, a razdoblje osnovne škole proveo je u belafuškoj župi Uznesenja BDM gdje je primio sakramente Svete pričesti, Potvrde i Ženidbe.

Završio je srednju Tehničku školu u Zadru (tehničar za elektroniku). Josipov otac je od stradanja na bojištu, 90 % – ni invalid Domovinskog rata.

U 21-godišnjem braku sa suprugom Verom ima četvero djece. Kćer Nia je na prvoj godini studija, Petra pohađa drugi razred srednje škole, Mihael ide u 4. razred osnovne škole, a Gabrijela će 2025. / 26. školske godine krenuti u prvi razred.

Supruga radi u Gimnaziji Franje Petrića (MIOC) u Zadru kao profesorica Engleskog i Latinskog jezika. Diplomirao je na Kineziološkom fakultetu 2009. za profesora tjelesne kulture. Stručni ispit položio je 2012. godine.

Preddiplomski dvopredmetni studij, smjer Teološko – katehetski i Filozofija, upisao je 2013. g., a nakon njega diplomski studij u Zadru. Diplomirao je na temi „Joseph Ratzinger / Benedikt XVI. i povijesno – kritička metoda“ na Teološko – katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru.

Pet godina radio je kao školski vjeroučitelj. Od 2024. g. zaposlen je kao pomoćnik ravnatelja Caritasa Zadarske nadbiskupije.

U župi Uznesenja BDM aktivno djeluje 17 godina u župnom pastoralu, kao kateheta, izvanredni djelitelj pričesti, u radu s ministrantima itd.

Prethodni belafuški župnici Anđelko Buljat, Dario Tičić i sadašnji Mikulić, župni vikari, profesori na Teološko – katehetskom odjelu i aktivna župna zajednica bili su mu primjer i podrška u izgradnji zrele vjere.

Don Zvonimir Mikulić, belafuški župnik, zahvalio je Bogu što je jedan od župljana, Motušić, prepoznat kao kandidat za sveti red đakonata, kako bi služio kao trajni đakon u Crkvi. „Kandidatura je prvi od koraka koji prethodi đakonskom ređenju. Nadamo se da ćemo uskoro biti ojačani za trajnog đakona, poslužitelja Crkvi. Josip godinama služi u župi. Neka Bog pomogne Josipu na putu njegovog poziva i svima nama da se učvrstimo u onome u što nas Gospodin vodi“, potaknuo je župnik Mikulić.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić blagoslovio je sliku Gospe Maslinske u dvorištu ispred župne crkve koju je kao kapelicu kamenom obložio i plato na kojem se nalazi popločao kamenoklesar Antonio Vulić iz Zadra sa sinom Antom, kao zavjetni dar župi. Na tom mjestu brojni vjernici i prolaznici zaustavljaju se u molitvi Majci Božjoj.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

ZADAR: Primanje Josipa Motušića za kandidata za sveti red đakonata – Propovijed nadbiskupa Milana Zgrablića

 Josip Motušić, župljanin župe Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru i zamjenik ravnatelja Caritasa Zadarske nadbiskupije, primljen je za kandidata za trajni đakonat u Zadarskoj nadbiskupiji za vrijeme misnog slavlja Sedme vazmene nedjelje, 1. lipnja, koje je u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Zadru predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

 1. Isusova molitva za one koji će povjerovati

Draga braćo i sestre,

današnje evanđelje iz 17. (rr. 20 – 26) poglavlja Ivanova evanđelja vodi nas u sâmo srce Isusovog života i molitve, a time i u središte naše vjere. U trenutku neposredno prije svoje muke, Isus ne moli samo za učenike koji su tada bili uz njega, već moli, kako on kaže, “i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene” (Iv 17, 20). Isusova molitva obuhvaća i nas danas. Njegova molitva nadilazi prostor i vrijeme, ona je svevremenska. Ona je molitva za Crkvu – kroz sve vjekove, i za svakoga od nas osobno.

2. Poziv na jedinstvo u ljubavi Oca i Sina

Isus u toj molitvi izriče svoju najdublju želju: “Da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi” (Iv 17, 21). Jedinstvo između Oca i Sina, kojemu smo pozvani pristupiti, nije tek neka apstraktna ideja ili formalno zajedništvo, nije članstvo u nekom klubu, udruzi ili bratstvu. To je otajstveno i stvarno sudjelovanje u sâmom Božjem životu. Po krštenju smo ucijepljeni u Krista i po Duhu Svetome uvedeni u zajedništvo Presvetog Trojstva. Po Kristu, zajedništvo s Bogom je život u Životu.

Isus ne poziva samo da budemo njegovi sljedbenici, nego da budemo dionici njegovog božanskog života, njegove božanske ljubavi, one iste ljubavi kojom Otac ljubi Sina. U 15. poglavlju Ivanova evanđelja, Isus koristi snažnu sliku kako bi to pojasnio: “Ja sam trs, vi ste loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda” (Iv 15, 5). To jedinstvo nije samo blizina, nego organsko, životno sjedinjenje. Loza ne može donijeti plod ako nije povezana s trsom. Tako ni mi ne možemo donositi rod života, ne možemo živjeti puninom života, ljubiti, svjedočiti za Boga, ako nismo povezani s Kristom, ako nismo uronjeni u njegov odnos s Ocem.

Ova stvarnost naše vjere je uistinu nevjerojatna. Ne zato što je teško povjerovati u nju, nego zato što nadilazi svako ljudsko očekivanje, svaku našu predodžbu o Bogu. Bog, stvoritelj svemira, izvor svega što postoji, ne želi ostati udaljen, apstraktan ili nedostupan. Bog nije hladni apsolut, nijemi promatrač izdaleka, niti sudac koji nas prati iz sjene. Bog želi biti prisutan u najdubljoj unutrašnjosti našeg bića. On želi prebivati u nama, ne kao gost koji dolazi s vremena na vrijeme, nego kao Onaj koji čini našu dušu svojim trajnim prebivalištem.

To je središnje i čudesno otajstvo kršćanske vjere: da beskonačni i vječni, svemoćni i najveći Bog, traži blizinu sa smrtnim čovjekom. Da On, koji je sama punina života, želi podijeliti svoju božansku narav s onima koji su krhki, ranjeni, grešni. Ovo otajstvo naše vjere nije samo dar, nego i snažan poziv – poziv na preobrazbu cijelog našeg života. Jer tko se otvori Bogu, tko u sebi nosi Njegovu prisutnost, više ne može živjeti kao prije bez Boga. Srce koje u sebi nosi Boga ne može ostati zatvoreno, sebično ili ravnodušno. To srce koje mora kucati `božanskim ritmom srca`mora djelovati, mora ljubiti, mora svijetliti.

Bog želi ljubiti u nama. Ne samo da nas ljubi, nego želi da mi postanemo produžene ruke njegove ljubavi. On želi da naša ljubav ne bude ograničena našim simpatijama, emocijama ili raspoloženjima, nego da bude božanska ljubav u djelovanju – ljubav koja prašta, koja ne traži svoje, koja nije razdražljiva, koja ne pamti zlo, koja se ne raduje nepravdi, koja se raduje istini, koja sve podnosi, koja ne prestaje ljubiti čineći dobro i kada to drugi ne prihvaćaju (usp. 1 Kor 15).

Nadalje, Bog želi djelovati po nama. To znači da naše riječi, naši postupci, naši svakodnevni izbori postaju mjesto Božjeg djelovanja u svijetu. Kad tješimo tužnoga i neraspoloženoga, kad dijelimo s drugima, osobito potrebitima, kad opraštamo mužu, ženi, susjedu, kolegi na poslu, čak i neprijateljima – tada Bog djeluje kroz nas. Tada postajemo njegovi svjedoci, njegova živa prisutnost među ljudima. Tada vječnost prodire u sadašnjost.

Također, Bog želi biti prisutan u svijetu kroz nas. On ne dolazi po nekom spektakularnom čudu, senzacijama koje ruše naravne zakone i datosti, koje brišu slobodu čovjeka. Bog dolazi tiho, u svakodnevici, krotko, u nutrini vjernika, po milosti i po Duhu Svetome koji djeluje u srcu čovjeka. Svaki kršćanin pozvan je postati mjesto susreta između neba i zemlje, između Božje svetosti i ljudske svakodnevice. U tom smislu, kršćanin nije pozvan samo da ‘vjeruje’ u Božje postojanje, nego da bude Božja prisutnost – most između neba i zemlje, između ljudskog i božanskog, između prolaznosti i vječnosti, svjetla i tame.

Zajedništvo s Bogom je snažan poziv na preobražaj života. Ne radi se samo o vanjskim promjenama, nego o promjeni srca, uma, cijelog bića. To je poziv na svetost – ne kao nešto nedostižno ili rezervirano za rijetke, nego kao Božji plan za svakoga. Svetost je jednostavno to: biti prožet Bogom, biti Njegovo srce i svjetlo u svijetu.

I upravo zato, zajedništvo s Bogom je život koji nadilazi granice smrtnosti. Jer tko nosi Boga u sebi, već sada nosi klicu vječnosti. Smrt tada više nije kraj, nego prijelaz u puninu onoga što smo već započeli živjeti. Život s Bogom nije rezerviran za onostranost – on počinje ovdje i sada, u svakom trenutku kada kažemo “Da” Božjoj prisutnosti u nama.

U svijetu punom tame, podjela, tjeskobe i nesigurnosti, pozvani smo biti sjedinjeni s Bogom i  tako biti nositelji božanske ljubavi i svjetla. Ne svojim silama, ne svojim savršenstvom, nego snagom Onoga koji prebiva u nama. Kao što svjetiljka ne svijetli sama od sebe, nego jer je spojena na izvor svjetla, tako i mi postajemo svjetlo svijeta kada ostanemo sjedinjeni s Bogom, izvorom svakog svjetla i ljubavi.

3. Slava koju Isus predaje nama

Zašto je jedinstvo između Oca i Sina i nama važno? Jer iz njega izvire naš identitet, naša snaga i naše poslanje. Bez participacije u tom jedinstvu s Bogom, mi ne ostvarujemo naš identitet kao osobe. Stvoreni smo na ‘sliku Božju’ i ta slika postaje vidljiva i razumljiva u našem zajedništvu s Bogom.

Kako se postiže jedinstvo naše povezanosti s Bogom? Kroz vjeru, molitvu i vjernost Kristovoj riječi. Kroz sakramente – osobito euharistiju – u kojima nas Gospodin sjedinjuje sa sobom i jedne s drugima. Jedinstvo se postiže kroz konkretnu ljubav: praštanje, služenje, strpljenje, dijeljenje, odricanje, žrtvu. Put jedinstva nije lagan, ali je moguć – jer nas Isus vodi i jer je njegova molitva za nas živa i djelotvorna, jer nam daje Duha Svetoga koji potpomaže našu nemoć.

No, Isus, u molitvi koju smo čuli, ide još dublje – govori o slavi koju mu je Otac dao i koju on sada daje nama: “Slavu koju si ti dao meni, ja dadoh njima” (Iv 17, 22), kaže Isus. Kakva je to slava? To nije svjetovna slava ni moć, nije slavlje ‘zvijezda’ ovoga svijeta, nego slava Božje ljubavi, potpune predanosti i vjernosti. To je slava križa, slava služenja, slava darivanja samoga sebe, slava ljubavi, slava istine, slava uskrsnuća, slava punine života. Otac je proslavio Sina jer je Sin potpuno ispunio njegovu volju – ljubio je do kraja. I sada tu slavu Isus daje nama: poziv da živimo ljubav do kraja, da budemo njegov odraz u svijetu.

Bog dijeli svoj božanski život s nama. To nije mala čast – to je sudjelovanje u sâmoj naravi Božjoj. Ta slava u nama treba postati znak i svjetionik drugima. Ona nas ne uzvisuje iznad drugih, nego nas posvećuje za druge. Isus želi da mi budemo njegovi svjedoci, nositelji njegove slave u svijetu – ne da budemo slavni, već da po nama bude slavljen Otac.

4. Isusova želja da budemo gdje je on

Isus zatim izriče još jednu snažnu želju: “Oče, hoću da oni koje si mi dao budu sa mnom gdje sam ja” (Iv 17 ,24). Gdje je Isus? On je u slavi Očevoj, u punini božanskog života, u vječnoj ljubavi. Isus i nas tamo želi dovesti. To znači da naše jedinstvo s Bogom nije privremeno, trenutno, izdvojeni trenutak u danu ili tjednu našega života, nego vječno. Naš konačni cilj nije tek biti dobri ljudi na zemlji, nego biti s Isusom u njegovoj slavi – u nebu, u Očevoj prisutnosti, u punom zajedništvu s Trojedinim Bogom i jedni s drugima. To je nada koju nosimo u sebi. To je obećanje koje nam je dano. I to je motivacija da već sada živimo to zajedništvo – kao predokus neba.

5. Đakonat – služenje jedinstvu i ljubavi

Danas, u ovoj župnoj zajednici, svjedočimo osobitom znaku tog jedinstva između Boga i čovjeka – gospodin Josip Motušić, jedan od naše braće po vjeri i sakramentu svetog krsta bit će primljen među kandidate za sveti red trajnog đakonata. Ovaj čin događa se upravo prvoga dana mjeseca lipnja, mjeseca koji je u Crkvi posvećen Presvetom Srcu Isusovu. Srce je simbol Isusove božanske i ljudske ljubavi iz kojega izvire njegova molitva, iz kojeg proizlazi želja za jedinstvom, iz kojeg zrači slava i poziv na zajedništvo u vječnosti. Srce Isusovo jest izvor svakog poziva, svakog služenja i svake nade.

U tom svjetlu, primanje kandidature za đakonat još snažnije odzvanja – jer se događa u ozračju toga Srca koje sve ljubi, koje poziva, koje posvećuje. Naš Josip ovim činom  primanja kandidature javno iskazuje želju da postane služitelj Crkve, služitelj evanđelja i zajedništva, služitelj Kristove ljubavi u svijetu. To nije korak prema časti, višem položaju, boljoj plaći, nego korak u služenje, korak u dublje zajedništvu s Bogom i braćom ljudima. A srž te službe je – upravo ono za što Isus danas moli: jedinstvo s Nije i međusobno.

6. Jedno u Kristu – nada svijeta

U ovoj svetoj misi osobito molimo za našeg brata Josipa koji je na putu prema trajnom đakonatu. Neka njegov “Da” Kristu bude nadahnuće i nama da i mi budemo služitelji jedinstva, da budemo u svijetu, u našim obiteljima, u našoj župnoj zajednici, po našoj vjeri, kao kvasac u kruhu, sol u hrani, svjetlo u tami – skromni, nenametljivi, ali djelotvorni. Molimo da u Josipovu  služenju ljudi prepoznaju Krista koji ljubi, koji grli, koji poziva, koji spašava.

A i svima nama, braćo i sestre, Isusova molitva neka bude snaga da živimo u duhu ove molitve. Neka Isusov vapaj u molitvi nađe odjeka i odgovor u našem životu. Gledajmo Krista. Približimo se njemu. Prigrlimo njegovu riječ. Jer u jednome Kristu – jedno smo. U njemu nalazimo temelj našeg zajedništva, smisao našeg služenja i izvor naše nade.

7. Izbor, zahvala i čestitka

Braćo i sestre!

Kada naš brat po vjeri, Josip, danas stupa pred Crkvu s molbom da bude primljen među kandidate za sveti red đakonata, Crkva prepoznaje u Josipovu životu znakove Božjeg djelovanja, osluškuje Duha Svetoga koji puše gdje hoće (usp. Iv 3, 8) i prepoznaje u Josipu spremnost da u konkretnoj životnoj situaciji – kao oženjeni muškarac – živi đakonsko poslanje: služenje Bogu i ljudima.

Stoga, u ime ove mjesne Crkve zadarske, želimo mu zahvaliti. Hvala ti, Josipe, što si otvorio srce Gospodinu i rekao svoje „Evo me!” u vremenu kada je lakše zatvoriti se i šutjeti. Hvala ti što si Bogu dozvolio da s tobom čini nešto lijepo i veliko.

Zahvaljujemo i tvojoj supruzi, jer tvoj odgovor nije moguć bez njezine suglasnosti, podrške i vjere. Zahvaljujemo tvojoj obitelji, tvojoj djeci, tvojim najbližima – jer oni s tobom dijele teret i radost poziva. Hvala i ovoj župnoj zajednici – jer duhovna zvanja ne niču u praznini, nego iz molitvene, žive zajednice koja vjeruje, svjedoči Krista živog i uskrslog i prati svoje članove.

Dragi Josipe, čestitamo ti na tvojoj otvorenosti Božjoj milosti. Tvoj današnji korak nije ishitreni čin, nego plod dugog, višegodišnjeg, tihog sazrijevanja u vjeri, molitvi i radu, ali i odlučnog njegovanja Božjeg poziva u srcu. Hvala ti što si Božji poziv prepoznao i odlučio na njega odgovoriti.

Neka te Gospodin u toj vjernosti učvrsti. Neka ovaj put đakonske službe bude tvoje posvećenje i blagoslov za tvoju obitelj, tvoju suprugu i djecu, za ovu župnu zajednicu i cijelu Crkvu. Neka tvoj primjer i nas potakne da pozorno osluškujemo Božji glas i da ga vjerno slijedimo. Amen.

+ Milan Zgrablić,

nadbiskup

Zadar – Belafuža, 1. lipnja 2025.

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je članovima crkvenih zajednica, pokreta, udruga i drugih oblika zajedničkog okupljanja u Zadarskoj nadbiskupiji, Poziv na Duhovsko bdjenje koje će se u katedrali sv. Stošije u Zadru održati u subotu, 7. lipnja. Poziv nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Tradicionalno duhovsko bdjenje u Zadarskoj nadbiskupiji u organizaciji Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, crkvene zajednice i pokrete, koje nas okuplja i ove godine, ima osobitu dubinu jer ga želimo proslaviti u ozračju Jubilejske godine koju živimo pod geslom „Hodočasnici nade“. Ovo posebno vrijeme milosti i duhovne obnove poziva nas – kao narod Božji, kao vjernike i svjedoke Kristove ljubavi – da još dublje obnovimo svoju vjeru, svoje zajedništvo i svoje poslanje. To je poziv da hodimo zajedno, kao braća i sestre, nošeni nadom koja dolazi od Duha Svetoga.

Stoga vas, dragi članovi zajednica, pokreta, bratovština i sestrinstava te svih drugih oblika zajedničkog okupljanja koje djeluju u župama Zadarske nadbiskupije (župna pastoralna vijeća, ekonomska vijeća, caritasove skupine, župni zborovi, zajednice i zborovi mladih, dječji zborovi, vjeroučitelji, župni animatori, ministranti…), srdačno pozivam da se svi zajedno okupimo na Misi bdjenja uoči svetkovine Duhova, koju ćemo slaviti u Katedrali sv. Stošije u Zadru, u subotu, 7. lipnja 2025., s početkom u 20,00 sati.

Naša katedrala nije samo povijesno i duhovno središte, već i vidljivi znak jedinstva Crkve koja živi u Zadarskoj nadbiskupiji. Zato vas pozivam da upravo tu, kao jedno tijelo u Kristu i kao zajednica vjernika u različitosti darova i karizmi, zajedno slavimo Duha Božjega koji okuplja, pokreće i jača Crkvu.

Sudjelovanje na ovom zajedničkom molitvenom bdjenju od velike je važnosti iz više razloga. To nije samo pobožna gesta – to je ponajprije čin žive vjere, odgovor srca na Božji poziv i snažno svjedočanstvo naše odanosti Kristu, ali ujedno i znak naše ljubavi prema Bogu i prema Božjem narodu –  Crkvi. To je trenutak u kojem svi mi – različiti, ali povezani istim Duhom – postajemo jedno mistično Tijelo Krista uskrsloga, urastajući u jedan glas, jedno srce koje kuca za Boga i čovjeka. Naša različitost nije prepreka, već bogatstvo – ona je znak istog Duha Svetoga koji puše gdje hoće i koji svakom daje darove za zajedničko dobro.

U Isusovoj molitvi koju nam je sv. Ivan zapisao, slušamo kako se obraća Ocu riječima: “Da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao” (Iv 17, 21). Upravo ta molitva duhovni je okvir našega bdjenja – kako bi se i u ovoj noći, pred silaskom Duha Svetoga, ujedinili u Kristovoj molitvi za jedinstvo, međusobnu ljubav i mir u našim srcima i svijetu.

Upravo u tom duhu ohrabruje nas i papa Lav XIV., koji je u svojoj prvoj homiliji, na Trgu sv. Petra 18. svibnja ove godine, poručio:

„Svjetlom i snagom Duha Svetoga gradimo Crkvu utemeljenu na Božjoj ljubavi, znak jedinstva, misionarsku Crkvu koja širi ruke svijetu, koja naviješta Riječ, koja se ne boji biti uznemirena poviješću i koja postaje kvasac sloge za čovječanstvo. Zajedno, kao jedan narod, kao braća, svi kročimo ususret Bogu i ljubimo se međusobno“.

Ova Papina poruka i želja naš je putokaz. Zajedništvo nije samo organizacijska potreba, ono je duboko kršćansko i duhovno svjedočanstvo – jedinstva, međusobne ljubavi i žive vjere. Zato vas još jednom pozivam i srcem potičem: dođite na molitveno bdjenje uoči svetkovine Duhova, budimo zajedno u molitvi i iščekivanju Duha Svetoga!

Pozivam i sve župnike i svećenike naše Nadbiskupije da osobno potaknu članove svojih župnih zajednica na sudjelovanje u ovom duhovskom molitvenom susretu. Pozivam i sve svećenike, koji god mogu da osobno sudjeluju – kao pastiri koji bdiju zajedno sa svojim narodom i svjedoče jedinstvo Crkve u Duhu Svetom.

Neka naše bdjenje pred Duhove ne bude tek formalno okupljanje, već istinski odgovor na Isusovu molitvu za jedinstvo. Neka to bude noć bdjenja u kojoj nas Duh Sveti združuje u jedno, jača u međusobnoj ljubavi koja nadilazi razlike, obogaćuje u vjeri koja svijetli u tami, krijepi u nadi koja okuplja i gradi.

Radujem se zajedničkom susretu u molitvi, pjesmi i slavlju Boga Duha Svetoga.

Uz srdačan pozdrav i poštovanje,

+ Milan Zgrablić, v.r.

nadbiskup

Na svetkovinu Uzašašća Gospodinova, svečano misno slavlje u župi Uzašašća Gospodinova u Pakoštanima u četvrtak, 29. svibnja, predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić.

„Uzašašće pred nas stavlja nebo kao cilj, vječnu radost, a Gospa je bila prva nositeljica te Radosne vijesti i Duha Božjega. Bog je sišao u ljudsko tijelo, postao čovjekom, da bi nakon žrtve križa i smrti, slavno uskrsnuo i uzašao Ocu nebeskom kao pravi Bog i pravi čovjek“, rekao je biskup Rogić, razmatrajući događaj koji se zbio 40 dana od Uskrsa i Marijinu ulogu u zajedništvu s učenicima u iščekivanju Duha Svetoga.

„Tijekom 40 dana Isus se ukazivao učenicima, hrabrio ih i gradio njihovu vjeru, obećao im drugog Branitelja – Duha Božjega, Silu odozgor. Duh će ih osposobiti da budu svjedoci i navjestitelji Uskrsnuća, Radosne vijesti spasenja, otvorenih vrata neba, vječnosti na koju Bog poziva čovjeka“, rekao je mons. Rogić.

„Isusovo Uzašašće oživljava događaj kad je uskrsli Krist naočigled svojih učenika uzašao k Ocu nebeskom. On, pravi Bog i pravi čovjek, vratio se u puno zajedništvo božanske naravi, uznoseći k Ocu i našu ljudsku narav. Kao da se tim događajem dovršio događaj uskrsnuća. Pobijeđena je smrtnost ljudske naravi i ljudstvo sada ima siguran put u vječnost“, poručio je biskup, istaknuvši: „Bog je utjelovljenjem odložio svoje božanstvo, a uzašašćem je uzdigao naše čovještvo u zajedništvo božanske ljubavi Presvetog Trojstva“.

Krist je uzašao svome Ocu nakon što je „u potpunoj poslušnosti ispunio volju Očevu, izliječio čovjekov prvotni neposluh i donio pobjedu života nad smrću, pobjedu Božje ljubavi nad čovjekovim grijehom. Pozvao je svoje učenike da budu hrabri jer je On pobijedio svijet. Obećao im je da će biti s njima do svršetka svijeta, pozvao ih da čuvaju njegove zapovijedi i tako ostanu u njegovoj ljubavi“, rekao je mons. Rogić.

Biskup je upozorio da u našem vremenu punom nesigurnosti i neizvjesnosti, „nedostaje jasnoća što je dobro, a što zlo. Vrijednosti života, čovjeka, obitelji i ljudskog dostojanstva kao da se žele graditi na lažnim slobodama, lažnim temeljima čovjekove samodostatnosti. Božji zakon se gura u stranu, a čovjek želi svime zagospodariti“, upozorio je predvoditelj slavlja.

Mnogi nečemu robuju, tehnologiji, brzini života, narušenih odnosa među najbližima, sve većoj otuđenosti. „Rado bismo našli laka i brza rješenja za svaki problem, po mogućnosti nekom aplikacijom, što brže i bezbolnije. A duša traži mira i spokoja, nade i ljubavi, životnog poleta i radosti na duge staze“, rekao je biskup.

Podsjetio je da su i naši preci u svoje vrijeme nosili svoje breme. „Nije im bilo lako, ali su u molitvi i pouzdanju, snagom vjere ustrajali i vjeru nam prenijeli. Naši preci sve su započinjali molitvom i na kraju posla Bogu zahvaljivali. Božja riječ u kući se prepričavala. Od Božje riječi se živjelo i molilo“, rekao je mons. Rogić. U tom kontekstu, podsjetio je na Isusovu riječ učenicima: “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“.

Biskup je potaknuo vjernike da Božju Riječ čuvaju i nose „u srcu i pameti, u govoru i odlukama, da po njoj biraju što je dobro, a što zlo, što istinito, a što lažno“. Živeći po Božjoj riječi koja nas vodi k Ocu nebeskom zauvijek, otkriva se Božja ljubav.

„Nije to jednostavan zadatak za naše slabe ljudske snage, ali Bog nas ne prepušta samima sebi. Ako Božju Riječ čuvamo, ljubeći Spasitelja, zar će nam Bog uskratiti svoga Duha? Zato nam treba vrijeme slušanja i razmatranja Božje riječi. U tim trenucima dotaknuti smo ljubavlju Božjom koja donosi mir“, poručio je biskup.

Nakon Uzašašća, vjernici su ujedinjeni u molitvi, prisjećajući se apostola koji su s Marijom u molitvi iščekivali silazak Duha Svetoga. Marija je bila s apostolima u dvorani Posljednje večere i ustrajala je s njima u molitvi dok su čekali Duha Svetoga.

„Duh Sveti sišao je na Blaženu Djevicu Mariju da bi rodila Spasitelja, da bi se po Isusu preporodio čovjek za Nebo. Isus je uzašao na Nebo kao pravi Bog i pravi čovjek, da bi Duha Božjega poslao na sve ljude koji u njega povjeruju“, rekao je mons. Rogić, istaknuvši da je Marija primjer u slušanju Božje riječi, na što smo i mi pozvani.

„Marija je Božju Riječ nosila pod svojim srcem. Po njoj se Riječ Božja utjelovila, tijelom postala, djetetom rodila. Marija je Isusa stalno pratila: kad su mu klicali, kad su ga slavili i kad su ga osudili i razapeli. Marija je riznica Božje Riječi u radosti i u boli. I kad je razumjela i kad nije shvaćala, Božju Riječ je čuvala, ljubila i vjerovala. Ustrajala je u svom čuvanju Riječi Božje i sudionik je Isusove pobjede vječnog života“, poručio je mons. Rogić.

Potaknuo je vjernike da promisle koliko čuvaju Božju Riječ, Božje zapovijedi i koliko po njima žive; koliko je Isus njihov životni oslonac i mjerilo kojim promatraju sebe i svoje postupke; uče li od Krista živjeti ili su našli druge uzore po kojima se ravnaju.

„I prva zajednica kršćana imala je nedoumica kako nasljedovati Isusa. Odlučili su da slijediti Isusa znači živjeti drugačije nego svijet koji ne vjeruje i ne poznaje Isusa. Nadahnuti Duhom Božjim, nisu se klanjali lažnim idolima, nisu vjerovali lažnim obećanjima niti su se dali zavesti lagodnošću života koje drugoga iskorištava“, rekao je biskup.

Istaknuvši da su Božje zapovijedi, nadopunjene Isusovom zapovijedi ljubavi: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“ životni put koji vodi u vječnost, mons. Rogić je rekao: „Takav život drži nas u Božjoj blizini i njegovom blagoslovu, pa i kad prolazimo kroz nevolje. Božja obećanja su iznad svih drugih, neusporediva s bilo čime prolaznim na zemlji. Nosi ih vjera u Kristovo uskrsnuće“, poručio je biskup Rogić. U misi su koncelebrirali pakoštanski župnik Jerolim Lenkić i još desetorica svećenika.

I.G.

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Župa Pakoštane

Na 740. godišnjicu posvete zadarske katedrale sv. Stošije (27. svibnja 1285.-27. svibnja 2025.), misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u utorak, 27. svibnja, predvodio je don Josip Radojica Pinčić, katedralni župnik.

Don Josip je zahvalio za katedralu koju se naziva „majka svih crkava“ u mjesnoj Crkvi „Bogu i svim precima, duhovnim pastirima, nekadašnjim (nad)biskupima i svećenicima, koji su se pobrinuli da grad Zadar i Nadbiskupija dobiju veličanstvenu katedralu, punu izvanjske ljepote i unutarnjeg sklada. U njoj su se posvećivali biskupi, dočekivali novi nadbiskupi, zaređivali svećenici“, rekao je Pinčić.

„Zahvalni smo Bogu za sve što se dogodilo 27. svibnja 1285. godine, kada je na završetku njene obnove, katedralu ponovno posvetio tadašnji zadarski nadbiskup Lovro Periandar. Katedrala je posvećena nakon što je prethodno 1202. g. bila devastirana, razorena, opljačkana. Trebalo je pune 83 godine da se katedrala obnovi i da zablista u svom sjaju“, istaknuo je don Josip.

Naime, u studenom 1202., nakon opsade, grad Zadar osvojili su i razorili Mlečani, kada je i katedrala bila teško oštećena. Obnova katedrale trajala je kroz cijelo 13. stoljeće. Pročelje katedrale s kasnoromaničkim portalima, koje u gornjem dijelu ima arkade sa stupićima, dovršeno je 1324. godine.

U katedrali su kroz stoljeća slavljena misna slavlja, sakramenti, molitve, pobožnosti, „na izgradnju pojedinaca, obitelji i raznih zajednica. Brojni duhovni, molitveni susreti ugradili su se u baštinu katedrale i brojnih vjernika tijekom povijesti koji su dolazili u svoju katedralu i otvarali se Bogu, njegovoj prisutnosti, Božjoj Riječi i svetinjama“, poručio je don Josip, rekavši kako Crkva želi da se na poseban način obilježi posveta crkve, u župi i u biskupiji.

Arhitekt Ćiril Iveković rekao je da je „katedrala sv. Ivana u Trogiru za meditaciju, šibenska katedrala sv. Jakova da je za gledanje, a zadarska katedrala sv. Stošije da je za doček kraljeva“, podsjetio je Pinčić, rekavši da je zadarska katedrala dio i hrvatske povijesti. Bila je rušena i razarana kroz stoljeća, a u novijoj povijesti granatirana i u Domovinskom ratu.

Naime, 18. studenoga 1991., katedralu sv. Stošije srbijanski agresor pogodio je u zračnom napadu dvjema raketama koje su probile i oštetile dio njenog krovišta, dio galerije (matroneja) te tadašnje orgulje majstora Antona Jenka. Od 2010. g., u zadarskoj katedrali postavljene su treće po redu najveće orgulje u Hrvatskoj, iz njemačke radionice Eisenbarth.

„Na vremeniti način, katedrala je spomenik svoga vremena koja je doživjela lijepe i ružne događaje, pa i ratne od kojih ni ona nije bila pošteđena, ni u najnovije vrijeme, za vrijeme Domovinskog rata.

Već 740 godina susrećemo se sa svojim narodom u katedrali sakramentalno, molitveno i u zajedništvu slavimo razne događaje s Bogom. U katedrali se posvećuje zajedništvo u vjeri. Svaka crkva na poseban način izražava zajedništvo s Bogom. Crkva je najljepša kada smo mi, ljudi u njoj, sabrani oko Božje Riječi i njegovog Kruha“, rekao je don Josip, podsjetivši na riječi blagopokojnog nadbiskupa Marijana Oblaka: „Crkva je najljepša kada si ti u njoj“.

Istaknuvši da se tišinom i sabranošću u katedrali nastoji sačuvati sakralnost toga prostora, Pinčić je rekao da je  katedrala simbol grada i simbol novog Jeruzalema. Podsjetio je kako se kod posvete nove crkve stave križevi na zidove na sve četiri strane crkve, u znak jednoga grada ili 12 oznaka, kao što je bilo u jeruzalemskom hramu.

„Prvi kršćani okupljali su se u svojim domovima, slavili su euharistiju na dan smrti pokojnika, mučenika, na mjestu gdje su bili pokopani. Redovita euharistijska slavlja u prvim vremenima Crkve nisu se slavila u crkvama, nego u obiteljskim kućama. To je bio početak života Crkve u ranokršćansko vrijeme, za vrijeme progona kršćana. Nakon Milanskog edikta 313. g. počele su se graditi crkve, pa i Lateranska bazilika, stolna crkva Pape u Rimu“, podsjetio je don Josip.

Potaknuo je na molitvu Gospodinu „da se mi, živa Crkva, okupljamo i da dolazimo redovito slaviti Gospodina koji je jedini kamen temeljni. Neka bude zaglavni kamen kojega nitko neće pomaknuti iz središta našeg života, nego ćemo na njemu izgrađivati svoj katolički identitet“.

Poželio je da nam godišnjica posvete katedrale bude poticaj da s više ljubavi i vjere dolazimo u nju i molimo za naše obitelji i sve što nam je na srcu.

„Čestitamo rođendan katedrali, jer posveta katedrale je dan kad slavimo njen rođendan. To je časna i sveta uspomena ‘naše starice’ koja pod svojim svodovima, veličinom i ljepotom grli sve naše župne crkve u Nadbiskupiji.

Na katedralu gledamo kao na svoju majku. Ne sjećamo se samo događanja prije više od sedam stoljeća, nego želimo osvijestiti vjeru u Krista koji nas sabire oko biskupa na poseban način u stolnoj crkvi, jer u njoj stoluje nadbiskup. Katedrala je središnja crkva Zadarske Crkve, da budemo jedno, da u nama poraste svijest da je Gospodin naša glava“, poručio je katedralni župnik Pinčić.

Sarkofag u kojem su zemni ostaci sv. Stošije dao je izraditi zadarski biskup Donat koji je svetičine moći 810. g. donio iz Carigrada u Zadar i nalazi se u sjevernoj apsidi lijeve lađe katedrale gdje su i ostaci fresaka. U toj lađi nalazi se i grobnica zadarskih nadbiskupa, u kojoj su pokopani zadarski nadbiskupi Mate Garković, Marijan Oblak i Ivan Prenđa.

Osnovni podaci o arhitekturi katedrale sv. Stošije

Katedrala sv. Stošije datira iz tri razdoblja: ranog kršćanstva, iz 9. st. te iz 10., 11. i 12. stoljeća. Na prijelazu 12. / 13. st. bila je obnavljana i ponovno uspostavljena za redovitu liturgiju.

Zadarska katedrala izgrađena je u dva navrata, od 9. do 13. st., na temeljima starokršćanske bazilike iz 4. stoljeća. Prvotno je bila posvećena apostolskom prvaku sv. Petru, a od 9. st., otkad se u njoj nalaze moći sv. Stošije, prvostolnica nosi naziv ranokršćanske mučenice sv. Stošije.

Zadarska katedrala je najveća crkva u Dalmaciji, trobrodna romanička katedrala s prepoznatljivom rozetom na svom pročelju. Ima kasnoromaničke portale, a u gornjem dijelu malene arkade sa stupićima. Pohodili su je pape Aleksandar III. 1177. g., a Ivan Pavao II. 2003. g. za svog pohoda Zadru došao je u papamobilu ispred vrata katedrale i uputio blagoslov.

U monumentalnoj unutrašnjosti katedrale središnja lađa je tri puta šira od bočnih, a odijeljena je kamenim stupovima i pilonima. Ispod povišenog prezbiterija nalazi se kripta iz 12. stoljeća.

Korska sjedala u prezbiteriju u stilu cvjetne gotike izradio je Matej Morozan (1418. – 1450.). Nad glavnim oltarom je ranogotički ciborij iz 1322., a iza njega kamena katedra zadarskog nadbiskupa iz 13. stoljeća. Nad bočnim lađama nalazi se matronej.

U katedrali su pokrajnji oltari sv. Sakramenta, zatim oltar za relikvije na čijoj su unutrašnjoj strani vrata u reljefu ispisani nazivi 21 relikvije iz riznice zadarske katedrale koje su se nekad tu čuvale, a sada se te relikvije nalaze u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti Zadar; na lijevoj strani bočne lađe su oltari sv. Dominika, Duša u čistilištu i Srca Isusova.

Oltar sv. Sakramenta je izradio kipar A. Viviani 1718. g., bogato ukrašen stupovima i kipovima. Nad svetohraništem je Bogorodica s mrtvim Kristom u krilu. Sa strana su kipovi Mojsije i Ilije, a na krilima kipovi četvorice evanđelista, niže likovi kreposti i na antipediju Janje Božje.

Mramorni oltar sv. Dominika sa slikom sveca prenesen je iz istoimene zadarske crkve; oltar Duša u čistilišta izgradio ga mletački kamenoklesar Pietro Onega 1805., a oltarna slika je od Jakova Palme Mlađeg.

Šesterolisna krstionica iz 6. st. srušena je do temelja u savezničkim bombardiranjima 16. prosinca 1943. godine. Faksimilno je obnovljena 1989. godine.

Sakristija se naziva i kapelom sv. Barbare. Njeni zidovi i apsida su najstariji dijelovi katedrale, kao i podni mozaik u njoj s prikazom dva jelena, iz prve polovice 5. stoljeća.

Na lijevom rubu pročelja katedrale ugrađen je lav, a na desnom bik, simboli evanđelista Marka i Luke. U luneti glavnog portala je gotički reljef Bogorodice s Djetetom, desno je sv. Stošija, a lijevo sv. Krševan.

Uz bogati portal izrađene su figure četvorice apostola u grubom reljefu. U luneti lijevog portala je mistično janje, a na konzolama uz lukove motiv Navještenja: anđeo i Marija, koji su stariji od portala. U luneti desnog portala je samo mistično janje.

Zvonik zadarske katedrale građen je u dva navrata. Prizemlje i prvi kat zvonika katedrale izgrađeni su 1452., za vrijeme nadbiskupa Vallaressa, dok je gornje katove od 1890. do 1894. gradio engleski arhitekt Thomas Graham Jackson. Na ravnoj zidnoj plohi su stilizirani biljni mozaički ukrasi, a vijenci koji dijele katove istaknuti su mrežastim ukrasom. Na vrhu zvonika je visoka  osmerostrana piramida s mjedenim kipom anđela.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Peta sjednica Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, pokrete i zajednice Zadarske nadbiskupije održana je u utorak, 27. svibnja u svečanoj dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Pod predsjedanjem fra Bojana Rizvana, predstojnika Povjerenstva, na susretu su članovi iznijeli osvrt na protekle događaje u njihovoj organizaciji, dogovorili termine budućih susreta i sadržaj Duhovskog bdjenja, sudjelovanje pojedinih članova pokreta.

Rečeno je da su susreti bili kvalitetni, vjernici su izrazili zadovoljstvo i želju da se i dalje nastave održavati. Na nadbiskupijske susrete crkvenih pokreta pozvani su doći i članovi župnih zborova i župnih vijeća te se potiču župnici da ih pozovu na to sudjelovanje.

Povjerenstvo je upoznato sa sadržajem Pisma zadarskog nadbiskupa Milana  Zgrablića koje je poslano voditeljima, članovima pokreta i zajednica te župnicima i prihvaćeno je kao poticajno. Članovi su izrazili mišljenje da je takav dodatni poticaj od strane nadbiskupa koristan i potreban te se obraća svima u pozivu na dolazak i zajedništvo, jedinstvo i međusobnu ljubav u nadbiskupijskom susretu.

Potiču se župnici da ne organiziraju duhovsko bdjenje uoči svetkovine Duhova u svojim župama u isto vrijeme kad se u katedrali sv. Stošije održava duhovsko bdjenje na koje su pozvani doći svi članovi pokreta, zajednica i vjernici iz cijele Nadbiskupije.

Duhovsko bdjenje pokreta i zajednica će se održati u katedrali sv. Stošije u subotu, 7. lipnja te su dolaskom svi pozvani iskusiti ljepotu zajedništva mjesne Crkve. Misno slavlje s početkom u 20 sati će predvoditi nadbiskup Zgrablić. Pola sata prije bdjenja će biti mogućnost za sakrament ispovijedi u katedrali. Nakon mise će biti agape za sudionike.

Ružica Anušić, članica Povjerenstva, izradila je i poslala predstojniku i Ordinarijatu Zadarske nadbiskupije upitnik za župnike o zajednicama, pokretima i udrugama s kontaktima voditelja zajednica u župama, kako bi se ti podaci ažurirali i sabrali na jednom mjestu.

Dogovoreno je da će se sljedeće pastoralne godine održati tri susreta za članove pokreta, zajednica i udruga: u četvrtak, 2. listopada u crkvi sv. Frane, u srijedu, 14. siječnja 2026. na Svečanoj večernjoj u katedrali sv. Stošije na uočnicu Stošijine svetkovine i u subotu, 23. svibnja 2026., Duhovsko bdjenje  u katedrali sv. Stošije. Na sjednici je bio i don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

Ružica Anušić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Na zavjetnu svetkovinu Gospe od Zečeva u Ninu, u ponedjeljak, 26. svibnja, svečano večernje misno slavlje predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Gospa od Zečeva – Kraljica milosrđa

Evanđelje: Iv 2, 1 -11

1. Marija i narod: Povijest vjernosti i identiteta

Draga braćo i sestre,

na blagdan Gospe od Zečeva, u ovom kraljevskom gradu Ninu, važnom mjestu naše povijesti i vjere, okupljeni smo oko Blažene Djevice Marije koju danas i ovdje slavimo kao Gospu od Zečeva i u duhu ove Jubilejske 2025. godine, osobito kao Kraljicu milosrđa, kako je naziva i časti obrazac iz Zbirke misa o Blaženoj Djevici Mariji. Ovogodišnji blagdan Gospe od Zečeva sabire prošlost i sadašnjost, sve tamo od djelovanja u Ninu biskupa sv. Anselma, đakona sv. Ambrozija i sv. Marcele iz prvih kršćanskih vremena, pa do knezova Višeslava i Branimira, biskupa Teodozija, iz IX. st., pa do biskupa Jurja Divnića i Jelene Grubišić iz XVI. stoljeća, do danas – kada u Jubilejskoj 2025. godini obilježavamo 1100 godina od početka hrvatskog kraljevstva.

Danas promatramo prošlost i sadašnjost našeg naroda koji se uvijek s pouzdanjem utjecao Mariji, Majci svoga Sina Isusa – Krista Kralja i Kraljici svoga naroda. Kroz stoljeća, štovanje Blažene Djevice Marije bilo je duboko utkano u identitet našega naroda. U najtežim trenucima povijesti – ratova, izbjeglištva, egzodusa, gladi, bolesti i siromaštva, pa sve do Domovinskog rata kada su hrvatski branitelji nosili krunicu oko vrata moleći njezinu zaštitu i slobodu za svoj narod – hrvatski vjernici tražili su Marijin zagovor i utočište. Marija je bila naša duhovna sigurnost. Kroz njezin lik se oblikovalo kršćansko lice našeg naroda. Njeno štovanje nije bilo puka pobožnost, već čin povjerenja u Božju prisutnost po nebeskoj Majci koja razumije i vodi.

2. Kana Galilejska i svadba života: Marija koja vidi i djeluje

Današnje Evanđelje (Iv 2, 1-11) vodi nas u Kanu Galilejsku. Ovo prvo Isusovo znamenje kada pretvara vodu u vino na svadbi u Kani označava i objavljuje cijelo njegovo javno djelovanje. Evanđeoski ulomak, zapravo, i nas poziva na svadbu Božje ljubavi, zajedništva i radosne vijesti, gdje Marija ima posebno mjesto – zajedno s Isusovim učenicima – kao ona koja otkriva potrebu i otvara put objave Isusove slave i vjere u njegovo spasiteljsko poslanje. Riječi koje je izgovorila Isusu “Vina nemaju” – to nisu samo riječi koje žele spriječiti neugodnosti na svadbi. Vino u Svetom pismu simbolizira radost i puninu života. Psalmist kaže: “Vino razveseljuje srce čovječje” (Ps 104,15). Kada u našem životu ponestane radosti, smisla, snage za ljubav i zajedništvo, a svima se to događa, tada ni naši prirodni darovi i sposobnosti nisu dovoljni kako bismo došli do onoga što naše srce hrani. Potrebna nam je intervencija neba – Marija koja vidi i Isus koji preobražava. Bez njih, svadba, i sve što ona označava, postaje razočaranje, a život neplodan. S Isusom i Marijom i voda naše svakodnevice postaje vino – novo, izobilno i radosno. Na svadbi koja je mogla završiti sramotom i s neugodnosti, Marija prepoznaje potrebu prije svih drugih. Marija jednostavno kaže Isusu ono što je prva primijetila: “Vina nemaju” (Iv 2, 3). Ove Marijine riječi sažimaju njezino majčinsko srce. Ona vidi, ona suosjeća, i onda usmjerava sve prema svome Sinu.

A kada danas suvremenom čovjeku ponestane “vina” – kada nestane unutarnje snage, radosti, smisla u suživotu, kada ga pritisnu razočaranja, strahovi, gubitci i samoća – često traži utjehu u površnim ponudama svijeta: u uspjehu, užicima, nametanju ili bijegu, alkoholu i drogi. No, usprkos obilja toga, srce ostaje prazno, jer prava radost i ispunjenje ne dolaze izvana, od naravi, od svijeta, nego odozgor, od Boga. Bez Marijine prisutnosti koja nas vodi k Isusu, i bez Isusove intervencije u naš život koja „vodu života“ pretvara u vino – piće duhovno, ostajemo na razini ljudske nemoći. Tek kad priznamo da “nemamo vina” i kad dopustimo Mariji da govori Sinu za nas, otvaramo vrata Božjem djelovanju koje obnavlja naš život.

No, Marija nas ne vodi samo do Isusa, ona nas i uči kako se Isusu pristupa: “Što god vam rekne, učinite” (Iv 2, 5) – kaže Marija slugama, a kaže i nama. Ove riječi odražavaju srž naše vjere: poslušnost i povjerenje u Božju riječ. Isus može učiniti čudo u našem životu samo ako mu vjerujemo i slijedimo njegove riječi, čak i kad ne razumijemo odmah. Voda postaje vino tek kad, na njegovu riječ, napunimo posude vodom, i kad se usudimo kušati ono što izgleda običnim. Vjera nije samo osjećaj, ona je čin, djelovanje – odgovor na Božju riječ, poslušnost Božjoj Riječi. I tek tada, kad učinimo ono što nam Riječ Božja kaže, u našoj svakodnevnici počinje Božje čudo, očituje se slava Božja: praznina se ispunja, žalost postaje radost, a slabost i grešnost – milost.

3. Kraljevsko dostojanstvo poniznosti: Marija kao uzor i majka

Ovaj događaj u Kani Galilejskoj slika je Marije Kraljice milosrđa. Kraljica milosrđa vlada, osvaja ljudska srca i njima upravlja, snagom majčinske ljubavi, dobrotom i uviđavnošću. Njezino kraljevstvo, jer je u zajedništvu s njezinim Sinom, nije od ovoga svijeta, ali itekako dotiče ovaj svijet. Uznesena na nebo, sjedinjena je sa slavom svoga Sina, i tu prima najveće dostojanstvo koje jedna osoba može imati – jer je potpuno predana Bogu. A to dostojanstvo nije došlo kroz čast visokog društvenog položaja, visoko obrazovanje ili ljudske uznositosti, već kroz djelotvornu vjeru i poniznost. Marijina poniznost nije pasivnost ili poniženje, nego snaga žene koja živi u istini vjere. Sv. Terezija Avilska kaže da je poniznost ‘život u istini’ – istini o nama samima i o Bogu. Marija je znala da nije izabrana zbog svojih zasluga, nego zbog Božje milosti. Priznala je svoju malenost, što je pogledao na njezinu neznatnost (usp. Lk 1, 48), ali i veličinu Božje ljubavi: „Velika mi djela učini Svesilni“ (Lk 1, 49). Prava poniznost znači znati da smo grešni i ograničeni, ali istovremeno i znati da nas Bog neizmjerno ljubi i zove k sebi. Marija je živjela u toj istini – i zato je mogla biti potpuno slobodna za Boga, potpuno raspoloživa za njegovu volju, i potpuno otvorena za njegovo milosrđe.

Marija je Kraljica koja moli za nas. Marija je Kraljica na nebo uznesena koja vidi i ne okreće glavu od potreba svoje djece. Marija je Kraljica koja štiti svoj narod, svoju obitelj, svoju djecu, u pogibeljima, u nevoljama, bolesti, ratovima ili unutarnjim lomovima. Zato je zovemo „utjeha i nada u nevolji“. Jer to je – milosrđe, srce koje vidi tuđu nevolju i djeluje.

A mi? Mi smo, kako nas Jubilejska godina uči, hodočasnici nade. Marija ide ispred nas, kao Ona koja je već stigla na cilj života i zna put kako do toga cilja doći. I kao svaka prava Majka, ne ide bez nas, bez svoje djece. Ona hodočasti s nama, ona nas potiče, ona se zauzima za nas – da ne ostanemo bez „vina“, bez radosti, bez nade, bez svadbe ljubavi vječnog života.

4. Domoljublje s korijenima u vjeri: Identitet naroda i poziv na svetost

Braćo i sestre! Ovdje u kraljevskom gradu Ninu, na ovaj blagdan Gospe od Zečeva, želimo također obilježiti 1100. obljetnicu od kada je započelo hrvatsko kraljevstvo. Osobito to želimo obilježiti u vjerskom kontekstu.

Naši pređi kroz povijest znali su da bez Neba nema domovine. Nije slučajno da su prvi vladari povezivali svoju krunu s vjerom, i da su narodu ostavili ne samo kamen i pismenost, nego živu vjeru, crkve i molitve. Marija, Majka i Kraljica, bila je prisutna u srcu toga identiteta.

A što to znači za nas, kršćane, danas? To ponajprije znači živjeti, biti svjestan, da smo i mi po vjeri i sakramentu svetog krsta primili kraljevsko dostojanstvo – ne po ljudskoj zasluzi, već po Božjoj milosti. Krštenjem smo postali djeca Božja, uzdignuti u dostojanstvo sinova i kćeri Kralja nad kraljevima. To je najveći domet naše ljudske osobnosti – ovdje na zemlji, i u vječnosti. I zato trebamo biti svjesni te istine: nismo pozvani na prosječnost, već na svetost. Kraljevsko dostojanstvo ne znači moć, već poziv na odgovornost, čestitost, služenje, milosrđe.

No, danas se to dostojanstvo čovjeka često gubi i narušava: gubitkom volje za prenošenjem života, praksom pobačaja, spolnom razuzdanošću, kulturom smrti, duhom materijalizma i relativizma, gdje svatko sebi određuje što je dobro, a što nije. Život bez moralnih principa udaljuje čovjeka od istine i Boga i ostavlja ga praznog. Marija nas uči kako se to dostojanstvo živi – ponizno, s povjerenjem, u službi Bogu i ljudima.

5. Zahvala za Domovinu

Tisućljeće je i jedno stoljeće otkako je naš narod kročio na povijesnu pozornicu, ne samo kao narod s teritorijem i kraljem, već kao narod s vjerom u Boga.

Danas rastemo na tom čvrstom i dubokom povijesnom korijenu. Taj je korijen koji je zasađen u zemlji na kojoj stojimo, a natopljenoj molitvama i znojem, krvlju i pjesmom, vjerom i trpljenjem. I pitamo se: što ostaje iza nas kad ovozemaljski život prođe, kad naše vrijeme mine? Što ostavljamo kao baštinu našim nasljednicima, našoj djeci? Ostavljamo  dar, dar zemlje, dar Domovine, dar naroda, dar vjere u Boga koji nas nije zaboravio niti napustio, dar Majke koja nas ljubi i prati na putu života iz generacije u generaciju.

Zato danas, na blagdan Gospe od Zečeva u kraljevskom gradu Ninu i uz spomen 1100. obljetnice od početka hrvatskog kraljevstva, ne slavimo samo prošlost – danas zahvaljujemo za ono što imamo.

Hvala Ti, Gospodine, za našu Domovinu,
za kraljeve i upravitelje, predsjednike i državnike koji su krunili svoju vlast vjerom u Boga i Evanđeljem,
za majke koje su rađale djecu i učile ih moliti i Boga ljubiti,

za očeve koji su trudom i znojem hranili svoje obitelji,
za svece koje si podigao iz ovoga tla,

za mučenike, don Eugena Šutrina, don Janeza Kranjca, Ivu Mašinu i ostale ugodnike Božje, koji su izvrsno pšenično zrno koje donosi mnogo roda,
za branitelje koji su krunicu nosili kao štit.

Danas Ti zahvaljujemo ne samo što imamo ovu zemlju,
nego što imamo srce koje zna za nju moliti.

Na obljetnicu 1100 godina od krunidbe našega kraljevstva, mi Ti, Bože, donosimo jedinu krunu koju danas možemo isplesti i dati: krunu našeg zahvalnog srca.

Hvala Ti za domovinu Hrvatsku,
za sve njezine rane, jer su nas naučile moliti,
za sve njezine ljepote, jer nas podsjećaju da si Ti velik, lijep i dobar,

za svaki komadić ove zemlje, jer je Tvoj dar – i naš zadatak.

Vjera kao izraz domoljublja

Braćo i sestre!

Narod koji zaboravi tko je i odakle dolazi, lako se izgubi u previranjima u svijeta i vremenu. Pravo domoljublje nije puka nostalgija za prošlošću, ni slijepa obrana svega što je `naše`. Ono nije vika slogana ni mahanje zastavom kad je zgodno. Istinsko domoljublje je odgovornost – tiha, ustrajna i svakodnevna. To je vjernost onome što je narod činilo čvrstim – vjera u Boga Trojedinoga, moral i ljubav nadahnuti Evanđeljem. Ljubav prema domovini bez ljubavi prema Bogu i Mariji postaje sebična i plitka. Samo u svjetlu Božje istine možemo jasno vidjeti što je vrijedno čuvanja, a što treba mijenjati i što predati kao baštinu i najveće dobro budućim generacijama.

Marija, ponizna službenica Gospodnja, nije brinula samo za sebe, već je čuvala ono što joj je povjereno – Isusa, život s Bogom, mir u srcu. Ona je uzor domoljublja koje nije agresivno, nego ono koje se daruje; nije glasno, nego tiho i duboko, iskreno i pouzdano.

U vremenu kada su navale nezdravih duhova jake, kada se dostojanstvo čovjeka lomi pod pritiscima ravnodušnosti i hedonizma, biti domoljub znači biti čuvar Božjega zakona upisanog u Svetom pismu i ljudskoj savjesti. Znači ne pristajati na laž radi mira, ne prodavati dušu za korist. Biti domoljub znači voljeti svoj narod tako što ćemo ga voditi prema istini, a ne ugađati mu u lažnim obećanjima, zabludama i ispraznim zabavama.

 Ljubav prema Mariji i Bogu nije dodatak domoljublju – ona je njegovo srce. Jer narod koji je Marijin zna da nije sam, zna Kome pripada, i zna kamo ide. To je narod hodočasnik: često umoran i ranjen, ali uspravan, u pokretu – ali s ciljem – u svijetu, ali ne od svijeta.

Naš narod je opstao jer je znao čiji je – Božji i Marijin, u Crkvi i s Crkvom. A danas, kad više ne vodimo bitke s mačem i kopljem, nego u srcu i duši, domoljublje znači čuvati ono što je Marija u srce pohranjivala i o čemu je u srcem razmišljala (usp. Lk 2 ,19): vjeru, Boga i život Isusov.

Biti domoljub danas znači govoriti istinu, slaviti Boga – a ne psovati ga; braniti i zauzimati se za slaboga, živjeti poštenje. I ne zaboraviti tko smo: narod koji hodočasti, ali ne bez cilja.

Zaključak

Zato, danas ovdje u Ninu, na blagdan Gospe od Zečeva, gledamo Mariju – ne kao daleku figuru, drvenu skulpturu okićenu zlatom i cvijećem, nego kao živu prisutnost, Majku, koja s nama hoda na putu života. Marija nas prati, ona nas zagovara i hrabri, i kao u Kani, i danas nas usmjerava prema Isusu.

Braćo i sestre, ne bojmo se utjecati Mariji: kao narod, kao obitelj, kao pojedinci. Ona je Kraljica milosrđa jer je u svome srcu doživjela Božje milosrđe, i jer nam je rodila i darovala sam izvor milosrđa – Isusa Krista.

Gospo od Zečeva, Kraljice milosrđa, Kraljice Hrvata,  moli za svoj narod, moli za nas. Amen.

+ Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Nin, ponedjeljak, 26. svibnja 2025.

Foto: I. Grbić