Bogoslov Ante Nimac primljen je u kandidaturu za svete redove đakonata i prezbiterata Zadarske nadbiskupije u nedjelju, 30. ožujka, za vrijeme misnog slavlja koje je u župnoj crkvi Rođenja BDM u Privlaci predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je čestitao Anti na „dosadašnjem putu, na njegovoj otvorenosti Božjem pozivu, na koracima koje je učinio s pouzdanjem i vjerom“. Izgovaranje njegovog ‘Da’ pred Crkvom je „početak dubljeg, osobnog oblikovanja“ te ga je pozvao da marljivo studira, produbljuje spoznaju vjere kako bi postao sve veći Kristov prijatelj i napredovao u krepostima poniznosti, čistoći srca, poslušnosti, revnosti, blagosti i ustrajnosti u molitvi. Mons. Zgrablić je poželio da Antino srce raste u sličnosti s Kristovim, a zajednica da ga prati molitvom.

Nadbiskup je istaknuo da se taj čin događa u župi Privlaka gdje je prije 80 godina mučenički stradao privlački župnik Eugen Šutrin, u vjernosti Bogu i gorljivošću za spasenje duša. „Izveli su ga navečer, 26. studenog 1945. iz župnog ureda, pod izgovorom da ide podijeliti bolesničko pomazanje, a ubili ga – ne zato što je nešto skrivio ili nekome nešto loše učinio, nego samo zato što je bio dobri pastir, svećenik po Kristovom srcu. Ubili su ga iz mržnje prema vjeri koju je odvažno svjedočio i živio. Njegova smrt i danas svijetli kao svjedočanstvo i kao izazov. I dok se jedan novi mladić stavlja na put prema oltaru, osjećamo povezanost svetih kroz vrijeme“, rekao je nadbiskup. Poželjevši da Antu nosi don Eugenov primjer vjere koja ne traži sigurnost, nego vjernost, nadbiskup je pozvao na molitvu za nova duhovna zvanja i za bogoslova Antu, „da ustraje i postane svećenik po Božjem srcu“.

Razmatrajući navješteno Evanđelje o milosrdnom Ocu i dvojici sinova, nadbiskup je rekao da je to prispodoba o Bogu koji nikada ne odustaje. „U njoj ni jedan sin nije uzor vjere. Mlađi sin traži slobodu bez povezanosti s Ocem. Gubi sve, pa i sebe. Stariji sin ostaje fizički kod kuće, ali je srcem daleko. On ne ljubi ni Oca ni brata, nego mjeri. Otac je pravi protagonist, slika Boga i uzor vjere“, rekao je mons. Zgrablić, navodeći osobine oca: ima srce koje prašta,
ne čeka ispriku i ne postavlja uvjete. „Bog ne traži savršene riječi, nego srce koje se vraća. I On prvi izlazi“, istaknuo je mons. Zgrablić.

„Otac se veseli dobru drugih. Slavlje za povratak mlađeg sina nije znak nepravde, nego ljubavi. On se veseli dobru, raduje obraćenju, slavi povratak. Pozvani smo naučiti se ne uspoređivati, nego slaviti dobro u drugima“, potaknuo je nadbiskup. Otac je blizu onima koji ne razumiju, ne odbacuje starijeg sina zbog nerazumijevanja i ne odustaje. „Otac čeka. Nosi čežnju u srcu. Kad sin dolazi, On ne pita ‘zašto’, nego grli. To je slika Boga koji nikada ne kaže: ‘Za tebe je kasno’. Otac ljubi besplatno, bez kalkulacije i mjere. Ljubav nije nagrada, nego početak. Otac ljubi jednoga i drugoga sina. I ne prestaje ljubiti, čak i kad ne razumiju. Ta ljubav nas mijenja“, poručio je nadbiskup. Rekavši da je to „poziv roditeljima, djeci, svećenicima, zaručnicima, katehetama, onima koji traže i koji se vraćaju.“, mons. Zgrablić je potaknuo da se u tome svi vježbamo i napredujemo.

Nakon propovijedi, Nimac je pristupio ispred oltara i nadbiskupa rekavši ‘Evo me’, na poziv „da ustane“ kao kandidat za svete redove. Nadbiskup je rekao kako su pastiri i učitelji koji su odgovorni za Antinu izobrazbu i oni koji ga poznaju, dali o njemu „dobro svjedočanstvo“ i Crkva ga s povjerenjem prihvaća. „Hoćeš li odgovoriti Gospodinovom pozivu i svoju pripravu tako privesti kraju, da postaneš prikladan za službu Crkvi što će je u svoje primiti u Svetom redu“, pročitao je mons. Zgrablić iz Obrednika, na što je NImac odgovorio „Hoću“. Nimac je odgovorio „Hoću“ i na pitanje nadbiskupa da će Crkvi, Kristovom tijelu, vjerno služiti. „Crkva s radošću prima tvoju odluku, Bog neka dovrši što je u tebi započeo“, rekao je zaključno nadbiskup Zgrablić, a svećenici odgovorili „Amen“.

Ante Nimac rođen je 25. svibnja 2002. u Zagrebu, od oca rodom iz Lišana Ostrovičkih i majke iz Zagreba. Pohađao je sjemenište u Zadru i želi biti na putu svećeništva za Zadarsku nadbiskupiju. Pohađa treću godinu Bogoslovije u Zagrebu.

Nadbiskup je predvodio tu misu kao završni susret s privlačkim vjernicima nakon kanonske vizitacije župe Privlaka. „Pastirski pohod nije samo formalnost – to je životan susret: s vama, vašim licima, vašom vjerom, vašim radostima i pitanjima. U ovom pohodu sastajemo se s angažiranim vjernicima koji svakodnevno svjedoče Evanđelje u župnom, obiteljskom i društvenom životu. Razmatramo i kako se upravlja materijalnim dobrima i vodi župna administracija, no srce pohoda uvijek je zajednička molitva – jer molitva povezuje sve: Boga, pastira i narod“, poručio je nadbiskup privlačkim župljanima te im zahvalio što čuvaju uspomenu na mučenika don Eugena Šutrina i što mole za njegovo proglašenje blaženim.

Uz privlačkog župnika Žarka Relotu, u misi su koncelebrirali vlč. Vlado Razum, rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu, vlč. Josip Đurin, prefekt zagrebačke bogoslovije, don Ante Dražina, rektor sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru i don Tin Vidov, tajnik zadarskog nadbiskupa. U misi su sudjelovali Antina obitelj i bogoslovi iz Zagreba.

Ines Grbić

PRIVLAKA: Ante Nimac primljen među kandidate za svete redove – Propovijed zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je misno slavlje na četvrtu korizmenu nedjelju, 30. ožujka, u župnoj crkvi Rođenja BDM u Privlaci, završavajući time svoj pastirski pohod toj župi. Za vrijeme mise, bogoslov Ante Nimac primljen je među kandidate za svete redove u Zadarskoj nadbiskupiji. Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre, dragi vjernici Župe Privlaka!

Na ovoj Četvrtoj korizmenoj nedjelji, u ovoj svetoj Jubilarnoj godini u kojoj Crkva – opća i mjesna – promišlja o kršćanskoj nadi, s velikom radošću slavimo ovu svetu misu zajedno. Čestitam vam na onome što s vjerom, trudom i zajedništvom gradite u svojoj župi, koja danas sudjeluje u pastirskom pohodu.

1. Pastirski pohod u znaku nade i vjernosti

Pastirski pohod nije samo formalnost – to je životan susret: s vama, vašim licima, vašom vjerom, vašim radostima i pitanjima. U ovom pohodu sastajemo se s angažiranim vjernicima koji svakodnevno svjedoče Evanđelje u župnom, obiteljskom i društvenom životu. Razmatramo i kako se upravlja materijalnim dobrima i vodi župna administracija, no srce pohoda uvijek je zajednička molitva – jer molitva povezuje sve: Boga, pastira i narod.

Ova godina ima poseban značaj – Jubilejska je godina, usmjerena na nadu: onu nadu koja dolazi od Boga i koja ne razočarava. Kršćanska nada nije iluzija ni samozavaravanje – to je sigurnost da Bog vodi i u tamnim danima i da ništa što je dobro nije izgubljeno, ako se polaže u njegove ruke.

Poseban razlog za radost danas imamo i u činjenici da će bogoslov Ante Nimac biti primljen među kandidate za svete redove. Nakon pozitivnog svjedočanstva njegovih odgojitelja, Crkva prihvaća njegovu želju da, pred zajednicom i pred Bogom, potvrdi svoju odluku služiti Gospodinu.

Dragi Ante, od srca ti čestitam na dosadašnjem putu – na tvojoj otvorenosti Božjem pozivu, na koracima koje si učinio s pouzdanjem i vjerom. Danas pred Crkvom izgovaraš svoj “Da”, ali znaj – to je tek početak jednog dubljeg, osobnog oblikovanja. Zato te pozivam: marljivo studiraj i proučavaj svete znanosti, produbljuj spoznaju Radosne Vijesti – vjere, kako bi postao sve veći Kristov prijatelj i napreduj u svim kršćanskim krepostima – posebno u onima koje resi i moraju resiti svećeničkog kandidata: poniznosti, čistoći srca, poslušnosti, revnosti, blagosti i ustrajnosti u molitvi. Neka tvoje srce raste u sličnosti s Kristovim. A ova zajednica, koja te danas gleda s nadom i prati s ljubavlju, neka te u molitvi i dalje nosi.

Ovaj trenutak ima još veću dubinu jer se događa upravo u župi gdje je prije 80 godina mučenički stradao don Eugen Šutrin. Bio je župnik svega šest dana – koje je zapečatio ljubavlju – mučeništvom vjernosti Bogu i gorljivošću za spasenje duša. Izveli su ga navečer, 26. studenog 1945., iz župnog ureda, pod izgovorom da ide podijeliti bolesničko pomazanje – a ubili ga – ne zato što je nešto skrivio ili nekome nešto loše učinio, nego samo zato što je bio dobri pastir, svećenik po Kristovu Srcu. Ubili su ga iz mržnje prema vjeri koju je odvažno svjedočio i živio. Njegova smrt i danas svijetli kao svjedočanstvo – i kao izazov. I dok se danas jedan novi mladić stavlja na put prema oltaru, osjećamo povezanost svetih kroz vrijeme. Don Eugen je dao svoj život – ti, dragi Ante, danas izgovaraš svoj “Da”. Neka te nosi taj primjer vjere koja ne traži sigurnost, nego traži vjernost.

2. Prispodoba o Ocu – temelj za naš život vjere

Današnje Evanđelje po Luki (15, 1–32) nudi nam snažnu prispodobu – onu o milosrdnom Ocu i dvojici sinova. Često je zovemo “prispodoba o izgubljenom sinu”, no ona je i više – to je prispodoba o Bogu koji nikada ne odustaje. U njoj ni jedan sin nije uzor vjere.

Mlađi sin griješi očito: traži svoje, odlazi od oca, traži slobodu bez povezanosti s Ocem. Gubi sve, pa i sebe. Njegova pogreška je jasno vidljiva – lažna sloboda, bijeg, egoizam.

Stariji sin ostaje fizički kod kuće, ali je srcem daleko. Njegova ogorčenost razotkriva zatvorenost, nespremnost da razumije ljubav. Njegova pogreška je skrivenija, ali jednako duboka – on ne ljubi, ni Oca ni brata, nego mjeri.

U središtu priče nije, međutim, ni jedan sin – nego Otac. On je pravi protagonist. On je slika Boga. I on je naš uzor vjere.

3. Otac kao uzor – lice nade, ljubavi i vjernosti

 Zašto je Otac uzor?

• Otac ima srce koje prašta.

Ne čeka ispriku. Ne postavlja uvjete. Kad vidi sina izdaleka, trči mu ususret, prekida mu govor kajanja, grli ga i vraća mu dostojanstvo. Bog ne traži savršene riječi – On traži srce koje se vraća. I On je prvi koji izlazi.

• Otac se veseli dobru drugih.

Slavlje za povratak mlađega sina nije znak nepravde, nego znak ljubavi. Očev pogled nije natjecateljski – on se veseli dobru, raduje obraćenju, slavi povratak. Pozvani smo naučiti se radovati – ne uspoređivati, nego slaviti dobro u drugima.

• Otac je blizu onima koji ne razumiju.

Ne odbacuje starijeg sina zbog nerazumijevanja. Ne viče. Ne ucjenjuje. Izlazi mu ususret, razgovara, objašnjava. Tako i Bog – ne odustaje ni od onih koji su zarobljeni u pravednosti bez milosrđa. I nas poziva da imamo tu strpljivost.

• Otac ne odustaje – nikada ne gubi nadu.

Gleda na put. Čeka. Svaki dan. Nosi čežnju u srcu. Kad sin dolazi, On ne pita “Zašto”, nego grli. Očeva nada pobjeđuje sumnju. I to je slika Boga koji nikada ne kaže: “Za tebe je kasno.” I mi smo pozvani biti ljudi nade – za druge i za sebe.

• Otac ljubi besplatno.

Bez kalkulacije, bez mjere. Ljubav nije nagrada – ljubav je početak. I zato Otac ljubi i jednoga i drugoga sina. I ne prestaje ljubiti, čak i kad ne razumiju. Ta ljubav je ono što nas mijenja.

Biti sličan Ocu znači upravo to:

– imati srce koje oprašta,
–  radovati se dobru,
–  biti blizu onima koji ne razumiju,
– ne odustajati,
– i ljubiti bez računice.

To je poziv svakome od nas: roditeljima, djeci, svećenicima, zaručnicima, katehetama, onima koji traže i onima koji se vraćaju. U tome trebamo svi svakog dana vježbati se i napredovati.

Zahvala i poticaj

Dragi vjernici Privlake, hvala vam. Hvala što ovdje, u tišini svakodnevice, živite Evanđelje. Hvala što se ne umarate činiti dobro. Hvala vam za vašu ljubav prema Crkvi. Hvala što već osamdeset godina čuvate živu uspomenu na mučenika don Eugena Šutrina i što revno molite za njegovo proglašenje blaženim. To je znak žive vjere i vjernosti.

Zahvaljujem i vašem župniku don Žaru Reloti – na svakodnevnoj, strpljivoj i vjernoj službi, na blizini koju pruža vama i na tihoj snazi kojom nosi ovu zajednicu.

I pozivam vas – molite za nova duhovna zvanja. Molite za bogoslova Antu – da ustraje, da raste, da postane svećenik po Božjem srcu. Da njegovo “Da” danas postane “Da” za cijeli život. Možda jednog dana bude i vaš župnik.

Neka vaša župa bude mjesto Božje blizine, dom nade i otvorenosti Ocu koji nas sve s velikom ljubavlju čeka.

Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Misno slavlje povodom 80. godišnjice mučeničke smrti don Eugena Šutrina na obali u Luci na Dugom otoku, u subotu, 29. ožujka, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Povod korizmenom hodočašću u Luku

Današnje korizmeno hodočašće Zadarske nadbiskupije dovelo nas je na Dugi Otok, u Župu sv. Stjepana u Luci, rodno mjesto sluge Božjega don Eugena Šutrina. Uz župnu crkvu, nedaleko njegove rodne kuće, na mjesnom groblju, počivaju i njegovi posmrtni ostaci. Hodočašće se održava u povodu 80. obljetnice njegove mučeničke smrti.

Danas je prigodno na ovom mjestu spomenuti se i jednog važnog događaja iz hrvatske povijesti koji se ovdje svečano obilježavao i prije sto godina. Prije devedeset i devet godina, na obali u Luci, s druge strane ovog zaljeva, sagrađena je crkvica sv. Nikole, koju mještani zovu crkvica sv. Mikule. Ova crkvica podignuta je u povodu tisućite godišnjice početka Hrvatskog kraljevstva i krunjenja kralja Tomislava. Na kamenoj ploči crkvice sv. Mikule uklesan je natpis i molitva: „Sagradiše seljani prigodom tisućugodišnjice kralja Tomislava prvoga, na čast sv. Nikole, zaštitnika putnika po moru, u odanost sv. Rimokatoličkoj Crkvi, sve na slavu Boga velikoga, Krista Kralja. Sv. Nikola, čuvaj putnike na moru. Sv. Nikola, čuvaj i povrati nam zarobljenu braću, istarske Hrvate. Luka, na sv. Nikolu 1926.“.

Ove godine obilježava se 1100. obljetnica početka Hrvatskog kraljevstva i krunjenja kralja Tomislava. Spomen na krunjenje kralja Tomislava izraz je našeg narodnog identiteta, vjere i zahvalnosti Bogu za dar slobode i opstanka hrvatskog naroda.

Sjećanja na povijesne događaje, danas na osamdesetu obljetnicu mučeničke smrti don Eugena, 100. godišnjicu izgradnje crkvice sv. Mikule i spomen 1100. obljetnice početka Hrvatskog kraljevstva, žele doprinijeti njegovanju i očuvanju našeg identiteta i našeg duhovnog, vjerskog i moralnog temelja.

Braćo i sestre, povijest nije samo zapis prošlih događaja, već i izvor nadahnuća i pouke za sadašnjost i budućnost. Papa Benedikt XVI. istaknuo je važnost sjećanja, rekavši: “Sjećanje na prošlost nužno je kako bismo razumjeli sadašnjost i iz nje crpili snagu za budućnost. Povijest Crkve, njezini sveti mučenici i svjedoci vjere, pokazuju nam put hrabrosti i ustrajnosti, put vjernosti Kristu u svim okolnostima života” (Benedikt XVI., Audijencija, 7. travnja 2008.).

Svjedočanstvo „testis ex visu et auditu“

Ovih tjedana primio sam izuzetno vrijedno i detaljno svjedočanstvo „testis ex visu et oculis“ (svjedok na temelju onoga što je vidio vlastitim očima), kako piše sam Svjedok, o događajima okolnosti smrti don Eugena Šutrina. Evo dijelova iz ovog svjedočanstva od osobe koja je prije osamdeset godina vidjela i čula što se događalo u Privlaci i okolnostima mučeničke smrti don Eugena Šutrina.

„U noći 26. studenog 1945.“, piše Svjedok, „hladnog kasnog jesenskog dana, moja rodna župa Privlaka bila je uzbuđena i prestrašena viješću da je more u Sebačevu izbacilo tijelo svećenika don Eugena, koji je u Privlaku došao za župnika samo šest dana ranije. Imao sam tada nepunih deset godina, ali se sjećam svih detalja koje je moglo doživjeti dijete moje dobi.

S punom odgovornošću“, nastavlja Svjedok, „izjavljujem da sam doista među ostalim ražalošćenim Privlačanima bio `testis ex viso et auditu`! Vidio sam i slušao sam sve što se tog kobnog jutra dogodilo u Privlaci…

… Bio sam zajedno s najbližom rodbinom u blizini župne kuće. Tada nitko nije znao ništa o događaju koji se te noći dogodio, ali svi smo znali za uznemirenost i strah župnikove rodbine koji su prestrašeni, suznih očiju pripovijedali kako se župnik nije vratio sinoć, nakon što su ga dva mladića pozvala da podijeli svete sakramente njihovoj majci koju je, navodno, udario konj kopitom.

U mojem dječačkom sjećanju i danas lebdi slika mladog svećenika,“ piše Svjedok, „koji je tada imao samo 31 godinu života. Te godine 1945. blagdan Krista Kralja padao je … 24. studenoga…

Župljani Privlake su željno očekivali nedjeljnu sv. Misu koju će slaviti naš novi župnik, nakon gotovo skoro godinu dana, kada je Privlaka ostala bez svećenika.

Predšasnik don Eugena Šutrina, don Ante Matacin, naš župnik, uhićen je odmah nakon blagdana Svih Svetih 1944., osuđen na smrt… Pomilovan je 1952. godine…

U mom dječačkom sjećanju … ostala je neizbrisiva slika: glavnom cestom koja spaja Privlaku s Ninom, jedan partizan, s crvenom zvijezdom na kapi, u engleskoj uniformi, sa strojnom puškom na ramenima… vodio je našeg tadašnjeg župnika don Antu u sabirni centar `narodnih neprijatelja` u Nin. Cijela naša obitelj… gledali smo kroz prozor našeg tinela. Strah je vladao u narodu. Bilo je partizana u obližnjim šumama… ali većina Privlačana bila je miroljubiva i domoljubna…. Kuće su većinom bile zatvorene. Svatko je mogao biti optužen za suradnju s `okupatorom`… Ja sam znao da se događaju strašne stvari i da je naš don Ante nevin čovjek…

Župljani su nestrpljivo čekali župnika, jer u povijesti župe još se nije dogodilo da je Privlaka bez svojega župnika. Prvu sv. Misu novi župnik je imao te nedjelje, 24. studenoga…

… Želio sam susresti gospodina župnika i pozdraviti ga. Bio sam i jako znatiželjan. Trčkarao sam oko kuće i gle, naš novi župnik šeta sa sjeverne strane župnoga vrta. Taj susret duboko me se dojmio i slika je i danas pred mojim očima. Sramežljivo, ali s  velikim poštovanjem pozdravio sam s „Hvaljen Isus“. On je zastao, nasmiješio se, prišao prema meni, pogladio me po glavi i zapitao kako mi je ime i koliko imam godina. Odgovorio sam, ali se ne sjećam što je on meni rekao. Sjećam se blagog smiješka, kojega i sada gledam. Bila je subota u poslijepodnevnim satima.

Nedjelja je svanula. Cijelo mjesto tiskalo se u crkvu… Don Eugen je govorio o Kristu Kralju kao kralju svega stvorenja, ali drugačiji kralj, bez sjaja i bogatstva i vojske. Ljudi su bili ganuti njegovim ushitom: Isus je naš Kralj i Spasitelj. Te su se riječi usjekle u moje dječačko pamćenje. Vjernici su s velikim ganućem slušali prvu propovijed novog mladog župnika. Bilo je i suza radosnica. Vladalo je zadovoljstvo i oduševljenje. Govorilo se: „Imamo dobrog i pobožnog župnika i nije više Privlaka bez svoga svećenika…“

Don Eugen je kod nas bio župnik svega 6 dana…

Tmica je bila te hladne noći 26. studenog 1945. Bio je to Veliki Petak za don Eugena, iako je kalendarski bio utorak. Već sutradan, 27. studenog svi smo u Privlaci znali što se zbilo s nevinim Božjim ugodnikom. U ranim jutarnjim satima, dva su Privlačana ribara ugledala mrtvo tijelo svoga župnika u plićaku punte Sebačevo.

Vijest se munjevito proširila. U župnoj kući je već bila zla slutnja, a sada se, poslije ove vijesti, čulo zapomaganje i plač gospođe Marije Vučenović, tete don Eugena… U kući je te večeri bila i Stošica – …, sestra don Ante Matacina. S njim je bila u kući i živjela ugledna i pobožna Chiara Crepsi. Ona je bila prognana iz svoje kuće i našla je utočište u župnoj kući. U klopku ovih stravičnih događanja, spomenuta gospođa je ostala u pozadini, ali je i ona mučenica, jer je opljačkana i potjerana iz svog doma…

U povorci mnoštva Privlačana koje se uputilo prema mjestu gdje je nađeno mrtvo tijelo, bio sam i ja. Stajali smo na mjestu okrutnog ubojstva našeg mladoga župnika. Vidim sada lokvu krvi i dijelove njegove odjeće, što je sve upućivalo da je na tom mjestu prije smrti prethodilo mučenje. Odjednom se pronio glas da je oko 300 m zapadno, u napuštenom poljskom bunaru viđen i župnikov crni šešir. Netko ga je uzeo i odnio prema župnoj kući.

Mrtvo tijelo najprije je uneseno u crkvu.

Događaji su se odvijali filmskom brzinom pa se pronio glas da je ovo okrutno ubojstvo organizirala Stošica Matacin, sestra osuđenog don Ante. Ovu bogohulnu laž pronijela je privlačka partijska ćelija. Masa svijeta krenula je prema župnoj kući. Sličilo je stampedu izbezumljenih ljudi koji nisu mogli shvatiti ovakvu podvalu.

Masa svijeta u isto vrijeme nešto viče, psuje, prijeti, a da se ne zna kome je sve upućeno. Činilo se da je masa našla počinitelja i da se sprema na javni linč. I tada slijedi đavolski prizor. Masa, bolje rečeno, rulja, sve prati… U međuvremenu, netko je doveo seljačka kola koja su već bila pripravljena. Vukao ih je jedan konj. U kolima je bila svezana Stošica Matacin. Ljudi opijeni psihologijom mase pljuju i najgorim porugama prijete jednoj nevinoj ženi koja je, prema uvjerenju dijela rulje, organizirala ubojstvo don Eugena… Već sutra priča se promijenila.

Partija mijenja svoj paklene laži i zasigurno po direktivi više instance optužuju dva mladića i proglašava ih počiniteljima zločina…

Nakon što je časni Ive Surić, crkovinar… u našoj crkvi… obukao mrtvo tijelo našeg župnika u najbolje bijelio misno ruho, tijelo je bilo izloženo u župnoj kući, u župnom uredu. Ja sam vidio“, piše Svjedok, „ovog svetog, mladog čovjeka koji me je pitao za ime, kojega sam ja na Velikoj misi slušao kako propovijeda o Kristu Kralju…

Na glavi“, piše nadalje Svjedok, „bile su rupe puščanog metka. Ljudi su dolazili, škropili blagoslovljenom vodom i glasno molili. U tom tužnom času, na svoj način sam shvatio da su zli ljudi ubili pravednika….“ zaključuje naš Svjedok.

Don Eugen je pokopan ovdje u Luci 29. studenog 1945., uz veliku žalost rodbine, subraće svećenika, mještana i bivših župljana.

Duše su pravednika u ruci Božjoj

Braćo i sestre!

Iz Knjige Mudrosti čuli smo danas riječi: “Duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva” (Mudr 3, 1). Božja nam riječ donosi veliku utjehu i snagu u svim okolnostima života. Smrt don Eugena, premda okrutna i nepravedna, nije bila kraj, već prijelaz u vječni život s Bogom. Njegova krv nije prolivena uzalud; ona je postala sjeme iz kojeg raste novi život vjere i zajedništva u Kristu.

Isus nam u Evanđelju po Ivanu govori: “Zaista, zaista, kažem vam: Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12,24). Don Eugenovo predanje Bogu, njegova ustrajnost u vjeri i spremnost da se po služenju bližnjima ne odrekne Krista ni u teškim i po život opasnim trenucima, upravo su to pšenično zrno koje je palo na tlo, ali su iz njega niknuli nada, ohrabrenje i svjedočanska vjera za sve nas.

Umrijeti kao pšenično zrno i donositi obilat rod ne znači samo podnijeti žrtvu u ekstremnim trenucima, nego svakog dana živjeti svoje poslanje s ljubavlju. Živjeti kao pšenično zrno znači činiti što je Bogu milo, vršiti njegovu volju. Njegova volja je Ljubav koja djeluje u ovom svijetu. Vršiti njegovu volju znači u naše odnose, djela i odluke unositi njegov Duh. Kada živimo svoju vjeru kroz služenje, oprost i suosjećanje, ugrađujemo vječnost u sadašnjost, unosimo Božje kraljevstvo u stvarnost koju dijelimo s drugima.

Ova 2025. godina je Jubilejska godina, vrijeme milosti, milosrđa i oprosta. U tom svjetlu, nije dovoljno prisjećati se samo mučeničke smrti don Eugena, već smo pozvani na opraštanje i pomirenje. Papa Franjo nas neprestano podsjeća na snagu opraštanja. U svojoj propovijedi 7. travnja 2014. rekao je: “Ako ne oprostimo, ne možemo shvatiti Kristovu ljubav. Oprostiti znači osloboditi srce mržnje i otkriti slobodu koja dolazi od Boga”. Pozvani smo, draga braćo i sestre, ne samo na sjećanje, već i na nasljedovanje don Eugena u vjeri, ali i u oproštenju.

Ali, što je oproštenje? Opraštanje nije zaborav niti opravdavanje zla, već svjesna odluka oslobađanja srca od tereta mržnje i želje za osvetom. Oprost je čin ljubavi koji nas čini slobodnima i omogućuje nam da u svome srcu imamo mir. Isus nas je učio moliti: „Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim“ (Mt 6,12), pokazujući da je oprost ključan za naše spasenje i odnos s Bogom.

Za kršćanina, oproštenje je put prema unutarnjem miru i obnovi odnosa s Bogom i bližnjima. Ne opraštamo zato što je lako, nego zato što nas Krist na to poziva. Oproštenje donosi oslobođenje, liječi rane i daje snagu za novi početak.

Papa Franjo je 25. travnja 2017. godine, u spomenu na mučenike, istaknuo: “Mučenici nisu poraženi, nego su pobjednici nade. Njihova vjernost jača Crkvu i svjedoči da se ljubav ne može uništiti”. Don Eugenova žrtva nije bila poraz, već pobjeda nade. Njegov život i smrt svjedoče o vjernosti Kristu do kraja, u ljubavi i istini.

Nada u mučeničkoj smrti i progonu

Mučeništvo i progon, premda teški i bolni, nikada nisu kraj za one koji vjeruju. Kršćanska nada nije samo puki optimizam, već povjerenje u Božju vjernost i njegovu pobjedu nad zlom. Mučenici nam svjedoče da smrt nije kraj, nego prijelaz u puninu Božje slave. Njihova žrtva nije uzaludna, već postaje izvor nadahnuća, snage i obnove za Crkvu.

Sveti Pavao nas podsjeća: “U nadi smo spašeni” (Rim 8,24), a ta nada nadilazi svaku ljudsku patnju i nepravdu. Ova Pavlova misao podsjeća nas da spasenje nije samo nešto što se tiče budućeg života, nego je već sada prisutno u nama kroz vjeru i pouzdanje u Boga. Nada nas povezuje s Božjom ljubavlju i obećanjem vječnoga života, a mučenici su najbolji svjedoci te nade. Oni su spremno podnijeli progon jer su znali da Božja pravednost i ljubav imaju posljednju riječ. Progon ne uništava Crkvu, nego je jača, jer je ukorijenjena u Kristu koji je pobijedio smrt.

Zahvala i poziv na molitvu za proglašenje blaženim don Eugena Šutrina

Draga braćo i sestre, zahvaljujem svima koji ste se odazvali na ovo Korizmeno hodočašće Zadarske nadbiskupije, kao i svima koji su organizirali ovaj važan događaj s puno žara i ljubavi. Zahvaljujem Povjerenstvu za kauzu slugu Božjih Zadarske nadbiskupije na čelu s njegovim predstojnikom, don Filipom Kucelinom, kao i domaćem župniku, don Frani Šindiji i svima koji su s njima surađivali u organizaciji ovog korizmenog hodočašća. Ovo „hodočašće nade“ je znak naše vjernosti Kristu i zajedništva u vjeri. Također, izražavam posebnu zahvalnost svima koji ustrajno mole za proglašenje blaženim sluge Božjega Eugena Šutrina i drugih slugu Božjih Zadarske nadbiskupije, kao i svima koji su uključeni u ovaj proces. Neka im Gospodin udijeli snagu i blagoslov u njihovom nastojanju.

Dok danas molimo na grobu sluge Božjega don Eugena, neka nam Gospodin udijeli snagu da budemo svjedoci vjere, nade i ljubavi te uskoro radosno dočekamo uzdignuće don Eugena Šutrina, don Janeza Kranjca, Ive Mašine i drugih slugu Božjih i ugodnika Božjih naše Nadbiskupije na čast oltara.

Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Stručni skup za vjeroučitelje osnovnih i srednjih škola Zadarske nadbiskupije o temi ‘Zamke suvremenih ovisnosti za život i zdravlje učenika’ održan je u subotu, 29. ožujka, u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru.

Skup je okupio oko 60 vjeroučitelja, a organizirali su ga Katehetski ured Zadarske nadbiskupije i splitska podružnica Agencije za odgoj i obrazovanje. Skup je počeo molitvom koju je priredila i predvodila s. Rita Maržić, vjeroučiteljica u Poljoprivrednoj, prehrambenoj i veterinarskoj školi Stanka Ožanića u Zadru.

Pozdravnu riječ i uvod održala je dr. sc. Sabina Marunčić, viša savjetnica za vjeronauk Agencije za odgoj i obrazovanje. Istaknula je da razvoj elektroničkih medija, njihova interaktivnost i veće mogućnosti komuniciranja, uz mnoge prednosti i zanimljiv način učenja, predstavljaju veliki rizik za sve, ali ponajviše za djecu i mlade. Elektronički mediji postali su odgojitelji novih generacija, predstavljaju put do edukativnih, informativnih i zabavnih sadržaja, prenoseći poruke o životnim vrijednostima i aktualnim trendovima. Sve više se uviđa da su postali jedan od glavnih čimbenika socijalizacije mladih naraštaja. Utječu na zauzimanje stavova prema relevantnim društvenim problemima, na kvalitetu komunikacije te sve više socijalizacijski istiskuju školu, obitelj i Crkvu, istaknula je Marunčić.

Mr. sc. don Ante Dražina, ravnatelj Klasične gimnazije Ivana Pavla II. u Zadru, pozdravio je sudionike u ime zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića koji nije mogao sudjelovati zbog predvođenja Nadbiskupijskog hodočašća na Dugi otok. Dražina je prenio poruke nadbiskupa sudionicima skupa. Mons. Zgrablić je zahvalio vjeroučiteljima za predani katehetski rad u školama i župama. „Vaš poziv nije samo posao, nego i poslanje. Vi ste suputnici mladima na putu vjere, nositelji Radosne vijesti u odgojno – obrazovnom prostoru današnjice. Vaš trud, žrtva i kreativnost u vremenu mnogih izazova i preispitivanja, dragocjeni su doprinos rastu Božjeg kraljevstva među nama“, poručio je nadbiskup vjeroučiteljima.

Kao nekadašnji vjeroučitelj u osnovnoj i srednjoj školi te župnoj katehezi, nadbiskup je istaknuo tri naglaska koja smatra ključnima u katehetskom poslanju vjeroučitelja. Na prvom mjestu je svjedočanstvo kršćanskog života, jer „naš život govori više od naših riječi“. „U vremenu kad mladi traže autentičnost i dosljednost, važno je da vaš način života bude odraz evanđeoskih vrijednosti. Najsnažnije sredstvo evangelizacije je kada oni koji poučavaju vjeru žive ljubav, poniznost i strpljivost“, poručio je mons. Zgrablić.

Važno je i stručno, teološko i trajno usavršavanje vjeroučitelja, jer omogućuje kvalitetnu i suvremenu katehezu koja odgovara na pitanja i potrebe djece i mladih. „Uz teološku jasnoću, važne su i didaktičke vještine – znati kako prenijeti sadržaj na razumljiv, zanimljiv i životno primjenjiv način. Dobar kateheta poznaje sadržaj vjere, ali zna i kako ga približiti srcima učenika. Snaga argumenata, jasnoća izraza i kreativna metodika zajedno daju vjerodostojnost vašem radu. U radu s djecom i mladima od velike nam pomoći može biti ispravno i razborito korištenje digitalnih medija“, naglasio je mons. Zgrablić.

Istaknuo je i empatijski pristup i blizinu učenicima, jer „kateheza nije samo prenošenje sadržaja, nego i suodnos. Učenici ne pamte uvijek što smo im rekli, ali pamte čitav život kako su se s nama osjećali. Vaša blizina, razumijevanje i otvorenost prema njihovim životnim pitanjima čine vjeronauk prostorom povjerenja, susreta i duhovnog rasta. Vjeroučitelj svojom empatijom živi je i bitni znak Crkve kao majke i učiteljice“, poručio je mons. Zgrablić vjeroučiteljima, poželjevši da ih vodi Krist – Učitelj i Pastir i nadahnjuje snaga Duha Svetoga.

Predavanje o temi „Od medijske ovisnosti do digitalnog minimalizma: Kako učenicima pomoći da odgovorno i zdravo koriste medije?“ održao je dr. sc. Šime Zupčić, vanjski suradnik Sveučilišta u Dubrovniku. U suvremenom digitalnom okruženju mediji igraju važnu i nezaobilaznu ulogu u svakodnevnom životu donoseći brojne pogodnosti, ali i otvaraju vrata različitim rizicima, posebno među djecom i mladima. Zupčić je potaknuo na osvještavanje izazova virtualnog svijeta, važno je ukazati na moguće posljedice digitalnog okruženja te ponuditi strategije za njihovo prepoznavanje i prevenciju. Upozorio je da ovisničko ponašanje na Internetu utječe na fizičko i mentalno zdravlje korisnika, a manifestira se u različitim zdravstvenim, obrazovnim i društvenim aspektima. Prekomjerno korištenje digitalnih medija može izazvati probleme poput kratkovidnosti, pretilosti, anksioznosti, depresije, poremećaja spavanja, rizičnih ponašanja u prometu, sekstanja i seksualnih ucjena te kockanja, upozorio je Zupčić. Odgovor na te izazove je filozofija „digitalnog minimalizma“ koja, ne odbacujući suvremene medije, pomaže uspostaviti ravnotežu u korištenju digitalnih tehnologija i smanjiti njihove negativne učinke.

Predavanje o temi „Dekonstrukcija humanog obrazovanja“ održao je dr. sc. Luka Maršić, stručnjak za ovisnosti na Klinici za psihijatriju Kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnice u Zagrebu i predsjednik Kluba ovisnika o kockanju. Svijet postmodernih individualnosti, pod utegom utilitarističkih ideja u težnjama dohvaćanja objektivnih koncepta materijalnoga u izgradnji sretne i slobodne osobnosti, pretvara se u koncept patologije i nemogućnost osobnosti u izdržavanju nametnute „objektivne sreće“, isforsiranih potreba i atributnih žudnji, istaknuo je Maršić. Čovjek se u ponuđenoj slobodi kroz tehnološku dostupnost (hrana, kocka, klađenje, razne droge i pomagala koja stvaraju iluziju realnoga i dohvatljivog) ponudio ropskoj svijesti.

Na okruglom stolu o temi „Kritičko promišljanje o moralnosti institucija u konceptima „nevidljivih“ ovisnosti“ sudjelovali su Zupčić, Maršić, Dražina, Anamarija Sović, vjeroučiteljica u OŠ Sukošan i Antonia Ražnjević, mag. psych. u Terapijskoj zajednici Mondo Nuovo. Govorili su s kojim izazovima se susreću u školi glede suvremenih ovisnosti, kako se s njima nose i što škola može ponuditi u smislu organizacije slobodnog vremena i prevencije suvremenih ovisnosti.

Provedena je i evaluacija stručnog skupa, a viša savjetnica Marunčić sabrala je zaključke skupa te zahvalila svima na aktivnom sudjelovanju.

Vjeroučiteljima se obratila i Marijana Dellavia, vjeroučiteljica u OŠ Smiljevac u Zadru u ime don Gašpara Dodića, predstojnika Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije. Istaknuvši važnost poslanja učitelja, don Gašpar je podsjetio da ne zaboravljamo učitelje koji su znali utjeloviti znanje koje pamtimo ne toliko po tome što su nas učili, nego po onome kako su nas učili. Ono što vrijedi u formaciji djeteta ili adolescenta nije toliko sadržaj znanja, već prenošenje ljubavi za znanjem, poručio je don Gašpar.

Dodić je istaknuo da stručni skupovi pomažu vjeroučiteljima prisjetiti se i posvijestiti kome su dali svoje povjerenje. Učitelj od njih traži njihovo pristajanje i povjerenje, poistovjećuje se s malenima i u njima je prepoznatljiv, rekao je Dodić, poželjevši vjeroučiteljima da znanje, spoznaje, iskustva i ljubav oduševljeno prenose na djecu i mlade koji su im povjereni.

Sabina Marunčić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji / Foto: s. Rita Maržić

U izdanju Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru (SICU) objavljena je nova publikacija pod nazivom „Škrinja sv. Šimuna u Zadru i njezino blago”, čije su autorice dr. sc. Đurđina Lakošeljac i doc. dr. sc. Ana Jordan Knežević.

Knjiga je dio edicije Katalozi i monografije u SICU i ima 72 stranice. Zamišljena je kao kataloški prikaz škrinje i umjetničkih predmeta koji su se nalazili u škrinji, a sada su izloženi u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru. Poznato je kako je škrinju sv. Šimuna naručila 1377. godine kraljica Elizabeta, supruga ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Anžuvinca i kći bosanskog bana Stjepana Kotromanića. Ona je ovlastila pet zadarskih plemića da sa zlatarom Franjom iz Milana ugovore izradu srebrne škrinje za relikviju sv. Šimuna.

Škrinja sv. Šimuna Bogoprimca u crkvi sv. Šime u Zadru najvažnija je umjetnina 14. stoljeća u Hrvatskoj koja se kvalitetom i originalnošću ubraja među najistaknutija zlatarska ostvarenja tadašnje Europe. U njoj se već stoljećima vjerno čuva tijelo proroka Šimuna, pravednog i pobožnog čovjeka iz Jeruzalema, koji je, prema Evanđelju po Luki, u jeruzalemskom hramu u ruke primio malog Isusa i u njemu prepoznao Mesiju.

U novoj publikaciji donose se okolnosti nastanka škrinje, detaljan prikaz njenog izgleda i interpretacija svih ikonografskih scena. Kao zasebna cjelina interpretira se blago iz škrinje sv. Šimuna gdje se ističe povijesno-umjetnička vrijednost anžuvinske krune, kaleža i vezenog vela koji su votivni darovi kraljice Elizabete.

Bogato ukrašena kruna je najvrjedniji zavjetni dar kraljice Elizabete, a izvedena je u duhu srednjoeuropske gotike i estetike anžuvinskog dvora. Modom i stilom odgovara krunama koje se nalaze na glavi kraljice Elizabete i njenih triju kćeri u donatorskoj sceni na stražnjoj strani zadarske škrinje. Kruna nije insignijskog, već prezentacijskog karaktera te je imala funkciju nakita najviše dvorske razine.

Autorice su o istoj temi izlagale na Međunarodnoj znanstvenoj konferenciji u Krakovu 2023. godine “The Heritage of the D’Anjou Dynasty in Central Europe”. Posljednja monografija o škrinji sv. Šimuna, autora Ive Petriciolija, publicirana je 1983. godine. Nova publikacija zainteresiranoj javnosti donosi dvojezični katalog s posve novim i dosada neobjavljenim fotografijama škrinje i njenog inventara. Zainteresirani posjetitelji mogu kupiti knjigu po prigodnoj cijeni u suvenirnici SICU-a. Knjiga je objavljena u sklopu obilježavanja kulturne manifestacije ‘Zadar čita 2025.’.

Ana Jordan Knežević

S. Cecilija Kero, benediktinka Samostana sv. Marije u Zadru, pokopana je srijedu, 26. ožujka, u grobnici zadarskih benediktinki sv. Marije na Gradskom groblju u Zadru. Sprovodni obred i misu zadušnicu u crkvi sv. Marije predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio Bogu za dar života s. Cecilije, za njenu ljubav prema Bogu i bližnjemu, za svako djelo, molitvu i žrtvu, za njenu vjernost, blagost i pjesmu, kako je i voljela pjevati u liturgiji. „Ljubav koju je s. Cecilija utkala u naša srca ostaje kao most između neba i zemlje, između nas i nje. Vjerujemo da je ušla u puninu zajedništva s Gospodinom kojega je ljubila i kojemu je vjerno služila cijeloga života“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je s. Cecilija bila „tiha službenica Kristova, kćer Crkve, plod molitve svoje obitelji i župne zajednice te blagoslov svoje redovničke zajednice“.

S. Cecilija je rođena 20. lipnja 1950. u Bibinjama, u obitelji desetero djece, „u kući molitve i rada, gdje je vjera bila snaga života. U toj obitelji rodila se i njena duhovna čežnja da život ne proživi samo za sebe, nego da ga daruje Bogu“, istaknuo je mons. Zgrablić. Iz te obitelji potječe i zvanje njenog brata fra Tomislava Kere, TOR – redovnika u vjeri, predanju i posvećenju, koji je također bio na ispraćaju svoje sestre.

„Vezivala ih je ista ljubav prema Gospodinu, a njihovi redovnički putevi, iako različiti, tekli su istim putem služenja, molitve, žrtve i vjernosti“, rekao je nadbiskup, naglasivši da je s. Cecilija „živjela istinu svoga zavjeta do kraja. Nije se povlačila u bolesti, nemoći, bolovima. Bila je strpljiva, blaga, ustrajna, uzor i znak. Njena prisutnost bila je tiha, ali snažna“.

S. Cecilija ušla je u samostan sv. Marije u Zadru kao djevojčica od 15 godina, na dan svog krštenja, 2. srpnja. „S. Cecilija oblikovala se u poniznu duhovnu kćerku sv. Benedikta, u službenicu Crkve, u vjernu sestru zajednice benediktinki. Položila je prve zavjete 1969., a vječne 7. prosinca 1975., predajući sebe u potpunosti Onome koji je pozvao. Svojim životom i djelovanjem, tiho, nenametljivo, ali čvrsto, pokazivala je kako izgleda ustrajna i vjerna ljubav“, rekao je nadbiskup. S. Cecilija je bila ekonoma, učiteljica novakinja, vratarica, čuvarica umjetničkih dragocjenosti, „ali najdragocjeniji su njeni molitva, blagost, jednostavnost i predanost“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Od 1989. do 1995. bila je opatica samostana benediktinki u Pagu. „Kao majka zajednice, vodila je sestre s mudrošću, odlučnošću, ali ponajprije s ljubavlju. Sestre svjedoče da je s. Cecilija, čak i kada je bolest uzela snagu tijelu, nastavila ići na molitvu, činiti što može. Nikad se nije žalila. U tome je bila prava monahinja – suobličena Kristu koji ne traži svoje, nego ljubi do kraja“, naglasio je nadbiskup.

S. Cecilija preminula je na blagdan Preminuća sv. Benedikta u petak, 21. ožujka, u 75. godini života i 56. godini monaškog posvećenja. „Kako je duboka simbolika u tome! Svetac po čijem je pravilu živjela, postao je njen pratitelj u vječnost. U molitvi blagdana sv. Cecilije, svoje zaštitnice, pjevala je antifonu: “O vojnici Kristovi, odbacite djela tame i obucite se oružjem svjetlosti”. To je njen poziv nama – da se ne bojimo tame, jer svjetlost Kristova je jača“, poručio je mons. Zgrablić.

Monaško geslo s. Cecilije je bilo: “Hvalit ću Gospodina sveg života svog; dok me bude, Bogu svom ću pjevati” (Ps 146,2). „Doista, s. Cecilija je pjevala srcem, životom, tišinom, radom, trpljenjem. Njena pjesma ne prestaje, samo se preselila u Vječnost. To monaško geslo nije bila samo ukrasna rečenica, nego stvarnost njenog svakodnevnog predanja. U radosti i bolesti, u radu i molitvi, njena hvala Bogu bila je postojana melodija vjernosti. Pjevala je pjesmu života svojom ustrajnošću, blagim osmijehom i nenametljivim služenjem“, rekao je nadbiskup.

S. Cecilija je „uspjela sačuvati mir i vedrinu čak i kad je tijelo slabilo, a bol bivala veća. Bila je žena nenametljive, ali snažne nade; ne lažne, površne, nego duboke nade koja počiva na Božjoj ljubavi. Ljubav Božja, razlivena u njenom srcu, bila je vidljiva u njenom osmijehu, trpljenju, molitvi, u svakodnevici. Ljubav koju je primila u krštenju, njegovala u tišini samostana i dijelila kroz geste svakodnevne vjernosti, nosila ju je kroz život, pa i kroz bolest i davala joj snagu da u svemu ostane vjerna, jer je znala: Bog koji ljubi, ne napušta“, poručio je mons. Zgrablić.

S. Cecilija živjela je svoje zvanje u duhu gesla sv. Benedikta ‘Moli i radi’. „Molitva je s. Ceciliji bila izvor snage i blagoslova za njen osobni život, za susestre i za cijelu Crkvu. Snagu koju je od Gospodina po molitvi primala, pretvarala je u rad i služenje zajednici. Nije tražila priznanja, nagradu, plaću – bila je prisutnost Božje blizine među sestrama, u mjesnoj Crkvi, u molitvi za sav svijet, živi i vjerodostojni znak vjernosti, ustrajnosti i strpljivosti“, poručio je nadbiskup.

Rekavši da je s. Cecilija slijedila „realističan i kršćanski pogled na smrt“ sv. Benedikta, koji je rekao „Spominji se svakoga dana da ćeš umrijeti“, nadbiskup je istaknuo da sv. Benedikt to „nije rekao da nas uplaši, nego da nas podsjeti kako svaki dan ima vrijednost i da ga treba živjeti potpuno – u molitvi, radu, ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Tako je živjela i s. Cecilija – svjesna da se život ne mjeri duljinom godina, nego dubinom predanja u ljubavi“, poručio je mons. Zgrablić.

 „Isusove riječi „Ja sam uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će“ nisu poetska utjeha, već istina života. Isus ne govori samo o budućem životu. On je uskrsnuće i život sada, u ovom trenutku. Tko živi u Njemu, nosi već sada sjeme vječnoga života. Život s. Cecilije, prožet molitvom i radom, bio je tihi, prekrasni hvalospjev toj vjeri i životu, vječnosti u sadašnjosti“, rekao je nadbiskup, potaknuvši da nam primjer s. Cecilije bude „poticaj da u molitvi i radu, u tišini i u služenju, bolesti i žrtvi, tražimo lice Božje i jednom ga nađemo, kao što ga je našla i s. Cecilija“.

Uz rodbinu, svećenike i puk, s. Ceciliju ispratile su koludrice samostana sv. Marije s opaticom Anastazijom Čizmin i o. Jeronim Marin, opat Slavenske benediktinske kongregacije.

Ines Grbić / Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

ZADAR: Sprovod s. Cecilije Kero na Gradskom groblju – Propovijed nadbiskupa Milana Zgrablića na groblju

ZADAR: Misa zadušnica za s. Ceciliju Kero u crkvi sv. Marije – Propovijed nadbiskupa Zgrablića

S. Cecilija Kero, benediktinka Samostana sv. Marije u Zadru, pokopana je srijedu, 26. ožujka, u grobnici zadarskih benediktinki sv. Marije na Gradskom groblju u Zadru. Nakon sprovodnog obreda kojeg je predvodio na Gradskom groblju, misu zadušnicu u crkvi sv. Marije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića s mise zadušnice donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre,

drage koludrice samostana sv. Marije u Zadru,

draga braćo svećenici, redovnici i redovnice,

draga rodbino, o. Tomislave i prijatelji s. Cecilije!

Oproštaj sa s. Cecilijom i izraz sućuti

Nakon sprovodnih obreda i ispraćaja s. Cecilije na Gradskom groblju, okupili smo se ovdje u crkvi sv. Marije, na ovu Misu zadušnicu, kako bismo se živom vjerom obratili Bogu, prinijeli ovo Isusovu žrtvu i molitvom oprostili od naše drage s. Cecilije, osobe koja je svoj život posvetila Bogu i Crkvi u služenju kroz monaški poziv.

Drage sestre benediktinke, M. Anastazija, draga obitelji s. Cecilije – primite još jednom iskrenu i kršćansku sućut u osobno ime i svih svećenika, redovnika i redovnica, kao i cijeloga Božjega naroda Zadarske nadbiskupije. Gubitak sestre, bliske članice zajednice i obitelji boli, ali vjerujemo da nas smrt ne odvaja zauvijek. Ljubav, koju je s. Cecilija utkala u naša srca, ostaje kao most između neba i zemlje, između nas i nje. I danas, kad se od njezina tijela opraštamo, dušom vjerujemo da je ušla u puninu zajedništva s Gospodinom kojega je  ljubila i kojemu je vjerno služila cijeloga života.

Život redovnice – molitva, rad i svjedočanstvo

Naš ljudski pogled teško i nerado se zaustavlja na smrti. Ali vjera nam daje nadu i oči koje gledaju dalje od smrti i groba. Pozvani smo gledati u nadi koja nas ne razočarava (Usp. Rim 5,5). S nadom nećemo gledati samo Golgotu, nego i svitanje iz Golgote gdje razmatramo svjetlost koja izlazi i sjaji iz praznog Isusova groba. I u toj vjeri danas stojimo ovdje – ne samo u žalosti, već i u nadi.

S. Cecilija živjela je svoje redovničko zvanje u duhu gesla svetoga Benedikta: “Ora et labora” – moli i radi. U tom jednostavnom, ali geslu bogatog životnog sadržana, je sva bit benediktinske duhovnosti. Molitva je s. Ceciliji bila izvor snage i izvor blagoslova, ne samo za njezin osobni život, nego i za ostale susestre, kao i cijelu Crkvu. Snagu koju je od Gospodina po molitvi primala pretvarala je u rad i služenje zajednici u kojoj je živjela. Nije tražila ni očekivala priznanja, nagradu, plaću, nije tražila svoje – bila je tiha prisutnost Božje blizine među sestrama, u ovoj mjesnoj Crkvi, dapače, u molitvi za sav svijet, ali i živi i vjerodostojni znak vjernosti, ustrajnosti i strpljivosti. Uvjereni smo da će u susretu s Gospodinom primiti vječnu nagradu uz najpoželjnije riječi i najdublju čežnju ljudskog srca: „Uđi u radost Gospodara svog!“ (Mt 25, 21).

Nada u uskrsnuće i zahvalnost za dar života

Sveti Benedikt, čiji je put duhovnosti s. Cecilija slijedila, imao je realističan i duboko kršćanski pogled na smrt. U benediktinskoj Reguli piše: „Spominji se svakoga dana da ćeš umrijeti.“ To je zapisano, ne da bi nas uplašio, nego da bi nas podsjetio kako svaki dan ima svoju težinu, svoju vrijednost, i da ga treba živjeti potpuno – u molitvi, u radu, u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Tako je i s. Cecilija živjela – svjesna da se život ne mjeri duljinom godina, nego dubinom predanja u ljubavi.

Ova godina u Crkvi – jubilejska godina nade – poziva nas da obnovimo svoje pouzdanje u Boga koji ne zaboravlja svoje. Nada nije puko očekivanje nečega boljeg, nego životno oslonjeno povjerenje u Onoga koji nas je stvorio, otkupio i pozvao k sebi. U tom duhu misli pape Franje, u buli Nada ne razočarava, postaju svjetlo na našem putu. Smrt nije kraj. Smrt je prolaz. Kršćanska nada temelji se na sigurnosti da Bog upravlja poviješću i zna ispuniti svoja obećanja (usp. br. 20).

U Evanđelju po Ivanu, Isus izgovara riječi koje su temelj svake kršćanske nade i utjehe: „Ja sam uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će“ (Iv 11,25). Ove riječi nisu tek poetska utjeha, već istina života. Isus ne govori samo o nekom budućem životu – On je uskrsnuće i život sada, u ovom trenutku. Tko živi u Njemu, nosi već sada sjeme vječnoga života. Sestra Cecilija vjerovala je u to. Njezin život, prožet molitvom i radom, bio je tihi, ali prekrasni, hvalospjev toj vjeri, nadi i životu, vječnosti u sadašnjosti.

Zahvalni smo Bogu za dar njezina života. Neka joj Gospodin, u svojoj milosrdnoj ljubavi, otvori vrata nebeskoga samostana, gdje će u punini živjeti ono što je ovdje vjerno naslućivala.

A nama, koji još koračamo putem, neka ostane njezin primjer kao poticaj – da u molitvi i radu, u tišini i u služenju, bolesti i žrtvi, tražimo lice Božje, i jednom ga nađemo – kao što ga je, vjerujemo, našla i s. Cecilija. Amen.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

S. Cecilija Kero, benediktinka Samostana sv. Marije u Zadru, pokopana je srijedu, 26. ožujka, u grobnici zadarskih benediktinki sv. Marije na Gradskom groblju u Zadru. Sprovodni obred predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića na Gradskom groblju donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre,

Oče Tomislave Kero,
drage sestre benediktinke,
časna Majko, rodbino i prijatelji pokojne s. Cecilije, Ruže Kero!

Uvod i sućut

Sabrani na molitvu stojimo sada na svetom mjestu, mislima i srcem pred vječnošću, u tuzi rastanka i nadi uskrsnuća, kako bismo ispratili našu dragu s. Ceciliju – dušu Bogu posvećenu, tihu službenicu Kristovu, kćerku Crkve, plod molitve jedne obitelji i župne zajednice i blagoslov svoje redovničke zajednice.

Izražavam iskrenu sućut njezinom bratu, fra Tomislavu – redovniku, bratu u vjeri, u predanju, u posvećenju.

Dragi o. Tomislave, znamo koliko vas je vezivala ista ljubav prema Gospodinu, koliko su vaši redovnički putevi, iako različiti, tekli istim smjerom – putem služenja, molitve, žrtve i vjernosti. Vaša sestra sada počiva u Gospodinu, a vama ostaje utjeha u vjeri i snaga u nadi.

Iskrena sućut i ostalim članovima obitelji.

Drage sestre benediktinke, vi ste živjele sa s. Cecilijom. Vi ste s njom molile, radile, šutjele, trpjele i pjevale. Vama danas izražavamo posebnu sućut – jer ste izgubile jednu od sestru svoje monaške obitelji. No, neka vas tješi svijest i ponos da ste imale sestru koja je živjela istinu svoga zavjeta do kraja. U bolesti, nemoći, bolovima – ona se nije povlačila. Strpljiva, blaga, ustrajna – bila je uzor i znak. Njezina prisutnost bila je tiha, ali snažna.

Život predan Bogu – redovnički put s. Cecilije

S. Cecilija, Ruža Kero, rođena je, 20. lipnja 1950. u Bibinjama, u obitelji devetero djece – u kući molitve i rada, u kući gdje je vjera bila snaga života. U toj obitelji rodila se i njezina duhovna čežnja: da život ne proživi samo za sebe, nego da ga daruje Bogu.

S. Cecilija ušla je u samostan sv. Marije u Zadru kao djevojčica od 15 godina – baš na dan svog krštenja, 2. srpnja – i tu je njezin život započeo novu pjesmu, hvalu Bogu “sveg života svog”. Iz dana u dan, iz godine u godinu, s. Cecilija se oblikovala u poniznu duhovnu kćerku sv. Benedikta, u službenicu Crkve, u vjernu sestru zajednice benediktinki u Zadru. Položila je prve zavjete 1969., a vječne 7. prosinca 1975., predajući sebe u potpunosti Onome koji je njezinu dušu pozvao.

Svojim životom i djelovanjem, tiho, nenametljivo, ali čvrsto, pokazivala je kako izgleda ustrajna i vjerna ljubav. Njezine službe u samostanu bile su mnoge – od ekonome do učiteljice novakinja, od vratarice do čuvarice umjetničkih dragocjenosti – ali najdragocjeniji su njezini molitva, blagost, jednostavnost, predanost.

Od 1989. do 1995. bila je opatica benediktinki u Pagu, u Samostanu sv. Margarete – kao majka zajednice, vodila je sestre s mudrošću, odlučnošću, ali ponajprije s ljubavlju.

Svjedoče ostale sestre da je s. Cecilija, čak i kada je bolest uzela snagu tijelu, ona nastavila ići na molitvu, činiti ono što može. Nikada se nije žalila. U tome je bila prava monahinja – suobličena Kristu koji ne traži svoje, nego ljubi do kraja.

Pjesma koja ne prestaje – nada u uskrsnuće

Na blagdan Preminuća sv. Benedikta, 21. ožujka, Gospodin ju je pozvao k sebi. Kako je duboka simbolika u tome! Svetac po čijem je pravilu živjela, postao je njezin pratitelj u vječnost. I kao što sv. Benedikt kaže: “Ništa neka ti ne bude preče od Krista” – tako je i ona živjela.

U jutarnjoj molitvi blagdana sv. Cecilije pjevala je antifonu: “O vojnici Kristovi, odbacite djela tame i obucite se oružjem svjetlosti.” To je sada njezin pozdrav nama. To je njezin poziv svima nama – da se ne bojimo tame, jer svjetlost Kristova je jača.

Njezino monaško geslo bilo je iz Psalma 146: “Hvalit ću Gospodina sveg života svog; dok me bude, Bogu svom ću pjevati.” (Ps 146, 2). I doista, S. Cecilija je pjevala – srcem, životom, tišinom, radom, trpljenjem. Pjevala je i sada pjeva, jer njezina pjesma ne prestaje – samo se preselila u Vječnost.

Ovo monaško geslo nije bila samo misao, ukrasna rečenica, nego stvarnost njezina svakodnevnog predanja. U radosti i u bolesti, u radu i molitvi, njezina hvala Bogu bila je tiha, postojana melodija vjernosti. Svojom ustrajnošću, blagim osmijehom i nenametljivim služenjem, s. Cecilija je pjevala pjesmu života koja se sada prelila u vječnost.

No, kako je mogla ustrajati? Kako je uspjela sačuvati mir i vedrinu čak i kad je tijelo slabilo, a bol bivala veća?

U Poslanici Rimljanima sveti Pavao piše: “Nada ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetome koji nam je dan” (Rim 5, 5). Ove riječi dobro opisuju njezin život. Bila je žena nade – tihe, nenametljive, ali snažne. I ljubav Božja, razlivena u njezinu srcu, bila je vidljiva: u osmijehu, u trpljenju, u molitvi, u svakodnevici.

S. Cecilija je bila žena nade – ne lažne, ne površne, nego one duboke nade koja počiva na Božjoj ljubavi. Ljubav koju je primila u krštenju, koju je njegovala u tišini samostana, koju je dijelila kroz male geste svakodnevne vjernosti. Ta ljubav ju je nosila kroz život, pa i kroz bolest, i davala joj snagu da u svemu ostane vjerna – jer je znala: Bog koji ljubi, ne napušta.

I upravo zato, s punim pouzdanjem, možemo se osloniti na Isusove riječi iz Evanđelja po Ivanu (17,24), koje izražavaju Njegovu čežnju da svi Njegovi budu s Njim: „Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta.“

To je obećanje koje se, vjerujemo, sada ispunilo za s. Ceciliju. Ona koju je Otac darovao Sinu – po njezinom slobodnom predanju – sada je u Njegovoj prisutnosti, promatra slavu Božju i pjeva pjesmu koja više nikada neće završiti.

Zahvalnost i molitva za zagovor

Zato, iako smo tužni zbog zemaljskog rastanka od s. Cecilije, imamo razloga zahvaljivati.
Zahvaljujemo Bogu za dar njezina života.
Za njezinu ljubav prema Bogu i bližnjemu.
Za svako djelo, za svaku molitvu, za svaku žrtvu.
Za njezinu vjernost, za njezinu blagost, za njezinu pjesmu.

Draga s. Cecilija,
neka Vam je vječni mir u Kristu.
Neka Vam anđeli pjevaju pjesme koje ste Vi pjevala Bogu sveg života svog.
A Vi sada nastavite moliti za nas, da i mi, kad dođe čas, možemo reći:
“Bogu svom ću pjevati – dok me bude.”

Amen.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Županijsko natjecanje iz vjeronauka za učenike osnovnih i srednjih škola iz Zadarske županije održano je u utorak, 25. ožujka u Klasičnoj gimnaziji Ivana Pavla II. Zadar.

Među osmoškolcima, prvo mjesto osvojila je OŠ Šimuna Kožičića Benje, Zadar, pod vodstvom mentorice s. Robertine Šašo. U pobjedničkoj ekipi osmoškolaca su učenici: Marija Ćurko, Tomislav Vukić, Ivan Kundid i Petra Vučemilo.

Drugo mjesto osvojila je OŠ Braća Ribar, Posedarje (Berta Perica), a treće mjesto OŠ Šime Budinića, Zadar (Blaženka Marčina).

Četvrto mjesto osvojila je OŠ Kistanje (s. Mirjana Delonga), peto mjesto OŠ Smiljevac, Zadar (Anica Galešić), šesto mjesto OŠ Sv. Filip i Jakov (Gabriela Vodopija), a sedmo mjesto OŠ Benkovac (Mirjana Buljat).

Među srednjoškolcima, prvo mjesto osvojila je Gimnazija Jurja Barakovića, Zadar, pod vodstvom mentora Slobodana Šarića. U pobjedničkoj ekipi srednjoškolaca su učenici: Lucija Mijić, Glorija Murtić, Ana Marić, Patricija Bokan i Agata Ražov.

Drugo mjesto osvojila je Klasična gimnazija Ivan Pavao II. Zadar (Anđelo Dušković), a treće mjesto Gimnazija Franje Petrića, Zadar (Marija Klanac Jozić).

Četvrto mjesto osvojila je Gimnazija Vladimira Nazora, Zadar (Jelena Mičić), a peto mjesto Srednja škola Biograd n/m (Denis Žunić).

Prije početka natjecanja, don Gašpar Dodić, predstojnik Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije, učenicima je pročitao poruku zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića.

U duhu teme ovogodišnje Olimpijade, ‘1100 godina od Splitskih crkvenih sabora i početka Hrvatskog kraljevstva’, nadbiskup je istaknuo da u govoru o toj temi osobito mjesto ima i kraljevski grad Nin, „kolijevka hrvatske državnosti i vjere gdje su stolovali naši prvi vladari i djelovali crkveni velikodostojnici. Nin, kao političko i crkveno središte Hrvata, bio je mjesto gdje su naši vladari primali Božji blagoslov i odgovornost za svoj narod. Tu je djelovao i znameniti biskup Grgur Ninski, branitelj glagoljaške liturgije i simbol borbe za hrvatski identitet u okviru Crkve“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da baština Nina učenicima bude poticaj da čuvaju vjeru, ljube svoj narod i zavičaj te nikada ne zaborave tko su i odakle dolaze.

Događaji Splitskog crkvenog sabora 925. g. kad se „učvrstila crkvena organizacija na hrvatskom tlu“ i 1100 godina od krunidbe prvog hrvatskog kralja Tomislava  „nisu samo političke prekretnice, već i duhovni temelji naše vjere i nacije“, poručio je mons. Zgrablić. Poželio je učenicima da im i Olimpijada bude nadahnuće za ponos na baštinu, da u vjeri nalaze oslonac života te da znanje koriste za svoju izgradnju i za dobrobit obitelji, Crkve i društva, rekavši da je Olimpijada prilika da ojačaju svoju povezanost s Bogom i prodube razumijevanje vlastitog identiteta. Nadbiskup je zahvalio i vjeroučiteljima mentorima što su s ljubavlju pripremali djecu za tu „olimpijadu duha i znanja“.

Nadbiskup je podsjetio da se Olimpijada održava u Godini jubileja koja je u znaku govora o nadi kao „neugasiva snaga koja vodi kroz život“. I vjeroučenici nose u sebi nadu – „čežnju za dobrim, za istinom, za rastom u vjeri i znanju. Ta nada nije slučajna, ona je poticaj Božjega Duha u vama. Zato vam od srca čestitam, jer ste, osluškujući nadu i surađujući s Kristom, na putu koji vodi k svjetlu i Istini. Već ste dvostruki pobjednici – najprije ste se istaknuli u svojim razredima i u svojim školama, pokazujući ne samo znanje, nego i trud, upornost i ljubav prema vjeronauku, Crkvi i našem hrvatskom narodu“, poručio je mons. Zgrablić učenicima.

Olimpijada se održala na blagdan Blagovijesti koji „podsjeća na Marijinu spremnost da se u potpunosti preda Božjem planu. I vi ste se odazvali pozivu na učenje, istraživanje i svjedočenje vjere“, poručio je nadbiskup učenicima, poželjevši im Božji blagoslov u životu i zagovor Marije, Majke Crkve i Kraljice Hrvata.

Don Gašpar je rekao da bogatstvo proučavane povijesne građe oplemenjuje osobnost učenika u vjeri i uljudbi. „Spomen na povijesne događaje u prošlosti nije tek pamćenje podataka, godina i osoba, nego pohranjivanje mnogih iskustava korisnih i nama za životnu pouku. Time se pridružujemo mnogima na tom hodu povijesti kao dionici odnosa povijesti i spasenja, kojim se snagom vjere u Isusu Kristu po Crkvi združuje prošlo, sadašnje i buduće“, poručio je don Gašpar. Istaknuvši da su ti veliki događaji iz naše nacionalne i crkvene povijesti dio hrvatskog nacionalnog i vjerničkog identiteta, potaknuo je da budemo ponosni što smo Gospodinovi i što pripadamo njegovoj Crkvi.

Prisutne je pozdravio i domaćin natjecanja don Ante Dražina, ravnatelj Klasične gimnazije Ivana Pavla II. Zadar.

U duhu teme Olimpijade, gimnazijalac Petar Barunčić, voditelj programa prije početka natjecanja koje se sastojalo od pisanog, usmenog dijela i Milijunaka, dao je osnovne informacije o Hrvatskom kraljevstvu.

„Priča o Hrvatskom kraljevstvu nije samo legenda, nego stvarni povijesni događaj i plamen koji se stoljećima prenosi s oca na sina, s majke na kćer, s učitelja na učenika, sa svećenika na puk. Taj plamen prvi je donio kralj Tomislav, izdanak kuće Trpimirovića. Ta loza kasnije je dala čak 12 hrvatskih vladara. Koliko je snažno bilo kraljevstvo, ističe i car Konstantin Porfirogenet, koji kaže da je za vrijeme Trpimira Hrvatska imala 60 000 konjanika i 100 000 pješaka. No, nije se kralj Tomislav oslanjao samo na zemaljsku snagu. Prije svega, pomoć je vidio i tražio u Bogu, a za njegove vladavine i na njegov poticaj sazvan je prvi crkveni sabor u Splitu.

Papa Ivan X. je 925. g. uputio pismu ljubljenom sinu Tomislavu, kralju Hrvata i izvrsnom knezu Mihajlu te kralju Tomislavu priznaje pravo na kraljevski status, a ranu srednjovjekovnu Hrvatsku podiže na najviši stupanj u tadašnjem vremenu, u svjetovnom i duhovnom smislu“, poručio je Barunčić.

Istaknuvši da se ponosimo tisućljetnom tradicijom koju ne smijemo zaboraviti, podsjetio je da je tijekom 1100 godina veliki broj ljudi položio svoje živote za domovinu Hrvatsku. To su bile „godine neprestane borbe za samostalnost, identitet, očuvanje tradicije, vjere u Isusa Krista i pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Hrvatski narod stoljećima drži na okupu milost Božja i ljubav prema domovini“, istaknuo je Barunčić.

U programu je nastupio školski zbor Gimnazije pod vodstvom Grge Ivkovića, a Mia Cikota, učenica 2.b razreda, recitirala je pjesmu ‘Hrvatski kraljevi’ Vladimira Nazora, podsjetnik na bogatu tisućljetnu tradiciju hrvatskog naroda. Za vrijeme pauze tijekom natjecanja, učenici su razgledali Stalnu izložbu crkvene umjetnosti Zadar i riznicu samostana sv. Frane u Zadru.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Foto pobjedničkih ekipa: Ivan Kapović

Na blagdan Blagovijesti, kada Sveučilište u Zadru slavi Dan Sveučilišta – Dies Academicus, u utorak, 25. ožujka, svečano misno slavlje u crkvi sv. Dimitrija u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je članovima akademske zajednice čestitao Dan Sveučilišta, poželjevši da ta molitva bude zahvala Bogu, izvoru svega dobra i da „udijeli snagu za plodno zajedništvo i posvećenost istini koja nas vodi naprijed u akademskom i duhovnom rastu“.

Rekavši da je Blagovijest poziv na suradnju s Božjom voljom, nadbiskup je istaknuo da taj blagdan „pokazuje kako Bog ulazi u život Marijin, ali po njoj i u ljudsku povijest i donosi nove početke, čak i kada to nitko ne primjećuje, bez buke i senzacije javnog događanja, bez medija i javnosti. Događajem navještenja započela je najveća promjena u povijesti čovječanstva. Od toga časa ljudska povijest više nije ista – Bog se po Marijinom pristanku utjelovljuje i dolazi među nas. To je novi početak, novo razdoblje, nova era, koja vodi do rođenja Isusa Krista, našeg Spasitelja“, istaknuo je mons. Zgrablić.

U trenutku Navještenja Gospodinova, arkanđeo Gabriel donio je Mariji radosnu vijest o Božjem naumu spasenja po utjeljovljenju njegovog Sina te nam taj blagdan „daruje svjetlo nade“, rekao je nadbiskup. Istaknuo je da Marijin odgovor anđelu: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi” pokazuje put istinske vjere i poslušnosti Božjoj volji i poručio da je tu početak nade koja je razočarava.

„Marija je pristala na Božji plan ne znajući što je sve čeka, ali vjerujući da Bog vodi njen život prema najvećem dobru. U tome je uzor svima nama – učiti slušati Božju volju, prepoznavati snažnu Božju prisutnost u našem životu i s pouzdanjem prihvaćati njegove planove. Božja volja uvijek je najveće moguće dobro za nas, čak i kada je ne razumijemo u potpunosti. Ako je ne možemo razumjeti, ne znači da je iracionalna, nego veća od nas, da nas nadilazi u našim sposobnostima“, istaknuo je nadbiskup, podsjetivši na riječ sv. Ivana: „Bog je veći od našeg srca i znade sve” (1 Iv 3, 20). „Doista, Bog je veći od svega što možemo osjećati, misliti ili zamisliti — pa i od naše vlastite savjesti“, poručio je mons. Zgrablić.

Za prepoznati Božju volju u životu treba biti u trajnom odnosu s Bogom kroz molitvu, sakramente, čitanje Božje riječi, razmatranje i vršeći djela milosrđa, rekao je nadbiskup.

„Božji glas često dolazi kroz mir u srcu, kroz nadahnuća koja nas vode prema dobru, ali i kroz savjete svetih, mudrih i pobožnih osoba. Također, Božja volja nije u suprotnosti s njegovim naukom i zapovijedima“, rekao je mons. Zgrablić. Podsjetio je da sv. Ignacije Lojolski podučava da je „Božja volja ono što donosi dubok i trajan mir, čak i u poteškoćama. Ako nešto rađa nemir, zbunjenost ili udaljava od ljubavi prema Bogu i bližnjemu, teško da dolazi od Boga“.

Nadbiskup je govorio i o daru razlučivanja, istaknuvši savjet sv. Ignacija da razlučujemo između utjehe i nevolje, jer istinska Božja volja donosi nutarnju utjehu, snagu i usmjerenje prema dobru.

Papa Franjo ističe da razlučivanje nije jednostavan postupak, već put prema dubljem razumijevanju Božje volje za nas i „potiče da razlučivanje ne činimo sami, već u zajedništvu s Crkvom kroz molitvu, slušanje Božje riječi i savjetovanje s duhovnicima“.

U duhu Papine misli da je “razlučivanje zahtjevan oblik samoproučavanja, unutarnjeg propitivanja koji uključuje naše osjećaje, misli i želje kako bismo prepoznali Božji glas u svakodnevnom životu”, nadbiskup je rekao da smo pozvani biti trajno otvoreni za samoispitivanje, za izgradnju duha, a ne samo znanja.

„Znanje i mudrost nisu potpuni bez duhovne dubine i unutarnje jasnoće. Izgradnja duha kroz molitvu, promišljanje i razlučivanje omogućuje nam da prepoznamo i ispunimo što Bog očekuje od nas. Tako će i naš život biti ispunjen smislom, zbog kojeg nam je Bog poklonio život. Cjelovita osoba, koja njeguje svoj duh kao i intelekt i tijelo, može u potpunosti ostvariti svoje poslanje i biti svjetlo drugima“, poručio je mons. Zgrablić.

Govoreći o mladima kao ostvarenju nade u budućnosti, nadbiskup je rekao da se u Godini jubileja, koju je papa Franjo proglasio i bulom ‘Nada ne razočarava’, dublje razmatra značenje kršćanske nade. „Nada nas uči vjerovati da Bog ima plan za svakoga od nas i da nismo prepušteni slučaju. Marija je put – uzor i potvrda nade koja ne razočarava“, poručio je mons. Zgrablić.

U mladima je „svježina, otvorenost i hrabrost za promjene. Oni su pozvani primiti znanje, ali i oblikovati svijet u skladu s istinom i dobrotom. Njihova energija i kreativnost dar su svijetu, a na nama je da ih podržimo u njihovom rastu“, poručio je nadbiskup. Potaknuo je studente „da marljivo istražuju i uče, razvijaju talente, ne samo radi osobnog uspjeha i karijere, nego i zbog doprinosa boljoj budućnosti za društvo; da znanje bude u službi dobra, a trud odgovor na povjerenje koje nam je Bog dao darujući nam um, srce i volju za napredak“.

Mons. Zgrablić je zahvalio profesorima na posvećenosti u odgoju i obrazovanju mladih koje „nije samo profesionalna dužnost, nego i plemenito životno poslanje“, za njihov predani rad, strpljenje i ljubav koje ulažu u mlade. Kroz brigu profesora za intelektualnu, duhovnu i cjelokupnu formaciju studenata oblikuju se generacije koje će nositi breme budućnosti, rekao je nadbiskup. Zahvalio je i na suradnji Sveučilišta i Zadarske nadbiskupije u izgradnji budućnosti utemeljene na istini, dobru i ljepoti.

U misi su sudjelovali prof. dr. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru, prorektori i bivši rektori Sveučilišta u Zadru, profesori i studenti. Sveučilište u Zadru slavi Dan Sveučilišta na Blagovijest jer je status Sveučilišta u Zadru obnovljen 25. ožujka 2002. godine. Tada je održana konstituirajuća sjednica Senata i donesen Statut Sveučilišta u Zadru koje je najstarije hrvatsko sveučilište jer baštini tradiciju Generalnog učilišta dominikanskog reda iz 14. stoljeća i bio je među prvim sveučilištima u Europi.

U misi su koncelebrirali svećenici, profesori djelatni na Teološko – katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru s ravnateljem Odjela dr. sc. don Zdenkom Dundovićem i don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić