Tradicionalno 40. hodočašće vjernika Zadarske nadbiskupije sv. Nikoli Taveliću u Šibenik održano je u nedjelju, 9. studenog. Svečano koncelebrirano misno slavlje u katedrali sv. Jakova u Šibeniku predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Koncelebrirali su generalni vikari Zadarske nadbiskupije i Šibenske biskupije, Ante Sorić i Tomislav Subotičanec te više svećenika Zadarske nadbiskupije.
Misi je prethodio susret vjernika u crkvi sv. Frane u Šibeniku gdje su se vjernici okupili na Molitvi Večernje i u pobožnosti sv. Nikoli Taveliću. Misno slavlje u šibenskoj katedrali počelo je pozdravnim riječima šibenskog biskupa Tomislava Rogića koje je zbog odsutnosti biskupa pročitao generalni vikar Subotičanec. „Radujemo se vašem hodočašću po četrdeseti puta u ovoj Jubilarskoj godini, kada se svi učimo biti hodočasnici nade. Drago mi je da ne posustajete, da dajete slavu Bogu i častite prvog proglašenog sveca mučenika u hrvatskom narodu, da se njemu utječete za zagovor. Zahvaljujem vam što čuvate ovu lijepu tradiciju koja povezuje naše biskupije i koja svjedoči da sv. Nikola Tavelić nije zaboravljen, da nam njegov sveti lik i danas govori, potiče, svjedoči i ostaje naš zagovornik pred Ocem nebeskim“, poručio je biskup Rogić.
Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.
(Iv 2, 13–22)
Uvod
Draga braćo svećenici!
Draga braćo i sestre,
dragi hodočasnici iz Zadarske nadbiskupije!
Okupili smo se i ove godine povodom skorašnjeg blagdana sv. Nikole Tavelića, ovdje u Šibeniku, kako bismo zajedno u veličanstvenoj katedrali sv. Jakova zamolili prvog hrvatskog sveca – Nikolu Tavelića, da nas zagovara, zahvalili Bogu za njegovu blizinu i obnovili vjeru koja nas povezuje s Trojedinim Bogom i našim prijateljima na nebu.
Ovo naše četrdeseto hodočašće sv. Nikoli Taveliću (rođ. oko 1350. + 14. 11.1391.) je duhovni put koji prolazi kroz ovu Jubilejsku godinu – i želi biti naš put čišćenja srca, put obnove vjere, nade i ljubavi i put susreta s Bogom.
Kao što je Izraelski narod četrdeset godina hodao pustinjom prema Obećanoj zemlji, kao što i mi već četrdeset godina hodočastimo sv. Nikoli, i mi smo danas pozvani proći kroz „pustinju srca“ i dopustiti da nas Bog pročisti, da bi naš život ponovno postao živi, sveti hram Njegove prisutnosti.
- Isus u Hramu – susret između svetog i svjetovnog
Evanđelje liturgije današnje nedjelje koje smo čuli opisuje snažan i intenzivan trenutak u Isusovom životu. Isus ulazi u Hram – najsvetije mjesto Izraelskog naroda, središte Božjeg prebivališta, mjesto posvećeno molitvi i bogoštovlju. Ali u Hramu Isus ne nalazi mjesto molitve, već trgovinu, čuje buku, gleda i sluša ljude kako pogađaju cijene. U Hramu su prodavači volova, ovaca i golubova, službenici u mjenjačnicama, sjedeći čuvaju razne valute. Sveti prostor jeruzalemskog Hrama pretvoren je u tržnicu.
U tom trenutku kaosa Isus ne ostaje pasivan. U Njegovu dušu ulijeva se sveta bol i revnost za Dom Božji. Evanđelist Ivan kaže: “I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima” (Iv 2, 15).
Isus se zauzima da se sveto mjesto namijenjeno Bogu ne pretvori u prostor računanja, trgovine, mjenjačnice i tržnice. Isus želi vratiti u srca Izraela ono što je izgubljeno: dostojanstveno mjesto boravka Boga u njihovoj sredini.
„Sve istjera iz Hrama“, kaže sv. Ivan, „zajedno s ovcama i volovima”, i ovce i volove i trgovce, jer je čovjek jednak ovcama i volovima ako ne prepoznaje Boga gdje boravi i ne iskazuje mu poštovanje i podaje hvalu.
Ova Isusova gesta tjeranja trgovaca iz Hrama je njegov proročki čin koji nam pokazuje: Bog nije na prodaju, Boga se ne kupuje; s Bogom se ne ophodi kao s trgovcem; s Bogom se ne pogađa – Bog se besplatno daruje onima koji ga žele primiti. Bog je Ljubav i on nam se daruje bezuvjetno i besplatno.
Ljubav nije roba koju se mjeri, kupuje ili zaslužuje. Ona ne trpi trgovinu, ne poznaje kalkulacije ni pogodbe. Prava ljubav ne pita: „Što mi to koristi?“ – ona se daruje slobodno, tiho, nenametljivo, onome tko je želi primiti. Ljubav ne traži korist, ne prodaje se i ne kupuje; ne može se prisiliti ni iznuditi. Kao i Bog, ljubav je dar koji se prima otvorena srca ili se propušta. Tamo gdje se ljubav počne vagati, računati ili uvjetovati, ona prestaje biti ljubav. Prava ljubav je besplatna, čista i iskrena – i baš zato najdragocjenija, Božja, vječna.
Isus je došao očistiti naš Hram, ali i da sagradi novi Hram svoga prebivališta. Kad Židovi traže od njega znak kojim dokazuje da to smije činiti, On im odgovara: “Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići” (Iv 2,19). Isus ne misli na kamene zidove jeruzalemskog Hrama, On misli na Hram svoga tijela.
- Novi hram – čovjek u kojem prebiva Bog
Nakon uskrsnuća, Isusovi učenici razumjeli su Isusovu gestu i njegove riječi: On nije govorio o građevini, jeruzalemskom Hramu, nego o sebi. S Kristom uskrslim Bog više ne prebiva u hramu od kamena, nego u živom i proslavljenom uskrsnom tijelu svoga Sina.
Bog je Isusovim uskrsnućem sagradio novi Hram u kojem boravi zauvijek. U tom novom Hramu je vječno mjesto istinskog Božjeg boravka među ljudima i susreta Boga i čovjeka. U Isusu se zauvijek prinosi savršena žrtva ljubavi. U njemu će Bog i čovjek postati jedno. I tko god je uronjen u Krista, tko god je kršten, ne samo da ulazi u taj Hram, nego postaje „živi kamen“ proslavljenog Tijela Krista – Hram Duha Svetoga, mjesto gdje sva Božja ljubav prebiva. Zato nas sveti Pavao podsjeća i pita: “Ne znate li da ste hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama?” (1 Kor 3,16).
To je središnja istina našeg kršćanskog života: mi smo hram Duha Svetoga. Mi smo „živo kamenje Hrama Božjega“, „živi udovi“ Kristovog proslavljenog Tijela. U nama prebiva Bog – ili još bolje rečeno – mi prebivamo u Bogu. Naše srce je svetište Božje ljubavi. Naša duša je mjesto gdje se odvija susret s vječnošću.
- Bič od užadi
Želio bih vam, braćo i sestre, večeras skrenuti pozornost na jedan detalj iz današnjeg Evanđelja. Riječ je o biču koji Isus uzima u ruke. Evanđelist nam kaže kako Isus sam plete bič od konopa kojim čisti Hram. „I načini bič od užeta…“ (Iv 2,15), kaže nam sv. Ivan. Što označava ovaj bič od užeta – konopa?
U Knjizi Proroka Hošee čitamo tekst: „Konopcima za ljude privlačio sam ih, užadima ljubavi; bio sam im kao oni koji dižu dojenče k svom obrazu, nad njega sam se sagnuo i nahranio ga“ (Hoš 11,4).
Braćo i sestre!
Bog u Svetom pismu često pokazuje čovjeku svoje lice Oca koji ljubi. U proroku Hošei čitamo riječi: „Privukao sam ih konopcima ljubavi“. To je slika Boga koji ne prisiljava, nego privlači – nježno, strpljivo, s ljubavlju, kao što otac podiže svoje dijete k svome licu da ga poljubi. To je lice Krista koje je u punini zasjalo u „biču ljubavi Sina“. Najjači konopci koji vežu ljude su međusobna ljubav. To su konopci koji ne sputavaju, nego nose „bič Božji“ koji ne prisiljava bolnim udarcima, silom, nego nas pridobiva srcem. Zar ne želimo biti dobro, zar ne želimo biti sretni, zar ne želimo da mir vlada u nama i oko nas? Nisu li to „konopci“ ljubavi kojima nas Bog privlači?
U Evanđelju vidimo drugo lice iste ljubavi: Isus ulazi u Hram, vidi da je pretvoren u tržnicu i plete bič od užadi i njime čisti kuću Očevu. Nije to Isusov bijes na trgovce, nego revnost ljubavi – ljubav koja ne može šutjeti dok se svetinja obeščašćuje, dok se dostojanstvo čovjeka svodi na „ovce i volove“. I taj bič – od istog materijala kao konopci – postaje sredstvo čišćenja i obnove.
Kad nas Bog privlači „konopcem ljubavi“ – On nas izgrađuje i oplemenjuje. Kad nas čisti „bičem ljubavi“ – On nas spašava i čini sličnima svome Sinu. „Konopci ljubavi i bič od užadi“ dvije su ruke iste Božje ljubavi: jedna nas podiže, druga nas oslobađa.
Zato, kad te Bog privlači – ne opiri se, privini se njegovom licu kamo te želi podići kao bi te poljubio i nahranio, kako slikovito kaže prorok Hošea. Kad te Gospodin ispravlja – ne bježi, jer i u blagosti i u zahtjevnosti On traži jedno: da tvoje srce opet postane hram Njegove prisutnosti.
Ali, postoji još jedan bič – onaj kojim je Isus sam bio bičevan prije muke. To je trenutak kad se Božja ljubav više ne izražava ni riječju ni djelom, nego patnjom. On, koji nas je privlačio i čistio svojom ljubavlju, sada sam prima teške fizičke udarce. On, koji je spleo bič pravednosti i ljubavi, sada prima bič nepravde i mržnje. Zašto? Da nas potpuno otkupi, da bi naš grijeh, naš prljavi hram – naša duša, bio očišćen krvlju Njegove Ljubavi. Vidiš li kako je težak naš grijeh, okorjelo naše srce, onečišćen naš Hram, kad Isus prihvaća ovu patnju kako bi nama pokazao što je za naše spasenje sprema učiniti i koliko nas ljubi?
- Isus čisti naš hram duše
Braćo i sestre, u svjetlu ove Božje riječi, pitajmo se danas iskreno: što bi Isus danas pronašao kad bi ušao u hram našega srca, u hram naše savjesti? Što želi istjerati iz našeg srca?
Vjera ne smije postati trgovina, hram našeg srca ne smije postati tržište, a molitva ne smije biti vrijeme pregovaranja i mjenjačnica vrijednosti za vrijednost. A u toj duhovnoj opasnosti se i mi često možemo pronaći. „Bože, ti mi daj zdravlje, a ja ću platiti misu; ti mi usliši molitvu, a ja ću izmoliti krunicu; ti mi oprosti grijehe, a ja ću učiniti pokoru; ja ću ići na Misu, a ti učini da mi bude lakše u životu; ja ću ići na hodočašće sv. Nikoli, a ti mi ispuni zavjet“ – to kod Boga ne prolazi, to je trgovina.
Možda bi Gospodin u našoj duši vidio trgovce – one koji sve pretvaraju u dobit, korist, koji žele da se svaka stvar „isplati“. A Evanđelje nije isplata, nego dar. Ljubav prema Bogu nikada se ne plaća – ona se daruje bez računa.
- Sveti Nikola Tavelić – hram ispunjen Božjom prisutnošću
U toj evanđeoskoj svjetlosti promatramo i lik svetoga Nikole Tavelića. On je bio čovjek koji je dopustio Bogu da potpuno pročisti njegov hram. Kad je kao mladi franjevac primio svećeničko ređenje, uskliknuo je: „Isuse, sad sam samo tvoj!“. U toj rečenici sažet je cijeli njegov život. On nije samo propovijedao Evanđelje, on ga je živio. Njegov hram duše nije bio pun trgovine, nego molitve. Nije bio ispunjen bukom svijeta, nego šutnjom pred Bogom.
Dvanaest godina propovijedao je po bosanskim krajevima u drugoj polovici XIV. st., među ljudima koji su često živjeli u duhovnom mraku. Bio je svjedok Evanđelja u jednostavnosti i siromaštvu, ustrajan, ponizan i miran. A kad ga je Bog pozvao da ide dalje – do Jeruzalema – on nije oklijevao. Ondje je, zajedno s trojicom subraće, odlučio svjedočiti vjeru pred muslimanskim kadijom. Znao je što ga čeka, ali nije se povukao. Kad su ga tražili da se odrekne Krista, rekao je: „Nećemo se Krista odreći, nego smo spremni za Nj umrijeti“. I umro je kao mučenik, s vjerom u srcu, s imenom Isusovim na usnama, 14. studenog 1391. godine. Njegov život pokazuje što znači biti živi hram Duha Svetoga. Njegov hram nije mogao srušiti ni mač, ni prijetnja, ni strah, ni vatra, ni smrt. Jer taj hram je bio sazidan na stijeni – na Kristu. Zato i danas nama svijetli kao primjer vjernosti, hrabrosti i čistoće vjere. Njegova revnost nas poziva da i mi dopustimo Bogu da pročisti naše srce.
- Zaključak – Hram koji živi i svijetli
Draga braćo i sestre,
Isusov pogled na Hram i danas ostaje isti: On traži srce koje je slobodno, prostor koji pripada Ocu, mjesto gdje Duh Sveti može prebivati. Sveti Nikola Tavelić nam svijetli kao primjer da je to moguće – da i u našim slabostima, u našim borbama, možemo postati hram žive Božje prisutnosti.
Zato, braćo i sestre, neka ovo četrdeseto hodočašće bude vrijeme unutarnje obnove. Neka se u nama dogodi ono što se dogodilo u Hramu: da sve što je lažno, isprazno i sebično bude istjerano, a da Božja prisutnost ponovno zauzme prvo mjesto; da i nas „izjeda revnost za Dom Božji“ – revnost za molitvu, za Euharistiju, za svetost života.
Tada će i naš narod, naš dom, naša Crkva postati hram u kojem Bog prebiva. Tada će se ispuniti ono što je Isus rekao:
“Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići”. Jer Bog nas uvijek obnavlja, on nas uvijek podiže. I On danas, na ovom hodočašću, želi podići i obnoviti hram našega srca.
Sveti Jakove apostole, moli za nas!
Sveti Nikola Taveliću, moli za nas!
Amen.
Foto: Ivo Kronja
