Na blagdan sv. Stjepana prvomučenika, svečano misno slavlje u crkvi sv. Šime u Zadru u petak, 26. prosinca, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Crkva sv. Šime prvotno je bila posvećena sv. Stjepanu prvomučeniku, prije nego je u tu crkvu, iz zadarske crkve Svete Marije Velike, bilo preneseno tijelo sv. Šime u 17. stoljeću. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.
Draga braćo i sestre!
Nakon jučerašnje radosne proslave Kristova rođenja – Božića, Crkva nas danas vodi k svjedočanstvu života i vjere sv. Stjepana, prvog mučenika, kako bi nam jasno i nedvosmisleno pokazala da put Betlehema neizbježno vodi prema križu, ali i prema nebu koje se otvara onima koji ostaju vjerni do kraja. Križ, međutim, kako nam ga predstavlja Isus i sv. Stjepan kao i svi ostali mučenici tijekom povijesti, nije znak poraza ni negacija božićne radosti, nego njezino najdublje tumačenje: on je objava ljubavi koja ide do kraja, ljubavi koja se ne povlači pred patnjom, ne uzmiče pred nerazumijevanjem i ne prestaje ni onda kada je odbačena. Na križu se do kraja razotkriva tko je Bog – Bog koji ljubi bez uvjeta, bez računice i bez granica, Bog koji spašava čovjeka darom samoga sebe.
Zato put od jaslica do križa nije proturječje, nego jedinstveni put Božje ljubavi prema čovjeku. Dijete položeno u betlehemske jaslice u špilji i Raspeti na križu položen u kamenu grobnu stijenu isti je Gospodin, ista Ljubav koja se najprije daruje u krhkosti i malenosti, a potom se potpuno predaje na križu i poniženju, kako bi čovjeku otvorila nebo. Sv. Stjepan, gledajući Raspetoga i Uskrsloga, razumije da križ nije kraj, nego pečat bezuvjetne ljubavi, i zato ima snage na tu ljubav odgovoriti ljubavlju vlastitog života.
Slavimo, dakle, danas sv. Stjepana, čovjeka punog milosti i snage, ispunjenog Duhom Svetim, čovjeka koji je sav svoj život, ali i svoju smrt, položio u ruke Gospodina Isusa, kojega je prepoznao kao živoga i uskrsloga Gospodara povijesti i čovjekove sudbine.
Posebno je snažno i duboko značenje ovoga blagdana u ovoj crkvi, u crkvi svetoga Šimuna, čovjeka pravednika i bogoprimca, koji je u Hramu primio Dijete Isusa u svoje naručje, ali i u crkvi koja je prije nego je bila posvećena sv. Šimunu bila posvećena upravo sv. Stjepanu, čime se na jedinstven način susreću Božić i mučeništvo, betlehemske jaslice i otvorena nebesa.
Sv. Šimun, ispunjen Duhom Božjim, u Hramu gleda Dijete i izgovara riječi nade i proroštva, govoreći o svjetlu na prosvjetljenje naroda, ali i o znaku osporavanu i o maču koji će probosti Marijinu dušu; dok sveti Stjepan, također pun Duha Svetoga, gledajući u nebo, vidi istoga toga Isusa kako stoji zdesna Ocu te svjedoči da se Šimunovo proroštvo ispunilo i da „mač koji probada dušu“, kako je rekao Mariji, Isusovoj majci u trenutku prikazanja u Hramu, ne donosi smrt, nego prolaz u slavu.
Stjepan je istinski učenik Kristov jer ne samo da propovijeda Evanđelje riječima i djelima, nego ga potvrđuje vlastitim životom i vlastitom krvlju, pokazujući da vjera nije tek izgovorena istina, nego stvarnost koja zahvaća cijelo biće, čovjeka, i svaki trenutak njegovog života.
U trenutku najveće tame, nasilja i nepravde, Stjepan ostaje slobodan u srcu jer je ispunjen Duhom Svetim, i upravo tada, dok ga kamenje pogađa, on ne misli na mržnju svojih progonitelja, nego gleda otvorena nebesa i Isusa koji stoji zdesna Ocu, čime nam potvrđuje da Bog nikada nije daleko od onih koji mu ostaju vjerni.
Molitva sv. Stjepana u času kamenovanja, molitva predanja i molitva za oproštenje, izravni je odraz Isusove molitve na križu, jer on zaziva Gospodina Isusa da primi njegov duh i moli za one koji na njega bacaju kamenje kako bi ga ubili, svjedočeći da je prava snaga kršćanina u ljubavi koja prašta i u povjerenju koje se ne slama ni pred mržnjom, ni pred nepravednom osudom, ni pred smrću.
Mučeništvo svetoga Stjepana, dakle, nije suprotnost božićnoj radosti, nego njezino najdublje ispunjenje, jer dijete položeno u jaslice dolazi upravo zato da čovjeku otvori nebo i da mu pokaže da je ljubav jača od smrti.
Već nad betlehemskim jaslicama nazire se sjena križa, u siromaštvu štalice, u Herodovu progonstvu, u Šimunovu proročanstvu, i zato ne trebamo biti iznenađeni kada Crkva odmah nakon Božića stavlja pred nas lik mučenika, kako bismo razumjeli cijenu i veličinu dara koji nam je Bog dao.
Stjepan stoji na početku dugog niza mučenika svih vremena, i njegova krv postaje sjeme novih kršćana, jer Bog i danas djeluje po onima koji su spremni izgubiti sve kako bi ostali vjerni Kristu.
I u našem vremenu, u različitim krajevima svijeta, ali i u svakodnevnim okolnostima našega života, ispovijedanje kršćanske vjere traži hrabrost, dosljednost i spremnost na žrtvu, jer živjeti Evanđelje uvijek ima svoju cijenu.
Promatrajući Dijete Isusa u Marijinom naručju i gledajući svetoga Stjepana koji mu ostaje vjeran do kraja, pozvani smo i mi moliti za milost postojane vjere, vjere koja se ne boji poteškoća, nerazumijevanja ni protivljenja, nego je spremna svjedočiti nadu koja u nama živi.
U sâmom srcu današnjeg otajstva stoji temeljna istina naše vjere: Bog je onaj koji nas prvi ljubi. U betlehemskom Djetetu Bog nam ne daruje samo nešto svoje, nego daruje samoga sebe, daruje nam svoje najveće blago – svu svoju ljubav, svoga Sina. Božić je objava Božje ljubavi koja se spušta k čovjeku, bez uvjeta i bez zadrške. A sveti Stjepan stoji pred nama kao onaj koji je tu ljubav shvatio do kraja i na nju odgovorio najradikalnije – ljubavlju, darom vlastitog života. On ne uzvraća nasiljem na nasilje, mržnjom na mržnju, nego darom samoga sebe, jer je duboko svjestan da se na Božju ljubav može odgovoriti samo jednim: ljubavlju.
U tome je veličina sv. Stjepana i njegova poruka nama danas: vjera nije tek prihvaćanje istine, nego odgovor na Božji dar, odgovor života na Ljubav. Bog nas prvi ljubi, a sv. Stjepan pokazuje da se ta ljubav ne zadržava za sebe, nego se pretače u praštanje, vjernost i predanje, čak i onda kada to vodi prema križu. Na ljubav se odgovara ljubavlju – i upravo tu započinje put koji vodi od betlehemskih jaslica do otvorenih nebesa.
Neka nas u ovoj crkvi, u kojoj se susreću Šimunovo prihvaćanje Krista i Stjepanovo potpuno predanje Kristu, Gospodin osnaži da i mi Isusa primimo u svoje srce i da ga, poput svetog Stjepana, hrabro i vjerno nosimo u svijet, sve do dana kada ćemo i mi, po Božjoj milosti, nadamo se, ugledati otvorena nebesa. Amen.
+ Milan Zgrablić
nadbiskup zadarski
Više slika pogledajte u Foto-galeriji / Foto: Ines Grbić
