Druga sjednica Povjerenstva za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi pod predsjedanjem predstojnika don Valtera Kotlara održana je u ponedjeljak, 11. rujna u Salonu Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

U ovom rujanskom vremenu održavaju se sjednice nadbiskupijskih Povjerenstava kako bi svatko iz svoje nadležnosti predložio i ponudio događaje i inicijative koji će biti ugrađeni u nadolazeći godišnji pastoralni plan i program Zadarske nadbiskupije.

Poticajima s nadbiskupijske razine, članovi ovog Povjerenstva će dinamizirati i ojačati pastoral u odnosu s bolesnima i starima te raditi na stručnoj i duhovnoj podršci i pomoći bolničkom i medicinskom osoblju.

U tome će Povjerenstvo, kao nadbiskupijsko tijelo, osnažiti suradnju s Hrvatskim katoličkim liječničkim društvom – podružnicom Zadar i Hrvatskom katoličkom udrugom medicinskih sestara i tehničara Zadar, koja se dosad u mjesnoj Crkvi bavila tim pastoralom najintenzivnije, prepoznatljivo i sustavno, u redovitosti svoga dugogodišnjeg i kapilarnog rada na terenu s pacijentima i štićenicima u svim zdravstvenim i socijalnim ustanovama u Zadarskoj nadbiskupiji.

Predviđeni događaji u organizaciji Povjerenstva sadržavaju formativni, stručni i duhovni dio, kao podrška u pružanju pomoći osobama koje se nalaze u životno delikatnim situacijama narušenoga tjelesnog, duhovnog i mentalnog zdravlja.

 

 

Najavljeno je održavanje stručnog skupa za svećenike i medicinsko osoblje 9. i 10. veljače 2024. u sjemeništu Zmajević, na kojemu će se govoriti o svećeniku u pastoralu medicinskog osoblja. Na skupu će gostovati stručni predavači, uz mogućnost rasprave. Tijekom toga skupa će se govoriti o pripremi svećenika na psihološkoj razini za dolazak kod najtežih bolesnika te ulozi vjernika laika u službi za bolesne i nemoćne. Među temama su i iskustvo bolničkog kapelana, sindrom izgaranja na poslu koje se javlja kod djelatnika koji odgovorno i zauzeto obavljaju svoje dužnosti te stručno djelovanje redovnice u radu sa starijim osobama.

Susret sa starijim i nemoćnim osobama, osobama s posebnim potrebama i njihovim njegovateljima održat će se u svetištu Gospe Maslinske na Belafuži 11. svibnja 2024. godine. Pritom je istaknuta potreba da se obnovi suradnja s udrugom Vjera i svjetlo koja okuplja osobe s teškoćama, na osobit način djecu i njihove roditelje.

Svjetski dan baka, djedova i starijih osoba se obilježava četvrte nedjelje u srpnju, u župi Gospe Loretske u Zadru. Tim povodom Povjerenstvo će pripremiti prigodne materijale koji će biti poslani svim župama.

Liječnica dr. Alžbeta Grgić, članica Povjerenstva, istaknula je da bolnički pastoral predstavlja veliki dio pastorala 21. st. zbog više faktora: potrebe da se prilagodi medicinskom razvoju u suvremenosti koju istovremeno karakterizira otuđenost ljudi, izoliranost, usamljenost, nedostatak vremena jednih za druge, stres i užurbanost. Takav način života odražava se i na psihosomatsko stanje čovjeka. Svojim inicijativama Povjerenstvo će takvoj stvarnosti pomoći konkretnim pristupom ljudima u stanju boli i trpljenja, svećenicima i vjernicima laicima koji su upućeni na njih te plemenitom djelovanju liječnika i medicinskog osoblja koji  trebaju podršku i razumijevanje, s medicinske i duhovne razine, za izazove s kojima se susreću u svom požrtvovnom radu.

Ines Grbić

 

 

 

Druga sjednica Povjerenstva za duhovna zvanja i ministrante Zadarske nadbiskupije pod predsjedanjem predstojnika don Ante Dražine održana je u Salonu Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u ponedjeljak, 11. rujna.

Članovi Povjerenstva razmotrili su dosadašnje događaje organizirane u nadležnosti toga Povjerenstva. Temeljem te analize, naznačili su daljnje mogućnosti njihovog razvoja i izoštravanje nekih aspekata u njihovom budućem održavanju, za ostvarivanje još boljeg učinka u radu s ministrantima i za zvanja.

Članovi su iznijeli odjeke na održavanje Godišnjeg susreta ministranata Zadarske nadbiskupije koji je u lipnju bio u Vrani, a ima svoj formativni i rekreativni dio. Među poticajima je mogućnost održavanja susreta ministranata i na dekanatskoj razini. Nastavit će se s održavanjem susreta ministranata u sjemeništu. Glede ljetovanja bogoslova Zadarske nadbiskupije, predloženo je da bogoslovi pohode župe, osobito uz župne blagdane kad se okupi više vjernika na proslavi župne svetkovine, što je na obostranu dobrobit u rastu i podršci zvanja: bogoslova koji je u susretu s narodom kojemu je upućen kao budući svećenik i puka koji u bogoslovu vidi odaziv na Božji poziv i njegovo poslanje narodu.

 

 

Klanjanje pred Presvetim koje je ovoga lipnja prvi put bilo održano u zadarskoj crkvi Gospe od Zdravlja uoči svećeničkog ređenja pokazalo se kao rado prihvaćeni i posjećen susret s čijim održavanjima ubuduće Povjerenstvo želi nastaviti. U toj prigodi moli se za duhovna zvanja, svećenik u prigodnoj katehezi razmatra otajstvo Božjeg poziva i ljudskog odaziva i animira se narod za podršku razvoju duhovnih zvanja. Predloženo je da se takvo klanjanje održi i uoči  đakonskog ređenja. To je dodatna duhovna ponuda i susret, uz tradicionalno održavanje Bdjenja za duhovna zvanja uoči Nedjelje dobrog pastira.       

Predstojnik Dražina izrazio je zadovoljstvo učincima prvi put ove godine organiziranog molitveno – formativnog susreta za osobe koje razmišljaju o duhovnom pozivu, kojega je Dražina predvodio u zadarskom sjemeništu. Predloženo je da se takvi susreti ubuduće održavaju svake prve subote u mjesecu, jer je ta subota posvećena duhovnim zvanjima, radi kontinuiteta u pružanju podrške i duhovne pratnje osobama koje razmišljaju o pozivu, traže savjet i trebaju smjernice. Tim osobama, bilo da muškarci razmišljaju o svećeništvu ili žene o redovništvu će biti ponuđena mogućnost sudjelovanja i na dvodnevnoj duhovnoj obnovi dva puta u godini.

Ines Grbić

 

 

 

 

Druga sjednica Povjerenstva za trajnu formaciju svećenika i osoba posvećenog života Zadarske nadbiskupije pod predsjedanjem zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića održana je u ponedjeljak, 11. rujna, u Salonu Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Predstojnik don Elvis Ražov i članovi Povjerenstva na sjednici su razmotrili odrednice godišnjeg plana i programa rada toga Povjerenstva.

Povjerenstvo je za cijelu pastoralnu godinu odredilo teme i izlagače svećeničkih rekolekcija, mjesečnih susreta zadarskog prezbiterija koji se održavaju druge srijede u mjesecu, na kojima o određenoj temi uvijek govori drugi izlagač.

U 2024. godini, koja je na planu opće Crkve posvećena molitvi u pripravi za Jubilarnu godinu 2025., Povjerenstvo je predložilo da se rekolekcije cijele godine, od studenoga do lipnja, bave temom molitve Lectio divina. Na Svećeničkoj skupštini 11. listopada svećenicima će biti predstavljeni planovi Povjerenstava i institucionalna izvješća. Svećenički i redovnički dan Zadarske nadbiskupije će se održati 19. lipnja 2024. godine.

Svaki predavač na rekolekciji, koja u drugom dijelu svoga održavanja ima i molitveni dio će voditi molitvu Lectio divina o Evanđelju sljedeće nedjelje. Rekolekcije za redovnice će biti u istom terminu kad i svećenička rekolekcija, s istom temom i istim predavačem, a održavaju se u 16 sati.

U veljači će se održati susret svećenika do 10 godina svećeništva, o temi  ‘Redemptionis sacramentum – Sakrament otkupljenja, Uputa o nekim stvarima vezanima uz presvetu euharistiju koje valja obdržavati odnosno izbjegavati; Zloporabe u slavljenju svete mise i ars celebrandi’. U studenom će se održati 38. hodočašće vjernika Zadarske nadbiskupije sv. Nikoli Taveliću u Šibenik koje tradicionalno okuplja brojne vjernike iz svih župa Zadarske nadbiskupije.

 

 

 

Misno slavlje za blagoslovljen početak nove školske godine u ponedjeljak, 11. rujna, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Koncelebrirali su don Ante Dražina, ravnatelj Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar, don Roland Jelić, ravnatelj Katoličke osnovne škole Ivo Mašina Zadar i don Mario Karadakić.

U misi su sudjelovali učenici Klasične gimnazije koju pohađaju učenici klasičnog i općeg smjera i predstavnici razreda iz katoličke škole Ivo Mašina.

Tom misom i molitvom „želimo zahvaliti Bogu za život svakoga od vas, život vaših roditelja, nastavnika, profesora i osoblja koje se brine o vama, da vam budu pomoć u životu“ rekao je mons. Zgrablić u obraćanju učenicima.

 

 

Nadbiskup je u propovijedi govorio o cjelovitosti čovjeka kojeg čine duša, duh i tijelo, a tragom stiha ‘Samo je u Bogu mir, dušo moja’ iz pročitanog Psalma 62. „U tim riječima sadržan je cijeli program našeg života. To je kao zajednički nazivnik bitnoga za naš život. U matematici, zajednički nazivnik je broj na koji se mogu svesti svi ostali brojevi. Toliko toga je koncentrirano u toj misli, jer Božja riječ je tako veliko bogatstvo da se cijeli život možemo nadahnjivati i učiti samo te tri riječi. Božja riječ uvijek tako jako i snažno progovara, da nas samo malo toga što se kaže, može voditi cijeli život“ rekao je nadbiskup, istaknuvši da je misao ‘Samo je u Bogu mir, dušo moja’ konstatacija, činjenica i iskustvo. „Netko je to duboko proživio da je tu tvrdnju mogao napisati. U tom stihu spominju se tri najvažnije stvarnosti za svakog čovjeka – Bog, duša i mir. To troje najvažnije je u našem životu“ istaknuo je mons. Zgrablić.

Duša je najveće iskustvo čovjeka, naglasio je nadbiskup, rekavši da je to osobito  osjetno kad čovjeka netko povrijedi riječima, nekom gestom ili činom, a da nas ta osoba tjelesno nije ni dodirnula; to čovjeka puno može boljeti i uznemiriti. To je manifestacija osjećaja duše, njenog pokreta.

„Čovjek ima ono što se vidi i što se ne vidi. Čak to što se ne vidi nas pokreće, o tome ovisi jesmo li zadovoljni i sretni. Dakle, nije dovoljno da brinemo samo o tijelu, što je nužno i potrebno, čovjek fizički raste. Ali, moramo voditi računa i o našem intelektu“ potaknuo je nadbiskup, rekavši da učenici ulažu trud i napor za učenje, otkrivanje spoznaja u životu.

„Profesori se trude prenijeti vam važno znanje i informacije, jer tako se razvija naša spoznaja, naše mogućnosti u životu. Ali, i naša duša je jako važna. To nikad ne smijemo zaboraviti. Jer sve ostalo: naš intelekt, tijelo i duh ovise o našoj duši, kakva će biti naša duša. To su važna četiri elementa u životu čovjeka o kojima moramo voditi računa“ istaknuo je nadbiskup Zgrablić, poručivši: „Kada o svemu tome složno brinemo, sve to će nas odvesti onome tko nam je to darovao, onome tko stoji iznad toga. Spoznat ćemo da je naš život, koji sva ta četiri elementa uključuje u sebi, veliki Božji dar. Bog je to nama darovao. Bog je rekao, Hoću tvoje postojanje. Darujem ti život jer želim da budeš sretan, kao što sam ja sretan. Kao što ja živim u zajedništvu ljubavi Presvetog Trojstva, želim da ti živiš u ljubavi i sreći svoga života.

Kada to budemo živjeli duboko u sebi, onda ćemo doživjeti ono što je veliki dar i za čime svi čeznemo – to je naš mir. Mir ne znači odsutnost neke smetnje, samo biti u tišini, samoći, povući se. Nego, mir koji od Boga proizlazi je ono za čim naša duša čezne, što naša duša treba. Cilj naše duše je da imamo puninu dobra u sebi, da smo toliko sretni da možemo reći, meni više ništa ne treba. Ja sam najsretniji čovjek“ poručio je mons. Zgrablić.

 

 

Istaknuvši kako je najvažnije da svi cijelog života učimo, nadbiskup je potaknuo na molitvu da Isus uvijek ostane s nama i da nam svoj dar, „svoga Duha Svetoga – da bi nas taj Duh Sveti vodio, da bismo ga mogli slušati i činiti najljepše, najbolje i najvažnije u životu“ potaknuo je predvoditelj slavlja.

„Naš najveći i najbolji Učitelj koji nas uči najvažnijemu i životu je Isus Krist. Isus je došao otkriti nam Očevo lice, pokazao nam je tko je Bog. Bog više nije nepoznat, nego imamo čast otkriti onoga koji je Gospodar našeg života, koji nas je htio i otkriva nam koliko nas Bog ljubi. Isus nam otkriva kako naša duša može i treba biti sretna. Kako u našu dušu donijeti mir. Isus je došao donijeti nam mir, jer Isus je mir. On je došao učiti nas i donijeti nam puninu našeg života. Moramo živjeti kako nas naš Učitelj Isus uči. Tada raste naša duša u dobru i miru.

Dok spoznajemo Isusa, spoznajemo vječne i neprolazne vrijednosti našeg života. Sve naše znanje i ono što učimo mora služiti da obogati naš duh. Da se obogatimo trostrukom spoznajom – u spoznaji Boga, nas samih i u spoznaji naše duše, onoga vječnoga i neprolaznoga u nama. Jer sve drugo će proći, čak i naše znanje. Sve u čemu se trudimo, to već u ovom svijetu možemo izgubiti, zaboraviti. Ali, ono što nikada nećeš izgubiti, što je vječno, to je duša! Dušu moramo obogatiti, moramo je stalno spoznavati i stalno otkrivati“ potaknuo je mons. Zgrablić.

 

 

„Zato, dragi mladi, budite otvoreni ne samo onome što učite kao informacije i znanje. Nego, neka vam školska godina bude i godina u kojoj ćete vi pratiti svoj duh, odgajati i obogaćivati sebe. To svi moramo činiti, cijeli život, da napredujemo u spoznaji Boga, u miru i punini našeg života, da naša duša bude sve bogatija. To ćemo postići i ako savjesno vršimo svoje dužnosti“ poručio je mons. Zgrablić učenicima. Njihova dužnost je da se marljivo trude učiti, biti poslušni, da budu dobri jedni drugima, roditeljima.

„Da otkrijete ljubav, da vas vaši nastavnici vole i da vam žele prenijeti dobro, pa i kad vam daju nižu ili negativnu ocjenu; da to čine da vas potaknu da spoznate dobro u životu. Došao sam s vama moliti da rastete i obogaćujete se u spoznaji Boga, najvećeg dobra od kojeg većeg dobra nema“ poručio je nadbiskup učenicima. Pritom je podsjetio kako na nekim crkvama budu uklesana tri slova: D O M – Deus Optimus Maximus, što znači ‘Bog, najveće dobro’.

„Da spoznate najveće dobro, da otkrivate i upoznajete sebe, da upoznate najveću dubinu, svoju dušu – da trajno spoznajete dušu, da imate ispunjen i ostvaren život od Boga kako biste obogaćivali sebe, obitelj i društvo u koje vas Gospodin šalje; da budete njegova ruka, njegovo srce, njegova misao, njegovo znanje i da nastavite dobro djelo koje je Bog započeo po vama u Isusu Kristu“ potaknuo je nadbiskup Zgrablić učenike.   

Ines Grbić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Blagdan Rođenja Marijina, Male Gospe, u petak, 8. rujna, svečano je proslavljen u župi Rođenja BDM u Privlaci. Koncelebrirano misno slavlje u privlačkoj župnoj crkvi, potom i procesiju s Gospinim kipom kroz središte Privlake, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Gledati ono što Bog nama čini u našem životu i ući u odnos duhovnog majčinstva s Bogom poticaji su nadbiskupa Zgrablića u duhu blagdanskog Evanđelja na rođendan Marije koji ima duboke povezanosti s nama ljudima.

„Bogu zahvaljujemo za sve što je predvidio i učinio u životu Marije, ali otkrijmo i ono što Bog čini nama, u našem životu. Bog se želi rađati u našem životu, da ja budem njegova aktivna duhovna majka u rađanju Boga za ovaj svijet, pri čemu ću biti najdublje povezan s Bogom kao što je majka povezana s djetetom, slikovito rečeno“ poručio je mons. Zgrablić.

U navještenom Evanđelju ne spominje se Marijino rođenje niti o njemu imamo podatke. „Datum 8. rujna slavi se jer je toga datuma u 5. stoljeću izgrađena i posvećena crkva nad kućom gdje su živjeli Joakim, Ana i Marija. Od tada se širio spomen Marijinog rođenja“ rekao je nadbiskup. 

Evanđelje o Isusovom rodoslovlju počinje sa stalnim nabrajanjem muške linije rađanja, sve do Jakova, kad se kaže da se Jakovu rodio Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus Krist. Na tom mjestu prekida se dotadašnja logika nabrajanja imena iz Isusovog rodoslovlja, naglasio je nadbiskup. Potom slijedi spomen odnosa Marije i Josipa i Josipove uloge u Isusovom rođenju.

Među navedenim ljudima mnogi nisu bili sveti. „Među njima ima bludnica, ubojica, onih koji su radili nevolje. To je sažetak povijesti. U tom sažetku povijesti koji prethodi Isusu i mi možemo gledati sažetak naše povijesti, našeg života, kad Bog usprkos naše grešnosti izvodi nešto veliko u nama i našem životu“ rekao je nadbiskup.

U prvom dijelu Evanđelja govori se o naravi, rađanjima ljudi na prirodan, biološki način, a u drugom dijelu Evanđelja spominje se nadnaravni Božji zahvat u rođenju Isusa Krista od majke Marije, koja je začela po Duhu Svetom.

 

 

„Blagdanska liturgija govori nam kako se rođenje Isusa, kao što se dogodilo u Mariji, događa i u našem životu. Jer Bog želi da i u našem životu bude duboka, čvrsta veza koja je bila u Mariji koju je Bog izabrao i unaprijed je oslobodio od ljage istočnog grijeha – da se i u našem životu rodi Isus Krist. Da mi pod svojim srcem nosimo Isusa“ rekao je mons. Zgrablić. Potrebu duhovnog rađanja Krista potvrđuje i Isusova riječ učenicima da su njegova majka i braća svi koji vrše volju njegovog Oca na nebesima.

„Isus nam naznačuje u koji odnos on s nama želi ući – u duboki odnos živoga Boga. Kao što je Bog izabrao Mariju, Bog je izabrao i nas da se rodi u našem životu. Dakle, trebamo vršiti volju Očevu“ potaknuo je mons. Zgrablić.   

Odnos duhovnog majčinstva kojeg Bog želi uspostaviti s nama nadbiskup je pojasnio razmatrajući spomen Josipa u navještenom Evanđelju.

„Josip je u dubokom odnosu i vezi s Marijom, on je zaljubljen u Mariju. Prema tome, otkrivati volju Božju možemo da budemo zaljubljeni u onoga koji predstavlja Mariju, u ono što se događa u Mariji. Da ljubimo i otkrivamo što Gospodin vrši u našem životu. Da smo za to zainteresirani, da u to želimo ući kao zaručnik koji se želi oženiti sa zaručnicom; da i mi želimo ući u sve dublji odnos kojeg Gospodin čini s nama u našem životu“ rekao je nadbiskup, istaknuvši da je Josip slika osobe koja vrši volju Božju.

Evanđelje kaže i da je Josip pravedan. To je pravda i nepravda koja se razlikuje od našeg uobičajenog poimanja pravednosti, rekao je mons. Zgrablić.

„Josip je bio pravedan i Mariju nije htio izvrgnuti sramoti, nego je potajice napustiti. Dakle, Josip gleda što Bog čini u Marijinom životu. I mi gledamo što Bog čini u našem životu. Moraš to vidjeti. Vjera ti prihvaća ono što Bog čini u tvom životu. Gledamo Boga koji je velik i čini nešto veličanstveno – Bog želi da budeš njegova duhovna majka, da budeš čovjek po kojem se Bog rađa u tvom životu. Bog želi sklopiti tako duboki odnos života s tobom“ poručio je nadbiskup, rekavši da smo pravedni kad pošteno vidimo što Bog čini u našem životu. „Mi smo pred Bogom često nepošteni, jer ne vidimo što Bog čini nama u životu. A što to Bog nama u životu ne čini, a da imamo“ naglasio je nadbiskup, istaknuvši da nam Bog daje život i brojne milosti u njemu.

„Naša je nepravda da Boga ne vidimo i ne prihvaćamo. Stalno bismo trebali zahvaljivati Bogu za ono što čini u našem životu. Isus je došao otkriti nam volju Božju, da otkrijemo što Bog čini u našem životu. To vidi Josip! Ako prihvaćamo volju Božju, pravedni smo kao i sv. Josip“ rekao je nadbiskup.

 

 

Poniznost znači istovremeno vidjeti Božju veličinu i vlastitu grešnost

Namjera Josipa da napusti Mariju izraz je krajnje Josipove poniznosti. „Josip ne razumije što se događa s Marijom. Josip nešto što ne razumije radije želi napustiti, preuzeti sramotu na sebe, ‘Marijinu krivnju’ primiti na sebe, ali nikome učiniti zlo – to je krajnji znak Josipove poniznosti“ naglasio je mons. Zgrablić, poručivši: „Da bismo ušli u slavlje Marijinog rođenja, da bi to bio događaj našeg života, moramo ući u pravednost i poniznost.

Poniznost nije da osoba dozvoljava da se netko izruguje s njom, da podnosi nevolje koje joj drugi čini pa taj kaže da je to njen križ, da će biti ponizan. To nije poniznost. Nitko nema pravo drugoga vrijeđati i ponižavati. Nego, poniznost je život u istini, kako je lijepo rekla sv. Terezija Avilska. Moramo živjeti u istini“ poručio je nadbiskup, upozorivši da smo zarobljeni grijehom čije su posljedice velike.

„S jedne strane, poniznost je vidjeti neizmjernu Božju veličinu, koliko je Bog velikodušan prema nama i što Bog čini za nas. Bog nas neizmjerno ljubi i daje nam svoga Sina koji umire za nas, da nam kaže koliko je Bogu stalo do čovjeka. Poniznost je vidjeti tu veličinu. Bogu je do mene stalo. Bog na mene računa.

Prvi dio poniznosti je da čovjek vidi Božju dobrotu i ljubav. To je veliko svjetlo koje će nas obasjavati i u isto vrijeme ćemo vidjeti našu veliku grešnost. Isusov križ nam istovremeno pokazuje Božju ljubav i strahote našeg grijeha. Nismo svjesni koliko je velik grijeh kojeg činimo. Posljedice grijeha su tako velike da je, da uništi taj grijeh i smrt, Bog morao umrijeti za to“ rekao je nadbiskup. Upozorio je na dvije duhovne krajnosti: kad samo prihvaćamo Božju ljubav ne misleći na naše grijehe i ako gledamo samo naše grijehe.

„U poniznosti istovremeno vidimo Božju veličinu, dobrotu i našu grešnost. Gospodina možemo slaviti jer znamo da nas je On otkupio, oduzeo naš grijeh, sve nam je oprostio, ljubi nas i ništa nam neće nauditi. To je istinska poniznost. To je život u istini. Kad vidimo istinu i što je Bog učinio u našem životu, vidimo i shvaćamo Božju volju za nas, primijenjenu u našem životu. Onda ne živimo u laži, nego u istini“ poručio je zadarski nadbiskup.    

 

 

Poput Marije, i mi smo pozvani rađati Boga za ovaj svijet

Mons. Zgrablić razmatrao je i značenje Josipovog sna u kojem mu anđeo kaže da se ne boji uzeti Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je po Duhu Svetome začeto. U snu se događa poticaj za Josipovo prihvaćanje nastale situacije.

„Ne boj se uzeti! Prihvati! Imaj hrabrosti! Prihvati ono što Bog čini u Marijinom životu, jednom u povijesti, ali i ono što Bog čini u tvom životu, ovdje i sada. Ako si ovako živio, ne boj se to prihvatiti. Prihvati to“ potaknuo je mons. Zgrablić u duhu potrebe da svatko prepozna što je pozvan prihvatiti, koje situacije, osobe…

„Anđeo je Josipu rekao da će mu on nadjenuti ime Isus. Josip daje ime Isusu, ali ne bira koje ime će mu dati, nego ono što mu je rekao anđeo. Roditelji daju ime djetetu, dakle, oni koji su najdublje povezani, koji su dio djetetovog života.

To Bog i nama govori, da mi damo ime njegovom Sinu. Da uđemo u tako duboki odnos s Isusom kao što roditelji ulaze u odnos svoga djeteta da mu imaju pravo dati ime. Bog i nama želi dati povjerenje da uđemo u taj duboki odnos i Isusu damo ime. Ali ne bilo koje ime, nego što nam je Bog objavio, progovorio, to prihvaćamo“ rekao je nadbiskup, naglasivši da moramo poznavati Isusa kakav se objavio, a ne od njega ‘uzimati’ samo ono što odgovara našem nahođenju.

„Boga poznajemo kada poznajemo njegovog sina Isusa. Poznajući Isusa i dajući mu ime, ulazimo u vječni život. I nadjenut će mu ime Emanuel, što znači, s nama Bog, kaže Evanđelje. Da mi Isusu damo ime Emanuel. Da znamo da je on s nama Bog, da je on prisutan s nama, u našem životu“ naglasio je nadbiskup.

„Blagdan Marijinog rođenja je velika zahvala Bogu da je Bog započeo nešto novo u Mariji, da je zaista započeo novi svijet za ovaj svijet. Zahvaljujemo za Mariju, našu nebesku majku koja je živjela u povijesti.

Ali, Marijin rođendan ima duboke veze s nama u značenju da Bog bude Emanuel. I mi smo izabrani rađati Boga, primati ga, da Duh Sveti djeluje u nama. Da povjerujemo da je novost započeta u nama djelo Duha Svetoga, novi život kojeg je Krist dao svojim uskrsnućem. Veličajmo velika djela Gospodina kao što je to činila Marija“ potaknuo je nadbiskup Zgrablić.     

 

 

Na početku mise, nadbiskup je blagoslovio novi kameni ambon u župnoj crkvi. Primamo Isusovu hranu sa stola njegove riječi i stola njegovog tijela te je ambon važan kao euharistijski stol, oltar, rekao je mons. Zgrablić.

„Ambon je mjesto s kojeg nam Bog progovara. Nakon čitanja, čitač kaže Riječ Gospodnja, a puk uzvrati Bogu hvala. To je sveto mjesto jer odatle nam govori Onaj koji je svet“ rekao je nadbiskup, potaknuvši da prihvaćamo Božju riječ.

Bilo je to prvo liturgijsko slavlje koje je mons. Zgrablić predvodio u Privlaci kao zadarski nadbiskup. Na kraju mise, podsjetio je da je dugo surađivao sa s. Ivanom Šango, uršulinkom rodom iz Privlake. Pohvalivši plemenitost te redovnice, nadbiskup je rekao da je s. Ivana svaku osobu gdje je djelovala znala po imenu, u svom je okruženju uvijek pozdravljala ljude i zadržala bi se s njima u razgovoru.

Nadbiskup je zahvalio Privlačanima što čuvaju spomen na don Eugena Šutrina koji je bio privlački župnik kojeg su komunisti ubili 1945. u 31. godini života. Nadbiskup je poželio da taj Božji ugodnik bude proslavljen čašću oltara i da župna crkva u Privlaci postanje svetište don Eugena Šutrina.

Ines Grbić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Duhovne vježbe za svećenike Zadarske nadbiskupije od ponedjeljka, 4. do četvrtka, 7. rujna, u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru predvodio je kardinal Vinko Puljić, nadbiskup i metropolit vrhbosanski u miru.

Susret je počeo zazivom Duha Svetoga, a završio slavljem mise sa svečanim Tebe Boga hvalimo za to zajedništvo svećenika u kojem su primili ohrabrenje i duhovne poticaje za svoje pastirsko djelovanje i poslanje. Tijekom cjelodnevnih susreta, svećenici su zajedno molili Jutarnju, Srednji čas i Večernju te sudjelovali u misnim slavljima. Svakog dana slušali su više razmatranja koja je održao kardinal Puljić. Također su razgovarali s njim kao voditeljem o određenim temama i onome što su iskazali kao potrebu dubljeg promišljanja i u želji za dobivanjem savjeta od strane mudrog crkvenog pastira koji ima bogato i bremenito životno i svećeničko iskustvo i praksu, ne samo na razini biskupskog upravljanja mjesnom Crkvom, nego i susretima u bazi, svakodnevno među ljudima i suočavanju s njihovim potrebama. U srijedu, 6. rujna održano je pokorničko bogoslužje i ispovijed te euharistijsko klanjanje u sjemenišnoj kapeli.

Opća tema toga duhovnog susreta bila je rast u vjeri. „Jer kriza vjere izvor je svih kriza u Crkvi i u ljudskom životu. Sve teme koje obrađujemo, osobna vjera, život Crkve, praštanje, idu za tim da vjera svećenika bude čvrsta, iz koje će svećenici naviještati i svjedočiti. I svećenici su izloženi kušnjama i krizama rasta u vjeri. I svećenici su ljudi. Ni svećenici nisu imuni od utjecaja javnog mnijenja koje je agresivno i teško mu se oduprijeti. Urušavaju se sve vrednote i nameću novi kriteriji. Nama je jako važno sačuvati kriterij Evanđelja, kriterij Isusa Krista, to usvojiti i svjedočiti“ rekao je kardinal Puljić.

U razgovoru s kardinalom, svećenici su, između ostaloga, govorili o tome što ih osobito raduje, a što ih najviše žalosti u njihovom župnom i svećeničkom radu, iznoseći pritom svoja iskustva. „Svećenike ohrabruje kad dožive svoje ostvarenje svećeništva, osobito kroz dijeljenje sakramenata, kroz sakrament pomirenja, da se donese mir u dušama ljudi. Žalosti ih kad susretnu duhovnu sljepoću, okorjelost srca. Tada se znaju osjećati nemoćno“ rekao je kardinal Puljić.

 

 

Predvoditelj vježbi rekao je da svako vrijeme ima svoje breme. „Svako vrijeme je zahtjevno, traži cjelovitog čovjeka. Traži se od svećenika da u svom svećeništvu istinski dožive da ih je Krist pozvao, da ih je Krist posvetio i poslao. Želim potaknuti svećenike da cijelim srcem budu to što jesu, svećenici. Da budu istinski zaljubljeni u Isusa Krista, da se ne boje darivati, jer Bog se ne da nadmašiti“ poručio je kardinal Puljić, poželjevši da svećenici budu raspoloživi za Božje djelo.

Boraviti u sjemeništu Zmajević kardinalu Puljiću je osobito draga uspomena jer je upravo u tom zdanju proveo devet godina kao odgojitelj sjemeništaraca, pri čemu je ispratio oko 350 učenika.

„Ostale su mi lijepe uspomene. Drage su mi uspomene iz osobnih susreta i s gradom Zadrom. Zadar sam zavolio, sve njegove ljepote, zavolio sam i svećenički, odgojiteljski rad u upućenosti na ljude. Nema ljepše nego kad čovjek ugradi sebe za ostvarenje drugoga“ naglasio je kardinal Puljić.

Kardinal je rekao da je teret odgovornosti u upravljanju Vrhbosanskom nadbiskupijom predao svom nasljedniku, a on je, shodno svojim mogućnostima, spreman pomoći i odazvati se predvoditi misna slavlja, duhovne vježbe, seminare, održavati predavanja. „Premda nosim i posljedice mnogih proživljenih događaja, želim predati iskustvo života koje nosim. Radostan sam i Bogu zahvalan da još mogu poslužiti Crkvi“ rekao je kardinal Puljić.

Upravo to praktično iskustvo kardinala iz njegovog života dojmilo je don Darija Tičića, sudionika duhovnih vježbi. „Najviše me privukla ta njegova povezanost s konkretnim životom o kojoj je govorio kardinal, ali uvijek i iz njegovog iskustva kao župnika. Kardinal je često govorio, ‘Kad sam bio župnik…’. To njegovo veliko iskustvo baš kao župnika i nas je povezivalo s njim i međusobno, jer je govorio iz pozicije razumijevanja svega s čime se kao župnici susrećemo. Kardinal Puljić često se vraća na svoje župnikovanje, svjestan da je to njegov temeljni identitet, biti svećenikom. Njegova poznata misao ‘Ono za što se ne umire, to odumire’ tako je važna i primjenjiva na svećenički, ali i svaki drugi život općenito“ rekao je don Dario Tičić, župnik župe sv. Stošije u Biogradu n/m.

 

 

Don Krešu Ćirka, župnika župe sv. Josipa u Obrovcu, osobito je dotaknuo kardinalov govor o zajedništvu svećenika i potrebi da se ono izgrađuje. „Zajedništvo svećenika kao snaga koja drži i pokreće Crkvu. To je sila i snaga koja neke ljude može vratiti Bogu više od neke kateheze i propovijedi, da ljudi budu privučeni tim zajedništvom, kao kad su za prve kršćane govorili ‘Gledajte kako se ljube’. Prije nego su apostoli počeli naviještati Radosnu vijest, ljudi su govorili ‘Gledajte kako se ljube’. Da se tako i za nas svećenike kaže ‘Gledajte kako se ljube’, kao svjedočanstvo naše povezanosti i međusobne podrške, zajedništva, nesebičnosti u spremnosti da jedno drugome pomognemo. Kardinal je govorio i o suvremenoj bolesti individualizma i upozorio da se taj mentalitet uvukao i u Crkvu“ rekao je don Krešo. Istaknuo je i temu oprosta, kardinal je razmatrao etape oprosta. „Oprost je Božji dar darovan ljudima kao najveće blago koje primamo od Boga i onda ga možemo i mi davati ljudima, da svi doživimo ljepotu i veličinu Božjeg milosrđa u daru oprosta“ rekao je Ćirak.

Don Stipe Mustapić, župnik župe sv. Luke u Kolanu, pohvalio je jednostavnost u predavanjima kardinala i njegovo navođenje puno životnih primjera u kojima se svećenici mogu prepoznati. „Cjelodnevni susreti od više dana trajanja, poput duhovnih vježbi, prigoda su za rađanje dubljeg zajedništva među svećenicima od  drugih, jednokratnih i kraćih susreta svećenika. U tih nekoliko dana podijelimo jedni drugima iskustva kao župnici i možemo primiti ohrabrenje za ići dalje.

U razmatranju kardinala Puljića osobito me dojmila njegova poruka da svećenik puno više može učiniti malim gestama ljubaznosti prema drugome, pristupom čovjeku u smislu da brine za njega, da mu iskaže pažnju, blizinu, podršku. Takve male geste ljubavi čine više za promjenu srca ljudi nego neki veliki projekti i predavanja, što često i ne dopire do čovjeka. Takve geste nekad više promijene čovjeka nego teološke rasprave.

U tom kontekstu, kardinal je naveo primjer kako je jednom svećeniku, koji je kardinalu Puljiću iskazivao otpor i nezadovoljstvo, kardinal napisao pismo. U situacijama kad te netko povrijedi, čovjek bi trebao pobijediti sebe i ljudski nagon da reagira ‘osvetnički’. To dirljivo i dobrohotno, pomirljivo napisano pismo, kao gesta blizine i pažnje kardinala, puno je dotaknula toga svećenika da je on nakon toga postao kardinalov prijatelj. To pismo izazvalo je promjenu njegovog srca, njegovog stava i ponašanja prema kardinalu.

Mons. Puljić na loše postupke toga svećenika nije uzvratio lošim, nego dobrim djelom, gestom pažnje. I dogodilo se prijateljstvo između njih dvojice. Mislim da nam je to primjer kako plemenito, kršćanski živjeti našu ljudskost, čovječnost i tako pomoći da se u ljudima dogodi promjena na bolje. Svojim činom bratske ljubavi pokazujemo blizinu ljudima kako je to činio i Isus. To otvara srca ljudi i gradi pozitivne odnose koji osobu mogu milosno zacijeliti, podići i ohrabriti, na slavu Božju i za dobro duša“ rekao je don Stipe Mustapić.

Na duhovnim vježbama sudjelovao je i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Ines Grbić 

 

 

47. katehetski dan Zadarske nadbiskupije u subotu, 2. rujna u Katoličkoj osnovnoj školi Ivo Mašina u Zadru okupio je svećenike, redovništvo, bogoslove, vjeroučitelje i župne katehete Zadarske nadbiskupije.

Susret je počeo Molitvom Srednjeg časa u crkvi sv. Pavla u Novom naselju na Bokanjcu koju je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Tijekom te molitve, mons. Zgrablić predstavio je sudionicima svoju poruku povodom početka nove školske godine. U poruci je nadbiskup zahvalio za rad i ohrabrio sve koji sudjeluju u odgojno – obrazovnom radu te je govorio o značenju molitve u životu pojedinca kao bitnom dijelu identiteta kršćanskog poslanja i djelovanja.

Nakon molitve Srednjeg časa, u sportskoj dvorani škole Ivo Mašina o temi „Uloga i važnost molitve u životu i radu katehete – između ideala i realnosti“  izlagao je mr. sc. don Pave Gospodnetić, viši savjetnik Nacionalnog katehetskog ureda HBK za župnu katehezu. Gospodnetić je župnik župe sv. Petra u Supetru na Braču koji je studirao katehetiku na Papinskom salezijanskom sveučilištu u Rimu.

Povod izboru te teme je nadolazeća Godina molitve koja će se, odlukom pape Franje, obilježiti na razini cijele Crkve ususret Jubileju 2025. godine.

Podsjetivši kako papa Franjo govori o „duhom ispunjenim evangelizatorima“, mr. Gospodnetić smatra da je „kod molitve najvažnije stanje srca i duha čovjeka koji dolazi u molitvu. Ono odlučuje moli li osoba, a ne ono što se izriče dok se moli“.

Predavač presudnim smatra „ozračje duše kod čovjeka koji moli i koji želi druge naučiti moliti“. U molitvi je važno angažirati i svoje tijelo, rekao je mr. Gospodnetić, naći načina da ljudi u molitvu uključe tijelo koji će izraziti prikladno duhovno ozračje. „Važno je da ozračje ne bude brzopleto, da molitvene minute budu vrata, prostor kroz koji će Bog zaista moći djelovati, a ne naša želja da budemo uspješni, da to bude lepršavo, lijepa reklama našeg djelovanja.  Nego da kroz vrijeme molitve pokušamo otvoriti prostor za Boga i njegovu milost“ potaknuo je mr. Gospodnetić.    

Svi su pozvani na vlastiti način oblikovati molitvu u svom životu. No, profesija vjeroučitelja i kateheta je i obveza druge uči moliti, uz to što sami trebaju moliti. Molitva tijekom vjeronauka je način učenja druge kako moliti, u tim trenucima učenike molitvi uči profesionalac, rekao je predavač.  

 

 

Mr. Gospodnetić upozorio je na poimanje i način molitve kao metodu koja mijenja Boga, kada osoba nastoji nagovoriti Boga da nešto učini.

„Molitva je puno više. Molitva nije nagovaranje Boga da bude bolji nego što je, nego molitva treba biti promjena onih koji Bogu dolaze ususret. Molitva treba mijenjati onoga koji moli, a ne Boga da postane bolji. Kada se ostvari nešto za što smo molili, na prvu zaključujemo da smo nagovorili Boga da djeluje. To je suženo poimanje molitve. Treba nam molitva koja mijenja nas, a ne Boga. Crkva mora promicati sliku molitve koja mijenja nas, a ne Boga“ istaknuo je mr. Gospodnetić.

Rekavši da je molitva otajstvo, predavač je upozorio na banaliziranje molitve i  pojednostavljivanje stvarnosti života, Boga i vjere. Postoje vrijedni sadržaji molitve, zapisani su i u Psalmima, a osoba koja ih izriče nije odgovarajućim duhom koji je prikladan za proživljavanje tog molitvenog sadržaja.

„To je naviknutost na sveto ljudi koji svaki dan slave misu i u dodiru su sa svetim. Imaju sadržaj pun dubine, ali u rastresenosti i naviknutosti upadaju u površno ophođenje sa svetim“ upozorio je mr. Gospodnetić. Pritom je naveo primjer kako se kod neke molitve, načinom na koji se izriče, „banalizira strašno iskustvo ljudi koji proživljavaju neku dramatičnu situaciju u kojoj od srca izriču molitvu pred Bogom“. Predavač je potaknuo da se srce osobe koja moli poveže s ljudima u nevolji, s opisanim iskustvom, u stvarnosti.

„Kad se moli, da u riječima koje su napisane zaista bude prisutna osoba koja moli, a ne samo da ih automatizmom izrecitira“ potaknuo je predavač.

Mr. Gospodnetić upozorio je da je banaliziranje i kad se nekome u teškoj, bolnoj situaciji nudi površni sadržaj i duhovni put. Primjer za to je dati nekome neku sličicu ili brzinski obrazac molitve koji bi ‘trebao riješiti’ neku tešku situaciju. To smatra izopačenim poimanjem vjere. „To ne znači da je ta molitva loša po sebi, nego obećanje koje se daje uz to. Kao kriterij vjere, ljudima se kaže da će se dogoditi pozitivno za čime čeznemo. To je opasno. Osoba trpi teret i nevolju, a odnos s Bogom gradi se na način da ako se dogodilo ozdravljenje, to znači da je bilo vjere. To je olako banaliziranje teških života na način da odgovaramo jednostavnim duhovnim receptima. Isus tako nije činio“ upozorio je mr. Gospodnetić.

 

 

„Molitva nije samo za moralno besprijekorne ljude“

Istaknuvši vrijednost i važnost čežnje za Bogom, predavač je govorio i o odnosu molitve i moralne besprijekornosti osobe. Naime, dogodi se da se ljudi ne upuštaju u molitvu dok su u nekim teškim situacijama, smatrajući se nedostojnima da se kao takvi obraćaju Bogu.

„Moramo hrabro navijestiti vjeru, Boga i molitvu koji nisu za moralno besprijekorne osobe. To ne znači da je svejedno kako živimo, da čovjek može raditi bilo što. Moramo hrabro govoriti o Bogu koji vole sve ljude, pa i one koje smatramo lošima. Ne da ljudi vezuju molitvu uz besprijekorno dobre i da se ljudi, kad su u lošoj situaciji, iz straha zatvaraju prema Bogu. To je zamka već od Adama koji se sakrio od Boga kad je shvatio da je gol. Moramo se suprotstaviti tom mentalitetu. A ljudima koji žive na loš način govoriti o opasnostima njihovog stila života, ali da ne misle da su zbog tog načina života odbačeni od Boga i da kao takvi ne mogu moliti“ poručio je mr. Gospodnetić.

Upravo „zahvaljujući našim jadima, bijedama i slabostima, možemo se suobličiti molitvi koja je u Svetom Pismu dobila pohvalu, a to je molitva carinika. Carinik ima svijest da stvari nisu dobre i nije mogao ništa nego reći svoju jadikovku. Ta molitva je ispravna, Isus je pohvalio takvu molitvu. Treba promicati takvu molitvu i odnos s Bogom“ potaknuo je predavač, naglasivši da je čežnja za Bogom najvažnija.

„Čeznemo za onim što hoćemo dobiti. U molitvu ulazimo sa čežnjom za onim što nam molitva može osigurati. Ali, važno je da barem ideali budu dobro postavljeni. To ne znači imati stalno lijepe osjećaje, za čime ljudi često hrle u molitvi. Čežnja se može dogoditi i kao plod loših osjećaja, tereta koje osoba nosi, muke koju ima“ rekao je predavač, potaknuvši da se čezne za Bogom, a ne za onim što nam Bog može dati. „Ako je ideal dobar, smjer prema kojem osoba ide je dobar. Ako je ideal, cilj postavljen loše, koliko će tek biti loše ako osoba uspije na tom putu“ upozorio je predavač.

Za uzor molitelja i primjer ispravne molitve, mr. Gospodnetić naveo je Joba koji je puno patio. „Job nije pristao na banalna rješenja. Job traži odgovor, ali ne prihvaća krajnost da Bogu zatvara vrata. Job ne bi prihvatio Boga koji bi dozvolio da svijet bude onakav kakvim ga predstavljaju njegovi prijatelji. To je odgovor na otajstvenost života.

Druga krajnost odgovora na otajstvenost života je davanje banalnih odgovora na otajstvo života. Kao profesionalci, pozvani smo biti između toga. Odgovor na muku, otajstvo života i ljudsku egzistenciju nije ni u jednoj knjizi. Knjiga o Jobu kaže da je odgovor u odnosu“ istaknuo je mr. Gospodnetić, podsjetivši da Job nije dobio odgovor na nijedno svoje pitanje.

„Ali, kad je Bog progovorio, Job je rekao: Dosada sam te znao po čuvenju, dakle slušao sam o tebi, a sada te oči moje vidješe. Dakle, molitva je način da ostanemo između dviju krajnosti: ateizma i zaborava Boga, da banaliziramo teška otajstva života i da ostanemo u napetosti čežnje za Bogom.  

Dakle, kršćanstvo je neugodna napetost. Mi hoćemo da kršćanstvo bude anestetik, da nas popravi, da više nismo grešni, da smo dobri. Kršćani nisu manje grešni niti su zaštićeniji od drugih. Nego, žive u napetosti. Isusov život bio je pun napetosti“ rekao je mr. Gospodnetić.

 

 

Zaključno, predavač je rekao da po aktivnosti molitve Crkva dolazi najširem krugu ljudi. „Liturgija ne dolazi do širokog kruga ljudi, nego do onih koji idu na misu, bogoslužja. Onim što mi molimo, način kako molimo na vjeronaučnom satu, u obitelji, puno više poučavamo o molitvi nego što mislimo. Svakom svojom molitvom poučavamo o molitvi“ poručio je me. Gospodnetić, rekavši da su svi kršćani pozvani moliti, jer molitva je način kako se otvara svoje srce i život za Boga.

„Poučavati druge u molitvi je lijepa i odgovorna zadaća kateheta, ali i teška. Molitva kateheta pred djecom je oblikovanje njihove molitve. To je važna i delikatna uloga i treba je biti svjestan; ne da je vjeroučitelj doživljava kao teret, nego da shvaća odgovornost i da Bog računa s vjeroučiteljima u toj ulozi. Minute molitve na satu su možda jedina ozbiljnija molitva koju će djeca sresti. I ona itekako ovisi o tome što je u srcu, na umu i ustima vjeroučitelja“ poručio je mr. Gospodnetić.   

Prisutnima se uvodno obratio mr. don Gašpar Dodić, predstojnik Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije. Vjernicima i pastoralnim djelatnicima tema molitve je na srcu, „ukoliko želimo dragocjeno blago vjere prenositi na nove naraštaje, dajući tako pravi smisao katehetsko-pastoralnom djelovanju. Svjesni smo da je takav cilj pothvat koji traži Boga, plod je njegove milosti ali i naše molitve, jer u to djelo uključena je cijela kršćanska zajednica“ rekao je don Gašpar.

Istaknuvši da o snazi molitve može pravilno suditi onaj tko ima iskustvo ustrajnog molitelja, predstojnik Dodić podsjetio je na misli njemačkog filozofa Petera Wusta (1884.-1940). Prije odlaska u mirovinu, taj sveučilišni profesor u jednom od svojih zadnjih predavanja studentima je rekao: „Možda od mene očekujete da vam pružim nekakav čarobni ključ koji će vam otvoriti vrata do uspjela života. Da, imam taj ključ i mogu vam ga preporučiti: nemojte se iznenaditi, nije to nikakva posebna mudrost koju možda očekujete od svog starog profesora. To je molitva. Pokušajte i uvjerit ćete se. Ja sam se u to uvjerio. Čovjek raste dublje u prostoru humanosti, ne humanizma, koliko je kadar moliti. Molitva označava posljednju poniznost duha. Velike stvari života poklanjaju se samo umovima, dušama koje mole“.

 

Teme radionica na Katehetskom danu

Nakon izlaganja mr. Gospodnetića, sudionici Katehetskog dana su u skupinama temu praktično razmatrali te su predstavili i naglaske iz rada u skupinama.  

U radionici o temi „Kršćanstvo kao vršenje dužnosti i kršćanstvo kao čežnja za Bogom“, sudionici su razmatrali pitanja: Slažete li se da je prakticiranje vjere više motivirano osjećajem dužnosti nego čežnjom za Bogom? Kako u katehetskom i radu u župi buditi čežnju za Bogom? Je li moguće dječju znatiželju i sposobnost da čeznu ‘iskoristiti’ u odgojno – katehetskom radu.

U radionici „Molitva koja mijenja čovjeka, a ne Boga“, usmjerenja za razmatranje su bila: Jeste li doživjeli da ste molili jer ste od Boga tražili da nešto učini, a na kraju vas je molitva promijenila u onome što niste očekivali? Ima li pastoralnu perspektivu vizija molitve koja mijenja čovjeka, a ne Boga? Ako naviještamo Boga koji nas voli takve kakve jesmo, kako opravdati poziv na obraćenje?

U radionici „Uloga osjeta u molitvi“ razmatralo se ima li važnu ulogu u duhovnom, molitvenom životu ono što doživljavamo kroz osjetila; koji osjet je današnjem čovjeku najvažniji; kojim sadržajima Crkva može pomoći suvremenom čovjeku da to ‘važno osjetilo’ koristi u svojoj duhovnosti i molitvi. U radionici „Osjet vida u liturgiji i molitvi“ usmjerenja su bila: Ima li sve što gledamo u liturgiji ili osobnoj molitvi važnu ulogu u otvaranju srca za Boga; kako naći ravnotežu u umjetničkim izrazima, ravnotežu između ljudima bliskog i razumljivog te umjetnički vrijednog; poznaju li primjer iz prakse da je ono što gledamo pomoglo ljudima u molitvi, u otvorenosti za Boga.

U radionici „Osjet sluha u liturgiji i molitvi“ razmatralo se ima li sve što u liturgiji ili osobnoj molitvi slušamo važnu ulogu u molitvi, u otvaranju srca za Boga; kako naći ravnotežu u području crkvene glazbe, između ljudima bliske suvremene glazbe i liturgijske glazbe. Riječ je jedan od temeljnih alata navještaja – kako bi navjestitelji trebali govoriti o molitvi, a da ta riječ bude poticajna i da izaziva slušatelje da mole.

 

 

Mons. Zgrablić vjeroučiteljima: „Hvala za vašu suradnju, žrtvu i rad za Crkvu“

U obraćanju na kraju Katehetskog dana, nadbiskup Zgrablić rekao je da je molitva bitan dio života kršćanina. „Molitva je veliki dio našeg identiteta i poslanja. Rad i molitva trebaju biti povezani i nadopunjavati se. Molitva mora mijenjati naš život. Ako molitva ne mijenja naš život, onda ne molimo dobro. Ako ne napredujemo u ljubavi, to je znak nedostatka u našoj duhovnosti. Duhovnost i ljubav su stalni proces u kojima moramo rasti“ rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je Godina molitve, prožeta Duhom Svetim, prigoda za svećenike i vjeroučitelje da se obnove u molitvi i tako svojim radom pomognu ljudima da rastu u molitvi.

Nadbiskup je poželio da Godina molitva potakne da molitva pripremi život, rad i sve aktivnosti u poslanju Crkve, da se sadržaj kateheza, homilija, rada povjerenstava prožme učenjem ljudi za molitvu, da se osvijesti važnost molitve i time pomogne ljudima da rastu u vjeri.

„U vjeri se raste koliko se moli. Neki pokazatelji kažu da koliko osoba moli, tolika je i vjera te osobe. Važno je ljude učiti moliti na ispravan, zdravi način. Nezrelo je težiti isključivo za osjećajem u molitvi, da čovjek traži samo sebe, a ne Boga; kad čovjek traži svoju ugodu, svoj mir, a ne traži živoga Boga“ upozorio je nadbiskup, rekavši da treba biti oprezan prema duhovnoj ponudi nekih susreta kada pojedinci trče za duhovnim sadržajima „gdje se jako naglašavaju osjećaji, kada molitvom nastoje ugoditi sebi, a ne živom Bogu. Neka se molitva ne pretvori u traženje sebe, umjesto da se traži živoga Boga“ poručio je zadarski nadbiskup.

Mons. Zgrablić zahvalio je vjeroučiteljima na svemu što čine u svom pozivu. „Hvala što ugrađujete sebe u svoj profesionalni rad. Radujem se suradnji i susretima s vama i s Katehetskim uredom, želimo vam biti podrška. Cijenimo vaš rad kao prvih suradnika u katehetskom radu. Hvala za vašu suradnju, vjeru, žrtvu, trud i rad za Crkvu. Izražavam vam priznanje i zahvalu. Nije lako raditi u školi. Želim vam izdržljivost u teškim situacijama, u izazovima s učenicima i roditeljima“ rekao je mons. Zgrablić u obraćanju vjeroučiteljima.

Mons. Zgrabliću to je bilo prvo sudjelovanje na Katehetskom danu kao zadarskom nadbiskupu. Stoga je don Gašpar Dodić čestitao nadbiskupu na preuzimanju te službe i poželio da ga Duh Sveti vodi, jača i nadahnjuje u pastirskoj službi.

Ines Grbić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Povodom početka nove školske godine, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je poruku svećenicima, vjeroučiteljima, katehetama, odgojiteljima u vjeri i župnim animatorima koju je predstavio na 47. katehetskom danu Zadarske nadbiskupije u subotu, 2. rujna, u crkvi sv. Pavla na Bokanjcu u Zadru.

Odlukom nadbiskupa Zgrablića, molitva i zaziv Duha Svetoga za blagoslovljen početak nove školske i vjeronaučne godine u svim župama  Zadarske nadbiskupije će biti u nedjelju, 17. rujna.

Pismo nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

 

 

            1. Pozdrav, zahvala i poticaj

Upućujem srdačan pozdrav na početku nove 2023./24. školske i vjeronaučne godine vama, dragi svećenici, vjeroučitelji, katehete, odgojitelji i župni animatori, a preko vas i svim učenicima, njihovim roditeljima, nastavnicima, profesorima, svim prosvjetnim djelatnicima, kao i svim suradnicima u pedagoškom i prosvjetno – odgojnom radu. Radujem se susretu s vama, najbližim suradnicima, u pastoralnom djelovanju među djecom i mladima u Zadarskoj nadbiskupiji. Koristim ovu prigodu, ponajprije, zahvaliti Bogu za svakoga od vas koji stavljate svoj život, svoju vjeru, poslanje, znanje i sposobnosti u službu Crkve za izgradnju evanđeoskog dobra u društvu i svijetu. Izričem priznanje i zahvalu svakome od vas što se svakodnevno sjedinjujete s Gospodinom te kroz svoje molitve, promišljanja, stečeno znanje, iskustvo, napor oko odgoja djece i mladih, po pedagoškim i metodološkim vještinama koje ste stekli, po predanom radu i požrtvovnosti, ugrađujete sebe i one koje vam Gospodin povjerava u Tijelo Kristovo koje je njegova Crkva. Želim vas i ohrabriti u radu i podsjetiti na vlastitost našeg poziva i poslanja u kojem, ako iskreno slijedimo naš duhovni put, nismo sami, nismo prepušteni samo svojoj snalažljivosti, sposobnostima i kreativnostima. Vrijeme koje je pred nama pruža nam osobitu prigodu da se osnažimo na životnom putu i poslanju koje vršimo te obogatimo naš duh najvećim dobrima. Osnaženi snagom vjere i međusobne podrške, nećemo se pokolebati pred sablaznima u Crkvi, klevetama i ogovaranjima, pred medijskim utjecajima i ponekim intelektualnim krugovima koji šire nepovjerenje prema poruci Crkve, vjeronauku u školi, te u nekim posvećenim osobama i pastoralnim djelatnicima prouzrokuju određeno razočaranje ili kompleks manje vrijednosti, zbog čega relativiziraju ili prikrivaju svoj kršćanski identitet.[1] Naše međusobno obogaćivanje i podrška te osobni rast u vjeri pomoći će nam da ne padnemo u naglašeni individualizam, krizu identiteta i opadanje gorljivosti koje papa Franjo u enciklici Radost evanđelja naziva trima zlima u evangelizaciji koji se međusobno hrane,[2] a koji se ponekad mogu prepoznati i među nama.

Znamo kako služiti Crkvi i Bogu ne znači samo naviještati Isusa Krista stečenim znanjem, koristeći se prikladnim metodološkim sredstvima, nego kako moramo i sami, ponajprije životom, provoditi u djelo Riječ koju smo upoznali, živeći Ljubav koju smo susreli, djelatno prihvaćati cjelovito Evanđelje koje smo prepoznali kao Istinu. Nije dovoljno da budemo samo „dobri ljudi, svećenici, vjeroučitelji, katehete, odgojitelji…“ te djelujemo po određenim opće prihvaćenim humanim i pedagoškim mjerilima, nego, moramo biti i osobe pune Duha Svetoga i mudrosti – tj., ne smijemo biti samo dobri djelatnici koji znaju dobro raditi, organizirati, prenositi informacije, već moramo vršiti naše poslanje u duhu vjere, vođeni Evanđeljem, Božjim svjetlom i mudrošću srca. Naš poziv i poslanje bitni je dio našeg identiteta. „U mjeri u kojoj raste naše sjedinjenje s Gospodinom i jača naša molitva“, podsjeća u jednoj katehezi papa Benedikt XVI., „i mi dolazimo do onoga što je bitno i shvaćamo da se Božje Kraljevstvo ne gradi snagom naših sredstava, naših kreposti, naših sposobnosti, već Bog izvodi čudesa upravo po našim slabostima, našoj nedostojnosti za tu službu.“[3]

 

 

2. Godina molitve – 2024.

Papa Franjo u svome pismu od 11. veljače 2022. godine, na spomendan Gospe Lurdske, upućenom mons. Rinu Fisichelli, predsjedniku Papinskog vijeća za novu evangelizaciju, najavio je proslavu Jubilarne 2025. godine. Za geslo Jubilarne godine izabrano je geslo „Hodočasnici nade“ koje želi potaknuti klimu nade i povjerenja. Priprema za Jubilarnu godinu tijekom 2024., a onda i slavlje Jubilarne 2025. godine, prigoda je da još više produbimo našu osobnu vjeru, obogatimo duhom te tako budemo što prikladniji posrednici u prenošenju Radosne vijesti onima kojima nas Bog šalje.

Jubilarne godine obilježavaju se posljednjih stoljeća svakih dvadeset i pet godina, počevši od one prve za vrijeme pape Bonifacija VIII., godine 1300. Svaka jubilarna godina imala je veliku važnost u životu Crkve na duhovom, crkvenom i društvenom području. Zasigurno, ova Jubilarna godina koja je pred nama to želi biti i za nas. „Sveti narod Božji“, piše u spomenutom pismu papa Franjo, „živio je ovo slavlje kao posebni milosni dar sadržan u oproštenju grijeha, osobito potpunom oprostu, izričaju punine Božjeg milosrđa. Vjernici, često nakon dugog hodočašća, zahvaćaju u duhovno blago Crkve kroz Sveta vrata časteći relikvije apostola Petra i Pavla koje se čuvaju u rimskim bazilikama. (…) U ovo vrijeme priprave već sada me veseli pomisao“, piše nadalje papa Franjo, „kako bi se godina koja prethodi jubilarnom događanju, 2024., oblikovala u veliku „simfoniju“ molitve. I to ponajprije kako bi nas ponovno obuzela želja biti u Gospodinovoj nazočnosti gdje ga slušamo i klanjamo mu se. Molitva koja zahvaljuje Bogu na mnogim darovima njegove ljubavi prema nama i molitva hvale za cjelovito njegovo djelo stvaranja, koja uključuje obvezu svakoga djelatno i odgovorno uključiti se u njihovo očuvanje. Molitva kao glas ´jednog srca i jedne duše´ (usp. Dj 4, 23) koji se razliježe u solidarnosti i podjeli svakodnevnog kruha. Molitva koja omogućuje svakom muškarcu i ženi ovoga svijeta obratiti se jedinome Bogu kojem mogu izraziti sve što je u tajnama njihova srca. Molitvi koja je put i škola koja vodi prema svetosti, koja usmjerava i živi kontemplaciju i djelovanje. Dakle, godina intenzivne molitve u kojoj će se otvoriti srca kako bi primila obilje milosti, tvoreći od ´Oče naša´, molitve koju nas je naučio Isus, program života svakog njegovog učenika.“

 

 

3. Škola molitve

U novoj školskoj i vjeronaučnoj godini koja je pred nama, pred svim izazovima koje pred nas stavlja, potaknuti pozivom pape Franje i pripravom na Godinu molitve 2024. i Jubilarnu 2025. godinu, uđimo i mi u ovoj školskoj godini u školu kao učenici, a ne samo kao učitelji. Pohađajmo najbolju školu života, školu molitve. I za molitvu, jer je u njoj skriveno veliko blago, otajstvo života, potrebno je cjeloživotno učenje. Samo onaj koji je dobar učenik, može postati i dobar učitelj. Isus je u školi molitve najbolji i jedini učitelj. U Isusovoj školi otvaramo Bogu svoje srce i um te učimo promatrati sebe i svijet na novi, Božji način. U Isusovoj školi otkrivamo svu ljepotu, neizmjerno bogatstvo i pravi smisao života. Učimo od Isusa trajno moliti, jer: „Molitva je poput otvorenog prozora koji nam omogućuje svoj pogled usmjeriti k Bogu, ne samo da se podsjetimo na cilj prema kojem idemo, već također zato da dopustimo da Božja volja prosvjetljuje naš zemaljski put i pomaže nam snažno ga i zauzeto živjeti.“[4] Budemo li trajno u ovoj Isusovoj školi odnosa s Ocem koji hrani naš duh i preobražava naš život, što i jest istinska molitva, moći ćemo na najbolji način otajstva vjere prenositi onima s kojima radimo, s kojima živimo, s kojima komuniciramo i kojima nas Gospodin šalje.

Koja je to Isusova škola u kojoj možemo učiti ispravno moliti, u kojoj se na ispravan način možemo obraćati Bogu u našem životu i radu? Prva cjeloživotna škola molitve je Sveto Pismo.[5] „Sveto Pismo je trajni dijalog između Boga i čovjeka, progresivni dijalog u kojem mi se Bog prikazuje uvijek bliži, u kojem možemo bolje upoznati njegovo lice, njegov glas, njegovu bît; čovjek nauči prihvaćati Boga i razgovarati s Bogom.“[6] Iskušana i drevna metoda, od mnogih provjerena i potvrđena, koja nam pomaže u školi molitve Svetoga Pisma je „lectio divina“ ili, kako ovaj čin drugi nazivaju, „molitveno čitanje“. Lectio divina, tumači kratko i sažeto veliki teolog, papa Benedikt XVI., „sastoji se u dugom zadržavanju nad nekim biblijskim tekstom, čitajući ga uvijek iznova, gotovo ga ´preživajući´, kako to kažu Oci, te, tako reći, cijedeći iz njega sav ´sok´, kako bi se njime nahranila meditacija i kontemplacija, i postiglo da se njime kao životnim sokom navodnjava konkretni život. Uvjet je toga duhovnoga čitanja prosvjetljenje uma i srca Duhom Svetim, to jest sâmim nadahniteljem Pisama, i stoga njihovo stavljanje u stav ´pobožna slušanja´.“[7]  

Druga cjeloživotna škola molitve, ali jednako važna kao i prva i neodvojivo s njom povezana je škola liturgije.[8] Što je to liturgija? „Riječ ´liturgija´“, prema Katekizmu Katoličke Crkve, prema grčkom „izvorno znači ´javno djelovanje´, ´službu naroda i službu u korist naroda´. U kršćanskoj predaji to znači da Božji narod sudjeluje u ´Božjem djelu´. Po liturgiji Krist, naš Otkupitelj i vječni Svećenik, nastavlja u svojoj Crkvi, s njom i po njoj, djelo našeg otkupljenja.“[9] Po Crkvi i u Crkvi, u liturgiji, Krist nastavlja svoje djelo spasenja omogućujući nam participaciju u njegovoj smrti, ali i slavnom uskrsnuću, uzašašću na nebo i poslanju Duha Svetoga, to jest u njegovom životu. Naše molitveno sudjelovanje u liturgiji u kojoj otvaramo srce Bogu i u kojoj je sâm Krist djelatan, sjedinjuje nas s Kristovim životom te nam omogućuje uzdignuće našeg života k Bogu, čini da smo „jedno srce i jedna duša“[10] u zajedništvu ljubavi Presvetog Trojstva. A naše uzdignuće k Bogu cilj je svake naše molitve, našeg rada, ali i konačni životni cilj.

4. Zaključak

„Istinski kršćanski odgoj ne smije nipošto zaobići iskustvo molitve.“[11] Stoga, neka nam 2024. „Godina molitve“, priprema za Jubilarnu 2025. godinu, po redovitom molitvenom čitanju i aktivnom sudjelovanju u liturgiji, uz naš svakodnevni rad i tijekom ove školske i vjeronaučne godine, oblikuju u našim srcima, kako sanja papa Franjo, „simfoniju“ molitve koja će hraniti naš duh, buditi radost zbog ljubavi Božje u srcima svakog čovjeka do punine spasenja te davati snage i u svakodnevnom našem odgojno – obrazovnom radu, u svim izazovima i poteškoćama života i rada. Neka nam Godina molitve bude poticaj da s još više ljubavi, zauzetosti, pažnje, poštovanja i strpljivosti pristupamo napose svakom našem učeniku.

Po zagovoru Isusove i naše Majke Marije, Majke Crkve, na vaš život i rad zazivam obilni Božji blagoslov.

Hvala.

Milan Zgrablić,

nadbiskup zadarski

Zadar, 2. rujna 2023.

---

[1] Usp. Papa Franjo, Evangelii gaudium, 79.

[2] Usp. Papa Franjo, Evangelii gaudium, 78.

[3] Kateheza papa Benedikta XVI., 13. VI. 2012.

[4] Kateheza pape Benedikta XVI., 12. 9. 2012.

[5] Usp., Kateheza pape Benedikta XVI., 26. 9. 2012.

[6] Kateheza pape Benedikta XVI., 26. 9. 2012.

[7] Nagovor na molitvi Angelus pape Benedikta XVI., 6. 11. 2005.

[8] Usp., Kateheza pape Benedikta XVI., 26. 9. 2012.

[9] Katekizam Katoličke Crkve, 1069.

[10] Dj 4, 32

[11] Kateheza pape Benedikta XVI., 28. XII. 2011.

 

 

 

 

Povodom smrti prof. Ive Livljanića, prvog veleposlanika RH pri Svetoj Stolici rodom s otoka Pašmana iz Zadarske nadbiskupije, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je izraze sućuti obitelji Livljanić, naslovljene na Katarinu i Domagoja Livljanića, djecu prof. Ive Livljanića.

Sažalnicu nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

 

 

I otrt će svaku suzu s očiju,
te smrti više neće biti,
ni tuge, ni jauka,
ni boli više neće biti
(Otk, 21, 4)

Poštovani Katarina i Domagoj Livljanić, poštovana obitelj Livljanić,

S osjećajem ljudskog suosjećanja za zemaljskim gubitkom bliske osobe, Vašeg roditelja, ali u duhu kršćanske vjere u uskrsnuće i život vječni koju je Vaš poštovani otac za svoga života posvjedočio i vjerno živio, primio sam vijest o smrti gospodina Ive Livljanića, istaknutog hrvatskog intelektualca i zauzetog vjernika laika koji je po svom profesionalnom poslanju i djelovanju ostavio vrijedni trag u Zadarskoj nadbiskupiji i u Crkvi u Hrvatskoj.

Svojim cjelokupnim društvenim angažmanom, diplomatskim i humanističkim djelovanjem, samozatajnim i poniznim nastupom u ophođenju s ljudima, gospodin Livljanić pronio je svijetom časno i na ponos žitelja Zadarske nadbiskupije, ime Grada Zadra i ljubljene domovine Hrvatske za koju je u teško vrijeme progona hrvatskih domoljuba, kao uznik bio spreman i trpjeti.

Kao prvi veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici, u vremenu uspostave demokratske hrvatske države, u diplomatsku baštinu suverene Hrvatske trajno je ugrađen veliki doprinos poduzetne i angažirane diplomatske aktivnosti gospodina Livljanića koji je dužnost Veleposlanika RH zauzeto i požrtvovno obavljao od 1992. do 1998. godine – dakle, u vremenu ratne agresije na Hrvatsku, kad je hrvatski narod trpio velika materijalna i duhovna stradanja, a Hrvatska se stvarala i branila u domovini i svijetu.

Na toj, pozornici svijeta, u središtu drevne i iskusne Vatikanske diplomacije koju je i gospodin Livljanić opisao „najboljom diplomatskom školom“, Vaš je otac svojim vrsnim profesionalizmom, ali i zanosom, u kojem je duhu, prema vlastitim riječima, smatrao da treba obavljati povjerene zadaće, opravdao povjerenje Hrvatske države u obavljanju te odgovorne i časne službe.

Gospodin Ive Livljanić, čovjek blage naravi i snažne ljubavi prema vrijednostima obitelji, vjere i domovine, prema Hrvatskoj i Katoličkoj Crkvi, u trajni domovinski i crkveni spomen ostavio je dragocjena svjedočanstva o svojim osobnim susretima s papom Ivanom Pavlom II., u kojima je taj sveti Papa darovao našu zemlju i narod dragocjenim riječima i konkretnim činima ljubavi, pažnje, pratnje i osobne blizine, potvrđujući koliko je Ivan Pavao II. volio Hrvatsku; a poznajući povijesne okolnosti razvoja europskog kontinenta, izložio je i svoj papinski autoritet u odluci da Sveta Stolica bude odvažna i hrabra predvodnica u međunarodnom priznanju suverenosti Republike Hrvatske.

Poštovani Katarina i Domagoj, Vama i cijeloj obitelji Livljanić, u osobno ime i u ime zadarskog svećenstva, izričem sućut i kršćansku, molitvenu blizinu s vjerom u Uskrsloga Gospodina Isusa Krista kojemu je i Vaš otac vjerovao, svjedočeći da je Krist jedini Put, Istina i Život koji nam je pripravio mjesto u domu našeg nebeskog Oca.    

Neka Uskrsli Gospodin daruje vječni pokoj plemenitoj duši Vašega oca, a Vama udijeli utjehu i mir, u sigurnosti ponovnog susreta u Vječnosti. Božji blagoslov Vama i Vašoj obitelji, u želji da Vas prate svetopisamske riječi uskrsle vjere i života koji ne umire, a daruje nam ih sâm Bog po svojoj Riječi:

Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li, dakle, ili umiremo – Gospodinovi smo. Ta Krist zato umrije i oživje da Gospodar bude i mrtvima i živima (Rim 14. 7-9).

Doista, ako vjerujemo da Isus umrije i uskrsnu, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime (1 Sol 4,14).

S izrazima poštovanja,

Mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup     

Blagdan Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja, suzaštitnika župe Poličnik, svečano je proslavljen u utorak, 29. kolovoza u Župi sv. Nikole u Poličniku. Koncelebrirano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Nikole biskupa u Poličniku predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Sva četvorica evanđelista pišu o Ivanu Krstitelju. Matej govori kako je i na koji način Ivan propovijedao, Marko ističe njegovo mučeništvo, Luka opisuje njegovo rođenje, život u pustinji i propovijedanje, a Ivan govori da je sv. Ivan došao posvjedočiti za istinu, rekao je nadbiskup.

„Život kojeg je živio i njegova vjera omogućili su sv. Ivanu Krstitelju da prepozna Isusa Krista. Ivan Krstitelj nije nalazio kompromise u životu kad je tražio istinu, kad je gledao u Istinu. Za ono što je sv. Ivan spoznao kao istinu, nije bilo sile, snage i opasnosti zbog kojih bi se on te istine htio odreći“ poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši da je ta činjenica iz života sv. Ivana Krstitelja i za nas važna.

Sv. Ivan je znao što je istina, ali mogao je spasiti svoj život da je istinu prešutio, da nije govorio, upozorio je nadbiskup. „Ali, znajući što je istina, sv. Ivan nije mogao šutjeti! Istina koja je obuhvatila njegov život bila je jača i važnija za Ivana od njegovog života i od njegovog zemaljskog opstanka! I mi možemo gledati istinu koju slijedimo. To je vjera da je Krist doista naša istina, da nema druge istine nego što je Isus Krist. Jer prava istina života je ono što je Isus izrekao, što nam je pokazao, ono što je Isus za nas učinio. Mi se toj Istini klanjamo. Ta Istina uvodi nas u Kraljevstvo nebesko. Ta istina uvodi nas u zajedništvo s Bogom“ poručio je mons. Zgrablić, rekavši da je stvarnost te istine, toga blaženstva, te ljepote i novosti života primjenjiva na svakoga od nas.

„Slavimo Gospodina za kojeg je Ivan darovao svoj život. Prepoznajemo da smo i mi dionici njegovog dara, milosti i onoga što je Ivan rekao: ‘Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta’. Grijeh i naš otpad od Boga je najveće prokletstvo, vječna smrt. Isus Jaganjac to je otklonio od nas da bismo mi bili veliki u Kraljevstvu nebeskom. Važno je da se u tome prepoznamo, da s ljubavlju i zahvalnošću možemo primiti Isusa u svoj život. To je uzrok naše radosti koja ispunja naše srce. To nam daje snage za nevolje i poteškoće života. To nam daje snage da i mi možemo svjedočiti za istinu, da možemo živjeti istinu“ naglasio je mons. Zgrablić.

Podsjetio je na misao monaha Bede Časnog iz 9. st. koji je rekao: „Ivan Krstitelj je podnio zatvor i okove zbog svjedočanstva za našeg Otkupitelja kojemu je prethodio, za njega je položio život. Progonitelj mu nije rekao da zaniječe Krista, nego da prešuti istinu. A ipak je poginuo za Krista. Sâm Krist rekao je: ‘Ja sam istina’“.

„Nije lako uvijek živjeti istinu. Lakše je pronaći neki kompromis u životu, nego živjeti dosljedno istinu. Jer istina je uvijek izazovna, istina smeta. Istina će smetati onome tko ima pokvarene misli, pokvarene nakane i srce. Pa će mu smetati i tvoj život. Lijepo je rekao sv. Augustin: ono što je zdravom oku ugoda, kao svjetlo, bolesnom oku smeta, svjetlo ga iritira. Tako se događa i nama u našem životu. Ako nekome smeta istina koju živimo, važno je da se, poput Ivana Krstitelja, ni mi ne pokolebamo, nego da i mi imamo snage posvjedočiti i dosljedno živjeti tu istinu koja je veliki sadržaj našeg života“ ohrabrio je nadbiskup. Upozorio je da to nije istina u nekom filozofskom smislu, nego ta istina nosi smisao našeg života, ona je najveće blago i bogatstvo našeg života.

„To je istina koja nas nosi i koje se mi zbog ničega i u nijednoj situaciji nećemo i ne želimo odreći“ poručio je mons. Zgrablić, rekavši da smo pozvani biti dionici  istine života koju nam je posvjedočio i prenio sv. Ivan – do prolijevanja krvi. „Ono što Gospodin nama daruje i što nam nudi, vrjednije je od zemaljskog života. Gospodin nam nudi vječnost, neprolaznost. Zato se Isus utjelovio i došao među nas, da bismo mi mogli ući u Nebo“ rekao je nadbiskup.          

   

Na blagdan Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja „slavimo ono što je sv. Ivan duboko živio i za što je dao svoj život – vjernost istini! Tu vjernost, takvu ljubav i tu istinu i mi želimo čuti i dublje upoznati. Za to trebamo biti spremni živjeti, jer ta vrijednost ostaje trajno“ poručio je nadbiskup.

Predslavitelj je potaknuo da proživimo poruku sv. Ivana koji je doživio milost Kristove blizine; da i mi prihvatimo i slijedimo Krista dubinom svoga bića. „Beskompromisno prionimo uz Krista koji nam se daruje kao Jaganjac koji odnosi grijehe svijeta. Primajući Isusa kroz euharistiju u svoj život, sada i ovdje sjedinjujemo se s našim Spasiteljem, Jaganjcem koji odnosi grijehe svijeta. Tu je ostvareno blaženstvo o kojem Isus govori, da je i najmanji u Kraljevstvu nebeskom veći od Ivana. Ivan je najveći rođen od žene, ali onaj koji pripada Kristu veći je od Ivana Krstitelja“ naglasio je nadbiskup.  

O veličini sv. Ivana govori i da je on jedini svetac čiji Crkva slavi rođendan i dan njegovog mučeništva. „Ivan je počeo svoje djelovanje oko 27./28. godine prije Krista, za vrijeme cara Tiberija i kralja Heroda. Narod ga je rado slušao. Snažno je pozivao da priprave put Gospodinu, da dolazi netko jači od njega. Zbog svog života koji je bio u okruženju svetosti i molitve još i prije njegovog rođenja, Ivan je bio upućen na Isusa Krista. Zato kad je prvi put vidio Isusa, znao ga je prepoznati i mogao je reći tako važnu istinu našeg života: ‘Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta’. Isus se žrtvuje kao janje koje se prinosilo na žrtvenik u hramu. On je sam sebe prinio i žrtvovao da bi nama donio najpotrebnije – mir i oproštenje od Boga“ istaknuo je mons. Zgrablić.

Sv. Ivan je bio svjedok otvaranja Neba nad Isusom kad se krstio, a Glas je progovorio: ‘Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina’.

„Ono što je Bog učinio u Isusu Kristu je veliko za nas, jer Bog je ušao u naš život. Ušao je u grešnost. Riječ krstiti na grčkom znači uroniti, staviti ispod vode. Prema tome, kad se Isus krstio, on je uronio u našu sudbinu, u našu grešnost. Uronio je u potpunosti u naš grijeh, da oduzme naš grijeh, jer on je Bog. Bog je ušao u grijeh, ponio ga je da bi slomio i pobijedio grijeh, da bismo mi bili dionici te pobjede i slobode. Bog nas je u Kristu stvarno oslobodio – to je prepoznao Ivan! Ivan je prepoznao to veliko djelo u Isusu“ poručio je mons. Zgrablić.

Uz prepoznavanje povijesnog Krista kao istine, nadbiskup je poželio da u svoj život po euharistiji primamo Isusa kao uskrslog Gospodina, jer Isusovo djelo spasenja koje je on izvršio jednom u povijesti, trajno djeluje.

Poruka sv. Ivana nadahnjujuća je za nas i u kontekstu velikih, pohvalnih riječi  koje je Isus rekao o sv. Ivanu: „Zaista, zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja, a ipak i najmanji u Kraljevstvu nebeskom veći je od njega“.

„Gospodin nam je po svojoj milosti darovao da budemo dionici njegovog života i Kraljevstva, da budemo u  njegovoj blizini, da budemo s njime. Svemogući Bog ni svoga Sina nije poštedio, nego nam je svojoj ljubavi čak i njega darovao, da mi u toj Istini pronađemo sebe – da ima netko tko nas cijeni! Da prepoznamo da postoji netko kojemu je do nas stalo, tko nas ljubi.

Taj koji nas ljubi, koji nas cijeni i koji nas se nikad ne odriče je sâm Sin Božji koji je došao spasiti nas i otkupiti za vječno dobro, vječnu sreću. Uđemo li u tu istinu, ući ćemo u stvarnost o kojoj Isus govori, da je i najmanji u Kraljevstvu nebeskom veći od Ivana Krstitelja“ poručio je zadarski nadbiskup, poželjevši da to radosno prihvatimo, kao što je prihvatio sv. Ivan Krstitelj.

„Ivanov život za Krista bio je potpuno usmjeren na Krista i prije nego se on rodio. On je dijete izmoljeno od Boga. Njegovi roditelji Zaharija i Elizabeta bili su u poodmakloj dobi i nisu mogli imati djece. Izmolili su to dijete i Bog je učinio čudo u njihovom životu, darovao im je život. To dijete navješteno je u hramu dok je Zaharija molio. Kad se Ivan rodio, ljudi su se radovali i zahvaljivali Gospodinu za njegovo rođenje. Cijelo ozračje u kojem je Ivan živio, djelovao, u kojem je pozivao narod da se obrati, da slijedi put istine, bio je usmjeren k tome da je u trenutku kad je Krist došao, Ivan Krstitelj mogao prepoznati Isusa i vidjeti ono što drugi očima nisu mogli vidjeti“ poručio je nadbiskup Zgrablić.

Slavlje je počelo procesijom s kipom sv. Ivana Krstitelja od crkve sv. Ivana na groblju do župne crkve sv. Nikole u Poličniku.

Na dolasku za proslavu župne svetkovine nadbiskupu Zgrabliću zahvalio je don Damir Juričin, župnik Poličnika. Juričin je mons. Zgrabliću ujedno čestitao rođendan koji je na blagdan Glavosjeka Ivana Krstitelja, zahvalivši Bogu za dar života mons. Zgrablića kao petog djeteta Josipa i Josipe Zgrablić, koji je, kao nadbiskup, rekao je don Damir, na osobit način, po primjeru sv. Ivana Krstitelja, pozvan naviještati istinu života. 

Ines Grbić