Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je u ponedjeljak, 8. prosinca, na blagdan Bezgrešnog začeća BDM u župnoj crkvi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru, misu zornicu za vrijeme koje je u službu lektora postavio Josipa Motušića, kandidata za trajni đakonat Zadarske nadbiskupije, rodom iz te župe. Motušić je zamjenik ravnatelja Caritasa Zadarske nadbiskupije.

Blagdan Bezgrešnog začeća govori o ljepoti Božjeg djelovanja u Mariji i u životima onih koji prihvaćaju Božju riječ, rekao je nadbiskup, istaknuvši da tom službom Motušić postaje „Božji glasnik Riječi koja hrani, tješi i vodi Božji narod“.

„Čitač naviješta riječ Božju koja oblikuje život Crkve, dodiruje misli i srca. Riječ Božja nosi snagu Duha Svetoga, ona je „bogoduha“, kako kaže sv. Pavao u Poslanici Timoteju. Božja riječ ulazi u dubinu čovjeka i stvara novi početak. Čitač postaje poslužitelj toga svetog susreta i Božjeg djelovanja. Onaj koji čita posuđuje svoj glas Božjoj objavi i time sudjeluje u Božjem djelu spasenja. Svaki trenutak čitanja Božje riječi predstavlja susret neba i zemlje“, rekao je nadbiskup.

Ambon u liturgiji je sveto mjesto za kojim čitač stoji kao navjestitelj. „Ambon upućuje na stol riječi i postaje simbol Kristove prisutnosti, simbol navještaja njegovog Uskrsnuća. Glas čitača prenosi poklad vjere i Istine, on postaje most između Boga i zajednice vjernika koja sluša ono što Bog govori i čini. Glas i služba čitača izgrađuje zajednicu i vodi je prema punini Istine, Kristu“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da je služba lektora znak Božje prisutnosti u kojem Crkva prepoznaje glasnika koji stoji pred zajednicom predano i s vjerom.

Razmatrajući navješteno Evanđelje, nadbiskup je rekao da ono nudi uzor službe čitača. „Anđeo Gabrijel prenosi Božju riječ Mariji. On izgovara Božju poruku bez oklijevanja i s potpunom jasnoćom. Njegov pozdrav otvara put Božjem djelu“, rekao je predvoditelj slavlja, istaknuvši da Josip preuzima poslanje navjestitelja Božje riječi koja nosi mir i snagu.

„Božja riječ vodi, hrani i oblikuje život čitača. Čitač je pozvan slušati Božju Riječ prije nego je naviješta, razmatrati sveti tekst u tišini svoga srca. On prepoznaje Božji glas u riječima Svetog pisma, dopušta da ga Božja riječ vodi u svakodnevnim odlukama. Njegova vjernost Riječi jača njegovu službu, a  njegova molitva daje snagu njegovom navještaju“, rekao je mons. Zgrablić.

Istaknuo je da „Crkva s ljubavlju prihvaća služenje po postavljanju u službu čitača. Vjernost Božjoj riječi obogaćuje bogoslužje, a njegovo poslanje jača život vjere unutar župne zajednice. Bog blagoslivlja naviještanje i učvršćuje onoga koji je vrši u njegovoj odgovornosti i predanosti“.

„Došašće produbljuje službu čitača i otvara je novoj duhovnoj osjetljivosti. Uči budnosti i pažljivom osluškivanju, donosi svjetlo u tamu i nadu u neizvjesnost. U toj službi svetopisamski navještaj pretvara se u svjetlo koje obasjava liturgiju, a ljudski glas postaje toplina Božje blizine.

Zajednica u naviještanju Božje riječi pronalazi oslonac za svakodnevni život; Božja riječ, izgovorena u liturgijskom prostoru, postaje hrana i snaga vjernika. Ta služba usmjerava poglede prema Kristu koji dolazi ususret svom narodu“, poručio je nadbiskup.

Zamolio je Boga da blagoslovi Motušićevu službu čitača, da jača njegovu vjeru i prati njegov navještaj svojom milošću. „Neka po toj službi Božja riječ unosi život u mjesnu Crkvu. Neka svaki navještaj Božje riječi unosi toplinu u zajednicu. Neka služba čitača postaje dar Božje ljubavi svima i neka Josipova služba donese puno roda“, poručio je mons. Zgrablić.

Na blagdan Bezgrešnog začeća, nadbiskup je zahvalio Bogu koji djeluje u Mariji koja živi puninu milosti i nosi otvoreno srce. „Ona uči vjernika potpunoj predanosti Bogu. Njena poslušnost i vjernost su naše nadahnuće i put.

Bog u Mariji ostvaruje svoj spasonosni i najljepši naum. Marija od prvog trenutka svoga života živi u punini milosti. Bog je oslobađa od svake sjene grijeha i čini je spremnom za poslanje Majke Isusa Krista, našeg Otkupitelja“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da je Marijina bezgrešnost dar Božje ljubavi.

„U Mariji se očituje potpuna sloboda čovjeka koji se predaje Božjem djelu; njena svjesna i potpuna ovisnost o Bogu, o njegovoj volji i planu za njen život, postaje znak njene duboke duhovne uzvišenosti i svetosti. Punina milosti koju Marija prima od Boga ne udaljuje je od njene čovječnosti, nego približava je svakome tko istinski traži Božju volju u svom životu“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da se u Mariji otkriva što čovjek može biti u svojoj cjelovitosti kad dopusti da ga Božja milost preobrazi.

„U Mariji Crkva vidi ispunjenje onoga što je u svakom čovjeku po krštenju zametak i obećanje: slobodu od svega što izobličuje čovjekovu narav.

Marijino odlučno „Da“ Božjoj ponudi predstavlja paradigmatski čin slobode. Marijino „Neka mi bude“ postaje protuteža starozavjetnoj tragediji čovjekovog pada, izraz novog početka u kojem čovjek ne bježi od Boga, nego mu se s povjerenjem predaje.

Marija svjedoči da čovjek nije osuđen ostati zarobljen u vlastitim lomovima, grijesima i slabostima, nego da je pozvan u puninu života koji je ukorijenjen u Bogu“, poručio je nadbiskup, rekavši da se govorom o Mariji želi probuditi svijest o Božjem pozivu svakom čovjeku da dopusti Bogu da ga preobrazi, da se otvori Istini i Ljubavi te postane onakav kakvog ga je Bog zamislio i stvorio.

Podsjetio je na razmatranje pape Benedikta XVI. koji u Mariji vidi proročku sliku onoga što znači biti istinski čovjek pred Bogom. „Kada papa Benedikt tvrdi da je Marija „slika novog čovječanstva“, on sažima kršćansku viziju ljudske obnove kao temelj za razumijevanje čovjekove naravi, dostojanstva i poslanja.

Papa Benedikt naglašava da je Marijina bezgrešnost otkrivanje iskonske čovjekove ljepote koja nije narušena grijehom niti izobličena vlastitim zatvaranjem u sebe. Na taj način Marija prva stoji na pragu „novoga stvaranja“, kao znak onoga što Bog želi ostvariti u čitavom čovječanstvu, sa svakim čovjekom“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Benedikt XVI. u Marijinom ‘Da’ vidi „ne samo osobni odgovor, nego i uzor ljudskog bića koje se ne boji otvoriti Bogu, koje se ne skriva iza vlastite nemoći, nego se usuđuje povjerovati da je s Bogom moguće ostvariti ono što nadilazi ljudske granice.

U Mariji možemo  vidjeti ne samo ideal, nego i početak dinamičnog procesa preobraženja koji se proteže na cijelu povijest. U njoj je, na jedinstven način, već prisutno ono što Krist želi ostvariti u svakome: obnovljeno i oslobođeno čovještvo, čovjek koji je sposoban biti potpuno svoj tek kad je potpuno Božji. Marija tako postaje pokazatelj smjera u kojem se ljudska povijest kreće kada se otvori Božjoj milosti“, poručio je nadbiskup, istaknuvši da Marija ne upućuje na sebe, nego  na Krista koji je izvor svakog novog početka.

Nakon propovijedi, kandidat Motušić je iz ruku nadbiskupa Zgrablića primio evanđelje. Nakon obreda postavljanja u službu lektora nastavljena je misa  euharistijskom službom.

Belafuški župnik Zvonimir Mikulić zahvalio je nadbiskupu na podršci Motušiću na putu za trajnog đakona te su nadbiskupu i Motušiću darovali primjerak novog prijevoda Biblije.

I.G.

Više slika u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Dan pomoraca i ribara u Zadarskoj nadbiskupiji proslavljen je svečanim misnim slavljem na blagdan sv. Nikole, u subotu, 6. prosinca, koje je u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U misi su sudjelovali pomorci, ribari, njihove obitelji te djelatnici u različitim pomorskim službama i institucijama u društvu.

Pred prostranstvima mora čovjek se osobito povjerava Božjoj ruci i obraća za pomoć sv. Nikoli, rekao je nadbiskup i potaknuo da misa bude zahvala za prijeđene plovne putove, molitva za sigurnu plovidbu i povjerenje u zagovor sv. Nikole koji svjedoči da Božja dobrota uvijek pronalazi put do nas.

Pomorci žive između odlazaka i povrataka, između nemira valova i čežnje za domom, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da blagdan sv. Nikole podsjeća na sve koji rade daleko od očiju javnosti, često u tišini noći i ranim zorama.

Potaknuo je na molitvu da Gospodin pomorcima i ribarima udijeli snagu za dugotrajne plovidbe, razboritost u izazovnim trenucima i mirnu savjest koja se pouzdaje u Boga.

„U molitvi se sjećamo i njihovih obitelji, supruga, djece i roditelja koji nose teret razdvojenosti, nadajući se i moleći za sretan povratak. Koliko je vjere potrebno da se isprati onoga koga se voli na dugo putovanje; koliko povjerenja u Boga zahtijeva svaka plovidba; koliko strpljivosti traži svaka neizvjesnost! Upravo u tome prepoznajemo ljepotu njihovog poziva i žrtve.

Molimo da njihov rad bude blagoslovljen i siguran; da njihova obitelj osjeti radost zajedništva kad se vrate i da svi budemo osjetljiviji na potrebe onih koji se ne vide, ali puno doprinose našem životu“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Osobito se sjetio stradalih i preminulih pomoraca. „Pozvani smo u molitvi, u jedinstvu srca i duha, sjetiti se svih koji su život završili na morima svijeta. Prisjetimo se stradalih pomoraca, ribara i svih ljudi koje je more prigrlilo u trenutku pogibelji. Molimo za sve koji su izgubili život u nesrećama u našim lukama i brodogradilištima. Molimo Gospodina da ih primi u svoje kraljevstvo ljubavi i mira, te da utješi njihove obitelji“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Za vrijeme mise u prezbiteriju je bila izložena relikvija sv. Nikole – sveta mana, tekućina koja se tijekom godine skuplja na relikviji sv. Nikole u Bariju, a potom se sabire i čuva kao znak Božje blizine i milosti.

„Mana sv. Nikole podsjeća da Bog i danas djeluje stvarno – poput kapljica koje se neprimjetno skupljaju, a nose utjehu i ohrabrenje. Sv. Nikola je bio izvor dobrote, sigurnosti i povjerenja za ljude te nas i njegova relikvija poziva da prepoznamo kako Božja milost neprestano izvire u našim životima, tjelesno, duhovno ili životno“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je mana sv. Nikole slika Božje vjernosti. Ta relikvija je znak da svetac koji je štitio mornare u prošlosti i danas bdije nad njima i njihovim obiteljima.

Sv. Nikola biskup je svojom samozatajnošću, dobrotom i spremnošću na žrtvu postao uzor kršćanske ljubavi. Brinuo je za siromašne, bio osjetljiv za ljude na rubu egzistencije, čudesno je intervenirao u korist pomoraca u pogibelji. Sv. Nikola je, poput Kristovih učenika, besplatno primio i besplatno davao. Njegova dobrota bila je snažna, plodonosna i evanđeoska, poručio je nadbiskup, istaknuvši da nas sv. Nikola uči kako je „kršćanstvo uvijek konkretno: ono vidi potrebu i odgovara na nju, gleda koje dobro još može učiniti; ono se ne plaši prijeći granice svojih mogućnosti, jer zna da je Bog onaj koji daje snagu“.

Razmatrajući navješteno Evanđelje u kojem Isus  neumorno obilazi gradove, donosi Radosnu vijest i liječi svaku bolest i nemoć, nadbiskup je rekao da to otkriva dubinu Božje blizine: „Bog ne promatra čovjeka izdaleka, ne ostaje u sigurnoj udaljenosti, nego hoda po našim prašnjavim putovima života, plovi po našim uzburkanim morima, ulazi u napore naših dana, u strahove koji se nakupe kao olujni oblaci. Isus se približava i vidi terete srca, neizrečene brige, skrovite rane“, ohrabrio je mons. Zgrablić, istaknuvši da riječ evanđeliste Mateja: „Sažali se nad mnoštvom jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira“, pokazuje kako Bog ne ostaje ravnodušan prema čovjeku.

„Isusova prva reakcija nije poučavanje, nego suosjećanje; njegova blizina nije zapovijed, nego dodir srca. Iz tog milosrđa rađa se poziv učenicima da budu radnici u žetvi u kojoj ima mnogo plodova, ali malo radnika. Kao da im Isus želi reći: pogledajte kako je svijet gladan smisla, blizine; ne čekajte da netko drugi učini prvi korak, nego vi izlazite ususret onima koji vas trebaju“, potaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da taj poziv Isus upućuje svakome od nas.

I u našem svijetu ljudi nose terete osamljenosti, izgubljenosti, nemira, tjeskobe. I danas se traže pastiri koji će ljude voditi k Bogu, čije će srce imati Kristov ritam milosrđa, rekao je predvoditelj slavlja.

„Kad poziva Dvanaestoricu i daje im vlast nad nečistim dusima, da liječe  bolest, Isus ih osposobljava da nastave njegovo djelo. On ih šalje bez materijalnih sigurnosti, ugovora i osiguranja – jedino s povjerenjem u Božju providnost i s poslanjem da naviještaju dolazak Kraljevstva.

Njihova snaga ne izvire iz njih samih, nego iz Gospodina koji ih šalje; baš kao što ni ribar ne uspijeva snagom svojih mreža, niti pomorac samo vještinom upravljanja brodom, nego ovise o Božjim darovima razuma i razboritosti koje osoba posjeduje; ovisi o vjetru, strujama i Božjoj ruci koja nad svime bdije“, rekao je nadbiskup.

Osobito pomorci i ribari znaju „što znači biti izložen snazi prirode koja nadilazi čovjeka, biti udaljen od doma, ovisiti o tehnologiji, suočiti se s tišinom i samoćom koja čovjeku otkriva istinu o sebi, ali i s olujama koje ga uče kako krhkost nije samo slabost, nego i podsjetnik da je Bog jedina sigurna luka. Mnogi pomorci, možda i bez velikih riječi, žive evanđelje strpljivosti, vjernosti i ustrajne nade“, poručio je mons. Zgrablić.

„Isusove riječi „Približilo se kraljevstvo nebesko“ ne govore o udaljenoj budućnosti, nego o Božjoj blizini koja se već sada želi očitovati kroz nas. Kraljevstvo Božje približava se kad molimo za one koji plove; kad poštujemo i čuvamo more i prirodu; kad cijenimo rad onih koji ga poznaju bolje nego mi; kad pružamo ohrabrenje onima koji se bore s valovima vlastitog života; kad živimo s pouzdanjem da nismo sami, kad se usuđujemo vjerovati u nevidljivu, ali stvarnu Božju zaštitu“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Zahvalio je svima koji „pastoralnim zauzimanjem podržavaju i duhovno prate pomorce, ribare i sve koji žive od mora“ i Povjerenstvu za pomorce, ribare i turiste Zadarske nadbiskupije s predstojnikom don Markom Vujasinom koje je organiziralo taj molitveni susret.

Zamolio je zagovor sv. Nikole, da „budemo radnici Božje dobrote, pastiri koji se zauzimaju za sve što je Božje. Neka nas Dobri Pastir izmučenih i iscrpljenih, po zagovoru sv. Nikole, vodi kao svjetionik koji nikada ne gasi svoje svjetlo, da bismo doplovili u luku njegovog vječnog mira“, poručio je nadbiskup Zgrablić. Puk je blagoslovio s relikvijom sv. Nikole koja je iz Nikolinog svetišta u Bariju darovana župi Crno, a za tu je misu bila izložena u katedrali.

Nakon mise, u zajedništvu vjernika, mons. Zgrablić predvodio je molitvu odrješenja za pokojne pomorce i ribare na obali u luci na Poluotoku u Zadru, a don Marko Vujasin je u spomen na njih bacio vijenac u more.

Potom je nadbiskup blagoslovio brodove u pristaništu u luci, preporučivši u molitvi blagoslovljenu plovidbu svih brodova, plovila i zaštitu ljudi na moru.

I.G.

Više slika u Foto-galeriji / Foto: Ines Grbić

Blagdan sv. Nikole svečano je proslavljen u subotu, 6. prosinca, u župnoj crkvi sv. Nikole u Islamu Latinskom misnim slavljem koje je predvodio don Zdravko Katuša, župnik Petrčana, inače nekadašnji župnik u Islamu Latinskom.

„Nakon jedanaest godina stojim ponovno ovdje, za ambonom, kao da je bilo jučer. Od malenih ne poznajem nikoga, ali je lijepo vidjeti djecu koja dolaze u crkvu, ne sami, nego s barem jednim roditeljem“, rekao je don Zdravko. Istaknuo je da nam Bog daje priliku da možemo rasti, biti bolji čovjek, u Božjem svjetlu, a kao kršćanin i bolji vjernik.

„Moramo biti iskreni, ponizni i vidjeti svatko za sebe kakvi smo vjernici. Ne treba se bojati pogrešaka, promašaja, jer nam Bog svakodnevno daje nove prilike da mu budemo blizu. Potrebno je priznati stvarno stanje i osvijestiti prilike koje nam Bog pruža. Nema ništa čudesnije nego da nam Bog stalno   pruža priliku da iznova krenemo“, rekao je don Zdravko, potaknuvši vjernike da kažu: „Bože, evo me, želim s tobom ići, treba mi tvoja snaga“.

„Moramo znati priznati da smo pogriješili. Bez toga nema snage, jer smo po naravi slabi. Potrebna nam je snaga odozgor, Božja snaga. Poniznost je temelj. I strpljenje, ustrajnost“, potaknuo je don Zdravko, rekavši da je i sv. Nikola bio ponizan, jednostavan, otvoren za Božju milost.

„Pokretačka snaga kod njega je bila ljubav prema Bogu i bližnjemu. Sv. Nikola nije došao s neke druge planete. I on je bio čovjek. Jednostavan i ponizan, a imao je otvoreno srce. Bog ga je obdario s raznim milostima i po njemu je činio čudesa. Najvažnija je njegova jednostavnost i poniznost“, poručio je don Zdravko.

Podsjetio je da je sv. Nikola rođen u 3. st. u Patari u bogatoj, kršćanskoj obitelji. Kad je Nikola bio mlad, njegovi roditelji umrli su od epidemije. Mladi Nikola je prodao svoje nasljedstvo kako bi pomogao siromašnima i patnicima.

Nikola je imao strica koji je bio biskup. Nikola je postao biskup Mire dok je još bio mladić, iako je prvo odbijao čast da postane biskupom. On je htio biti malen i ponizan te je pobjegao u Svetu Zemlju. Nakon tri godine više se nije mogao opirati. To je bilo u 3. i 4. stoljeću, rekao je don Zdravko, dodavši da je i u 21. st. moguće biti vjernik na način kako je vjerovao sv. Nikola u svom vremenu.

“Čovjek je u današnjem vremenu tehnološki napredovao, ali u moralnom smislu, pitanje vjere ostaje isto. Svaki dan moram se boriti za svoju vjeru. Zato moramo rasti u vjeri“, poručio je don Zdravko.

Istaknuo je da mu je drago bilo vidjeti, kad je dolazio u crkvu, majku koja drži u naručju dijete i ulazi u crkvu, rekavši da treba od početka odgajati djecu u vjeri. I njega, njegovu braću i sestre njihova majka je vodila u crkvu nedjeljom te je upravo ona zaslužna što on živi vjeru, rekao je don Zdravko.

„Blago roditeljima koji uče djecu o vjeri. Odmalena djecu učiti moliti, ići zajedno na misu, sakramente, dati im primjer vlastitim životom. Sv. Ivan Pavao II. je vidio svoga oca kako kleči pokraj kreveta i moli i to je za njegov vjernički život bilo snažnije od svake teologije i kateheze. Bitno je živjeti vjeru i boriti se protiv negativnoga u svijetu.

Bog želi od nas jednostavnost i poniznost, u molitvi, Božjoj riječi, sakramentima i misi. To je naš put. Imati ćeš snagu, unatoč križevima koje ćeš nositi. ‘Bože, želim ići tvojim putem’, kažite to svaki dan. Molite zajedno u obitelji jer nam nedostaje vjere i još je nezrela. Važno je znati da bez Boga nema života“, poručio je don Zdravko.

Župnik Luka Šustić zahvalio je svima koji su sudjelovali u pripremi i proslavi župnog blagdana.  Nakon mise bilo je prigodno druženje i čašćenje župljana i svećenika. Djecu su osobito obradovali pokloni.

Sveti Nikola, biskup iz Mire, nije ostavio pisane citate ili izreke kao neki drugi sveci. Bio je poznat po svojim djelima i čudima, a ne po propovijedima koje su se zapisivale. Njegov život je bio odraz Božje dobrote i ljubavi prema čovjeku, a ne zbirka mudrih izreka.

Ana Motl Demo

Foto: Župa Islam Latinski

Izložba „Kralj Koloman i Zadar“ svečano je otvorena u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru (SICU) u ponedjeljak, 24. studenog, povodom 920. obljetnice priznanja Kolomanove vlasti u Zadru i izgradnje arhitektonskog sklopa u Svetoj Mariji.

Autorica te izložbe i likovnog postava je dr. sc. Ana Jordan Knežević, kustosica SICU-a. Izložba je postavljena i prigodno u 2025. godini, kad se obilježava 1100 godina Hrvatskog Kraljevstva.

Arhitektonski sklop u Svetoj Mariji kojeg čine zvonik crkve na kojem je Kolomanov natpis i kapitularna dvorana u kojoj je epitaf opatice Vekenege, potvrđuju da su kapitul i zvonik prigrađeni uz sjeveroistočni zid crkve Svete Marije u razdoblju od 1105. do 1111. godine.

Svečanost otvaranja izložbe koja ima europski značaj bila je na blagdan sv. Krševana, zaštitnika Grada Zadra i okupila je predstavnike društvenih i kulturnih institucija.

Kustosica Knežević o konceptu Izložbe 

Zvonik i kapitularna dvorana sv. Marije su „remek djelo u hrvatskoj srednjovjekovnoj arhitekturi zbog svoje konstrukcije i izgradnje kapitela, gdje se nalazi i ime Kolomana: R.CO – LLO – MAN – NVS.

Kapiteli sačuvani u dvorani kapitula i kapeli zvonika su prvi put predstavljeni kao replika na toj izložbi. Svod u kapeli zvonika je najstariji datirani križno – rebrasti svod u Europi. To je vrlo važno za hrvatsku umjetnost i kulturu“, istaknula je kustosica Knežević.

Središnji dio postava čine rekonstruirani stupovi i replike kapitela u originalnoj veličini sa scenom Krista Kralja, kao i prikaz rekonstrukcije zvonika kako izgleda iznutra.

Izložba valorizira reprezentativni arhitektonski sklop u Sv. Mariji koji je „jedinstveni spoj umjetničkog i povijesnog i jedan od najvrjednijih ostvarenja hrvatske srednjovjekovne arhitekture te predstavlja početak i prvi spomenik zrele romanike u Zadru i na cijelom istočno-jadranskom prostoru.

Kapela s ostacima fresaka, najstarijeg križno-rebrastog svoda i sa sačuvanim potpisom kralja i godinom izgradnje jedinstvena je na našim prostorima. Stilske inovacije tog kompleksa i rad majstora kamenoklesara sa Sv. Marije oponašao se diljem naše obale, što je stvorilo daljnje temelje za razvoj brojnih inačica u sakralnoj arhitekturi u Hrvatskoj i konačno definiralo jedinstveni umjetnički stil koji je postao prepoznatljiv dio našeg nacionalnog identiteta i stvaralaštva“, poručila je kustosica Knežević. Isti dekorativni elementi javljaju se i u crkvi sv. Marka u Veneciji, što govori o talijanskom utjecaju u Zadru i vrijednosti Kolomanove narudžbe.

Povezanost kralja Kolomana i benediktinki sv. Marije

„Izgradnja zvonika i kapitularne dvorane u Sv. Mariji povezana je uz ugarsko-hrvatskog kralja Kolomana (1095. – 1116.) i njegov vojno-diplomatski pohod na dalmatinske gradove Zadar 1105. godine. Stoga je Izložba posvećena i povijesnim događajima koji su obilježili razdoblje od Kolomanovog krunjenja za hrvatskog kralja u Biogradu n/m 1102. do kraljevog ulaska u Zadar 1105. godine. Novi kralj, uz titulu kralja Ugarske, nosio je i onu kralja Hrvatske i Dalmacije, titulu s kojom su se prethodno koristili samo hrvatski kraljevi“, rekla je Knežević.

„Opatica Vekenega prisustvovala je Kolomanovoj krunidbi u Biogradu i njegovom trijumfalnom ulasku u Zadar. Koloman je potvrdio zadarskim benediktinkama kraljevske slobode koje su im bile dodijeljene još od hrvatskih kraljeva Petra Krešimira IV. i Dmitra Zvonimira, uz riječi „Za ljubav Božju i za spas moje duše“.

Ulaskom u Zadar 1105., Koloman je prisegnuo na Evanđelje koje je držao zadarski biskup Grgur te postao glavni donator sredstava u izgradnji samostanskog sklopa u Sv. Mariji“, pojasnila je Knežević, dodavši da je time Koloman  savezništvo dodatno očvrsnuo. Samostan time postaje važno crkveno uporište kraljevske vlasti u Zadru i cijeloj Dalmaciji.

S vanjske strane zvonika piše 1105. godina, što potvrđuje godinu njegovog ulaska u Zadar. Na vanjskim plohama zvonika je natpis u prijevodu: Godine utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista 1105., kada je Bog nakon pobjede i nagrade mira dopustio ulazak u Zadar; Koloman, kralj Ugarske, Dalmacije i Hrvatske, zapovjedio je sagraditi i podići o vlastitu trošku ovaj zvonik Svete Marije.

„Kapela na prvom katu zvonika, po svojoj konstrukciji i arhitekturi, smatra se jednim od najvrjednijih ostvarenja hrvatske srednjovjekovne baštine. Vekenega je završila izgradnju kapitularne dvorane gdje je nakon smrti 1111. i pokopana“, rekla je autorica Izložbe.

Izloženi vrijedni zadarski rukopisi iz svjetskih knjižnica

„Kralju su se pjevale laude, kasnije dodane Zadarskom evanđelistaru iz sv. Šime, koje se čuvaju u berlinskoj Staatsbibliothek i Nacionalnoj knjižnici Széchényi u Budimpešti i izložene su na ovoj izložbi. Uspomena na Kolomana zadržala se u samostanu stoljećima, što potvrđuje i da su benediktinke davale služiti za kralja mise zadušnice do 18. stoljeća.

U svom novom upravnom središtu, Zadru, kralj Koloman je imao i palaču te je gradu poklonio vrijedan zlatni relikvijar za ruku sv. Krševana. Nad tom zlatnom rukom sv. Krševana gradski rektori zaklinjali su se na vjernost ugarsko-hrvatskom kralju i kraljici u 14. st.“, istaknula je kustosica Knežević.

Izložba prikazuje sačuvane materijalne nalaze, epigrafičku građu, dokumente i rukopise iz samostana sv. Marije i zadarske rukopise koji su odneseni tijekom prošlosti a sada se nalaze u poznatim europskim knjižnicama i arhivima. Među njima je i Vekenegin evanđelistar koji se čuva u Bodleian Library u Oxfordu. Izložba je prilika pročitati povijesne natpise u kamenu i u oslikanim pergamenama koji svjedoče o bogatoj povijesti Zadra.

Poticaj za izložbu autorici je bio i kroz istraživanje vrijedne rukopisne građe u brojnim arhivima, u želji da posjetitelji upoznaju povijesne događaje, osobe i važne spomenike hrvatske umjetnosti. „Dekorativni ornamenti srcolikih palmeta u kapitulu i zvoniku i početna slova čuvenog Vekeneginog evanđelistara pisanog beneventanom koji je remek-djelo sitnoslikarske umjetnosti nadahnuli su vizualni identitet izložbe“, rekla je Knežević.

Kompleks samostana i crkve na izložbi je predstavljen maketom (Hrvatski povijesni muzej). Digitalnu presliku pečata kralja Kolomana posudio je Hrvatski državni arhiv. Glazbena podloga izložbe je najstarije višeglasje u hrvatskoj glazbenoj baštini – Dvoglasni Tropirani Sanctus, u izvedbi Ensemble Dialogus, dir. Katarina Livljanić, Arcana-Outhere Misica, A396, 2016.

Zahvala autorice Knežević suradnicima u ostvarenju Izložbe

Kustosica je istaknula da postav prati „suradnja i sinergija dobrih i kreativnih ljudi“. Zahvalila je kolegama, djelatnicima muzeja i arhiva u Zadru, Splitu, Zagrebu i inozemstvu na stručnoj i tehničkoj pomoći u realizaciji izložbe.

To su Ana Marinković, Trpimir Vedriš, Anita Bartulović i Katarina Livljanić u stručnim savjetima, Arheološki muzej u Zadru i Robert Maršić u izradi ilustracija, Marija Marfat za oblikovanje likovnog postava izložbe, Muzej antičkog stakla na tehničkoj podršci, tehničari Narodnog muzeja koji su s kustosicom Knežević postavili izložbu, Mihovil Zrilić, fotografi, akademski kipar Igor Maštruko u izradi kapitela, djelatnici Kazališta lutaka Zadar i scenograf Darko Petković, Ante Mihić te ustanove koje su ustupile građu za izložbu: Hrvatski državni arhiv, Hrvatski povijesni muzej i Arheološki muzej u Zadru.

Knežević je zahvalila i opatici Anastaziji Čizmin i benediktinkama „koje su svojom prisutnošću oplemenile taj projekt, djelatnicima SICU-a i ravnatelju don Anti Soriću koji je prepoznao potencijal izložbe i podržao realizaciju“, Ministarstvu kulture i medija RH koji su, kao i u dosadašnjim programima, financijski pomogli ostvarenje Izložbe.

Govor opatice Anastazije Čizmin

Č. m. Anastazija Čizmin, opatica Samostana benediktinki Sv. Marije, istaknula je da je kralj Koloman dao „značajni obol Samostanu benediktinki Sv. Marije. U to doba opatica samostana bila je Vekenega, kći slavne opatice Čike iz poznate zadarske plemićke obitelji Madijevaca. Čika je 1066. godine obnovila / izgradila benediktinski samostan Sv. Marije i od hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. dobila za samostan „kraljevsku slobodu“ i zemlju u Točinjama. Crkva Sv. Marije izgrađena je i posvećena 1091., a to su bili i zadnji dani hrvatskog kraljevstva, doba narodnih vladara“.

Kako bi učvrstio svoj položaj po dolasku u Zadar, Koloman je potvrdio  zadarskim benediktinkama kraljevske slobode koje su imale i do tada.  „Također, uzima benediktinski samostan Sv. Marije pod svoju zaštitu i donira sredstva za izgradnju zvonika i kapitularne dvorane, osiguravajući tako svoje mjesto u povijesti Samostana sv. Marije, grada Zadra i cijele Hrvatske.

U tom činu isprepliću se duhovne težnje i svjetovni ciljevi – kralj Koloman je želio potvrditi svoj status hrvatskog kralja povezujući se sa samostanom benediktinki koje su bile i rodbinski povezane s hrvatskim kraljevima iz loze Trpimirovića. S druge strane, u tim turbulentnim vremenima, Samostan Sv. Marije želio je zadržati kraljevsku zaštitu koju je uživao od ranije. Kao rezultat toga ostaje impresivan spomenik ranoromaničke arhitekture, zvonik crkve Sv. Marije i kapitularna dvorana koji vremenski, stilski i prostorno čine jednu cjelinu“, rekla je opatica Čizmin. Poručila je da ta izložba „donosi dašak davnih vremena koja su bila puna nesigurnosti, nestabilnosti i opasnosti, a ostavila su nam vrijednu baštinu kojom se i danas s pravom ponosimo“.

Zahvala ravnatelja Sorića suosnivačima SICU-a

Don Ante Sorić, ravnatelj SICU-a, istaknuo je važnost kulturne tradicije koju predstavlja SICU. Rekao je da relikvijari u SICU-u predstavljaju kulturno dobro, ali prije svega duhovno, jer u njima se nalaze relikvije svetaca.

Ravnatelj je zahvalio na suradnji i podršci suosnivačima Samostanu Sv. Marije i Gradu Zadru, a treći osnivač SICU-a, Zadarska nadbiskupija je „većinski vlasnik izloženih umjetnina povjerenih na čuvanje, s kojima se možemo ponositi“, rekao je Sorić.

Zahvalio je na trajnoj podršci Ministarstvu kulture i medija RH i zahvalio prisutnoj resornoj ministrici Nini Obuljen Koržinek za najavu na svečanoj sjednici da će se nastaviti adaptacija prostora SICU-a i izmjena postava, „što znači da će sjaj Zlata i Srebra Zadra dobiti novo moderno, pristupačno ruho“.

Obraćanje gradonačelnika Erlića

Šime Erlić, gradonačelnik Grada Zadra, rekao je da na Dan grada Zadra slavimo zaštitnika Grada sv. Krševana, ali i naš identitet i našu povijest. Zadovoljstvo je moći s takvom izložbom produbiti znanje o povijesti, otvoriti je za građane i bolje saznavati što su naš identitet i povijesne činjenice, rekao je Erlić i poručio: „Tu smo da podržimo i daljnji rad SICU-a“.

Izrazio je podršku unaprjeđenju i prezentaciji SICU-a smatrajući ga „jednim od ključnih identitetskih povijesnih cjelina našeg blaga, Zadra i šire. Predani smo u ulaganje u baštinu u suradnji s konzervatorima, Ministarstvom kulture i ostalima. Koristili smo sredstva  europskih fondova i druga za ulaganje u baštinu, jer smatramo da time ulažemo u sebe, u ono što jesmo i važno je da to znamo“, rekao je Erlić. Najavio je zahvate na uređenju i sanaciji Foruma i crkve sv. Donata kao važnom monumentalnom povijesnom i identitetskom sklopu na zadarskom poluotoku.

Zahvalio je ministrici Koržinek na svemu što čini kako bi unaprijedila baštinu i kulturu Zadra.

Govor nadbiskupa Zgrablića

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić zahvalio je Ministarstvu kulture i medija RH „koje puno podupire SICU koja nadilazi Zadar, Hrvatsku te  otvara i šire granice zbog svoje važnosti i veličine“.

Nadbiskup je zahvalio i Gradu Zadru rekavši: „Ne znam bi li bez Grada Zadra institucija SICU mogla postojati, živjeti i prenositi što prenosi“. Zahvalio je svima koji podupiru rad SICU-a, benediktinkama „koje su pozitivni, dobri duh“ i primjereno je da rade u SICU-u jer „relikvije i umjetnine nisu samo izraz kulture, nego su ta umjetnička dijela najprije izraz čovjekovog duha. To je izraslo iz nutrine, iz čovjekovog srca; iz vjere su izašla ta velika umjetnička dijela“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Rekao je da dolazak na takva mjesta potiče na ponos zbog tako bogate kulture Zadra. Ujedno je „i nama velika obaveza, ne samo da čuvamo te spomenike kulture, nego da i mi živimo vrijednosti koje one označavaju. Ako izgubimo vrijednosti koje one označavaju i zbog kojih su nastali, onda ćemo izgubiti dušu tih vrijednosti“, upozorio je nadbiskup.

Kad se nađemo „u prostoru koje pokazuje takvo bogatstvo duha, da i mi svatko osobno osjetimo to što su nam drugi dali, prenijeli, da mi to usvojimo kao stil našeg života, kao naš identitet. Prolaze politike, režimi, državne granice, sve se mijenja, ali duhovne vrijednosti ostaju trajno“, poručio je nadbiskup Zgrablić. Potaknuo je da ih se trudimo živjeti i prenositi budućim generacijama, jer smo „na taj način sačuvali pravi duh umjetnosti i kulture koji su predstavljeni i u SICU-u“.

Uz čestitku za blagdan sv. Krševana, nadbiskup je zahvalio gradonačelniku Erliću za sve dobro koje se trudi činiti za građane.

Govor ministrice kulture Koržinek

Nina Obuljen Koržinek,  ministrica kulture i medija RH, rekla je da je ta Izložba važan događaj u velikoj obljetničkoj godini kojom se obilježava 1100 godina Hrvatskog kraljevstva. Tijekom cijele godine brojne muzejske ustanove, knjižnice, škole, različite kulturne i obrazovne ustanove i arhivi uključivali su se u program te velike obljetnice i otvaranje velike izložbe u Klovićevim dvorima posvećene 1100. obljetnici Hrvatskog kraljevstva, na kojoj su izloženi i neki predmeti iz SICU-a.

„Takve obljetnice su prilika da stručnjaci i povjesničari dublje prokopaju po arhivima, izvorima, donesu nove spoznaje i interpretacije. Prilika je i da pozovemo nove generacije da na takvim izložbama u velikim obljetničkim trenucima osvijeste važne i vrijedne elemente naše prošlosti,  činjenicu da je naša kultura nastala u živoj komunikaciji s tadašnjim europskim kulturama, da je kršćanstvo koje baštinimo oblikovalo u velikoj mjeri duhovni i društveni razvoj – i da nauče promatrati sve te mijene koje su se događale na ovim područjima kroz taj kontinuitet vrijednosti koje su nastajale i stvarane su u dobrim i u lošim vremenima. Zato su takve izložbe jako važne“, poručila je ministrica Koržinek. Izrazila je radost da će posjetitelji imati priliku na toj Izložbi naučiti o našoj prošlosti i puno toga ponijeti s te Izložbe.

„Zadarski SICU kao naša najstarija javna muzejska ustanova posvećena čuvanju sakralne baštine pridružila se tom važnom izložbom hodu kojeg pratimo kroz 1100 godina Hrvatskog kraljevstva koje smo obilježavali kao iznimno važno za hrvatsku povijest“, rekla je Koržinek.

Istaknula je zajedničku posvećenost čuvanju vrijednosti i svega što baštinimo u SICU-u od strane državne vlasti preko Ministarstva, u suradnji s Gradom Zadrom, Zadarskom nadbiskupijom i benediktinkama sv. Marije.

„SICU je prva i jedina crkvena zbirka koja je na takav način formirana u vremenu kad službene vlasti nisu bile naklonjene bilo čemu što je bilo vezano uz Crkvu. Međutim, čak i tada postojala je svijest o vrijednostima.

Zadarska nadbiskupija i benediktinke brinule su o toj baštini, a mi kao Grad i kultura, vlasti, dobili smo zaduženje da u današnjom vremenu nastavimo financirati i podržavati rad SICU-a, ali ga i unaprijediti na radost nas koji ga baštinimo i svih posjetitelja.

Veselim se da je SICU otvoren ne samo kroz svoj stalni postav, nego i kroz takve posebne izložbe“, rekla je ministrica. Pohvalila je dobru suradnju s muzejima u Zadru i mnoge zajedničke pothvate kao doprinos sredini, svima nama i hrvatskoj kulturi. Zahvalila je na velikom odazivu ljudi na otvorenju i poželjela što više posjetitelja te je Izložbu proglasila otvorenom.

Benediktinke su na početku izvele Sanctus iz Kartulara Svete Marije, koji je najstariji zapis višeglasja u hrvatskoj glazbenoj povijesti. Izložba će biti otvorena do 1. lipnja 2026. godine.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku: Foto / I. Grbić

Preuzimanje: Adventskog katehetskog priručnika

„Iščekujući blaženu nadu“ — sveobuhvatni vodič za župnu i obiteljsku pripravu

Objava novoga adventskog katehetskog priručnika „Iščekujući blaženu nadu“, koji je Nadbiskupijsko Povjerenstvo za župnu katehezu Zadarske nadbiskupije u digitalnom obliku uputilo svim župnim uredima Nadbiskupije, predstavlja važan trenutak za pastoralni život cijele nadbiskupijske zajednice. Riječ je o priručniku koji nadilazi okvire obične zbirke materijala te se nameće kao vrijedan i sveobuhvatan vodič za vrijeme došašća, razdoblje u kojem se iščekivanje Božjega dolaska pretače u molitvu, obnovu i djela dobrote.

Središte nastanka ovoga priručnika čini predani rad s. Marijane Mohorić, SCJ, koja je, kao glavna priređivačica i urednica, spojila teološku jasnoću, pastoralnu osjetljivost i katehetsku suvremenost u jednu skladnu cjelinu. U pripremi su sudjelovale i Nedjeljka Uzelac, Marina Jelić i Ljiljana Elek, članice Povjerenstva za katehezu, koje su svojim iskustvom, kreativnošću i pastoralnom praksom doprinijele bogatstvu sadržaja. Zajedno su oblikovale priručnik koji obuhvaća sve generacije, nudeći istodobno dubinu i jednostavnu primjenjivost.

Ono što ovaj dokument čini osobito dragocjenim jest činjenica da su svi materijali skupljeni na jednome mjestu – jasno strukturirani, pristupačni i spremni za upotrebu. To je od iznimne važnosti za sve koji često teško dolaze do odgovarajućih materijala: župnike, vjeroučitelje, katehete, animatore, ali i obitelji koje žele obogatiti svoj duhovni život tijekom došašća. Priručnik stoga postaje stvarna pomoć onima koji, zbog nedostatka vremena, raspoloživih izvora ili udaljenosti od većih pastoralnih središta, traže gotove prijedloge, liturgijske tekstove, kreativne ideje i konkretne upute za svakodnevni rad.

Osim toga, priručnik ne ostaje zatvoren unutar vlastitih stranica; u njemu se nalaze i brojne poveznice na dodatne, prikladne i provjerene materijale koji se mogu pronaći na različitim internetskim platformama. Time se čitatelju otvara još širi prostor za istraživanje i produbljivanje adventskih tema, što priručnik čini dinamičnim, interaktivnim i uistinu suvremenim sredstvom katehetske i pastoralne podrške.

Bogato ilustrirane stranice, estetski promišljene fotografije i jasno oblikovani grafički elementi doprinose tome da se sadržaji dožive cjelovitije i privlačnije. Vizualna dimenzija priručnika posebno je dragocjena u radu s djecom i mladima, ali i za obitelji kojima slike i grafike pomažu da lakše oblikuju obiteljski molitveni kutak ili provedu adventske aktivnosti. Ilustracije nisu tek ukras: one su pedagoško sredstvo koje potiče maštu, olakšava razumijevanje i obogaćuje duhovno iskustvo.

Jednako impresivan je i niz radnih materijala i konkretnih uputa koji prate priručnik. Bilo da se radi o izradi adventskog vijenca, pripremi igrokaza za Badnjak, izradi paprenjaka, priređivanju obiteljskih molitvi ili poticajima za karitativne inicijative, svaki je prijedlog detaljno razrađen i jednostavan za primjenu. Katehete i župnici ovdje nalaze gotove radne listove, prijedloge za radionice i katehetske susrete, dok roditelji dobivaju jasne korake koje mogu primijeniti u svojoj svakodnevici. Time se priručnik pretvara u most između liturgije, molitve i konkretnog djelovanja.

Liturgijski dio priručnika dodatno obogaćuje iskustvo došašća kroz blagoslov adventskog vijenca, molitve za četiri nedjelje, razmatranja o marijanskim blagdanima, meditacije uz Božju riječ te pripravu za Badnju večer – uključujući i poseban naglasak na Badnjak u jubilarnoj godini 2025. Tako strukturirani sadržaji pomažu vjernicima da se liturgija ne doživljava samo kao obveza, nego kao radostan i životan susret s Bogom.

Posebna vrijednost priručnika je i njegova dostupnost svima. Osim što je distribuiran župnim uredima, cijeli dokument dostupan je i na službenoj web stranici Zadarske nadbiskupije (www.zadarskanadbiskupija.hr), gdje ga može besplatno preuzeti svatko tko je zainteresiran — od pastoralnih djelatnika do pojedinaca koji žele obogatiti svoj osobni ili obiteljski adventski put. Time je priručnik stavljen u službu najšire crkvene zajednice, baš onako kako advent i nalaže: otvoreno, darežljivo i uključivo.

Na svaki se način vidi predanost svih autora i suradnika. Njihov trud, objedinjavanje materijala, povezivanje vlastitih iskustava i sposobnost da katehetsku tradiciju prikažu suvremeno i privlačno, zaslužuju iskrenu i duboku pohvalu. S. Marijana Mohorić, SCJ, kao urednica, pokazala je sposobnost da mnoštvo različitih sadržaja poveže u jedinstvenu i pastoralno snažnu cjelinu, pružajući Crkvi dragocjen izvor nadahnuća i praktične pomoći.

Objavom priručnika „Iščekujući blaženu nadu“ Nadbiskupija ne samo da otvara vrata bogatom adventskom iskustvu, nego i poziva sve vjernike da došašće žive kao vrijeme tihe radosti, molitvene dubine i obnovljene međusobne blizine. Zahvaljujući dostupnosti, ilustracijama, poveznicama, radnim materijalima i jasnim uputama, ovaj priručnik postaje poziv svima nama da u adventskom hodu prepoznamo ljepotu Božjeg dolaska i otvorimo srce Onomu koji dolazi.

Zadarska nadbiskupija raspisuje nagradni natječaj za najljepše jaslice u Jubilejskoj 2025. godini, potičući njegovanje kršćanske tradicije, kreativnost župnih zajednica i dublje razumijevanje otajstva Kristova rođenja.

Jaslice imaju istaknuto mjesto u kršćanskoj tradiciji, u duhovnom i liturgijskom životu Crkve. One su vidljivi prikaz otajstva Isusova utjelovljenja, trenutka kada se Božji Sin rodio u jednostavnosti betlehemske štalice. Kroz stoljeća, izrada jaslica postala je izraz pobožnosti, kateheze, ljepote i molitve, ali i prilika da se zajednica okupi oko zajedničkog stvaralačkog djela.

U Jubilejskoj godini, jaslice posebno naglašavaju poziv na obnovu vjere, zahvalnost i radost Evanđelja. One nas podsjećaju na poniznost, jednostavnost i ljubav kojom je Krist došao na svijetu. Svake jaslice – tradicionalne, suvremene, jednostavne ili umjetnički izrađene – postaju živa poruka vjere onih koji su ih izradili.

Zbog toga Zadarska nadbiskupija ovim nagradnim natječajem želi potaknuti župne zajednice i vjernike da kroz izradu jaslica, zajedničkim trudom i nadahnućem, posvjedoče živost svoje vjere.

Uvjeti sudjelovanja

Na natječaj se mogu prijaviti isključivo jaslice koje su javno izložene u crkvama i kapelama na području Zadarske nadbiskupije. Prijave mogu poslati župe, redovničke zajednice i crkvene ustanove.

Prijava jaslica na natječaj mora sadržavati:

1. Naziv crkve ili kapele i mjesto u kojemu su jaslice postavljene.
2. Ime i prezime autora ili onih koji su sudjelovali u izradi jaslica.
3. Pet fotografija jaslica s različitih kutova promatranja u digitalnom formatu.
4. Kratki opis ideje i poruke koju su autori željeli istaknuti izradom jaslica (npr. naglasak na određeni biblijski motiv, simboliku, izabrane materijale, duhovno nadahnuće ili posebnu katehetsku poruku).
5. Natječaj je otvoren od 1. nedjelje došašća, 30. studenog 2025. do 31. prosinca 2025.
6. Sve što je potrebno za prijavu na natječaj poslati do 31. prosinca 2025. na e-mail adresu natječaja: [email protected]

Sve pristigle prijave će biti predstavljene i na službenoj Facebook stranici Zadarske nadbiskupije. Za svake jaslice će biti objavljena po jedna fotografija, a pratitelji stranice moći će glasovati za najljepše jaslice putem oznake „Sviđa mi se“.

Glasovi pratitelja Facebook stranice će se uvažavati i bit će uključeni u konačnu odluku ocjenjivačkog suda, kao dodatni kriterij pri izboru najljepših jaslica. Pristigli radovi biti će objavljeni na Facebooku redoslijedom po datumu primitka prijave.

Prigodni ocjenjivački sud Zadarske nadbiskupije odabrat će pet radova najljepših jaslica i nagraditi tri najljepša.

Rezultati izabranih radova će biti objavljeni u srijedu, 14. siječnja 2026., nakon molitve svečane I. večernje u povodu svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije, u katedrali sv. Stošije u Zadru. Molitva Večernje počinje u katedrali u 18,00 sati.

Nagrađene jaslice će biti predstavljene i na službenim komunikacijskim kanalima Zadarske nadbiskupije.

Pozivamo sve župne zajednice, redovničke ustanove i vjernike Zadarske nadbiskupije da se uključe u ovaj nagradni natječaj te svojim jaslicama doprinesu zajedničkom slavlju završetka Jubilejske godine, koja se u mjesnim crkvama zaključuje na Svetkovinu Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa, 28. prosinca 2025. Neka jaslice budu izraz zahvalnosti za milosti primljene u Jubilejskoj godini, znak vjere, nade, radosti i ljubavi prema otajstvu Kristova rođenja te svjedočanstvo živosti naših zajednica.

Radujemo se vašim kreativnim i nadahnutim radovima i prijavama!

Svečano misno slavlje za članove Katoličke karizmatske obnove u Duhu Svetom iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji su okupljeni na svom godišnjem susretu u Zadru, u četvrtak, 27. studenog, u crkvi sv. Šime u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio Katoličkoj karizmatskoj obnovi „na zauzetom djelovanju, na darovima i plodovima koje unose u život zajednica; na njihovoj otvorenosti Duhu Svetom koji rasvjetljuje, vodi i obnavlja lice Crkve“.

Ohrabrio ih je da i dalje djeluju za dobro Crkve, ulažući svoje talente u duhovnu obnovu koja je svima potrebna; da budu svjesni da njihova autentičnost i snaga dolaze iz zajedništva s Crkvom i vjernosti njenom Učiteljstvu, kao jamstvu jedinstva na čvrstoj stijeni vjere Crkve.

„Crkva treba ljude Duha – ne samo koji govore o Duhu, nego koji iz Duha žive. Ljude poput sv. Šimuna, koji u tišini i jednostavnosti prepoznaju Božji dolazak; ljude koji znaju slušati, čekati strpljivo čitav život, koji znaju prepoznati i ispravno ljubiti“, istaknuo je nadbiskup, poželjevši da im nadahnuće u djelovanju bude sv. Šimun koji je prihvatio vodstvo Duha Svetoga; da poput njega, poslušni Duhu Svetom, prepoznaju Krista u svom služenju.

„Karizmatska obnova, kao „struja milosti“ u Crkvi, kako kaže papa Franjo, ima poziv i odgovornost ići prema zrelosti. Krštenje u Duhu nije cilj, nego vrata po kojima se stupa na put koji vodi u svetost, žrtvu, služenje, ljubav. Duhovni život ne smije ostati na razini emocija, mora sazrjeti u ljubav, u žrtvu koja sebi umire i daje se Bogu i drugima“, potaknuo je nadbiskup. Podsjetio je na upozorenje i poticaj pape Franje da „karizme moraju voditi prema zrelosti, prema plodovima Duha: ljubavi, radosti, miru, strpljivosti, vjernosti, blagosti, samosvladavanju“.

Nadbiskup je razmatrao čemu nas može poučiti sv. Šime čije neraspadnuto tijelo koje se nalazi u zadarskoj crkvi sv. Šime „vrijeme nije uništilo“ te se i po tome „vidi slika Crkve koju Duh održava živom“.

Sv. Šimun predstavlja svakome poziv „da dopusti Duhu Svetom da nas vodi do Krista, ne radi emocija, nego zbog ljubavi koju nam daruje“, rekao je mons. Zgrablić.

Šimunovo prepoznavanje Isusa u djetetu uči nas kako Crkvu gledati Božjim očima; kako prepoznati Isusa u malenima, nevidljivima, jednostavnima.

„U vremenu kad se duhovnost često prosuđuje po doživljajima, trenutačnim ushitima i vanjskim znakovima, lik sv. Šime pokazuje da se Bog ne otkriva uvijek u buci, spektaklu i snažnim emocijama. Često se otkriva u tišini vjernosti, u strpljenju čekanja, u svakodnevnom predanju“, istaknuo je nadbiskup.

Prema zapisu evanđelista Luke, sv. Šimun „nije imao posebne titule ni funkciju. Bio je pravedan, bogobojazan, ispunjen Duhom i postao je prorok utjehe i svjedok dolaska Spasitelja. Te riječi sažimaju teologiju duhovnog života. Život sv. Šimuna nije život spektakla, nego dubine; nije život izvanjskih čuda, nego unutarnjeg prepoznavanja Boga u onome što se drugima čini nevidljivim“, poručio je predvoditelj slavlja.

Kad evanđelist kaže da je sv. Šime bio pravedan, „ne misli na formalnu ispravnost. Pravednost u Bibliji znači živjeti u skladu s Božjom voljom. Pravednik je usklađen s Istinom, s Bogom. Ima mir, jer zna da hoda pred licem Božjim. Njegova pravednost je plod vjernosti i ljubavi. On ne izvršava Zakon da bi bio miran s Bogom, nego jer ga ljubi. Takva pravednost ne traži nagradu ushita, ona je sama po sebi oblik vjernosti“, rekao je nadbiskup.

Bogobojaznost, pak, „nije strah pred Bogom, nego duboka svijest da je Bog svet i da se pred Božjom prisutnošću ne stoji olako. To je unutarnje klanjanje, tiho poštovanje, stav poniznosti, ljubavi i predanja.

Sv. Šimun ne traži Boga kad mu treba, nego stalno živi s Bogom. Takav stav vjere otvara oči. Zato je sv. Šimun mogao prepoznati Mesiju u djetetu Isusu. Nije ga prepoznao po čudu ili nekim izvanrednim okolnostima, nego po nutarnjoj sigurnosti da je to Onaj koji dolazi, za kojega mu je Duh Sveti obećao da neće vidjeti smrti dok ne vidi pomazanika Gospodnjega“, rekao je nadbiskup, upozorivši da se u duhovnosti često zaboravlja ta dimenzija svetosti.

„Često želimo Boga staviti u svoju službu, iskoristiti ga da riješi naše probleme, da ispuni naše potrebe. Sv. Šimun nas uči da je duhovnost kad ne tražiš što Bog može učiniti za tebe, nego kad budemo u onome što je volja Očeva, što je Božje.

Sv. Šimun je bio čovjek Duha, vodio ga je Duh Sveti – „Bio je na njemu“; Duh mu je govorio – „Objavio mu Duh Sveti“; Duh ga je poticao – „Ponukan od Duha dođe u Hram““, podsjetio je nadbiskup na biblijski opis sv. Šimuna.

U tom kontekstu, a s obzirom na osobnost sv. Šimuna, upozorio je kako „kršćanin lako zamijeni prisutnost i vodstvo Duha s izvanjskim doživljajima. U karizmatskim krugovima ta je opasnost, čini mi se, još veća – gdje se često naglasak stavlja na darove, manifestacije, iskustva. No upravo tu leži velika opasnost: da počnemo tražiti Duha Svetoga radi onoga što nam daje, a ne radi Njega samoga.

Duh Sveti nije sredstvo, on je treća božanska osoba. Kao osoba, ne dolazi da nas zabavi, nego da nas preobrazi, da bi nas iznutra oslobodio i vodio. I često to ne čini kroz euforiju i ushit, nego kroz šutnju; ne kroz ekstazu, nego kroz križ, jer Duh Sveti vodi prema Kristu, a Krist vodi prema križu“, poručio je mons. Zgrablić.

Istaknuo je kako je središnja istina kršćanske duhovnosti da je ljubav žrtva. „Križ je simbol naše vjere. Bît ljubavi nije osjećaj koji dolazi i odlazi. Ljubav je vjernost koja traje, čak i kad nestane osjećaj ugode ili ushita. Ljubav je križ, jer se u križu najviše otkriva koliko smo spremni dati sebe“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da je Isus ljubio ustrajno, do kraja, do smrti na križu; „ali je znao da pripada Očevoj ljubavi i da to čini kako bi nam pokazao što je Bog u svojoj ljubavi spreman za nas učiniti.

Sv. Šimun je prethodnik te ljubavi. Njegova vjera nije bila uzbuđenje, nego šutnja; nije bila potvrđena spektaklom, nego djetetom u naručju koje se po ničem posebnom nije razlikovalo od druge djece koju su roditelji prikazivali u hramu. Zato mu je dano da vidi ono što su mnogi propustili: Spasenje svijeta u nemoćnom Djetetu“, poručio je mons. Zgrablić.

Upozorio je kako u duhovnosti „postoji opasnost da se Bog traži kao sredstvo duhovnog uzbuđenja“ i na zamku da se vjeru mjeri po osjećajima: „Ako osjećam mir, Bog je tu. Ako osjećam „vatru“, Duh Sveti djeluje. Ako ne osjećam ništa, kao da nešto nije u redu.

To nije evanđeoski stav. Isus ne obećava stalni ushit, nego poziva na nošenje križa. On ne kaže učenicima: „Dođite k meni, bit će vam ugodno“, nego: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzme križ svoj i neka ide za mnom““, naglasio je nadbiskup, poručivši: „Sv. Šimun prepoznaje Spasitelja – ne po osjećaju, nego po istini Duha koji mu kaže da je to On“. Stoga je važno da se svatko zapita „traži li Boga radi njega samoga ili zbog onoga što mu daje? Je li zaljubljen u njegove darove ili u Darovatelja“.

„Boga treba tražiti zato što je On prvi ljubio nas; zato što nas je stvorio iz ljubavi, zato što želi biti s nama; zato što je dostojan naše ljubavi. Kad to postane temelj naše molitve i duhovnog života, tada Duh Sveti može doći – ne kao iskustvo koje kratko traje, nego kao prisutnost koja ostaje“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Članovi te zajednice nadbiskupu su darovali umjetničku sliku s motivom apostola u lađi u oluji na moru, a vidi se da im je Isus i tada bio blizu; u želji da Gospodin da nadbiskupu snage da vodi i usmjerava mjesnu Crkvu po danu i po olujama, i u teškim okolnostima, uz Božji blagoslov. Slika je djelo akademske umjetnice Iris Mihatov Miočić iz Zadra, koja je članica zajednice Ruah Adonai na Puntamici u Zadru.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Na 80. godišnjicu smrti Sluge Božjega don Eugena Šutrina (1945.-2025.), nositelja skupine Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za njihovo proglašenje blaženim, misno slavlje u župnoj crkvi Rođenja BDM u Privlaci u srijedu,  26. studenog, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Lk 21,12–19

Draga braćo i sestre!

Od sumraka  do svitanja

U tihom sutonu dana, kada se posljednji dodiri svjetla povlače i gase, i kada se zemlja umiruje u tišini koja prethodi noći, naša srca i misli uzdižu se prema Bogu i pronalaze put prema svjetlu vjere. U ovom prijelazu između svjetla i tame, između dana i noći,  između vidljivoga i nevidljivoga, sabiremo se kao braća i sestre, kao vjernici i hodočasnici nade u vremenu koje postaje sveto po ovom euharistijskom slavlju.

Večeras dolazimo u Privlaku i sjećamo se mučeničke smrti Sluge Božjega don Eugena Šutrina, ali dolazimo i zahvaljivati, moliti i učiti iz svjedočanstva onih koji su svoju vjeru posvjedočili do kraja. Zato, svaka naša riječ sada izgovorena u molitvi, svaki pogled podignut prema nebu, postaje most između prošlosti i budućnosti, između boli križa i radosti uskrsnuća.

Ovaj sumrak dana, kao i onaj prije osamdeset godina, kada je život don Eugena Šutrina nasilno prekinut, nije samo tamna uspomena, nego svjetionik nade. Njegova žrtva, prožeta vjernošću svećeničkog služenja i ljubavi za spasenje duše, postala je sjeme koje je palo u tlo ove zemlje kako bi donijelo plodove hrabrosti, ljubavi i vjernosti, a jednog dana i blaženstva i svetosti, nadamo se.

Stojimo, dakle, na prijelazu iz dana i noći, ali ne kao oni koji se boje tame, nego kao oni koji čekaju zoru. Naše sjećanje na don Eugena i njegovo mučeništvo nije zatočeno u bol i želju za osvetom, nego prožeto nadom koja vodi prema životu. Poput pšeničnog zrna koje umire da donese novi život, tako i smrt don Eugena nije bila kraj, nego početak – početak zore koja se rađa s Kristom, pobjednikom nad smrću. Zato, u ovoj svetoj sabranosti, dopuštamo da nas dotakne Božja blizina, da nas utješi njegova riječ i da nas obnovi vjera u Krista, koji iz tame vodi u svjetlo.

Evanđelje ne skriva tamu, već nagoviješta svjetlo

Evanđeoske riječi koje smo čuli u ovom liturgijskom činu iz Evanđelja po Luki ne nude iluzije Isusovim učenicima. Isus ne obećava lagodan put svojim učenicima. Isus ne skriva trnje koje prati učenike. On govori otvoreno: „Progonit će vas… predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji: Neke će od vas i ubiti. Svi će vas zamrziti zbog imena mojega“ (Lk 21, 16-17). Ali odmah zatim dodaje riječi utjehe: „Ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti“ (Lk 12,19).

Ove riječi nisu samo Isusovo upozorenje nama – one su zrcalo života don Eugena. Njega nisu progonili neznanci ni stranci iz tuđine. Njegovu smrt nisu planirali strani umovi, nego sinovi iste zemlje koju je don Eugen ljubio i kojima je služio, zemlje koju nije htio napustiti sa svojim roditeljima i obitelji u potrazi za boljim materijalnim statusom i mirnijim i sigurnim društvenim okolnostima.

To su bili mladići, kao i mnogi drugi, čija su srca, nekad, možda, oblikovana vjerom njihove obitelji, roditelja, pradjedova, ali su s vremenom utihnula za Boga. Umjesto evanđelja, u njihovim je mislima odjekivala druga riječ, hladna i bez Boga — riječ ideologije bezbožnog komunizma i propagande — a sve u ime tobožnjeg ideala napretka, boljitka, “bratstva i jedinstva”, u ime novog čovjeka koji će, navodno, stvoriti moderan, pravedniji svijet, oslobođen “okova” vjere i tradicije, oslobođen „religijskog opijuma“ koji uništava čovjeka. No, iza tih komunističkih parola krila se praznina, mržnja prema svemu što je sveto i Božje, prema Crkvi, prema vlastitom narodu i njegovim korijenima. U želji da izgrade raj na zemlji, pretvorili su zemlju u mnoga polja grobova bez imena i križeva, a mnoge duše — u pustoš.

Opasnost našeg vremena – ropstvo mišljenja

Braćo i sestre!

Čovjek može biti zaveden onda kad zaboravi da je Istina živa osoba – Bog sam, a ne samo ideja ili politika; kad prestane tražiti istinu mimo Evanđelja. U tom trenutku istina više nije svjetlo koje vodi, nego postaje sjenka koju društvo oblikuje prema svojim željama.

Kada čovjek prestane moliti, prestaje i razgovor s Onim koji jedini poznaje dubine srca. Njegovo srce u kojem postoji „prostor“ za Boga tada ne ostaje prazno – u njega polako ulaze drugi glasovi: buka propagande i medija, mišljenje većine, lažna obećanja svijeta koji obećava „slobodu bez odgovornosti“ i „ljubav bez istine“. Te riječi, taj duh svijeta, ulaze u čovjeka gotovo neprimjetno, ali mijenjaju njegovo srce. Ono što je prije bilo sveto, sada se doživljava kao ograničenje; ono što je bilo čisto, postaje predmet podsmijeha.

Tako nastaje novo ropstvo – ropstvo mišljenja. Čovjek dopušta drugima da misle umjesto njega, da određuju njegove vrijednosti i granice njegova srca. U ime, navodno, modernoga i napretka, često se briše sjećanje na ono što je bilo sveto; u ime tolerancije, traži se da se odreknemo onoga što nas oblikuje.

U takvom ozračju, Crkva – koja stoljećima čuva istinu Evanđelja – počinje se promatrati ne kao majka i učiteljica, nego kao „prepreka“, „kočnica“, „smetnja“, „zaostala“. Njezin navještaj Istine doživljava se kao napad i netolerancija, a njezina vjernost kao zaostalost. No, u stvarnosti, upravo tada Crkva pokazuje svoju pravu ulogu: ne kad povlađuje svijetu, nego kad jasno podsjeća tko je njegov Stvoritelj i kamo život ide.

Čovjek se ne budi u zlu preko noći — „duh svijeta“ zavodi polako, malo pomalo, riječima koje zvuče plemenito, obećanjima o boljem svijetu, o napretku i slobodi. Ideologije i danas nude smisao bez Boga, moral bez savjesti, spasenje bez žrtve i odricanja. I tako, i ne sluteći, mijenja se svjetlo istine za svjetlucanje lažnih obećanja.

Ostati postojan u vjeri

Isusova riječ koju smo čuli u Evanđelju je upozorenje i nama. Čovjek lako može izgubiti dar molitve i vjere – ne odjednom, nego polako, kad u njegovo srce uđu ravnodušnost, sumnja ili kad slijedi ideje i ponude koje obećavaju bolji svijet bez Boga.

Ali, ako se naša vjera ne njeguje, ako u vjeri ne rastemo, lako se u srcu utrne žar za Bogom, ostane praznina koju ispuni nešto drugo. Ideologija bez Boga može se učiniti snažnom, privlačnom, logičnom – ali ako u njoj nema mjesta za Boga, za molitvu, za Evanđelje, za sakramente, za ljubav, za milosrđe, za svetost života, ona počinje ranjavati čovjeka.

Zato nas primjer don Eugena potiče na razmišljanje: kako sačuvati svoje srce čisto, kako ostati vjeran Bogu i čovjeku, kako ne dopustiti da nas bilo koja ideologija, bilo koji „duh svijeta“, opravdanje „svi tako misle i rade“, učini slijepima za lice Božje i lice bližnjega. To je poruka za nas danas – da nam vjera ne bude navika, nego živa veza s Bogom koja čuva srce od zablude.

Kad promatramo don Eugena, upravo u toj tami, u tom bolnom obratu ljudskog srca, još snažnije zasja svjetlo don Eugenove vjernosti. Njegov odgovor bila je ljubav za spasenje duša, vjernost i predanje svome svećeničkom poslanju – don Eugen ide s onima koji ga odvode u noć i smrt, noseći u rukama Presveti Sakrament i sveto Bolesničko ulje.

U toj noći izdaje i tame rađa se svjetlost mučeništva – svjetlost koja i danas govori snažnije od krvi koja je prolivena, svjetlost koja opominje, ali i tješi: da je moguće ostati vjeran Bogu usprkos svemu, da je moguće ljubiti do kraja, čak i onda kada te izdaju oni od kojih si očekivao da su „tvoji“, od kojih si  očekivao zaštitu i razumijevanje.

Znakovi za naše vrijeme

Mučeništvo don Eugena ne pripada prošlosti. Ono govori nama danas. Što nam govori njegovo mučeništvo?

Slijediti Krista nikada nije bilo obećanje lagodnog puta, nego obećanje istine i smisla života. To znači da vjernik može proći kroz kušnje, nepravde, pa i nasilje – ali nikada ne ide sam. Tko je na Božjem putu  – „ni vlas mu s glave neće propasti“ (Lk 12, 17) jer ga Bog spašava. Don Eugen nije mogao birati vrijeme u kojem će živjeti, ali je mogao birati kako će živjeti – i on je izabrao Krista. To je srž vjere: ne biramo okolnosti života, ali biramo odgovor srca. I u tome je njegova veličina.

Znamo iz iskustva, najdublje rane nisu one koje zadaju stranci, nego one koje dolaze od naših bližnjih. Od onih čije si lice poznavao, s kojima si dijelio jezik, domovinu, možda i istu vjeru i molitvu Oče naš. Takva izdaja boli dublje jer pogađa srce zajedništva. No, ta bol ne smije postati izvor mržnje. Umjesto toga, ona poziva na obraćenje: da srce koje je skrenulo s puta pronađe opet Boga. Ta bol ne poziva na osudu, nego na praštanje; ne na mržnju, nego na milost.

Mučeništvo don Eugena nam, nadalje, govori kako kršćanin nije onaj koji vraća zlo za zlo, nego onaj koji ostaje vjeran do kraja, s križem u rukama i molitvom na usnama. Donositi mir tamo gdje vlada nemir, ljubav tamo gdje je mržnja – to je put Evanđelja. Zato naše sjećanje večeras nije sjećanje protkano gorčinom ili željom za osvetom, nego molitvom. Molitvom Kristovom: „Oče, oprosti im… Oče, oprosti i meni, i nama“. To je najdublje lice kršćanske ljubavi – milosrđe koje ne zaboravlja istinu, ali ne odustaje od ljubavi.

Sumrak kao trenutak vjere

Večerašnji sumrak, koji nas obavija dok slavimo ovu svetu misu, isti je onaj koji je zadesio Privlaku prije osam desetljeća. Ali za nas, on nije znak tame, nego znak prijelaza.

Iz toga sumraka krećemo nakon svete Mise „putem svjetla“ – ne samo fizički, nego duhovno, u molitvenom hodu, uz paljenje svijeća od župnog ureda od kuda je na prijevaru bio odveden don Eugen do mjesta njegovog mučeništva i smrti. Koračat ćemo u svjetlu srca, hodati u zahvalnosti Bogu, u znak naše pokore i vjere. Hodimo s Onim koji vodi iz tame u svjetlo. Hodimo putem Kristovim kao „hodočasnici nade“, slijedeći put nade koja ne razočarava. Amen.

Foto: Ines Grbić

Na blagdan sv. Krševana, zaštitnika grada Zadra, u ponedjeljak, 24. studenog, svečano večernje misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Razmatrajući što znači slaviti zaštitnika grada, nadbiskup je poručio: „Zaštitnik nije lik iz prošlosti ni povijesna maskota identiteta. Zaštitnik je po svom životu otvorio put kojim i mi trebamo proći – put predanja, hrabrosti i vjernosti Bogu. Slaviti zaštitnika grada znači moliti da nas njegov primjer oblikuje, da nas njegov zagovor štiti i usmjerava, priznati da nam treba pomoć s neba kako bismo ostali vjerni do kraja, kao što je bio sv. Krševan; da nam njegova vjernost Bogu postane nadahnuće u našoj svakodnevici“.

Sv. Krševan je bio rimski vitez, plemić i službenik Rimskog carstva iz 3. stoljeća. Pred njim su bili karijera, moć i sigurnost. „Mogao je to birati. Ono što su nudili njegovom položaju, mnogi bi i danas prihvatili kao ostvarenje svojih najvećih ambicija. No, pred njegovim srcem stajala je druga riznica – ona koja traži dar osobne vjernosti Kristu“, istaknuo je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, nadbiskup je poručio da slaviti zaštitnika znači „zapitati se što svatko od nas, kao dio grada, unosi u riznicu njegovog duhovnog, kršćanskog života. Koliko moj život daje stanovnicima grada od suviška, a koliko od srca? Koliko je moj život dar u duhovnu, kulturnu i humanu riznicu grada, a koliko samo zadržavam za sebe? Slaviti zaštitnika znači prihvatiti da smo i mi pozvani biti živi dio svetosti koja izgrađuje Grad; da se i u našem vremenu po nama može prepoznati svjetlo koje je Bog zapalio u našim mučenicima i svecima“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je govorio o riznici duhovnog i materijalnog života razmatrajući navješteno Evanđelje po Luki u kojem je opisan susret Isusa s udovicom koja nije dala puno, ali je dala sve, „sav žitak što je imala“.

To evanđelje govori o dva načina života koja se isprepliću i u našim srcima: život bogataša koji daje Bogu ono što ga ne mijenja i život udovice koja se usuđuje dati Bogu ono što joj znači život. Svaki čovjek nalazi se pred pitanjem: čemu, komu i koliko se darujem, za što se žrtvujem, poručio je mons. Zgrablić.

Istaknuvši da „Isus promatra srce, a ne darove“, nadbiskup je upozorio: „Mnogi nešto daju, čine nešto dobro, humani su, kažemo, ali malo tko daruje sebe – do kraja, „sav svoj žitak“. Bogataši iz evanđelja nisu učinili ništa loše, ali Isus primjećuje da njihovi darovi nisu doticali njihovu sigurnost, nisu zadirali u njihovu zonu ugode, nisu im mijenjali život. Oni su davali od suviška, a suvišak ne čini čovjeka boljim. Suvišak ne gradi kulturu milosrđa niti oblikuje duhovni identitet osobe. Suvišak je dio nas koji možemo izgubiti, a da nas to ne zaboli i mijenja. Suvišak je lako dati, jer ga ‘ne osjećamo na svojoj koži’“, upozorio je nadbiskup.

Nasuprot tome, dar udovice je „objava logike Božjeg kraljevstva: vrijednost dara ne mjeri se njegovom veličinom, nego veličinom srca koje ga daje. U  činu udovice je istina koju Isus želi probuditi u učenicima – pred Bogom nema koristi od darova koji nas ništa ne stoje, jer oni ne mijenjaju nas ni naš odnos s Njim.

Udovica je darovala malo, ali je dala „više od svih“, kako kaže Isus; darovala je sve. Dok drugi prinose dar iz sigurnosti i zadržavaju ono na što se mogu osloniti, ona prinosi dar predanja i oslanja se na Boga kojem jedinom može vjerovati“, poručio je nadbiskup.

„U tihom koraku udovice prema hramskoj škrabici nalazi se odvažnost koja nadilazi velike darove mnogih bogataša: hrabrost prepustiti svoje sutra Bogu. Dar udovice je čista i uzvišena molitva, izrečena u obliku dva novčića, koje Isus primjećuje i koja ga potiče da prenese poruku svojim učenicima.

Isus vidi u njoj najuzvišeniji primjer, jer njen dar ne govori o bogatstvu, nego o slobodi srca; ne govori o količini i veličini humanosti, nego o potpunosti povjerenja i o snazi predanja. Udovičin dar poziva nas da se ne zadovoljavamo darovima koji ne dotiču naš život, nego da Bogu darujemo ono što nas oblikuje, mijenja i otvara Njegovoj milosti“, potaknuo je predvoditelj slavlja, istaknuvši da je sv. Krševan svjedok udovičine logike darivanja.

Bogataši daju da bi nešto lijepo učinili, ali ostaju isti, a udovica daje „sav svoj žitak“ da bi dobila Boga. „Sv. Krševan bira Krista i zato se njegov život pretvara u neuništivu baštinu koja je obilježila Zadar snažnije nego ijedan povijesni sustav, politički, vojni, koji je kroz stoljeća kroz Zadar dolazio i odlazio.

Životni put sv. Krševana je snažna i nenametljiva potvrda udovičinog dara. Sv. Krševan nije dao Bogu suvišak svoga vremena ili djelić svoje pripadnosti Kristu. Da bi ostao vjeran Kristu, želio je dati najdragocjenije – povjeriti Bogu vlastitu smrt i vlastiti  život. Zato je njegov otpor napasti da zaniječe Krista više od etičke odluke; njegov život je, poput udovice iz evanđelja, u cijelosti postao prinosom Bogu“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Život Krševana obilježen je mučeništvom i predanjem. „Njegov lik uklesan je u grb Grada Zadra i temelj je duhovnog identiteta Zadra, ne kao uspomena iz prošlosti, nego kao živa matrica prema kojoj se Zadar stoljećima oblikovao. U njemu se sabiru povijest i molitva, kultura i vjera, borba i nada. Zato Krševanovo ime djeluje poput žarišta oko kojega se oblikuje zadarski duhovni pejzaž kroz stoljeća“, poručio je nadbiskup.

O važnosti crkve sv. Krševana uz koju se nalazila benediktinska opatija

Podsjetio je da „kult sv. Krševana u Zadru nije bio lokalna pobožnost, nego snažan izvor života iz kojeg je Zadar stoljećima crpio najbolje. Iz toga kulta niknuo je benediktinski samostan sv. Krševana, jedna od najstarijih i najuglednijih duhovnih institucija u širem europskom krugu. U tom samostanu stoljećima se vjera učila i ispovijedala, molilo, radilo i stvaralo. Tu su nastali mnogi rukopisi, njegovala duhovna glazba, pisali liturgijski tekstovi, razvijala umjetnost, održavala škola, njegovalo gostoprimstvo. U njegovim skriptorijima nastajale su knjige koje su stoljećima čuvale vjeru i pamćenje naroda; u njegovim klaustrima oblikovale su se duše koje su nosile Zadar.

Iz tog korijena izrasla je i crkva sv. Krševana, romanički dragulj u kojem se Zadar prepoznavao. Ta crkva nije bila samo arhitektonski ukras mjesta, nego utočište u ratovima, škola u miru, duhovna sigurna luka kad je uzburkana povijest Zadra prijetila uništiti grad“, poručio je mons. Zgrablić. Istaknuo je da se puno puta kroz stoljeća, „pred različitim osvajačima, pod zaštitom sv. Krševana, grad Zadar ponovno sabirao, pronalazeći u vjeri ono što politička sigurnost nije mogla garantirati“.

Sv. Krševan povezuje povijest, narod i kulture. „U darovnicama, oporukama, zavjetima i zapisima unatrag više od tisuću godina nalaze se imena zadarskih biskupa, knezova, priora, trgovaca, ribara, hrvatskih kraljeva i banova. Taj niz svjedoči da su se u Zadru od starine susretali romanski i hrvatski valovi, a u štovanju sv. Krševana dogodilo se njihovo jedinstvo: u njemu su jednima i drugima bili prepoznatljivi gorljivost, potreba za osloncem u Bogu, svijest da bez svetaca nema naroda ni grada.

Zadar je stoljećima bio otvoren trgovini, kulturama, jezicima, civilizacijama, ali nikad nije izgubio osjećaj za vlastito kršćansko duhovno središte“, poručio je mons. Zgrablić.

Štovanje sv. Krševana, uz druge zadarske zaštitnike, „bilo je poput kompasa koji je, bez obzira na mijene povijesti, usmjeravao pogled prema Bogu i svetima. Kad je grad morao birati između prilagodbe i gubitka identiteta, između tuđeg utjecaja i vlastite vjernosti, prisutnost svetih zaštitnika postajala je tihi, ali odlučni podsjetnik da je Zadar grad koji se ne gradi samo kamenjem, nego i karakterom i vjerom; koji se ne čuva samo politikom i oružjem, nego i molitvom; grad koji ne živi samo od umijeća trgovine, nego i od mudrosti svetosti“, poručio je predvoditelj slavlja.

Stoga, „sv. Krševan nije tek svetac iz prošlosti, nego nositelj duboke povijesne istine: da grad ostaje živ dok se sjeća svojih svetaca i narod ostaje vjeran sebi dok zna gdje su mu korijeni. A Zadar je, štovanjem svetih Krševana, Stošije, Šimuna i Zoila, uvijek iznova potvrđivao da želi ostati grad čvrst u vjeri, otvoren u kulturi i duboko ukorijenjen u kršćanskom identitetu kojeg su njegovi mučenici zapisali vlastitom krvlju“, poručio je mons. Zgrablić.

Poziv nadbiskupa Zgrablića za potrebom da se obnovi kult sv. Krševana

U svem tom povijesnom i duhovnom kontekstu, nadbiskup je izrazio žaljenje što je zapostavljen kult sv. Krševana u Zadru i cjelokupna duhovna stvarnost vezana uz čašćenje toga sveca i postojanje njegove znamenite crkve koja zbog svoje dugogodišnje obnove sada nije u službi liturgijskih slavlja i mjesto za održavanje bogoslužja.

Nakon prethodno navedenih konstatacija, rekao je nadbiskup, „valja izraziti iskreno žaljenje što je kult sv. Krševana, unatoč njegovoj dubokoj povijesnoj ukorijenjenosti i duhovnoj važnosti za grad Zadar, tijekom vremena ostao nedovoljno valoriziran. Šteta je da se bogata baština vezana uz ovog sveca ne prepoznaje u mjeri koju zaslužuje, jer upravo ona svjedoči o identitetu, kontinuitetu i duhovnoj snazi zajednice ovoga Grada.

Stoga je potrebno potaknuti obnovu i oživljavanje kulta sv. Krševana – kroz istraživanje, javno promicanje, liturgijske proslave i kulturne inicijative koje će ponovno osvijetliti mjesto sv. Krševana u povijesti i sadašnjosti Zadra. Obnova kulta ne bi bila tek povratak tradiciji, nego i važan korak prema očuvanju vlastite baštine i jačanju duhovnog zajedništva“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Poručio je kako sv. Krševan potiče živjeti vjeru koja nije dekorativna, nego živa: „U svijetu u kojem se vjera često svodi na simbol, kulturu, tradiciju ili običaj, sv. Krševan nas podsjeća da vjera počinje kad se odvažimo dati ono što ne možemo ničim nadoknaditi – svoje vrijeme, svoje srce, svoju vjeru, svoje talente, sposobnosti, svoje rane, svoje mogućnosti. Tada otkrivamo što znači biti čovjek koji ne živi od onoga što posjeduje, nego od onoga čemu pripada“.

Pred relikvijama sv. Krševana, kao pred svojom riznicom vjere i života, zapitajmo se što je i Isus pitao, iako nije izgovorio: „Darujem li ja u riznicu života od svog suviška ili od svog života? Sv. Krševan dao je svoj život i time nam pokazao gdje se nalazi prava riznica koja nikad ne osiromašuje, riznica u koju Bog gleda i čiji dar prihvaća.

Neka udovičina vjera, hrabrost i odlučnost sv. Krševana postanu mjera i našeg darivanja Bogu i bližnjemu i naše vjernosti. Sv. Krševan neka nas zagovara da budemo ljudi čija se veličina ne mjeri onim što posjedujemo, nego onim što darujemo“, poručio je mons. Zgrablić i na kraju mise blagoslovio puk relikvijarom sv. Krševana.

Na misi je bio i Šime Erlić, gradonačelnik grada Zadra sa suradnicima.

I.G.

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić