Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje na svetkovinu Marije Bogorodice, u ponedjeljak, 1. siječnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru, na kraju kojega je podijelio i papinski blagoslov s potpunim oprostom.

Na početku propovijedi, nadbiskup je puku poželio blagoslov riječima kojima su Izraelci blagoslivljali svoju djecu: „Neka vas Gospodin blagoslovi i neka vas čuva. Neka vas Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka vam bude. Neka pogled svoj Gospodin svrati na vas i mir vam donese“. „Neka taj blagoslov kojeg Gospodin donosi među nas bude trajno u našim srcima i našem životu, da bi nam život bio doista blagoslovljen“, rekao je mons. Zgrablić.

Nova godina predstavlja još jedan mozaik događaja spasenja kojeg Gospodin stavlja pred nas, a Crkva tijekom godine slavi različita otajstva Kristovog života: Isusovog navještenja, slavnog uskrsnuća, uzašašća na nebo, poslanja Duha Svetoga i druga otajstva. „U tom mozaiku spasenja vidimo Božju dobrotu, bogatstvo i spasenje Božje koje je Gospodin nama pripravio. Na početku nove građanske godine promatramo jedan dio u tom velikom, prekrasnom mozaiku, a usmjeren je na lik Blažene Djevice Marije koju se od Efeškog sabora 431. godine naziva Bogorodicom. Marija je Kristova majka, a Krist je Božji sin, pravi Bog, stoga je Marija Bogorodica“, rekao je mons. Zgrablić. Istaknuvši da je Marija uzor na putu našeg života, nadbiskup je poručio: „Marija je ikona, put, pomoć u našem životu, u ostvarenju različitih otajstava koje Krist pred nas stavlja, da bi ta otajstva postala i naša, da bi bila djelatna i spasonosna u našem životu. Riječ Božja je u Isusu ušla u ovaj svijet po Mariji“.

Nadbiskup je upozorio da naša vjera nije samo „ideja i pojam kojem se možemo diviti“, nego vjera predstavlja „događaj Isusa Krista, događaj druge božanske osobe, događaj onoga što Bog čini u životu za naše dobro, za naše spasenje“.

Podsjetio je da je papa Pavao VI. 21. studenog 1964. Mariju nazvao Majkom Crkve jer je ona rodila Krista, a mi smo po sakramentu krštenja nakalemljeni na Isusa Krista. Tako smo povezani s Kristom, postali smo ‘sinovi u Sinu’, kako kaže sv. Pavao. „Stoga i Marija nije samo Kristova majka, nego je ona i naša majka koja nas uvijek vodi Isusu. Ona uvijek ima ruke i srce usmjerene prema Kristu. Ona je majka koja nas ljubi, brine za nas, majka koja vidi što nam je potrebno. Marija ponavlja riječi koje je rekla u Kani Galilejskoj: ‘Što god vam rekne, učinite’, da bismo događaj spasenja nosili u sebi“, naglasio je nadbiskup Zgrablić.

Marija je istinska majka svakoga od nas, ali „Marija je i duhovna majka cijelog čovječanstva, jer Krist nije došao smo za neke, izabrane, nego Krist je postao čovjekom i izvršio djelo spasenja za svakoga čovjeka. Iz toga Božjeg djela učinjenog u Isusu Kristu nitko nije isključen“, naglasio je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je potaknuo da „svaki trenutak i dan u nadolazećoj godini shvatimo kao dio Božje providnosti, kao milosni Božji dar kojeg nam Gospodin daruje. Svaki dan treba biti obilježen najvrjednijim, a to je spasenje, obilježen Isusom Kristom“.

„Pred nama je vrijeme koje nam je darovano, a svaki trenutak želi biti trenutak vječnosti. Trenutak vječnosti je kada intenzivno živimo s Bogom, kad Bog postaje dio našeg života – tada ulazimo u nadvrijeme, ulazimo u zajedništvo s  Bogom, u ono što je vječno, neprolazno. Tako bismo trebali živjeti svaki trenutak – kao dar Providnosti kojeg nam daruje Milost“, potaknuo je zadarski nadbiskup.

Vrijeme još jedne nadolazeće godine je Božja milost. „Ovo vrijeme je milost, kao jedan talent, kao dragocjeni dar kojeg možemo ostvariti na način da kroz taj talent, kroz taj dar, budemo dobri Božji suradnici koji surađuju s Gospodinom. Da razvijamo milosti i darove koje nam je Gospodin darovao, da bi dar kojeg nam je darovao donio rod u svakom trenutku našeg života, da bi se Bog proslavio u našem životu. Svako dobro koje nosimo u svom srcu, ono po svojoj naravi, jer sve što je dobro dolazi od Boga i to je onda Božje, želi se i mora dijeliti s drugima. Tako i želja da spasenje koje nosimo u sebi, to veliko dobro, prenesemo drugoj duši, da bi radost Božje blizine i spasenja i drugi nosili u sebi“, potaknuo je mons. Zgrablić.

„Nastojmo i mi iz dana u dan prebirati događaje svoga života, kao što je to činila Marija za koju nam evanđelist Luka kaže da je danomice pohranjivala sve događaje u svom srcu i prebirala ih. Neka to bude put i našeg života kada slušamo Božju riječ i slavimo Božja otajstva, kada o njima razmišljamo – da u Božja otajstva sve dublje proničemo, da ih sve dublje pohranjujemo i prebiremo u svom srcu, jer oni su puni Duha Svetoga, oni su puni sile i snage Božje koja je blago, bogatstvo i snaga našeg života“, poručio je nadbiskup Zgrablić, poželjevši svima obilje Božjeg blagoslova, Božje blizine i Božje radosti u životu.

U misi su koncelebrirali umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić i katedralni župnik Josip Radojica Pinčić. Prvoga dana nove građanske godine na misi je otpjevan i Himan zaziva Duha Svetoga kojega je predvodio Katedralni zbor sv. Stošije, pod ravnanjem mo Žana Morovića i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je Misu zahvalnicu sa svečanim Tebe Boga hvalimo za proteklu građansku godinu, u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 31. prosinca.

„U godini na izmaku Bogu želimo reći našu hvalu i zahvalu. Kada iskreno promišljamo o našem životu i u našoj vjeri duboko zakoračimo u ono što nam Bog daruje, možemo spoznati da je Bog najveće i najvažnije dobro u našem životu. Sve dobro što činimo i mislimo, plod je Božjega duha. Bog nas nadahnjuje i daruje nam snagu“, poručio je nadbiskup Zgrablić. Naveo je koje nam sve velike stvarnosti Bog daruje u životu, „a toliko smo se naviknuli na njih da o njima i ne razmišljamo: to su sposobnosti da naše srce kuca, pluća dišu, da je svaka naša stanica živa, da naš organizam funkcionira; imamo sposobnosti da možemo raditi i obavljati razne radnje. Sve to je zahvaljujući Božjoj milosti i daru koji nas prate, iz trenutka u trenutak uvijek nas obdaruje novom snagom, novim duhom koji počiva u nama“, rekao je mons. Zgrablić.

Misleći na sve to, „kako onda Bogu ne reći duboko hvala kada vidimo koliko djeluje u našem životu, hvala za ono što nam Bog pokazuje i govori. Ne samo da nas krijepi na putu našeg života i da od njegove milosti živimo, nego Bog nam pokazuje koliko smo mi vrijedni. Nitko nikada nije nam izrekao i pokazao veću veličinu od toga kako je to Bog učinio u Isusu, koliko je svatko od nas vrijedan u Božjim očima, koliko nalazimo ljepote i vrijednosti u Božjim očima kada s Gospodinom živimo, kada vidimo da je Bog postao maleno dijete da ga možemo primiti u naše ruke, sakrio se u posvećeni kruh da ga možemo primiti u svoje srce, da se možemo služiti njegovom ljubavlju. Podijelio je svoj vječni, božanski život s nama, prihvatio je muku i trpljenje i za nas je umro na križu da nam pokaže koliko nas ljubi i koliko mu je stalo do nas“, poručio je mons. Zgrablić.

Više od toga da je naša hvala veličanje Boga, jer čovjek nikojim činom ne može povećati neizmjernu Božju veličinu, nadbiskup je istaknuo: „Kroz našu zahvalu, kada gledamo u ljubav Gospodina, ta naša zahvala je zapravo otvaranje naše duše i našeg srca Bogu, da primimo još više Božje milosti i ljubavi. Jer ta naša zahvala vodi nas u ljubav! Vodi nas u Božju ljubav. Kada vidimo da Bog čini toliko dobra u našem životu, kako mu ne biti zahvalan, kako ga ne ljubiti i na njega ne misliti, kako se s njim ne družiti, kako da nam Bog ne bude drag u našem životu“, potaknuo je mons. Zgrablić.

„Nazaretska obitelj nije sveta zato što nije imala problema, nego zato što je Bog uvijek bio središte njihovog života“

Ovogodišnji zadnji dan građanske godine podudara se s blagdanom Svete obitelji te je nadbiskup poručio: „Gospodinu želimo izreći veliko hvala i za svaku našu obitelj. Obitelj je tako velika i važna, jer u obitelji i kroz obitelj možemo otkrivati Boga i postati ono što Bog želi da postanemo. Jer i Bog je izabrao put obitelji da bi nas spasio. Isus je većinu svoga života živio u obitelji. Od 33 godine, 30 godina živio je u obitelji“.

Isus nije održao neko predavanje, lekciju o obitelji, „nego je obitelj još više izrekao na način što je obitelj postala događaj, što se dogodilo nešto u jednoj obitelji. Isus je posvetio obitelj time što se on u njoj utjelovio i u njoj živio. Bog nas poziva da i mi sebe ostvarujemo u svojim obiteljima“, naglasio je nadbiskup, rekavši kako nam je Isus objavio da je sâmi Bog u svojoj veličini i nedokučivosti za čovjeka, obitelj.

Isus je objavio da je „Bog zajedništvo ljubavi Presvetog Trojstva, zajedništvo Oca, Sina i Duha Svetoga i da u toj obitelji, u tom Trojstvu, Bog nije osamljenik, nije sam, nego Bog je zajednica, zajedništvo koje je komunikacija ljubavi. To je tako jaka komunikacija, da među osobama Presvetog Trojstva, u Bogu, nisu razlike, nego je jedan, jedinstveni Bog u tri osobe“, istaknuo je mons. Zgrablić, u tom kontekstu poručivši: „Bog nama daruje život i stvara nas na svoju sliku, onakav kakav je on“, u zajedništvu osoba.

„Prema tome, i mi u obitelji tražimo objavu Boga, tražimo Boga da vodi put našeg života. Bog želi da se mi ostvarujemo u našoj obitelji onako kako se on ostvaruje u obitelji Presvetog Trojstva, kako se Isus ostvaruje u svojoj Nazaretskoj, svetoj obitelji, na način da je tu vladala međusobna ljubav, međusobno poštovanje. Isus je u svojoj obitelji bio podložan, poslušan, tu se on odgajao i učio raznim radnjama, sve do činjenja dobra. Isus je sve naučio u svojoj obitelji“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da se u tome otkriva naravna stvarnost obitelji koja nas ljude prati.

Osim svoje naravne stvarnosti, „sveta Nazaretska obitelj ima još jednu karakteristiku koja mora biti i naša – a to je da su Marija, Josip i Isus bili usmjereni na Božju volju. Nisu je uvijek razumjeli. Isusa su bili izgubili kad je imao 12 godina i nisu razumjeli što je Isus rekao, da mu je biti u kući Oca njegovog.

Ni mi nećemo uvijek shvatiti i razumjeti što se događa, ali kasnije vidimo, kao što je Bog rekao Mariji i Josipu, što je bila volja Božja za Svetu obitelj, koja je bila veća od mogućnosti njihove trenutne spoznaje. Ali, to je bilo spasonosno za cijeli svijet! To je postalo blagoslov za svakoga od nas!“, poručio je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, potaknuo je da svaki član naših obitelji najprije traži, sluša, odgonetava što je Božja volja za njegov život. „U našim obiteljima moramo biti usmjereni ne samo na neki osobni interes i osobnu ugodnu, nego neka svaki član obitelji promišlja koja je to Božja riječ i zakon koje treba slušati i slijediti u životu, što je Bog rekao. Budem li tako činio, Bog će me voditi k najvećem dobru, ne samo mom osobnom dobru.

Svaki član Nazaretske obitelji postaje uzor povijesti cijelog čovječanstva, jer su dozvolili da ih Bog vodi u njihovom životu. Jer su surađivali s Božjom voljom, s Božjim nakanama u lijepim i u neugodnim trenucima, i u trenucima muke, teškoća i umiranja na križu, dok je Majka gledala svoga Sina; Marija je uvijek sudjelovala i bila prisutna u Božjoj volji i Božjem planu“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Nazaretska obitelj nije sveta u smislu da je bila bez problema i poteškoća. Sv. Šimun je rekao Mariji da će joj mač boli probosti dušu. Svi imamo poteškoća. I Nazaretska obitelj je imala velikih problema, poteškoća, izgnanstva, nerazumijevanja, trpljenja, nije ih to mimoišlo. Nazaretska obitelj nije sveta zato što nije imala problema, nego zato što je Bog uvijek bio središte njihovog života“.

„Molimo za naše obitelji“, potaknuo je zadarski nadbiskup, upozorivši: „Svijet u kojem živimo nije previše na strani obitelji. U obitelji se dožive najljepše, ali i vrlo teške stvarnosti, rane i boli. Koliko suza je proliveno zbog nerazumijevanja i poteškoća u obitelji? Neka svatko čini koliko je do njega da naše obitelji budu što sličnije Nazaretskoj obitelji, da žive po principima Božje volje koja nas vodi samo dobru, milosti i ostvarenju najboljega za nas, a najbolje za nas je ono što je Bog nama namijenio. Tada sebe ostvarujemo u našoj punini, našoj originalnosti i poslanju koje nam je Gospodin dao da ga činimo u ovom svijetu“, poručio je predvoditelj slavlja.

Potaknuvši na zahvalnost Gospodinu za brojne milosti u protekloj godini, nadbiskup Zgrablić poželio je da molitva za obitelji bude duboka, da nas Gospodin blagoslovi u našim obiteljima, da obitelji budu na njegovu slavu i da živimo Božju volju, kako bi ona bila za naše posvećenje i naše spasenje.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na blagdan Svete obitelji, u nedjelju, 31. prosinca, umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić predvodio je misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru.

U punini vremenâ Bog je očitovao svoj plan spašavanja ljudi, uz pomoć Marije i Josipa. Zbog toga Crkva posvećuje nedjelju Svetoj obitelji Isusa, Marije i Josipa, rekao je mons. Puljić, istaknuvši: „Povijest čovjeka i povijest ljudskog spasenja ide preko obitelji koja je u središtu Božje pozornosti. Obitelj je ‘prva škola društvenih vrlina’. Obiteljski način života ravna se načelom boljitka za druge. Temelj njihovog zajedništva je nesebična ljubav koja je ‘velikodušna i ne traži svoje, sve vjeruje i svemu se nada’“, rekao je mons. Puljić, poručivši: „Ljubav je nutarnje počelo i snaga obitelji kao zajednice osoba, osnovna i najvažnija potka obiteljskog života. Ljubav je temelj, a prate je druge kreposti i vrline: strahopoštovanje, povjerenje, žrtva i zahvalnost“.

O takvoj ljubavi teološki i pjesnički pisao je sveti Pavao u Poslanici Korinćanima, gdje kaže da je ljubav „velikodušna, dobrostiva, ne zavidi, ne traži svoje, ne pamti zlo…, sve pokriva, sve vjeruje i svemu se nada“. „Međutim, kad takve ljubavi nema, onda se ne govori o „zajednici osoba, nego o udruzi, bratstvu, klubu i ortaštvu“, jer se pojedinci druže i ujedinjuju više iz osobnih ili skupnih interesa, nego radi boljitka drugih. Udruge, stoga, nazivamo ‘društvenim zajednicama’, a ne ‘zajednicom osobâ’. U temelju njihovog suživota je načelo druženja i konačišta, a ne logika obiteljskog zajedništva i ognjišta“, rekao je mons. Puljić.

„Imati vremena za druge, očitovati znakove snošljivosti i razumijevanja za različitosti na fiziološkom, psihološkom i duhovnom području, dobra su pretpostavka uspješnom stvaranju zajedništva. A ono se događa svakog dana i u svakoj pojedinoj prigodi. Stoga je stvaranje zajednice osoba zadatak pred kojim se nalazi svaka obitelj“, rekao je predvoditelj slavlja.

Istaknuvši duh „ponizne, a uzvišene Nazaretske škole“, podsjetio je na misli sv. Pavla VI. koji je prije 60 godina, 5. siječnja 1964., pohodeći Nazaret, rekao: „Nazaretska kuća je škola u kojoj se počinje upoznavati Kristov život. To je zapravo škola evanđelja. Na ovom mjestu najprije učimo gledati, slušati, misliti i potpuno upoz­nati koja se velika i tajna snaga nalazi u ovoj vrlo jed­nostavnoj, poniznoj i divnoj objavi Sina Božjega“.

Počelo obiteljskog zajedništva i stvaranje zajednica osoba svoj izvor i temelj ima u sakramentu ženidbe. „Na vjenčanju se po božanskoj uredbi rađa ustanova čvrstog zajedništva koja postaje ‘intimnom zajednicom života i ljubavi’ (GS 48). Supružnici su pred služiteljem Crkve i okupljenom zajednicom slobodno, svjesno i bez prisile izrazili spremnost i volju ljubiti se i poštivati cijeloga života: u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Obiteljsko zajedništvo hrani se upravo takvom osobnom spremnošću bračnih drugova koji su ‘vjenčanjem postali nešto novo’: dva bića, a jedna obitelj, dvoje suputnika na istom putu. Stoga je njihov cilj i zadatak ostvariti ideal zajedništva koji spaja ‘dva srca u jedan par’, povezuje ‘dva dara jednom tajnom’ i ‘dvoje ljudi jednim kućanstvom’“, rekao je mons. Puljić, naglasivši da je bračna sreća u Božjim i rukama supružnika.

„Brak tako postaje zvanjem i zadatkom kojeg mladenci preuzimaju pred Bogom i pred Crkvom doživotnim obećanjem ‘vjernosti, ljubavi i poštovanja’. Kao što je nekad ‘Bog savezom ljubavi i vjernosti prišao svom narodu, tako u činu vjenčanja Spasitelj i Zaručnik Crkve dolazi ususret kršćanskim supruzima’ (GS 48) i obnavlja prvotni naum koji je Stvoritelj upisao u srce muža i žene“, podsjetio je nadbiskup na misao iz pastoralne konstitucije Gaudium et Spes.

„Unatoč iskušenjima i teškoćama, sakrament svete ženidbe istodobno je poziv i zapovijed: ostati zauvijek vjerni jedno drugome. Budućnost braka nije unaprijed predodređena, nego je predana u ruke supružnicima. Projekt obiteljskog zajedništva uručen je njihovom razumu i srcu, njihovoj slobodi i odgovornosti“, rekao je mons. Puljić.

Potaknuvši da je „obiteljski život milosno stanje za koje se valja Bogu moliti te isprositi zagovor, zaštitu i blagoslov Svete obitelji“, mons. Puljić je poručio: „Isus se svojim rođenjem približio svakom čovjeku i svakoj obitelji te podijelio sve brige i radosti s ljudskim rodom. On blagoslivlja svakog čovjeka i svaku obitelj te želi da ljudi i obitelji budu vjerni, u ljubavlju gorljivi i u molitvama postojani“.

I. G.

Foto: I. Grbić

U nedjelju, 31. prosinca 2023. godine je prva godišnjica smrti pape Benedikta XVI. koji je preminuo u 95. godini života, 31. 12. 2022. g., u 9,34 sati, u domu ‘Mater Ecclesiae’ u Vatikanu, gdje je proveo zadnjih devet godina svoga života, nakon umirovljenja 2013. godine.

Povodom njegove prve godišnjice smrti, u prisjećanju na ono što je učinio za vrijeme svoga pontifikata, objavljujemo prigodni tekst kojeg je napisao mons. Želimir Puljić, zadarski nadbiskup u miru.

Benedikit XVI. u Vatikanskim vrtovima

1. Nekoliko biografskih podataka

Papa u miru Benedikt XVI. obilježava 16. travnja ove godine svoj 95. rođendan. To se poklapa s Velikom subotom kad je 1927. u mjestu Marktl am Inn (Gornja Bavarska) bio kršten samo četiri sata nakon rođenja, upravo na Veliku Subotu ujutro. Imao sam prigode pohoditi crkvu njegova krštenja i vidjeti krstionicu koja stoji pred sporednim oltarom kao trajni spomen na taj događaj. Nakon Drugog svjetskog rata započeo je studij teologije, a svećeničko ređenje primio je zajedno s bratom Georgom 1951. godine. Nakon obrane doktorata iz teologije postao je sveučilišni profesor dogmatike i fundamentalne teologije koje je predavao na više sveučilišta, u Freisingu (1952–59), Bonnu (1959.-1963.), Münsteru (1963.–1966.), Tübingenu (1966.–1969.) i Regensburgu (1969.– 1977.) gdje je obnašao i dužnost dodekana sveučilišta. Bio je aktivan i na Drugom Vatikanskom saboru kao teološki savjetnik kard. Josepha Fringsa, nadbiskupa Kölna.

Pavao VI. imenovao ga je nadbiskupom Münhena i kardinalom (1977.), a Ivan Pavao II. pozvao ga je u Rim da bude pročelnik Kongregacije za nauk vjere (1981.) poslije kardinala Franje Šepera. Na toj službi ostao je punih 15 godina. Za papu je izabran, tri dana nakon svoga rođendana, 19. travnja 2005. godine. Kad je izabran kao 265. papa po redu bio je najstariji papa u posljednja tri stoljeća, jer je imao 78 godina kada je izabran. Njegove prve riječi nakon izbora bile su: „Draga braćo i sestre, nakon velikoga pape Ivana Pavla II. gospoda kardinali izabrali su mene, jednostavnog i poniznog radnika u Gospodnjem vinogradu…“ Njegov izbor za papu liberalna i ateistička sredstva javnog priopćavanja nisu dočekali blagonaklono. Poznavatelji tadašnjeg stanja navode više razloga: Disciplinirao je sljedbenike liberalne teologije oslobođenja, oštro osudio rodnu ideologiju i homoseksualne brakove, tražio da se političarima, koji su bili za pobačaj, zabrani bilo kakva aktivnost u Crkvi, zalagao se da Turska ne uđe u Europsku Uniju.

Svojim radom papa Benedikt XVI. pokazao se obnoviteljem bogoslužja. Istakao se kao veliki teolog svoga vremena, zauzeti branitelj vjere, uvaženi promicatelj dijaloga i osobiti štovatelj euharistije. Crkvu je učvrstio u svetoj stezi gledom na sakramente i druga dogmatska pitanja. O tomu najrječitije govore njegovi objavljeni dokumenti u obliku „motu proprija“, „enciklika“ ili pak „apostolskih konstitucija“. Tome valja dodati osobito vrijednu trilogiju o Isus Kristu koju je objavio u tri vremenska navrata: Isus iz Nazareta -od krštenja do Preobraženja, 2007.; Isus iz Nazareta -od ulaska u Jeruzalem do uskrsnuća, 2011. i Djetinjstvo Isusovo, 2012. Na hrvatskom ima dosta prevedenih knjiga, kao napr. Uvod u kršćanstvo, Sol zemlje, Bog i svijet, Razgovor o vjeri, Bog je s nama, Na putu k Isusu Kristu, Vjera-istina-tolerancija, Božićni blagoslov, Bog Isusa Krista, Moj život (autobiografija), Duh liturgije, U službi istine…koja je prije nekoliko godina među deset najprodavanijih knjiga. Knjiga „Svjetlo svijeta“ četvrta je knjiga njegovih intervjua, a prva koju piše u ulozi Svetog Oca. U prvoj knjizi, „Razgovor o vjeri“, kardinal Ratzinger je odgovarao na pitanja talijanskog pisca Vittorija Messorija, a knjiga je postala pravim bestsellerom za ono vrijeme. U tom razgovoru kardinal Ratzinger na razumljiv način odgovara na pitanja kao što je diktatura relativizma, pedofilija, globalna kriza, vatikanska banka IOR, financijski skandali, kontracepcija, odnos katolika s muslimanima, celibat, pobačaj, rastava i još puno toga interesantnog sadržaja.

Blagoslov naroda za vrijeme općih audijencija

2. Priopćenje koje je iznenadilo i uzdrmalo vjerničku javnost

U prijepodnevnim satima, 13. veljače 2013. papa Benedikt XVI. imao je susret s kardinalima. U toj prigodi izgovorio je na latinskom riječi koje nitko nije očekivao. „Pozvao sam vas na ovaj Konzistorij, ne samo zbog kanonizacije nego da vam priopćim odluku od velike važnosti za život Crkve. Nakon što sam nebrojeno puta preispitivao svoju savjest pred Bogom, došao sam do zaključka da moje snage, zbog odmaklih godina, nisu više odgovarajuće tome da budem Petrov nasljednik… Iz ovog razloga, potpuno slobodan i svjestan ozbiljnosti svog poteza, objavljujem da se odričem mjesta rimskog biskupa, dužnosti koju su mi kardinali povjerili 19. travnja 2005. Tako će od 28. veljače 2013. u 20 sati stolica Svetog Petra biti prazna.. Zahvaljujem vam iskreno na ljubavi i vašem radu kojim ste me podržavali i tražim oproštenje za sve svoje propuste. Želim također naglasiti da ću nastaviti predano služiti Svetoj Crkvi kroz život posvećen molitvi”.

Ova vijest, koja se proširila munjevitom brzinom diljem svijeta, pogodila je ne samo zbor kardinala, nego sve kršćane. Usporedba nije prikladna, ali ću je spomenuti radi rečenice koju je u jednoj pjesmi izrekao talijanski književnik Alessandro Manzoni u prigodi smrti francuskog cara Napoleona. On je tada u jednom spjevu zapisao: „Così percossa, attonita la terra al nunzio sta“. A to u prijevodu zvuči kako je „zemlja potresena tom viješću ostala bez daha“. Mnogi su, doista, ostali „bez riječi i bez daha“ kad su čuli ili pročitali da je papa Benedekt XVI. 13. veljače 2013. podnio ostavku. Desetak dana kasnije, u nedjelju 24. veljače 2013. kad je molio posljednji Angelus s hodočasnicima okupljenima na Trgu sv. Petra on je rekao kako ga „Gospodin sada zove da se uspne na goru kako bi se još više posvetio molitvi i razmatranju“. No, to nikako „ne znači napustiti Crkvu, već u njoj nastaviti služiti istim predanjem i ljubavlju kojom sam to činio do sada, ali na način koji više odgovara mojoj dobi i mojim snagama. Ne obnašam više službenu vlast upravljanja Crkvom, nego u službi molitve ostajem, tako reći, u dvorištu svetog Petra”, rekao je Benedikt XVI. na posljednjoj općoj audijenciji, 27. veljače 2013. godine. Zadržao je svoje papinsko ime, a titula koju nosi je „pontifex emeritus“, odnosno počasni biskup Rima.

Gledajući stvari unazad prisjećamo se i pitanja koje mu je u knjizi „Svjetlo svijeta“ (2010.) bilo postavljeno, upravo u teško vrijeme suočavanja s aferama u Crkvi. Tada ga je, naime, novinar upitao razmišlja li o povlačenju. Papa Benedikta XVI. tada je odgovorio: „Kad je opasnost velika, ne smije se pobjeći. To nije trenutak za povlačenje. Upravo se u takvom trenutku mora ustrajati i izdržati. Čovjek može odstupiti u nekom mirnom času ili kad jednostavno više ne može. Ali ne može se bježati kad vrebaju opasnosti, pa reći da to treba učiniti netko drugi“. Tako je govorio i razmišljao papa Benedikt XVI. koji je imao ozbiljnih razloga već tada reći da je starac, te da suočen s velikim problemima, ne može više. Ali, rekao je „ne može se pobjeći dok traje opasnost“. Na dodatno pitanje, međutim, je li uopće moguće zamisliti situaciju u kojoj bi Papina ostavka bila primjerena, Benedikt XVI. je objasnio: „Kad Papa dođe do jasne spoznaje da psihički, fizički i duhovno više ne može izvršavati nalog svoje službe, tada ima pravo, a možda i obvezu, odstupiti“. Tu je, čini mi se, utemeljena njegova odluka za koju je rekao da ju je donio „nakon duljeg propitivanja vlastite savjesti pred Bogom“. Sve je dobro odvagao. Shvatio je da ga izdaju snage, vitalnost, pa ne može više.

Zanimljivo je ovdje spomenuti podatak kad je u duhu koncilske odredbe uz svoj 75. rođendan donio Ivanu Pavlu II. kovertiranu ostavku (2002.). Kažu da se Ivan Pavao II. nije ni osvrnuo na to već rekao, „Tu kovertu stavite u džep, a sad ćemo razgovarati“. Papa nije uvažio njegovu želju za ostavkom, nego je rekao „trebaš mi sada“. Kard. Ratzinger je i dalje ostao na čelu Kongregacije za nauk vjere, sve do smrti Ivana Pavla II. (2005.). Ima još nešto što u ono vrijeme nije bilo primijećeno. Papa Benedikt XVI. je, naime, 29. travnja 2009. u prigodi pohoda Akvili radi potresa koji je pogodio tu regiju, svoj prvi papinski palij, kojeg je dobio na dan uvođenja u službu kao Petrov nasljednik, ostavio je na grobu pape Celestina V. A papa Celestin V. prvi je papa u povijesti koji se nakon tri i po mjeseca papinstva odrekao papinske službe (1294.) i vratio u svoj samostan u pustinji, a bio je izabran u 80. godini života. Papa Benedikt XV. imao je 78 godina kad su ga kardinali izabrali kao „jednostavnog i poniznog radnika u Gospodnjem vinogradu“.

Nadbiskup Puljić u susretu s papom Benediktom XVI za vrijeme pohoda „Ad Limina“, 7. srpnja 2006.

3. Benedikt XVI. je teolog i kateheta razuma i srca

U ovom kratkom prikazu uz 95. rođendan dragog Pape Ratzingera, htio bih letimično spomenuti neke stvari i događaje koje je on učinio nakon „bijelog dima iz Sikstinske kapele“ (19. travnja 2005. u 17,50 sati). Uzeo je ime Benedikt XVI., a svojom prvom enciklikom „Bog je ljubav“ postavio je orijentir i čvrste temelje svoga pontifikata. Svojim nastupima u sveučilišnim dvoranama, akademijama i parlamentima prodrmao je svijet i sve koji su odgovorni za javno djelovanje. Pozvao je Crkvu neka razmišlja o ključnim pitanjima suvremenog čovječanstva. Stao je u obranu braka i obitelji, jasno progovorio o bioetičkim otvorenim pitanjima, naglašeno se zauzimao za obranu vjerskih sloboda za sve, posebice za kršćane tamo gdje su ugroženi. Razvijao je i jačao ekumenizam i dijalog s onima koji vjeruju, kao i s onima koji sumnjaju, traže ili ne vjeruju. Za njih je pokrenuo i osnovao posebnu instituciju: „Vrata naroda“.

Tijekom Svećeničke godine (2010.) isticao je ljepotu, važnost sakramentalnog svećeništva, i posebice njegovu otajstvenost kao dar „Isusova Srca“. No, nije se plašio zakoračiti i na svjetsku pozornicu na koju su bile uperene kamere i medijska blještavila zbog senzacionalne vijesti o zlostavljanju maloljetnika u Crkvi. Skrušeno, ponizno i odvažno zamolio je oproštenje u ime svih povrijeđenih, te hrabro progovorio o traumi spolnog zlostavljanja, posebice maloljetnika. Pokazao se kao izvrstan vjeroučitelj, kateheta koji se zna obraćati ljudskom razumu i srcu. Crkvu je podsjećao na njezinu teološku baštinu, a vjernike je podučavao o ljepoti liturgije. Borio se protiv korupcije, zauzimao se za poštivanje vjerskih sloboda, podupirao odvojenost i autonomiju državnih i crkvenih vlasti. Ali, naglašavao prijeku potrebu njihove međusobne suradnje za opće dobro društva i svijeta.

Apostolskom pobudnicom „Riječ Božja“ (2010.) pozvao je sve kršćane neka bolje upoznaju Bibliju, kao što je apostolskom pobudnicom „Sakrament ljubavi“ (2007.) podsjetio da je euharistija središte kršćanskoga života. Svojom katehetskom metodom i pastoralnim stilom neumorno je ponavljao da se razum, duša i srce moraju krijepiti, hraniti i jačati Božjom Riječju i euharistijom. Tako je u osam godina svoga pontifikata pokazao da je izvrstan teolog i kateheta koji istinsku suosjeća s ljudima našega doba, a obdaren je osobitom svećeničkom ljubavlju.

Još dok je bio nadbiskup i kardinal u više navrata isticao je kao će se „ključna utakmica za evanđelje“ odigravati u Europi, posebice, na zapadu, jer gotovo sva društva u svijetu na neki način „preuzimaju obrasce“ zapadnoeuropskog društva. Zato je zemljama stare kršćanske tradicije i baštine potrebna „nova evangelizacija“. A zemlje stare kršćanske tradicije u opasnosti su da ih izgube zajedno s kršćanskom vjerom i kulturom. Svoj je pontifikat usmjerio i na dijalog i sučeljavanje sa suvremenim zapadnim svijetom kako bi suzbio prevladavanje ili čak „diktaturu“ relativizma i spriječio svođenje vjere na „privatnu stvar“, kako bi se i Boga prognalo iz društva.

Kao starac osvajao je svijet svojim sjedinama, mirnoćom i blagim osmijehom. A u svijest javnosti polako se urezala slika „skromnog, jednostavnog radnika u Gospodnjem vinogradu“. Prije izbora za Papu mediji su ga prikazivali kao „nefleksibilnog branitelja dogme“. Ta se slika, kako tvrdi vatikanist Sandro Magister, pokazala potpuno krivom, koju pomalo nadomješta slika „blagog, radinog i milosrdnog oca“ kako je opisuje evanđeoska prispodoba. Pontifikat Benedikta XVI. najbolje se može protumačiti „ključem“ posljednje enciklike, „Ljubav u istini“. U svijetu i okruženju u kojem se sve manje drži do razuma, a sve više ističu emocije, gdje je najvažniji izgled, a ne bît stvari, Benedikt XVI. se pokazuje velikim apologetom razuma i svega onoga što razum čini i stvara. Moglo bi se kratko reći da je moto njegova pastirskog djelovanja bio „s ljubavlju u službi istine, vjere i razuma“. Slikovito rečeno razum i znanost „u zagrljaju s vjerom“ nikada se ne isključuju, niti sukobljavaju, već nadopunjuju.

4. Otajstvo Krista i Crkve jest nit vodilja njegovoga pontifikata

Svjestan važnosti otajstva Crkve papa Ratzinger je odmah na početku pontifikata najavio držati redovite kateheza srijedom o „otajstvenom odnosu Krista i Crkve“. Crkva se, naime, počela rađati kad je nekolicina galilejskih ribara susrela Isusa; kad su osvojeni njegovim pogledom i glasom čuli poziv: „Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!“ (Mk 1,17; Mt 4,19). Već kod prve kateheze rekao je kako želi „pokazati kako se „svjetlost Isusova lika odražava na liku Crkve (usp. Lumen gentium, 1), unatoč ograničenjima i sjenama naše krhke i grešne ljudskosti“. A kada je na svetkovinu Katedre Sv. Petra tumačio Berninijevo djelo ostvareno u brončanom prijestolju koje podržaju kipovi četvorice crkvenih naučitelja (Augustina, Ambrozija, Ivana Zlatoustog i Atanazija), pozvao je nazočne „neka se pomole za službu što mu je Gospodin povjerio“, te neka zazovu snagu Duha Svetoga u njegovom svakodnevnom služenju čitavoj Crkvi.

Papa Franjo je često obilazio svog predšasnika, Benedikta XVI.

Udžbenici povijesti obično prikazuju i opisuju ratove i osvajanja. Kad se proučava Crkvu, otkrivamo da je to povijest svetaca i reformatora, učitelja i mučenika, apostola, misionara i obnovitelja Crkve i društva. Sveci su vječni dokaz da Krist u Crkvi živi, te da umirući pobjeđuje. Njegova prolivena krv na Kalvariji daje vjernicima novu snagu i jakost. Sveci su Božji izabranici po kojima Kristovo djelo postaje vidljivo, a njihova nazočnost znak je duhovne obnove i vjerskog žara među ljudima. Crkva nije nikada bila bez Duha Svetoga, bez njegove mudrosti i istine, snage i ljubavi, kao ni bez nazočnosti svetih ljudi. Na raspolaganju joj je bilo „trostruko sredstvo“ za život i obranu svojih svetinja. To su kroz stoljeća bili „učeni, poslušni i sveti ljudi“ koje je „Bog podizao u svom narodu“ kako bi pred krivovjercima i „prosvijetljenima“ branili njezin nauk i cjelovitost kršćanske vjere. Kad su se pak nemoćnima pokazali najveći učenjaci, onda je Duh Sveti okupljao crkvene sabore kako bi „zbor biskupâ“ očitovao još jaču snagu, „apostolsku vlast primljenu od Gospodina“. „Duh Sveti i mi odlučismo“, bila je apostolska formula na Jeruzalemskom saboru, kao i na kasnijim saborima. A kad bi krivovjerci ustali i protiv sabora, oglašavao se Papa kao najviši i najjači lijek i autoritet. „Ti si Petar, stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju koju ni vrata paklena ne će nadvladati“.

Papa Benedikt XVI. kao izvrstan profesor na više njemačkih sveučilišta objavio je na tisuće i tisuće stranica. Bibliografija njegovih objavljenih radova obuhvaća više od 400 stranica. Neki su teolozi pokušavali u tom labirintu znanstvenoga doprinosa barem „u grubo“ otkriti „crvenu nit“ za koju bi se moglo reći da je „njegov znanstveni credo“. Došli su do zaključka da je „profesor Ratzinger“ u bîti „od glave do pete čovjek Crkve“ (W. Beinert, „Ecclesiasticus dalla testa ai piedi“, L’Osservatore Romano 24 febbraio 2013). Stoga, moglo bi se reći kako je „promicati dobro Crkve, svim svojim moćima uma i srca, bila glavna pokretačka snaga njegovoga razmišljanja“, već od mladih dana. Neki to povezuju s činjenicom što je rođen i kršten na Veliku Subotu, u sklopu Svetoga Trodnevlja kada se rodila Crkva. Dirnut činom njegova odreknuća, kao i čvrstom vjerom koju je svjedočio tijekom pontifikata, tada sam mu napisao: „Vaša odluka, Sveti Oče, otkriva čistoću duše, snažnu i nepokolebljivu vjeru, snagu poniznosti i blagosti, te veliku hrabrost kojom se zapravo odlikovao svaki korak Vašeg uzornog pontifikata. Zahvalni smo Božjoj Providnosti što smo mogli pratiti Vaš nauk tijekom osam godina Vašeg bogatog služenja. Osobito smo zahvalni na načinu kako ste vršili Petrovu službu: S velikim osjećajem crkvenosti i sigurnosti, dostojanstveno s vizijom i hrabrošću“.

Zajednička slika hrvatskih biskupa u prigodi pohoda Ad Limina, 7. srpnja 2006.

Ovim prigodnim uratkom uz prvu obljetnicu smrti pape Benedikta XVI. upućujemo Svemogućem žarku molitvu za pokoj njegove plemenite duše. Neka sada s neba prati svetu Crkvu Božju, kojoj je tako vjerno i odano služio, u ulozi profesora i biskupa, pročelnika Kongregacije za nauk vjere i na Petrovoj katedri. Novorođeni Krist neka „udijeli svojoj Crkvi mir i jedinstvo po cijelom krugu zemaljskom, kako bi ustrajala postojanom vjerom u ispovijedanju imena Isusova“. Njegova nasljednika Papu Franju, neka Bog čuva zdrava i nepovrijeđena svojoj svetoj Crkvi, a hrvatski narod neka ostane trajno vjeran i odan Petrovim nasljednicima.

Zahvalni smo Bogu za dar Benedikta XVI. koji je pružio Crkvi i svijetu uzor „jednostavnoga i poniznoga radnika u vinogradu Gospodnjem“. „U raj poveli ga anđeli i odveli u sveti grad Jeruzalem kako bi pokoj vječni imao“.

✠ Želimir Puljić,

nadbiskup zadarski u miru

Zadar, na prvu godišnjicu smrti Benedikta XVI.,

31. prosinca 2023. godine

Tradicionalni Božićni koncert u katedrali sv. Stošije u Zadru, 20. godinu zaredom, održan je na blagdan sv. Ivana, 27. prosinca, u zadarskoj prvostolnici sv. Stošije.

Na koncertu je predstavljena bogata hrvatska baština božićnih pjesama. Mješoviti zbor Condura Croatica pod ravnanjem dirigenta mo Ive Nižića izveo je skladbe: Ave Maria (I. Zajc), Naš Grod, dječj glasovi Lovre Dušević i Luka Marnika, (I. Nižić), Stille Nacht (F. Gruber), Nevijska koleda (Neviđane, obr. J. Ćaleta), Zadarska koleda (I. Nižić), solo Maja Sinovčić i Doris Šandrić (I. Nižić). Klapa Dalmatika izvela je četiri pjesme u obradi Joška Ćalete: Oj mladosti plemenita (Lastovo), Oj Božiću (Slunj), Rodilo ti žito i šenica (Veli Iž) i Evo smo vam zdravo došli (Vinišće). Leonardo Rados uz gitaru izveo je Bijeli Božić (O. Dragojević) i Rođen je kralj (fra M. Karačić). Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo Žana Morovića i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića izveo je skladbe: Podignite vrata (C. W. Gluck), Laude iz kantate Blagoslov puka, solisti Zdenko Stipčević i Žan Morović (Ž. Morović), Adeste fideles, solo Đani Maršan (A. Wade), Jesus, bleibet meine Freude (J. S. Bach), Preveliku radost (obr. J. Ćaleta i Š. Marović, Murter), Tri kralja jahahu, solo Đani Maršan (Istra) i Kog’ ste vidjeli pastiri (F. Lederer).

U pozdravu na početku koncertne večeri, katedralni župnik don Josip Radojica Pinčić rekao je da se zadarski izvođači po 20. put združuju pjesmom proslaviti Božje utjelovljenje. „Ovaj koncert je svjedočanstvo vjere, jer iz vjere je niknulo pregršt božićnih napjeva, popijevki i pjesama kojima naš narod i sav kršćanski svijet obiluje. Ovaj koncert je uzvraćanje pjesmom hvale Bogu, darovatelju svega, pa i dara glazbe. Na ovaj način čuvamo svoju tradiciju, svoj etnos i vjeru“, rekao je župnik Pinčić. Podsjetio je da je „Crkva od svog postanka u umjetnosti prepoznala sredstvo slavljenja, ali i katehizacije. Od Biblie pauperum na zidovima katedrala, preko kipova Pieta i Davida, preko velebne Bachove Muke po Mateju, Mozartovog Requiema i Haydnovog Stvaranja, do naših dana. Ulaganje u sakralnu umjetnost nije bačeni novac, jer rijetko što od čovjeka stvoreno, kao umjetnost, pisana, likovna ili glazbena, može čovjeku približiti Stvoritelja i čovjeka njegovom Izvoru. Bi li postojali Bach, Mozart i Haydn, da Crkva u njima nije prepoznala genij? Čuvajući i podržavajući umjetnost, osobito u današnjem vremenu, određujemo svoju pripadnost kršćanstvu. Postavljamo jasnu želju i odlučnost življenja vjekovnih kršćanskih zasada, ne niječući što smo i tko smo“, poručio je katedralni župnik Pinčić.

„U doba kada nam se nameću profani konzumeristički načini promišljanja, Crkva je prva pozvana kroz pravu i istinsku umjetnost koja se naslanja na Logos, vratiti nas na izvorište i pružiti kroz nju primjer i utjehu, iznova otkriti Ljepotu“, potaknuo je don Josip, poželjevši da se u toj božićnoj glazbi prepozna istinska umjetnost, jer je ta umjetnost nadahnuta Istinom.

Na koncertu je bio i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić koji se na kraju večeri obratio prisutnima. „Glazba nikog ne ostavlja ravnodušnim i ima moć doprijeti do svakog srca. Božić je veliki događaj koji dopire do svakog srca“, rekao je mons. Zgrablić. Zahvalio je izvođačima što su kroz tu glazbu posjetiteljima približili Božić te su omogućili da, nakon liturgijske proslave Božića ovih dana, tim izvedbama „Božić opet dodirne naše srce, da doživimo bogatstvo i ljepotu dara Božjeg pohođenja, blago milosti da se Gospodin trajno nastanio među nama ljudima; da se Božja ljubav porodila, da nam se ljubav daruje, a na nama je zadatak da se mijenjamo, da tu ljubav vidimo i prihvatimo“, potaknuo je mons. Zgrablić. Pohvalivši kako su izvođači tim glazbenim izvedbama uspjeli približiti božićnu ljubav, nadbiskup je svima poželio blagoslovljene božićne dane i Novu godinu.

Idejni i organizacijski pokretač toga božićnog koncerta u zadarskoj prvostolnici kojega svake godine posjeti brojna publika je mo Žan Morović, regens chori zadarske katedrale. Prije 20 godina, blagopokojni zadarski nadbiskup Ivan Prenđa prihvatio je prijedlog Morovića da Zadarska nadbiskupija u katedrali sv. Stošije nastavi s koncertnom božićnom tradicijom u gradu Zadru, jer je 2003. godine bilo prestalo održavanje gradskog božićnog koncerta kojeg je u zadarskoj crkvi sv. Frane do tada bio organizirao Koncertni ured Zadar.

Glazbena božićna tradicija u zadarskoj katedrali je održana, a brojna publika svake godine svojih pohodom izražava podršku i poštovanje toj pučkoj i sakralnoj proslavi Božića. Time svjedoče koliko Božić žele proslaviti sudjelujući u vrijednom repertoaru božićne hrvatske glazbene baštine, koja je raznovrsnošću i brojnošću svojih božićnih napjeva među najvećima, najvrjednijima i najbogatijima u svijetu. Božićni koncert poput toga u katedrali u službi je čuvanja te pučke hrvatske glazbene riznice i njenog prenošenja mlađim i budućim naraštajima, kako su je sadašnjim generacijama predali naši preci, vjerni božićnoj katoličkoj tradiciji i hrvatskom narodnom duhu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje na blagdan sv. Stjepana prvomučenika u utorak, 26. prosinca, u crkvi sv. Šime u Zadru koja je prvotno bila posvećena sv. Stjepanu.

U lađi crkve na desnom zidu nalazi se oltar sv. Stjepana te je drevna tradicija u Zadru blagdan sv. Stjepana svečano slaviti u crkvi sv. Šime, u povezanosti s njenim prvim titularom, rekao je don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime.

„Velika je milost da možemo božićne dane i Gospodina slaviti na ovom jedinstvenom mjestu, pokraj relikvije sv. Šime koji je povijesnoga Isusa, dijete, držao u svojim rukama, kad je prikazan u hramu. Crkva sv. Šime čuva jednu od najvećih relikvija koja postoji na svijetu. To je velika milost i čast“, rekao je mons. Zgrablić. No, „još je veće i uzvišenije da Isusa kojeg je sv. Šime držao u svojim rukama, i mi možemo u svakoj euharistiji i svetoj pričesti primiti ne samo u svoje ruke, nego i u svoje srce. Možemo se s Isusom nahraniti, ispuniti. To je bitan sadržaj naše vjere. Jer ako to nije bitan sadržaj naše vjere, onda nam događaj Božića neće biti spasonosan. Onda će nam Božić biti ispunjen izvanjskom ljepotom, ali ne spasenjskom ljepotom koja duboko zahvaća cijelo naše biće i srce. Krist se rodio i došao je da bi naš život ispunio, promijenio“, poručio je nadbiskup. Osobito roditelji znaju koliko rođenje djeteta bitno mijenja i pečati cijeli njihov život te je mons. Zgrablić potaknuo: „I Isusovo rođenje mora obilježiti, zahvatiti, ispuniti cijeli naš život“.

Opisujući sv. Stjepana, nadbiskup je istaknuo tri značajke Stjepanove osobnosti, tragom pročitanog ulomka iz Djela apostolskih. Sv. Stjepan je bio pun vjere, pun Duha Svetoga i pun milosti i snage.

„Prvi mučenik sv. Stjepan pokazuje nam kako je on ispunio svoj život i s čime treba biti ispunjen i naš život. Život sv. Stjepana bio je ispunjen vjerom i takav mora biti i naš život – da bismo pokazali da je Krist ušao u naš život, da je promijenio naš život. Biti ispunjen vjerom ne znači vjerovati da se Krist rodio. Nije bitno na znanstveni način vjerovati Kristu. Nije važno vjerovati samo da Bog postoji. To i đavli vjeruju. Ne trebamo se u vjeri ispuniti samo znanjem. Čovjek može biti teolog, a da ne bude pun vjere. Biti ispunjen vjerom znači vjerovati onome što je Isus govorio i činio“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Naglasivši da je sv. Stjepan svoj život suobličio načinu životu kakav je Krist živio, nadbiskup je rekao: „Vjeruje onaj tko svoj život suobličuje s Kristom, usprkos svih svojih slabosti. Onaj tko osluškuje, moli, razmišlja o onome što Bog nama govori. Da to slušamo i tako živimo. Jer vjera čini da vršimo volju Božju, što Bog nama nadahnjuje“.

„U sv. Stjepanu i u Isusu je bila ista ljubav. To je njih dvojicu ujedinjavalo i činilo ih jednim – ista Očeva ljubav koja je počivala u Isusu, počivala je i na sv. Stjepanu. I ta ljubav ide do kraja. Ta ljubav je bila bez kompromisa. Ta ljubav je išla toliko daleko i jedinstveno da ljubi čak i neprijatelje“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Vjera treba tako duboko zahvaćati naše biće da i mi svoj život ispunimo ljubavlju i da naše srce bude čisto, bez obzira na okolnosti, kako su to činili Isus i sv. Stjepan. „Kada živimo po modelu i uzoru Kristovom i drugih svetaca, kao što je živio i sv. Stjepan, tada se punimo Duhom Svetim. Duh Božji se nastanjuje u nama. Sv. Stjepan je bio pun Duha Svetoga, a Duh Sveti je Božja ljubav. Kada to činimo, tu Božju snagu primamo u sebe i ispunjavamo se Duhom Svetim, kao što je Duhom Svetim bio ispunjen i sv. Šimun. To je velika, zajednička karakteristika sv. Stjepana i sv. Šimuna“, naglasio je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, podsjetio je da je Luka isti pisac Djela Apostolskih u kojem opisuje sv. Stjepana i evanđelja u kojem opisuje sv. Šimuna, za kojega kaže da je bio ispunjen Duhom Svetim, da je potaknut Duhom Svetim došao u hram i da mu je Duh Sveti objavio da neće vidjeti smrti dok ne ugleda onoga koji će doći spasiti Izrael.

„Naš zadatak je da se neprestano preoblikujemo, da dozvoljavamo da nas Božja sila i Božja snaga preobražava u životu. Da se ispunjamo Duhom Svetim, a tome i mi doprinosimo. Gospodin nam sve to hoće dati, svu svoju ljubav – ono što struji između Oca i Sina, to Gospodin želi nama dati. Živeći po ljubavi, mi se otvaramo i primamo tu ljubav i participiramo na božanskom životu“, rekao je nadbiskup.

To što je sv. Stjepan bio pun milosti i snage proizlazilo je iz ljubavi Božje koja je u njemu bila nastanjena. „Sv. Stjepana to je koštalo glave, života. Ako želiš iskreno živjeti ljubav, nema ljubavi bez žrtve. Neće uvijek biti lako, dobro – zato što ljubav, jer je svjetlo, iritira zlo. Ljubav tjera tamu i tama reagira. Ako ljubimo, ako činimo dobro, neće nas svi razumjeti, neće nam svi pljeskati, neće nam svi odobravati. Neće se svi slagati s nama. Neće svi to vidjeti i primijetiti, nećemo primati hvalu i zahvalu. Ali, to nije bitno. Važno je da smo na Božjoj strani“, poručio je mons. Zgrablić.

Sv. Stjepana, čovjeka punog Duha Svetoga, okruživala je tolika brutalnost da su ga kamenovali, a on je rekao: ‘Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh’.

„U srcu sv. Stjepana bila je čista ljubav. On je i u tom trenutku, u toj kušnji života bio pun ljubavi. I to mijenja svijet, to mijenja čovjeka. To i smrt pretvara u život. Izvana se može dogoditi neka okolnost, kruta i okrutna, ali iznutra, u čovjeku je ljubav koja daje uskrsnuće, koja daje život. Kad mi to činimo, Gospodin nam daruje milosti da to možemo živjeti. Ako Gospodin to od nas traži, ne ostavlja nas bez snage“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Kada osoba radi ono što voli, premda je to nekad vezano uz žrtvu, napor, trud, odricanje, ali ako osoba to voli, to joj nije teško raditi, naglasio je nadbiskup. „Nekad se čudimo kako netko može nešto činiti. A ta osoba kaže da joj to nije teško – jer to radi s ljubavlju. Ako živimo puninu vjere i ljubavi koju Gospodin nama daruje, po uzoru na sv. Stjepana, Gospodin nas ne ostavlja bez svoje milosti. Život sv. Stjepana pokazuje kako živjeti Božić, zašto se Isus rodio i što nam Božić donosi“, rekao je mons. Zgrablić. Poželio je da nam zagovor sv. Stjepana pomogne „da se ispunimo istinskom vjerom, Duhom Božjim i da kroz taj Duh Božji primimo puno milosti za lijepe, ali i ružne i neugodne trenutke u našem životu, za sve kušnje, iskušenja i trpljenja – da nas milost nosi na putu života“.

Na kraju mise, nadbiskup Zgrablić predvodio je zagovornu molitvu sv. Šimi te su nadbiskup i puk počastili moći sv. Šime.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano koncelebrirano slavlje na svetkovinu Božića, u ponedjeljak, 25. prosinca, u katedrali sv. Stošije u Zadru, na kraju kojega je podijelio svečani papinski blagoslov s potpunim oprostom.

„U Betlehemskom djetetu čije rođenje slavimo, pronalazimo svoje najveće ljudsko dostojanstvo. Bog mi više nije daleki, on postaje moj Otac. Bog nije više neko strano i nepoznato biće. Po primanju Isusa, ja postajem ljubljeno Božje dijete koje Bog trajno miluje u svome ljubljenome Sinu. U Djetetu Isusu otkrivamo da nas Bog ljubi bez granica. U svjetlu Božića otkrivamo da je Bog beskrajna dobrota“, rekao je mons. Zgrablić. Poželio je da radost zbog Spasiteljevog rođenja prožme svakoga od nas, jer među nama ljudima nastanio se „Onaj koji je odsjaj Slave i otisak Božjeg bića; Onaj koji sve nosi snagom riječi svoje; Onaj koji čisti od grijeha i sjedi s desne Veličanstva Božjega u visinama“.

„Kako je lijepo spoznati i biti dionik milosti da upravo dok Novorođeni kralj staje svojim nogama na zemlju, i mi, u isto vrijeme, svoju neumrlu dušu uzdižemo na nebo i tu nalazimo svoje mjesto, svoj pravi dom, svoje boravište u ljubavi, u Bogu“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši: „Ljubav koju je Isus donio na zemlju, rodivši se u Betlehemu, ujedinjuje se sa svakim koji je prima u trajan odnos zajedništva života, ljubavi i prijateljstva“. Pritom je podsjetio na misao sv. Ivana od Križa: „Bog, davši nam sve, tj. svojega Sina, u njemu je već sve izrekao. Samo u njega uperi svoje oči… ondje ćeš naći i više od onog što tražiš i čemu se nadaš“.

Nadbiskup je naglasio da čovjek poprima svoj konačni oblik, puninu, u Bogu. „Čovjek nije u punini života, ako nije u Bogu. Nema čovjeku većeg udioništva u punini života, od primanja Boga u svoj život i od Božjeg sinovstva koje po toj milosti primamo. Nema punine života bez Boga!“, naglasio je mons. Zgrablić.

Propovjednik je poručio da ne postoji potpunije i savršenije zajedništvo od toga da se čovjeku omogući da podijeli sâm božanski život. Ne postoji veće čudo od apsolutne ljubavi Božje koja nam podaje moć da postanemo djeca Božja, sinovi u Sinu, „sinovi svjetlosti i sinovi dana“. Ne postoji veća milost nego da kao ljubljena djeca, Bogu u Duhu možemo klicati ‘Abba! Oče!, da postajemo subaštinici Kristovi i baštinici Božji, baštinici života vječnoga, rekao je zadarski nadbiskup.

Premda nam Božić, Isusovo rođenje, donosi radost, nadbiskup je upozorio da „ne smijemo zaboraviti na otajstvo zla i paziti na zamke koje nam stoje na putu života vjere“. U tom kontekstu, istaknuo je misli sv. Ivana evanđeliste koji u svom Proslovu kaže: „Svjetlost u tami svijetli i tama ga ne obuze“, „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše“.

„Kako žalosno i dramatično! K svojima Bog dolazi i oni ga ne primaju! Koja tragedija za čovjeka! Ova drama neprimanja Krista očituje se na mnoge načine tijekom povijesti. Nekad su bila više vezana uz fizička progonstva i mučeništvo. Današnji oblici odbacivanja Krista, barem u našoj kulturi i sredini, možda su još podmukliji i opasniji od nekadašnjih, jer su zasjenjeni omotom lažne slobode bez odgovornosti, slobode koja po vlastitom izboru određuje što je dobro, a što zlo; očituju se u promociji ljubavi bez istine i žrtve, svodeći ljubav na strast i razonodu; u netoleranciji na štetu nadnaravnog ljudskog identiteta; u podupiranju odgoja i obrazovanja kroz samoostvarenje, bez priznavanja Božje milosti i Božjeg prioriteta; u pretjeranoj promociji individualizma koji dovodi do ideje apsolutnog prava na osobni izbor – čak božanskih datosti, kao što su spol i rod, život i smrt; usmjereni su na kult tijela, ljepote i mladosti; svode se na idealiziranje materijalizma i hedonizma; ograničeni su na ispunjenje svega ‘ovdje i sada’“, upozorio je mons. Zgrablić.

U duhu Ivanove poruke iz navještenog Evanđelja: „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog“ te „I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama“, nadbiskup je rekao da na Božić slavimo činjenicu da se „Bog došao nastaniti među nama. Došao je među nas kako bi ostao trajno među nama – do svršetka svijeta i da bi nama bio u svemu sličan, osim u grijehu. Na Božić je Bog postao ‘Emanuel’ – Bog s nama, u sve dane našega života“.

Isus je Riječ – Logos, druga Božanska osoba Presvetog Trojstva, Sin, koji je po naumu Očevu i u snazi i djelovanjem Duha Svetoga postala Tijelo u krilu Marije, naglasio je nadbiskup, upozorivši: „Danas se ne niječe Isusova povijesna osobnost, ali se prikazuje Isusa samo kao čovjeka, svedenog na ‘učitelja mudrosti’ i lišenog svega božanskoga; ili se Isusa toliko idealizira, da se ponekad čini da je neki lik iz bajke, ili se sakralni sadržaji prekrivaju profanim događanjima i slavljima“.

„Božji Sin, Isus se rodio u Betlehemu da bi svakome koji ga primi i koji vjeruje u njega, podao moć da postane dijete Božje. Bog je to učinio da bi s nama podijelio svoje zajedništvo, svoj život. Bog po svome odricanju, malenosti, utjelovljenju u poniznosti, rođenjem u jaslicama, želi čovjeka uvesti u svoju apsolutnu ljubav“, naglasio je nadbiskup Zgrablić.

Pritom je istaknuo misao teologa von Balthasara da Bog „nije u prvom redu apsolutna moć, nego apsolutna ljubav, čija se vlast ne očituje u zadržavanju za sebe onoga što mu pripada, nego u odricanju“. U tom kontekstu i Benedikt XVI. je rekao: „Bog postaje goloruko Djetešce da bi pobijedio oholost, nasilje, čovjekovu želju za posjedovanjem. U Isusu, Bog je uzeo na sebe to stanje siromaštva i razoružanosti, da bi nas pobijedio ljubavlju i priveo nas pravom identitetu“.

Podsjetivši na riječi sv. Ireneja Lionskog: „Kako  bi čovjek mogao otići k Bogu, a da Bog nije došao čovjeku? Kako bi se čovjek mogao osloboditi svoje smrtnosti, da ga Bog nije tražio, i po vjeri preporodio, po novom velikodušnom Božjem daru novog rođenja, po onoj istoj milosti koja se dogodila u krilu Djevice?“, nadbiskup Zgrablić je poručio: „Bog je postao čovjekom, kako bi ‘posinjeni’ čovjek postao Božji sin. Radi našeg sinovstva, radi našeg pobožanstvenjenja, Riječ Božja je Tijelom postala“.

Ovo je bila prva misa na Božić koju je mons. Zgrablić predvodio kao zadarski nadbiskup. Pjevanje je predvodio Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo Žana Morovića i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića.

I. G.

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je misu polnoćku u katedrali sv. Stošije u Zadru na Badnjak, u nedjelju, 24. prosinca, u katedrali sv. Stošije u Zadru.

„Isusovo rođenje obuhvaća i prožima svako vrijeme, čitavu povijest. Isusovo rođenje je svevremenski ili nadvremenski događaj. Isusovo rođenje je događaj vječnosti u „danas“. Do ove stvarnosti Isusova rođenja mi možemo „danas“ doprijeti upravo preko liturgije. U Djetetu Isusu, rođenom u Betlehemu, Bog se približio čovjeku. Mi se možemo po liturgiji približiti Bogu po „danas“ koje je, kako pjeva Uskrsni hvalospjev, „Dan koji nema zalaza“. Bog je „vječno ušao u granice vremena i prostora“, kaže papa Benedikt XVI., „da bi nam `danas` omogućio susret s njim’“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Rekavši da božićna liturgija mise polnoćke uvodi u veliko otajstvo Božjeg utjelovljenja za koje se puk pripremao tijekom došašća, nadbiskup je istaknuo da „Božić nije samo obljetnica i proslava Isusovog rođenja u povijesti, već događaj koji nastavlja imati svoje veliko značenje u prostoru i vremenu svake osobe, svakog vremena, u cijeloj povijesti“.

„Bog je po Isusu Kristu uzeo ljudsko tijelo i nastanio se među nama. Ova činjenica duboko ulazi u naš život“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da se Božji boravak među ljudima na osobiti način događa u liturgijskim činima, uvijek uprisutnjujući  otajstva Božjeg spasiteljskog djelovanja u povijesti, u sadašnjem trenutku.

U potrebi da otajstveni duh i događaj Božića bude trajno prisutan u životu ljudi, nadbiskup je razmatrao stvarnost Božića utjelovljenoga u našim životima „danas i sada“, u duhu evanđeoske riječi, „Danas nam se rodio Spasitelj – Krist Gospodin!“.

„Danas nam nebo i anđeli pjevaju i preko glasa navjestitelja Evanđelja prenose radosnu vijest: „Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj, Krist, Gospodin.“ (Lk 2, 11). Ovo „danas“ koje se ponavlja u liturgiji, odnosi se na rođenje Božjega Sina. U liturgiji ovaj događaj postaje aktualan. Njegova aktualnost ne poznaje vremena, ne blijedi i ne umanjuje se tijekom nizanja dana, tijekom godina i brojenja stoljeća“, rekao je mons. Zgrablić, promišljajući o ulasku Boga u vrijeme po Isusovom rođenju.

Ulazeći u suživot s Bogom, u „danas“ njegovog djela ljubavi, nadbiskup je podsjetio na misao teologa Hans Urs von Balthasara kako „u vremenu sja zlatni temelj vječnosti“ te da „postoji tanki veo koji dijeli vječnost i vrijeme“.

„Stoga nas može zadovoljiti samo ono što je vječno, koje se nama otvara u Božjem „danas“ i dušu uzdiže iznad svega prolaznoga. Tako u povezanosti s Bogom, „kroz koprenu prolaznosti naslućujemo vječno“; kroz Božje „danas“ ulazimo u Božje beskonačno koje „nema ni granica, ni dana ni obala“, kako vječnost opisuje sv. Terezija od Djeteta Isusa“, rekao je nadbiskup.

„Isusovo rođenje je događaj spasenja, uvijek aktualno i tiče se svakoga čovjeka“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da se Božje „danas“ može preoblikovati u vječno, neprolazno, potpuno, spasonosno, a prolazni i smrtni život zaogrnuti vječnim, „ako Boga, koji nam je darovao svoga Sina iz ljubavi prema nama i radi našega spasenja, stavimo u središte našeg života“.

„Bog postaje središte našeg života kada Božju bît prihvatimo kao svoju bît života. „Bog je ljubav“ (1 Iv 1,8), kaže sv. Ivan. Božja bît, esencija, je ljubav. Ono što je krvotok našem tijelu, to ljubav mora biti našem duhu i životu. Kao što krv dopire do svake stanice našega tijela da je nahrani, tako i Božja ljubav mora prodrijeti u svaki naš čin i svaki naš trenutak, da bi on bio spasonosan, da bi nas Bog ispunio sobom, da bi se Bog utjelovio u našem duhu“, poručio je zadarski nadbiskup.

Nadbiskup je rekao da se „život vječni sastoji u poznavanju Boga“, podsjetivši na misao evanđeliste Ivana: „A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista” (Iv 17, 3).

Naglasivši da „Boga poznajemo po ljubavi, kroz iskustvo ljubavi“, mons. Zgrablić je rekao da „Boga ljubimo kada „danas, ovdje i sada“ vršimo njegovu volju. Ispunjavajući Božju volju, tj. živeći ljubav svugdje i u svemu, u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti, u prikladno i neprikladno vrijeme, živeći Božje „danas“, „sada“ ne poznaje otjecanje vremena, nego ostaje „uvijek sada“ vječnosti, život s Bogom. Bog mi po Duhu Svetom u savjesti „sada i danas“ nadahnjuje što po Božjoj volji trebam činiti. Činim li što mi Bog nadahnjuje u ljubavi, tâ ljubav nije ljudska i moja, nego Božja i vječna. Jedino ljubav, jer je Božja, sadrži vječnost i neprolaznost“, poručio je mons. Zgrablić. Potaknuo je da trajno živimo Božje „Danas vam se rodio Spasitelj, Krist, Gospodin“, „kako bi nam Bog bio uistinu blizu, naša radost, ispunjenje našeg života, naša sadašnjost i vječnost“.

U misi su koncelebrirali umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić i katedralni župnik Josip Radojica Pinčić. Pjevanje je predvodio Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo žana Morovića i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića. Bila je to prva misa polnoćka koju je mons. Zgrablić predvodio kao zadarski nadbiskup.

I. G.

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je misno slavlje u spomen na mučeničko stradanje dvojice Slugu Božjih, svećenika Janeza Kranjca i Ante Letinića, u župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama, u subotu, 23. prosinca.

Don Janez Kranjc (1914.-1941.) i don Ante Letinić (1899.-1945.) dio su skupine Slugu Božjih za koje je Zadarska nadbiskupija pokrenula proces kauze, a ubijeni su u Drugom svjetskom ratu i poraću.

Don Janez je u svojoj 27. godini života žrtva četničkog, a don Ante u 46. godini života žrtva partizanskog smaknuća i to na najokrutnije načine. Don Janeza su četnici iz benkovačkog kraja, vezanoga stavili na ražanj i ispekli njegovo tijelo na sâm Badnjak, u Nuniću, kada hrvatski puk iščekuje Božić. Pretpostavlja se da je ubijen na putu do crkve u Erveniku, a njegovo tijelo na ražnju četnici su donijeli župljanima na polnoćku u crkvu sv. Mihovila u Erveniku, gdje je bio kapelan. Don Antu su partizani vezali žicom i bacili u jamu u okolici Ervenika.

„Te dvije časne osobe, dionici naše vjere, na području Kistanja izgubili su svoj život, i to samo zbog toga što su bili kršćani, vjernici. Ubijeni su zbog svoje vjere. Don Janez, mladi svećenik Slovenac, početkom Drugog svjetskog rata, a don Ante krajem Drugog svjetskog rata, početkom 1945. godine“, rekao je mons. Zgrablić koji je u Kistanjama obilježio tu komemoraciju predvodeći misu zornicu.

Upozorio je da trpimo posljedice zla u našem životu, ali i da se prema zlu treba odnositi na Isusov način. „Stojimo pred činjenicom zla koje nismo mi uzrokovali, nego nas okružuje i pokazuje svoju snagu. Više od toga da se sjećamo zla, okupljeni smo da se sjećamo Gospodina, da se sjetimo Boga koji je poslao svoga Sina da prihvati zlo, da i on sam ponese zlo, onaj koji je sâma dobrota, trajno nastanjena ljubav među nama, da i mi ne bismo bili unutarnje žrtve zla“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da „možemo biti žrtve izvanjskoga zla, a da mi ne budemo uzrok zla“.

„Gospodin nam daje svoje snage i Duha Svetoga, jer zlo je najveće kad se vrši. Ako mi činimo zlo, onda smo mi uzročnici zla, a zlo razara našu dušu, srce, našu nutrinu. To nas udaljuje od Boga i od vječnosti. Gospodin nam je pokazao u svome sinu Isusu Kristu kako je prihvatio zlo i na koji način je savladao zlo. Gospodin nam je pokazao da se zlo prekida i završava praštanjem, ljubavlju, milosrđem“, naglasio je nadbiskup, podsjetivši da je Isus, kad je bio u najvećim mukama, molio: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine’.

„Ne razumijemo do kraja koliko zlo može zahvatiti naše biće i prevladati u nama, ali Gospodin je došao da bude naš Spasitelj, da na zlo odgovorimo njegovom ljubavlju. Da na zlo odgovorimo na Isusov način. Da i mi postupimo na način kao što je Isus svojim duhom odgovorio na zlo. Nije lako oprostiti, nije lako pomiriti se i podnijeti nepravdu. Ali, ako smo s Gospodinom, ako živimo njegov duh, onda je taj duh snaga koja nas nosi. Gospodin nam daruje taj duh, da nam to bude snaga našeg života“, rekao je mons. Zgrablić. Potaknuo je da povjerujemo Riječi Božjoj, „da ne ostanemo nijemi u našem životu, kao Zaharija, koji je počeo govoriti kad je povjerovao Božjoj riječi i vidio da je ona istinita; tada je mogao slaviti Gospodina, vidjevši kako veliko djelo Bog čini u njegovom životu“.

„Neka svijest da nas prati Božja ljubav, da je Gospodin s nama i želi nam darovati snagu svoga života, želi nam pokloniti samoga sebe i nama bude snaga u molitvi i praštanju“, poručio je mons. Zgrablić, potaknuvši da molimo da tu dvojicu Slugu Božjih Gospodin proslavi čašću oltara, da budu naši zagovornici u nebu. „Da hrabro kročimo kroz život slijedeći Isusa u svakoj situaciji i okolnosti našeg života; u lijepim, ali i ružnim događajima koji nas mogu zadesiti, znajući da Gospodin ima zadnju riječ. Zadnju riječ nemaju Isusov križ i smrt, nego zadnju riječ ima Duh Sveti i Isusovo uskrsnuće, poslanje Duha Svetoga. Zadnju riječ uvijek ima Bog sa svojim spasenjem“, istaknuo je zadarski nadbiskup, poželjevši da nam Božji spasenjski duh bude potpora u svakodnevnom životnom hodu.

Iz života don Janeza Kranjca i don Ante Letinića

Don Janez Kranjc (24. kolovoza 1914. – 24. prosinca 1941.) rođen je u selu Voglajna, sjeverno od slovenskog mjesta Slivnica kod Celja gdje je završio osnovnu školu. Njegov otac Franc i majka Genovefa rođ. Ocvirk imali su šestero djece. Mladu misu don Janez je slavio u rodnoj župnoj crkvi sv. Marije Magdalene 9. srpnja 1939. godine. S drugim slovenskim mladićima, Janez je kao 19-godišnjak došao na školovanje u šibensko Bogoslovno sjemenište 1933. godine. Upravo te godine to je sjemenište osnovao šibenski biskup fra Jeronim Mileta. U šibenskom sjemeništu bogoslovne nauke završilo je 18 mladića iz Slovenije, među njima i Kranjc.

Nakon završenog bogoslovnog studija u Šibeniku, biskup Mileta zaredio je Kranjca za svećenika 18. lipnja 1939., u crkvi Gospe Snježne koja je u sklopu benediktinskog samostana sv. Luce u Šibeniku. Neki od tih Slovenaca obavljali su svećeničku službu na području Zadarske nadbiskupije do Drugog svjetskog rata i nakon njega. Nakon svećeničkog ređenja, šibenski biskup ga je poslao u službu kod Kistanja gdje je tri godine bio župni vikar u Nuniću i Erveniku, od 1939. do svoje mučeničke smrti 1941., djelujući uz župnika don Franu Ivankovića.

Don Ante Letinić rođen je 8. rujna 1899. u župi sv. Šime u Zadru, od oca Križana i majke Ane, rođ. Veršić. Gimnaziju i studij teologije završio je u Zadru. Za svećenika ga je 1922. zaredio zadarski nadbiskup Vinko Pulišić. Svećeničku službu kao mladi svećenik obavljao je u Dobropoljani na otoku Pašmanu, u Ravnim kotarima i Bukovici. Bio je župnik u Erveniku Donjem, a od 1927. u Poličniku, odakle je posluživao i Sukovare; od 1930. služio je i Briševo i Visočane. Od ljeta 1934. upravljao je župom Vodice, a od 1935. do 1941. bio je vjeroučitelj u državnoj Realnoj gimnaziji u Šibeniku. U Šibeniku povremeno služi kao župni pomoćnik i vikar u katedralnoj župi sv. Jakova i župi Dolac. Više godina bio je upravitelj nove crkve sv. Ivana gdje je vodio duhovnu obnovu za šibenske mlade od 11. do 13. travnja 1938. godine. Bio je duhovnik Društva katoličkih muževa u gradu. Svake treće nedjelje u mjesecu tim je članovima predavao o vjerskim i kulturnim temama. Prigodom blagoslova nove zgrade Realne gimnazije 3. svibnja 1937., održao je zapaženi govor pred učenicima, profesorima i predstavnicima državnih vlasti.

Poslije talijanske okupacije južnog dijela Hrvatske, 1941. otišao je u Knin, gdje je prihvatio biti ravnateljem gimnazije. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je u Kninu i podjednako se trudio oko hrvatskih i srpskih učenika. Svima je bio otac, odgojitelj i ravnatelj. Knin je napustio nakon dolaska partizana te se vratio u Šibenik. Početkom 1945., don Ante je fra Leonardu Buljanu, šibenskom župniku Varoši i njegovom pomoćniku fra Celestinu Belamariću, rekao: “Zar ne vidite kako se ondje na krupno melje, kako mnoge ubijaju bez suda. Odvode uvečer, pa se poslije više ništa za njih ne čuje!”. Partizani su don Antu vezali žicom, u teretnim kolima odveli u Ervenik gdje je s drugima ubijenima bačen u jamu.

Don Ante je bio revan župnik i ugledni vjeroučitelj u šibenskoj i kninskoj gimnaziji. Taj uzoran i plodan svećenik imao je naglašenu karizmu vjeroučitelja i odgojitelja mladih. Kao vjeroučitelj šibenske gimnazije, očinski se zauzimao za vjeroučenike, pomagao im je u školi i obitelji. Prije završne mature, don Ante je okupljao sve razrede maturanata u šibenskoj katedrali na Gozbu Jaganjca Božjeg, a potom ih je vodio u hotel Krka objedovati. Svoj govor sa zadnje mise za učenike tiskao bi i dao maturantima za uspomenu.

Koliko je don Ante bio predan radu s mladima i oduševljavao ih za vjeronauk, u  sjećanju na don Antu svjedočio je svojevremeno i publicist don Žarko Brzić koji je rekao da je, upravo zaslugom don Ante, on vjeronauk doživljavao kao predmet koji priprema za život, a ne kao školski predmet koji se često uči samo radi ocjene. Don Antina predavanja bila su zanimljiva, dinamična, životna i praktična. Poučavao je stojeći među učenicima kod klupa, i na taj način izražavajući im blizinu, a ne s udaljene katedre.

U predavanjima je iznosio primjere iz osobnog pastoralnog iskustva, želeći da istine vjere učenicima ne budu apstraktne i daleke, nego bliske i životne. „Bio je vrlo tolerantan prema ateistički i komunistički orijentiranim učenicima u razredu. Kad nedjeljom nisu dolazili na misu, nije im davao neopravdane satove, kako su to naređivali školski propisi, nego ih je svojom dobrotom želio privući Bogu i Crkvi”, posvjedočio je Brzić.

Na proslavi ‘Tjedna protiv psovke’, don Ante je 21. siječnja 1939. propovijedao u crkvi sv. Dominika, gdje je predvodio i duhovne vježbe za mlade u jesen 1939. godine. Na Akademiji koju su za blagdan Krista Kralja 1940. priredila društva Katoličke akcije, don Ante je pred punom dvoranom govorio o ulozi mladih udruženih u društva Katoličke akcije.

Pastoralno djelovanje don Ante, zauzetog, marljivog župnika i odgojitelja mladih pokazuje koliko je aktivno i predano živio svoje svećeništvo. Komemoracija njegovog stradanja još je jedan primjer svjedočke žrtve hrvatskih svećenika. Naime, u Hrvatskoj su u Drugom svjetskom ratu i poraću partizani i komunisti ubili najviše katoličkih svećenika u Europi, njih 664 i 31 redovnicu, što je najveći broj ubijenoga klera stradaloga u odnosu na sve druge zemlje u Europi.

Ines Grbić

Foto: Župa Kistanje

Božićni susret zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića, svećenika, redovnika i redovnica te vjernika laika zaposlenih u ustanovama Zadarske nadbiskupije, održano je u Salonu Nadbiskupskog doma u Zadru u srijedu, 20. prosinca.

Godina 2023. bila je prva godina službe mons. Zgrablića kao zadarskog nadbiskupa. Prigodno obraćanje na početku susreta uputio je mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

„Kao crkveni i biskupijski autoritet, kao dirigent duhovnog i pastoralnog djelovanja, dosada ste nas hrabrili, poticali, ujedinjavali i konkretno djelovali u pojedinim pastoralnim područjima. Molimo Vas da to nastavite činiti i dalje, noseći nam betlehemsko svjetlo i u Novoj godini i dajući nam nadu da naša vjera ne malakše“, rekao je mons. Sorić u obraćanju nadbiskupu Zgrabliću.

Vikar je podsjetio da je mons. Zgrablić nedavno krenuo u kanonske vizitacije župa te je dobio zapisnike i dekanatskih vizitacija. „Vjerujem da ste dobili potvrdu kako dinamičnost Zadarske nadbiskupije i bogato nasljeđe duhovnog i pastoralnog djelovanja koje u nekim područjima treba i osvježiti, prikazuju živu snagu Božje pobjede i božićnog djelovanja među nama“, rekao je mons. Sorić obraćajući se nadbiskupu, pritom istaknuvši: „U osobnim susretima s ljudima i u zapisnicima vizitacija, mogli ste osjetiti da Vaši prvi suradnici, svećenici i redovnici, stoje na fronti dobra. Oni svakog dana mole Boga za svoj narod, dijele sakramente, katehiziraju, evangeliziraju, poučavaju, propovijedaju, daju svoje vrijeme da bi slušali tjeskobe ovoga svijeta, tješe, podižu i ohrabruju ljude, pohađaju starije, bolesne i nemoćne, one koje su i vlastita djeca napustila. Nose im popudbinu, bolesničko pomazanje, živoga Krista i ti su susreti, nekad, nažalost, jedini njihov susret sa čovjekom. Svećenici i redovnici, nekad rastrgani između ideala i realnosti, između istine koju navještaju i kleveta koji nekad čuju o sebi, između oduševljenja od prvog poziva i nekad grube nemarnosti sa svih strana, ne malakšu, nego svakodnevno pronose Božju riječ temeljenu na spasonosnom događaju Božića”.

Uz svećenike, u duhu suradnje mnogih u pastoralnom djelovanju u događajima na župnoj, dekanatskoj i nadbiskupijskoj razini, mons. Sorić zahvalio je na doprinosu u radu i redovništvu i vjernicima laicima.

„Redovnici djeluju kao začin i kao temeljac koji nosi Zadarsku nadbiskupiju. U brojnom djelovanju redovničkog poslanja privrženi su i blizu mladima, studentima i radničkoj mladeži. Bez redovnica, naša Nadbiskupija bila bi osiromašena. Majčinska ljubav koja prožima njihov pastoralni rad, molitva kontemplativnih redova i druge redovničke karizme bogatstvo su Zadarske nadbiskupije“, naglasio je vikar Sorić, podsjetivši da se mons. Zgrablić susreo s redovnicama u svibnju 2023. na rekolekciji kad im je zahvalio na dobru kojeg čine, rekavši da su bitan element Crkve i Nadbiskupije.

„Vjernici laici su najbliži suradnici, opće svećenstvo koje nosi suodgovornost temeljem sakramenata krštenja i svete potvrde. Oni potiču inicijative, mole svaki dan za Crkvu, papu, biskupe, svećenike i za rast župne zajednice. Vjernici laici ujedinjeni su kroz pastoralna i ekonomska vijeća, vjeroučitelje, kao djelatnici u ustanovama Zadarske nadbiskupije, u katoličkim školama, na sveučilišnom Teološko – katehetskom odjelu. Laici čine da bi se ostvarilo divno pitanje koje često čujemo na terenu, ‘Što trebam učiniti za svoju župu?’. To pitanje traži suradnju svećenika i našu otvorenost. Vjernici laici ujedinjeni su u Novu evangelizaciju i kroz crkvene pokrete i zajednice te u nadbiskupijska pastoralna vijeća koja su u razvoju. Premda su već urodila plodom, od tih vijeća očekuje se puno u novoj godini“, rekao je mons. Sorić.

Vikar je podsjetio i na širi društveni kontekst, rekavši da globalna zbivanja utječu na ljude i na lokalnoj razini te opterećuju društvo, kulturu i čovječnost ljudskog duha. „Ne možemo sakriti oči pred globalnim događajima čija su posljedica stradavanje, ubojstva, ratovi, od Isusove domovine. Ratovi su dotaknuli cijeli svijet. Globalne posljedice imaju učinka i na partikularnoj razini. Odražavaju se u tjeskobi, strahu, bojazni ljudi našeg vremena. Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito onih koji trpe i koji su siromašni, ujedno su radost i nada, žalost i tjeskoba Kristovih učenika“, rekao je generalni vikar.

No, „na kraju građanske godine dolazi mlado ljeto, velika i radosna svetkovina Božjeg utjelovljenja i svake godine iznova nam poručuje da se ne bojimo, da ne budemo tjeskobni, jer Bog se utjelovio, sišao je među nas. Postao je čovjekom. Postao je nama sličan u svemu, osim u grijehu. Bog se približio do te mjere da je zaplakao plačem malog djeteta, da bi ga čovjek čuo i pritekao mu u pomoć. Snaga Božića pokazuje da zlo nema dugovječnost, da je zlo privremeno, njegova moć je prividna. U to se možemo svakodnevno uvjeriti po djelovanju Katoličke Crkve koju najbliže osjećamo na partikularnoj razini mjesne Crkve“, rekao je mons. Sorić, poželjevši nadbiskupu Zgrabliću sretan i blagoslovljen Božić i Novu godinu.

„Ljubav se ne može zadržati za sebe, zatvoriti, nije usmjerena samo na sebe –  ljubav se uvijek daruje i dijeli s drugim“

Poticajne poruke prisutnima uputio je i mons. Zgrablić. Nadbiskup je zahvalio Bogu za svećenike, redovništvo i vjernike laike, rekavši da je to „najveće blago i bogatstvo koje Nadbiskupija ima. Možemo se ponositi da to blago nije maleno, ono je živo, dragocjeno i izražavam radost zbog toga. Mnogi dijelovi mozaika u životu Nadbiskupije su aktivni. Hvala vam od srca na svakom trudu, radu, naporu, na svakoj molitvi i tišini koju nosite u svom srcu, za žrtvu koju Gospodinu prikazujete za dobrobit Crkve i naroda Božjega“, rekao je mons. Zgrablić u obraćanju prisutnima.

„Zajednica Nadbiskupije je šarolika kroz djelovanje svećenika, redovnika, redovnica, vjernika laika, raznih povjerenstava i drugih tijela. Sve je to blago i bogatstvo koje nas čini ljepšim i bogatijim. Ali, zajedničko nam mora biti i mora nas povezivati otajstvo Božića i vjere kao događanje ljubavi, da to živi duboko u našem biću i našem srcu“, istaknuo je nadbiskup, u kontekstu misli Benedikta XVI. da je „kršćanstvo događaj ljubavi“.

„U božićnim danima stojimo pred tim otajstvom, ali otajstvo Božje ljubavi proteže se na cijelu godinu i u njemu imamo velikog udjela. Najvažnije je da taj udio znamo prepoznati, da se na tom događaju Božje ljubavi neprestano nadahnjujemo i rastemo. Da ta Božja ljubav i duh Božji koji djeluje u Crkvi kao živom organizmu Krista, budu živi u srcu svakoga od nas. Da to duboko živimo. To moramo nositi ovome svijetu“, potaknuo je mons. Zgrablić, rekavši: „Možemo biti dobri organizatori raznih događaja, hodočašća, predavanja, možemo organizirati intelektualne susrete, pisati knjige – sve je to lijepo i jako važno. Ali, specifično naše je upravo taj događaj ljubavi kojeg najprije sami živimo. Ljubav kao takva ne može se zadržati za sebe, ne može se zatvoriti, nije usmjerena samo na sebe, nego, ljubav se uvijek daruje i dijeli s drugim“, poručio je mons. Zgrablić.

Kršćani imaju privilegij da su upoznali i susreli Božju ljubav. „Ako budemo znali   živjeti taj događaj ljubavi koji nam se toliko pruža i to da nas je Gospodin pozvao da budemo službenici njegove ljubavi, onda smo najprije mi međusobno pozvani to duboko živjeti. Trebamo biti spremni to ne samo teoretski živjeti, nego da smo spremni za to i žrtvovati se i odreći puno puta nekih naših interesa; da kroz žrtvu na kršćanski način svjedočimo ovom svijetu našu ljubav, da je Bog ljubav i da je naša vjera događanje ljubavi“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio svima u onome što pojedinci i zajednice čine za dobro mjesne Crkve. Potaknuo je sve da se i dalje trude i nastoje širiti dobro, „jer svijetu i ljudima kojima smo poslani možemo dati puno toga; da budemo što prikladnije Božje sredstvo, da njegova ljubav dopre do svakoga; da Božja ljubav bude spasonosna, da utjelovljeni i uskrsli Isus bude ljepota i događaj za svakog čovjeka“, rekao je mons. Zgrablić.

Na susretu je bio i umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Poželjevši svima sretan i blagoslovljen Božić i Novu godinu, nadbiskup Zgrablić poželio je blagoslovljenu zajedničku suradnju i zajednički život svih u poslanju mjesne Crkve, na slavu Gospodnju i naše spasenje.

Ines Grbić