Relikvija sv. Hedwige (Jadvige) Anžuvinske, kćeri hrvatsko – ugarske kraljice Elizabete Kotromanić, znamenite kraljice u povijesti Poljske koja je po svojoj majci hrvatskog roda, darovana je svetištu sv. Šime u Zadru za vrijeme misnog slavlja u crkvi sv. Šime u Zadru, u utorak, 14. studenoga.

Na molbu zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića, krakowski nadbiskup i metropolita Marcus Jedraszewski darovao je Zadarskoj nadbiskupiji, odnosno Šimunovom svetištu s kojim je Jadviga po svojoj majci Elizabeti, štovateljici sv. Šiuna, osobito povezana, relikviju prvog stupnja, dijelić kosti sv. Jadvige, velike zaštitnice Poljske koju Poljaci zovu ‘kraljicom majkom’ jer je na osobiti način ostavila veliki i zaslužni trag u baštini poljskog naroda.

Misno slavlje predvodio je dr. sc. don Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru, a propovijedao je dr. sc. don Elvis Ražov. Don Elvis je bio među inicijatorima dolaska te relikvije u Zadar i preuzeo je relikviju sv. Jadvige u Wawelskoj katedrali u Krakowu. Suslavila su i petorica svećenika, rodom Poljaka, djelatnih u Zadarskoj nadbiskupiji.

Na kraju mise, don Elvis je uručio relikviju dr. sc. don Damiru Šehiću, čuvaru svetišta sv. Šime gdje će relikvija sv. Jadvige biti izložena puku na čašćenje. Don Zdenko je pročitao Autenticu, dokument potvrde o autentičnosti relikvije sv. Jadvige kojeg vlastoručno potpisuje krakowski metropolita Jedraszewski, uz svoj biskupski grb i pečat. Dokument u prijevodu s Latinskog glasi: „Pozdrav u Gospodinu. Predstavljajući pokaznicu s dijelom kostiju sv. Jadvige kraljice, položenu u kapsulu i potvrđujući njihovu autentičnost, proglašavamo svima da joj se mogu klanjati s pobožnošću i da relikvija može biti izložena na pobožnost“.

Na misi u crkvi sv. Šime bili su i Poljaci koji žive u Zadru te Agnieška Babić, tajnica Počasnog konzulata Republike Poljske u Splitu. „Sv. Jadviga je jedna od najviše poštovanih kraljica u Poljskoj koja je vrlo zaslužna za razvoj poljske kulture i poljskog sveučilišta. Svi mi u školama u Poljskoj učimo o sv. Jadvigi. Za nas je to velika čast i prigoda da se možemo pokloniti relikviji sv. Jadvige“, rekla je Babić.   Don Damir je zahvalio Republici Poljskoj za pokroviteljstvo nad tim događajem preko svojih konzularnih predstavnika u Hrvatskoj.

Zadar odsada ima relikviju svetice Jadvige, kćeri darovateljice Škrinje sv. Šimuna, kraljice Elizabete Kotromanić, koja je kao zavjetni dar u 14. st. dala izraditi Škrinju sv. Šime. Na stražnjem dijelu Škrinje u reljefnom prikazu nalazi se prizor kraljice Elizabete i njene tri kćeri kao djevojčice, među kojima je i lik malene Jadvige.

Jadviga (Budim, 1373. – Krakow, 1399.) bila je unuka bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića. Udala se za litvanskog kneza Vladislava Jagela koji je vladao Poljskom kao Vladislav II. (1386. – 1434.). Jadviga je krunjena u Krakowu 16. listopada 1384. kao kralj Poljske, ne kao kraljica, čime se htjelo potvrditi da je Jadviga bila kraljica, a ne samo žena kralja.

Jadviga je 22. lipnja 1399. rodila djevojčicu koju je nazvala Elizabeta Bonifacija po svojoj majci, hrvatskoj kraljici Elizabeti i papi Bonifaciju IX. No, u mjesec dana od poroda obje su umrle zbog komplikacija tijekom porođaja. Jadviga je imala svega 26 godina kad je umrla. Jadvigin suprug Vladislav postao je kralj Poljske po njenom pravu. Sv. Jadviga pokopana je u Wawelskoj katedrali u Krakowu, koja je poljsko nacionalno svetište na brdu Wawel. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Jadvigu blaženom 8. kolovoza 1986., a svetom 8. lipnja 1997. godine.

Jadviga je bila puno angažirana u političkom i društvenom životu Poljske. Svojim donacijama prikupljenima od prodaje osobnog nakita i kraljevskih obilježja puno je pomogla podizanju sveučilišta Jagiellonian u Krakowu koje je najstarije sveučilište u Poljskoj. Njenim doprinosom obnovljena su sva sveučilišta u Poljskoj. Bila je jako obrazovana, poliglotkinja i prevodila je knjige s latinskog na poljski jezik. Osnovala je mnoge bolnice i brinula o siromasima. Kao žena litvanskog kralja, utemeljila je i biskupiju u Vilniusu.

„Sv. Jadviga je među nama u Zadru od 1380. godine, otkad je njena majka, kraljica Elizabeta, dala izraditi predivnu škrinju za tijelo sv. Šime koje je izradio majstor Franjo iz Milana. Kraljica Jadviga obilježila je povijest poljskog naroda da ju je već nakon njene smrti poljski narod počeo štovati kao sveticu. Ali, za potvrdu svetosti čekala je svog zemljaka, papu Ivana Pavla II. koji ju je kanonizirao“, rekao je dr. Dundović, istaknuvši da je sv. Jadviga bila iznimno osjetljiva na potrebe siromaha. Sve svoje materijalno blago razdala je da bi pomogla potrebne.

„Bila je vrlo pobožna žena, svaki dan je pohodila misu. Bila je poticateljica u razvoju intelektualnog života Poljske te je uspostavila krakowsko sveučilište koje se po njenom suprugu zove Jagelonsko sveučilište, po dinastiji u koju se udala. Zalagala se da se sve knjige prevedu na poljski jezik i da se liturgija slavi na narodnom, poljskom jeziku, što je i poveznica s našim hrvatskim narodom, čiji su se svećenici glagoljaši za to zalagali“, rekao je dr. Dunodvić, potaknuvši da nasljedujemo život sv. Jadvige po krepostima koje je posvjedočila vlastitim primjerom.

Don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime, rekao je da je to svetište otvoreno svima i sve okuplja. Predstavlja ga se kao svetište života, a sveci su živjeli život kakav se predstavlja u idealu.

„Sv. Jadviga utkana je u sarkofag sv. Šime, nalazi se sa stražnje strane, između svoje dvije sestre. Ta njena skrovitost je i simbolična. Jer sveci se ne ističu po svojoj ulozi, nego preko sebe žele potaknuti da pogledamo u Krista“, rekao je don Damir. Dolazak relikvije u Zadar je inicijativa don Elvisa Ražova i poljskih svećenika koji su bili u svetištu sv. Šime te su htjeli pokloniti svetištu najdragocjenije od onoga što imaju, a to je uzor, njihova kraljica majka.

„Dirnuo me njihov dojam te žene koja predstavlja paradigmu vladara, europskog vladara, koja je bila spremna razdati svoje zlato i srebro i podariti ih za pomoć najpotrebnijih. Kao i njena majka, kraljica Elizabeta, bila je spremna to zlato i srebro ugraditi u prave vrijednosti, a to su život, narod, ljudi, budućnost, kultura. Hvala don Elvisu koji je bio uporan oko nabave te relikvije i požurivao da se to ostvari. Bogu hvala da ga je Providnost stavila na taj put“, rekao je don Damir.

Početkom rujna 2023. u Zadru je boravila delegacija rektora i prorektora više sveučilišta iz Krakowa. Tom prigodom pohodili su i crkvu sv. Šime gdje je misu  predvodio prof. dr. mons. Robert Tirala, rektor pontifikalnog Katoličkog sveučilišta Ivana Pavla II. i kanonik u Krakowu.

„Kad su rektori iz Poljske došli u Zadar, kulminirala je ta inicijativa da zatražimo relikviju. Jadviga je bila inicijator osnivanja teologije u kontekstu akademije, poticala je znanstveni život u Poljskoj. Drago mi je da nas povezuje i intelektualni duh koji također dolazi od Gospodina te nas je i kroz tu inicijativu potaknuo da zamolimo dolazak relikvije sv. Jadvige u Zadar.

Mons. Tirala otvorio je svoje srce i pružio svoju ljubav u posredništvu za dobiti relikviju sv. Jadvige. Mi smo time bili oduševljeni, brzo smo sastavili pismo i na molbu zadarskog nadbiskupa Zgrablića, krakovski nadbiskup ustupio je relikviju sv. Jadvige.

Sretan sam jer to je relikvija prvog stupnja, dar svetištu sv. Šime, Zadarskoj nadbiskupiji i našem narodu, a nalazit će se u blizini Škrinje sv. Šime. Jadvigina majka dala je izraditi relikvijar, a ona kao djevojčica gledala je taj dar svoje majke. Takav primjer majke utkao se u njen život da je na kraju i ona postala vladarica koja promovira evanđelje, vrijednosti, a od sv. Šime dobila je najbolji dar – a to je da je postala sveta. To je poziv i izazov svima nama koji se nalazimo pred ovakvim svecima“, poručio je don Damir, rekavši da i svetište sv. Šime nosi u sebi miris svetosti.

„Kad bi otvarali neke grobove svetaca, kažu da bi miris bio prva orijentacija da je to mjesto sveto. Sv. Šime i sv. Jadviga su bliski suradnici nebeskog dvora i vjerujemo da će oni biti naši sustolnici kad dođemo u nebesku slavu pred Gospodina. Svetost je uvijek izazovna, ona nas provocira da i mi na ovoj zemlji živimo kako Gospodin od nas traži“, poručio je don Damir, rekavši da je crkva sv. Šime crkva svih koji vjeruju u Isusa, koji traže Boga i žele doći u Božju prisutnost.

„Jedan teolog kaže da relikvije dolaze tamo gdje one hoće i gdje žele biti čašćene. Vjerujem da je u tom duhu i sv. Šime ostao u Zadru. On je puno puta mogao otputovati u Veneciju, ali ostao je baš u Zadru. Vjerujem i drago mi je da relikvija sv. Jadvige dolazi u Zadar jer to ona hoće“, rekao je don Damir, u prilog još jednom znaku povezanosti između hrvatskog i poljskog naroda.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

O temi utemeljenosti čašćenja relikvija svetaca u Svetom Pismu te apostolskoj i biblijskoj vjeri u prilog štovanju zemnih ostataka svetih mučenika, govorio je dr. sc. don Elvis Ražov u propovijedi misnog slavlja u crkvi sv. Šime u Zadru, u utorak, 14. studenoga, kada je relikvija sv. Jadvige predana Šimunovom svetištu.

Praksu čašćenja relikvija svetaca u katoličkoj vjeri neki osporavaju. Stoga je don Elvis pojasnio biblijsko utemeljenje koje potvrđuje važnost i značenje čašćenja relikvija, navodeći pritom i konkretne primjere iz Svetog Pisma za opravdanost tog načina katoličke pobožnosti. Predaja relikvije sv. Jadvige, poljske kraljice, prigoda je razmotriti važnost relikvija u katoličkoj vjeri.

„U prošlim vremenima znalo se čuti kako su relikvije ostatak nekih magijskih obreda, folklora, nečega što je prevladano u moderno, novije vrijeme. U prošlom stoljeću, čak i u crkvenim krugovima, ponestaje razumijevanja prema čašćenju svetih relikvija, odnosno ostataka tijela svetaca koje se uvijek i kroz povijest, vidi se to i u Svetom Pismu, častilo i poštovalo na osobit način“, rekao je don Elvis.

„Treba razlikovati čašćenje relikvija od magijskih čina. Sâma relikvija, materija, sâmo tijelo, nema u sebi neku magičnu moć koja bi Boga prisilila da učini po tom sredstvu, znaku, po tom tijelu, ono što mi hoćemo. Nego, relikvija je od Boga dana kao sredstvo koje on hoće, koje on uspostavlja, da bismo čašćenjem te relikvije dobili, ako je njegova volja, ono što od njega tražimo – milost, ozdravljenje, oslobođenje, koju već potrebu vjernik izlaže pred svecem“, poručio je dr. Ražov.

Propovjednik je istaknuo da je sve što je Bog stvorio, stvorio kao dobro. „Ljudsko tijelo i materijalne stvari bile su dobro. Kad je čovjeka stvorio, Bog kaže, ‘Bijaše veoma dobro’.

U prvo vrijeme Crkve, najveći problem ili najveća sekta, sljedba koja je bila osobiti takmac i protivnik kršćanske vjere, bili su gnostici koji su tvrdili da materija, tijelo, nema nikakvo značenje. Pozivajući se na stare grčke filozofe, tvrdili su da su materija i tijelo zatvor za ljudsku dušu. U vrijeme Marcijana, heretika iz prvih vremena Crkve, u 3. st., tvrdili su da je starozavjetni Bog zli Bog koji je stvorio materiju koja je po sebi zla, a novozavjetni Bog je dobri Bog, Bog Isusa Krista. Iz tog korijena proizlaze sve novije zablude i krivi stavovi, odnosi prema štovanju tjelesnih ostataka ljudi koji su bili proglašeni svecima ili su živjeli svetačkim životom“, upozorio je dr. Ražov.

Najsvjetliji primjer kako se Crkva odnosi prema tijelu svetaca, najjasniji primjer odnosa prema tijelu u katoličkoj vjeri predstavlja odnos prema tijelu Isusa Krista koje je skinuto s križa, naglasio je don Elvis.

„Umjesto da se tijelo Isusa ostavi na križu, da ga trgaju i raznose ptice grabežljivice ili da ga rimski vojnici bace negdje sa strane, kao što je bio običaj kod tako optuženih zločinaca, Josip iz Arimateje hrabro je posredovao kod Pilata za Kristovo tijelo, kaže sveti evanđelist Marko. Darovao je i vlastitu, tek isklesanu grobnicu u koju nitko nije bio položen, da bude prebivalište Kristovog tijela. Nikodem je došao i dao više od sto libara smjese smirne i aloe da se Kristovo tijelo umota, pomaže, a to je bila količina začina i miomirisa koja se koristila za najčasnije, najuglednije pokojnike.

Kad je Krist bio pokopan, žene su s poštovanjem otišle na grob i dodatno su htjele pomazati Kristovo tijelo, jer bio je petak, priprava za veliki blagdan u subotu. Dakle, ta djela poštovanja, koja nisu samo pitanje uobičajene ljubaznosti prema pokojnicima, nego izraz poštovanja, u Isusovom slučaju i štovanja njegovog tijela, pokazuju da je Crkva od početka štovala tijelo svojih svetaca i tijelo sâmoga Boga koji se utjelovio.

Kad je uzeo naše ljudsko tijelo, Isus je posvetio tijelo, posvetio je ljudsku narav, posvetio je materiju. Na tome se bazira i snaga naših sakramenata. Jer po sakramentima koje Krist utemeljuje i koje nam daruje, po materiji – po vodi, vinu, kruhu, po njima doista primamo sâmu milost Gospodina“, istaknuo je dr. Ražov.

Štovanje relikvija svetaca, osobito mučenika, u prvom vremenu na osobiti način zabilježeno je u izvještaju o Polikarpovom mučeništvu koje su napisali vjernici iz Smirne polovicom 2. stoljeća. U njemu se kaže: „Uzeli smo njegove kosti koje su vrijednije od dragog kamenja i finije od pročišćenog zlata i položili ih na prikladno mjesto, gdje će nam Gospodin dopustiti da se okupimo koliko možemo, u veselju i radosti i slavimo rođendan njegovog mučeništva“.

Želeći iskazati razlikovanje štovanja Boga i čašćenja svetaca, odnosno relikvija, sv. Jeronim je u 4. st. posvjedočio: „Mi se ne klanjamo, ne štujemo, jer se bojimo da se ne bismo poklonili stvorenju, a ne Stvoritelju, ali častimo relikvije mučenika kako bismo se još bolje poklonili onome čiji su oni mučenici“.

„Želi reći da se po relikvijama svetaca mi još više klanjamo sâmom Bogu, sâmom Kristu, zbog kojega su oni postali mučenici“, rekao je don Elvis.

I u Starom Zavjetu, ne samo u Novom zavjetu, jasno je vidljivo korištenje relikvija u svrhu čudotvornog djelovanja. Po Elizejevim kostima oživio je jedan mrtvac. U Drugoj knjizi o kraljevima piše: „Elizej zatim umrije i pokopaše ga… Dogodilo se to da su neki, sahranjujući čovjeka, opazili razbojnika. Baciše mrtvaca u grob Elizejev i odoše. Mrtvac, dotaknuvši se Elizejevih kostiju, oživje i stade na noge“.

„Tu je nedvosmisleno još u Starom zavjetu primjer čuda koje se dogodilo, koje je Bog učinio po dodiru s relikvijama sveca, po dodiru s kostima sveca koji je ukopan u grob. U Novom zavjetu nekoliko primjera jasno svjedoče o štovanju relikvija, odnosno o tome da Bog po tijelu ili predmetima koji pripadaju nekom svecu, može činiti čuda, može činiti razna ozdravljenja“, rekao je don Elvis. Primjer toga je kad je Isusa za njegove haljine dotaknula žena koja je mislila, dotakne li se samo njegove haljine, spasit će se. Isus joj je rekao ‘Vjera te tvoja spasila’ i žena je od toga trenutka bila spašena.

„Iz toga je vidljivo da relikvijama ne pristupamo magijskom, poganskom sviješću, praznovjerjem, nego pristupamo vjerom u Boga. Pristupamo vjerom da Bog može svojom snagom, po predmetima koji pripadaju svecima, učiniti čudesna djela. Isus je u tome jasan svjedok“, istaknuo je don Elvis.

U Djelima apostolskim, pak, piše kako su mnogi bolesnici ozdravljali samo zbog toga što je Petrova sjena pala na njih, kad je prolazio putem.

„Samo Petrova sjena učinila je da ljudi budu ozdravljeni. I kaže: ‘Sve više se povećavalo mnoštvo muževa i žena koji vjerovahu Gospodinu, tako da su na trgove iznosili bolesnike i postavljali ih na ležaljkama i posteljama, ne bi li, kad Petar bude prolazio, bar sjena njegova osjenila kojega od njih. I slijegalo bi se mnoštvo iz gradova oko Jeruzalema, donosili bi bolesnike i opsjednute od nečistih duhova i svi bi ozdravljali’. Na drugom mjestu u Djelima apostolskim kaže se da je Bog činio nesvakidašnja čudesa po Pavlovim rukama, tako da bi na bolesnike stavljali rupce ili rublje s Pavlova tijela, pa bi s njih nestale bolesti i zli duhovi iz njih izlazili.

Svi ti primjeri jasan su pokazatelj da nam Sveto Pismo Novoga, ali i Staroga Zavjeta, jasno tumači i biblijski potvrđuje, od Boga određenu, po volji Božjoj, praksu čašćenja relikvija i čašćenja ostataka svetaca“, poručio je dr. Ražov.

Iz navedenih biblijskih primjera vidljivo je da su „sveci nama zagovornici ne samo u duhovnom smislu, nego da i njihovi tjelesni ostaci koji su znakovi njihovog spasenja, njihove buduće neraspadljivosti u životu vječnom, mogu poslužiti kao dobro, blagoslov i kao milost u našem u našem ovozemaljskom životu“, rekao je don Elvis.

Crkva prepoznaje tri vrste relikvija. Relikvije prvog stupnja pripadaju sâmom tijelu sveca. Zatim, u Evanđelju i u Djelima apostolskim govori se o stvarima, predmetima koje je koristio svetac kao relikvijama drugog stupnja, ili druge vrste. I treće, sve što dođe u dodir sa svetačkim tijelom je relikvija trećeg stupnja. To je u svetištu sv. Šime pamuk sv. Šime. Primjer toga je i kako su rupcima dodirivali Pavlovo tijelo pa su Pavlove rupce donosili bolesnicima koji bi po tome ozdravljali.

„Dakle, praksa čašćenja relikvija itekako je utemeljena u biblijskoj vjeri. Stoga to nije nikakva izmišljotina i prijevara Crkve, nije poganstvo ili ostatak neke mitologije, nego doista izraz prave, kršćanske vjere.

Također, i crkve su se gradile na mjestima koja su bila mjesta mučeništva raznih mučenika prvog vremena. Pa i na grobovima apostolskih prvaka Petra i Pavla izgrađena je bazilika sv. Petra, odnosno sv. Pavla“, naglasio je dr. Ražov.

I u dolasku relikvije sv. Jadvige u Zadar žele se počastiti zemaljski ostaci sv. Jadvige „i donijeti nam blagoslov i milosti našim dodirom, našom vjerom u njene moći. Relikvije se naziva i moćima, jer one mogu po Božjoj milosti, po toj materiji, po tom tijelu, donijeti blagoslov. Za razliku od sakramenta, u sakramentalima, kojima pripadaju relikvije, potrebna je vjera onoga koji to čini. Osoba to mora činiti iz vjere. Pristupimo čašćenju relikvija iz vjere da je po Božjoj volji, po njegovom dopuštenju, moguće da snagom tih tjelesnih ostataka i relikvija od Boga možemo zadobiti milost koju tražimo“, potaknuo je don Elvis Ražov.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Manifestacija ‘Krševanovi dani kršćanske kulture 2023./2024.’ Zadarske nadbiskupije započinje u utorak, 14. studenog jedinstvenim duhovno kulturnim događajem – predajom relikvija sv. Hedvige, poljske kraljice, u posjed svetišta sv. Šime u Zadru.

Svečanom večernjem misnom slavlju s predajom relikvija sv. Hedvige u crkvi sv. Šime u Zadru prethodi izlaganje pod nazivom ‘Povijesni presjek razvoja kulta sv. Šime u Zadru’ koje će održati doc. dr. sc. Zdenko Dundović. Ovogodišnju manifestaciju čini 15 događaja, od kojih se osam događaja održava u mjesecu studenom kada se u Zadru 24. studenog slavi blagdan sv. Krševana, zaštitnika grada Zadra koji je i naslovnik te manifestacije.

Sv. Krševan, uzorni rimski časnik iz Akvileje, do mučeniče smrti posvjedočio je vjernost Isusu Kristu, unoseći svoje kršćansko uvjerenje u društvo u kojemu je djelovao, odbivši više položaje i časti u zamjenu da se odrekne nasljedovanja Isusa Krista, što je trajni izazov kršćanima svakog vremena.

Potiče se javnost u Zadarskoj nadbiskupiji da sudjeluje u sljedećim događajima,  navedenih redom po datumu njihovog održavanja.

U petak, 17. studenog, u svetištu sv. Šime u 19 sati započinje akademija ‘Škabrnja i Vukovar u srcu Zadra, Koncert i molitva’. U programu će biti izvedena djela: G. P. Pergolesi – Stabat Mater, Žan Morović, narator, ‘Meditacija na 7 Gospinih žalosti’ te glazbenici Nela Šarić, sopran, Nera Gojanović, mezzosopran i Gordana Pavić za orguljama. U ponedjeljak, 20. studenog, u Gradskoj knjižnici Zadar u Providurovoj palači, izlaganje ‘Zadarski sveci zaštitnici’ s početkom u 18 sati. U četvrtak, 23. studenog, u dvorani Stalne izložbe crkvene umjetnosti Zadar s početkom u 12 sati izlaganje ‘Ne možete im u ovim strašnim vremenima uzeti i relikvije’ će održati izv. prof. dr. sc. Antonija Mlikota s Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru.

U četvrtak, 23. studenog, na uočnicu blagdana sv. Krševana, naslovnika manifestacije,  Svečanu Večernju sv. Krševana u 18 sati u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Nakon Večernje, u katedrali sv. Stošije je koncert na orguljama Paula Feya. Toga dana u 19 sati, Mješoviti zbor ‘Condura Croatica’ i mo Ivo Nižić, uz Dan Grada će ulicama grada Zadra izvesti prigodni glazbeni program, u organizaciji Koncertnog ureda Zadar.

U petak, 24. studenog, u Narodnom muzeju u Zadru, od 10 do 12 sati, Narodni muzej Zadar i Stalna izložba crkvene umjetnosti organiziraju ‘U potrazi za sv. Krševanom – stručno vodstvo’. U petak, 24. studenog, Koncertni ured Zadar u crkvi sv. Krševana u Zadru s početkom u 20 sati organizira svečani koncert povodom 115. obljetnice Hrvatskog pjevačkog glazbenog društva ‘Zoranić’.

U petak, 1. prosinca, Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru organizira  međunarodnu znanstvenu konferenciju ‘O 30. obljetnici Veritatis Splendor’ u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru od 9,30 do 16 sati. U nedjelju, 3. prosinca, u  Samostanu sv. Marije u Zadru s početkom u 18 sati, benediktinke Svete Marije organiziraju znanstveni kolokvij ‘Monaški život i djelovanje č.m. Benedikte Braun, OSB’.

U srijedu, 13. prosinca, Adventski koncert u svetištu sv. Šime u Zadru, s početkom u 19 sati, izvodi Mješoviti zbor ‘Condura Croatica’ pod ravnanjem mo. Ive Nižića. U srijedu, 27. prosinca, u katedrali sv. Stošije u Zadru održava se tradicionalni Božićni koncert od 19 sati. Manifestacija završava u subotu, 6. siječnja, tradicionalnim Božićnim festivalom klapa u crkvi sv. Frane u Zadru s početkom u 20 sati.

Manifestacija ‘Krševanovi dani kršćanske kulture’ prilika je za susret vjernika i svih ljudi dobre volje, poštovatelja sakralne kulturne baštine u dijalogu Zadarske nadbiskupije sa zainteresiranom kulturnom javnošću i ponudom različitih događaja kulturne interpretacije i kršćanskog izričaja.

„Sudjelovanjem u toj manifestaciji otvara se prilika za komunikaciju lijepoga u kojem kroz izlaganja, glazbu, izložbu ili film susrećemo i nadahnitelja sâmog stvaranja i istinske ljepote, Boga. Manifestacija okuplja kulturne djelatnike iz grada Zadra i Zadarske nadbiskupije kako bi se kroz kulturu promovirao genij ljudskog stvaralaštva. Kultura koja obuhvaća mnoge interpretacije oduvijek budi pozornost čovjeka i njegove imaginacije“, rekao je dr. sc. don Damir Šehić, predstojnik Povjerenstva za kulturu Zadarske nadbiskupije, istaknuvši da kulturna interpretacija obuhvaća različite dijelove čovjekove stvarnosti: egzistencijalnu, sakralnu, duhovnu, kulturnu i nacionalnu.

„Kultura kroz svoj konstruktivni ili destruktivni izričaj progovara o stanju ljudske stvarnosti njegovog duha. Nadbiskupija želi tom manifestacijom obogatiti zadarsku i hrvatsku kulturnu scenu sadržajima kršćanskog nadahnuća. Zadarska nadbiskupija tom manifestacijom pridružuje se sudjelovanju u kulturnoj djelatnosti Zadra kao grada kulture, dajući prigodu različitim ustanovama i kulturnim djelatnicima  predstaviti vrijedno stvaralaštvo nadahnuto kršćanstvom, koje oplemenjuje čovjeka i društvo“, poručio je dr. Šehić.

Manifestaciju ‘Krševanovi dani kršćanske kulture’ pokrenuo je 2014. godine umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, po pozitivnom primjeru drugih hrvatskih i europskih gradova u kojima se organiziraju slične kulturne manifestacije kršćanski nadahnutog stvaralaštva.

Ines Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić zaredio je trojicu đakona Zadarske nadbiskupije za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio u subotu, 11. studenog, u crkvi sv. Šime u Zadru. Novi zadarski đakoni na putu prema svećeništvu su Antonio Oltran iz župe sv. Anselma u Ninu te Rudi Juras i Tin Vidov, obojica iz župe sv. Lovre u Kalima. Podsjetivši na Isusovu riječ učenicima „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite te vam Otac dadne što god ga zaištete u moje ime“, nadbiskup Zgrablić je rekao da u životu tih mladića i u svetom činu ređenja „prepoznajemo primat Božjeg djelovanja u Crkvi i životu te nastavak njegove očinske brige i njegovog trajnog milosnog djelovanja za naše prosvjetljenje i vječnu slavu. Božja dobrota je velika i uvijek s nama te snažno djeluje u životu Crkve, Kristovom mističnom Tijelu. To nam svjedoči odaziv u duhovni stalež ovih mladića i govori liturgijski čin podjele svetog reda đakonata“, poručio je mons. Zgrablić.

Prema Katekizmu Katoličke Crkve, „đakoni na osobiti način sudjeluju u Kristovom poslanju i milosti“, a „sakrament reda suobličuje ih s Kristom koji je postao đakon, tj. poslužitelj svih“. „Dužnost đakona je pomagati biskupu i prezbiterima u slavljenju božanskih otajstava, osobito euharistije, dijeliti euharistiju, prisustvovati ženidbi i blagoslivljati je, naviještati evanđelje i propovijedati, voditi sprovode i posvetiti se različitim službama kršćanske ljubavi“, naveo je nadbiskup zadaće đakona prema KKC-u.

„Sakrament Svetog reda utemeljio je Isus Krist kako bi po onima koje on izabire i šalje, do kraja vremena nastavio svoje poslanje u svijetu. Sakrament svetog reda đakonata usmjeren je k dobru drugih, k spasenju drugih, za razliku od sakramenata kršćanske inicijacije – krštenja, potvrde i euharistije, koji su usmjereni na osobno posvećenje“, naglasio je mons. Zgrablić, u zahvalnosti Bogu što je te mladiće Gospodin pozvao i postavio da u Kristovo ime hrane narod Božji i ovaj svijet riječju i milošću Božjom.

„Riječ Božja u čiju službu se stavljate po svetom redu đakonata, dragocjeno je sjeme koje u sebi nosi Kraljevstvo Božje. Kao dobri radnici na njivi Gospodnjoj, znajte ponajprije tu Riječ čuvati, cijeniti i voljeti kao najveće bogatstvo za koje se isplati sve uložiti. Svakog dana, poput Marije, pohranjujte Riječ Božju u svoje srce i o njoj trajno razmišljajte, kako bi vas ona u svemu vodila i u vama donosila obilan rod. Neka vam Marijin savjet koji je rekla poslužiteljima na svadbi u Kani, ‘Što god vam rekne, učinite’, bude poticaj da, poslušni Božjoj riječi, budete posrednici čuda Isusove pretvorbe ljudske naravi u božansku nadnarav, kako bi se svadba koju Gospodin priređuje svojoj zaručnici Crkvi, nastavila u vječnoj radosti“, rekao je mons. Zgrablić u obraćanju đakonima.

Đakonska služba obilježena je i službom oltara. To ne znači samo priprema  potrebnoga za euharistijski stol, čitanje evanđelja i dijeljenje svete pričesti, rekao je nadbiskup. „U euharistijsku žrtvu i mi moramo unijeti cijeloga sebe. To je mjesto gdje se Krist i danas žrtvuje i ponazočuje na sakramentalan način, darujući nam svoju cjelovitu, beskrajnu ljubav“, rekao je predvoditelj slavlja, poželjevši da im i u tome uzor bude Marija koja je, prema riječima jednog teologa, prva mogla izgovoriti pod križem riječi: „Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje“.

„To je mogla izgovoriti jer je bila najdublje povezana s Isusom. Ona je povjerovala Božjoj riječi i tada, snagom Duha, začela novi život, Riječ koja je Tijelom postala i nastanila se među nama. Ona je pod svojim srcem nosila Riječ, Tijelo Kristovo i rodila u Betlehemu. Ona je svojim mlijekom hranila Isusa. Ona je sve događaje iz Isusova života pratila i pohranjivala u svoje srce. S Isusom je uzdignuta k Bogu i proslavljena u nebu. Tako sjedinjena s Isusom, za nas se prikazuje i nama postaje uzor i pomoć“, rekao je nadbiskup. U duhu poticaja Benedikta XVI. na jednom đakonskom ređenju, nadbiskup je rekao kako se đakoni, za biti dostojnim poslužiteljima, intenzivno trebaju hraniti euharistijom: „Približavajući se oltaru, vašoj svakodnevnoj školi svetosti, približavate se Isusu, na način da poprimate njegove osjećaje, da obnavljate njegovu žrtvu na križu. Tu ćete otkrivati sve veće bogatstvo i nježnost ljubavi božanskog Učitelja, koji vas poziva na još intimnije prijateljstvo s Njime. Ako ga ponizno slušate i vjerno slijedite, naučit ćete sprovoditi u životu i u pastoralnom poslanju njegovu ljubav i njegov žar za spasenje duša“. Okrijepljeni Riječju Božjom i euharistijom, đakoni će biti „osnaženi i prikladni za službu služenja u Crkvi koje se očituje u mnogim oblicima dijeljenja sebe, svoga vremena, svoga prijateljstva s Bogom, svoje raspoloživosti, razumijevanja, strpljivosti i materijalnih dobara“, rekao je nadbiskup. Roditeljima ređenika  poželio je da im „život i prijateljstvo s Bogom i djelovanje njihovih sinova u službi Bogu i Crkvi bude na trajnu radost i blagoslov“.

Na početku mise, nadbiskup Zgrablić i don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime, otkrili su zastor sa Škrinje sv. Šime kojemu su nadbiskup, đakoni i svećenici na kraju mise iskazali čašćenje prolaskom ispred Škrinje. Prvotno je crkva sv. Šime bila posvećena sv. Stjepanu prvomučeniku koji je bio jedan od sedmorice đakona u počecima Crkve. „Sv. Šimun čitav život služio je Bogu u Hramu. Prosvijetljen svetim tekstovima i otvorenošću Duhu Svetom, sv. Šimun primio je veliku milost po kojoj je u malom djetetu prepoznao Isusa, kojeg je Bog poslao među nas za prosvjetljenje čovjeka. Potaknuti i vođeni Duhom Svetim, poput sv. Šimuna, naši su ređenici prepoznali duhovni poziv kojim ih Gospodin zove da najprije budu s njim, njegovi prijatelji, a zatim kako ih šalje da propovijedaju Radosnu vijest spasenja svemu stvorenju. On ih milošću Svetog reda obdaruje snagom da otklanjaju zlo koje udaljuje čovjeka od Boga i njegove vječne ljubavi“, rekao je mons. Zgrablić, u zahvalnosti Bogu za veliku milost đakona Antonija, Rudija i Tina, koji su, nakon dugogodišnjih priprema, molitve, promišljanja i odluka, uvedeni u službu đakona.

U ime đakona, zahvalnu riječ na kraju mise izrekao je đakon Tin Vidov. „Naša najveća zahvala ponajprije ide Bogu. Hvala Mu na daru života i na daru poziva, što nas je odredio za svoju službu i dao nam snage da prebrodimo sve nevolje i teškoće koje su nas pratile na našem dosadašnjem putu te smo mogli doći i do ovoga trenutka. Nadamo se da će nas i dalje nastaviti pratiti i davati nam snage kako bismo uvijek tražili njegovu volju i ostali mu vjerni“, rekao je Vidov, podsjetivši na riječ apostola Pavla da „Bog uvijek na dobro surađuje s onima koji ga ljube, koji su odlukom njegovom pozvani, jer koje pozva te i opravda, koje opravda te i proslavi“.

Vidov je zahvalio i njihovim roditeljima „koji su se uskladili s Božjim planom“ te im podarili život, odgojili ih u vjeri, spremno prihvatili njihovu odluku da pođu za Bogom i bodrili ih na njihovom putu. Zahvalio je i nadbiskupima koji su u njima prepoznali klicu Božjega poziva: zadarskom nadbiskupu u miru Želimiru Puljiću koji ih je primio kao kandidate za svete redove i nadbiskupu ordinariju Zgrabliću po čijim su rukama primili sveti red đakonata. „Hvala i svim svećenicima, redovnicima i redovnicama koji su nas pratili i koji nas nastavljaju pratiti na našem putu. Hvala svim profesorima i poglavarima koji su bili uz nas kroz pet godina formacije i pokušali nas uvesti u otajstvo kojem smo postali služitelji“, rekao je Vidov.

U  misi su sudjelovali obitelji, rodbina, kolege bogoslovi, župljani iz njihovih rodnih župa Nina i Kali te vjernici iz cijele Zadarske nadbiskupije, u zahvalnosti, molitvi i radosti za dar budućih svećenika. Nadbiskup Zgrablić čestitao je đakonima u osobno i u ime klera Zadarske nadbiskupije, rekavši da su postali dio svećeničke obitelji te ih s ljubavlju i rado  primaju u svoje bratsko zajedništvo. Nadbiskup je čestitao roditeljima i „svima koji su toliko dobra ugradili u njihov život. Neka Gospodin prati đakone svojim blagoslovom, svojom radošću i svojim milostima, da mu radosno služe i već budu dionici slave koju nam Gospodin u vječnosti i punini poklanja“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Pjevanje na misi predvodio je Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo Žana Morovića i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića.

Ines Grbić

O temi ‘Lectio Divina – cjeloviti prikaz meditativnog čitanja Svetog Pisma’, na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u srijedu, 8. studenog, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru izlagao je o. Jeronim Marin, OSB, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu i opat predsjednik Slavenske benediktinske kongregacije sv. Vojtjeha – Adalberta.

Tim izlaganjem na toj svećeničkoj rekolekciji počeo je ciklus predavanja o temi ‘Lectio Divina’ čiji će se aspekti sustavno razmatrati i na sljedećim rekolekcijama u Godini molitve, prema dogovoru zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića i nadbiskupijskog Povjerenstva za trajnu formaciju svećenika i osoba posvećenog života, a prigodno u pripremi za Svetu Godinu jubileja.

Lectio Divina određuje se kao drevna, monaška molitva. Naziva se i benediktinskom molitvom koja se u proteklom razdoblju dugo nije spominjala. Bila je sačuvana jedino unutar samostanskih zidina, a sad je opet aktualna. Ponovno ju je otkrio Drugi vatikanski koncil koji je izdao i dogmatsku konstituciju ‘Dei Verbum’ o božanskoj Objavi. Na Lectio Divina osobito je ukazao i papa Benedikt XVI. svojom postsinodalnom apostolskom pobudnicom Verbum Domini – Riječ Gospodnja.

Prior Marin predstavio je povijesni razvoj te prokušane svetopisamske molitvene prakse, što o njoj kažu crkveni dokumenti te je i iz vlastitog iskustva realno opisao osjećaje koje osoba doživljava u susretu s Božjom riječju i dok čita Sveto Pismo.

„Crkveno učiteljstvo u svojim dokumentima kaže da je temelj svake autentične duhovnosti Sveto Pismo. Mora krenuti od Svetog Pisma, mora živjeti u stalnom odnosu s Božjom riječi. Dei Verbum potiče vjernike da često čitaju božanska pisma, da pobožnim čitanjem rado pristupaju svetom tekstu i da čitanje Svetog Pisma prati molitva, da to postane razgovor između Boga i čovjeka. Lectio Divina je dobar mogući odgovor na potrebe današnjeg čovjeka – da čovjek ima Boga s kojim može ući u dijalog! To je poanta.

U pobudnici Verbum Domini kaže se da sve kreće i usmjerava, polazi i vodi prema želji da se dogodi dijalog između Boga i čovjeka i da se događa na temeljima Svetog Pisma. Da u potrazi za odgovorima i traženju svoga sugovornika, koji je naš Gospodin, krenemo od Svetog Pisma“, istaknuo je o. Jeronim, upozorivši da čovjek današnjice „ne nalazi baš čvrstu vjeru pred stavom: Bog mi govori, Bog mi želi govoriti u mojoj svakodnevnici. Bog mi želi ponuditi odgovore na moja svakodnevna pitanja, na moje probleme, čežnje, strahove, što god nosim u sebi“.

„Lectio Divina doslovno znači ‘božansko čitanje’ i bila je praksa za monahe koji često nisu znali čak ni čitati. U početku je to bilo učenje napamet psalama, biblijskih knjiga. Ponavljajući ih, monasi su natapali svoje srce Božjom riječju“, rekao je o. Jeronim.

Živimo u vremenu kad je trend koristiti stare stvari, ljude privlače drevne, tradicionalne stvarnosti, no Lectio Divina nije dio toga trenda, istaknuo je predavač. Njeno značenje, a najbolje je obavljati je nad tekstovima svakodnevne liturgije, puno je dublje.

1. Bonaventura Duda piše da je „Lectio Divina božanska u dvostrukom smislu: po izvoru i po dodiru. Od Boga proistječe i čitatelja pobožanstvenjuje“.

„Cilj, zadatak, smisao, svrha Lectio Divina je dovesti osobu pred Gospodina i uvesti osobu u dijalog s Božjom riječju. Naglasak u Lectio Divina je na ‘biti’ – biti u odnosu, biti s Riječi. To ‘biti’ je teška riječ za sve nas, za ljude općenito –  biti u odnosu. Staviti naglasak na biti, ne na činiti.

To je teško za svećenike, za ljude koji žive u obiteljima, jednostavno biti jedni s drugima; biti u obiteljima, biti s djecom od strane roditelja. Puno lakše je nešto činiti. Nije lako biti“, izrazio je o. Jeronim razumijevanje za životno iskustvo mnogih, poručivši: „A naglasak u Lectio Divina je na jednostavno molitveno biti s Gospodinom. To se želi ostvariti“.

Koraci Lectio Divina, molitvenog razmatranja Svetog Pisma

Sistematizaciju prakse Lectio Divina u četiri koraka prvi je odredio kartuzijanac Guigo u 12. stoljeću. Tada je Guigo u pismu kolegi kartuzijancu opisao četiri točke te metode: čitanje (Lectio), razmatranje (Meditatio), molitva (Oratio) i kontemplacija, koju je „najbolje prevesti biti pred Gospodinom“, rekao je prior.

O. Jeronim ističe da je najvažniji korak ulazak u molitvu, koji se čini prije četiri koraka i početka Lectio Divina. „Ako želimo dobre plodove našeg molitvenog čitanja, najbolji je polagani ulazak u Lectio Divina“, istaknuo je o. Jeronim. Upozorio je da osobu prevari želja i osjećaj kad u brzini, naglo prione uz biblijski tekst, misleći da će nam Božja riječ odmah uzvratiti onim što bismo htjeli i kako bismo mi željeli. Polaganom, sabranom ulasku u molitvu će pomoći i ako osoba ima vrijeme i prostor za svoju redovitu molitvu.

U prvom koraku, čitanju, razmatra se što kaže biblijski tekst u sebi. „Da u našem traženju Boga i istine krenemo od Boga, od njegove riječi, od onoga objektivnoga što je u Bogu i što je iz njega došlo pred nas. Da se ispraznimo od onoga što mi nosimo i što mi mislimo, od naših rješenja, od naših odgovora koje dosada imamo. Da se možemo otvoriti novome. Da možemo ostaviti po strani svoje misli, svoje odgovore, svoje načine rješavanja i krenuti od onoga što nam Bog nudi. To je naše spuštanje u Riječ Božju i bavljenje tom Riječju takva kakva jest“, opisao je o. Jeronim, rekavši da i u odnosu osobe sa Svetim Pismom treba prihvatiti ono što nam se, na prvu, čini odbojnim, „kao što je potrebno prihvatiti ludost, skandal križa“.

„Treba biti spreman na sablazan Svetog Pisma koje nam je često daleko, nerazumljivo, nedokučivo, nelogično, neshvatljivo. U konačnici, neki put nam ništa ne nudi za hranu. Za mnoge je to jedna od najvećih poteškoća u čitanju Svetog Pisma – što ćemo doći pred njega, stajati pred njim i pokušati iz njega nešto izvući, ali puno toga neće se dogoditi. Treba izdržati skandal Riječi Božje, ponekad i njenu šutnju“, poručio je prior Marin, rekavši da je u prvom koraku,  čitanju, naglasak na traženju.

„Pažljivo čitamo tekst, od riječi do riječi. Zato je važno polako ući u Lectio Divina, da bismo bili sabrani. Nama koji svakodnevno imamo u ruci Sveto Pismo veliki problem je što ga poznajemo, što znamo tu riječ. Već smo je toliko puta pročitali, toliko puta smo o njoj govorili. Zar još uvijek, zar mi opet može nešto novo reći, zar ću otkriti nešto novo? Redovito ćemo naći nešto novo“, poručio je o. Jeronim. Preporuča da osoba tekst pročita i drugi, treći put, ako je u prvom polaganom i pažljivom čitanju ništa nije dotaknulo.

„Ako ti ništa ‘ne zapne’ za srce prvi put, čitaj tekst i drugi put. Ako se ni drugi put ne dogodi, pročitaj ga i treći. Nikad mi se nije dogodilo da treći put ne bih našao nešto u tekstu. Nekad se čovjek iznenadi kako je moguće da ovo nisam prije vidio, kako je moguće da mi je ovo dosad promicalo, ovaj detalj“, naglasio je o. Jeronim.

U drugom koraku, razmatranju, počinju pitanja. „Razmatranje nas dovodi da pročitano usvojimo, uspoređujući to sa sobom. Tu se otvara knjiga života. S jedne strane, osoba promatra sliku koja je ponuđena u Svetom Pismu, a s druge strane, čovjek promatra svoj život, ono što živi, što prolaze on i njegova zajednica, župa kojoj želi govoriti. Osoba ih stavlja jedno pored drugoga. Želi vidjeti sličnosti, otkriti poveznice, rasvijetliti jednu sliku detaljima iz druge“, rekao je o. Jeronim.

„U prvom koraku naglasak je na našim osjetilima – želimo čuti, vidjeti riječ. U drugom koraku naglasak je na našem umu koji pokušava naći, traži odgovore. U trećem koraku u igru ulazi srce, čežnja. Iz toga što sam vidio, upoznao u tekstu, pitam se, što ja sad želim od Gospodina? Čega se bojim, čega me strah? Što želim moliti od njega? Ući u dijalog s Gospodinom, s obzirom na ono što se u tom tekstu u meni pokrenulo. Sada srce dobiva trenutak da se izrazi“, rekao je prior Marin.

Za četvrti korak, kontemplaciju, najmanje je opisa što bi to trebalo biti. „Katekizam Katoličke Crkve kaže da je kontemplacija, odnosno unutarnja molitva šutnja, znak svijeta koji dolazi ili govor šutljive ljubavi“, rekao je predavač, preporučivši da se čita dio KKC-a koji govori o molitvi.

Lectio Divina povezuje i sjedinjuje ljudsku i božansku dimenziju

Prior je citirao i fra Marija Cifraka: „U Lectio Divina naglašavaju se poštivanje dviju dimenzija Pisma: da je ono Božja i ljudska riječ. Ta metoda pokušava uspostaviti jedinstvo vjere i života, egzistencije i molitve, ljudskog i duhovnog, izvanjskog i nutarnjeg“.

„Lectio Divina ima snažnu moć sjedinjavanja, ujedinjavanja, povezivanja. Ona želi povezati ljudsko s božanskim, ući u dijalog s Bogom. Srce i um, tijelo i duša – sve to je dio te molitve. Lectio Divina sve to želi povezati“, poručio je o. Jeronim, istaknuvši da je u našem vremenu mnogih podijeljenosti, već od pojedinca u njemu samome, Lectio Divina „pogođena i daje dobar odgovor na potrebe ovoga vremena“.

Uz citat Hans Urs von Balthasara: „Nebeske ljestve kontemplacije započinju riječima Pisma. Kao što u razmatranju ne možemo iza sebe ostaviti Isusovo čovještvo, tako ne možemo ostaviti ni njegovu ljudsku riječ. U čovještvu nalazimo Boga, u osjetima duha“, prior je istaknuo da je lijepa misao „što nikad ne ostavljamo Isusovo čovještvo iza sebe, ni u jednom trenutku – ni u najvećoj ni u najdubljoj kontemplaciji. I kad stojimo pred Presvetim sakramentom i promatramo njegovo tijelo ili kad stojimo pred njegovom riječju – mi se nikad ne udaljujemo od te riječi. Ne možemo se udaljiti, ako poštujemo princip da se Riječ utjelovila. S druge strane, ono što cijelo vrijeme prožima molitvu, molitva nas stalno potiče i vuče, nosi prema onome što je iznad, što je gore, prema duhovnome, prema duševnom. Lectio Divina stalno povezuje te dvije stvarnosti.

Zato mislim da je važna, jer to se u Lectio Divini može živjeti, može vježbati, to je potrebno današnjem čovjeku! U fragmentiranosti našeg života, čovjeka koji živi rascjepkanost svoje nutrine, svega što mu donosi dan, u Lectio Divina ljudima se može ponuditi način prepustiti se riječi, promatrati je, ‘žvakati’, pokušati izvući slatkoću i sokove iz nje, hraniti se, piti; pustiti da nas Božja riječ vodi i dovede u Božju prisutnost. To će nas također dovesti bliže samima sebi, bliže Bogu, bliže zajednici s kojom živimo, bliže onima kojima smo poslani“, poručio je o. Jeronim.

Metoda Lectio Divina ima dugu povijest, neki kažu već u Starom zavjetu. Psalam 119 može se uzeti kao jedan Lectio Divina nad Riječju Božjom, rekao je predavač. U kršćanskoj tradiciji Lectio Divina počinje s Origenom čije iskustvo, pristup i način preuzima sv. Ambrozije; prenosi se na sv. Augustina i širi polako kroz Zapad, živeći u monaškoj tradiciji, u samostanima, kao vrlo jednostavna molitva.

„Sistematizacija te molitve javlja se u 12. st. s kartuzijancem Guigom, no ta je metoda brzo potisnuta. Javljaju se isusovci, pa razdoblje kad se naglasak stavlja na emocije, pobožnost koje diraju i pokreću srce. Nakon Srednjeg vijeka, u modernom vremenu, Lectio Divine nema u uporabi. Ponovno će je otkriti Drugi vatikanski koncil u želji da se potakne vjernike da se druže s riječju Božjom, da je ponovno otkriju za svoj život“, rekao je o. Jeronim, citirajući misao iz pobudnice Verbum Domini: „Čovjek je stvoren po riječi i živi u njoj. On ne može razumjeti samoga sebe ako se ne otvori tom dijalogu. Riječju u dijalogu s Bogom shvaćamo sami sebe i nalazimo odgovor na najdublja pitanja koja su u našem srcu. Riječ Božja doista se ne suprotstavlja čovjeku, ne suzbija njegove autentične želje. Naprotiv, osvjetljava ih, pročišćava i dovodi do ispunjenja. U naše vrijeme, nažalost, raširila se ideja, posebno na Zapadu, kako je Bog stran životu i problemima čovjeka. Štoviše, da njegova nazočnost može biti prijetnja čovjekovoj autonomiji“.

„Kao nijedan drugi Papa, Benedikt XVI. pridonio je da se Lectio Divina, taj način čitanja i pristup Svetom Pismu, ponovno stavi u prvi plan. U dosta dokumenata spominje se Lectio Divina“, istaknuo je o. Jeronim. Preporuča se svećenicima u Direktoriju za službu i život prezbitera gdje se kaže kako je nužno da u molitvenom životu prezbitera nikad ne budu izostavljeni euharistija, ispovijed, Časoslov i Lectio Divina. Upute su dane i u Homiletskom direktoriju Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata i u pobudnici ‘Radost evanđelja’ pape Franje, osobito u kontekstu pripreme homilije.

„U jednom nagovoru uz molitvu Anđeo Gospodnji, papa Benedikt XVI. je 2005. rekao: ‘Crkva ne živi od sebe same, nego od Evanđelja i u Evanđelju uvijek traži smjerokaz na svom putu. Koncilska konstitucija Dei Verbum dala je snažan poticaj vrednovanju Riječi Božje, iz čega je proizašla duboka obnova života crkvene zajednice, osobito u propovijedanju, katehezi, teologiji, duhovnosti, ekumenskim odnosima. Doista, upravo Riječ Božja, djelovanje Duha Svetoga, vodi vjernike prema punini istine. Među mnogostrukim plodovima toga biblijskog proljeća, rado spominjem širenje drevne prakse nazvane Lectio Divina, tj. duhovno čitanje Svetog Pisma’“, istaknuo je prior Jeronim Marin.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Spomendan bl. Serafina Glasnovića Kodića, prvog janjevačkog blaženika podrijetlom, svečano je proslavljen u nedjelju, 5. studenog u župnoj crkvi sv. Nikole biskupa u Kistanjama, večernjim misnim slavljem koje je predvodio don Mladen Protić, župnik Rodaljica, Korlata i Popovića.

Kistanje nastanjuju Janjevci, a mučenik fra Serafin je rodom Janjevac (Janjevo, 25. travnja 1893. – Lješ, 11. svibnja 1947.). Nakon mise, vjernici su počastili moći bl. Serafina koje su Janjevci iz Kistanja dobili 2016. na slavlju Glasnovićeve beatifikacije u Skadru. Relikvijar u kojem su moći predstavlja spojeni sklop zvonika župne crkve u Kistanjama i Janjevu koja Janjevcima puno znači kao mjesto podrijetla te najstarije hrvatske dijaspore.

Tumačeći navješteno Evanđelje, don Mladen je rekao da se Isus obratio izravnim govorom o pismoznancima, ne govoreći u prispodobi. Upozorio je narod da se ne ugledaju u njihova djela, što se nastavlja na starozavjetno čitanje iz Knjige proroka Malahije, u kojem je Bog upozorio ondašnje svećenike da su skrenuli s pravog puta, učinili da se mnogi spotiču o Zakon i raskinuli su Levijev savez. Zato će ih stići kazna i prezir naroda.

„Isus također opominje svoje suvremenike, farizeje i pismoznance koji su zasjeli na stolicu Mojsija koji je bio vođa, pastir i učitelj Izraelskog naroda jer ih je izveo iz egipatskog ropstva i proveo kroz pustinju. Na putu prema Obećanoj zemlji dao im je zakon, deset Božjih zapovijedi na koje su pismoznanci i farizeji dodali još 603 zapovijedi, zabrane te su Izraelci trebali obdržavati 613 propisa. Isus kaže da su pismoznanci i farizeji ljude opteretili teškim bremenom, teretom, a sami ni prstom nisu pomaknuli. Odnosno, farizeji i pismoznanci obdržavali su zakon obredno, izvanjski, da ih drugi vide i hvale, da ih pozdravljaju na trgovima, daju im prva mjesta u sinagogama i na gozbama. Voljeli su da ih ljudi zovu učiteljem, jer se s Mojsijeve stolice poučavalo ljude kako treba živjeti i ponašati se. No, bili su licemjeri jer nisu radili ono što su drugima govorili da rade. Druge su upozoravali, korili, a sami nisu opsluživali što su trebali opsluživati“, upozorio je don Mladen. Istaknuo je prvenstvo unutarnjeg služenja na koje Bog poziva: na duh služenja u ljubavi i milosrđe.

„Isus ne želi izvanjsko opsluživanje zakona, nego unutarnje, da se djela čine iz ljubavi. Ako mi ne izgaramo i nemamo žar u sebi, kako ćemo učiniti da drugi gore i kako ćemo drugima prenijeti žar“, potaknuo je don Mladen, rekavši da ta Božja riječ poziva i današnje pastire naroda, svećenike i biskupe, da doista žive Božji zakon i vrše Božju volju, da bi riječ koju kazuju imala snagu.

„Kad živimo ono što govorimo, autentični smo i imamo snagu druge poticati na promjenu. Kad smo autentični, preko našeg propovijedanja i primjerom našeg života mogu se mijenjati tuđa srca i oblikovati po Božjoj volji“, poručio je don Mladen. Podsjetio je na Isusovu riječ učenicima i mnoštvu da se ne ugledaju u djela pismoznanaca, ali da ih slušaju što govore, što znači da ne odobravaju i ne čine grijeh kojega čine starješine.

„Ako smo kristoliki, tada živimo ljubav Božju i riječ Božju koju treba izvršavati do kraja, ako treba i do smrti na križu, poput Isusa. Tada je naša riječ u Božjoj snazi sposobna činiti čuda, mijenjati ljudska srca i spašavati duše. A to je naše glavno poslanje. Svi krštenici dio su općeg Kristovog svećeništva pa se Isusova riječ ne odnosi samo na pastire naroda, nego na sve kršćane. Svi smo pozvani živjeti evanđelje svojim životom, svojim djelima. Jer, ako ne živimo to što govorimo, neće nas nitko ozbiljno shvaćati i tada smo licemjeri“, upozorio je don Mladen, naglasivši da Bog kršćane poziva na autentičnost, da budu sol zemlje i svjetlo svijeta.

„Blaženi fra Serafin uzor je pastira i vođe kojega treba slijediti, jer on je svojim životom zaista i potvrđivao ono što je govorio i naučavao. Borio se za istinu i pravdu i ustrajao je u vjeri do kraja, do mučeničke smrti. Položio je svoj život i da zaštiti svoju braću, u vjernosti Isusu Kristu“, poručio je don Mladen.

Na toj misi don Mladen se spomenuo i prve godišnjice svoga đakonskog ređenja koje je bilo upravo u Kistanjama, 5. studenoga 2022. godine.

Završetak trodnevne duhovne pripreme za proslavu janjevačkog zaštitnika Glasnovića, misu na uočnicu blagdana, u subotu, 4. studenog, predvodio je don Mario Karadakić, vicekancelar Zadarske nadbiskupije, Janjevac podrijetlom iz Kistanja koji je s don Mladenom Protićem bio zaređen za đakona prije godinu dana. Nakon te subotnje mise, do blagdanske nedjelje ujutro u 7,30 sati, u crkvi Gospe od Zdravlja u Kistanjama bilo je cjelonoćno klanjanje.

Don Ivan Perković, župnik Kistanja, podsjetio je na tešku povijest Janjevaca; ove godine je 720 godina od prvog pisanog spomena Janjeva. U njihovim trpljenjima, janjevački mučenici i blaženici svijetle im kao uzori, kao što im je znak utjehe, osnaženosti i ohrabrenja u teškom vremenu 1990.-ih godina bilo dovoljno vidjeti da je upaljeno svjetlo u njihovoj župnoj crkvi sv. Nikole u Janjevu, gdje sada živi oko 120 hrvatskih katolika.

Uz fra Serafina, Janjevci imaju još jednog janjevačkog mučenika, Slugu Božjega fra Alojzija Palića (1878.-1913.), kojeg su ubili crnogorski vojnici jer se bio suprotstavio nasilnom pokrštavanju muslimana od strane pravoslavaca i nije pristao prijeći u pravoslavnu Crkvu.

Početak molitve za proglašenje blaženima franjevačkih Janjevaca Kodića i Palića počeo je upravo u Kistanjama 2004. godine. Tim povodom, misno slavlje 7. ožujka 2005. u kripti tada gradnjom započete nove župne crkve Sv. Nikole u Kistanjama predvodio je tadašnji zadarski nadbiskup Ivan Prenđa. U zajedništvu s dvadeset janjevačkih svećenika, mons. Prenđa blagoslovio je tada prvu sliku koja prikazuje franjevačke mučenike s Letničkom Gospom, autora Drage Glasnovića koji je rođak fra Serafina. Na toj velikoj slici koja se sada nalazi u župnoj crkvi Sv. Nikole, fra Alojzije prima krunicu od Majke Božje, a fra Serafin joj poklanja janjevačku crkvu. U kistanjskoj župnoj crkvi nalazi se i velika slika (1,70 m x 1,40 m), portret bl. fra Serafina, autora akademskog slikara Ivice Jurčevića iz Tomislavgrada, koju je 2017. blagoslovio tadašnji zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

Ivan, redovničkog imena fra Serafin, rođen je u obitelji Gašpara i Antonije rođ. Rodić. Sa 16 godina ušao je u Red manje braće. Svečane zavjete položio je 1915., a te je godine, 30. lipnja, zaređen i za svećenika. Teološki studij počeo je na Franjevačkoj teologiji u Skadru u Albaniji, a nastavio ga je u Grazu u Austriji. Poslije Prvog svjetskog rata ostao je u Albaniji. Bio je ekonom i definitor u svojoj franjevačkoj provinciji i župnik u župama Dushman, Shale, Prekal, Bushkash, Vukel i na kraju u Lješu.

Zbog lažne optužbe i odbijanja da lažno optuži svoju braću franjevce, nakon jednog provincijskog sastanka bio je uhićen i okrutno mučen. Prema svjedočanstvu njegove rođakinje Ivanke Kodić, fra Serafin je bio kamenovan. Od posljedica mučenja, nakon nekoliko dana, 11. svibnja 1947., preminuo je u franjevačkom samostanu u Lješu, u Albaniji, koji je već tada bio pretvoren u bolnicu. Nakon 46 godina, njegovi posmrtni ostaci pokopani su u novoj franjevačkoj crkvi Navještenja BDM u Lješu gdje je pastoralno djelovao nekoliko godina. Postupak za proglašenje fra Serafina blaženim počeo je 10. studenog 2002. u Skadarskoj biskupiji. Blaženim je proglašen 5. studenoga 2016. u Skadru, s još 37 mučenika koji su ubijeni u Albaniji za vrijeme komunističkog režima od 1945. do 1974., među kojima je bio još jedan Hrvat, don Antun Muzić iz Vrnavokola na Kosovu.

Ines Grbić

Foto: Župa Kistanje

Bogoslovi Zadarske nadbiskupije: Rudi Juras, Antonio Oltran i Tin Vidov, budući ređenici za đakonat Zadarske nadbiskupije, izrekli su Ispovijest vjere u petak, 3. studenog, u kapeli Nadbiskupskog doma u Zadru, pred zadarskim nadbiskupom Milanom Zgrablićem, ususret svom đakonskom ređenju koje će biti u subotu, 11. studenoga, u crkvi sv. Šime u Zadru.

Budućim đakonima nadbiskup Zgrablić uputio je snažnu i ohrabrujuću pastirsku riječ, izražavajući im podršku na putu prema svećeništvu. Izrazio je radost zbog susreta s njima u trenutku kojega nalaže Crkva, a treba ga izvršiti prije nego kandidati prime red đakonata kojeg Crkva stavlja pred njih.

„Ne zaboravite ono što ste kroz toliko godina promišljanja i preispitivanja sebe duboko osjetili u sebi. Nikad ne zaboravite da u vašem životu Bog mora imati primat. Bog je prvi od kojega sve proizlazi. Bog nam daruje život preko naše obitelji, Bog nas poziva u svoju službu, on polaže u naše srce ono što mi želimo, zašto ste vi uopće poželjeli biti svećenici, zašto ste poželjeli otići u sjemenište. To ste poželjeli jer je to iznutra Netko u vama potaknuo. Vi to niste naučili, niste to negdje pročitali, nego ste duboko unutar sebe osjetili želju i poticaj da idete tim putem. Taj poticaj je Gospodin koji čini, koji tako djeluje u našoj duši“, rekao je mons. Zgrablić budućim đakonima, istaknuvši da je uvijek potrebno osluškivati Duh koji govori u nama.

„Da toga Duha slušamo, razlučujemo, da preispitujemo što Gospodin od nas želi i traži. Je li to neki moj hir? Jer, zbog naših ograničenosti, naših slabosti i grijeha, taj glas nekad dovoljno možda ne razumijemo u životu“, izrazio je nadbiskup razumijevanje za ljudsku narav.

No, kroz niz godina studija, promišljanja, kroz sud Crkve koja ih je izabrala i dopustila da mogu pristupiti redu đakonata, učinivši to i na temelju preispitivanja njihovih odgojitelja i ljudi koji ih poznaju i dali su svjedočanstvo, nadbiskup je ohrabrio kandidate da su na pravom putu kamo ih Gospodin zove. Mons. Zgrablić poželio je da bogoslovi sve to prepoznaju u svom životu.

„To je cijeli jedan proces koji nije završen sada, u ovom trenutku, nego ga trebate nastaviti cijelog svog života – slušati Duha Svetoga koji djeluje u vama“, potaknuo je kandidate mons. Zgrablić, naglasivši da su svi vjernici pozvani slušati Duha Svetoga kako je djelatan u nama, u našem životu.

Nadbiskup je poželio da budući đakoni nikad više u svom životu ne posumnjaju da ih Bog zove. „Vi to želite već toliko godina, toliko godina se za to pripremate. Toliko godina ste na to mislili. Da vas Bog ne zove, dao bi vam znak da niste za to.

Zato, nemojte više sumnjati u vaš poziv, da je Bog svoj posebni pogled svrnuo na vas i da je rekao: Želim te, zovem te. Pozivam te da budeš u mojoj službi, da budeš bliže meni. Da živiš sa mnom, da živiš moja otajstva. Želim se tobom poslužiti, tvojim jezikom, tvojim srcem, tvojim rukama, tvojim iskustvima, da Gospodina koji je najveće dobro možemo živjeti, svjedočiti, darivati u tajnama naše vjere, u sakramentima koji se podjeljuju ljudima. Neka vam Gospodin dadne da ustrajete na putu kojeg ste započeli prema vašem pozivu“, poručio je mons. Zgrablić kandidatima.

Nadbiskup je istaknuo i potrebu oslanjanja na snagu i duh Gospodina, a ne na pouzdanje u vlastite snage. „Ne bojte se! Kad čovjek ide u nešto nepoznato, to mu može biti strano, teško, može se bojati, što je prirodno, jer u sebi imamo ljudsku narav. Ali, ne zaboravite da niste pozvani da vi činite nešto oslanjajući se samo na sebe, da činite djela svojim snagama, svojim sposobnostima, svojim znanjem i talentima. Nego, kad djelujemo u Božje ime, tada nam Bog zaista i daje ono što nam je potrebno u određenom trenutku. Potrebna nam je milost, znanje, mudrost od Boga. Ako smo duboko povezani s Gospodinom, ako živimo u Božjoj ljubavi, nema straha živeći naš poziv. Ne bojte se učiniti taj korak i pristupiti Gospodinu, u ono na što vas on poziva i Crkva šalje. Gospodin će vam dati potrebno! Gospodin vas onda i krijepi potrebnim milostima za tu službu i dar“, osnažio je mons. Zgrablić.

Ohrabrio je kandidate i poticajima koje je svojevremeno bio izrekao biskup bl. Miroslavu Bulešiću kad je Bulešić izrazio bojazan pred svoje đakonsko ređenje.

„Biskup je bl. Miroslavu tada rekao: ‘Ne boj se. Imaš sredstva koja ti je Bog dao. Posluži se sredstvima i ne boj se ići dalje u tu službu’. Tri sredstva koja nam Gospodin daruje i kojima se moramo svaki dan služiti su: euharistija, Časoslov i krunica“, naglasio je mons. Zgrablić, pojašnjavajući u čemu se sastoji snaga tih sredstava.

„Prvo sredstvo je euharistija. Euharistija je veliki dar, najveći dar kojeg Gospodin nama daruje, uz kojega smo pozvani intimno živjeti, biti blizu S Gospodinom. Isus je ostavio taj sakrament da trajno bude s nama. U euharistiji nam daje svoju riječ, tu nas hrani svojim otajstvom, da se sve više suobličujemo Isusu. Neka vam euharistija bude najvažnija stvarnost u životu! Ništa nemojte staviti ispred euharistije, nego neka sve u vašem životu bude usmjereno na euharistiju“, potaknuo je mons. Zgrablić, rekavši im da se služe snagom i darom i drugih sakramenata.

„Druga stvarnost je Časoslov. Imate liturgijsku molitvu, molitvu Crkve koju prihvaćate svojim ređenjem kao obvezu koju ćete svaki dan vršiti. Ta obveza je znak važnosti te molitve koju ne smijete zapustiti. Ta molitva je Bogom nadahnuta. Njen sadržaj čine riječi uzete iz Svetog Pisma, iz Psalama. Sadržaj Svetog Pisma najviše se nalazi u Časoslovu. Kad molimo Časoslov, molimo istoga Duha koji je nadahnjivao pisce koji su to pisali. Čitajući, usvajajući te molitve, usvajamo ta iskustva, taj isti Božji duh koji je i njih nadahnjivao. Zato je jako važno da ne zapostavite tu molitvu“, potaknuo je zadarski nadbiskup.

„Treće sredstvo je krunica. Krunica je važna jer krunica je razmatranje otajstava Isusovog života. Razmatramo Isusov život u povezanosti s Marijom koja mu je bila najbliža. Nitko kao Marija nije bio toliko blizak Isusu i nikad mu neće i ne može biti bliži, kao što je bila Marija koja je Isusa začela, rodila, koja je cijeli život bila uz njega i sva otajstva s Isusom je duboko proživjela. Dakle, biti povezan s Marijom. Ona nam je sigurni vodič da hodamo Kristovim putem i da suobličujemo sebe Kristu, što je zadatak svakog kršćanina“, poručio je mons. Zgrablić.

„Euharistija, Časoslov i krunica su najveća snaga i najveće oružje kojim vas Gospodin oprema da se ne trebate ničega bojati, da hrabro idete naprijed u svojoj službi. Ne bojte se! Gospodin će vam dati snage u svakom trenutku u vašem životu. I ne samo da će vam dati snage, nego, Gospodin će vas i ispuniti  mirom i radošću, jer ćete osjetiti da je vaša duša ispunjena i sita; da ste bogati i da vam je Bog darovao posebnu milost u vašem životu. Zato ćete moći Gospodinu zahvaliti“, poručio je nadbiskup Zgrablić budućim ređenicima.

Biografije budućih đakona

Rudi Juras rođen je 1. ožujka 1978. u Zadru, kao drugo dijete od oca Jadrana i majke Karmele rođ. Mujan. U šesnaestoj godini primio je sakramente kršćanske inicijacije u rodnoj župi sv. Lovre u Kalima. Osnovnu školu pohađao je u Kalima i Preku, a u Zadru je završio srednju strukovnu školu. Više godina bio je zaposlen u poduzeću koje se bavi marikulturom. Dolaskom don Josipa Radića za župnika u župi sv. Lovre u Kalima 2005., potaknut njegovim propovijedima, Rudi se počinje dublje zanimati za vjeru i intenzivnije razmišljati o životu i svom životnom zvanju. Ulazi u molitvenu zajednicu Euharistijskog Srca Isusova i Marijina koju je don Josip osnovao u župi Kali. Nakon određenog vremena, u Jurasu sazrijeva odluka o svećeničkom pozivu. Postaje svećenički kandidat i bogoslov Zadarske nadbiskupije. Počekom 2019.,  kao bogoslov Zadarske nadbiskupije, postaje član Javnog vjerničkog društva Omnia Deo. Teološki studij završio je na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu, gdje je diplomirao 2023. godine.

Antonio Oltran rođen je 3. ožujka 1999., kao peto dijete Branka i Nade rođ. Bašić. Kršten je iste godine u rodnoj župi sv. Anselma u Ninu. Po završetku osnovne škole, 2013., upisao je strukovnu školu Vice Vlatkovića u Zadru, kao sjemeništarac u Nadbiskupskom sjemeništu ,,Zmajević“. Nakon položene državne mature, kao bogoslov Zadarske nadbiskupije, upisao je Filozofsko-teološki fakultet u Rijeci. Diplomirao je 2022. godine.

Tin Vidov rođen je 27. svibnja 1996. u Zadru, kao prvo dijete u obitelji Borisa i Elze rođ. Perin. Kršten je iste godine u rodnoj župi sv. Lovre u Kalima. Nakon završene osnovne škole u Kalima i Preku, upisuje Hotelijersko-turističku i ugostiteljsku školu u Zadru te maturira 2015. godine. Kao bogoslov Zadarske nadbiskupije, 2018. upisuje Filozofsko-teološki fakultet u Rijeci, gdje i diplomira u rujnu 2023. godine.

Ines Grbić

Foto: M. Karadakić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je Službu Riječi s odrješenjem za pokojne na Gradskom groblju u Zadru na svetkovinu Svih Svetih u srijedu, 1. studenoga.

„U poslijepodnevnim satima svetkovine Svih Svetih i na Spomen svih vjernih mrtvih, 2. studenog, mislimo na one koji su već prešli u vječnost, ali nisu ušli u puno zajedništvo s Bogom. Oni u nadi, ljubavi i preobrazbi života očekuju ulazak k Bogu u puninu života. Naše im molitve u tome pomažu. Molitva donosi veliku utjehu svakome koji tuguje za dragim pokojnicima. U mističnom tijelu Kristovom, u Božjem narodu, u Crkvi koja moli, a to samo mi, duše vjernika susreću se nadilazeći barijere smrti, mole jedni za druge i ostvaruju u ljubavi razmjenu darova“, rekao je nadbiskup Zgrablić, poručivši: „Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno preobrazili svoj život Kristu, ‘nisu čisti’, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju poslije smrti nastaviti preobrazbu kako bi postigli čistoću, svetost nužnu za ulazak u radost vječnosti. Tu konačnu preobrazbu Crkva naziva Čistilište. U tu molitvu uključujemo sve naše pokojne, sve koji su u Čistilištu, one kojih se nitko ne sjeća i za koje se nitko nema pomoliti“.

Nadbiskup je potaknuo da „naš pogled u ljubav Božju i zajedništvo s pokojnicima koji su s Bogom sjedinjeni u vječnosti i s onima u čistilištu, učvrsti vjeru u vječni život i dadne snage da živimo novu kvalitetu naše egzistencije, dok ne uronimo u puninu Božje miline i svjetlosti“. Podsjetio je pritom na misao Benedikta XVI. da je važno u našem pogledu u Božju ljubav vidjeti „kako život vječni za nas ne označava samo život koji traje zauvijek, nego jednu novu kvalitetu egzistencije koja je potpuno uronjena u Božju ljubav, koja oslobađa od zla i smrti i stavlja u beskonačno zajedništvo sa svom braćom i sestrama koji sudjeluju u istoj ljubavi“.

Rekavši da cvijeće i svijeće jesu lijepi znak ljudske zahvalnosti i poštovanja prema pokojnicima, nadbiskup je istaknuo da „svijeće ni cvijeće do pokojnika ne dopiru. Pozvani smo Bogu uputiti naše molitve i tako se povezati s našim dragima koji su već pristigli na posljednje odredište života. Naše molitve otvaraju nebo gdje su naši pokojnici i u Bogu se povezujemo s onima koji su nam prethodili u životu i vjeri“.

Premda nas zbog naše ljubavi, rodbinske i prijateljske povezanosti s pokojnicima  obuzima tuga i bol, nostalgija za našim dragima, oni „već kušaju radost pripadnosti Božjoj obitelji, kako kaže sv. Pavao, „dioništvo u baštini svih svetih“, rekao je mons. Zgrablić, potaknuvši: „Riječ Božja nas poziva da podignemo oči od zemlje prema nebu, od groba prema suncu, od smrtnosti u život, od umiranja prema uskrsnuću, od raspadanja prema preobrazbi, od čovjeka do Boga, od žalosti prema nadi“.

„S ljubavlju, poštovanjem, zahvalnošću i molitvom prisjećamo se svojih dragih iz obitelji, prijatelja, znanaca i onih koji su nas svojom žrtvom života zadužili. S molitvom se, kao s dobrim prijateljima, povezujemo s onima koji su ušli u puninu vječnoga života, vječno zajedništvo s Bogom. Sv. Ivan apostol nam govori: ‘Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo i jesmo’. Što ćemo otkriti u tom pogledu? Mi smo djeca Božja i iz Očeve ljubavi primamo život. Naš život je dar Boga koji je Život. Bog je onaj koji stvara život – Životvorac. Naš život je plod ljubavi Božje. Grijehom svijeta i našim grijesima otpali smo od ljubavi Božje. No, Bog nije ostavio čovjeka sama, nije nas napustio“, utješio je mons. Zgrablić, podsjetivši na molitvenu riječ: „Bože, divno si čovjeka sazdao, a još ga divnije obnovio“.

„Božja ljubav prema nama doživjela je svoju puninu ne samo u daru našeg života, nego najviše u utjelovljenju, muci, smrti i uskrsnuću Isusa u kojem se dogodilo naše spasenje. U Isusovoj smrti Bog nije dozvolio da njegov ljubljeni Sin u grobu ‘truleži ugleda’, nego je snagom svoje ljubavi stvorio novi život, drugačiji od ovozemaljskog, proslavljeni život, u koji je prvi ušao njegov Sin Isus. To je život uskrsnuća. Taj novi život Bog želi darovati svakome. Mi ga primamo u sakramentu svetog krsta. Po tom činu Crkve mi se nakalemljujemo na Krista uskrsloga kao loza na trs“, rekao je nadbiskup. Vječni život je obilati rod kojeg donosi Kristov život kada ostajemo u Kristu.

Podsjetivši na misao Benedikta XVI.: „Novi život primljen u krštenju nije podložan propadljivosti ili vlasti smrti. Za onoga koji živi u Kristu, smrt je prijelaz iz ovozemaljskog hodočašća u nebesku domovinu, gdje Otac prima svoju djecu“, nadbiskup je rekao da u životima pokojnika koji su nakalemljeni na Krista struji novi život kojeg je Duh Sveti darovao Isusu.

„Život vječni nije samo ono što nas čeka poslije smrti. To je život na kojem mi već imamo udjela u mjeri u kojoj sada suobličujemo svoj život Isusu. Kristovom životu suobličujemo se i srastamo s novim životom kada mislimo i djelujemo onako kako je Krist djelovao, kada Kristove misli postanu naše misli, kada Kristov život postane naš život, kada Kristov način djelovanja postane naš način djelovanja. U taj Kristov život ulazimo napose po sakramentu svetoga krsta, ali i po drugim sakramentima, molitvom u kojoj s Bogom komuniciramo, djelima ljubavi u kojoj sudjelujemo u Bogu koji je izvor svake ljubavi, u prihvaćanju Božjeg Duha da djeluje u našem životu. Onaj koji istinski vjeruje u Isusa nanovo se rađa odozgor, preporađa se u snazi Duha Svetoga. Vječnost je već sada tamo gdje je ljudska duša po milosti sjedinjena s Bogom“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

„Mi sada u nadi gledamo i slavimo ono što sv. Pavao kaže: ‘Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“, a što su naši pokojnici već ostvarili. U svakoj liturgiji u kojoj ispovijedamo vjeru ‘Vjerujem u općinstvo svetih’, ispovijedamo stvarnost koja se izgrađuje na zemlji, ali će se u punini očitovati u vječnosti“, rekao je mons. Zgrablić, u tom kontekstu citirajući sv. Ivana: „Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest“.

Nakon Službe Riječi, nadbiskup Zgrablić je na Gradskom groblju u pratnji nekoliko dijecezanskih svećenika i redovnika pohodio sve grobnice muških i ženskih redovničkih zajednica i grobnicu svećenika Zadarske nadbiskupije. Kod svakog groba mons. Zgrablić je predvodio molitvu za pokoj njihovih duša, poškropio grob blagoslovljenom vodom i položio upaljenu svijeću.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na svetkovinu Svih Svetih u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 1. studenoga, svečano misno slavlje za vrijeme kojega je podijelio i papinski blagoslov s potpunim oprostom, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„U Kristu i njegovim autentičnim svjedocima, svecima, Bog nam postaje blizak. U Kristu možemo otkriti Božje lice, a u svecima autentični odraz njegovog lica“, poručio je nadbiskup Zgrablić, razmatrajući svetost u kontekstu Božjeg plana u čijem je središtu njegov Sin, Isus Krist.

„Bog nam u Isusu pokazuje svoje lice i svoj plan s nama i svijetom. Otajstvo Boga skriveno vjekovima objavilo se u punini u utjelovljenoj Riječi Božjoj. Sv. Pavao kaže da se u Kristu nastanila sva Punina. Gledajući Kristovo lice, promatramo autentično i živo Božje lice, lice koje nam govori, koje možemo slušati, kako bismo došli do punine milosti i istine“, poručio je zadarski nadbiskup, rekavši da se naš autentični kršćanski život, život svetosti, ostvaruje kad Krista i svece slijedimo na putu života.

„Vjera i ljubav svetaca i nas želi zahvatiti i potaknuti na suradnju s Božjom milosti koju primamo, kako bismo zaronili u ocean Božje ljubavi. Ljubav prema Bogu i čovjeku koju su sveci živjeli do kraja, utjelovljena je vjera iz koje raste preobražavajuća snaga našeg života“, naglasio je mons. Zgrablić, rekavši da su sveci kao uzorni kršćani, na razne načine pokazali snažnu i preobražavajuću prisutnost živoga Krista u svom životu.

„Čitava povijest kršćanstva označena je mnogobrojnim svetim muškarcima i ženama koji su svojom vjerom, postojanošću i ljubavlju svjedoci i prenositelji vjere za mnoge generacije, pa i za nas. Utječući se zagovoru svetih i nasljedujući njihovu nepokolebljivu vjeru, ulazeći u zajedništvo s njima, povezujemo se s Kristom, od kojega kao od Izvora i Glave proistječe sva milost života Božjeg naroda“, rekao je nadbiskup, poželjevši da i do nas dođe radosna i spasonosna poruka koju Bog ostvaruje u povijesti.

Božja riječ govori „o velikom Božjem planu po kojem nas je Bog izabrao prije postanka svijeta, da budemo sveti i neporočni pred njim, da budemo dionici blaženstva njegovog života. Naše životne okolnosti se razlikuju, ali ostaje isti Duh, isti poziv na ostvarenje blaženstva, ista preobražavajuća snaga koju nam je Krist darovao da bismo živjeli život punine, život svetosti.

Punina kršćanskog života, svetost, ne sastoji se u tome da činimo izvanredne stvari. Ne moramo nužno podnijeti mučeništvo prolijevanjem krvi poput svetih  Anastazije, Zoila i Krševana, bl. Miroslava Bulešića, Božjih ugodnika Eugena Šutrina, Ive Mašine, Janeza Kranjca, s. Agneze Petroša i tisuća drugih.

Važno je da se svakodnevno sjedinjujemo s Kristom, da srastamo s njime živeći otajstva koja nam je darovao, da usvajamo njegovo držanje, njegov način razmišljanja i djelovanja, njegovo vladanje“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Naglasivši da je „mjera naše vjere i naše svetosti koliko smo, snagom Duha Svetoga, oblikovali naš život po Kristovom životu“, nadbiskup je istaknuo kako je važno da nam vjera preobražava život. „To je i dio Božjeg plana za nas i iz toga plana nitko nije isključen. Sv. Pavao kaže: „Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova“. Kršćanska svetost sastoji se u suobličenju osobnog života Kristovom životu. Bez preobražavajućeg učinka u životu, vjera nam ostaje na površini, na marginama života, lišena dubine i snage koja u sebi nosi najveće, vječno dobro“ poručio je predvoditelj slavlja.

Razmatrajući možemo li svojim snagama odgovoriti pozivu na preobrazbu života i svetosti, nadbiskup je podsjetio na misao pape Franje iz Apostolske pobudnice koju je nedavno objavio na blagdan Sv. Terezije Velike, a posvećena je sv. Tereziji od Djeteta Isusa: „Terezija je sa svoje strane željela istaknuti primat, prvenstvo Božjeg djelovanja; ona nas potiče na potpuno pouzdanje dok razmatramo Kristovu ljubav izlivenu do kraja. U središtu njenog učenja je spoznaja da, budući da nismo u stanju biti sigurni u sebe, ne možemo biti sigurni ni u svoje zasluge. Dakle, nije moguće vjerovati vlastitim naporima ili postignućima. Katekizam je odlučio citirati riječi koje je sv. Terezija uputila Gospodinu: `Pojavit ću se pred tobom praznih ruku`, da bi izrazio da su `sveci uvijek imali živu svijest da su njihove zasluge čista milost`. To uvjerenje rađa radosnom i nježnom zahvalnošću“.

„To nam svjedoči sveta Terezija, ali i svi drugi sveci. Uz Božju pomoć, pozvani smo živjeti i njegovati milosti koje smo primili. A tih milosti, velikih Božjih darova, ima mnogo. Koliko smo milosti primili darom života, darom sakramenata i sudjelovanja u euharistijskom otajstvu, svakom svetom pričešću, ispovijedi, molitvom, svakim djelom ljubavi“, potaknuo je na zahvalnost mons. Zgrablić, naglasivši da korijen našeg kršćanskog života i primljenih milosti raste iz Kristovog uskrsnog otajstva iz kojega primamo Kristov Duh i njegov novi, uskrsli život.

„Izvor svih milosti je u sakramentu krštenja koji nas povezuje s Kristovim uskrsnućem. Iz otajstva Kristovog uskrsnuća i našeg krštenja proizlazi preobrazba koja se zbiva u čovjeku. U sakramentu euharistije taj novi život hrani se i suobličuje Kristu“, rekao je mons. Zgrablić, podsjetivši na riječ apostola Pavla: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist”.

„Nije riječ o nekom Pavlovom mističnom iskustvu, nego o vjeri u preobrazbu koja se dogodila u njegovom životu u susretu s Kristom. Naš život neraskidivo je povezan s Kristovim životom: „Krštenjem smo, dakle, zajedno s njime ukopani u smrt, da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života“, zaključuje sv. Pavao. Bog djeluje svojim Duhom u nama, ali uvijek poštuje našu slobodu; traži da vjerom prihvatimo djelovanje Duha Svetoga i iz dana u dan prihvaćamo Božju volju, kako bismo mogli živjeti u novosti života“, poručio je mons. Zgrablić.

Kako na putu ostvarivanja svetosti naš život, naše razmišljanje, naše djelovanje i naše odluke mogu postati Kristova misao i njegovo djelovanje, nadbiskup je pojasnio u duhu riječi sv. Ivana iz njegove Prve Poslanice: „Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu“.

„Sveci su u punini živjeli ljubav. Oni su znali ljubiti i nasljedovati Krista u svom svakodnevnom životu i u svim okolnostima života. Oni nam svjedoče kako je moguće ići tim putem.

Kršćanski život sastoji se u punini ljubavi, a ljubav je plod Duha kojeg nam Krist daruje kao prvi i najveći dar nakon uskrsnuća. Da bi ljubav, odnosno svetost, u duši rasla i rodila rodom, moramo, poput Blažene Djevice Marije i svih svetih, čuvati Božju riječ, pohranjivati je u svoje srce i u skladu s njom živjeti, s njom usklađivati svoju volju, često sudjelovati u sakramentima, osobito nedjeljnoj i blagdanskoj euharistiji, ustrajno se posvetiti svaki dan molitvi, odricati se naše sebičnosti i grijeha, umirati sebi zbog djelotvorne ljubavi prema bližnjemu, opraštati, ljubiti one koji nam čine zlo. Potrebno je slijediti ‘putokaze’ koje nam je Bog obznanio u Deset zapovijedi i koje nam je zapisao i utisnuo u našu savjest i srce“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Rekavši da smo unatoč našim slabostima, manama, grijesima i ograničenjima, pozvani težiti tako uzvišenome kao što je svetost, nadbiskup je rekao da postoji puno više svetaca od onih čija su imena upisana u kalendaru.

„Slavimo brojno mnoštvo svetih koji slave Gospodina u radosti života u vječnosti, u otajstvu njegove dobrote i djela spasenja, u što smo i mi pozvani ući, u istini i poniznosti našeg srca. Liturgija i nas njima pridružuje. U svetima promatramo mnoštvo kojima ne znamo imena, a među kojima vidimo i naše drage pokojne, osobe koje poznajemo, koji su dio naše obitelji, rodbine i koji su nas zadužili u našem životu. Pridružujući se njima, svetkovina Svih Svetih na osobiti način želi u nama probuditi čežnju za tim životom kojega oni već žive. U tom životu i mi već  ovdje i sada participiramo, na osobiti način kroz liturgijski čin“ rekao je nadbiskup.

„Sveci žive u svakom razdoblju povijesti Crkve. Susrećemo ih u svakom narodu i kulturi, u svakakvim društvenim okolnostima i svim vremenima. Sveci se međusobno razlikuju, ali ostaju „zvijezde na svodu povijesti“, kako ih naziva papa Benedikt XVI. Sveci su nam sigurni putokaz u svim poteškoćama, nevoljama, iskušenjima i tminama života. Sveci su naši prijatelji i zagovornici na nebu“ naglasio je mons. Zgrablić, citirajući nadalje Benedikta XVI.: „U zajedništvu kanoniziranih i nekanoniziranih svetaca koje Crkva živi zahvaljujući Kristu u svim svojim udovima na nebu i na zemlji, mi uživamo njihovu prisutnost i njihovo društvo, gajimo čvrstu nadu da ih možemo nasljedovati na njihovom putu i dijeliti s njima jednom isti život u blaženstvu, vječni život“.

„Podignimo svoj pogled duše k ‘zvijezdama svetosti’. Zagovor Blažene Djevice Marije, zaštitnika Zadarske nadbiskupije, svih znanih i neznanih svetih i brojnih Božjih ugodnika, neka nam pomogne da svakodnevno živimo preobražavajuću snagu koju nam Bog daruje, kako bismo se uspeli na nebeske vrhunce svetosti i vječnosti na koje nas dobri Bog želi uzdići“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na Dušni dan, u četvrtak, 2. studenoga, misu za sve vjerne mrtve, kao i za pokojne biskupe i svećenike Zadarske nadbiskupije, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Mjesec studeni počinje s dva kršćanska duhovna slavlja, sa svetkovinom Svih Svetih i spomendanom svih vjernih mrtvih, a krajem liturgijske godine završava sa svetkovinom Krista Kralja svega stvorenja. Time nas upućuje na dublje promišljanje o kraju ljudskog života na zemlji kojeg prosvjetljuje Krist, Božji Sin, Svjetlo svijeta. U Isusu Kristu i njegovom vazmenom otajstvu budi se naša nada koja, kako kaže sv. Pavao u Poslanici Rimljanima, ‘ne postiđuje’ te se raspiruje naša vjera za koju Poslanica Hebrejima kaže da je ‘već neko imanje onoga čemu se nadamo’. Spomen svih vjernih mrtvih uklapa se u to ozračje našeg promišljanja i molitve“, rekao je mons. Zgrablić.

Podsjetivši da se u toj misi osobito moli za duše biskupa i svećenika Zadarske nadbiskupije, „duhovnih pastira koji su nam prethodili u vjeri“, nadbiskup je uputio molitvu i za sve druge članove klera i suradnika u poslanju Crkve, zahvalivši Bogu za njihov život i rad. „Molimo i za sve pokojne redovnike i redovnice, sve Bogu posvećene osobe. Molimo za duše pokojnih vjeroučitelja koji su nam riječju i svjedočanstvom života prenosili Radosnu vijest. Molimo za duše pokojnih sakristana, zvonara, župnih domaćica i svih suradnika u pastoralu župa i Nadbiskupije. Molimo za sve koji su nam svojim životom ostavili u baštinu blago duhovnog bogatstva svetosti. Bogu zahvaljujemo za svakoga od njih i na svim milostima koje je Bog udijelio Crkvi po njihovoj vjeri, otajstvima koja su dijelili i služenju koje su s ljubavlju obavljali“, naglasio je nadbiskup Zgrablić, zamolivši da ih „do punine zahvati milost Božjeg oproštenja u vječnosti za koje su za ovozemaljskog života bili zatvoreni te oslobođeni od grijeha i rana koje grijesi nanose, uđu u puninu radosti života s Bogom“.

U duhu pročitane Božje riječi koja nas poziva da „usmjerimo misli na ono što Bog izvodi u životu svakoga od nas, kako bismo sa zahvalnošću i poniznošću prihvatili cjelovito Božje djelovanje u našem životu“, mons. Zgrablić je poručio: „Što više budemo otkrivali velika Božja djela u našem svakodnevnom životu, to ćemo više moći Boga ljubiti i njemu služiti s ljubavlju i predanjem. Što više budemo svjesni kako živimo samo od Božje milosti i naše suradnje s njom, to ćemo čvršće graditi ispravan odnos prema Bogu, sebi, bližnjima, svakom čovjeku, svemu što nas okružuje i na što nailazimo u našem životu“.

Potaknuvši da svakodnevno surađujemo s Božjim djelom do punine života u vječnosti, nadbiskup je rekao: „Vjera i nada u vječno zajedništvo s Bogom ne vodi nas u prazninu i razočaranje, smrtnost, besmisao i omogućuje da već posjedujemo ono čemu se nadamo. Vječno zajedništvo s Bogom ne čeka nas samo poslije naše smrti. U vječnom  životu participiramo u nadi po kojoj već sada suobličujemo svoj život s Kristom i njegovim novim životom kojeg je donio na ovaj svijet životom uskrsnuća, životom vječnosti“.

Opravdani smo od naših bezakonja Božjom ljubavlju koja nas je oprala od grijeha u krvi Isusa na križu, rekao je nadbiskup. Po Isusu smo dobili oproštenje, pomirenje i spasenje. U Isusu nam je Božja ljubav darovana bez ikakvih naših zasluga!

„Krist je za nas bezbožnike umro da bismo u Njemu pronašli puninu života, vječno spasenje. Punina života može se pronaći jedino u Bogu koji je izvor života i koji nema početka i kraja. Bog je Život i vječnost. Božja blizina je poput svjetla koje rasvjetljuje istinu, kako bismo mogli vidjeti ono što je ispravno i važno te raspršuje svaku tminu, grijeh i zlo našeg života, donoseći mir duše i sigurnost u naš život“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Isus je naš štit, jer milosrđem i oproštenjem pobjeđuje i našeg najvećeg neprijatelja – grijeh“.

„Naša molitva želi biti molitva psalmiste da živimo u Domu Gospodnjem sve dane svoga života, da uživamo njegovu milinu, da Dom njegov zauvijek gledamo. Kristova proslava sadržana je u logici pšeničnog zrna koje, pavši na zemlju, umire da bi donio obilat rod. Isus, plodno Božje pšenično zrno, prihvaća umiranje, da bi se iz umiranja rodio novi život. Iz tog jednog zrna pšenice, Krista, izrasta kruh za život svijeta, hrana koja siti dušu vječnošću. Njegovo umiranje obilježeno je potpunim predanjem iz ljubavi prema Ocu i svakom čovjeku. Otac i Sin proslavljaju se u daru bezgranične međusobne ljubavi iz koje proizlazi Duh Sveti u koju je zahvaćen čovjek i sve stvorenje“, rekao je nadbiskup, potaknuvši da i mi živimo proces pšeničnog zrna, čime bivamo dionici proslavljenog života Oca i Sina u daru Duha Svetoga.

„Gospodin neka daruje vječni mir, vječnu proslavu našim pokojnim biskupima, svećenicima, redovnicima, redovnicama, svim Bogu posvećenim osobama koje su nastojale živjeti Kristovim životom već ovdje na zemlji. Neka Gospodin primi u raj sve duše u čistilištu“, molio je mons. Zgrablić.

Nakon mise, nadbiskup je predvodio molitvu odrješenja za pokojne kod grobnice zadarskih nadbiskupa u pokrajnjoj lađi katedrale sv. Stošije, gdje su pokopani zadarski nadbiskupi Mate Garković, Marijan Oblak i Ivan Prenđa.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić