S. Blaga Bunčuga izlagala je o temi „Dolazak sestara milosrdnica u Zadar i njihovo djelovanje u Zadarskoj nadbiskupiji“ na kolokviju povodom 150. obljetnice dolaska sestara milosrdnica u Zadar (1874. – 2024.) u subotu, 7. rujna, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru. S. Blaga je opisala okolnosti dolaska sestara u Zadar 1874. i njihovo djelovanje u karizmi Družbe do 1929., zatim djelatnu nazočnost milosrdnica u Zadarskoj nadbiskupiji nakon njihovog odlaska iz Zadra 1929. te povratak sestara u Zadar 1948. i njihovo djelovanje u Zadarskoj nadbiskupiji do danas, poručivši: „Zadnja desetljeća 20. st. su vrijeme velike apostolske živosti samostanske zajednice sv. Vinka Paulskog u Zadarskoj nadbiskupiji“.

U vrijeme dolaska prvih milosrdnica u grad Zadar 1874., Zadar je bio glavni grad Kraljevine Dalmacije u kojem je sjedište imao Dalmatinski sabor, odnosno Visoki zemaljski odbor kao izvršno i upravno tijelo. „Čuvši za dobročinstva sestara sv. Vinka u Hrvatskoj i u BiH, koje su 1845. počele širiti svoju karizmu milosrdne ljubavi i u Hrvatskoj, taj je Odbor odlučio pozvati ih u Dalmaciju, gdje ih još nije bilo. Želio im je povjeriti njegu bolesnika u četiri dalmatinske bolnice – u Zadru, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku. S tim su se složili mjesni biskupi i ravnatelji bolnica“, rekla je s. Blaga. Molbu Odbora od 12. svibnja 1874. poglavarstvo Družbe sa sjedištem u Frankopanskoj ulici u Zagrebu je prihvatilo, pod uvjetom da dolazak sestara u Dalmaciju bude postupan, jer te godine Družba je mogla izdvojiti samo 12 sestara, rekla je s. Blaga.

Odbor je odlučio da sestre dođu najprije u zadarsku bolnicu koja je tada imala najviše bolesnika, 700 godišnje. „Tako su 12 sestara milosrdnica iz Zagreba krenule za Trst, odakle su parobrodom stigle u Zadar 1. rujna 1874. te se s ljubavlju posvećuju bolesnima i nemoćnima u civilnoj bolnici, koja se u to vrijeme nalazila u povijesnoj jezgri grada, u kompleksu obnovljene palače Cedulin, u ulici Jurja Barakovića. Vidljivih tragova te bolnice danas nema“, rekla je s. Blaga. Na spomen-ploči na tom mjestu piše da je tu od 1611. do 1804. bila vojna bolnica, od 1804. do 1887. civilna bolnica, a od 1806. do 1811. Medicinski fakultet.

Djelovanje sestara milosrdnica u Zadru do talijanske vlasti 1923. godine

Prvih dvanaest sestara koje su došle u Zadar su: Klotilda Scamperle, kućna poglavarica, Sabina Nachtigall, Peregrina Skube, Marcela Tominc, Metodija Laurenčić, Simforoza Semene, Ema Krušnik, Blandina Stockl, Emerika Stanonik, Kazimira Praprotnik, Modesta Skerl i Leonarda Želje.

Bunčuga je podsjetila i na zapis povjesničara C. F. Bianchija da je 1632. u Zadru odsjeo sv. Vinko Paulski, kad se kao vrhovni  kapelan francuskih galijaša vraćao iz Albanije. „Spomen na taj događaj čuvala je crkvica iz 1777. na gradskim bedemima pokraj glavnih lučkih vrata, s oltarom za kojim su se služile mise za galijaše. Taj oltar bio je podignut na čast Gospe Žalosne i sv. Vinka. Te crkvice sada nema, ali dolaskom sestara Zadar je opet osjetio nazočnost toga velikana kršćanske ljubavi“, poručila je s. Blaga.

Sestre su radile i živjele u bolnici brinući za tjelesno, duševno i duhovno zdravlje bolesnika. Za organizaciju njihovog bolničkog rada brinula se njihova kućna poglavarica – tu je službu 42 godine obavljala s. Margareta Huber. Kad je ona slavila 50. obljetnicu redovničkih zavjeta, pred bolnicom su je svečano dočekali bolesnici, liječnici i bolničko osoblje te su je posipali cvijećem.

Kada je 27. lipnja 1887. otvorena bolnica u zadarskom predjelu Kolovare, bolesnici i sestre prelaze iz grada na tu lokaciju, gdje se i sada nalazi Opća bolnica Zadar.

Povijesni događaji u Europi početkom 20. st. pogodili su Zadarsku nadbiskupiju, pa i milosrdnice koje su se zatekle u talijanskom dijelu Zadarske nadbiskupije, jer je ona 1922. podijeljena na talijanski dio i područje Kraljevine SHS.

„U to vrijeme za bolesnike su skrbila tek četiri liječnika i tada već 20 sestara, kojima su pomagala dva bolničara i dvije bolničarke. Bio je i bolnički kapelan. Sve sestre stanovale su u bolnici, u upravnom paviljonu. Njihovim radom bili su zadovoljni uprava bolnice i bolesnici“, rekla je s. Blaga. Upravu bolnice 1923. preuzimaju Talijani te se mijenja položaj sestara i osoblja. Ondašnja poglavarica zapisala je da ih se ravnatelj „htio riješiti zbog narodnosti“ te je tražio od Italije da u bolnicu dođu talijanske sestre redovnice.

Trideset hrvatskih sestara 24. travnja 1923. dobivaju otkaz te su svoju službu predale talijanskim sestrama iz Brescie. Zadar su napustile 31. kolovoza 1923., u želji da se vrate „kad Zara postane Zadar“. Slično se dogodilo i sa sestrama koje su u međuvremenu počele djelovati u tri podružnice.

Na molbu Gradskog poglavarstva, tri sestre došle su u Dom staraca 1. rujna 1875., gdje poslužuju potrebne u blizini crkve sv. Frane. Zbog većeg broja korisnika izgradila se veća zgrada u koju su se sestre i štićenici uselili 1883.; to je sada Dom za odrasle osobe sv. Frane u Zadru. „Kućna poglavarica sestara koja je vodila njihov rad i duša te ustanove bila je s. Marija Zoller koju su štićenici nazivali svojom majkom. Tu je službu obavljala 33 godine (1885.–1913.)“, istaknula je s. Blaga. U toj zgradi svakog dana 30 siromaha dobivali su objed, a svakog utorka više od 200 ljudi kruh sv. Ante. I tu su sestrama talijanske vlasti dale otkaz te napuštaju tu ustanovu 16. rujna 1923., te su se tu zaposlile talijanske redovnice.  Toga je dana Zadar napustila i s. Stošija Paparella koja je čuvala i odgajala sirote mališane u Dječjem čuvalištu.

U Dječačkom sjemeništu ‘Zmajević’ i u Centralnom bogoslovnom sjemeništu (CBS) u Zadru sestre su počele djelovati 1. kolovoza 1902. godine. U dječačkom sjemeništu tri sestre radile su u kućanstvu do 1922., a u CBS-u kojeg su pohađali kandidati Zadarske metropolije pet sestara je djelovalo do 1929. godine.

Od 1929. do 1934. u gradu Zadru nema sestara milosrdnica, ali djeluju u Benkovcu od 1934. do 1940., gdje dolaze na poziv benkovačkog župnika, uz podršku šibenskog biskupa Jeronima Milete. Prve četiri sestre stigle su u Benkovac 25. kolovoza 1934., a 9. listopada te godine otvorile su dječji vrtić, potom tečaj krojenja i šivanja za djevojke i žene te su pomagale u župnoj crkvi. Poučavale su djecu u vjeri, pomagale siromašni narod tražeći od drugih pomoć za njih, nabavljale su liturgijsko ruho za crkvu u Benkovcu. Živjele su skromno.

Sestre djeluju u Svetom Filipu i Jakovu (1940. – 1965.) u biskupijskom ljetnikovcu za odmor sjemeništaraca i svećenika Šibenske biskupije i Zadarske nadbiskupije.

U grad Zadar sestre se vraćaju nakon 19 godina, kad je Zadarska nadbiskupija opet ujedinjena te šire djelovanje u Zadarskoj nadbiskupiji, otvarajući svoje podružnice na kopnu i otocima.

Glede podružnica u gradu Zadru, na poziv tadašnjeg provincijala da im vode kućanstvo, sestre su prvu podružnicu otvorile u Samostanu sv. Frane gdje su došli 30. prosinca 1948. godine. S. Julija Pupić za kućanske poslove i s. Venancija Ljubanović u kuhinji djelovale su u samostanu skoro 40 godina. Sestre su djelovale u samostanu sv. Frane do 29. siječnja 2023., kad su ga nakon 73 godine djelovanja napustile zadnje sestre u službi: Božena Jakić, Ksenija Dukić i Emila Maraš. Tijekom desetljeća u samostanu sv. Frane izmijenilo se oko 40 sestara.

Sestre su došle tu u teško poratno vrijeme. U samostan 1950. dolaze franjevački sjemeništarci i bogoslovi te prvim sestrama dolaze pomoći još dvije sestre. Od njih, s. Ludvika Simonič 1951. počinje svirati i katehizirati u župi Srca Isusova na Voštarnici u Zadru, gdje djeluje 17 godina. Sestre su s vremenom počele uređivati i crkvu. Kad je 1984. izrađena nova crkva i pastoralni centar na Voštarnici u Zadru gdje sestre i sada djeluju, počele su živjeti u župnoj kući na Voštarnici, nakon što su prethodno živjele u samostanu sv. Franu, a služile su na Voštarnici.

Djelovanje bolničkih sestara od 1951. do 1965. godine – u građanskom odijelu

Nakon Drugog svjetskog rata sestre su dobile otkaz i od komunističkog režima; mogle su raditi pod uvjetom da redovničko odijelo zamijene građanskim, što su one odbijale učiniti.

No, da Družba ostane vjerna karizmi i u teško vrijeme, vrhovna uprava Družbe, uz dozvolu Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu, dopustila je sestrama da rade u građanskom odijelu. Sestre od 1951. opet rade u zadarskoj bolnici, ali zbog zabrane komunističkih vlasti stanuju izvan bolnice u unajmljenim stanovima i rade u građanskom odijelu. Prva sestra, s. Savina Ivanušec, počela je raditi 12. rujna 1951., a uskoro joj se pridružila s. Fileja Norac-Kljajo. Obje su radile kao instrumentarke u operacijskoj dvorani. U bolnici su imale stan i hranu.

Bolnička uprava tražila je nove sestre koje su s vremenom stizale, no one nisu mogle stanovati u bolnici, nego po privatnim kućama. Pod vodstvom njihove poglavarice s. Fileje zajedno su se nalazile na ranoj misi u crkvi sv. Šime ili sv. Mihovila, gdje su obavljale i pobožnosti. To ih je održalo u redovničkom životu. „Premda su radile u građanskom odijelu, u bolnici i u gradu znalo se da su redovnice i narod ih je volio i poštivao. S. Antica Žuljević, ovogodišnja stogodišnjakinja, još je jedini svjedok tih teških vremena“, rekla je s. Blaga. Od 1991. sestre opet rade u svom bijelom redovničkom odijelu. Zadnja sestra milosrdnica, s. Vilma Šurjak, sadašnja predstojnica samostana sv. Vinka u Zadru, prestala je raditi u bolnici 2023. godine. Zbog zdravstvenog djelovanja u Domovinskom ratu, s. Vilma ima i status  hrvatske braniteljice, i još nekoliko sestara.

Izgradnja samostana sv. Vinka Paulskog u Zadru

Da bi Družba okupila raspršene sestre, nekoliko sestara živjele su u samostanu u Kaljskoj ulici, 14 u Zadru (1961.–1965.), nedaleko od crkve sv. Ivana na Relji, gdje su kupile obiteljsku kuću i živjele od 26. listopada 1961.; ostale su i dalje stanovale u privatnim kućama. Tu je kuću Družba prodala 1. lipnja 1965. i tim sredstvima ubrzala završetak gradnje vlastitog samostana u kojem će zajedno stanovati sve sestre. Bio je to novoizgrađeni Samostan sv. Vinka, u ulici Sv. Vinka Paulskoga 25  u Zadru, gdje sestre žive od 1966. do danas.

Kupnju zemljišta i izgradnju samostana vodila je s. Himerija Ratkaj; pomogli su joj umirovljeni profesor don Dinko Beritić i njegov prijatelj, pravnik Franulović. Podrum samostana dijelom je već bio iskopan, no komunističke vlasti su naredile da ga se zatrpa, bojeći se da ne bi postao bogoslužnim prostorom.

Temeljni kamen za novi samostan blagoslovljen je 25. studenog 1964., a na blagdan Gospe od Zdravlja, 21. studenoga 1965., prva se u prizemlju nedovršene kuće nastanila s. Himerija. Kuća je bila pod krovom 1966. godine i 1. svibnja te godine, na blagdan sv. Josipa radnika, samostan je bio otvoren, rekla je s. Blaga.

U njemu su se kao zajednica okupile sve sestre iz Zadra (iz Kaljske i koje su živjele u privatnim kućama) te nove koje su pristigle u Zadar. Prva kućna poglavarica bila je s. Ludvika Simonič (1966.–1969.), dotadašnja pastoralna suradnica na Voštarnici. Samostan je svečano blagoslovio, a kapelu i oltar posvetio 27. veljače 1967. tadašnji pomoćni zadarski biskup Marijan Oblak.

Odgojna djelatnost sestara u dječjem vrtiću ‘Blagovijest’ u samostanu sv. Vinka

U Domovinskom ratu sestre trpe s narodom. Od granata se sklanjaju u podrumu susjeda, kod obitelji pok. Mira Šarina; 31. prosinca 1991. njihov samostan u Zadru pogodile su dvije granate. Sestre zaposlene u bolnici i domu umirovljenika su radile. Sestre Melita Bošnjak, Gracijana Gracin i Vilma Šurjak bile su mobilizirane na službu u Oružanim snagama Republike Hrvatske, u ratnoj bolnici Šiška.

Iz samostana sestre su razvijale daljnje djelatnosti na zdravstveno-socijalnom i prosvjetno-odgojnom polju te u župnom pastoralu.

Sestre su djelovale u zadarskoj Općoj bolnici, u Zubnoj ambulanti kod crkve sv. Šime, u Đačkom domu na Relji u Zadru, od 1967. u župi sv. Ivana u Zadru gdje i sada djeluju, u Nadbiskupskom ordinarijatu (1970.–1976.), u Nadbiskupskoj srednjoj školi za spremanje svećenika (1978.–1994.), u Domu za starije i nemoćne osobe na Puntamici u Zadru (1990.–2008.), u bolnici u Biogradu n/m (2001.–2012.), u župi Kraljice Mira na Stanovima u Zadru, u crkvi sv. Šime u Zadru (2006.–2024.) te u pastoralu više izvangradskih župa na kopnu i na otocima.

„Svoju djelatnost čuvanja djece koju su u svom samostanu započele 1973., okrunile su 1993., usred Domovinskog rata, otvorenjem dječjeg vrtića ‘Zvončići’, koji se od 1999. zove ‘Blagovijest’, u novoj zgradi koju su podigle u samostanskom dvorištu. Nažalost, zbog manjka sestara koje bi mogle voditi vrtićku djelatnost, 2024. prostor vrtića iznajmile su zadarskom Dječjem vrtiću ‘Školjkica i More’ i tako se ta djelatnost pod njihovim krovom ipak nastavlja“, rekla je s. Blaga. Radove u izgradnji vrtića nadgledala je kućna poglavarica s. Andrijana Mirčeta (1992.– 1998.), sadašnja provincijalna poglavarica Družbe.

S. Blaga je podsjetila da su sestre još 1973., u komunizmu, na brojne molbe roditelja koji su živjeli u blizini njihovog samostana, počele u skrovitosti čuvati i odgajati djecu jasličke i predškolske dobi. „Imale su veliko srce koje je željelo izaći ususret potrebama obitelji. U skučenim prostorima u prizemlju samostana godišnje su brinule za oko 30 djece. Otud želja sestara da nakon pada komunizma izađu iz nametnute ilegale i da u hrvatskoj državi nastave s tim radom stručno i kvalitetno. Stoga je Provincijalna uprava iz Splita uputila mlade sestre na studij predškolskog odgoja i počela graditi vrtić“, rekla je s. Blaga. Financijski su ih u tome najviše pomogli dobročinitelji iz biskupije Münster, na preporuku nadbiskupa Oblaka i mons. Pavla Kere. Vrtić je blagoslovljen 30. rujna 1993., a djeca su ga počela pohađati 4. listopada 1993. godine. Taj je vrtić do danas bio drugi dom više stotina mališana“, poručila je s. Blaga.

Provincija Navještenja Gospodinova iz Splita otvorila je u Zadarskoj nadbiskupiji još nekoliko svojih podružnica: od 1977. u Svećeničkom domu ‘Zmajević’ u Zadru gdje i sada djeluju i u Nadbiskupskom domu (1977.–2023.). Izvan Zadra, sestre su djelovale u četiri župe: Božava (1949.–1952.; 1963.–1978.), Biograd n/m (1950.–2022.), Tkon (1971.–2002.), Banj (1972.–1985.), Pakoštane (1982.–2013.) i peta župa, Kistanje, gdje sestre od 1999. i sada djeluju. U svim tim mjestima sestre su značajno doprinosile župnom pastoralu. Okupljale su mlade i u Marijanskoj vinkovskoj mladeži.

„Gospodin je blagoslovio rad sestara u Kistanjama trima zvanjima za našu Provinciju. To su s. Elizabeta Glasnović koja djeluje u Šibeniku, s. Veronika Ćibarić koja je u misiji na Salomonskim Otocima i s. Marija Palić koja je u  provincijalnoj kući u Splitu“, rekla je s. Blaga.

„U općoj duhovnoj i moralnoj krizi današnjice, očevidna je i kriza crkvenih zvanja, zbog koje je manjak članica zajednice sestara milosrdnica te se one postupno povlače sa širokog polja svog apostolata u karizmi Družbe, ali se zato, predane volji Božjoj, u svojim samostanskim zajednicama, gorljivo posvećuju apostolatu molitve i žrtve te u ovoj svojoj jubilarnoj godini radosno kliču svoj Tebe Boga hvalimo za sve milosti koje im je u obilju dijelio i još uvijek dijeli kroz dugo razdoblje njihove djelatne nazočnosti u Zadarskoj Crkvi“, poručila je s. Blaga Bunčuga.

S. Blaga je od 1978. do 1994. radila kao prof. Hrvatskog i Engleskog jezika u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zadru. Sada je savjetnica provincijalne poglavarice. Za tisak je priredila tri sveska povijesti Družbe sestara milosrdnica, suautorica je trećeg sveska i sada priprema četvrti svezak o djelovanju Družbe.

Dr. Dundović o bolnici u Zadru u kojoj su 1874. počele raditi sestre milosrdnice

Izlaganje „Društveno-političke i crkvene prilike u Zadru u drugoj polovini 19. stoljeća“ održao je dr. sc. don Zdenko Dundović. „Druga polovina 19. st. u Zadru bila je burna, ali i plodonosna u društveno-političkom i u crkvenom smislu, u što se uklapa i dolazak sestara milosrdnica u Zadar 1874. i njihovo karitativno djelovanje“, rekao je dr. Dundović. Opisao je odnos Crkve i države tijekom Druge austrijske uprave u Dalmaciji, čije je pokrajinsko središte, odnosno središte Kraljevine Dalmacije u tom razdoblju bilo upravo u Zadru.

„Sredina 19. st. u Europi i na području hrvatskih zemalja, obilježena nacionalnim buđenjima, imala je odjeka i u Zadru, gdje se u procesima nacionalnih integracija formiraju dva osnovna pravca: slavo-dalmatinski, koji se preko autonomističkog preoblikovao u talijansko-iredentistički pravac te aneksionistički, politički koncept hrvatske nacionalne integracije koji je pretendirao ujedinjenju Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Temelji tih oprečnih političkih modela su u nacionalno podijeljenom stanovništvu Dalmacije“, rekao je dr. Dundović.

„Pod djelokrug Dalmatinskog sabora došle su 1861. sve dalmatinske bolnice, pa i zadarska koja se nalazila u staroj zgradi na Poluotoku i smatrala se najboljom u cijeloj pokrajini. Tada su bolničke, stručne poslove obnašala tri liječnika (dva primarijusa i jedan liječnički pomoćnik), jedna primalja, devet bolničara ili bolničarki te po jedan kuhar i vratar.

O nužnosti bolničke skrbi u Zadru u drugoj polovini 19. st. svjedoče česte pojave tuberkuloze i malarije u zadarskoj okolici, epidemije kolere, šarlaha i boginja. Nepovoljne zdravstveno-higijenske okolnosti nametnule su potrebu izgradnje nove bolničke zgrade, koja je svečano otvorena u predgrađu Arbanasi 27. lipnja 1887. godine. Nazvana je Pokrajinskom bolnicom (središnjicom za cijelu Pokrajinu), a odgovarala je najstrožim zahtjevima tadašnje medicinske znanosti i potreba.

Bila je paviljonskog tipa (pet glavnih paviljona i nekoliko popratnih), a raspolagala je s ukupno 180 ležaja. U zadarskoj Pokrajinskoj bolnici od osnutka su radile sestre reda sv. Vinka Paulskog, a njihova nadstojnica Margarita Huber je 1902.  dobila visoko priznanje, medalju kraljice Elizabete. Nakon toga, u novinama se više puta pisalo o njoj i njenoj zajednici u Zadru“, rekao je don Zdenko.

Povodom 80. rođendana i 40 godina njenog nadstojništva, objavljena je biografija s. Maragrite s osobinama: „ljubazna, slatka, čvrsta, čedna, iskrena, pobožna, blaga, ozbiljna, dostojanstvena, ustrajna, odana, privržena, požrtvovna“. Krasila ju je i profesionalnost, mudrost i znanje. Njenu smrt u 84. godini života zabilježile su novine, ističući njene velike zasluge kao skromne i samozatajne „Sestrice Margarete Huber“. „Njeno njemačko podrijetlo joj je osiguralo i naklonost vlasti, što je dijelom moglo utjecati da je s. Margareta neprekinuto vršila službu predstojnice zajednice od 1875. do 1917. godine“, rekao je dr. don Zdenko Dundović.

I.G.

Foto: I. Grbić

Vjernici Zadarske nadbiskupije pozivaju se sudjelovati na molitvenom spomen – događaju za franjevce ubijene u Drugom svjetskom ratu i poraću, na duhovnom i  hodočasničkom susretu na blagdan Uzvišenja Svetog križa u subotu, 14. rujna, u Karinu.

Organizator događaja je Povjerenstvo za kauzu Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije s povjerenikom don Filipom Kucelinom, a domaćin susreta je župa sv. Male Terezije u Karinu, odnosno franjevački samostan Svete Marije Bezgrešne, čiji je župnik i gvardijan fra Petar Klarić.

Franjevački samostan u Karinu, hrvatski spomenik kulture nulte kategorije koji je i sâm pretrpio rušenja tijekom svoje šeststoljetne povijesti, od kojih je najveće bilo u Domovinskom ratu 1993. g., pripada Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja – Split. Stoga će se tim molitvenim događajem sudionici sjetiti i moliti za 44 ubijena franjevca te Provincije, među kojima su ih šestorica kao župnici, među njima dvojica kao gvardijani u Karinu, djelovali u Zadarskoj nadbiskupiji.  Većini tih franjevaca koje su ubili partizani i komunisti ove godine je 80. godišnjica od njihove mučeničke pogibije.

U nedjelju, 14. rujna, okupljanje vjernika počinje u 9 sati u župnoj crkvi sv. Male Terezije u Karinu. U  9,30 sati počinje molitveni spomen – hod od karinske župne crkve do samostana u Karinu, dug oko dva kilometra. Po dolasku u samostan, u 10,15 sati predavanje o temi ubijenih franjevaca u Drugom svjetskom ratu će održati fra Ivan Nimac, donedavni župnik Kruševa koji je inicirao postavljanje osam vitraja s likovima ubijenih franjevaca u župnoj crkvi sv. Jurja u Kruševu, koja je također bila minirana 1991., a ponovno je izgrađena 1999. godine.

Misno slavlje u spomen na ubijene franjevce s početkom u 11 sati u crkvi franjevačkog samostana u Karinu predvodi don Filip Kucelin. Nakon mise će biti priređena okrepa za sudionike.

Poruka zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića

U poticaju na sudjelovanje u tom događaju, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić poručuje: „Važno je obilježavati povijesne obljetnice. Prošlost ne promatramo samo kao događaje u svršenom vremenu, kao činjenice koje otkrivaju znatiželjni ljudi i čuvari događaja iz prošlosti, običaja i tradicije. Poznavanje povijesti nije samo memorija i napor da se nešto otme zaboravu. Stari Latini s pravom su rekli da je povijest ‘učiteljica života’. Povijest Crkve je poput korijena stabla na kojem rastemo mi i naša sadašnjost, ali na kojoj raste i naša budućnost.

Ako zanemarimo korijen stabla ili odrežemo njegov dio, odričemo se istine i vrijednosti koje su nam se prenosile, ne samo kao činjenice, događaji, nego kao životno iskustvo i najvažnije životne vrijednosti.

Bez poznavanja i vrednovanja prošlosti, čovjekom je najlakše manipulirati. Vjerovati i prihvaćati samo obećanja za sadašnjost i budućnost, a koja nemaju utemeljenje na povijesnoj provjeri vrijednosti koja se prenosi iz generacije u generaciju, čovjek postaje poput stabla kojeg i slabi vjetrovi čupaju i koji se ruše“, poručuje nadbiskup Zgrablić, u tom kontekstu citirajući papu Franju: „Ako vam netko predloži da zanemarite svoju povijest i gledate samo u budućnost koju vam oni nude, nije li to možda jednostavan način da vas tom svojom ponudom pridobiju da činite isključivo ono što vam oni kažu? Takvi vas trebaju plitke, iskorijenjene i nepovjerljive u sve, da vjerujete samo njihovim obećanjima i podlažete se njihovim planovima“.

Osam ubijenih fratara čije su slike na vitrajima župne crkve u Kruševu su: Ante Pavlov, Pavao Silov, Jozo Poljak, Ante Benutić, Vlade Pavlov, Anselmo Kamber, Andrija Zjačić i Kruno Tadin.

Podaci o ubijenim franjevcima čiji su likovi na vitrajima župne crkve u Kruševu

Fra Ante Pavlov rođen je 1905. g. u Kaštel Gomilici, za svećenika je zaređen 1928. g. Kruševski župnik bio je 11 godina, od 1933. do 1944. Samozatajni fra Ante ostao je uz svoj narod među kojim je uživao ugled. Pred Božić 1943. partizani su provalili u kruševsku župnu kuću, uhitili su fra Antu i s trojicom župljana, Stipanom Anićem, Ivom Šošom i Rokom Erslanom, odveli ga i zatočili u Žegaru gdje je živjelo pravoslavno stanovništvo. Mjesec dana su ih strašno mučili te su ih ubili 22. siječnja 1944. godine. U izvješću koje je karinski gvardijan fra Kruno Tadin poslao Provincijalatu piše: „Fra Ante je bio silno mučen i, nakon što su mu izvadili oči, ubijen je iz puške“.

Fra Pavao Silov, rodom iz Rupa kod Visovca, bio je župnik u Lišanima i gvardijan u Karinu, obližnjoj župi kod Kruševa. I on je bio jako aktivan svećenik. Mnoge mladiće iz toga kraja poslao je u sjemenište. Kao gvardijan temeljito je obnovio višestoljetni karinski franjevački samostan. Drugi svjetski rat zatekao ga je u župi Promina. U noći uoči blagdana sv. Petra i Pavla, na njegov imendan 1942. g., partizani su provalili u prominsku župnu kuću i usmrtili fra Pavla, a župnu kuću su opljačkali. Ubijen je u 58. godini života i pokopan na Visovcu.

Fra Jozo Poljak, rodom iz Sinja, za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je župnik u Perušiću. Tijekom rata život su mu ugrožavali Talijani, četnici i partizani. Prije dolaska partizana povukao se iz župe, u Drniš pa u Zagreb. Padom NDH, bio je u izbjegličkoj koloni prema Austriji. Zarobljen je u Bleiburgu i na Križnom putu vraćen je do Vukovara. Uspio je pobjeći, ali nakon nekog vremena uhvaćen je i strijeljan u 38. godini života. Prije strijeljanja u trogirskom zatvoru posjetili su ga brat i sestra. Bio je smiren te je rekao: „Pravedan sam i zato se ne bojim smrti“.

Fra Ante Benutić, rodom iz Kaštel Staroga, bio je župnik u Lišanima od 1935. do 1940. godine. Istaknuo se gradnjom crkava. Sagradio je velebnu crkvu u Kijevu, a u Lišanima je za vrijeme Banovine Hrvatske gradio crkvu sv. Nikoli Taveliću, koja nije dovršena jer je fra Ante bio premješten u Igrane kod Makarske. U ožujku 1944. partizani su s Biokova fra Anti poslali Antu Lozinu, mladića kojem su naredili da ga ubije, a kojega je fra Ante inače dobro poznavao. Kad je fra Ante mladića navečer nahranio, Lozina mu je rekao: „Znaš li zašto sam došao? Da te ubijem“. Ispalio je dva hitca u fra Antinu glavu. Ubijen je u 47. godini života.

Fra Vlade Pavlov, rodom iz Kaštel Gomilice, bio je četiri godine župnik u Kruševu (1929. – 1933.) Obnovio je župnu kuću i župnu crkvu sv. Jurja te staru crkvu sv. Kuzme i Damjana u obližnjem mjestu Ribnica. Protivio se velikosrpskoj diktaturi kralja Aleksandra Karađorđevića te je bio osuđen na osam mjeseci zatvora. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je župnik u Zlopolju kod Muća. Pred kraj rata otišao je u samostan u Sinj. Kad su partizani zauzeli Sinj, fra Vladu su odveli i pogubili na nepoznatom mjestu.

Fra Anselmo Kamber, rođen je 1912. g. u Podlugu, u župi Perušić. Za svećenika je zaređen 1937. godine. Mladu misu slavio je u Benkovcu 27. srpnja te godine. Fra Anselmo je nakon puno godina bio prvi svećenik iz tih krajeva. Nije bio župnik u rodnom kraju, ali je njegov primjer duhovno snažno djelovao te su ga u odazivu za zvanje slijedili mnogi mladići, pa i njegov mlađi brat fra Bernardin. U Drugom svjetskom ratu bio je župnik u više župa makarskog primorja. Partizani su ga 31. prosinca 1944., na Staru godinu, odveli iz župne kuće u Gradcu i držali neko vrijeme u zatvoru u Makarskoj. Nisu mu mogli naći krivnju pa su ga 7. veljače 1945. izveli iz zatvora. Pod izgovorom da je pokušao bježati, ubili su ga u blizini makarskog groblja. Dok su ga vodili, makarske žene, zaklonjene iza prozora, čule su kako fra Anselmo pita ubojice: „Samo mi recite, zašto me ubijate?“.

Fra Andrija Zjačić, rođen je 1907. u Šibeniku. Za svećenika je zaređen 1931. godine. Bio je jako nadaren svećenik. Istaknuo se u vođenju katoličkih društava. U Drugom svjetskom ratu bio je župnik Lišana. S njim su u župnoj kući živjele njegova majka i nećakinja Katica Krnčević koja je kasnije opisala njegovo odvođenje. „Dana 11. siječnja 1944. moj ujak je govorio svetu misu. Preko podizanja sam osjetila da nešto nije u redu. Nakon mise nisam mu dala mira dok mi nije kazao što je bilo“. Rekao je: „Kad sam podignuo svetu hostiju, vidio sam Isusa s trnovom krunom na glavi, krvavog lica“. Poslijepodne su došla dvojica partizana i odvela fra Andriju. Tri dana kasnije, 14. siječnja 1944., ubijen je u Nuniću u 37. godini života. Njegovo tijelo nema grob, nikada nije pronađen.

Fra Kruno Tadin, rodom iz Kaštel Kambelovca, od 1941. do svoje smrti 14. studenoga 1944. bio je gvardijan u Karinu. U tim nemirnim vremenima samostan je bio meta svake vojske koja je tim krajem prolazila. Talijani, Nijemci, četnici, partizani, svi su dolazili i odnosili što su htjeli. Neke vrijedne sakralne predmete gvardijan je skrivao kod vjernih obitelji, a najviše kod župnika u Pridrazi. Jedne večeri, dok se vraćao iz Pridrage, fra Kruno je kočijom nagazio na minu koju su partizani postavili na cesti te su poginuli on i njegov suputnik.

„Ti svećenici propovijedali su ljubav, mir, slogu, a svejedno su bili likvidirani, jer je Zmaj navješćivao novo vrijeme i čovjeka. Sv. Ivan Pavao II. potaknuo je Crkvu: ‘Nemojte zaboraviti svoje mučenike, svoje velike ljude’. Nema veće ljubavi od onoga koji daje život svoj za drugoga. Ti svećenici neka nam budu ponos, opomena i zaštita, jer boj između dobra i zla nije prošao”, poručuje fra Ivan Nimac koji je na svetkovinu Velike Gospe, 15. kolovoza 2020., blagoslovio vitraje kao tadašnji župnik Kruševa, a na komemoraciji u Karinu će imati prigodno izlaganje o njihovom stradanju. Vitraje je naslikao akademski slikar Ivan Grgat, a izrađeni su u radionici akademskog umjetnika Jure Žaje.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Jubilej 150. obljetnice dolaska sestara milosrdnica u Zadar (1874. – 2024.) svečano je proslavljen u subotu, 7. rujna znanstvenim kolokvijem u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, a potom svečanim misnim slavljem koje je u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U zahvalnosti i poštovanju za njihovo raznovrsno i bogato djelovanje diljem mjesne Crkve, uz nadbiskupa Zgrablića, na kolokviju su bili i umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima, fra Branko Lovrić, provincijal Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša, svećenici iz župa i ustanova u kojima djeluju milosrdnice u Zadarskoj nadbiskupiji i s kojima surađuju, koji su i suslavili u misnom slavlju u katedrali sv. Stošije.

Na susretu su bile i sestre milosrdnice iz Zadra, Splita, Šibenika, Sinja i drugih mjesta gdje sestre djeluju, redovnice iz drugih redovničkih družbi, viši redovnički poglavari i poglavarice sa s. Lidijom Bernardicom Matijević, predsjednicom Hrvatske redovničke konferencije, Mladen Klanac, izaslanik gradonačelnika Grada Zadra te suradnici i dobročinitelji sestara, među kojima i vjernici laici.

Na kolokviju su održana tri stručna izlaganja: s. M. Gracijana Gracin: ‘Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga i njena karizma’; prof. dr. don Zdenko Dundović: ‘Društvene i crkvene prilike u Zadru u drugoj polovici 19. stoljeća’ i s. M. Blaga Bunčuga: ‘Dolazak sestara milosrdnica u Zadar i njihovo djelovanje u Zadarskoj nadbiskupiji’.

U pozdravnom govoru na kolokviju, s. M. Andrijana Mirčeta, provincijalna glavarica Provincije Navještenja Gospodinova – Split, rekla je da je ta visoka obljetnica prilika zahvaliti Bogu što je po sestrama Vinkovsku karizmu kršćanske ljubavi 1874. g. doveo i u Dalmaciju, najprije u Zadar, a onda postupno diljem Zadarske nadbiskupije i drugih biskupija u Dalmaciji. Taj jubilej je i prigoda zahvaliti svim sestrama, živima i preminulima koje su se svojim požrtvovnim služenjem ugradile u duhovni rast vjernika Zadarske nadbiskupije i u dobrobit svih koji su bili upućeni na njihovu pomoć, rekla je poglavarica Mirčeta, zahvalivši Bogu za dar ustrajnosti u svjedočenju njegove milosrdne ljubavi.

s. Gracin predstavila je kako je Družba koju su sv. Vinko i sv. Lujza utemeljili u 17. st., došla do Hrvatske. Sv. Vinko i sv. Lujza de Marillac bili su različitih osobnosti. „Vinko, gaskonjski seljak, odrastao je u krilu voljene obitelji. Lujza, pariška aristokratkinja, bila je odbačena od svoje obitelji zbog svoga nezakonitog rođenja. Vinko, mlad, poduzetan, upuštao se u različite pothvate kako bi se potvrdio, nalazio je načine da priskrbi materijalna dobra. Lujza, odgajana u zavodima, priželjkivala je ostati skrivena u samostanu redovnica. Vinko je čovjek seljačkog temperamenta koji zna čekati, kaže: „Ne predusretati Providnost“. Lujza žuri stići na cilj, ne boji se suprotstavljati društvu ili Crkvi“, opisala je s. Gracijana, rekavši da su oboje u svojim tridesetim godinama života postavljali pitanja o Bogu i vlastitoj budućnosti.

„Proživljavajući osobna iskušenja postaju svjesniji dobrote Božje prema njima osobno i žele se posvetiti siromasima. Ljubav prema Bogu i siromasima će ih ujediniti. Njihova otvorenost Bogu u traženju izlaza iz osobnih iskušenja i tjeskoba, prerasla je u plodonosnu suradnju s milošću Duha Svetoga. Njihovim osnivanjem nove ženske redovničke zajednice u Parizu 1633. g., karizma milosrdne ljubavi postaje živo tkivo nove družbe. Vinko tu novu zajednicu naziva Družba kćeri kršćanske ljubavi“, rekla je s. Gracijana, istaknuvši da je sv. Vinko ‘okvirom’ Družbe „nadmudrio pravilo onoga doba da ženu treba čuvati muž ili zid“, vidjevši u Lujzi veliko polje djelovanja među potrebnima.

Sv. Vinko u Pravilu sestrama piše da će častiti Krista kao izvor i uzor svake ljubavi, služeći mu tjelesno i duhovno u siromašnima, bolesnima, djeci, zatvorenicima: „Njihovi samostani su kuće bolesnika, klaustri su im gradske ulice i bolničke dvorane, klauzura im je poslušnost“.

„Njihova prisutnost na ulicama Pariza i Francuske, a vrlo brzo i izvan granica zemlje, potvrđuje koliko su vapijuće bile potrebe vremena. Sa svih strana stizale su molbe da im pošalju sestre. Nije bilo moguće zadovoljiti sve te potrebe, pa su neki svećenici po uzoru na sv. Vinka i vođeni njegovim uputama, u svojim sredinama osnivali zajednice sestara. Tako je već krajem 17. st. u Francuskoj bilo nekoliko zajednica žena koje su živjele u duhu sv. Vinka. Za razliku od drugih ustanova, te sestre ili Kćeri milosrđa nisu polagale redovničke zavjete i nisu primale prihode, ali su smjele živjeti svoj poziv izvan klauzure“, rekla je s. Gracijana.

„Predano služenje Kristu u osobi siromaha učinilo je da se to novo stablo kršćanske ljubavi razgrana diljem svijeta i postane tada najbrojnija duhovna obitelj Crkve“, rekla je s. Gracijana, prikazavši povijesni razvoj Družbe od Pariza do Zagreba. Sv. Vinko je osnovao Družbu Kćeri kršćanske ljubavi u Parizu 1633. godine. Po uzoru na sv. Vinka, župnik Louis Chauvet osnovao je „bolničke sestre“ u Levesvilleu 1694. godine. Biskup Paul Godet seli sestre iz Levesvillea u Chartres 1708. i naziva ih Kćeri sv. Pavla. Daje im superiora i pravila. Sestre odlaze u Zabern (1734.), Strassburg (1749.), a za vrijeme Francuske revolucije 1789. sve im je oduzeto i rastjerane su. Uprava Družbe u Strassburgu od samostana sestara 1823. čini Kuću matica i rasadište milosrdnica. Zatim odlaze u Zams (1825.), Beč (1832.), München (1832.) i Innsbruck (1839.).

Dolazak sestara milosrdnica u Hrvatsku, u Zagreb

Iz Zamsa, šest sestara dolazi u Zagreb 5. rujna 1845. na poziv zagrebačkog biskupa Jurja Haulika koji se zalagao za dobro hrvatskog naroda čija su prava i tada bila negirana. „Svjestan da nema duhovnog ni kulturnog preporoda bez prosvjete, velika mu je briga odgoj mladeži. Osobito je skrbio za osobe bez sredstava za život te nastoji stvoriti materijalne i duhovne uvjete za napredak hrvatskog naroda na vjerskom, kulturnom i materijalnom polju. Godine 1841. kupuje zemljište i počinje graditi samostanske zgrade u današnjoj Frankopanskoj ulici u Zagrebu, u želji da sestre što prije dođu i započnu svoje djelovanje“, rekla je s. Gracijana.

Sestre su u Zagrebu otvorile žensku osnovnu školu za koju su Zagrepčani bili jako zainteresirani te su odmah upisali više učenica nego su očekivali. Tri mjeseca poslije, sestre su u samostanu otvorile i bolnicu, primajući prvih 12 bolesnica. Zbog velikog polja rada, sestrama se prvih godina pridružilo i više domaćih djevojaka pa se 1856. zajednica osamostalila i postala nova Družba sestara milosrdnica s Kućom maticom u Zagrebu. „Doista mora da su bile žarke one prve molitve, plodonosno ono prvo trpljenje i blagoslovljeni svi napori, kad je mala zajednica od šest sestara postala rasadište dobrotvornosti u novijoj povijesti“, istaknula je s. Gracijana.

Prema Konstitucijama Družbe, „sestre smatraju posebnim poslanjem naviještati riječ Božju djeci, mladima i odraslima poučavajući ih u kršćanskom nauku. Djelatnost Družbe obuhvaća odgoj i obrazovanje djece, mladih i odraslih osoba, prvenstveno siromašnijih“.

Tijekom nepuna dva stoljeća, Družba je intenzivno živjela karizmu i razgranala svoju prisutnost i djelovanje u prosvjetno-odgojnom i socijalno-karitativnom području. Sestre su u Zagrebu otvorile zabavišta, osnovne i stručne škole, gimnaziju, učiteljsku školu, razne tečajeve, kako bi pridonijele kvaliteti života ljudi, evangelizirale ih i dovodile Kristu, kojeg žele proslaviti svojim životom, rekla je s. Gracijana.

Djeluju i u ženskim i muškim kaznionicama (prva filijala izvan Zagreba je Muška kaznionica u Lepoglavi), popravnim domovima, ustanovama za psihički bolesne osobe, sirotištima, domovima za stare i nemoćne, u bolnicama, oporavilištima, pomažu bolesnike po kućama.

„Poslije Drugog svjetskog rata, kad je bezbožni komunistički režim sestrama oduzimao posjede i djelatnosti, trudeći se oduzeti im i ‘pravo na život’, sestre su se više uključile u apostolat po župama jer im je to tada praktički bilo jedino moguće“, rekla je s. Gracijana. Djelovale su diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, u Vojvodini, Srbiji, Kosovu, Turskoj, Albaniji, Makedoniji i Bugarskoj. „U novije vrijeme otvarane su filijale diljem Zapadne Europe i Sjeverne i Južne Amerike, najviše da sestre budu blizu iseljeničkoj Hrvatskoj, do najnovijeg misijskog iskoraka na Solomonske otoke“, rekla je s. Gracijana.

Utemeljitelji redovničkih karizmi nadilaze uspostavljeni red i prekidaju s ustaljenim običajima

„Redovnički život redovito se vidi kao povlašteno mjesto karizme. I karizmi! Na tom tragu Drugi vatikanski koncil naglašava kako je vrhovno pravilo redovničkog života nasljedovanje Krista. Na početku svake ustanove, zajednice je osoba ili više njih kojima Duh Sveti svojim svjetlom, milošću, kako kaže KKC, daje raspoznavati zahtjeve evanđelja u njihovom vremenu, koji je njihov put za nasljedovanje Krista. Uranjajući sve više u zajedništvo s Kristom, njihovo svjedočenje postaje jasnije očitovanje vjere ljubavlju djelotvorne, kako kaže Pavao“, rekla je s. Gracijana. U novim izazovima sestre „postaju svjesne svoga zvanja ili karizme, suočavajući se s povijesnom zbiljom u kojoj se nalaze i premišljaju je u svjetlu evanđelja. Otkrivaju sebe i svoje zvanje u otkrivanju znakova vremena. Stoga, gotovo neizbježno, nadilaze uspostavljeni red, prekidaju s ustaljenim običajima, pozivaju na novo i nečuveno“, citirala je s. Gracijana p. Luigija Guccinija.

„Iskustvo u povijesti redovništva pokazalo je da su na početku redovničkih zajednica ili u momentima većih reformi redova, takve osobe doista obilježene kao svojevrsni čudaci. Kako ne bi bile, ako vrijedi da nadilaze uspostavljeni red, prekidaju s ustaljenim običajima, pozivaju na novo i nečuveno…?!

Međutim, primjećujem da sve češće pojedinci nadilaze uspostavljeni red, prekidaju s ustaljenim običajima, pozivaju na novo i nečuveno… No, ne događa se evanđeoski zamah, nema znakova preobrazbe, nema spoja s Pavlovom vjera ljubavlju djelotvorna. Nedostaju očito neke karike, npr. suočavanje vlastite nakane s povijesnom zbiljom i promišljanje u svjetlu evanđelja. Ako izostane promišljanje u svjetlu evanđelja, kakvo je to onda nasljedovanje Krista“, upozorila je s. Gracijana, smatrajući da „mnoge krize poziva u redovništvu danas možda baš tu imaju svoj početak“.

„Sv. Vinko poučava i potiče svoje duhovne kćeri da će svoje poslanje ostvarivati u prvom redu ljubeći Gospodina i siromahe koje je nazivao gospodarima, u međusobnoj ljubavi. Na mnoge zahtjeve i izazove svoga vremena, Vinko je nastojao otkriti uvijek nova djelovanja. I Isus garantira da ćemo siromahe uvijek imati uza se. Premda s oslabljenim snagama, godinama koje nosimo i krizom novih zvanja, ne odustajemo od želje i nastojanja da živimo svoje poslanje u današnjem svijetu i nasljedujemo Krista“, poručila je s. Gracijana Gracin.

S. Gracijana je od 1981. do 1995. radila u Službi za transfuziju krvi Opće bolnice Zadar. U provinciji je obavljala službe odgojiteljice kandidatica, učiteljice juniorki, kućne poglavarice, savjetnice provincijalne poglavarice, a sada je provincijalna ekonoma u Splitu. Od 2014. duhovna je pratiteljica udruge sv. Vinka u Splitu.

Završnu riječ uputila je s. M. Jelena Ikić, vrhovna poglavarica Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog iz Zagreba. „U Zadru i Zadarskoj nadbiskupiji sestre su razvile bogatu djelatnost, u prvom redu zdravstvenu i socijalnu, karitativnu, ali i odgojno – obrazovnu. Samo su Bogu znane molitve i žrtve s kojima su se sestre suočavale, ali i blagoslovi koje su primile“, rekla je s. Jelena, zahvalivši Bogu što ih je u svojoj Providnosti doveo u Zadar i što je po svojoj Družbi u Zadru oživotvorio djelo sv. Vinka i sv. Lujze.

„I danas sestre nastoje svojim radom i molitvom sijati sjeme milosrdne ljubavi i u konkretnim potrebama života podržavati vjeru, nadu i ljubav u srcima bližnjih. Gospodin neka nagradi svako dobro djelo učinjeno po našoj Družbi“, rekla je s. Jelena, zamolivši Gospodina da blagoslovi Zadarsku nadbiskupiju i sve stanovnike dragog im Zadra. „Molim da našu Družbu obdari novim zvanjima, kako bismo mogle nastaviti svoje milosrdno poslanje u Zadru i na drugim mjestima“, rekla je s. Jelena, zahvalivši svima koji su doprinijeli organizaciji zadarskog jubileja.

Na početku kolokvija, pjesmu ‘Zov milosrdne ljubavi’, autorice s. Vilme Šurjak, recitirala je s. M. Cecilija Bašić. Zbor sestara milosrdnica pod vodstvom s. M. Mirte Škopljanac Mačina pjevao je pjesme ‘Sto pedeset ljeta’ (V. Šurjak – Š. Marović) i završno ‘Vjere Vinkove stijeg’.

Kroz program kolokvija vodila je s. Katarina Nekić, rodom Zadranka iz župe Kraljice Mira na Stanovima u Zadru, uz završnu poruku: „Tebi se, Vinko, molimo. Za tvojim stijegom hodimo. Nek’ tvoj nas prati zagovor, dovede u nebeski dvor“.

Milosrdnice su 5. rujna 2024. obilježile 179. obljetnicu dolaska prvih sestara milosrdnica u Zagreb, 1845. godine; 29 godina kasnije, 1874., članice te mlade i razgranate Družbe došle su u Dalmaciju, u Zadar, kao „mala bijela četa“ prvih dvanaest redovnica, što sestre simbolično predstavljaju kao dolazak „dvanaest apostola“.

Čestitke sestrama uputili su požeški biskup Ivo Martinović, prof. dr. sc. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru i s. Marija Gracijana Prodan, provincijalna poglavarica Provincije Majke dobrog savjeta Rijeka.

Događaj proslave jubileja organizirali su Provincija Navještenja Gospodinova – Split i samostan sv. Vinka Paulskog – Zadar.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Povodom početka proslave jubilejske godine 950 godina od prvog spomena župe Lukoran (1075.-2025.) na otoku Ugljanu, svečano misno slavlje na blagdan Male Gospe u nedjelju, 8. rujna, u župnoj crkvi sv. Lovre u Lukoranu predvodio je mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj.

Blagdan Marijina rođenja određen je za početak godine Jubileja jer je nova župna crkva sv. Lovre u Lukoranu posvećena 8. rujna 1878. godine. Stoga je misom proslavljena i 146. obljetnica posvete lukoranske župne crkve sv. Lovre, što piše i na ploči iznad vrata u sakristiju, da je tada zadarski nadbiskup posvetio taj Božji dom.

Na početku mise, lukoranski župnik don Marko Dokoza predstavio je povijesni kontekst jubilejske proslave. Nekoliko godina prije posvete crkve bila je izgorjela stara župna crkva na groblju, koja se prvi put spominje 1068. g., pa je trebalo graditi novu crkvu u Lukoranu. Pomogla je vlast, a Lukoranci su doprinijeli radom svojih ruku te je podignuta nova, sadašnja župna crkva sv. Lovre u blizini župne kuće. Zadarski povjesničar Bianchi piše u knjizi Zara cristiana 1879., dakle, samo godinu dana nakon što je posvećena lukoranska župna crkva, da je to bila jedna od najljepših crkava u Zadarskoj nadbiskupiji. Bianchi je to mogao ustvrditi jer je pohodio sve župe Zadarske nadbiskupije.

Don Marko je rekao da se znak veze Svete Stolice i Lukorana očituje i u kaležu kojeg je papa Pio IX. poklonio župi Lukoran prigodom posvete lukoranske župne crkve. Papa je taj kalež bio dobio iz župe u Francuskoj, a onda ga je proslijedio u Lukoran. Taj kalež don Marko je pokazao na misi, kao simboličnu gestu očitovanja povezanosti sa Svetom Stolicom kroz znakove ljubavi i blizine. Takav znak je i pohod nuncija Lingue malenoj otočnoj župi Lukoran i misno slavlje koje je predvodio.

Glagoljaško pjevanje na misi predvodili su pjevači iz KUD-ova Radovin, Rtina i Ražanac, pod vodstvom Ivice Dundovića. Župnik Dokoza je rodom iz Radovina, a pohodom tih pjevača želio je povezati zadarsko zaleđe i otočane, rekavši da i Papa, čiji je predstavnik nuncij, predstavlja princip jedinstva u Crkvi te je i to znak da se vjernici povezuju i ujedinjuju. Dokoza je želio da se pjeva glagoljaška misa jer je Lukoran stara glagoljaška župa. Do 19. st. svi službeni dokumenti župe vođeni su na glagoljici, pa je to motiviralo don Marka da pozove pjevače da predvode glagoljaško pjevanje. Zahvalio im je za raspoloživost, dosad su ti pjevači bili i u Banju i Ugljanu. I nuncij Lingua je zahvalio KUD-ovima na obogaćenju slavlja pjevanjem iz tradicije naše narodne povijesti, rekavši da se u glagoljaškom pjevanju na misi „osjeća živa tradicija“.

„Nuncij Lingua je radosno prihvatio predvoditi slavlje u Lukoranu. Njegova prisutnost je znak koji kaže da ne postoji mala župa, ne postoji mala sredina, nego je važan svaki čovjek, svaki vjernik. Njegova blizina nam to potvrđuje. On tu nije samo u svoje osobno ime, nego u ime Svetog Oca kojeg predstavlja u Hrvatskoj“, rekao je don Marko.

Uz župnika Dokozu, u misi su koncelebrirali don Filip Kucelin, župnik župa Preko i Sutomišćica – Poljana i o. Jozo Milanović iz benediktinskog samostana na Ćokovcu. Naime, prva lukoranska župa obuhvaćala je Sutomišćicu i Preko, a u Lukoranu je bio glavar sela za cijeli taj prostor. Dakle, u 12./13. st. nije postojala Općina Preko, nego ‘Općina Lukoran’, rekao je don Marko.

Povijest župe Lukoran počinje s benediktincima. Oni su posjedovali te prostore, imali su na području Lukorana imanja koja je puk obrađivao, a benediktinci su za njih molili i dijelili im sakramente. To je početak duhovne skrbi za lukoranski narod i početak župe Lukoran. Stoga prisutnost o. Joze povezuje s duhovnim počecima lukoranskog kraja.

„Bog je zamijenio logiku ‘Platit ćeš mi’ onom suprotnom: ‘Ja ću platiti umjesto tebe!’“

Razmatrajući pročitanu Božju riječ proroka Izaije i citirajući njegovu poruku Židovima: „Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da nas spasi“, nuncij je rekao da je Izabrani Božji narod postao uznemiren i nesiguran, unatoč tome što je iskusio Jahvinu blizinu, na čudesan način bio oslobođen iz egipatskog ropstva i vođen u Obećanu zemlju.

„Sjećanje na slavnu prošlost više nije dovoljno. Narod se boji budućnosti. Vremena više nisu kao što su nekada bila. Više nema sigurnosti. Više se ne doživljava Božja blizina, Njegova prisutnost. Izgleda nam kao da je to stranica iz našeg vremena“, rekao je nuncij Lingua, podsjetivši da smo i mi pogođeni raznim nevoljama, potresima, ekološkim katastrofama, ratovima, prijetnjom nuklearnog oružja.

„I mi se bojimo. Neizvjesnost budućnosti tjera mnoge da napuste svoju zemlju u brizi za osiguravanjem bolje budućnosti svojoj djeci. U naprednijim zemljama vjerska praksa je u zabrinjavajućem padu. Sve manje ljudi još uvijek idu redovito u crkvu. Gdje je tu Bog? Što se dogodilo s baštinom vjere koja se stoljećima prenosila?“, upitao je nuncij Lingua, rekavši da živimo u neizvjesnosti.

„I u najtežim trenucima povijesti, osobne i nacionalne, uvijek se postavlja isto pitanje: Je li nas Bog možda napustio? I danas su nam potrebni proroci, pojedinci sposobni ohrabriti narod, koji nas uvjeravaju da je Bog prisutan, da nije daleko, da nas nije napustio. Potreban nam je netko tko nam na vjerodostojan način poručuje: Hrabro, ne bojte se!“, poručio je nuncij Lingua.

Prorok Izaija ohrabrio je dezorijentirani narod da Bog dolazi. Naviješta da Bog nije zaboravio svoj narod, da je već stigao. Kaže da Bog dolazi kazniti zle. „Ali, kada prorok govori o božanskoj osveti, on ne misli na kaznu. Odmazda dolazi, potvrđuje, i odmah dodaje: Božja naplata, on sam hita da nas spasi! Bog dolazi da se osveti. Ali kako se osvećuje? On dolazi da nas spasi! Zato prorok i može reći: Ne bojte se! Božja osveta nije kazna, ona je ljubav. Na čovjekov grijeh, koji bi zaslužio osudu, Bog odgovara milosrđem. Milosrđe je Božja osveta. Tko ima hrabrosti priznati vlastite grijehe, koji je imao snage ponizno ih ispovjediti, to dobro zna jer je to već iskusio“, rekao je nuncij Lingua.

Unatoč tome što pokušavamo sakriti svoje grijehe, „što više imamo hrabrosti biti iskreni, to više doživljavamo Božju osvetu: Njegovo milosrđe. Budite jaki, ne bojte se priznati svoje grijehe. Ne bojte se pristupiti sakramentu pomirenja jer Božja osveta je oprost! Osvećujemo se tako što na zlo odgovaramo drugim zlom. Bog na zlo odgovara opraštanjem“, poručio je nuncij, istaknuvši da je važnost jubileja u tome da se „priznaju grijesi i ima hrabrosti tražiti oproštenje, obnavljajući svoje povjerenje u Božju ljubav“.

„Često, kada doživimo nepravdu, kažemo ili pomislimo: ‘Platit ćeš mi!’. Ali, Bog je zamijenio logiku ‘Platit ćeš mi’ onom suprotnom: ‘Ja ću platiti umjesto tebe!’. To je smisao Isusove smrti na križu. Božja osveta za grijehe čovječanstva je Kristov križ! Prorok Izaija, nakon što je navijestio da Bog dolazi osvetiti se spasenjem, nabraja niz događaja koji će se dogoditi prilikom Gospodinovog dolaska, čitav niz izokrenutih stvarnosti: slijepi će vidjeti, gluhi će čuti, hromi će skakati, nijemi će govoriti, pustinje će biti pune vode, neće više biti divljih zvjeri, te zaključuje: „Pratit će radost i veselje (one koji su spašeni) i pobjeći će bol i jauci“.

To je početak novog svijeta. To su znakovi novoga stvaranja, kada će bol i jauci nestati i zamijenit će ih radost i veselje. Oni koji su spašeni, odnosno oni koji su imali hrabrosti zamoliti za oproštenje, doživljavaju radost i sreću“, poručio je nuncij Lingua, rekavši da je to iskustvo i plod dobre ispovijedi. Mnogi su  iskusili radost koja zamjenjuje tugu nakon što im svećenik dâ odrješenje.

Dok je bio nuncij u Africi i Kubi, nuncij je nekoliko puta išao ispovijedati u zatvor i upravo tamo je svjedočio najdirljivijim ispovijedima. „Kod onih koji su imali hrabrosti priznati svoj grijeh i zamoliti za oprost, vidio sam iznenadni prijelaz iz tuge u radost. Radost je često bila popraćena suzama, ali to su bile suze radosnice, radosti toliko snažne i intimne da se suze nisu mogle zadržati. To više nije bio plač iz ljutnje, razočaranja, neuspjeha, bio je to plač iz zahvalnosti.

Poslije ispovijedi zatvorenik nije bio pušten na slobodu, niti mu je kazna smanjena! Ali činilo se da mu to više nije važno. Iskustvo Božjeg milosrđa bilo je jače od svega. Teret koji je pritiskao njegovu dušu, bio je skinut. Već su se osjećali slobodnima, unatoč tome što su i dalje ostajali iza rešetaka, jer su se osjećali duboko ljubljenima od Boga koji je došao osvetiti se opraštajući“, rekao je nuncij Lingua, istaknuvši da su „radost i veselje plod dobivenog i darovanog oprosta“.

Nuncij je citirao papu Franju koji u Buli povodom Jubileja 2025. godine piše: „Praštanje ne mijenja prošlost, ne može promijeniti ono što se već dogodilo; a ipak, praštanje nam može omogućiti da promijenimo budućnost i živimo drugačije, bez zlopamćenja, mržnje i osvete. Budućnost osvijetljena praštanjem omogućuje nam da prošlost tumačimo drukčijim, vedrijim očima, iako vlažnima od suza“.

U navještenom Evanđelju Isus ozdravlja gluhog mucavca. On predstavlja čovjeka koji nije sposoban za komunikaciju, zatočenika samoga sebe. „Isus mu dodiruje uši, stavlja mu slinu na jezik i govori mu: „Otvori se!“. Otvori se je ključna riječ koja čini čudo. Ovim čudom Isus nam želi poručiti da ako se ne otvorimo drugima, ostajemo zatvoreni u samima sebi, nesposobni za komunikaciju.

Ostajemo zarobljenici boli i plača. Samo ako se otvorimo prihvaćanju, možemo nanovo zadobiti radost, osjećati se obnovljenima iznutra. Kada se „otvorimo“ Isusovom praštanju, postajemo sposobni „otvoriti se“ braći i sestrama i doživljavamo novi život, osjećamo se „nanovo stvorenima“ iznutra“, poručio je nuncij Lingua.

Propovjednik je potaknuo vjernike da otvore srce Kristu te braći i sestrama. „Nije to uvijek lako. Mnogo puta Gospodin stavlja pored nas ili nam daje da sretnemo ljude koji kao da su namjerno stvoreni da nam otežaju naš put. Daju nam razumjeti koliko je teško ljubiti svakoga, svakome otvoriti svoje srce. Te osobe čine nas poniznima. Ali samo onaj koji je ponizan, sposoban je uvijek početi ispočetka.

Iskoristite ovu jubilarnu godinu da od Boga isprosite oprost i pružite ruku drugima u svrhu pomirenja. Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim, molimo svaki dan. Čineći tako, izgradit ćete novu župu, utemeljenu na primjeru mnogih anonimnih svetaca koji su vam prethodili“, potaknuo je nuncij Lingua vjernike.

Stara maslina nastavlja puštati nove izdanke sve dok je korijenje živo i zdravo, tako će i župa nastaviti donositi dobre plodove ako održe živima korijene vjere, koji će i dalje davati novi život stoljetnom deblu, poručio je nuncij Lukorancima.

Prvi put da na otok Ugljan dolazi apostolski nuncij – Započinje obnova crkve u Lukoranu

Nuncij je rekao da ga je taj pohod župi ispunio radošću. Prenio je pozdrave pape Franje, rekavši da mu pri svakom susretu papa Franjo kaže da pozdravi sve zajednice koje susretne i da ih zamoli da mole za Papu. Potaknuo je vjernike da mole za Papin put u Aziju, koji je najduži put u njegovom pontifikatu.

U misi je sudjelovao i Lovro Vrkić koji će sljedeće godine primiti đakonat i svećeništvo. Lovrini baka i djed bili su učitelji u Lukoranu i njegov otac je tu odrastao. Papinski nuncij je predstavnik Pape pred Crkvom i državom. Događaj jubileja je od velike vrijednosti za lokalnu zajednicu, pa je prigodni govor na kraju mise uputio i Jure Brižić, načelnik Općine Preko kojoj pripada Lukoran.

„Nama je izuzetna čast što ste s nama. To je prvi put da na otok Ugljan i u našu Općinu Preko dolazi tako visoki izaslanik pape Franje. Naša srca su otvorena za Vas, puna ljubavi, da s Vama možemo započeti jubilej pred nama, 950 godina prvog spomena župe Lukoran“, rekao je načelnik Brižić u obraćanju nunciju. Podsjetio je da je Lukoran, povijesno, temeljna župa Općine Preko jer je Lukoran nekad obuhvaćao i sadašnje župe Sutomišćica – Poljana i Preko. Preko se odvojilo od Sutomišćice prije 250 godina.

„Ovaj jubilej svjedoči o našoj vjeri. Mi smo uvijek znali smo kome pripadamo, da nas Bog može voditi i njemu smo se i utjecali. Utječemo se i sv. Lovri i Majci Mariji čiji blagdan rođenja slavimo. Hvala što ste s nama. Vaš dolazak je poticaj svima nama na otoku. Život na otoku je težak, mukotrpan. Da bi se na otoku nešto stvorilo, treba puno više truda i vremena. Za sve što ljudi na otoku naprave i ostvare, treba puno više truda i vremena da bismo dobili kvalitetu“, rekao je načelnik Brižić. Istaknuo je da lukoranska crkva treba obnovu te da župa i Općina Preko zajedno izrađuju troškovnik obnove crkve; 2025. godine će početi obnova krova crkve, a onda i njenih prozora. Zahvalio je Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova Europske unije što je osiguralo 80 % sredstava za obnovu krova crkve, a ostatak će osigurati Općina Preko. U misi je sudjelovao i ministar Šime Erlić, koji je Lukoranac po majci. Rado je pristao doći na proslavu, zadovoljan što je Ministarstvo uspjelo iznaći sredstva za obnovu crkve.

Župnik Dokoza zahvalio je ministru Erliću na donaciji i načelniku Brižiću za dobru suradnju koju ostvaruju župa i Općina, na korist svih ljudi. Načelnik Brižić je u ime Općine Preko darovao nunciju košaru s otočnim proizvodima s otoka Ugljana i Pašmana, trud svih stanovnika.

Župa je darovala nunciju naliv pero i kemijsku izrađene od maslinovog drva. Maslinu je spomenuo nuncij u propovijedi, ona je simbol otoka i neka je nuncij, s obzirom na različita mjesta gdje obavlja svoje službe, uvijek može ponijeti sa sobom, s posvetom Lukoran i datumom proslave, 8. rujna.

Na kraju mise, nuncij Lingua blagoslovio je djecu sa školskim torbama koja kreću u školu i svima je podijelio papinski blagoslov. Ispred crkve je bio agape kojeg su priredili Lukoranci.

U pripremi za godišnjicu posvete crkve i početak godine jubileja, Lukoranci su od 30. kolovoza do 7. rujna molili Devetnicu Gospi, u zahvalnosti za primljene milosti, moleći Božji blagoslov za sadašnje i buduće naraštaje župljana. Na uočnicu blagdana, 7. rujna, slavljena je večernja misa i procesija s Gospinim kipom i svijećama od župne crkve sv. Lovre do lukoranske kapelice Presvetog Trojstva.

Jubilej 950 godina od prvog spomena župe u Lukoranu svečano će se proslaviti misnim slavljem na blagdan sv. Lovre, 10. kolovoza 2025. godine. Vrijeme do te proslave će biti vrijeme zahvale za primljene milosti te molitve za obraćenje i blagoslov župljana Lukorana kojeg stalno nastanjuje 350 stanovnika te im je pohod nuncija Lingue milosni poticaj za vjerski život u životu župe.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Misu sa početak nove školske godine učenika i profesora Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar u ponedjeljak, 9. rujna, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Škola nije samo ustanova za učenje, nego uz učenje osoba mora sazrijevati i u svojoj ljudskosti, dobroti, razvijati plemenito u sebi, rekao je mons. Zgrablić. Uz to, osoba mora i rasti u spoznaji Božje volje, dobra koje je originalno Bog namijenio svakom pojedincu osobno, potaknuo je nadbiskup. “To je ono što ti možeš čuti. Glas u tvom srcu, tvojoj nutrini, Bog ti šapće i taj glas nitko ne može čuti osim tebe, da se ne bi zabunio. Jer taj glas Božje volje, Božje riječi Gospodin je namijenio tebi“, poručio je mons. Zgrablić učenicima, rekavši da je i zato  potrebno zazivati Duha Svetoga na početku nove školske godine.

Nadbiskup je podsjetio kako je njegova generacija nekad svaki dan počinjala molitvom ‘Gospodine, od tebe dolazi svako dobro’. „Toga dobra ima puno u nama i oko nas. Najveće dobro za nas je da imamo život, da postojimo. Naši roditelji bili su izvršitelji zahvata kojeg je Bog darovao, ali nas je Bog htio i nama je Bog, kao najveće dobro, darovao život. Bog nam je darovao dio sebe, jer Bog je život. Mi možemo upravljati životom, dobro ili loše. Bog je gospodar našeg života, a mi upravitelji“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Bog je i ljubav, istina, dobrota. „Škola bi nam trebala pomoći učiti istinu. Znanje je otkrivanje onoga što je Bog učinio, stvorio, što je veće nego naš um može spoznati. U školi smo i  da spoznajemo Boga koji djeluje u nama, oko nas u svijetu, da ga  otkrivamo. Molimo se Bogu i Duhu Svetom, po kome je naš život nastao. I mi djelujemo u snazi Duha Svetoga, da možemo misliti, razmišljati, po kome se milijuni naših stanica pokreću, Božji duh nas pokreće“, rekao je nadbiskup.

Potaknuo je da zahvalimo Bogu što nam je darovao život, što možemo otkrivati ovaj svijet, sebe, druge, Boga i što možemo tražiti smisao našeg života. „Bogu zahvaljujemo za to veliko dobro koje nam škola pomaže da otkrivamo, da spoznajemo. U tom spoznavanju i otkrivanju sebe, svijeta oko nas i vrijednosti našeg života, jako je važno da tražimo Božju volju. Bog nam je darovao život na način da smo jedinstveni i neponovljivi. Prema tome, moramo tražiti ono što je Božja volja za nas, zašto nam je Bog darovao život. Bog čovjeka nije tek tako gurnuo u postojanje, nego Bog ima divan plan s čovjekom“, ohrabrio je mons. Zgrablić, rekavši da su Božji planovi uvijek veliki. „Ono što Bog čini uvijek je veliko, jer Bog je velik. Mi vidimo malenu sjemenku, ali u toj sjemenci postoji jako veliki potencijal koji postoji u nama.

Jako je važno otkrivati znanje kojim spoznajemo istinu, ali i da u životu, u školi sazrijevate  duhovno. Trebate se uvijek iznova, iz dana u dan, pitati, osobito u vašoj dobi kada tražite životno opredjeljenje, čime biste se u životu bavili, da se pitate što je Božja volja za tebe. Božja volja nije nešto što je tebi strano, što je tebi nametnuto, što ti ne želiš.

Nego, Božja volja je dio tvoje originalnosti, neponovljivosti, ono što je Bog stavio u tvoju dušu, duboko u tvoje srce. Dapače, Božja volja je ono što ti najviše, najdublje želiš u svom srcu, ono što samo ti možeš čuti. Nitko drugi ne može čuti i ne može otkriti Božju volju za tebe, osim tebe samoga“, poručio je mons. Zgrablić učenicima. Potaknuo ih je da otkrivaju što Bog hoće s njima i da idu tim putem, jer tada će otkrivati sebe.

„Što više budeš otkrivao Boga i spoznavao ga, to ćeš više moći ispuniti sebe. Sve drugo će stvarati nemir u tebi i tvojoj duši. Naš sklad s Bogom, život s Bogom, kad tražiš ono što je Božja volja, pomaže nam da ostvarujemo mir, sreću, zadovoljstvo koji su najveće dobro koje je već posijano u naše srce – da to otkrivamo, da s time surađujemo, da idemo Božjim putem i činimo ono što Bog nama želi u našem životu“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je rekao da spoznati Božju volju i otkrivati što Bog želi od pojedinca, osoba mora sama otkrivati. Drugi mu pritom mogu biti od pomoći, mogu na nešto ukazivati, govoriti, ali važno je da osoba to sama spozna i otkrije.

U procesu otkrivanja Božje volje, prvo što treba je slušati svoje srce. „Moraš ući u trenutke tišine i molitve gdje ćeš osluškivati svoje srce, čežnje svoje duše, ono što tvoja duša tebi govori. Žeđ koja je u tebi za dobrim, lijepim, plemenitim – Bog to dobro, lijepo i plemenito nadahnjuje u tvojoj duši. Tu ćeš susresti Božji glas i u svojoj savjesti prepoznati što Gospodin želi od tebe. Važno je i da slušaš Božju riječ, ono što nam je Krist objavio, da budeš siguran u to, da te Zli ne bi naveo i pobuđivao u tebi neke emocije koje bi te mogle odvesti na krivi put“, upozorio je predvoditelj slavlja, rekavši da je Krist punina istine.

„Kad sebe otkrivaš u Božjoj riječi, molitvi, razmišljanju, sakramentalnom životu, u čistoći svoga srca, tada ćeš spoznati i ono što je tvoje dobro, kamo te Gospodin želi voditi, što Gospodin od tebe želi. Na taj način ćeš ostvarivati svoju sreću, put svoga života“, poručio je nadbiskup.

Mons. Zgrablić je kao primjer mladima naveo Ivu Mašinu, uzornog i izvrsnog gimnazijalca i studenta koji je 20. studenog 1961. tragično umro u 31. godini života u zatvoru u Staroj Gradiški. Po tome velikom sinu zadarskog kraja nosi ie i katolička osnovna škola u Zadru. „Bio je istinski bogoljub i ljubio je svoju domovinu. Zbog toga što je ljubio Boga i domovinu, zatvoren je i umro od posljedica mučenja. Bio je zreo mladić. Kad je imao 23 godine, u svoj dnevnik je zapisao čvrste odluke svoje volje koje je donio i vrijednosti koje će nastojati živjeti i kako provoditi dan. Njegovih sedam odluka nama mogu biti snažan poticaj da ispravno usmjerimo svoj život, da tražimo Božju volju i budemo na pravom putu“, potaknuo je mons. Zgrablić.

„Ivo Mašina nije volio ekonomiju, ali je na prvo mjesto stavio: ‘Mobilizirati sve snage volje i sabrano učiti ekonomiju’. Dakle, uključiti svoju volju, htjeti, narediti samom sebi, učiti ne ono što mi je lagano, što volim i što mi je drago, nego ono što mi je najteže. To ću učiti svom snagom. Drugo, ‘ne sagriješiti’. Važno je da imaš čisto srce. Čistim srcem možemo Boga gledati, možemo spoznati Božju volju. Moraš se truditi imati čisto srce.

Pogriješit ćeš. Kod duhovnika u školi ćete se moći ispovijedati, očistiti svoje srce, uvijek iznova dobiti novu snagu, Gospodina koji će te zagrliti, milovati i dati ti snage. Zatim, ‘Moliti pobožno ujutro, preko dana i navečer’. Neka ti ne prođe dan bez molitve, bez Boga bez kojega ništa ne možeš postići. Sve dobro u tvom životu već je djelo Božje milosti jer Bog te vodi i nadahnjuje da možeš učiti, spoznavati, to je dar njegove dobrote. A da se ti koji od njegovih darova živiš, ne sjetiš reći ‘Hvala’. Zatim, ‘Odreći se i u klici uništiti svako maštanje i dangubu’. Dakle, ono što bi vodilo zlu. Peto, ‘Biti brz, hitar i odlučan’. Dakle, ne ljenčariti. Šesto, ‘Svaki dan u tjednu, bez iznimke, učiniti neku žrtvu, nečega se odreći. Vježbati se. Kao što čovjek mora vježbati da bi razvio svoje mišiće, svoje tijelo, da bi zdravo živio, tako treba jačati i naš duh. A jačamo ga uz žrtvu, uz odricanje, nešto čega ćemo se odreći s namjerom, što nam je i teško, da bismo gospodarili svojom voljom, sobom i svojim osjećajima. I sedmo, ‘Ustati čim se probudim’.

U nastavku donosi cijeli plan što će činiti za dana. Od 7,30 sati kad ustaje, do 22 sata, odlučio je što će učiti i raditi, uz ta načela. Ti principi su vrijedni da i nama mogu pomoći da idemo dobrim putem, da razvijemo dobro u sebi, da se usrećujemo. Sreću ne možemo sresti, naći, sreća nam se daruje. Sreća i Božji blagoslov su i u našim rukama – kad s Bogom surađujemo i tako živimo i radimo, onda dobivamo i Božji blagoslov“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je poželio da učenici i profesori budu blagoslovljeni u svom radu, da nastavnici poučavaju u duhu vjere i promoviraju učenike u istinske ljude, kršćane, koji će ljubiti Boga, sebe i bližnjega i tako ostvariti najveći ideal svoga života. Zamolio je neka im Majka Marija bude odgojiteljica na putu života.

U misi je koncelebrirao i umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić.  Na kraju mise, don Ante Dražina, ravnatelj Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar, zahvalio je Bogu za dar još jedne godine života i nastavaka srednjoškolskog obrazovanja. Zahvalio je na podršci nadbiskupu Zgrabliću i umirovljenom nadbiskupu Puljiću što je i dalje uz njih. Novi duhovnik u gimnaziji je mladomisnik don Antonio Oltran. Škola sad ima tri duhovnika da učenici imaju više prigode ostvariti susret s njima. U gimnaziju je došlo šest novih stalno zaposlenih profesora i troje novih na zamjeni. Ravnatelj Dražina im je izrazio dobrodošlicu i poželio blagoslovljen početak rada i života u školi, u vjeri da će biti plodonosno njihovo zajedničko putovanje izrastanja, odgoja i obrazovanja.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Za vrijeme svoga pohoda župi Lukoran, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua pohodio je i Psihijatrijsku bolnicu na otoku Ugljanu, u ponedjeljak, 9. rujna. Na početku posjeta srdačno ga je u svom uredu primio dr. sc. Mladen Mavar, ravnatelj bolnice. Potom je nuncij predvodio misno slavlje za štićenike i osoblje u prostorima bolnice.

Razmatrajući evanđelje toga dana, nuncij je održao homiliju koju prenosimo u cijelosti.

Pismoznanci i farizeji koji vide da Isus ozdravlja čovjeka usahle ruke „bijahu van sebe od bijesa“ i „raspravljahu da vide što bi mogli učiniti Isusu“, čuli smo u današnjem evanđelju. Oni ne mare za ozdravljenje čovjeka, nego za poštivanje protokola, obične norme. Njihov bijes nije radi toga što Isus nije zanemario osobu u potrebi, nego radi kršenja subotnjeg odmora.

No, zašto je dan subotnji odmor? Sigurno da možemo odvojiti vrijeme za hvaliti Gospodina koji nas je stvorio i koji nam sve daje. Ali Gospodin je htio subotnji odmor i da bismo mogli obnoviti snage, da ispoštujemo i naše zdravlje. To je nešto slično noćnom počinku. Ne možemo živjeti bez sna.

No, zašto treba spavati? Može se činiti kao gubitak vremena. No, služi da obnovimo snage. Isto tako, subotnji odmor ima istu nakanu. Gospodin ga je stvorio da skupimo snage, da bismo bili dobro, iz zdravstvenih razloga. Ono što Isus čini, formalno je kršenje zakona, no ustvari, to je potpuno ispunjenje Zakona. On daje zdravlje bolesniku, iz istog razloga zbog kojeg je sam Bog dao subotnji odmor Mojsiju. Isus je jako dobro znao da je mogao čekati i sljedeći dan da ozdravi tog čovjeka, možda je trebao čekati samo koji sat, ali odlučuje ipak učiniti čudo kako bi raskrinkao licemjerje pismoznanaca i farizeja, koji se ne brinu toliko za Zakon, koliko za otežati Isusovo poslanje i pronaći razlog za osudu.

U jednoj drugoj prilici, ako se sjećate, Isus kaže da je subota radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Dobro čovjeka je uzvišenije od Zakona jer sâm Zakon je dan radi čovjekovog dobra. Vi koji radite u zdravstvenom polju to dobro znate.

Koliko puta se pojave hitne situacije koje vam poremete planove, zbog kojih gubite vaše pravo na odmor. To su iznimke, ne smiju postati pravilo. No, pomislite na sve one ljude koji pomažu nakon velikih nesreća, ili žrtvama prirodnih katastrofa ili ratova!

Koliko puta pomislim na sirote žrtve rata u Gazi i na liječnike koji se o njima brinu, koliko vanrednih radnih sati u tako teškim situacijama! Zašto sve to? Tko ih na to tjera? Naravno, možete reći da primaju dobru plaću. No to nije dovoljno. Da nema odluke ljubiti bližnjega, ne bi bili primorani posvetiti toliko vremena za druge. Sjetite se što je odgovorila Majka Tereza novinarki koja joj je rekla: „Ja ne bih činila to što vi činite ni za milijun dolara!“. A Majka Tereza joj odgovori: „Ne bih ni ja!“. Najviši Zakon koji tjera ljude da čine čak i ludosti za svoju braću i sestre je samo jedan, a to je zakon ljubavi.

Zahvaljujem svima vama koji radite u ovoj ustanovi, posebno za svaki onaj put kad ste bili raspoloživi ići onkraj potrebnog, onkraj zakona, kako bi dali ono što je neprocjenjivo: ljubav za bližnjega“.

Na kraju misnog slavlja, ravnatelj Mavar zahvalio je nunciju za posjet i uručio mu darove koje su izradili štićenici bolnice. Don Marko Dokoza, ugljanski župnik i bolnički kapelan, uz riječi zahvale rekao je: „Kad sam pozvao nuncija na naš otok, odmah sam mu predložio da pohodi i ovu našu ustanovu. Budući da se nalazimo na pomalo izoliranom mjestu, ponekad nam se čini da rad i žrtve vas koji ovdje radite nitko ne primjećuje. Međutim, prisutnost papinskog nuncija među nama velik je znak priznanja i poštovanja prema svima. Mene oduševljava vaša ljubav, vaša predanost u služenju i želio sam da naš dragi gost, nadbiskup Lingua, upozna djelić onoga što činite za sve koji ovdje dolaze i traže pomoć“.

Nuncij je zaključio posjet pohodom štićenicima na odjelu palijativne skrbi i susretom s osobljem bolnice.

don Marko Dokoza

Središnji dio proslave 160. godišnjice izgradnje prve župne crkve Rođenja BDM u istoimenoj župi u Benkovcu bilo je svečano misno slavlje koje je na uočnicu župne svetkovine Rođenja BDM u novoj župnoj crkvi Rođenja BDM u Benkovcu u subotu, 7. rujna, predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Crkva Rođenja BDM u Benkovcu, u središtu Ravnih kotara, izgrađena je 1864.  godine. Crkvu je na blagdan Male Gospe, 8. rujna 1865., posvetio zadarski nadbiskup Petar Dujam Maupas. Mons. Zgrablić sjeća se te prve župne crkve, iz vremena dok je od 1987. g. tri godine bio prefekt u zadarskom sjemeništu ‘Zmajević’. Benkovačka župna crkva bila je „lijepa crkva u obliku križa s oktogonalnom kupolom visokom 13 m. Imala je samo jedan oltar. Na oltarnoj pali bilo je naslikano Raspeće s Bogorodicom. Slika je bila dar pape Pija IX. Crkva je bila obnovljena 1962. godine. Pobunjeni Srbi i četnici, 3. rujna 1992., srušili su tu crkvu i na tom mjestu bili su podignuli tržnicu. Zadnju misu prije rušenja crkve 6. rujna 1991. predvodio je tadašnji benkovački župnik don Ivan Mustać. Poslije oslobodilačke akcije ‘Oluja’, u kolovozu 1995., Benkovac je oslobođen. Krajem rujna 1995., zadarski nadbiskup Marijan Oblak slavio je  misu u oslobođenom Benkovcu na mjestu porušene crkve“, rekao je mons. Zgrablić.

Na mjestu srušene crkve izgrađena je sadašnja župna crkva Rođenja BDM koju je 13. rujna 2003. posvetio zadarski nadbiskup Ivan Prenđa. „Kao rektor sjemeništa ‘Zmajević’, mons. Prenđa je niz godina nedjeljom i blagdanima redovito slavio misu u toj nekadašnjoj župnoj crkvi. U nekoliko navrata mijenjao sam mons. Prenđu i dobro se sjećam te crkve“, prisjetio se nadbiskup Zgrablić.

Spomen na rušenje crkve ne usmjerava samo „pogled prema ožiljcima zbog svega što se dogodilo rušenjem crkve ili svih bolnih i teških događanja tijekom Domovinskog rata“, rekao je nadbiskup, poručivši: „Pozvani smo uvijek znati istinu u svojoj cijelosti, koliko god ona bila bolna i teška. Istinu ne smijemo zanijekati i zaboraviti. Istina povijesti je svjetlo koje nam omogućuje ispravnije gledati sadašnjost i procjenjivati budućnost. Važno je istinu gledati ne samo kao činjenicu, ne gledati povijesne činjenice samo kao događanje u povijesti, nego činjenice gledati ispunjene kršćanskom ljubavlju. Istina i ljubav moraju uvijek ići zajedno“, naglasio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo da nam i Isus, koji je sâma Očeva ljubav, govori o oslobodilačkoj snazi istine: „Istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32). „Sâm Isus je Istina koja je ispunjena ljubavlju, Duhom Svetim. Isus je pun Duha Svetoga, u Isusu nema istine bez ljubavi. Dapače, Isus sve čini u snazi ljubavi, u snazi Duha Svetoga. Nijekanje istine, zanemarivanje i iskrivljivanje istine, zaborav, stvaraju pogodno tlo da se čovjekom može manipulirati ili da čovjek izgubi moralne principe. Istina bez ljubavi može biti izlika raznim manipulacijama i zloupotrebama, a ljubav bez istine ostavlja samo varljive emocije i strast bez racionalnog prosuđivanja, lišena žrtve i odricanja koju istinska ljubav u sebi nosi“, upozorio je mons. Zgrablić. Podsjetio je pritom na misao sv. Ivana Pavla II.: „Ljubav bez križa nećete naći, a križ bez ljubavi nećete podići“.

„U istini možemo susresti križ, a ljubav nam pomaže taj križ nositi. Križ nije samo simbol stradanja i patnje, nego i Krista, njegove ljubavi, kojom nas je oslobodio od naših grijeha i učinio ljubljenom djecom Božjom. Križ – shvaćen kao sinonim ljubavi, pomaže nam nositi poteškoće i patnju koji susrećemo u bolnoj istini. Kada istinu s ljubavlju promatramo i proživljavamo ono što se dogodilo, to činimo sa sviješću potrebe trajnog čišćenja našeg pamćenja od svega što bi nas moglo dovesti i do pomisli da na negativno odgovorimo negativnim, na ubojstvo ubojstvom, na rušenje rušenjem, na zlo zlim, na grijeh grijehom, na nepravdu osvetom. Zlim djelima umnažamo zlo i nastavljamo začaranu spiralu zla. Svako zlo prekida se opraštanjem, milosrđem, ljubavlju. Bez toga, činjenice koje se događaju mogu postati velika gorčina našeg života“, upozorio je nadbiskup Zgrablić, rekavši da „praštanje prekida osvetu te da su istina i ljubav velike snage kojima mijenjamo sebe i svijet u kojemu živimo“.

„Istina sjaji u ljubavi i postaje svjetlo koje nam daje mogućnost pomirenja i spoznaje onoga koji je sâma Istina i Ljubav, milosrđe i praštanje – spoznati  Boga. To se ne odnosi samo na povijesna događanja kao što su rušenje crkve i druga zla, nego to vrijedi i za naš svakodnevni život, ono što negativno proživljavamo u obiteljima; sve treba prožeti praštanjem, ljubavlju i čišćenjem našeg sjećanja“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Obljetnica rušenja crkve je prigoda da „vjerom i ljubavlju čistimo naš spomen, našu memoriju, osjećaje i da bdijemo nad našim duhom, s obzirom na negativno koje bi moglo proklijati u našim srcima“, rekao je nadbiskup, podsjetivši na misao sv. Ignacija, biskupa i mučenika iz 1. st., koji piše zajednici kršćana u Efezu: „Nastojte što češće zajednički Bogu zahvaljivati i Boga slaviti. Vaše često sastajanje krši moć Sotone, a sloga vaše vjere ruši njegovu silu“.

„Tako kršćani nekad i danas krše i ruše moć Sotone, moć zla. Spomen 160. godišnjice izgradnje srušene crkve unutar euharistijskog slavlja želi raspirivati i njegovati kršćanske osjećaje i vrijednosti Istine i Ljubavi. Želi nas učvrstiti na kršćanskom putu da i u naše svakodnevne mane, slabosti, pogreške, zloće, ugrađujemo ljubav i milosrđe i tako utjelovljujemo ljubav, Boga u našem životu. Slavljenje Boga čisti naše pamćenje od negativnoga i otvara srce za ljubav prema Bogu i bližnjemu“, poručio je mons. Zgrablić.

U osvrtu na navještaj Evanđelja, nadbiskup je rekao da u rodoslovlju prije Isusovog rođenja koje obuhvaća razdoblje od 1900 godina, među navedenim imenima nisu sve osobe bile svete. „Među tim ljudima nisu bili samo jako pobožni. Među tim imenima ima velikih grešnika, zločinaca, ubojica. Ali, Bog stoji u povijesti. Bog vodi povijest i pravednika vodi do sebe, k onome što je on naumio, k spasenju. Važno je imati povjerenja u Gospodina“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Uz blagdan Marijinog rođenja, nadbiskup je rekao da je „Bog izabrao Mariju i u njoj se utjelovio kako bi svima nama darovao spasenje, tj. svoj božanski život. To je najdragocjenije što možemo postići. Slavlje Marijinog rođenja je slavlje Božjeg plana podjele svoje Istine i Ljubavi s nama. U Marijinom rođenju i životu vidimo Božju zauzetost za naše dobro, za našu vječnu sreću. Bog bira i nas, poziva nas u život, kao što je izabrao Mariju, da bismo bili njegova ljubljena djeca koja će nastaviti živjeti i djelovati kako je djelovao njegov Sin“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši: „Marija nam je uzor i poticaj da Božju riječ pažljivo slušamo jer je ona ispunjena Božjim duhom, da o njoj razmišljamo, pohranjujemo je u svoje srce, vjerom utjelovimo, učinimo životnom, djelatnom, da rađamo plodovima spasenja. Marijin primjer i zagovor neka nam bude putokaz Istine koju trebamo slijediti i snaga za praštanje i ljubav koju smo pozvani živjeti“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Na kraju mise, benkovački župnik don Anđelko Buljat rekao je da je srušena župna crkva bila oličenje grada Benkovca i vjernika prošloga vremena. Ta je crkva bila u funkciji 130 godina, kroz nju se izmijenilo mnoštvo od 130 generacija, brojno podjeljivanje sakramenata. Pobunjeni Srbi ne samo da su je srušili do temelja, nego su odnijeli i temelje crkve, i na taj način želeći uništiti spomen na opstojnost Hrvata katolika.

„Zahvaljujući našoj braći i sestrama, prognanim vjernicima iz BiH i Vojvodine, mi smo oživjeli Benkovac našom katoličkom vjerom i svojom narodnošću. Don Zdenko Milić i ja 1970.-ih godina, a posebno 1979. g. kad sam bio u Benkovcu s pokojnim don Ivanom Mustaćem, dva mjeseca katehizirali smo benkovački kraj. Svaki dan smo bili na misi u toj crkvi s pokojnim don Šimom Torbarinom i don Nikolom Tokićem“, rekao je župnik Buljat, prisjetivši se i slika u toj crkvi koja mu je ostala u dragom sjećanju.

Među osmoricom svećenika koncelebranata na misi bio je i domaći sin don Roland Jelić, ravnatelj Katoličke OŠ Ivo Mašina, koji je župi povodom toga jubileja poklonio kalež i pliticu. Nakon mise, nadbiskup Zgrablić predvodio je kroz središte Benkovca procesiju s kipom Majke Božje s Djetetom Isusom.

U misi je sudjelovao i akademski umjetnik Tomislav Kršnjavi koji je autor izljeva reljefa stare župne crkve u bronci koji je za vrijeme mise bio postavljen ispred ambona. Uskoro će taj reljef biti položen na kameno postolje u perivoju ispred župne crkve, kao spomen i za nadolazeće generacije. Kršnjavi je prikazao pročelje stare župne crkve otvorenih vrata i ljude kako idu u crkvi, želeći poručiti da nije bila uništena samo crkva, nego su stradali i ljudi Benkovca, ali obnovljeni su crkva i ljudi. Uz rub reljefa stavio je pedeset zrnaca krunice, znak molitve Gospi kojoj je posvećena benkovačka crkva. Kršnjavi je i autor kipa bl. Alojzija Stepinca postavljenog ispred župne crkve 2017. godine.

Donaciju za domjenak puka nakon mise darovao je Grad Benkovac s gradonačelnikom Tomislavom Bulićem.

U pripremi za proslavu jubileja, u župi su kroz tjedan dana održani duhovni i kulturni događaji. Svakog dana krunica je bila u 18 sati, zatim misa pa prigodni događaj. U ponedjeljak, 2. rujna, nakon večernje mise, župnik Buljat održao je izlaganje ‘Papinska pisma druge polovine 9. stoljeća destinatorima u Hrvatskoj’, a Marin Ćurković izlaganje ‘Crkva Rođenja BDM u Benkovcu’. U utorak, 3. rujna, mons. dr. Juraj Batelja izlagao je o temi ‘Euharistijski kongres u Benkovcu 1938.’, a don Nikola Tokić govorio je o pastoralu benkovačkog kraja u vrijeme Domovinskog rata. Trodnevnicu uoči župne svetkovine 4., 5. i 6. rujna, kad je održan i susret s djecom, vodili su studenti teologije te studentski kapelan don Ivan Šibalić i don Branko Bendra. Iz trodnevnog oratorija proizašli su i novi ministranti u župi. Župnik Buljat najavio je da će svakog prvog petka u mjesecu u nadolazećoj godini u župi biti predavanje o nekoj crkvenoj i duhovnoj temi, u spomen na 160. posvetu prve župne crkve Rođenja Marijina i u Godini jubileja.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Ljetni oratorij po modelu Salezijanske družbe sv. Ivana Bosca održan je od 3. do 6. rujna u prostorima župe Uznesenja Blažene Djevice Marije na Belafuži u Zadru. To je bio treći uzastopni ljetni oratorij takvog načina održavanja na Belafuži. Sudjelovalo je 90 djece, u dobi od 8 do 14 godina. Program je osmislio i vodio salezijanac Karlo Ćuk uz pomoć župnika don Zvonimira Mikulića, župnog vikara don Zbigniewa Korcza i dvadeset domaćih animatora: srednjoškolaca, studenata i radničke mladeži. Program se odvijao u prijepodnevnim i večernjim terminima. Djeca su bila podijeljena u dvije ekipe: Vatreni Kršćani i Plavi Tigrovi. Igrali su razne igre te su bili poučavani molitvi, sakramentalnom životu i životopisima svetaca.

Oduševljenje, radost i borbenost osjetili su se u dvorištu crkve. U žaru oratorija ponekad je bilo potrebno djecu podsjećati na poštivanje drugih te da ipak nije najvažnije pobijediti pod svaku cijenu. Uz pomoć mladih animatora mogli su se veseliti i istovremeno odgajati u ljudskim i kršćanskim vrlinama. Jedna od najvećih zanimljivosti djeci bile su vodene igre. Pri kraju oratorija djeca i animatori su se ispovjedili, zahvaljujući prisutnosti nekoliko svećenika koji su došli pomoći ispovijedati. Vrhunac oratorija bilo je slavlje mise na koju su bili pozvani i roditelji. Poslije mise zajedništvo se nastavilo uz prigodnu okrepu i druženje u dvorištu svetišta. Roditelji su izrazili zahvalnost zbog takvog oblika rada s njihovom djecom te su roditelji i djeca često pitali kad će se opet održati neki oratorij.

don Zvonimir Mikulić

Foto: Župa Belafuža, Zadar

Zahvalno misno slavlje sa svečanim Tebe Boga hvalimo povodom proslave 150. godišnjice djelovanja sestara milosrdnica sv. Vinka Paluskog u Zadarskoj nadbiskupiji, u katedrali sv. Stošije u Zadru u subotu, 7. rujna, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Drage sestre milosrdnice!

Draga braćo svećenici!

Draga braćo i sestre!

1.

        Srdačno vas pozdravljam u katedrali sv. Stošije u Zadru gdje smo se okupili da s radošću i zahvalnošću iznesemo Bogu naše molitve obilježavajući 150. godišnjicu dolaska sestra milosrdnica sv. Vinka Paulskog u Zadarsku nadbiskupiju i njihovog neprekidnog života i djelovanja u ovoj mjesnoj Crkvi.

        Pozdravljam s. Jelenu Ikić, vrhovnu glavaricu Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, s. Andreu Mirčeta, provincijalnu poglavaricu Provincije Navještenja Gospodinova iz Splita, kao i ostale nazočne članice Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog.

2.

        Kada usmjerimo našu pažnju u prošlost, primjećujemo kako Družba sestara milosrdnica, nakon svoga dolaska u Hrvatsku 1845. godine, širi svoju djelatnost na prosvjetno – odgojnom i zdravstveno – socijalnom planu. Visoki Zemaljski odbor 1874. poziva Družbu da preuzmu rad u pokrajinskim bolnicama u Zadru, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku. Družba je tada mogla prihvatiti rad samo u jednoj bolnici. Odbor odlučuje da to bude bolnica u Zadru. I tako sestre, njih 12, u rujnu 1874., dolaze u grad Zadar. Sestre su djelovale najprije u staroj bolnici na poluotoku u Zadru i kasnije u novoj bolnici u Arbanasima. Bilo je to do 1923. godine, kada im talijanska uprava u bolnici daje otkaz, zahvalivši im ipak što su najvećom  revnošću i kršćanskom ljubavlju svakog sata danju i noću bile uvijek pripravne, kad ih je dužnost zvala, ublažavati boli bolesnika… Zbog talijanske okupacije Zadra moraju napustiti grad i sestre iz ostalih podružnica koje je Družba u međuvremenu osnovala: iz Maloga sjemeništa odlaze 1922., iz Doma staraca i Dječjeg čuvališta 1923., a iz Centralnoga bogoslovnog sjemeništa 1929. godine. Na tim podružnicama djelovale su u karizmi svoje Družbe – skrbeći o starijim osobama i siromasima, odgajajući dječicu te služeći izravno Zadarskoj Crkvi u njenim odgojno – obrazovnim zavodima. U njihovim ih službama zamjenjuju talijanske sestre iz Brescie.

       Nakon toga, sestre milosrdnice dolaze na područje Zadarske apostolske administrature (jugoslavenski dio): u Benkovac  (1934. – 1940.), gdje otvaraju Dječje zabavište i Tečaj krojenja i šivanja te u Sveti Filip i Jakov (1940. – 1969.), gdje skrbe za kućanstvo (Nad)biskupijskog ljetnikovca, gdje su se odmarali šibenski i zadarski sjemeništarci.

        Godine 1948. sestre se vraćaju u Zadar, ovaj put u Samostan sv. Frane (1948. – 2023.), gdje preuzimaju brigu za kućanstvo, a od 1951. godine jedna sestra iz te zajednice počinje svirati i katehizirati u Župi Srca Isusova na Voštarnici u Zadru. Te godine (1951.) sestre počinju opet raditi u zadarskoj bolnici, ali u građanskom odjelu, do 1991. godine, od kada ponovno djeluju u redovničkom odijelu.

       U vrijeme komunizma, Družbi sestara milosrdnica mnogo je toga oteto, a sestre, njih na stotine, potjerane su iz škola i bolnica. U to vrijeme neke sestre stanuju u bolnici, a druge u privatnim stanovima, dok ih Družba nije sve okupila 1966. godine u vlastitoj samostanskoj zgradi na Relji u Zadru (danas u ulici sv. Vinka Paulskog u Zadru). Od tada iz svog samostana šire djelatnost Družbe: u župi Rođenja sv. Ivana Krstitelja na zadarskoj Relji (1967.), u Nadbiskupskom ordinarijatu (1970. – 1976.), u Nadbiskupskoj školi za spremanje svećenika (1978. – 1994.), u bolnici u Zadru (do 2023.), u Domu umirovljenika na Puntamici u Zadru (1990. – 2008.), u biogradskoj Ortopedskoj bolnici (2001. – 2012.) te po raznim župama u gradu i bližoj okolici.

     Godine 1977. započinju djelovati u Svećeničkom domu „Zmajević“ (1977. – ), gdje skrbe za starije i bolesne svećenike te u Nadbiskupskom domu (1977. – 2023.), gdje vode Nadbiskupovo kućanstvo i nastavljaju kratko prekinuti rad u Ordinarijatu (do 2001.). K tome, 1978. jedna sestra počinje raditi u suvenirnici Stalne izložbe crkvene umjetnosti Zadar i priključena je zajednici koja djeluje u ovim dvjema ustanovama.

      Provincija Navještenja Gospodinova iz Splita u Zadarskoj nadbiskupiji otvorila je i nekoliko podružnica izvan Zadra: na otoku Božavi (1949. – 1952.; 1963. – 1978.), u Biogradu na Moru (1950. – 2022.), Tkonu na otoku Pašmanu (1971. – 2002.), u Banju na Pašmanu (1972. – 1985.), Pakoštanima (1982. – 2013.) i u Kistanjama (1999. – ). U tim župama sestre su djelovale kao vjeroučiteljice u župi i školi, sviračice, sakristanke i voditeljice kućanstva.

       Danas su sestre milosrdnice aktivne u Svećeničkom domu u Zadru, u SICU-u, u župi Kistanje te u dvije župe u Zadru: Rođenje sv. Ivana Krstitelja na Relji i Presveto Srce Isusovo na Voštarnici.

      Dragocjen je i molitveni život sestara milosrdnica koje sada žive u svome samostanu na Relji, a više nisu aktivne u crkvenim ili civilnim institucijama. Njihov sadašnji tihi i molitveni život važan je doprinos zadarskoj mjesnoj Crkvi, primjeren njihovim mogućnostima i okolnostima života.

       Pod svodom katedrale sv. Stošije, majke svih crkava u Nadbiskupiji, koja je izgrađena u srcu grada Zadra kao živi znak neprekinute Božje nazočnosti i djelovanja među nama, rado se danas pridružujemo sestrama milosrdnicama prigodom jubileja 150. godišnjice njihovog djelovanja na području Zadarske nadbiskupije i Bogu želimo izreći svoju hvalu, otkriti svoje nade i izraziti ljubav i poštovanje zbog onoga što Bog čini prema nama po služenju sestara milosrdnica u ovoj mjesnoj Crkvi. Naša molitva danas želi obuhvatiti na osobiti način mnoge sestre milosrdnice, žive i pokojne, koje posljednjih sto i pedeset godina na području Zadarske nadbiskupije Bogu prinose svoje molitve te s velikom ljubavlju i požrtvovnim predanjem služe Bogu i narodu ovoga kraja.

4.

         U kratkom evanđeoskom ulomku iz liturgije Službe riječi današnjeg dana koji sadrži samo tri retka iz 10. poglavlja Lukinog evanđelja, susrećemo Isusa koji, vođen Duhom Svetim, u zanosu slavi Boga, Gospodara neba i zemlje, zbog Očevog dara malenima.

        Koji je povod da Isus radosno kliče Ocu u Duhu Svetom? Koji je to dar malenima kojem se Isus raduje? Isus slavi Oca u času povratka i nakon izvještaja sedamdeset i dvojice učenika o izvršenom poslanju koje im je On povjerio. „Slavim te Oče, gospodaru neba i zemlje…“ (Lk 10,21), kliče Isus. Isus je ushićen zbog sudjelovanja njegovih učenika u podjeli s drugima iskustva ljubavi kojom njega ljubi Otac i koju je povjerio njegovom služenju, kako bi se Očeva ljubav do kraja očitovala i zahvatila mnoge. Isusa raduje iskustvo učenika zbog zajedništva s poslanjem koje je Otac predao u njegove ruke, a On povjerava svojim učenicima. Isus je ushićen što se Radosna vijest, Kraljevstvo Božje, koje je donio na ovaj svijet, širi i raste po poslušnosti, potpunom predanju i povjerenju učenika u poslanju koje im povjerava. Isus radosno slavi Oca zbog milosti poslanja učenika po kojoj čovjek prima ono što je njegov Otac po naravi. Ljubav Očeva očituje se u životu njegovog Sina, a ljubav Sina prema Ocu očituje se u Duhu kojem Sin kliče, priopćuje i objavljuje malenima dioništvo u Božjem životu.

       Čovjekov životni tijek, bez obzira na životne okolnosti koje ga snađu, po Isusovom djelu otkupljenja i poslanju učenika koji nastavljaju njegovo isto djelo, postaje uzvišeniji od mogućnosti ljudske percepcije, jer nam Otac, Gospodar neba i zemlje, daruje bezgranično dostojanstvo čineći nas svojom ljubljenom djecom. Otac nas ljubi onom ljubavlju kojom nas Sin ljubi. „Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas… Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život položi za svoje prijatelje“ (Iv 15, 9.13), govori Isus svojim učenicima.

        Isus u molitvi na Posljednjoj večeri, u komunikaciji s Ocem, objavljuje jedinstvo s Njime i s nama u slavi koju nam donosi. Isus moli: „Slavu koju si ti dao meni, ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno, da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih, kao što si mene ljubio“ (Iv 17, 23).

         Redovnici, Bogu posvećene osobe, žive od Nade koju je sâm Bog posijao u njihova srca te poziva u poslanje koje im on povjerava, da nastave njegovo djelo spasenja čovjeka. Prihvaćajući evanđeoske savjete čistoće, siromaštva i poslušnosti, Bogu posvećene osobe suobličuju se Kristu i tako rađaju duhovnom evanđeoskom plodnošću ljubavi. Ovom duhovnom plodnošću nastavlja se djelo poslanja sedamdeset i dvojice koje Gospodin šalje i uzrok su Isusove hvale i proslave Oca u svakom vremenu, kulturi i prostoru.

        Slaveći 150. obljetnicu djelovanja sestara milosrdnica na području Zadarske nadbiskupije, po pozivu i poslanju sestara, njihovoj ustrajnoj molitvi, po njihovom životu i mnogim oblicima služenja po bolnicama, sirotištima, domovima, župama i drugim institucijama, prepoznajemo živog uskrslog Krista koji djeluje među nama te se i mi, potaknuti Duhom, pridružujemo Isusovoj radosnoj molitvi i slavimo Oca, Gospodara neba i zemlje, zbog ljubavi koju dijeli s nama malenima.

5.

        Dok zajedno Bogu zahvaljujemo na mnogim milostima koje je udijelio Zadarskoj mjesnoj Crkvi kroz sto i pedeset godina djelovanja sestara milosrdnica, zahvaljujemo i svakoj sestri milosrdnici na suradnji s Božjim pozivom i milostima koje su od Boga primile i nesebično, ponekad uz puno žrtve i odricanja, dijelile s mnoštvom Božjega naroda ovoga kraja.

        Gospodin, po zagovoru sv. Vinka, neka bude živim i preminulim sestrama milosrdnicama radost i nagrada zbog dobra koje su živjele, svjedočile i dijelile s drugima. Amen.

mons. Milan Zgrablić,

nadbiskup zadarski

Katedrala sv. Stošije, Zadar

7. rujna 2024.

Povodom obilježavanja spomena 160 godina od posvete prve župne crkve Rođenja BDM u Benkovcu, koja je srušena u Domovinskom ratu, na 32. godišnjicu njenog rušenja (3. rujna 1992. – 3. rujna 2024.), izlaganje o temi „Dijecezanski euharistijski kongres u Benkovcu 10. srpnja 1938.“, u utorak, 3. rujna, u dvorani Katoličkog doma u Benkovcu održao je mons. dr. Juraj Batelja.

Mons. Batelja pokazao je tijekom izlaganja pokaznicu u kojoj je nošen Presveti Oltarski Sakrament ulicama Benkovca na Euharistijskom kongresu 1938. godine. Njeni ostaci pronađeni su među građevinskim materijalom na smetlištu u Benkovcu 2008. godine. „Tu je bila hostija, ta je pokaznica bila u staroj župnoj crkvi u Benkovcu i s crkvom je uništena. To je sveti ostatak Isusove ljubavi, ali i ljudske mržnje. Moramo sve ljude ljubiti i poštivati, ali ne možemo zaboraviti da danas nema stare župne crkve. Ovo je relikvija stare župne crkve“, rekao je mons. Batelja. U Izlaganju je opisao kongresne svečanosti od 8. do 10. srpnja 1938. i političke okolnosti u kojima je uspješno održan.

Na kongresu u Benkovcu je sudjelovalo više od 20 000 vjernika iz svih krajeva sjeverne Dalmacije, osobito iz 80 župa ‘Ninske’ i Šibenske biskupije, u pratnji župnika, s crkvenim i društvenim zastavama, uz pjevanje pobožnih pjesama i u narodnim nošnjama. Baldahin za Presveti sakrament nosili su vjernici župe Ervenik u narodnim nošnjama. Crkvene i svjetovne novine pisale su da 15 000 ljudi sudjeluje u velikoj teoforičkoj procesiji koja je bila duga dva kilometra i trajala je sat i pol, a još 5 000 ljudi u špaliru promatra dok se pronosi Isus u Presvetom sakramentu. Predvodili su ih šibenski biskup dr. Jeronim Mileta i krčki biskup dr. Josip Srebrnić. Na slavlju je bio i zamjenik zadarskog nadbiskupa Petra Dujma Munzanija.

U povijesti euharistijskih kongresa Crkve u Hrvata, Euharistijski kongres u Benkovcu značajan je jer je održan na prostoru Apostolske administrature, tj. u dijelu Zadarske nadbiskupije koji je bio unutar Kraljevine Hrvata, Srba i Slovenaca, izdvojen od grada Zadra i njegove bliže okolice koji su bili pod talijanskom vlašću. Na području Zadarske nadbiskupije pod talijanskom vlašću bilo je održano više euharistijskih kongresa, a u Apostolskoj administraturi dva: u Preku 8. rujna 1925. i u Benkovcu 10. srpnja 1938., na kojima se narod „radovao u vjerničkom i nacionalnom pogledu“.

„Euharistijski kongres u Benkovcu vjernički narod u zajedništvu sa svećenstvom i biskupom doživio je kao prigodu za učvršćenje i osvješćivanje života po načelima katoličke vjere, koja je u to vrijeme bila izložena bezbožnoj propagandi i pravoslavnom presizanju. Narodne nošnje, instrumenti, glazba, pjesma, mnoštvo naroda svih uzrasta, crkvene zastave i barjaci, brojno svećenstvo, redovnice i redovnici, govornici, propovjednici i ispovjednici, značke i sličice, zborovanja, ispovijedanja, primanja pričesti i slavljenja misa te euharistijska klanjanja pridonijeli su buđenju narodne svijesti i produbljenoga vjerskog života“, rekao je dr. Batelja. Glavni pokretač euharistijske evangelizacije i euharistijskih slavlja bio je šibenski biskup Mileta, kojem je bila povjerena i uprava o sto župa Zadarske nadbiskupije u Kraljevini Jugoslaviji koje su činile Apostolsku administraturu.

Kongres u Benkovcu održan je za Šibensku biskupiju i Apostolsku administraturu. „To podsjeća na političke igre srpskih unitarista i talijanskih okupatora koji su za ostvarenje vlastitih političkih ciljeva dijelili hrvatsku zemlju i ljude. U izvješćima se naslućuje protukatoličko raspoloženje pravoslavnih Srba i pripadnika komunističke internacionale“, rekao je dr. Batelja. Podsjetio je na riječi komunističkog aktiviste Ivana Supeka da su se jugoslavenski komunisti vraćali iz Sovjetskog Saveza da „na brzinu u Hrvatskoj iskorijene radićevsku (narodnu) i katoličku tradiciju“. „Sučelice tim političkim protivnostima stajao je vjernički narod oboružan vjerom u euharistijskog Kralja i s krunicom u ruci. Tim oružjem katolički vjernici su svom hrvatskom narodu uzdržali opstojnost, držeći se vjere u Boga i nauka Katoličke Crkve, prianjajući uz Krista i njegovo Evanđelje te časteći majku Mariju“, istaknuo je dr. Batelja.

Između dva svjetska rata u 20. st., u Crkvi u Hrvata održana su dva nacionalna i oko 150 pokrajinskih, biskupijskih, dekanatskih i župnih euharistijskih kongresa na kojima je sudjelovao brojni narod, a njihove poruke imale su odjek na javni, obiteljski i osobni život. No, „liberalni tokovi u društvu i komoditet u sâmoj Crkvi doveo je u drugoj polovici 20. st. i u Crkvi u Hrvata do opadanja euharistijskog zanosa, pomanjkanja vjere i ljubavi prema euharistiji“, upozorio je dr. Batelja.

„Pronositelj euharistijske misli u hrvatskom narodu bio je ‘Euharistični glasnik’ koji je 1908. u Zadru pokrenuo fra Hugolin Didon iz Provincije Sv. Jeronima. Euharistijskom pokretu u Hrvatskoj doprinijelo je Društvo svećenika klanjalaca, časopis ‘Presveta Euharistija’ tiskana u Krku na inicijativu biskupa Josipa Mahnića, euharistijska udruženja, bratovštine, pobožnosti – osobito 40-satno klanjanje, molitvenici, euharistijski kongresi i župna klanjanja“, rekao je mons. Batelja.

Proglas biskupa Milete za Euharistijski kongres u Benkovcu

Dr. Batelja predstavio je i Proglas i najavu Euharistijskog kongresa u Benkovcu koje je uputio biskup Mileta na Papin Dan, 6. veljače 1938. godine. Mons. Mileta piše da će kongres biti od duhovne koristi jer će se prije njega po raznim dekanatima održavati misije. Potiče se da se ožive ili utemelje u župama vjerska društva i društva ‘Katoličke akcije’. „Dušobrižnici župa iz Benkovačkog, Ninskog, Biogradskog, Zemuničkog, Ražanačkog, Novigradskog i Skradinskog dekanata uložit će sve nastojanje da njihovi župljani pođu u masama ili u velikom broju, po mogućnosti i procesionalno, pod vodstvom župnika, sa crkvenim barjakom, na Euharistijski kongres u Benkovac. Iz Šibenika će poći znatan broj sudionika, kojima će se priključiti razni iz Vodica, Skradina i drugih župa“, napisao je biskup Mileta u Proglasu.

U bližoj pripravi za Kongres, potiče da se tjedan dana prije u župama, od 3. do 10. srpnja, održi pobožnost, svake večeri blagoslov s Presvetim i propovijed. Za vjernike i svećenike koji neće doći u Benkovac, biskup je odredio da na dan kongresa, u nedjelju 10. srpnja, u župama Šibenske biskupije i Apostolske administrature bude svečana misa i prigodna propovijed, po mogućnosti i procesija sa Presvetim.

U vrijeme održavanja kongresa, župnik u Benkovcu bio je don Jeronim Juravić koji je u pripremi za kongres svećenicima, redovničkim zajednicama i vjernicima laicima podijelio propovijedi i govore s kongresa. Održane su staleške konferencije za djecu, mlade, žene i muževe. Teme propovijedi, govora i konferencija bili su: čvrstoća u katoličkoj vjeri usprkos napada na Boga i Crkvu, vjera u euharistiju, misa, ljubav prama Majci Božjoj i krunici, prvenstvo Pape, dobri tisak te obrana vjere i morala; obitelj, euharistijski život vjernika, česta  sv. Pričesti, svetkovanje nedjelje i blagdana, nemoralne pojave u javnosti, vjerska društva, borba protiv psovke.

Biskup potiče da „teoforička procesija“ koja će uključivati sve staleže Crkve predvođene biskupom i svećenicima, po mogućnosti, bude održana u svim župama dviju biskupija, svečano, slično procesiji Tijelova. Napominje da se na toj „vjerskoj i crkvenoj“ svečanosti na kongresu nose samo crkvene zastave i zastave vjerskih društava te onih Katoličke akcije.

U pripremi Euharistijskog kongresa, općinske vlasti zabranile su isticanje hrvatske zastave te prikupljanje sredstava za dovršenje doma za siromahe u Benkovcu. Zbog toga je biskup Mileta intervenirao kod Načelništva Sreza benkovačkog u Benkovcu 20. lipnja 1938., štiteći „Materinsko društvo katoličkih žena u Benkovcu“ koje su prikupljale sredstava za gradnju doma za siromahe u Benkovcu. Biskup je rekao da će se „prikupljenim milodarima pomoći Družbi sv. Vinka Paulskog u Benkovcu da sagradi dom u kojem bi bilo mjesta i za starce, trajno nesposobne, zapuštenu djecu itd.“.

Na dan kongresa, stanovi katoličkih vjernika u Benkovcu bili su okićeni zelenilom i euharistijskim simbolima, a ulice Benkovca narodnim zastavama. Glavna ulica Benkovca bila je okićena ukrasnim slavolucima s vjerskim natpisima, kao i novi Hrvatski katolički dom, stan časnih sestara i župni stan. Novi perivoj pred župnom crkvom bio je u slavolucima, narodnim i papinskim zastavama.

Bogati sadržaj trodnevnih kongresnih svečanosti – Blagoslovljen Hrvatski katolički dom u Benkovcu

Prvog dana kongresnih svečanosti, u petak, 8. srpnja, završene su župne misije i u Benkovcu je svečano dočekan biskup Mileta kojega su, uz 20 konjanika, pozdravili župnik, brojni vjernici, katolička društva, misionari fra Andrija Zjačić i fra Ante Benutić, predstavnici hrvatskog narodnog pokreta, narodni zastupnik i općinski načelnik Ilija Zečević te predstavnici državnih vlasti. Svečana povorka krenula je prema župnoj crkvi gdje je slijedio službeni prijem biskupa Milete koji je izvršio i kanonski pohod župe i podijelio sv. krizmu. Mons. Mileta je netom prije boravio u Rimu. Kada je u razgovoru s papom Pijom XI. najavio Euharistijski kongres u Benkovcu, Papa mu je rekao: „Kako bih vruće želio da mogu prisustvovati kongresu u Benkovcu!“, prenio je biskup Benkovčanima. Potom je u dvorani Hrvatskog katoličkog doma održana akademija u čast biskupa Milete. Poslijepodne su u crkvi primljena katolička društva. Mons. Mileta primio je nove članove križarskih organizacija i održao nagovor. Navečer je bio završetak misija koje su održali franjevci te je održana procesija naroda sa svijećama oko crkve u kojoj je sudjelovao i biskup Mileta.

Drugog dana kongresa, u subotu, 9. srpnja, u 6,30 sati počelo je ispovijedanje  naroda; u 7 sati mons. Mileta slavio je misu te podijelio Svetu Pričest  prvopričesnicima. Za vrijeme mise u 10 sati mons. Mileta je propovijedao o vjerskom indiferentizmu te je podijelio sakrament sv. Potvrde. U 17 sati brojni narod okupio se oko novoizgrađenog Hrvatskog katoličkog doma kojeg je blagoslovio biskup Mileta te je održao govor o značenju katoličkih domova za vjersko-moralni i narodno-prosvjetni život. Pravnik Josip Vujić održao je u dvorani Doma predavanje o značenju katolicizma za kulturu i prosvjetu u hrvatskom narodu, a Uršić, upravitelj pošte, izlagao je o Katoličkoj akciji. Uslijedile su dječje recitacije i skladbe uz glasovir. Biskup Mileta izrazio je priznanje župniku Juraviću za izgradnju Doma, imenovavši ga svojim savjetnikom. Poslijepodne je stigla sinjska glazba, koja je na ulazu u Benkovac svirala koračnice pod vodstvom fra Ivana Glibotića. Provokatori su bili prekinuli električnu rasvjetu onemogućujući osvjetljenje trga i crkve, no dovela se električna energija iz obližnjeg mlina Pjera Novakovića. Od 21 sat cijeli grad je bio rasvijetljen do ponoći, kad su slijedili bakljada, vatromet, pucanje iz topova i zvonjava na crkvama.

U 22 sata u crkvi je otpjevan zaziv Duha Svetoga pred izloženim Presvetim, uz  govor krčkog biskupa Srebrnića. Time je otvoren Euharistijski kongres te je slijedilo klanjanje do ponoći. U ponoć je počela pontifikalna misa koju je predvodio biskup Srebrnić. Tijekom cijele noći bdjenja stizale su skupine sudionika kongresa koji su sa žarom pjevali crkvene pjesme.

Središnjeg dana Euharistijskog kongresa u nedjelju, 10. srpnja, Benkovac je bio okićen narodnim zastavama i cvijećem. U 5 sati ujutro bila je duga svečana zvonjava s crkvenih zvona, pucanje iz topa i budnica sinjske glazbe kroz Benkovac. U crkvi su slavljene mise jedna za drugom. U 5,30 sati počele su mise i ispovijedanje. U 8 sati konjica od 30 konjanika predvodila je dugu povorku s brojnim barjacima i zastavama, predvođena glazbama iz Sinja, Drniša i Preka, od župne crkve do Novakovićevog mlina, gdje je bio podignut oltar i tribina za govornike.

U 8,30 sati počelo je svečano javno zborovanje koje je govorom otvorio misionar fra Andrija Zjačić, u kojem je spomenuo „patnički narod i svećenike mučenike“. U govoru o važnosti katoličkih organizacija mladih, Zvonimir Malić je rekao: „Svi koji žele uništiti jedan narod, tako i neprijatelji hrvatskog naroda, učine sve da mu unište vjeru i to u prvom redu kod omladine. Uništiti omladinu jednog naroda znači poljuljati njegove temelje. Zato katolička hrvatska omladina ima tako velik broj neprijatelja. To je najbolji dokaz da ona mnogima smeta, jer kad bi protivnici vjerovali i znali da ta organizacija omladine malo znači i ne vrijedi ništa, pustili bi je na miru. Ali tako nije“. Pozvao je mladež da nasljeduje Isusa kao uzor života i na neustrašivo ispovijedanje katoličke vjere u javnom životu. Istaknuo je povezanost s Papom, biskupima i svećenstvom. Križar Franjo Donadini, zadarski revizor, govorio je o temi ‘Papa i hrvatski narod’. O temi ‘Euharistija u narodnom životu’ govorio je Antun Metzger iz Zagreba. Biskup  Srebrnić govorio je o temi ‘Poštivanje Dana Gospodnjega’.

U 10 sati počela je pontifikalna misa koju je predvodio biskup Mileta. Propovijed o temi ‘O djetetu, obitelji i Papi’ održao je biskup Srebrnić. Glagoljašku misu pjevao je zbor Sv. Cecilije iz Šibenika, a liturgijsko pjevanje pratila je sinjska glazba.

Poruke s Euharistijskog kongresa u Benkovcu: „Živimo euharistijskim životom!“

„Euharistijski kongres u Benkovcu odvijao se u vremenu narušenih odnosa u društvu i među narodima, što je posljedica isključivanja Boga iz ljudske svijesti. Među Hrvatima ta je misao bila još pogubnija jer su u narodu djelovali oni kojima je bio cilj potirati hrvatsku nacionalnu svijest i katolički identitet. Euharistijski kongres u Benkovcu shvaćen je kao prigoda da se očituje ‘sklad Crkve i naroda’ oko euharistijskog Spasitelja kao izvora boljeg poimanja čovjeka i života“, rekao je dr. Batelja. U društvu je bilo slavlje nečistoće, trijumf tijela nad duhom, mladost ne cijeni nevinost, ruše se obitelji, u brakove se ne ulazi radi stvaranja i odgajanja djece. U takvom „razrovanom i nenormalnom vremenu napetosti među narodima, mogućnosti revolucija, građanskih ratova i divljeg, svjetskog klanja“ održavani su euharistijski kongresi da se na njima „otvoreno ispovjedi vjera u Krista i nadu u Njegov spas čovječanstva. On može i danas izgraditi heroje nevinosti i čistoće, junake ljubavi prema bližnjemu i uzore poštenja. Samo treba poći za Njim, treba Ga slijediti i primati. Treba učiniti sve da u nama djeluje ne slabi čovjek, nego veliki Bog. I kao što se tjelesna hrana uzima često, treba se i Njime često hraniti. Da to istaknemo, zato euharistijski kongresi, zato i ovaj naš u Benkovcu“, prenio je dr. Batelja poruku s kongresa.

„I u ono vrijeme bilo je aktualno što i danas postoji, ali biskupi i svećenici bili su hrabri i o tome se nisu bojali govoriti, nego su otvoreno i javno govorili o onome što je protiv zemaljske i vječne sreće“, istaknuo je dr. Batelja.

Na kongresu su pročitane odluke „da nema pravog kršćanskog života bez Presvete Euharistije. U teškim danima sadašnjice, samo u presvetoj Euharistiji kršćanin može naći snage i jakosti da izdrži navalama modernog materijalističkog života i neokaljanom sačuva vjeru i kršćanski karakter. Budimo euharistijski narod, živimo euharistijskim životom! Prigodom Euharistijskog kongresa u Benkovcu, tisuće okupljenih Hrvata katolika ispovijedaju svoju duboku vjeru u presvetu Euharistiju i odanost Katoličkoj Crkvi i Papi. Danas, kao nikada prije, hrvatski narod je složan i jedinstven u obrani svojih vjerskih i narodnih prava!“.

Pred novim Hrvatskim katoličkim domom bio je zaključni blagoslov i posveta Presvetom Srcu Isusovom. U velikoj dvorani Doma bio je priređen objed za više od 100 svećenika i redovnika. Tada je biskup Mileta zahvalio Bogu za uspjeh kongresa i župniku Juraviću na sjajnoj organizaciji. Poslijepodne je svećenstvo održalo svoje staleško zborovanje na kojem je biskup Srebrnić predavao o  Katoličkoj akciji, a vlč. Ante Letinić o temi ‘Svećenik i Euharistija’.

Sudionik Euharistijskog kongresa u Benkovcu rekao je da je kongres bio „veličanstvena manifestacija katoličke svijesti cijele benkovačke okolice i sigurno će donijeti velikih duhovnih plodova“. Prošao je uzorno, unatoč velikim poteškoćama udaljenosti i loše prometne povezanosti.

Izvjestitelj za Katolički tjednik u Sarajevu rekao je: „Benkovac će teško ikada vidjeti ovakvo slavlje. Bilo je veličanstveno i dostojanstveno, unatoč zaprekama koje su se spremale s izvjesne strane. Bukovica i Ravni kotari progovorili su, a pridružili su im se naši primorci i otočani udruženih biskupija zadarske i šibenske. Vjerni svom hrvatskom rodu i svetoj Katoličkoj Crkvu!“. Naime, kad je biskup bio počeo govoriti, vlast je bila presjekla dovod struje pa se biskupov govor nije mogao dovoljno čuti.

„Oduševljenje nakon Euharistijskog kongresa u Benkovcu zahvatilo je njegove sudionike i one do kojih je dopro glas o njemu. U narodu su nastale i ‘narodne pjesme o tom neviđenom euharistijskom slavlju’. Nažalost, radost katolika bila je žalost ‘jugo-fašistima’ koji su u svom listu ‘Odbrana’ ruglu izvrgnuli narod i svećenstvo, jer da su „uz katolicizam manifestirali i svoje hrvatsko uvjerenje“. Katolički novinar bilježi da je taj list napao veliku procesiju i hrvatske narodne zastave naziva ‘plemenskima’ (jugo-terminologija). Dakle, mi ne smijemo biti narod. Istodobno ističe kako protivnici Katoličke Crkve i hrvatskog naroda takvim objedama ne mogu skršiti katolički ponos, ‘što pripadamo Katoličkoj Crkvi, zapadnoj kulturi i hrvatskom narodu’“, poručio je dr. Batelja, naglasivši: „Unatoč porobljavanju, ugnjetavanju i teritorijalnom presizanju stranaca, Zadar i njegova okolica sačuvali su nacionalni identitet i katoličku prepoznatljivost zahvaljujući jasnim životnim načelima, nacionalnoj svijesti i katoličkom svjedočanstvu života“.

I.G.

Foto: I. Grbić