Povodom desete godišnjice smrti don Živka Kustića (2014.-2024.), zaslužnog  svećenika i novinara, pokretača Informativne katoličke agencije i dugogodišnjeg urednika Glasa Koncila, u njegovom rodnom Pagu u četvrtak, 18. srpnja, održana je tribina na kojoj je predstavljena knjiga „Živko Kustić – Neustrašivi glas Crkve u Hrvata“, autora Marina Ercega, novinara Glasa Koncila.

O don Živkovom djelovanju i ulozi u Crkvi i društvu govorili su umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, hrvatski povjesničar, prof. dr. sc. Zlatko Begonja sa Sveučilišta u Zadru, paški sin don Dario Tičić i autor knjige Marino Erceg. Na početku tribine, prigodni govor održao je i Branimir Stanić, glavni urednik i v.d. direktora Glasa Koncila, u čijoj je nakladi knjiga tiskana 2023. godine.

U kontekstu održavanja tribine u atriju Kneževog dvora, nadbiskup je rekao da je „don Živko od malih nogu shvaćao svijet kao atrij; prostor susreta i ugodnih razgovora, ali i prostor prijepora i nužne životne borbe – na dalmatinski način. Atrij je u starim rimskim vremenima bio središnja nenatkrivena prostorija gdje je bilo smješteno ognjište i kućni žrtvenik s likovima predaka“.

Mons. Puljić je rekao da je o temi ognjišta „don Živko zanosno govorio i pisao, a Erceg je to uklopio u četvrto i peto poglavlje knjige“, naslovljenima ‘Na braniku Domovine i vjere’ i ‘U epohi velikih promjena’.

Nadbiskup je govorio o knjizi i ulozi don Živka u kontekstu tri povijesna događaja kojih je Kustić bio suvremenik i s kojima je svojim radom bio snažno povezan. To su Drugi Vatikanski sabor (1962.-1965.), „događaj stoljeća“ svjetskih razmjera s čijim održavanjem je pokrenut najprije bilten Glas s Koncila (4. listopada 1962.) koji je o Koncilu izvještavao te dva događaja u Hrvatskoj: nastanak i brzo gašenje ‘Hrvatskog proljeća’ (1970.) i proslava „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ (1976.-1984.) koja je počela ‘Marijanskom godinom’ 1975./1976. u Solinu, a završila je euharistijskim kongresom u Mariji Bistrici 1984. godine. Stoga, „prasvetište u Solinu i nacionalno svetište u Mariji Bistrici imaju za Hrvate znakovitost i veliku poruku za sva vremena“, istaknuo je mons. Puljić.

„Nije pretjerano reći kako sadašnju nacionalnu suverenost i samostalnost dugujemo tim i u knjizi opisanim događajima i njenim zauzetim pojedincima, među kojima se čuo i slušao i ‘neustrašivi glas’ don Živka Kustića“, poručio je mons. Puljić.

Koncilske konstitucije i dekreti uzrokovali su velike promjene u Crkvi, a jedan sudionik usporedio ih je s „potresom uskrsne zore, kad je ispod odvaljenog kamena Gospodin uskrsnuo“, rekao je mons. Puljić.

Hrvatsko proljeće, reformsko razdoblje u politici, društvu i kulturi, obilježeno je legitimnim traženjem zaštite nacionalnog identiteta. Prve naznake toga traženja bile su već 1966., nakon Brijunskog plenuma i potpisivanja Protokola između Jugoslavije i Svete Stolice 1966. godine, rekao je nadbiskup. Iz toga vremena datiraju i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967.) i pojava nekoliko hrvatskih novina. „Represija nad Hrvatskom, gušenje pokreta ‘Hrvatsko proljeće’ i podnošenje ostavki hrvatskog vodstva imalo je višestruke učinke. Uhićenje studentskih lidera i prvaka Matice hrvatske, stotine osuda za političke prekršaje i čistke više tisuća članova SKH traumatizirali su stanje u hrvatskom narodu koje je potrajalo cijelo desetljeće (1970.-1980.)“, rekao je mons. Puljić.

Nakon gušenja ‘Hrvatskog proljeća’ zašutjela je slobodna riječ, a „Crkva je počela govoriti svojim provjerenim načinom, kako bi se narod vjerski osvijestio, bolje upoznao svoju povijest i prepoznao vjerničke korijene svoga identiteta. U tom hodu i procesu veliku ulogu imale su crkvene tiskovine, osobito Glas Koncila i glavni urednik don Živko Kustić, kao i svećenici, katehete i župnici koji su bili glavni animatori i pokretači narodnog gibanja“, rekao je nadbiskup. Tim povodom, Kustić je bio objavio knjižicu za svećenike, vjeroučitelje i vjeroučenike, ‘Mali ključ povijesti Crkve u Hrvata’, za koju je Partija rekla da je „vrlo opasna jer komentira neke historijske događaje i šalje poruku s aluzijom na današnjicu. Uvelike se klerikalno manipulira s hrvatskim imenom, državno­šću, samostalnošću, nezavisnošću i slobodom“.

„Božjom providnošću, u to vrijeme na čelu hrvatskog episkopata bio je Sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, zagrebački nadbiskup. On je bio veliki poklonik bl. Alojzija Stepinca, koji je davne 1941. planirao obilježiti godišnjicu trinaeststoljetnih prvih veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641.) iz vremena pape Ivana IV., rodom iz Dalmacije. Stepinčeva zamisao prekinuta je zbog rata, ali nije bila zaustavljena. Njegov nasljednik Kuharić tridesetak godina kasnije, u vrlo nepovoljnom društveno-političkom sustavu komunističko-ateističke države, razborito i smireno pripremao je narod i Crkvu u Hrvatskoj na velika vjerska okupljanja koja će imati osobiti doprinos za poznavanje vjerske i nacionalne prošlosti te prepoznavanje korijena vjerničkog i narodnog identiteta“, rekao je mons. Puljić, smatrajući providonosnom odluku hrvatskih biskupa da se kroz devet godina (1975.-1984.) zahvali Bogu za dar krštenja, vjere i pripadnosti Katoličkoj Crkvi.

„Nakon višegodišnjeg zatiranja katoličkog i hrvatskog imena u komunizmu, trebalo je učiniti sve da ljudi prepoznaju korijene svoje kršćanske baštine i narodnog stabla. Tako su započela narodna okupljanja: u Solinu (1976.) se razmišljalo o daru krštenja na rijeci Jadru kod Gospe od Otoka, u Biskupiji kod Knina (1978.) je pronađen Gospin Pralik, u Ninu (1979.) se spominjalo veze hrvatskih vladara sa Svetom Stolicom, osobito s papom Ivanom VIII. koji je na Uzašašće 879. blagoslovio kneza Branimira, sav hrvatski narod i hrvatsku zemlju. Vrhunac Devetnice bio je euharistijski kongres u Mariji Bistrici 1984. kada se okupilo više od pola milijuna ljudi. Bilo je to mirotvorno događanje naroda koji nije tražio oružje, već molio i prebirao zrnca krunice. S vjernom odvjetnicom Marijom u znaku krunice i s krunicom, naši ljudi prepoznali su pravu snagu i osvojili slobodu“, poručio je mons. Puljić, naglasivši: „Plan i program Velike devetnice bio je hrabar čin tadašnjih hrvatskih biskupa čije plodove još uvijek žanjemo. A sve se odvijalo u vrlo složenim okolnostima ondašnjeg komunističkog jednopartijskog sustava“.

Don Živko je predvodio trodnevnicu za biskupsko ređenje mons. Puljića u Dubrovniku. Nadbiskup je istaknuo tri dana Kustićevih propovijedi u dubrovačkoj katedrali i prvi intervju kojeg je kao dubrovački biskup imao s Kustićem.

„U knjizi moramo osjetiti simfoniju naroda Božjeg koji je prihvatio prijedlog biskupa da devet godina hodočaste od Solina do Marije Bistrice. Tijekom devetogodišnjeg hodočašća u različitim marijanskim svetištima, don Živko je bio svirala, violina, on je bio inspiracija. On je bio glasan glas. Sve je nadahnjivao svojim poticajima i tekstovima, animacijom za sudjelovanjem u tim događajima. Njegova uloga je zaista bila nezamjenjiva u tom gibanju hrvatskog naroda koji je u vremenu nakon gašenja ‘Hrvatskog proljeća’ upotrijebio vlastitu metodu okupljanja, molitve, pjesme i zajedništva, što nam je dalo ponovno snagu da smo konačno ishodili i slobodu“, poručio je mons. Puljić.

Nadbiskup je čestitao autoru, rekavši da je Erceg napisao „monumentalnu knjigu s puno ljubavi i poštovanja, držeći se pravila arhivske i povijesne struke“. Na kraju poglavlja su bilješke brojnih izvora, preslikanih originala dokumenata i fotografija. U knjizi je sveukupno 1196 fusnota koje su „izvrstan znanstveni izazov i mamac“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da Ercegova knjiga s brojnim materijalom postaje kao „arhiv za buduća istraživanja o tako zauzetom medijskom čovjeku kakav je bio Živko Kustić“.

Stil pisanja knjige „s brojnim detaljima i podacima o junaku prikazanog epa pruža i aromu proze i poezije, podsjećajući na ‘Pisma seoskog župnika’, povijesne reportaže koje su budile ponos na baštinu i naše korijene, kao i vrlo umješnu obranu ljudskih, vjerničkih i narodnih prava koje smo tamo nalazili i njima se hranili“, rekao je mons. Puljić.

Nadbiskup je podsjetio na zahvalu umirovljenog križevačkog biskupa Nikole Kekića koji je na sprovodu Kustiću zahvalio Bogu „što smo imali priliku sa Živkom živjeti, slušati ga i s njim razgovarati te čitati plodove njegovog srca i uma“. Mons. Kekić je tada bio zahvalio i Kustićevoj baki Ani, majci Josipi, paškom župniku Josi Felicinoviću, učiteljima, profesorima i odgojiteljima koji su mladoga Živka pravilno usmjeravali“ te njegovoj supruzi Marici i obitelji.

Zaključno, mons. Puljić je citirao don Živka koji je u crkvi sv. Jeronima u Rimu 1979. rekao: „Povijest nam je bila teška. Božja providnost postavila nas je na vjetrometinu, gdje su krvavi vjetrovi puhali i ognjevi gorjeli, pa papiri često izgorjeli. Nemamo vele sa­čuvanih biblioteka, papira i pergamena, kao neki drugi narod. Ostalo je kamenje kneza Branimira i kralja Tomislava i Zvoni­mira, kamenje smrvljeno koje treba kupiti ispod pepela i ruševina. No, ovdje u Rimu je majka naša, Crkva Katolička koja je sačuvala uspomene naše. Uspomene su sačuvane kako bismo ostali vjerni i ponosni na Branimira, Krešimira i Zvonimira, na Zrinske i Frankopane, do kardinala Stepinca, do nas danas ovdje; kako bismo bili i ostali jedno srce i jedna duša! Zato nije uzalud slaviti. Majka Crkva nas vodi. Premda smo odrasla djeca, nije sramota i proplakati na krilu majčinom od boli, sreće i nade“.

Dr. Zlatko Begonja: „U teškim društveno-političkim okolnostima, don Živko Kustić posjedovao je intelektualnu snagu i uspješno je predočavao“

Kustić je tijekom života (1930.–2014.) stekao iskustvo različitih društvenih poredaka u kojima je živio. To su monarhistička Jugoslavija, kratkotrajno talijanska fašistička okupacijska vlast, NDH, komunistička Jugoslavija i suvremena Republika Hrvatska, rekao je dr. Zlatko Begonja.

U poglavlju „Na ramenima velikana duha“ autor naglašava važnost utjecaja don Jose Felicinovića na razvoj mladog Kustića, na njegova duhovna, općeljudska i domovinska stajališta, kao i utjecaj paškog svećenika Ivana Tičića kojeg su partizani likvidirali  u Lici. Erceg spominje i Kustićevo razočarenje razvojem prilika u NDH. U poglavlju „Don Jure protiv crvenog zmaja“, u formi ‘Pisama seoskog župnika’, Kustić je kroz svoje komentare polemizirao s predstavnicima komunističkih vlasti i njihovih poslušnika. Kustić je progovorio i o pitanju nataliteta. Upitavši „Zašto je lakše za domovinu umirati, nego za tu istu domovinu rađati djecu?“, rekao je kako je u tom smislu potrebno pokrenuti srce, istaknuo je dr. Begonja.

Erceg je u knjizi opisao „Kustićevu polemiku s Milošom Žankom, jugoslavenskim komunistom hrvatskog podrijetla, zagovornikom krute partijske linije koji je bio protivnik reformskih strujanja tijekom ‘Hrvatskog proljeća’. Polemizirajući i o broju stradalih u logoru Jasenovac, Kustić racionalno kaže da to treba „predati Božjem sudu i mirnim povijesnim istraživanjima““, rekao je dr. Begonja.

Kustiću je prijetio sudski progon kad je 1987. pisao da je jedan guslar u javnom prostoru nosio čarape isprepletene bojama crven–bijeli–plavi, bez socijalističkih obilježja. U poglavlju „Pred komunističkim Pilatom“, Erceg navodi da je Kustić od 1972. do 1975. bio pod pravosudnim pritiskom. Kad je u svom članku u GK-u 1972. napisao da se katolici u srbijanskim mjestima nalaze u inozemstvu, režim je to shvatio kao Kustićev poziv na separatizam, rekao je dr. Begonja.

Postupak Kustićevog progona pokrenula je Vjerska komisija, premda je to bilo izvan njene nadležnosti. „Tužiteljstvo ga je najprije optužilo za prenošenje lažnih vijesti u funkciji uznemiravanja građana, a onda ga teže, krivično kvalificiralo za poticanje na nasilnu ili protuustavnu promjenu društvenog poretka, svrgavanje predstavničkih tijela te razbijanje bratstva i jedinstva u Jugoslaviji. Postupak je zašao u 1975. godinu koja je bila u ozračju poboljšanja diplomatskih odnosa s Vatikanom, pa osuda istaknutog novinara, svećenika nije odgovarala političkoj poziciji Jugoslavije“, podsjetio je dr. Begonja, naglasivši kako je Kustić rekao da je nakon 1945. hrvatski narod bio u stanju „spriječene državnosti“.

U poglavlju „Građanin svijeta – među razasutim hrvatskim iseljenicima“, Erceg ističe osobitu pastoralnu skrb Kustića prema hrvatskim iseljenicima. Na tim brojnim putovanjima u svijetu, kardinala Kuharića pratio je Kustić, što je on i opisivao u Glasu Koncila. Posjeti predstavnika Crkve iseljenicima na Zapad, u Australiju, Novi Zeland, SAD nisu uvijek bili jednostavni u političkom smislu, rekao je predavač.

U poglavlju „Državni neprijatelj u razdoblju posttitoizma“, Erceg naglašava Kustićev razgovor iz 1976. s predstavnikom Vjerske komisije te kako Kustić komunistima iz Hrvatske skreće pozornost na moguće događaje nakon Titove smrti, velikosrpsku prijetnju iz Beograda.

„SDS/UDB-a otvorila je dosje Kustić 1972., premda postoje naznake o 1962. godini. Dosje ima više od 2700 stranica, uz naznaku da je pročišćen. Erceg ukazuje i na Kustićeve kontakte s hrvatskim disidentima Markom Veselicom, Vladom Gotovcem, Franjom Tuđmanom, Hrvojem Šošićem, Zlatko Tomičićem. Autor ističe Kustićev članak u Glasu Koncila iz 1983. u kojem prokazuje Komitet za društvene djelatnosti zagrebačke općine Maksimir koji navodi kako bi škole, a ne crkve, trebale okupljati mlade“, rekao je dr. Begonja. Istaknuo je da je zadnja Udbina mjera praćenja Živka Kustića zavedena u lipnju i srpnju 1990. godine, sa zahtjevom za tajni nadzor nad Kustićem, putem telefona i pošte, zbog prikupljanja podataka o njegovim pokušajima rušenja ustavnog poretka.

Rekavši da knjiga omogućuje uvid u važan dio suvremene hrvatske prošlosti, dr. Begonja je istaknuo da je Erceg bez samocenzure naveo brojne primjere i događaje izravno vezane uz Kustića, čije je pisanje rezultiralo Kustićevom polemikom s predstavnicima represivnih i pravosudnih tijela komunističkog totalitarnog režima.

„Kustićevo djelovanje obilježilo je razdoblje jugoslavenskog komunističkog totalitarnog režima. U nametnutim društveno-političkim okolnostima, don Živko Kustić posjedovao je intelektualnu snagu i uspijevao je vješto predočavati kroz Glas Koncila, afirmirajući svoja vjerska i društvena stajališta.

Don Živko Kustić apsolutno zaslužuje pozornost kao osoba. Prošao je brojne nedaće, da se zadržimo samo na komunističkom, totalitarnom režimu. Kroz njegov život možemo prepoznati društvena zbivanja i događaje koji su se odvijali tijekom komunističkog režima. Don Živko Kustić je svjedok – osoba koja je na sjajan način znala postavljati stvari na pijedestal vrijednosti. Pri tome je nailazio na suprotstavljanja s druge strane, jer je druga strana Crkvu promatrala kao nešto neprijateljsko po sebi.

Don Živko je preko svega toga prelazio vrlo uspješno. Uspio je sve svoje ideje i promišljanja plasirati u javnost brojnim pojedincima i skupinama osoba. Smatram da je ipak otvorio oči, da su, pored svih poteškoća, ljudi mogli pogledati, sagledati, vidjeti u čemu se zaista nalaze“, rekao je dr. Zlatko Begonja.

Organizatori tribine su Glas Koncila, paška župa Uznesenja BDM sa župnikom Božom Barišićem i Turistička zajednica Grada Paga s direktoricom Vesnom Karavanić. Tribinu je izvođenjem tri pjesme obogatila i paška ženska klapa ‘Peružini’.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Povodom desete godišnjice smrti don Živka Kustića, misu zadušnicu u zbornoj crkvi Uznesenja BDM u don Živkovom rodnom Pagu u četvrtak, 18. srpnja,  predvodio je don Božo Barišić, paški župnik i dekan. Na misi je propovijedao don Dario Tičić, paški sin, župnik Biograda n/m koji je i osobno poznavao don Živka.

Kustić je značajni i zaslužni grkokatolički svećenik koji je inicijator i suosnivač mnogih inicijativa Crkve u Hrvatskoj koje je, unatoč oskudnim materijalnim uvjetima, praćen od strane režima i pod prismotrom vlasti protivne Crkvi, pokrenuo u teško vrijeme komunizma.

Na poziv Hrvatske biskupske konferencije, Kustić je sudjelovao u osnivanju Informativne katoličke agencije (IKA) koju je pokrenuo 1993. i do 1999. bio je njen prvi, glavni urednik. Tijekom boravka u Njemačkoj, s mons. Vladimirom Stankovićem, Kustić je uspio dobiti donaciju za osnivanje IKA-e. Sudjelovao je i u pokretanju izdavačke kuće ‘Kršćanska sadašnjost’, Vjeronaučne olimpijade,  Malog Koncila i drugih inicijativa.

Kustić je bio dugogodišnji urednik Glasa Koncila u kojem je 30 godina pisao  redakcijske komentare, promišljajući aktualne teme iz života Katoličke Crkve i društva. Te komentare 1970.-ih i 1980.-ih godina pratila je i komunistička vlast te je izdanje tri broja Glasa Koncila 1972. i 1973. bilo zabranjeno. Potpisivan pod pseudonimom don Jure, don Živko je u Glasu Koncila pisao jako čitanu i zapaženu kolumnu ‘Pisma seoskog župnika’, čiji su sadržaji i poruke do danas u sjećanju brojnih vjernika.

„Don Živko je veliki sin Grada Paga i domovinske Crkve. Teško da će ga itko više u tome nadmašiti. Bog nam je uvijek podizao prave ljude u pravi čas. Da je danas jedan takav don Živko… Bog mu je dao talente, darove govora i čvrstine. Bog mu je dao poseban smisao za reći pravu riječ u pravo vrijeme. I kao takav, postao je uzor i učitelj“, istaknuo je don Dario, rekavši da je don Živko živio otajstvo Crkve snagom svoje riječi i svoga djelovanja, svoje svećeničke službe i kao novinar, u teškom vremenu hrvatske povijesti.

„Don Živko je govorio ono što su se neki bojali i pomisliti. Ali, bio je hrabar, jedinstven. To nije mogao činiti samo svojom ljudskom snagom, nego iz snage i u velikoj ljubavi prema Božjoj Crkvi za koju je vjerovao da je ona ‘Isus Krist u hrvatskom narodu’. To je često isticao. Za to je živio i za to je  bio spreman i umrijeti! Znao je da govori istinu, da je na liniji Alojzija Stepinca, na liniji čvrstoće, u suradnji s kardinalom Franjom Kuharićem. Svećenici su po župama upijali njihov primjer čvrstoće i nepobjedivosti.

Zahvalni smo Bogu za dar don Živkovog života, za darove njegove crkvenosti i njegove otvorenosti. Sve to  ponio je kao kapital za život iz rodnoga Paga. Iz paške crkve ponio je ulje za svjetiljku svoje vječnosti. U Pagu je upijao prve spoznaje o Bogu, uz župnike Antu Banića, Josu Felicinovića, Ivana Tičića, Juru Pavičića. Don Živko je rastao uz te svećenike koji su služili u Pagu“, rekao je don Dario.

Svoju prvu propovijed u životu, Tičić je održao za vrijeme mise koju je slavio don Živko. Don Dario je zaređen za đakona 29. kolovoza 1999. godine. Sutradan, 30 kolovoza, don Živko mu je u sakristiji rekao: ‘Mali, propovijedaj!’. „Ajme, don Živko, di ću ja govoriti? A evanđelje toga dana je bilo: ‘Nije prorok bez časti, doli u svom zavičaju’“, rekao je don Dario. „Muči, moraš poći na put“, odgovorio mu je don Živko, rekavši da je dobro ako ima tremu, jer će onda paziti što će reći.

„Uz don Živka nije bilo teško učiti i rasti. Bog nam je dao don Živka u teška, olovna vremena. U svojim prvim svećeničkim danima koračao je prostorima i djelovao gdje je bio kardinal Kuharić, gdje se kretao bl. Alojzije Stepinac. Ti tragovi bili su nadogradnja na sve što je ponio iz Paga i paške crkve u kojoj je od malih nogu upijao ljubav prema Bogu i čovjeku“, rekao je don Dario.

Tičić je istaknuo da mu don Živko predstavlja poveznicu između prošlosti i sadašnjosti, između onoga što je bilo i onoga što je sada, po svojoj vjeri i svjedočenju. „Kao svećenik, svjedočio je i za ono što će doći, za vječnost. Vjerovao je u Crkvu, bio je čovjek Crkve, crkvenosti. Na poseban način iskazivao je osobitu ljubav prema svojoj domovini Hrvatskoj. Od malih nogu, to je na mene ostavilo veliki trag. On je uvijek za nas Pažane bio pojam. Zvali smo ga ‘Naš don Živko’“, rekao je don Dario, potaknuvši: „Vjerujući u otajstvo i jedinstvo svetih, u uskrsnuće mrtvih, molimo za don Živka. Preporučujemo njegovu svećeničku dušu, da ga Krist pridruži svojoj velikosvećeničkoj službi na Nebu. Da trajno slavi Boga i zauvijek se pridruži u božanskoj liturgiji, koju je slavio na zemlji“. U misi su sudjelovala Kustićeva djeca i obitelj.

Tičićevo sjećanje na susrete s don Živkom u Pagu 

Nakon mise, u atriju Kneževog dvora u Pagu održana je tribina o Kustićevom djelovanju, uz predstavljanje knjige ‘Živko Kustić – Neustrašivi glas Crkve u Hrvata’, autora Marina Ercega. Među izlagačima na tribini bio je i don Dario Tičić, koji je ispričao i neke smiješne situacije iz susreta s don Živkom i njegovom suprugom Maricom. Don Živko je dolazio u Pag oko svetkovine Velike Gospe, koja je naslovnica paške župne crkve.

Kao akolet, kako se u Pagu naziva ministrant, don Dario je rado posluživao kod oltara kad je don Živko slavio misu. Don Darijev pradjed je Jure Tičić, „prvi kantadur u Veloj crikvi’, kojega don Živko u svojoj knjizi ‘Denis dječak u prozoru’ opisuje kao starog pjevača Ivana. Don Živko je u dječačkom nestašluku, kao maleni ministrant, tom Juri preokrenuo knjigu psalama, misleći da će to omesti starog pjevača u pjevanju. No, ni to nije omelo Juru da pjeva nedjeljnu Večernju, „Reče Gospod Gospodinu mojemu, sjedi ob desnu moju…“, na čuđenje malenog Živka i drugih ministranata, što se u Pagu prepričavalo kao šala.

Don Živko i don Dario živjeli su u istoj ulici u Pagu, don Petra Rumore, zove se tako po svećeniku rodom Pažaninu. Kad je don Živko ljeti bio u Pagu, običavali su dugo razgovarati, o svećeništvu i svim stvarnostima Crkve. Pridružio bi im se i nekadašnji paški župnik Srećko Frka Petešić. Don Živko je spominjao Tičiću don Josu Crljenka, kojega je zvao don Pipe, don Blaža Karavanića (don Blašo), don Ivana Tičića, don Juru Palčića.

„Don Živko je stasao u sjeni tih paških svećenika, uz nezaboravnog don Josu Felicinovića od kojeg je naučio kako se vole Crkve i narod. Rado je govorio i o velikoj paškoj opatici M. Gertrudi Magaš, benediktinki prema kojoj su i komunisti imali strahopoštovanja. Doživljavao sam don Živka kao osobu koja je u sebi nosila bremenitost minulih vremena, požrtvovnost i spremnost u novim okolnostima Crkve i naroda. On je za mene bio spona s onim što je bilo, s likovima tih dragih svećenika, dragih lica s paških ulica. Kad god bih ga slušao, on je bio kao spomenar i živa povijest Paga, Crkve i domovine“, naglasio je don Dario.

Don Živko je pričao Tičiću o proslavama velikih hrvatskih katoličkih obljetnica 1970.-ih i 1980.-ih godina. Rekao mu je i da „u Crkvi nemaju svi dobre i časne namjere, a Crkva kao božanska i ljudska institucija tim pojedincima je sve dala“.

Ljeti je jutrima don Živko pisao kolumnu ‘Jutarnja propovijed’ za dnevnu novinu ‘Jutarnji list’, na stolu maloga dvora kuće u Pagu. Don Dario je te don Živkove tekstove nosio u poštu da se faksom pošalju u redakciju u Zagreb, za objavu sutradan. Nakon smrti sina Josipa i supruge Marice, don Živko više nije često dolazio u Pag. Don Dario je kao bogoslov i svećenik posjećivao Kustića u Zagrebu.

U sakristiji zborne crkve u Pagu, jedne nedjeljne večeri, „don Živko je proplakao kao malo dijete kad je shvatio da onaj mali Dario, praunuk od barba Jure Dode, staroga plemena Ganjaše, ide prema đakonatu i svećeništvu, jer će doživjeti moje đakonsko ređenje u zbornoj crkvi u Pagu“, rekao je Tičić. Don Dario je zaređen za đakona 29. kolovoza 1999. u zbornoj crkvi u Pagu.

Don Živko je emotivno doživio i svećeničko ređenje don Darija u zadarskoj katedrali sv. Stošije, 29. lipnja 2000. godine.

Svoje osjećaje i doživljaje, svojim osobnim pečatom, don Živko je sabrao u prigodnom recitalu kojeg je napisao, a izveden je na svečanoj Akademiji uoči Tičićeve  mlade mise, 8. srpnja 2000. godine.

Na mladoj misi don Darija, 9. srpnja, ponosan i radostan, don Živko je stajao s desne strane Tičića koji je bio prvi mladomisnik u Pagu nakon 65 godina. Prije don Darija, zadnju mladu misu u Pagu slavio je Frane Paro, Bošanar. Spletom okolnosti, don Živko svoju mladu misu nije slavio u Pagu. „Kada je na dan moje mlade mise, kao iskusni sacerdos, otac duhovni i zemaljski, don Živko kleknuo preda mnom da mu udijelim svoj mladomisnički blagoslov, obojica smo plakali“, prisjetio se don Dario.

Don Živko je umro 18. srpnja 2014., kada su se oglasila i zvona paške zborne crkve. Te godine, mjesec dana kasnije, 15. kolovoza, na župnu svetkovinu Velike Gospe, don Živkova kćer Mirjam, u paškoj narodnoj nošnji, „sa suzom za tatu i mamu, dočekala je kip Gospe od Staroga Grada na početku Vele ulice. Tako smo u ljubavi prema Majci Božjoj sve stavili u Božji zagrljaj“, rekao je don Dario Tičić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Jim Caviezel, poznati američki filmski glumac, u lipnju je sa svojom obitelji bio u privatnom posjetu Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Za vrijeme svoga višednevnog boravka među prijateljima Hrvatima, u srijedu, 19. lipnja, pohodio je Zadar. Za vrijeme pohoda Zadru, sudjelovao je u misnom slavlju u župnoj crkvi sv. Nikole u Crnom, gdje je misu predvodio don Elvis Ražov, župnik Crnog.

Toga dana, Caviezel je pohodio i svetište sv. Šime u Zadru gdje je za tu prigodu bila otvorena škrinja sv. Šime, čijoj je relikviji Caviezel iskazao čašćenje.

Caviezel je iskazao veliko poštovanje i zadivljenost što je mogao vidjeti više od dvije tisuće godina sačuvano tijelo sv. Šimuna koje je na svojim rukama držao dijete Isusa.

To je drugi pohod Jima Caviezela Zadru. Prvi put bio je u Zadru u svibnju 2023. godine i tada je, uz sudjelovanje u misi u Crnom, pohodio katedralu sv. Stošije.

Caviezel je osobitu svjetsku popularnost u filmskoj industriji stekao ulogom Isusa Krista u filmu ‘Pasija’ redatelja Mela Gibsona (2004.). Glavnu ulogu ostvario je i u distrubucijski i gledanošću još jednom uspješnom filmu, ‘Zvuk slobode’ (2023.) redatelja Alejandra Gomeza Monteverdea, čiji se scenarij temelji na istinitoj priči kriminalne trgovine djecom.

Unatoč mnogim izazovima i kušnjama, Jim Caviezel javno svjedoči svoju nepokolebljivu pripadnost katoličkoj vjeri i Katoličkoj Crkvi, ističe važnost sakramentalnog života, molitve krunice i predanja Gospi te vrijednost obitelji. U više navrata uputio je poruke podrške i poštovanja svjedočanstvu vjere i otpornosti hrvatskog naroda, čije korijene ima i njegova supruga. Svojim porukama ohrabrenja pokazao je i da poznaje kroz kakve su teške društvene i političke okolnosti tijekom povijesti prolazili hrvatski narod i Crkva u Hrvata i kako su mnogi odolijevali teškoćama po pouzdanju u Boga i vjeri u Isusa Krista.

Ines Grbić

Foto: Privatna arhiva, E. Ražov

Proslava 287. obljetnice posvete župne crkve sv. Kuzme i Damjana u Banju svečano je proslavljena u banjskoj župnoj crkvi na otoku Pašmanu, u četvrtak, 11. srpnja. Misno slavlje predvodio je don Valter Kotlar, župnik iz Bibinja, a pjevanje zbor mladih župe Bibinje. Prije početka mise, župnik don Marko Dokoza ukazao je na važnost te proslave kojom Crkva u Banju čuva spomen na 11. srpnja 1737., kada je zadarski nadbiskup posvetio župnu crkvu. „Dok u srpnju svečano slavimo obljetnicu posvete crkve, nismo zaboravili da je srpanj u Banju i mjesec sjećanja na žrtve fašističkog terora. Spominjemo se naših župljana i sumještana koji su pogubljeni 17. srpnja 1943. u Pašmanu i jednoga koji je od iste ruke stradao u Salima dan kasnije“, rekao je don Marko.

Don Valter je u propovijedi istaknuo Božju sveprisutnost, kao i značaj posebnih mjesta štovanja: „Bog je prisutan na svakom mjestu, ali čovjek je oduvijek imao potrebu izabrati posebna mjesta na kojima će iskazivati hvalu Bogu. To je vidljivo i kod pripadnika drugih religija i kod naših otaca u vjeri Židova. Bogu hramovi i crkve nisu potrebni, ali jesu nama ljudima. Nama su potrebni ti prostori koji će nas i na izvanjski način podsjećati na Božju prisutnost među nama“, rekao je don Valter.

Kotlar je istaknuo i veličinu sv. Benedikta, zaštitnika Europe, jer je taj dan bio njegov blagdan. „Sv. Benedikt je bio razočaran raskalašenošću i nemoralom rimskog društva u svoje vrijeme. To mu je bio poticaj da se povuče u osamu u Subiaco i tako je počela njegova monaška avantura. Iz njegovog povlačenja i kasnijeg okupljanja istomišljenika rodilo se Benediktovo pravilo i duhovnost koji su preobrazili europsko tlo“, rekao je don Valter. Pozvao je vjernike na nasljedovanje primjera sv. Benedikta, „kako bi u moralnom neredu suvremenog društva bili nositelji novog reda kojeg je Isus Krist navijestio svojim naukom, a utvrdio svojom mukom, smrću i uskrsnućem“.

Na kraju mise, župnik Dokoza zahvalio je osobito bibinjskom zboru mladih: „Oduševila me vaša volja i želja da budete s nama. Danas svi imaju puno obaveza i nije lako izdvojiti vrijeme. Nekima je poteškoća i to što smo na otoku. Ali, vi ste otvorenog srca prihvatili poziv i uveličali ovaj poseban dan za župnu zajednicu u Banju. Ti osjećaji odzvanjali su i u vašem pjevanju. Zato smo vam neizmjerno zahvalni“, rekao je don Marko bibinjskim pjevačima.

Župljanima je zahvalio na raspoloživosti i velikodušnosti u organizaciji te proslave, naglasivši da se ta svetkovina po treći put svečano slavi, ali u Banju je prihvaćena kao da se radi o stoljetnoj tradiciji. U duhu dobrih domaćina, nakon mise, Banjci su se prigodno družili sa svojim gostima ispred župne crkve, a Bibinjci su nastavili pjesmom razveseljavati okupljeni narod Božji.

Marko Dokoza

Don Rudi Juras, mladomisnik Zadarske nadbiskupije, proslavio je svoju mladu misu u župnoj crkvi sv. Lovre u svom rodnom mjestu Kali na otoku Ugljanu, u subotu, 6. srpnja.

Slavlje mlade mise počelo je okupljanjem u dvorištu župne kuće gdje je don Rudiju njegova majka Karmela, u vrtu pokraj Gospinog kipa, udijelila blagoslov. Odatle se uputila procesija svećenika i naroda prema župnoj crkvi sv. Lovre.

Na mladoj misi don Rudija propovijedao je don Josip Radić, voditelj javnog vjerničkog društva ‘Omnia Deo’, za vrijeme čije župničke službe u Kalima je don Rudi i osjetio poziv za svećeništvo. Don Josip je podsjetio kako je došao u Kali nakon 11 godina, sretan što opet vidi to „drago mjesto koje mu je ostalo u srcu i molitvama i što vidi draga lica ljudi, od zbora nadalje“.

„Na mladoj misi okupila nas je činjenica da je ovom zemljom hodao Bog. Našom prašnjavom zemljom hodala je druga božanska osoba. Bog je propovijedao i govorio čovječanstvu, Bog se utjelovio i učinio vidljivim čovječanstvu. Ta druga božanska osoba je u svojoj naravi vrhovni, vječni, istinski, jedini svećenik. Ali, Božja ideja je i to katoličku vjeru čini neusporedivom s ičim, da je taj Bog htio biti prisutan na zemlji kroz sakramentalnu stvarnost. Htio je ostati na zemlji. To je čudo nad čudima“, poručio je don Josip. Stvarnost Božje prisutnosti su euharistija, ispovijed po kojoj Bog s Neba oprašta čovjeku na zemlji.

„Bogu su zato potrebni ljudi. Bog je htio svećenike i svoje vrhovno, jedino, istinsko svećeništvo vršiti preko čovjeka. On, djelitelj milosti, htio je kroz sakramentalnu stvarnost biti stalno s nama. Jedan od ljudi, don Rudi, pristao je na suradnju s Bogom, pristao je biti poslužitelj milosti Božje na svijetu, među nama. Milost Božja je naklonost, pomoć, ali ne bilo kakva pomoć, nego naklonost živoga, jedinoga, pravoga, istinskog Boga. Njegova naklonost i pomoć potpuno je nezaslužena, nadnaravna. To nije pomoć nas slabih ljudi, nego nadnaravna pomoć živog Boga. To znači da se ona nigdje ne može kupiti, zaslužiti, zaraditi, iznuditi, nego je čisti dar – to je milost Božja, Božja naklonost“, poručio je don Josip, istaknuvši da se čovjeku ne može ništa bolje dogoditi nego da svemogući Bog pogleda na čovjeka, na nas ljude.

Benedikt XVI. je rekao: „Milost je biti pogledan od Boga, dotaknut njegovom ljubavlju“. „Don Rudi je pogledan od Boga i dotaknut njegovom ljubavlju. Milost je najveći dar od Boga. Milost je naša nutarnja naklonost da činimo dobro, prirodno utkana u ljude. Milost nas usmjerava da u nekoj situaciji izaberemo dobro. Božja milost nas potiče da odlučujemo da idemo prema Nebu, ne prema propasti“, potaknuo je don Josip, istaknuvši da Božja milost ne prisiljava, nego traži ljudski, slobodni ‘Da’.

„Milost je Božje sebedarivanje čovjeku. Ako čovjek prihvaća tu Božju ljubav, naklonost i sklonost, čovjek sigurno kreće prema Nebu, unatoč poteškoćama. Milost Božja nas ne vodi najlakšim putem, nego Božjim putem koji vodi u Nebo. Ako je čovjek prihvaća, ako stavlja sakramente i molitvu na prvo mjesto, ako živi evanđelje ljubavi, preobražavat će se u anđela u ljudskom obliku“, poručio je don Josip, rekavši da je don Rudi odgovorio na Božju milost.

„Don Rudi je povjerovao Bogu. To je najveći dar. Vjera je Božje svjetlo u našem životu i o našem životu. Ne možemo znati istinu o našem životu bez vjere. Vjera je božansko svjetlo koje prozračuje cijeli naš život. Razumom možemo doseći do ruba života, do smrti. Razumom ne možemo znati što je vječno, što se proteže iza i ispred nas. Vjera nam prosijava što je bilo prije nas i što će biti poslije nas“, rekao je don Josip, naglasivši da je vjera najviša spoznaja koju čovjek može imati.

Don Rudi je primio dar vjere i odlučio se za svećenički poziv. „Vjera se ne temelji na uvidu u stvari, na očiglednosti, kao razumska spoznaja, na očevidu ljudskim razumom, empirijskom uvidu. Vjera je spoznaja najvišeg stupnja koja se prima po ljubavi i povjerenju u božansku osobu. Ta nadnaravna spoznaja prosvjetljuje naš razum, rasvjetljuje našu pamet, da ne idemo stranputicom; ona ražaruje naše srce, učvršćuje našu volju na putu dobra. Tješi nas u trenucima bolesti, patnje i nepravde. To je čudesni Božji dar“, poručio je don Josip.

Radić je potaknuo don Rudija da živi u svijesti da je stan Božji, jer čovjek u svom tijelu nosi Božjeg duha; da bude svjestan da je svećenik najveće žrtve ljubavi u ljudskoj povijesti, neusporedive s ičim.

„Don Rudi je svećenik Isusa Krista koji je jedina istinska, prava žrtva, koji je svećenik, žrtva i oltar. Nemoguće je biti svećenik, bez spremnosti unaprijed da budeš svakovrsna žrtva. Da budeš spreman odricati se svega što te udaljuje od Boga“, upozorio je don Josip, rekavši da je kršćanski život odricanje od onoga što svijet pruža, a protivno je evanđelju. Duh svijeta je protivan duhu evanđelja i čovjek je pozvan odbacivati sve što ga udaljuje od Boga.

„Svećenik to mora činiti na poseban način, biti žrtva ljubavi na spasenje drugih. Svećenik je pozvan živjeti kreposno, da bi njegov život bio plodniji za evanđelje. Potrebna je veličina svećenika u njegovoj ljubavi prema Bogu i čovjeku. Na tom putu prati ga ljubav vjernika“, rekao je don Josip, dodavši da je i on kao svećenik u Kalima iskusio ljubav vjernika i Bogu zahvaljuje za to.

Potaknuvši na molitvu neka Bog podari don Rudiju da živi kreposno, don Josip je naglasio: „Euharistija ne ovisi o tome kako svećenik živi. Bog će doći svima, bez obzira kako se svećenici ponašaju i što rade. Pretvorba će se dogoditi i Bog će doći. Ali, plodnost euharistije ovisi o našoj dispoziciji. Rezultat plodnosti euharistije će biti različit kod ljudi. Isti Bog će doći, ali plod euharistije će biti različit s obzirom na našu ljubav, vjeru, poniznost, dobrotu i sebedarje. Svećeničko ponašanje ne utječe na valjanost sakramenta, ali itekako utječe na dispoziciju ljudi kojima Bog dolazi, kaže Ivan Pavao II.“, poručio je don Josip.

Poželio je da don Rudi živi za Boga i ljude, a ljubav će ga pritom snažiti, voditi i činiti sretnijim, iako neće uvijek biti lako.

Zahvala mladomisnika Jurasa

Na kraju mise, don Rudi je uputio zahvalni govor. Zahvalio je Bogu na darovima života i svećeništva, rekavši da nikad prije nije bio pomišljao da će biti svećenik. Zahvalio je roditeljima, pokojnom ocu Jadranu i majci Karmeli na daru života i na svemu što su učinili za njega. „Nije im bilo lako kad sam odgovorio na Božji poziv i krenuo za svećenika jer ostali su sami, stariji ljudi i narušenog zdravlja, ali nisu mi zatvorili vrata i imao sam njihovu podršku.

Otac je svim srcem htio doživjeti moju mladu misu i stalno je pitao liječnike hoće li njegovo srce izdržati do moje mlade mise. Eto, njegovo srce nije izdržalo, ali je najvažnije da je preminuo okrijepljen sakramentima. Iako ima zdravstvenih problema, moja majka se svim srcem dala u organizaciju moje mlade mise i svim događanjima koji su joj prethodili“, rekao je don Rudi u zahvalnosti roditeljima.

Zahvalio je bratu Stipi i njegovoj supruzi Violeti, brojnoj rodbini, istaknuvši da se njegov bratić Jure sasvim dao u organizaciju mlade mise i popratnih događaja s prijateljima. Zahvalio je umirovljenom zadarskom nadbiskupu Želimiru Puljiću koji ga je primio kao svećeničkog kandidata i bogoslova i zadarskom nadbiskupu Milanu Zgrabliću koji ga je zaredio za svećenika i na ukazanom povjerenju.

Zahvalio je bivšim kaljskim župnicima: don Šimi Periću, pokojnom don Emilu Bilaveru koji mu je udijelio sakramente kršćanske inicijacije, don Marku Lončaru i don Jerolimu Lenkiću. Osobito je zahvalio sadašnjem kaljskom župniku Marku Vujasinu na otvorenosti u organizaciji mlade mise.

„Kad sam došao na prvu godinu bogoslovije, ti si bio na petoj, završnoj godini i tada nisam mogao ni zamisliti da ćeš mi tako brzo doći za župnika, a pogotovo da ćeš kao župnik biti uključen u organizaciju moje mlade mise. Mlada misa je uvijek velika radost za župu, ali na župniku je velika odgovornost oko organizacije, a ti si, don Marko, za sve potrebno bio otvoren. Od srca ti hvala“, rekao je don Rudi u obraćanju kaljskom župniku Vujasinu.

Zahvalio je don Mariju Akrapu, dugogodišnjem župniku i mentoru na đakonskoj godini u zadarskoj župi bl. Alojzija Stepinca, na svemu što je za njega učinio. Mladomisnik je zahvalio svim svećenicima koji su došli na slavlje njegove mlade mise, među njima i don Anti Soriću, generalnom vikaru Zadarske nadbiskupije te subraći mladomisnicima, Antoniju Oltranu i Tinu Vidovu, koji je drugi ovogodišnji kaljski mladomisnik.

Potaknuvši na molitvu za svećenička zvanja, zahvalio je i svećenicima koji su kaljskog podrijetla: Slavku Ivošu, Tomislavu Končuratu, Josipu Kolegi i fra Ediju Ricovu koji djeluje u samostanu sv. Mihovila u Zadru gdje revno ispovijeda.

Zahvalio je odgojiteljima, učiteljima i profesorima, odgojiteljima kroz svećeničku formaciju koju je prošao u tri formacijske kuće: u zadarskom sjemeništu ‘Zmajević’ na pripravnoj svećeničkoj godini, na bogosloviji na Jordanovcu u Zagrebu pod vodstvom isusovaca i na Kaptolu u Zagrebu u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu. Teološki studij Juras je završio na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu, gdje je diplomirao 2023. godine. Zahvalio je bogoslovima, s. Antoneli, karmelićanki koja je s njim studirala i došla je na mladu misu, zadarskom sjemeništarcu, dvojici bogoslova i ministrantima.

Zahvalio je kaljskom zboru mladih i zboru odraslih koji su pjesmom animirali slavlje, Gospinoj skuli, bratovštini čiji je član, a djeluje više od 400 godina, čiji članovi brinu za uređenje crkve. Zahvalio je donatorima koji su mu pomogli u organizaciji mlade mise: Općini Kali, poduzeću Marina njiva, Ribarskom obrtu Mišlov, Draganu Gobinu, obrtu Tuljan, obitelji Nevena Mišlova, obrtima Mrotine i Marine te Božidaru Blaslovu.

Zahvalio je svima koji su mu pomagali molitveno i materijalno,  župama Preko i Sutomišćica-Poljana te njihovom župniku i dekanu don Filipu Kucelinu. „Te župe redovno prikupljaju sredstva za duhovna zvanja i više puta su iskazali materijalnu i molitvenu podršku. Hvala mještanima što su se iskazali u organizaciji svih događanja oko mlade mise, ženama koje su neumorno pekle fritule, kolače i koje su posluživale, djelatnicima restorana Pescatore. Hvala svim ljudima s kojima sam bio povezan u životu. Obećavam da ću moliti za sve vas, jer Gospodin želi da se svi zajedno s njim vječno družimo“, rekao je don Rudi u obraćanju prisutnima.

Zahvalio je i svojoj duhovnoj obitelji, Javnom vjerničkom društvu Omnia Deo, čiji su kandidati, bogoslovi i svećenici, vjernici laici te otvorene i klauzurne časne sestre bili na mladoj misi. Među njima su i četiri časne sestre iz Kali, s. Skolastika i tri u klauzuri. „Moj vjerski život ne bi postojao bez zajednice. Moj svećenički poziv i svećeništvo ne bi postojali bez zajednice na čijem su čelu duhovni otac don Josip Radić i duhovna majka Jozefina Glasnović. Ne znam kako bih ja došao do zajednice, zajednica je došla k meni.  Don Josip je 2005. godine došao u Kali s prvom braćom. Na nagovor moje mame Karmele, otišao sam na jednu nedjeljnu misu. Kad sam čuo don Josipovu propovijed, u meni se dogodio onaj klik i počeo sam ići u Crkvu, a kasnije sam počeo razmišljati o svećeničkom pozivu. To razmišljanje je trajalo dugo“, rekao je don Rudi, u zahvalnosti don Josipu i  Jozefini Glasnović na „otvorenim i predanim srcima Bogu za Crkvu i duše“.

Rudi Juras rođen je 1. ožujka 1978. u Zadru, kao drugo dijete od oca Jadrana i majke Karmele rođ. Mujan. U šesnaestoj godini primio je sakramente kršćanske inicijacije u rodnoj župi sv. Lovre u Kalima. U Zadru je završio srednju strukovnu školu. Više godina bio je zaposlen u poduzeću koje se bavi marikulturom. Dolaskom don Josipa Radića za župnika u Kalima 2005., potaknut njegovim propovijedima, počeo se dublje zanimati za vjeru i intenzivnije razmišljati o svom životnom zvanju. Ušao je u molitvenu zajednicu Euharistijskog Srca Isusova i Marijina koju je don Josip osnovao u Kalima. Nakon nekog vremena, u njemu je sazrjela odluka o svećeničkom pozivu. Počekom 2019. postao je član Javnog vjerničkog društva Omnia Deo.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Povodom kraja pastoralne godine, Povjerenstva Zadarske nadbiskupije održala su u srpnju svoje sjednice u Salonu sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru na kojima su njihovi predstojnici i članovi iznijeli osvrt na događaje koje su organizirali u protekloj pastoralnoj 2023./2024. godini.

Na susretima su razmotrili što je moguće organizacijski dodatno poboljšati kod nekih događaja te su najavili održavanje susreta za nadolazeću pastoralnu, 2024./2025. godinu, koja je ujedno Godina Jubileja u sveopćoj Crkvi.

Na svim sjednicama bio je prisutan i don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije koji je, u osobno i u ime zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića, ohrabrio i podržao daljnji rad povjerenstava te se, imajući generalni uvid u rad svih povjerenstava, uključio u prijedloge termina održavanja budućih događaja, da budu koordinirano raspoređeni u životu Zadarske nadbiskupije.

Sjednica Povjerenstva za osobe s posebnim potrebama i njihove obitelji, invalide, obitelji branitelja i žrtve Domovinskog rata, održana je u ponedjeljak, 8. srpnja, pod predsjedanjem don Anđelka Buljata, predstojnika toga Povjerenstva.  Istaknuto kako je uspješno održan duhovni susret za branitelje i obitelji u korizmi, 17. ožujka 2024., u Radošinovcima, na brdu Kamenjak. Nakon pobožnosti Križnog puta, misno slavlje kod kapelice Svih svetih na vrhu brda Kamenjak predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Don Anđelko je predložio da se sljedeći duhovni susret za hrvatske branitelje i njihove obitelji održi u Benkovcu, u studenom 2024. godine. Branitelji su pozvani okupiti se i na susretu u korizmi 2025., u Ninu. Tim susretom ujedno bi se obilježio i spomen 1100 godina Hrvatskog kraljevstva. Ta će obljetnica biti proslavljena i kao hrvatski nacionalni jubilej na prijedlog hrvatskih biskupa, na poticaj i u organizaciji HBK.

Budući da će se 2025. na nacionalnoj razini obilježiti i 1100. obljetnica održavanja nacionalnih sinoda 925. i 928. u Splitu, u vrijeme hrvatskog kralja Tomislava, prikladno je da se taj nacionalni jubilej, na razini Zadarske Crkve, obilježi i u Ninu, jer je upravo Nin bio sjedište hrvatskih kraljeva. Baš u Ninu stolovao je prvi hrvatski kralj Tomislav, čija je vladavina bila otprilike od 910. do 928. godine.

Na susretu je potaknuto da se pozivi za duhovne susrete branitelja, zbog njihovog još većeg sudjelovanja, šalju svim braniteljskim udrugama iz Domovinskog rata, umirovljenim zapovjednicima, generalima i sl. Potaknuto je da se u obilježavanje godišnjice stradanja Škabrnje u Domovinskom ratu 18. studenoga uključe branitelji u misnom slavlju, npr. kod čitanja Božje riječi i  Molitve vjernika; da nacionalni spomen stradanja Škabrnje u nekim segmentima svoga obilježavanja u Škabrnji nadiđe župnu razinu njegovih sudionika i uključi branitelje kao zaslužne i direktne sudionike Domovinskog rata.

Kao župnik Benkovca, don Anđelko svake godine u Benkovcu slavi misu povodom obilježavanja Dana domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, 5. kolovoza. Predloženo je da se u rujnu 2024. u Benkovcu koji je također stradao u Domovinskom ratu, organizira sastanak svih braniteljskih udruga iz Zadarske županije na kojima bi sudjelovali predsjednici udruga ili njihovi predstavnici.

Sjednica Povjerenstva za trajnu formaciju svećenika i osoba posvećenog života održana je u četvrtak, 4. srpnja, pod predsjedanjem predstojnika don Elvisa Ražova. Na sjednici su razmotreni prijedlozi tema za svećeničke rekolekcije u nadolazećoj pastoralnoj godini koje će pratiti sadržaj godine Jubileja, ali će se na rekolekcijama obrađivati i konkretne teme iz realnog života, značajne za svakodnevni život svećenika, s obzirom na zahtjeve i izazove s kojima se svećenici susreću u svojoj radnoj i pastoralnoj svakodnevnici. Razmatrana su i imena predavača koji bi govorili o pojedinoj temi na rekolekciji, s obzirom na njihovu stručnost i nadležnosti u pojedinom području. Predloženo je i da se susret svećenika zaređenih do deset godina održi dvodnevno ili više od dva puta godišnje, a ne jedanput kao dosad, kako bi se time dodatno doprinijelo trajnoj formaciji svećenika u početnim godinama njihovog župničkog djelovanja.

Sjednica Povjerenstva za kauzu Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije pod predsjedanjem predstojnika don Filipa Kucelina održana je u četvrtak, 4. srpnja. Dogovoreno je da se komemoracija u sjećanju na franjevce ubijene u Drugom svjetskom ratu i poraću, koji su bili župnici i pastoralno djelovali na području od rijeka Krke do Zrmanje, u župama u zaleđu Zadarske nadbiskupije, održi 14. rujna 2024. u Novigradskom dekanatu, na blagdan Uzvišenja Svetog križa. Spomen na te mučenike je i na vitrajima u župnoj crkvi sv. Jurja u Kruševu, na kojima su oslikani likovi osam mučenički ubijenih franjevaca. To su Ante Pavlov, Pavao Silov, Jozo Poljak, Ante Benutić, Vlade Pavlov, Anselmo Kamber, Andrija Zjačić i Kruno Tadin.

Godine 2025. navršava se 80 godina od mučeničke smrti don Eugena Šutrina (1945.-2025.), svećenika koji je nositelj skupine Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje se provodi proces kauze. Tim povodom, kao što je to bilo i prethodnih godina, predviđa se održavanje komemoracije tijekom korizme u Luci na Dugom otoku, rodnom mjestu don Eugena, a 26. studenoga 2025., na dan kad su ga partizani ubili, bit će komemoracija u Privlaci, gdje je ubijen svega šest dana nakon što je došao za župnika u Privlaku. Godišnjice drugih Slugu Božjih će se obilježiti u župama, s obzirom na porijeklo, odnosno mjesto pogibije pojedine osobe.

Sjednica Povjerenstva za pastoral ribara, pomoraca i turista održana je u srijedu, 3. srpnja, pod predsjedanjem predstojnika don Marka Vujasina. Na sjednici je predloženo održavanje stručnog skupa za turističke vodiče na kojem bi se vodiči, među kojima su i novi djelatnici, potaknuli i informirali kako se postaviti u ophođenju s turistima, uz poticaj na njihovo prikladno ponašanje u posvećenom prostoru, poštovanje svetohraništa i drugih svetinja u crkvi. Na tom susretu predstavile bi se liturgijske i povijesne značajke, u svom teoretskom i praktičnom dijelu, na što treba osobito obratiti pozornost u crkvi, a javlja se kao potreba pogotovo tijekom brojnih turističkih pohoda grupa u zadarskoj katedrali ljeti, kako bi se turiste potaknulo na poštovanje svetosti prostora u kojem se nalaze. U tom smislu, predloženo je da se izradi i letak koji bi imao formu vodiča i osnovne edukacije o ponašanju u crkvi, od osnovnog poticaja za potrebom tišine, po uzoru na takve letke koji postoje u crkvama i katedralama u inozemstvu.  Međunarodni dan vodiča obilježava se 21. veljače, pa bi taj susret bio između kraja siječnja i početka veljače 2025. godine, kada vodiči još nisu zauzeti intenzivnim vođenjem turističkih grupa.

Na susretu je predloženo i da se za svećenike i druge zainteresirane organizira stručno vođenje od strane vodiča kroz povijesnu baštinu grada Zadra. Takve grupe vođenja za domaće ljude vodiči provode uz obilježavanje Dana Grada Zadra uz blagdan sv. Krševana, kao i najbliže nedjelji koja prethodi 15. siječnju, kad je godišnjica međunarodnog priznanja Hrvatske, a u Zadarskoj nadbiskupiji toga datuma je ujedno proslava sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije.

Zavjetni dan za pomorce će biti 27. rujna 2024. u svetištu sv. Šime u Zadru, kada će ga organizirano pohoditi pomorci i njihove obitelji. Nakon uspješno obilježenog Dana pomoraca i ribara u katedrali sv. Stošije misnim slavljem 6. prosinca 2024., a potom i bacanjem vijenca u more sa zadarske rive u spomen na poginule pomorce i ribare, kada je nadbiskup Zgrablić predvodio i molitvu odrješenja za pokojne pomorce, najavljeno je da će se takav susret opet održati uz blagdan sv. Nikole, u molitvi za ljude kojim svojim zanimanjem i službom žive od mora i vezani su uz pomorstvo i ribarstvo.

Sjednica Povjerenstva za pastoral obitelji održana je u utorak, 2. srpnja, pod predsjedanjem predstojnika don Žarka Relote. Relota je sudjelovao u izradi letka duhovnog i molitvenog sadržaja koji je poslan župnicima da se podijeli vjernicima po župama Zadarske nadbiskupije, uz obilježavanje Svjetskog dana djedova, baka i starijih osoba. U tom letku istaknute su i poruke pape Franje koji je uveo obilježavanje toga Dana i poticaji na brigu i pažnju koju smo pozvani iskazivati starima i nemoćnima. Za jesen 2024. najavljeno je održavanje molitvenog susreta za rastavljene i ponovno civilno vjenčane osobe. Prvi susret za osobe toga životnog statusa održan je 20. travnja 2024. u Ninu, kada je tim osobama predstavljen kanonski i pastoralni aspekt stanja u kojem žive. Drugim susretom, više duhovnog karaktera i dužeg trajanja, tim osobama želi se pružiti molitvena podrška s obzirom na njihovu situaciju. S tim prijedlogom složile su se te osobe kada su na susretu u Ninu bile pitane žele li drugo okupljanje u molitvenom duhu.  Taj susret će se održati u samostanu Školskih sestara franjevki u Arbanasima u Zadru.

Obiteljski dan, odnosno susret obitelji Zadarske nadbiskupije održat će se na proljeće 2025., u subotu uoči pete korizmene nedjelje, nakon što je prvi takav susret u organizaciji toga Povjerenstva održan 13. travnja 2024., a sastojao se od prigodne kateheze i potom misnog slavlja koje je bio predvodio mons. Zgrablić.

Povjerenstvo za liturgijski pastoral i crkvenu glazbu, pod vodstvom predstojnika don Darija Tičića, sjednicu je održalo u ponedjeljak, 10. lipnja. Na toj sjednici najavljeno je održavanje nadbiskupijskog susreta za pjevače, članove župnih i crkvenih zborova, na kojem bi im se ponudili edukativno – formativni i duhovni sadržaji i poticaji iz područja pjevanja i nastupa zborova tijekom liturgijskih slavlja. Pozitivnim je ocijenjen susret čitača iz Zadarske nadbiskupije koji je bio održan u katedrali sv. Stošije 22. siječnja 2024. godine. Po uzoru na koncept toga susreta, na sljedećem susretu okupili bi se članovi župnih zborova iz Nadbiskupije.

Sjednica Povjerenstva za duhovna zvanja i ministrante pod predsjedanjem predstojnika don Ante Dražine održana je u srijedu, 5. lipnja. Na sjednici je najavljena provedba daljnjih susreta za ministrante i za osobe koje razmišljaju o duhovnom pozivu, s ciljem promicanja duhovnih zvanja i podrške mogućem odazivu potencijalnih kandidata za svećeništvo.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Četvrta sjednica Povjerenstva za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi Zadarske nadbiskupije održana je u ponedjeljak, 8. srpnja, pod predsjedanjem don Valtera Kotlara, predstojnika toga Povjerenstva.

Članovi Povjerenstva na susretu su iznijeli osvrt i vrednovali događaje u protekloj pastoralnoj godini koje je organiziralo to Povjerenstvo te su predstavili planove događanja u novoj pastoralnoj godini.

Nakon molitve na početku susreta, don Valter je istaknuo uspješnost organizacije stručnog skupa ‘Služenje bolesnima u 21. st.’, održanog 9. i 10. veljače 2024. u zadarskom sjemeništu ‘Zmajević’, prigodno uz Svjetski dan bolesnika i blagdan Gospe Lurdske. Na tom susretu više stručnjaka predstavili su različite aspekte pastorala bolesnih i štićenika u zdravstvenim i socijalnim ustanovama.

Don  Valter je najavio ponovno održavanje takvog novog stručnog skupa o brizi za starije i bolesne u suvremenom društvu, s dodatnim tematskim produbljivanjem toga područja. Organizacija skupa povjerena je dr. Alžbeti Grgić, članici Povjerenstva, a drugi članovi pozvani su sudjelovati svojim prijedlozima, idejama i savjetima. Skup će se održati 7. i 8. veljače 2025. u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru.

Budući da je Općim kalendarom Velikog jubileja na razini sveopće Crkve predviđeno da se 8. i 9. ožujka 2025. slavi jubilej volontarijata, don Valter je predložio da se organizira susret s ciljem povezivanja voditelja župnih Caritasa i voditelja crkvenih zajednica, poput Marijine legije čiji članovi idu u apostolat u domove za stare i bolnice, s ravnateljima ustanova koje trebaju volontere.

Svoje iskustvo o susretu s potrebitima, starijima, nemoćnima i bolesnima, na susretu je predstavio Marijan Drobnak, voditelj župnog Caritasa župe sv. Roka u Bibinjama. Taj susret će se održati 8. ožujka 2025. u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru.

Susret starijih i bolesnih osoba na Belafuži u Zadru, održan 11. svibnja 2024., postigao je svoju svrhu, unatoč malom broju sudionika. Predloženo je da se taj susret organizira u drugom terminu, zbog mogućnosti većeg odaziva sudionika vjernika i osoba kojih se tiče ta tema.

Po Općem kalendaru jubileja, u prvu subotu i nedjelju u listopadu 2025. će se slaviti Jubilej djedova, baka i starijh osoba. Članovi povjerenstva predložili su da se taj jubilej proslavi i u školama. Vjeroučenike će se pozvati da prikupe molitve koje su naučili od baka i djedova. To je i temelj programa za sljedeći susret za starije osobe koji će održati u župi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru u subotu, 4. listopada 2025. godine.

Povjerenik Kotlar najavio je da su u suradnji s Povjerenstvom za pastoral obitelji Zadarske nadbiskupije pripremljeni materijali za Svjetski dan djedova i baka koji se u Crkvi obilježava zadnje nedjelje u srpnju.

Na susretu je bio i don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Sorić je pohvalio djelovanje toga Povjerenstva, rekavši da su organizirani događaji u njihovoj nadležnosti imali veliki odjek. Pohvalio je stručni skup koji je izvrsno obradio aktualne teme o skrbi bolesnih i nemoćnih te je rad Povjerenstva ostvario svrhu i cilj svoga postojanja. Susret je završen molitvom.

Marko Dokoza

Foto: I. Grbić

Mirjana Tadić, zamjenica ravnatelja Caritasa Zadarske nadbiskupije i Ana Škifić, tajnica zadarskog Caritasa, nakon dugogodišnjeg, prepoznatljivog rada u zadarskom Caritasu i ostvarenog punog radnog staža, otišle su u mirovinu.

Tim povodom, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić pohodio je ured Caritasa Zadarske nadbiskupije u Zadru u petak, 28. lipnja i prigodno darovao te dvije angažirane djelatnice zadarskog Caritasa. Nadbiskup Zgrablić želio je osobno zahvaliti Tadić i Škifić na marljivom radu kojim su sebe ugradile u podizanje i djelovanje zadarskog Caritasa.

„Hvala za sve što ste učinili za Zadarsku nadbiskupiju, za Caritas, za ljude kojima ste bili na raspolaganju. Hvala za vaše inicijative, žrtve, za ljubav koju ste položili u rad Caritasa“, rekao je mons. Zgrablić u obraćanju djelatnicama, istaknuvši da se u javnosti itekako čulo za rad Caritasa Zadarske nadbiskupije. Nadbiskup je metaforički opisao intenzivni rad zadarskog Caritasa rekavši: „Pravac koji je imao Caritas Zadarske nadbiskupije bio je kao vlak koji juri i nije ga lako dostići. Želimo podupirati Caritas, to je bitni element Crkve, to nije nešto sporedno“.

Poželio je da im dani umirovljenja budu ispunjeni lijepim trenucima, opuštenošću i aktivnostima kojima se nisu mogle posvetiti dok su bile zauzete radom u Caritasu. U zahvalnosti i poželjevši im Božji blagoslov, svakoj djelatnici darovao je vrijednu umjetničku sliku, buket cvijeća i još jedan prigodni, vrijedni dar.

Socijalna radnica Mirjana Tadić, koja je u Caritasu bila voditeljica Socijalne službe, u mirovinu je otišla s 42 godine i sedam mjeseci radnog staža. U zadarskom Caritasu radila je 32 godine. U socijalnoj djelatnosti prisutna je od 1. prosinca 1981. godine, počevši raditi u Centru za socijalnu skrb u Biogradu n/m. Od 1. listopada 1992. radila je Caritasu Zadarske nadbiskupije, gdje je došla na poziv prvog ravnatelja zadarskog Caritasa, don Čedomila Šuprahe, koji je oblikovao njen humanitarni rad i usmjerio ih kako nesebično biti na usluzi čovjeku u potrebi.

Ana Škifić u zadarskom Caritasu radila je 33 godine. Prve dvije godine bila je volonter, zatim je bila zamjenica i pomoćnica ravnatelja Caritasa, a zadnjih 25 godina tajnica Caritasa Zadarske nadbiskupije čiju službu čine računovodstvo i obimna pravna administracija, s obzirom na mnoge programe i korisnike kojima zadarski Caritas pruža pomoć.

Caritas Zadarske nadbiskupije djeluje 34 godine. Utemeljio ga je blagopokojni zadarski nadbiskup Marijan Oblak 11. siječnja 1990. godine. U svibnju 1991. g. Caritas se u cijelosti institucionalno organizirao sa svim tijelima, a u kolovozu 1991. svoj rad počeo je u ratnim uvjetima, u prizemlju Svećeničkog doma u Zadru.

U jubilarnoj, tridesetoj godini rada zadarskog Caritasa 2020. godine, Grad Zadar dodijelio je Caritasu Zadarske nadbiskupije, uz proslavu Dana Grada na blagdan sv. Krševana, 24. studenog 2020., Priznanje i Grb Grada Zadra za uzorno karitativno i socijalno djelovanje od dobrobiti za cijelo društvo.

Umirovljenje Tadić i Škifić, na operativno – provedbeni ali i izvanjski prepoznatljiv način, predstavlja svojevrstan zaokruženi, završeni ciklus bitne i intenzivne, temeljne etape rada zadarskog Caritasa. Upravo su Tadić i Škifić, u suradnji s nadređenima, svećenikom ravnateljem i zadarskim nadbiskupom kao osnivačem, postavili čvrste temelje i izuzetno organiziranu strukturu i mrežu rada zadarskog Caritasa koji godišnje pomaže više od 1500 obitelji iz cijele Zadarske nadbiskupije, kroz dvadesetak programa, bivajući istinski kreativni i izvršiteljski, ljudski i radni motor i pogon sustavno strukturiranog rada zadarskog Caritasa.

„Don Čedomil Šupraha, naš prvi ravnatelj, naš osnivatelj nadbiskup Oblak, a osobito zadarski nadbiskup Ivan Prenđa koji je dao veliki dodatni, razvojni zamah radu našeg Caritasa, imali su viziju da se dugovječnost Caritasa zasniva na stručnosti ljudi koji u njemu rade. Nadbiskup Prenđa nas je vrlo često nazivao, jer ljudi su puno dolazili k njemu osobno. Onda bi on nas nazvao, to je bilo skoro na dnevnoj bazi. Pitao bi me: „Je li bio taj čovjek kod vas, što ste učinili po tom pitanju? Kako ste mu i što pomogli u tom slučaju?“. Oni su nas pratili i podržavali. Nikad nismo bili u situaciji da nismo mogli pomoći čovjeku. Treba samo doći do čovjeka i staviti se s te druge, njegove strane“, potaknula je Tadić.

Zahvalno se sjetila prvog ravnatelja Šuprahe kojem je Caritas bio u njegovom velikodušnom srcu i na njegovoj bolesničkoj postelji. Naime, mjesec dana prije njegove smrti, a preminuo je 27. kolovoza 2026. u 79. godini života i 54. godini svećeništva, don Čedomil je Tadić i Škifić kada su ga posjetile, poklonio križ koji je znak Caritasa, heklan od čipke i oporučno im rekao: „Čuvajte mi Caritas“. Taj križ, znak Hrvatskog caritasa kojeg su za don Čedu heklale čipkarice iz njegovog rodnog otoka Paga, Tadić i Škifić ostavile su za uspomenu na zidu Pučke kuhinje u Zadru.

„Te don Čedine riječi dodatno su me i opet zadužile da ostatak života provedem humanitarno. Kad se cijelim život bavite time, humanitarni rad uđe u strukturu i duh vas kao osobe“, rekla je Tadić, koju je krasila umješnost i sposobnost u povezivanju različitih institucija da se pruži pomoć potrebnima.

„Možete imati veliko srce, htijenje i želju da pomognete čovjeku, ali, ako svoju stručnost ne možete i ne znate povezati sa stručnošću i nadležnostima, podrškom drugih institucija koje u određenom trenutku mogu pomoći čovjeku, nismo  ništa učinili. Za naš opstanak i kvalitetan, uspješan rad tijekom tri desetljeća uvelike su zaslužni don Čedomil i nadbiskup Prenđa koji su inzistirali da bude prisutna struka u tome što radimo. Da se educiramo, da pratimo, surađujemo, da sudjelujemo na seminarima, razmjenjujemo iskustva. I to nam je davalo snagu da možemo dalje raditi, jer u radu Caritasa i pružanju pomoći ljudima jako je važan i potreban kontinuitet u radu“, rekla je Tadić, upozoravajući na nedostatnost stihijskog, polovičnog djelovanja, prepuštenost slučaju i amaterizmu u situaciji neredovitog i manjkavog pružanja pomoći. Tadić je iskusna i potvrđena socijalna radnica, cijenjenih radnih sposobnosti u organizaciji rada zadarskog Caritasa na zadarskom području, a poznata je i u hrvatskim okvirima po suradnji s drugim kolegama koju je njegovala i podržavala, kao i u koordinaciji i suradnji Caritasa s različitim javnim institucijama i ustanovama u društvu, kako bi se pomoglo čovjeku u različitim potrebama.

Zadarski Caritas u provedbi socijalnih programa surađuje s Gradom Zadrom i Zadarskom županijom kao glavnim partnerima s kojima su „radili u istom pravcu da se pomogne čovjeku u nevolji, na dobrobit onih kojima je pomoć potrebna“, kao i s Centrom za socijalnu skrb, Probacijskim uredom, komunama, bolnicama, domovima, školama, OPG-ovima, raznim aktivima dobročinitelja i nizom drugih subjekata čije je mogućnosti pomoći zadarski Caritas uspješno povezivao i umreživao u pružanje pomoći krajnjem korisniku. U nadležnosti Caritasa Zadarske nadbiskupije su dvije Pučke kuhinje, u Zadru i Benkovcu, Prenoćište za beskućnike, Socijalna samoposluga, Kabinet za ranu intervenciju, Obiteljsko savjetovalište i druge razine pružanja pomoći na osobnoj i obiteljskoj razini.

Stručnost Caritasa Zadarske nadbiskupije potvrđuje i da je zadarski Caritas jedini biskupijski Caritas u Hrvatskoj koji je proveo svih pet faza natječaja koji je bio raspisan za pružanje pomoći potrebnima iz Europskog socijalnog fonda koji se zove Fond europske pomoći za najpotrebitije (FEAD). Naziv projekta kojeg od 2016. godine provodi zadarski Caritas je „Suzbijanje siromaštva u Zadarskoj županiji podjelom hrane i osnovne materijalne pomoći“, čijim su višemilijunskim sredstvima pomognuti brojni pojedinci i obitelji na socijalnoj, prehrambenoj, higijenskoj, tehničkoj, školskoj i drugim razinama pomoći. Da bi ostvarili pravo uopće moći se prijaviti za dobiti materijalna sredstva koja su bila na raspolaganju iz EU fondova, Caritas je morao imati osiguranu svu logistiku, sva pravna i operativna rješenja i mogućnosti koje su potrebne za bavljenje humanitarnim radom. Bez ostvarenja tih preduvjeta Caritas nije mogao niti pristupiti prijavi na natječaj. Te kriterije i uvjete jedino su u početku bili ostvarili Caritasi Zagrebačke nadbiskupije i Zadarske nadbiskupije, a kasnije su se u tome osnažili i Caritasi iz drugih hrvatskih biskupija te su se prijavljivali na natječaje za materijalna sredstva iz EU fondova, u čemu je zadarski Caritas prednjačio. Uspješnost tog projekta i pohvalu njegovoj provedbi i na međunarodnoj razini potvrđuje da je vodstvo zadarskog Caritasa početkom 2019. g. bilo pozvano u Europski parlament u Bruxellesu predstaviti provedbu programa FEAD kao primjer dobre prakse drugim zemljama kako rješavati problem siromaštva u svojim sredinama.

Tadić je istaknula kako je zadarski Caritas puno surađivao i s Hrvatskim Caritasom kao krovnom institucijom. Naime, Hrvatski Caritas provodi mnoge projekte koji se mogu primijeniti u programima biskupijskih Caritasa u zajedničkoj provedbi pojedinih akcija koje se koordinirano ostvaruju na nacionalnoj i na razini mjesne Crkve. Da je rad zadarskog Caritasa prepoznala i hrvatska država pokazuje da je  Caritas Zadarske nadbiskupije dobio ‘Državnu nagradu za humanitarni rad’ koju RH dodjeljuje za postignuća i doprinos razvoju i unaprjeđenju humanitarnog rada. Na prijedlog Odbora za dodjelu Državne nagrade za humanitarni rad, 10. prosinca 2018., tu su Nagradu Tadić i suradnici primili u Ministarstvu za socijalnu politiku RH. Za Državnu nagradu za humanitarni rad predložila ih je šira zajednica za socijalno područje u kojem djeluju.

„Nastojali smo u radu surađivati sa svima, i s institucijama na državnoj razini. U našem radu i u neprestanim kontaktima s tadašnjim Ministarstvom obitelji bili smo jako suradljivi. Nastojali smo zajedno s njima proširiti naše oblike pomoći korisnicima. Nakon te zauzetosti uslijedilo je i to veliko državno priznanje koje nas je obradovalo i koje smo, vjerujem, opravdali“, rekla je Tadić. Caritas često dobije dojavu da u nekoj sredini živi obitelj u siromaštvu, a služba Caritasa uvijek je nastojala biti stambeno, materijalno i zdravstveno što hitrija u pružanju pomoći tim korisnicima. U Caritasu su znali aktivirati i druge subjekte koji pružaju socijalne usluge u Zadarskoj županiji. Jer, neki ljudi ne znaju da se negdje pruža pomoć, čak se boje i zatražiti je, neki misle da im pomoć ne pripada. „Uvijek kažem: ne treba i ne smije nitko biti gladan, jer Caritas nije samo naša aktivnost. Našu aktivnost podupiru i brojne druge institucije, lokalna zajednica, Grad Zadar i Zadarska županija. Brojni donatori, brojni veliki trgovački centri koji nam daju hranu koju ne mogu prodati, a hrana je sasvim zadovoljavajuća. Mi iz Caritasa odlazili smo pokupiti hranu po tim centrima. Naime, Hrvatski Caritas je na nacionalnoj razini sklopio ugovore s velikim trgovačkim centrima, od kojih smo preuzimali namirnice koje oni ne mogu prodati, pa smo i time poboljšavali kvalitetu naše usluge“, rekla je Tadić.

Caritas Zadarske nadbiskupije provodi i niz humanitarnih akcija u vlastitoj organizaciji, od tradicionalne Fritulijade svake godine u Došašću, mnoge božićne i uskrsne akcije, organiziranje ljetovanja za djecu iz Vukovara i drugo. Odgovarajući na aktualne potrebe trenutka, najnovije su sustavno pružali pomoć i izbjeglim obiteljima, majkama s djecom, iz Ukrajine.  „Rad u Caritasu oplemenio me kao osobu, posebno ljudi s kojima sam radila, kao i nadbiskupi Oblak, Prenđa, a tek don Čedo. Don Čedo nam je dao odgoj kako pristupiti čovjeku, ne gledajući koje je nacije i vjere. Gledati samo njegovu potrebu. I ne gledati imamo li mi u tom trenutku čovjeku nešto dati. Ne trebamo se bojati dijeliti, ne trebamo se bojati pomoći, jer Bog je tu i Božja providnost je velika. To nam se uvijek pokazivalo, i meni kroz moj rad. Često bih nekim korisnicima rekla: „Vidjet ćemo za dva, tri dana“. I stvarno. Za dva, tri dana imala sam sve ono što je trebalo dati i pomoći tom čovjeku.

Često kad bih ujutro dolazila na posao, našla sam vrećicu na vratima. Umnoži se ono što imamo i bude puno. Da nema institucije Caritasa, u sustavu socijalne skrbi bilo bi puno teže. Veselilo me kad bi nam čovjek rekao: „Mene su poslali iz Centra za socijalnu skrb, ne mogu dobiti pomoć mjesec dana jer je takva procedura. Možete li mi vi pomoći?“. Mi možemo pomoći kroz niz projekata, ne možemo i ne trebamo nikoga vratiti“, rekla je Tadić, ističući kako je Caritas pomagao ljudima u situaciji kad bi im zbog birokracije na državnoj razini bila onemogućena neka pomoć, koju je Caritas mogao fleksibilnije i brže pružiti.

„Tko god radio u Caritasu, mora raditi na duhovnosti i humanosti. Poziv je takav i institucija je takva, da se u Caritasu mora dati sve od sebe. Ako zatvaramo oči pred potrebnima, nismo ništa učinili. Ne smijemo se umoriti, moramo dati maksimum od sebe i pomoći svima kojima je pomoć potrebna, obespravljenima. Osobito smo željeli pomoći obiteljima, pa i onima u kojima je roditelj zaposlen, kad su primanja nedostatna za opskrbiti djecu potrebnim. Zdrava, jaka obitelj je temelj snažnijeg društva i cijele zajednice. Najveća nagrada nam je kada uspijemo pomoći čovjeku u potrebi. To nas je ispunjavalo profesionalno i duhovno, kao ljude koji su pozvani činiti dobro“, poručila je Mirjana Tadić, u zahvalnosti Bogu i suradnicima na svemu plemenitome što su ostvarili u dugogodišnjem radu Caritasa Zadarske nadbiskupije. Na oproštajnom susretu bio je i don Darijo Matak, ravnatelj Caritasa Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Pedeset hodočasnika, uglavnom iz župe Uznesenja BDM s Belafuže u Zadru, pod vodstvom belafuškog župnika don Zvonimira Mikulića, sudjelovalo je u subotu, 6. srpnja i u nedjelju, 7. srpnja na hodočašću u Istri i Trstu.

Primarni razlog hodočašća bilo je sudjelovanje hodočasnika na nedjeljnoj misi u Trstu koju je predvodio papa Franjo. Bila je to izvrsna prilika za sudjelovati u euharistijskom slavlju kojem predsjeda Kristov namjesnik na zemlji te izbliza susresti Petra naših dana.

Prva postaja hodočašća bilo je svetište Majke Božje na Trsatu, ‘hrvatski Nazaret’. Zadrani su se tamo pridružili štovanju Gospe Trsatske – Majke milosti brojnim subotnjim hodočasnicima iz raznih dijelova Hrvatske. Nakon toga, belafuški hodočasnici krenuli su u Istru, putovima bl. Miroslava Bulešića za kojega je sâm papa Franjo u apostolskom pismu iz 2013. godine napisao da je bl. Miroslav  „neustrašivi svjedok Evanđelja“. Dodatni motiv za to hodočašće je činjenica da se upravo u svetištu Gospe Maslinske na zadarskoj Belafuži nalazi relikvija bl. Miroslava Bulešića.

Hodočasnici su se najprije zaustavili u Lanišću, mjestu mučeničke smrti mladog svećenika Bulešića. Tamo je hodočasnike otvorena srca primio don Josip Mašina, župnik Lanišća, rodom iz Preka. Don Josip je na dojmljiv način protumačio nemili događaj smrti, ali i snagu vjere Miroslava Bulešića koju je posvjedočio krvlju. Vjernike je potreslo to mjesto, prije svega primjer života i mučeništva mladog blaženika. Potom su hodočasnici nastavili put prema župnoj crkvi u Svetvinčentu, gdje su sudjelovali u misnom slavlju koje se slavilo za oltarom u kojem je tijelo bl. Miroslava. U Svetvinčentu Zadrane je pozdravio don Želimir Bagavac, župnik Kaštelira u Istri. Vlč. Želimir, koji je pomogao i u organizaciji toga hodočašća, ukazao je hodočasnicima na dragocjenost istarskog blaženika i potaknuo na pobožnost prema njemu. U predvečerje prvog dana hodočašća, vjernici su se smjestili u Pazinskom kolegiju, zavodu u kojem je nekad don Miroslav Bulešić djelovao kao odgojitelj sjemeništaraca. Tu ih je lijepo primio i smjestio vlč. Maksimilijan Ferlin, ravnatelj Kolegija.

U rano nedjeljno jutro, 7. srpnja, hodočasnici su krenuli prema Trstu. Misno slavlje održavalo se na trgu koji ima ograničen kapacitet te je trebalo nabaviti ulaznice, za što je uvelike zaslužan tajnik tršćanskog biskupa, don Angelo Alexander Alomoto Paredes, koji je ulaznice i osobno dostavio belafuškim hodočasnicima.

Zadarski hodočasnici, raspoređeni u nekoliko polja, radosno su iščekivali vidjeti Papu. Uslijedilo je nešto što je uvelike obradovalo hodočasnike: prije početka mise, papa Franjo prolazio je svim prolazima po trgu, u niskom vozilu, sporom vožnjom, pružajući ruku ljudima. Zastajao je, blagoslivljao, primao djecu s poteškoćama. Tako su i zadarski hodočasnici izbliza doživjeli papu Franju, doticali ga i pozdravljali. Mnogi su kasnije posvjedočili kako ih je pritom oduševila Papina strpljivost, požrtvovnost, radost i mir njegovog lica, usmjerenost na ljude, osobito najmanje i najnemoćnije.

Misa je bila prekrasna, svečana i jednostavna, ne preduga. Bilo je vidljivo kako Papa duboko proživljava čitanje Evanđelja i pretvorbu. Papinu homiliju hodočasnici su osjetili živom i važnom, što se i potvrdilo kasnije u autobusu kada je homilija i pročitana na hrvatskom jeziku. Mnogi su zatražili da im se pošalje, kako bi je i poslije mogli razmatrati. Na kraju mise bilo je na ponos i radost čuti kako u pozdravnom govoru tršćanski biskup mons. Enrico Trevisi pred Papom ističe: „Neka posreduju za nas mučenici… Miroslav Bulešić, Hrvat…“. To ime i narodnost mogli su razumjeti svi hodočasnici.

Nakon ručka u Trstu, hodočasnici su nastavili prema Rijeci. Pohodila se soba sv. pape Ivana Pavla II. u okrilju nekadašnje riječke bogoslovije. Upravo s toga mjesta, sveti Papa je 9. lipnja 2003. krenuo prema Zadru gdje je završilo njegovo 100. apostolsko putovanje. Neki hodočasnici su rekli da su nešto od osobe Ivana Pavla II. doživjeli toga dana i u papi Franji.

Posljednja postaja hodočašća bilo je svetište Gospe od Čudesa u Oštarijama kod Ogulina. Hodočasnike je srdačno primio vjeroučitelj i orguljaš Franje Puškarić koji je ukratko predstavio povijest toga kraja i svetišta koje je od davnina mjesto čudesnih uslišanja po zagovoru Marije. Zanimljivo da je crkva u Oštarijama u Srednjem vijeku bila jedna od najvećih na hrvatskim prostorima. Vrlo je upečatljiv kip Majke Božje s plaštem koji prikazuje kako je opjevano u marijanskoj pjesmi toga ličkog kraja: Divo Majko, Divo čista, / Svim kod tebe ima mista / Ispod plašta svojega, / Ti zakrili svakoga.

Mnogi hodočasnici na povratku u Zadar iznosili su dojmove onoga što su proživjeli tijekom dva dana, zahvalni za to lijepo hodočašće.

Zvonimir Mikulić

Foto: Župa Uznesenja BDM, Belafuža, Zadar

Svečano koncelebrirano misno slavlje na zavjetnu svetkovinu sv. Nediljice u Vrani u nedjelju, 7. srpnja, za vanjskim oltarom u parku toga svetišta predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Ta svetkovina tradicionalno okuplja tisuće vjernika iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije.

Sv. Nediljica je bila hrabra kršćanska mučenica, svjedokinja vjere, koja je imala svega 16 godina kad je podnijela mučeništvo odsijecanjem glave, 6. srpnja 303. godine. Rođena je 287. godine u mjestu Tropeo na jugu Italije. Njeni roditelji, Grci podrijetlom, majka Arsenia i otac Doroteo, kršćanski su je odgojili. Javno su ispovijedali i živjeli kršćansku vjeru i zbog toga bili prognani, podsjetio je nadbiskup. Sv. Nediljica je duboko živjela ljubav prema Bogu i zadivljuje zrelost sv. Nediljice kao osobe. Zadivljuje koliko je njena ljubav prema Bogu bila zrela, istaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo da budemo vjerni Gospodinu i u situacijama izazova i teškoća, podsjetivši kako je i sveti Pavao rekao da ima trn u tijelu. „Sveti Pavao imao je nešto što ga je mučilo. Više puta molio je Gospodina da ga toga oslobodi i Gospodin nije izvadio taj trn, nego mu je rekao da se njegova snaga u slabosti usavršuje: ‘Dosta ti je moja milost’. Trnovi koje imamo, koji nas muče, koji su u našem tijelu, obitelji, društvu, neka nas podsjećaju na Boga. Gospodin ih nije maknuo, ali u taj trn stavio je svoju milost da se možemo najviše približiti Bogu, da na Boga ne zaboravimo. Da se ne zaustavimo u našem uobičajenom životu. Nego da sve dublje i više, iz dana u dan, prodiremo u Božji svijet, jer Gospodin je sve upotrijebio, pa i naše slabosti, da se on proslavlja u našem životu, da ga možemo iskreno i duboko ljubiti“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Kao suvremeni primjer zrele vjere mlade osobe, nadbiskup je naveo bl. Carla Acutisa koji je umro s 15 godina od zloćudne bolesti te će biti proglašen svetim. „Sv. Nediljica i bl. Carlo bili su tako mladi, ali zreli u svojoj vjeri i pokazuju kamo trebamo ići, kako spoznati Božju veličinu i kako Bog djeluje u našem životu“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da se vjera u Isusa treba očitovati u našoj ljubavi i molitvi.

Razmatrajući prvo blagdansko čitanje i navješteno Evanđelje, nadbiskup je rekao da prorok i Isus nisu bili prihvaćeni. Ljudi koji su okruživali proroka i Isusa smatrali su se vjernicima, nalazili su se u posvećenom prostoru, molitvi, a Isus se čudio njihovoj nevjeri. Oni koji su bili bliski Isusu čude se Isusu, a Isus se čudi njihovoj nevjeri, istaknuo je nadbiskup.

„Prorok nije osoba koja govori što će biti u budućnosti ili da pogodi što se dogodilo u našoj prošlosti. Biblijski prorok govori u Božje ime. Kad god netko govori u Božje ime, onda je to prorok. Isus je najveći prorok u kojem nam Bog otkriva svoje lice, samoga sebe, svoju puninu, da to prihvatimo; da Isusov govor bude otkrivanje Božjeg lica u kojem prepoznajemo da je Bog strpljiv s nama; koji nam neprestano govori i progovara, ljubi nas neizmjernom ljubavlju i zauzima se za nas po Duhu Svetom, neizrecivim uzdasima, kaže sveti Pavao. Toliko mu je stalo do nas, da nas ljubi više nego što mi ljubimo sami sebe, kaže sv. Augustin“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Naglasivši da nas Bog traži kako bi nam otkrio i objavio svoje lice, nadbiskup je poručio da Bog uvijek uporno dolazi tražiti čovjeka i govori svoju riječ. „I kad ga ne primamo, kad ga ne shvatimo, ne razumijemo, Bog ne posustaje, nego uvijek iznova dolazi u našu sredinu da nam objavi svoje lice, da ga vidimo i prepoznamo. Bog je ustrajan u svojoj riječi prema nama. Ta riječ komunicira sâmu Božju bît, ono kakav je Gospodin prema nama. To Gospodin čini u svom proroštvu i to čini nama“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

„Iz svoje ljubavi prema Gospodinu, sv. Nediljica nije se htjela odreći svoga Ljubljenoga, do podnošenja žrtve, do punine dara. I mi se moramo truditi da Gospodin koji je ljubav, u svakoj situaciji našeg života bude ljubav. Pa i u situaciji koja je ružna, koja nam je teška, neugodna. Jer kad na ono što je loše odgovaramo s ljubavlju i pozitivno, uprisutnjujemo Boga, činimo da Bog bude nazočan, jer on je ljubav. Onda ne dozvoljavamo da zlo i netrpeljivost zahvate naše biće, nego da Bog bude u nama. Tada svakodnevnicu našeg života i naš rad prožimamo Božjom prisutnošću, rastemo i napredujemo u ljubavi“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da je to dugi put kojim je čovjeku ići.

„Koliko trebamo još više ljubiti jedni druge u našoj obitelji, koliko više pažnje trebamo imati jedno prema drugome? Koliko u sve što radimo, trebamo unijeti Boga i ljubav? U tome do kraja našeg života trebamo napredovati“, potaknuo je nadbiskup, rekavši da je naša vjera put, proces u kojem neprestano moramo rasti, dublje uranjati u otajstvo Isusovog života, Isusa upoznavati, da bismo mogli rasti u spoznaji Boga.

„Ne smijemo stati u vjeri, nego napredovati, u nju sve dublje uranjati. Naša vjera može biti na vrhuncu u trenutku našeg sjedinjenja s Bogom, u našoj smrti. A dok god smo živi, moramo stalno rasti s Bogom u spoznaji njegove dobrote“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Vrhunac naše vjere je ljubav koju živimo i spoznaja ljubavi koju Bog ima prema nama. „Ako iz dana u dan ne napredujemo u toj ljubavi, ako smo se zaustavili u tradiciji, ako rutinski idemo u crkvu i po ničemu se ne razlikujemo od onih koji kažu da su nevjernici, to je loš znak. Tada se Isus čudi našoj nevjeri. Koliko rastemo u vjeri, Bog nam se još više daje. Bog je toliko velik, da nam se daruje cijelu vječnost i da ga otkrivamo sve više u spoznaji njegove ljubavi i dobrote“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da vjera nije samo ljudska spoznaja nekih istina o Bogu, onoga što Bog jest.

„I Sotona itekako poznaje Boga, uopće ne sumnja u Božje postojanje. Ali, Sotona nema ljubavi prema Bogu i ne odgovara na Božju ljubav“, upozorio je nadbiskup.  Uz vjeru i ljubav ide i stvarnost molitve, koja čini da Boga više spoznajemo. To se događa u otkrivanju, slušanju i tumačenju Božje riječi, to mora ući u molitvu.

„Molitva nije obrazac kojeg osoba izgovara, pa što ga više izgovara, misli da više moli. Nego, molitva je ponovno ulaženje u tišinu našeg bića i duboko osluškivanje u našem biću Božje ljubavi, Boga čije srce živi za nas i otvara se za nas. Molitva je sve više ulaženje u naše biće i srce“, rekao je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je naveo primjer sv. Terezije Avilske koja, pojašnjavajući molitvu, kaže da je molitva na početku teška. Naša duša je poput lijepog vrta u kojem ima vode. „Na početku naše molitve, tu vodu moramo kopati iz bunara. To je mučno, jer trebamo često kopati, vaditi vodu iz našeg bunara. Ali, kad budemo sazrijevali u našoj molitvi i putu naše molitve, onda će naša molitva postati nešto drugo. Ne da mi se mi mučimo, nego ćemo doživljavati kako rosa nebeske milosti pada na taj vrt i natapa dušu našeg života“, pojasnio je Terezijinu metaforu nadbiskup, rekavši da moramo napredovati i u molitvi, ne samo u spoznaji Boga; kako se ne bismo zaustavili u tradiciji, pa se Isus čudio i našoj nevjeri.

Vjera i molitva upućuju nas u živi odnos s Bogom i otkrivaju nam Božje lice. „Oni nam pokazuju Krista kakav jest, da je Bog sâma i neizmjerna ljubav, Bog ljubi nas i svakog čovjeka. Ako Gospodin svakoga ljubi, možemo ljubiti Gospodina samo ako ljubimo i one koje On ljubi, ako ljubimo jedni druge“, potaknuo je nadbiskup.

Poručio je neka nam primjer sv. Nediljice bude poticaj za rast u vjeri, da se Isus ne čudi i našoj nevjeri. „Možemo se smatrati vjernicima, a biti nevjernici, jer u praksi našeg života nema molitve ni ljubavi. Nismo vjernici ako govorimo da to jesmo, nego onoliko kako molimo i ljubimo. To nas vodi u živi odnos s Bogom i s ljudima“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo da prinesemo na oltar „cijelo naše srce, one koje ljubimo, koji su nam dragi i koji nam nisu dragi, sve koji dodiruju naše srce, da nas Gospodin ujedini da ga častimo našim životom. Bog se proslavlja u našem životu time što nas ljubi i što nam daruje svoga Sina. To je njegova čast. Time se mi uzvisujemo, kad na tu ljubav odgovaramo. Neka nam sv. Nediljica i bl. Carlo Acutis pomognu da i naš život, naša vjera i euharistija budu autocesta koja nas vodi k Bogu, u Božju blizinu i u nebo“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

U misi su koncelebrirali i zadarski mladomisnici Antonio Oltran i Rudi Juras, a don  Tin Vidov je ispovijedao, jer u svetištu sv. Nediljice mnogi tijekom svetkovine pristupaju ispovijedi. Na kraju mise, prije blagoslova nadbiskupa, svoj mladomisnički blagoslov puku su udijelili Oltran i Juras.

Vranski župnik don Srećko Petrov zahvalio je trojici dobročinitelja koji su darovali sredstva za kupnju dva oltara za župnu crkvu sv. Nediljice u Vrani.

Braća Tomislav i Jere Golem kupili su kameni oltar koji se nalazi u prezbiteriju župne crkve, a Ivica Pandžić darovao je pokrajnji kameni oltar posvećen sv. Nediljici u župnoj crkvi sv. Nediljice u vranskom svetištu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić