Blagdan sv. Kuzme i Damjana proslavljen je u župi sv. Kuzme i Damjana u Slivnici u petak, 27. rujna, svečanim misnim slavljem i procesijom koje je u župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana u Slivnici predvodio don Dario Tičić, župnik župe sv. Stošije u Biogradu n/m.

Proslavom toga župnog blagdana, don Luka Šustić, župnik Slivnice, najavio je i proslavu jubileja, 180 godina od izgradnje župne crkve u Slivnici u sadašnjem obliku, što će Slivničani proslaviti 2025. godine. Za tu svečanu prigodu, u tijeku je i proces nabave relikvije sv. Kuzme i Damjana iz njihove bazilike u Rimu, koje bi bile darovane župi Slivnica uz njihov župni jubilej 2025. godine.

Kult čašćenja sv. Kuzme i Damjana nakon njihove smrti brzo se proširio na Istoku i na Zapadu, rekao je don Dario, istaknuvši da tu dvojicu svetaca slave pravoslavne Crkve i Crkva na Zapadu. „Papa Simah malu kapelu u bazilici Svete Marije Velike posvetio je njima u čast, a sto godina nakon toga, papa Feliks IV. podigao je veličanstvenu baziliku sv. Kuzme i Damjana koja se i sada nalazi na rimskom forumu. Stoga mi je osobito drago da je u pripremi da se dobije relikvija sv. Kuzme i Damjana upravo iz te bazilike. Prije stotinjak godina, papa Pio XI. ustanovio je komisiju koja je tražila zemne ostatke koje je papa Feliks IV. prenio iz Sirije u Rim. U jednom grobu, ispod jednog oltara, našli su kosti sv. Kuzme i Damjana koji se do danas časte u Rimu“, rekao je don Dario.

„Isus koji se utjelovio je glava Crkve, zajednice vjernika koji su udovi Crkve. Kao što je Krist postao čovjek, primio naše ljudsko tijelo i ušao u našu povijest, bilo je potrebno da Crkva kao zajednica vjernika ima prostore gdje će se okupljati. Prva kršćanska zajednica nije imala svojih prostora nego su se sabirali u kućama od imućnijih Rimljana. Te su kuće imale atrije gdje su se kršćani okupljali i bez straha slavili misu, zato što je privatno vlasništvo u Rimu bilo nedodirljivo. Ljudi su bili zaštićeni u svom privatnom domu, koje je njihovo vlasništvo. Ni carska vojska nije smjela ući u privatno vlasništvo. A na dan smrti mučenika slavili su mise u katakombama, na mjestu gdje je pokopan neki mučenik. Kad je kršćanstvo dobilo slobodu, kršćani su se počeli okupljati u velikim bazilikama, javnim prostorima. To više nisu bili svjetovni prostori, nego je tu umjesto kralja predsjedao biskup, odnosno svećenik“, podsjetio je don Dario.

Tičić je zahvalio Bogu i tim misnim slavljem za 180 godina postojanja te župne crkve. O svakom spomenu posvete obljetnice crkve, „mi se prisjećamo Isusa Krista koji je naša glava, koji nas sabire u crkvi. Na Misi se ne kaže: ‘Isus je bio rekao, Ovo je tijelo moje’. Nego, Isus kaže, Ovo je sada i ovdje moje tijelo. Ovdje i sada je moja žrtva na križu. Ovdje i sada je sabrana prošlost, sadašnjost i vječnost. Sa slavljem mise izlazimo izvan vremena i okvira prostora. Svaki put kad slavimo misu, kad se sabere Crkva, kad se ostvaruje euharistijsko slavlje i euharistijsko jedinstvo, mi zadiremo u onostranost, u vječnost. Postajemo dionici Isusove žrtve na križu koja traje. Isus u svakoj misi na otajstveni način ponovno umire, ponovno se daje za nas. U svakoj misi čini se spomen njegove muke, smrti i uskrsnuća. Isus je uskrsli i proslavljeni u nebeskoj slavi“, rekao je don Dario.

Stoga, kad slavimo misu, ujedinjujemo se sa svetima, sa sv. Kuzmom i Damjanom koji su davno živjeli, ali nas i danas okupljaju svojom snagom, svojom vjernošću i dobrotvornošću, istaknuo je don Dario.

„Sveci i mučenici trebali bi nam biti nadahnuće za život, oni su nam izazov. Svetost nije rezervirana za nekoga, svi smo pozvani na svetost. Svetost života ne znači biti bez grijeha, jer svi smo grešni i slabi. Biti pozvan na svetost znači svoj život, svoju snagu preusmjeravati prema Bogu. Onaj koji je vjeran Bogu vjeruje da mu Bog daje snage, da ga izbavlja iz slabosti“, poručio je don Dario, istaknuvši da su sv. Kuzma i Damjan bili čvrsti i rekli da vjeruju u Krista, da im je Krist sve i zauvijek, bez obzira što doživjeli od progonitelja. „Sveci nas povezuju zajedno, sa sobom i s Kristom koji je glava Crkve,  koji se u crkvi sabiremo kao župna zajednica. Prostor crkve isključuje nas iz svakodnevnoga, u njemu treba postojati poštovanje jer tu se susrećemo sa živim Bogom; u sadašnjem vremenu s vječnošću, da Krist i za nas bude put, istina i život, kao što je bio za sv. Kuzmu i Damjana“, poručio je Tičić, rekavši da su „sveci putnici kroz vrijeme jer nas povezuju u prošlosti, sadašnjosti i vječnosti u Isusu Kristu koji je gospodar vremena i povijesti“.

Don Dario je podsjetio da su sv. Kuzma i Damjan, braća rodom iz Arabije, prije više od 1700 godina, otišli u Siriju i bili su liječnici. Bili su suvremenici sv. Stošije. Pomagali su mnogima, noseći dar vjere koju im je usadila njihova majka Teodata. Rano su ostali bez oca koji je stradao za progona kršćana. Kao liječnici dolazili su u kontakt s mnogim ljudima. Pomažući im, zadobivali su duše za Krista te postali smetnja vlastima. „Liječenjem tijela željeli su doći do liječenja duše. Činjenica da je njihovo čašćenje došlo do naših dana govori da su ta braća na poseban način ušli u bît Isusove ljubavi prema čovjeku. U 4. st. kad su živjeli vladalo je poganstvo, car Dioklecijan. Kad su Maksencije i zatim Dioklecijan počeli progon kršćana, na udaru su prvi bili vojska i državne službe. Svi koji su bili u vojsci, u državnoj službi ili bilo kojoj javnoj službi, morali su biti ljudi društvene, odnosno državne politike, ‘državne religije’. Nije bilo prikladno da Kuzma i Damjan kao javni ljudi budu kršćani. Ali, nisu se odrekli svoje vjere, svoga uvjerenja“, poručio je don Dario.

Nisu liječili za novac, nego iz dobročinstva. Željeli su biti dobročinitelji. Prema predaji, gospođa Paladija koju su izliječili naljutila se jer za to nisu primili tri jaja kao nagradu. Jedan brat uzeo je to jaje, da ne uvrijedi gospođu, a drugi brat ga je zbog toga ukorio. Prve podatke o njihovom životu donio je Teodorik, biskup sirijskog grada Egeje u kojem su bili mučeni. Stotinu godina nakon njihove smrti, biskup je izvijestio o njihovom mučeničkom svjedočanstvu za Isusovo ime.

„Zašto nisu stavili par zrna tamjana pred kipom nekog rimskog božanstva ili cara i bili slobodni? Zašto su ti ljudi bili tako hrabri, odakle im snaga? Jer su znali da je Isus Krist pravi put, istina i život, a ne car Dioklecijan i rimska država. Ništa im nije ulijevalo sigurnost koliko to da im je Isus snaga života. Vjera je važna. Vjera nije, kako su govorili, opijum za narod. Vjera je život, stanje duha, usmjerenje prema Bogu. Vjera je dopustiti Bogu da ulazi u tvoj život, kao što je i ulazio u život sv. Kuzme i Damjana“, poručio je don Dario.

Proslavi blagdana prethodila je trodnevna duhovna obnova od 24. do 26. rujna koju su predvodili slivnički župnik don Luka Šustić te mladomisnici don Antonio Oltran i don Tin Vidov.

Ines Grbić

Foto: Župa Slivnica

Marijanska procesija za život u čast Bezgrešnom Srcu Marijinom u organizaciji zadarske podružnice inicijative ’40 dana za život’ održana je u srijedu, 25. rujna, od Opće bolnice Zadar do crkve sv. Šime u Zadru.

Tom procesijom označen je početak jesenske molitvene kampanje za život. Okupljanje sudionika počelo je kod Opće bolnice Zadar, na mjestu gdje se moli krunica za nerođene tijekom jesenske i korizmene kampanje molitve za život, svakog dana od 6 do 18 sati. Tijekom procesije molila su se slavna otajstva krunice i pjevala pjesma Gospi u čast. Adrian Milin, salezijanski animator, na početku procesije nosio je Gospin kip Ružo otajstvena.

Nakon procesije, misno slavlje u crkvi sv. Šime predvodio je don Marko Majić Mazul, župni vikar u župi Gospe Loretske koji je vodio i procesiju. Suslavio je don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime.

„Svako Božje stvorenje u sebi duboko ima nešto od Stvoritelja, upravo ono Božje. To Božje što čovjek nosi je da je stvoren za dobro i da čini dobro. Taj pečat Stvoritelja u dubini čovjekovog bića je neizbrisiv. To znači da postoji slabost. Ne postoji prepreka koja može spriječiti Božje milosrđe, koja može spriječiti Stvoritelja da pokrene taj pečat, ukoliko mu čovjek povjeruje“, poručio je don Marko, rekavši da se tim susretom, procesijom i misnim slavljem, proslavlja život, proslavlja se Duha Svetoga koji je dao život.

„Molimo za sve kojima je oduzeto pravo na život, kojima je tijekom njihovog života nešto oduzeto, nešto im je zapriječeno. Svatko tko moli i tko prima molitvu, u stanju je da može činiti dobro i primiti dobro. Bog je toliko neizmjerno dobar da može ponovno pokrenuti i uvijek čini dobro, u nama i u svima za koje molimo – upravo zato što je pečat Oca Stvoritelja neizbrisiv. Božja ljubav je neizbrisiva“, ohrabrio je don Marko, potaknuvši da u životu ne radimo male stvari za Boga.

Govorio je i o veličini motiva da čovjek nešto čini i da se na određeni način ponaša. Osobu mogu pokrenuti različiti sadržaji u životu; ambicija može biti da treba dobiti neki novac, ostvariti nešto, nalaziti se s nekom osobom, neki hobi. „Ali, koji je motiv da me Bog pokrene baš za one najveće stvari koje posežu u dubinu čovjekovog bića, gdje je posegnuo sâm Gospodin? Ukoliko za to postoji veliki motiv, prvi korak prema silasku u svoje dubine, kako bismo Bogu otvorili mjesta, kako bi Bog kroz nas mogao krenuti prema nekim drugim dubinama, nekih drugih osoba – prvi korak je shvatiti da je svaki grijeh ozbiljan. Grijeh nije šala. Svaki grijeh, i najmanji, može otvoriti put prema drugome ili prema većem grijehu. Grijesi su ozbiljna stvar. Koliko to budemo ozbiljno shvatili u našim životima, ali ne u strahu, skrupuloznosti, nego u radosti, u shvaćanju da smo slaba bića, da ćemo padati; no opet, ne otići u površnost, da ne budemo ozbiljni u odnosu na grijeh. S grijehom trebamo biti ozbiljni, a onda će Bog biti milosrdan, pravedan i dobar. I onda će i kroz nas moći činiti velika djela. Koliko živim krepostan život, život bez grijeha, toliko Bog ima mjesta u mom srcu“, istaknuo je don Marko.

Prema navještenom ulomku Evanđelja po Luki, Isus je sazvao Dvanaestoricu i dao im moć i vlast nad svim zlodusima. „Isus ih lišava svega nepotrebnoga kako bi mogli živjeti krepostan život. Neka maknu od sebe sve što bi ih moglo dovesti u egoizam, oholost, u to da gledaju svoje ja, gdje će se dovesti u prigodu za grijeh“, rekao je don Marko, potaknuvši da se pitamo što mi to u mom srcu odvraća pažnju da moja najveća ambicija bude Bog. Možda su to neke banalne, svakodnevne stvari. Najveća ambicija treba biti Bog, istaknuo je Mazul.

Za razliku od toga kada vjernik kaže da Boga stavlja na prvo mjesto, don Marko je potaknuo na pomisao da nam Bog ne zauzima neko, pa i prvo mjesto u životu, nego da Bog sâm postane cijela ljestvica. „Jer, ako je Bog na prvom mjestu, pitanje je, na prvom mjestu koje ljestvice, koji je to kriterij? Po kojem kriteriju ću Boga staviti tu, nekoga drugoga tu? Jesam li ja kriterij? Ako Boga stavimo na prvo mjesto, odnosno, ako Bog bude ljestvica, ne mogu na tu ljestvicu stavljati nešto što nema veze s Bogom. Na Božjoj ljestvici sve mora imati veze s Bogom. Na Božju ljestvicu možemo staviti samo Božje. Kad tako budemo slagali stvari u svom životu, da sve bude s razlogom za Boga, da njega častimo, proslavljamo, hvalimo, usprkos našim slabostima i grijesima, tada ćemo doći do pobjede. Pobjeda je osigurana zato što je Bog uskrsnuo. Zato što se nije zaustavio na Kalvariji, gdje je borba. Ali, Bog je pobijedio, Bog je otišao iznad toga“, poručio je don Marko, ohrabrivši: „Dok molimo jedni za druge, dok slavimo život, budimo radosni, jer Đavao se boji radosnih ljudi, kaže sv. Ivan Bosco. Jer radostan čovjek zna da je Bog pobijedio!“.

Na kraju mise, don Damir je pohvalio povećani broj sudionika procesije za život, u odnosu na prošlu godinu. Rekao je da smo, prema riječima sâmog Isusa, pozvani biti poput djeteta, jer dijete ima čisto i nevino srce, neokaljano grijesima, za razliku od odraslog čovjeka koji tijekom života postaje i zao. Šehić je upozorio na postojanje zakona koji ugrožavaju život od začeća, ohrabrivši da se ne bojimo javno ukazivati da i u Hrvatskoj postoje zakoni koji legaliziraju ubojstvo djeteta. Rekavši da smo pozvani graditi humanije društvo zaštitom života od začeća i za to senzibilizirati javnost, don Damir je potaknuo na molitvu za roditelje i obitelji, da sva začeta djeca budu i rođena. Pozvao je da se utječemo i zagovoru sv. Šime čije se zadarsko svetište promiče kao svetište života.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Fra Antonio Gospić i fra Benjamin Milković položili su doživotne redovničke zavjete za Franjevačku provinciju sv. Jeronima u Zadru za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je u subotu, 21. rujna, u crkvi sv. Frane u Zadru, predvodio fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru.

Geslo svečanog zavjetovanja te dvojice franjevaca je „Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi“ (Ps 37,5). „Naša redovnička zajednica raduje se jer nam Gospodin po svojoj milosti daruje dvojicu braće koji svečanim zavjetima postaju punopravni članovi našeg bratstva. Najuzvišenijom molitvom, svetom Misom, radosno sudjelujemo i molimo Gospodina da primi njihove zavjete te ih prati na putu evanđeoskog života“, poručio je fra Tomislav.

Prije propovijedi, franjevci su pristupili pred provincijala Šanka i na prozivku svoga imena rekli ‘Evo me’. Na pitanje provincijala: „Što tražite od Boga i Crkve?“, fra Antonio i fra Benjamin zajedno su izgovorili: „Da zavjetujući Pravilo i život u Redu Male braće, mogu slijediti nauk i stope Gospodina našega Isusa Krista, sveto djelujući do smrti“. Na to je provincijal Šanko rekao: „Bogu hvala“.

Provincijal Šanko razmatrao je u propovijedi navješteni ulomak Evanđelja u kojem je opisan poziv sv. Mateja. „Matej je praktički u tri rečenice sažeo cijelu dramu svoga života. Vrlo jednostavno. Doživio je jedan pogled! Jedan pogled koji ga je toga dana gledao drugačije od svih drugih pogleda! Jedan pogled koji mu je dao snage da se digne s te sjedalice na kojoj je sjedio, za koju je bio i prikovan ljudskim pogledima, pogledima koji su ga osuđivali. Pogled koji mu je dao snage da više vjeruje tom pogledu, nego svojim grijesima, svojoj prošlosti, svojoj slabosti“, rekao je fra Tomislav. Istaknuvši da je takav pogled bitno doživjeti u životu, Šanko je izrazio uvjerenje i da su dva mlada franjevca „doživjeli taj pogled, pogled koji im je dao snage da više vjeruju Isusu i njegovoj snazi, njegovom milosrđu, nego svojoj slabosti i svojim grijesima“.

„Evanđelje počinje od pogleda. I kaže da svi mi, zapravo, živimo iz nečijeg pogleda. Kad se malo dijete počinje odvajati od majke u prvim mjesecima, godinama života, ono se vraća na majčin pogled. Stručnjaci, znanstvenici kažu da je jako bitno da je majka tada prisutna. Jer dijete gleda taj pogled i ako je majka prisutna, dijete stječe u sebe povjerenje. Dijete shvaća da vrijedi, da je dobro. Međutim, ako izostane taj pogled, ako nema tog pogleda, te nježnosti, te prisutnosti, kažu da dijete onda počne misliti loše o sebi. Da se dijete osjeća nesigurno i da dijete na neki način misli da je krivo“, upozorio je fra Tomislav.

„Kasnije, kad odrastemo, mi sami biramo iz čijeg pogleda ćemo živjeti. Opasno je i može se dogoditi zbog nekih naših rana koje svi nosimo, da umjesto toga pogleda koji nas voli, koji nas gleda, da se umjesto toga Božjeg pogleda navežemo na ljudski pogled. Mi sigurno trebamo i ljudski pogled. Svatko od nas treba taj pogled“, istaknuo je fra Tomislav, rekavši da je i svećenicima lakše stati pred ljude kad ih netko lijepo gleda, a ne ružno. „Kad te netko lijepo gleda i kad nastoji vidjeti u tebi dobro, iz tebe izađe ono dobro. Kao što je toga dana iz Mateja izašla snaga. Isus je probudio u Mateju ono što i sâm nije vjerovao da ima. Počeo je vjerovati u sebe. Nama je potreban taj ljudski pogled. Ali, opasno je ako se čovjek naveže samo na ljudski pogled, ako postane ovisnik o ljudskom pogledu“, upozorio je provincijal, istaknuvši da tri zavjeta koja su franjevci obećali pomažu čovjeku osloboditi se od ljudskog pogleda, da bude slobodan.

Provincijal smatra da je ideal redovnika biti slobodan, kao što je sv. Franjo stao pred Isusa na kraju svoga života. Raširio je ruke i rekao: „Gospodine, ja vrijedim kako me ti vidiš, ne kako me vide drugi. Vrijedim samo ono što sam pred tobom. To sam ja“.

„Čistoća je davanje do kraja, žar, strastvenost, a ne da je tvoj život sterilan“

Fra Tomislav je potom razmatrao kako tri redovnička zavjeta, čistoće, siromaštva i poslušnosti, oslobađaju od ljudskog pogleda.

„Zavjet čistoće nije samo moralna kategorija, nije samo kategorija u smislu ‘Ja ne smijem pogriješiti’. On je puno više. Čistoća je žar, strastvenost, da živiš do kraja, potpuno predanje. Najljepši primjer čistoće vidimo kad Marija kaže: ‘Evo me!’. To je čistoća – potpuno predanje, nema zadrške. Nema možda, nema pa ako, pa koliko mogu, pa probat ću. Nego, do kraja. Čistoća nas oslobađa od ljudskog pogleda“, rekao je fra Tomislav, podsjetivši da je Isus rekao u blaženstvima: „Blago čistima srcem, oni će Boga gledati“.

„Dakle, neće ovisiti o ljudskom pogledu. Oslobađaš se od ljudskog pogleda kad ti nije bitno da ćeš ti uspjeti pred ljudima, nego ti je bitno da ljudima daš, pomogneš, da njih vidiš. Kad ti gledaš ljude, kad živiš za ljude, onda ti nije bitno što ljudi vide na tebi. Jer tebi je srce bitno, čisto, taj žar te čisti – to je čistoća“, poručio je fra Tomislav, smatrajući da to može pomoći u životu.

„Nije bitno da uspiješ u nečemu, nego da pomogneš. Čistoća je puno više nego neka moralna kategorija. To je davanje do kraja, strastvenost. Jednog dana Bog nas neće pitati jesmo li malo pogriješili u nekim stvarima. Kad budeš pružio dvije ruke pred njega, neće gledati jesu li bile malo prljave, nego je li u njima nešto ima, da si živio za nekoga. Da tvoj život nije bio sterilan. To je čistoća“, istaknuo je provincijal, poručivši: „Sveci se razlikuju od nas, ‘običnih’ ljudi ne po tome što manje griješe. I po tome, ali ne najviše po tome. Nego, po tome što više ljube. Daju se. I to čisti njihov pogled. Nisu opterećeni što će ljudi reći, nego što će oni dati ljudima“.

Drugi zavjet, siromaštva, čisti tako da osoba nije ono što ima, što može i što zna. „To se često dogodi i u našim krugovima. Da sebe kao svećenika počneš poistovjećivati po onome što znam, što mogu, po nekim darovima, talentima. I odem ukrivo. Svoj identitet ne stavim u ono kome pripadam, nego što mogu. Kad stavim svoj identitet u ono čiji sam, onda mi nije bitno što imam i što drugi vide da imam“, rekao je fra Tomislav. Ilustrirao je to i narodnom mudrošću očitovanu u tome da na selu, dijete koje sretnu ljudi pitaju: ‘Čiji si ti?’. „Ne kažu: ‘Tko si ti?’. Nego, ‘Čiji si ti?’. Kome ti pripadaš? To je tvoj identitet!“, poručio je fra Tomislav.

Provincijal smatra da se na kraju života vidi da je redovnik živio zavjete upravo po njegovom pogledu, osmijehu. „Da se čovjek može od srca nasmijati. Kad vidiš da čovjek u starosti ima taj radostan pogled, da svoj identitet nije stavio u ono što može, što ima, nego u ono kome pripada, čiji je on. Onda nećeš pasti u depresiju kad izgubiš neku funkciju, ulogu. U Božjim očima nema velike i male uloge, nego koliko ćeš dati sebe i kome ćeš pripadati. Lijepo je vidjeti redovnika koji je slobodan, koji ima lijepi, radostan pogled. Kad vidiš starog redovnika, redovnicu, kad se od srca nasmiju. Vidiš mu u očima da je slobodan, da ne ovisi o tome što će drugi reći“, rekao je provincijal Šanko.

„Pogled ima veliku snagu! Petar i Pavao imali su iskustvo svojih padova, ali i iskustvo Božjeg pogleda“

Treći zavjet, poslušnosti, također oslobađa od ljudskog pogleda. Fra Tomislav je podsjetio da se Isus, nakon što je učinio puno velikih djela u Kafarnaumu, povukao u molitvu. Drugo jutro došao mu je Petar i rekao: „Gospodine, svi te traže“. Svi te traže, imao si veliki uspjeh, napravio si velike stvari, dođi natrag. Isus mu je uzvratio: „Idem u Jeruzalem“. Trebam ići na drugo mjesto.

Isusu je važna poslušnost Ocu, a ne što će ljudi reći. „Mi ljudi, često i u Crkvi, nekad krivo shvatimo Božju ekonomiju. Nekad je stvarno manje – više, a više – manje. Uvijek smo opterećeni brojem, koliko je ljudi, koliko je fratara u zajednici. Znam da i to ima smisla. Ali, nije to najbitnije. Bitna je poslušnost“, poručio je fra Tomislav, smatrajući da će Bog i u životu zavjetovanih franjevaca napraviti onoliko plodova koliko ostanu poslušni Njegovom planu, a ne svojim projektima.

„Ima ljudi, redovnika, koji su učinili možda neke velike projekte, u ljudskim očima. Ne znam je li to veliko i u Božjim očima. Da li to Bog traži? Mislim da neka umiranja koja Bog od nas traži mogu donijeti puno više ploda, nego neki naši uspjesi“, rekao je fra Tomislav.

Isusov pogled mladiću Mateju dao je snage da se odvaži, da krene. „Taj mladić je na neki način bio i sâm ocarinjen. On je bio carinik, ali bio je ocarinjen ljudskim pogledom. Njega su carinili. Ružno je kad osjećaš da netko samo gleda kad ćeš pogriješiti. Redovnici su pozvani da svojim pogledom, kad stanu pred ljude, da ih znaju podići. Da potraže u ljudima ono izgubljeno. Isus je došao potražiti izgubljeno, naći ono dobro. Ne osuditi. Da ne zavežeš ljude, da ih ne svezuješ, nego da ih oslobađaš“, potaknuo je provincijal Šanko, istaknuvši: „Pogled ima veliku snagu! Mi to znamo. To je jako bitno!“. U to će se imati priliku iz vlastitog iskustva uvjeriti i zavjetovani redovnici, kad budu s ljudima u župi.

„Petar, Pavao sve su to ljudi koji su imali iskustvo svojih grijeha. Imali su iskustvo svojih padova. Ali, imali su i iskustvo Božjeg pogleda. Zato, kad sretneš nekog čovjeka koji je nešto prošao i dignuo se, Bog mu je dao snage. Kad mu dođeš sa svojim grijehom i sa svojim slabostima, neće ti reći: ‘Pa kako ti se to moglo dogoditi? Kako si to mogao učiniti?’. Nego će vjerojatno reći: ‘Pa znaš, i ja sam puno puta pogriješio. Razumijem te. Ali Bog je veći od tvog grijeha. Možeš dalje’. Jer je iskusio taj pogled“, ohrabrio je fra Tomislav.

Provincijal je istaknuo i da kada Bog odabire, uvijek odabire da uključi, a ne da isključi. „Bog uvijek uključuje. To kaže Benedikt XVI. u katehezi o Abrahamu. Kad Bog bira Abrahama, on ga nije izabrao da bi druge isključio. Nego da bi po njemu druge uključio. I zavjetovani redovnici su izabrani da Bog po njima uključi. Da budu ljudi koji će znati uključivati, podizati, vidjeti ono lijepo, vratiti privrženost, dati snagu ljudima. Neka im Bog to podari“, poručio je provincijal Šanko.

Nakon propovijedi, na pitanja provincijala, zavjetovani su pred njim s odgovorom ‘Hoću’ obećali da će obdržavati Evanđelje i pravilo Reda Manje braće, u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, da će biti u službi Božjeg naroda, uz pomoć dara Duha Svetoga svoj život trošiti za Krista te služiti Gospodinu i Crkvi, kao što je služio serafski otac Franjo i to preporučio svojim učenicima. Nakon toga je fra Pavle Ivić predvodio pjevanje litanija Svih svetih, dok su zavjetovani redovnici bili u prostraciji ispred oltara.

Fra Antonio i fra Benjamin su svatko osobno, ispred provincijala Šanka, rekli da će izbliže slijediti Evanđelje i stope Isusa Krista, da odlučnošću i čvrstom voljom zavjetuju Bogu Ocu da će živjeti u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći. Obećali su da će vjerno opsluživati život i Pravilo Manje braće, da se cijelim srcem predaju bratstvu kako bi djelovanjem Duha Svetoga, primjerom Marije, zagovorom oca Franje i svih svetih, uz pomoć braće, postigli savršenu ljubav te služenje Bogu, Crkvi i ljudima.

Provincijal je uzvratio svakom pojedinom da prima njegove zavjete. Molio je da Bog u njih pošalje puninu darova svoga Duha, da ono što su obećali, svetim djelovanjem do kraja života vjerno opslužuju; da plamte žarom Kristove ljubavi i toplinom bratske dobrohotnosti, da budu strpljivi te gaje duh molitve i pobožnosti.

U misi su suslavili mnogi svećenici iz Provincije sv. Jeronima pristigli iz cijele Hrvatske. Svečanost doživotnog zavjetovanja dolaskom su podržale i redovnice, bogoslovi, obitelj, rodbina i prijatelji franjevaca.

Čestitavši zavjetovanima, njihovim obiteljima i prijateljima, na kraju mise fra Stipe Nosić, gvardijan samostana sv. Frane je rekao: „Ja sam se već uplašio za našu zajednicu. Kažu da smo pri kraju, kao i mnoge zajednice u Europi. Ali sad, kad ste vas dvojica obećali ove zavjete, meni je malo lakše pri srcu. Mislim da imamo još neke šanse“.

Na kraju mise, provincijal Šanko čestitao je novim članovima u ime Provincije sv. Jeronima. „Kad se netko odaziva na Božji poziv, kao što su to bili Matej, Petar, Pavao, to nije samo hrabrost. Ja mislim da u tome ima i neka doza ludosti. Jer svaka ljubav u sebi nosi dozu neke zdrave ludosti. Ako nisi malo lud, ne bi se nikad bacio. To znaju oni u braku i oni u duhovnom pozivu. Isus traži tu neku dozu zdrave ludosti. Daj Bože da je imate, da zaigrate – ali, ne na ludost – nego na onaj Isusov ‘Dođi!’. Kad je Petar stao u oluju, u more koje je bilo podivljalo, imao je dozu te ludosti. Nije odmah izdržao, ali našla se tu jedna ruka koja ga je ponovno digla. Nemojte nikad biti previše veliki – kad budete padali, da zatražite tu Ruku. Ona će biti tu“, poručio je provincijal Šanko fra Antoniju i fra Benjaminu.

Na kraju mise uručio im je na dar drveni križ Tau koji su blagoslovljeni ove godine na La Verni u Italiji. „Ove godine je 800. godišnjica rana sv. Frane. Fra Ilija Barišić i ja imali smo privilegij biti na La Verni za tu veliku, 800. godišnjicu i tamo smo blagoslovili dva križa koja vam darujemo“, rekao je fra Tomislav zavjetovanima. Na kraju mise svi su otpjevali svečani Tebe Boga hvalimo.

Biografski podaci o zavjetovanim franjevcima

Fra Benjamin Milković rođen je 6. prosinca 1995. u Karlovcu, od oca Franje i majke Božice rođ. Brkić. Član Provincije sv. Jeronima postao je 22. kolovoza 2017. godine. Godinu novicijata proveo je na Trsatu i tamo položio prve privremene zavjete. Teologiju je završio na Filozofskom-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Na bogosloviji je pet godina bio u Dubravi u Zagrebu s braćom iz Hercegovačke provincije. Na službi je u Samostanu sv. Ante na Poljudu u Splitu.

Fra Antonio Gospić rođen je 10. kolovoza 1994. u Zadru, od oca Vjekoslava i Melite rođ. Nižić. Članom Provincije postao je 23. kolovoza 2019. godine. Godinu novicijata proveo je na Trsatu i tamo položio prve privremene zavjete. Teologiju je započeo u Zagrebu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu do kraja treće godine studija, s hercegovačkom braćom na bogosloviji u Dubravi u Zagrebu. Nastavio je studij na Antonianumu u Rimu gdje će 2025. godine diplomirati, a diplomirao je i Pravni fakultet u Rijeci.

Za svečani trenutak zavjetovanja obojica su se pripremali mjesec dana pod vodstvom svoga odgojitelja fra Bojana Rizvana. Duhovne vježbe imali su na Badiji.

„Sretan sam, miran sam, sve je na svom mjestu. Dugo sam ovo čekao i baš sam zadovoljan. Bio sam osam godina u formaciji. Porijeklom sam iz Like, odrastao u Slavoniji. Radio sam na zadarskom području pa sam se usput javio u samostan sv. Frane, Božjom providnošću. Nisam znao da je to Provincija u kojoj bih trebao biti jer sam ja s kontinenta, ali Bog je tako odredio“, rekao je fra Benjamin nakon položenih zavjeta.

„Prožimaju me osjećaji radosti sam što sam se potpuno predao nakon toliko godina priprema. Šest godina sam u formaciji. Taj poziv je u meni polako rastao, kroz cijeli život nicao i sada sam se u potpunosti predao Gospodinu. Iz župe sam Srca Isusova na Voštarnici u Zadru, cijeli život sam okružen fratrima i to je bio nekako logičan slijed moga poziva. Studirao sam i Pravo, u dugom procesu moga poziva kojeg sam pokušao malo i odgoditi kroz studij prava, kojeg sam završio nakon pet godina i ušao u samostan. Sljedeće godine o Uskrsu Provincija sv. Jeronima postaje kustodija, pa je i u tom smislu ovo povijesni događaj. Svaki poziv je nova radost, nova prilika za novi početak“, rekao je fra Antonio nakon položenih zavjeta.

Bili su to zadnji zavjeti pod upravom i u postojanju Franjevačke provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru. Od 2025. godine, reformom te Provincije u kustodiju, zavjetovani redovnici će biti pod upravom Zagrebačke franjevačke provincije.

Provincija sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru trenutno broji 40 svečano zavjetovane braće. Od toga su njih 37 svećenici. Među trojicom preostale braće jedan je student, a dvojica su na putu prema đakonatu i svećeništvu. Uz to, Provincija ima jednog studenta u privremenim zavjetima, jednog novaka i jednog postulanta. Sveukupno, Provincija sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru opslužuje 11 samostana i samostanskih kuća.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Sjednica Povjerenstva za laičku duhovnost, crkvene zajednice, pokrete i udruge Zadarske nadbiskupije pod predsjedanjem fra Bojana Rizvana, predstojnika Povjerenstva, održana je u četvrtak, 19. rujna, u svečanoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Rizvan je inicijative Povjerenstva u Jubilejskoj 2025. godini tematski naslovio “Hodočasnici nade – čuvari karizmi u životu Crkve”. Zahvalio je Bogu na bogatstvu zajednica koje svojim djelovanjem i nadahnućima Božjeg Duha koja se očituju na različite načine, a potvrđena su konkretnim plodovima obraćenja, redovitog sakramentalnog života i angažmana u pomoći svećenicima, u životu pojedinaca, župa i zajednica, bivaju čuvarima karizmi Duha Svetoga u životu Crkve.

Prema dosadašnjoj dvogodišnjoj praksi otkad u ovom sazivu djeluje Povjerenstvo, listopadski susret crkvenih zajednica ovaj put će će se održati u srijedu, 2. listopada u crkvi sv. Frane u Zadru. To će biti ususret blagdanu sv. Frane a taj dan je, zbog nekih drugih unaprijed određenih događaja, najpogodniji za odaziv što većeg broja članova crkvenih zajednica.

Razlog održavanja susreta u crkvi sv. Frane su višestruke obljetnice Franjevačkog reda. Naime, 2023. godine sveopća Crkva obilježila je 800 godina od prvih jaslica koje je u Grecciu izradio sv. Franjo. Ove, 2024. godine, na blagdan Rana sv. Frane 17. rujna, u Crkvi se obilježilo 800 godina kako je sv. Franjo 17. rujna 1224. dobio stigme na brdu La Verna. On je prvi svetac s tim darom u povijesti Crkve za kojega je Crkva službeno rekla da je zadobio rane na svom tijelu na mističan način, kao osobito uzvišeni znak ljubavi sv. Franje prema Gospodinu za kojega je sa žalošću rekao da ‘Ljubav nije ljubljena’. Stigme su i znak osobito mističnog poistovjećivanja i sjedinjenosti Franjine duše koja neizmjerno ljubi i želi nasljedovati Isusa Krista sa svojim Gospodinom. Također, franjevci su duhom i u mislima prema 2026. godini, kada će se u Crkvi obilježiti 800 godina od smrti sv. Franje (1226.-2026.).

U znak vjernosti tim osamstotim obljetnicama koje su obilježile Franjin život i karizmu koju čuvaju franjevci, susret će se održati u crkvi sv. Frane u Zadru s početkom u 18 sati. Prigodni nagovor i molitvu će prirediti Franjevački svjetovni red, a u 19 sati će biti misno slavlje. Nakon mise će biti zajedničko druženje za sve sudionike susreta.

U zahvalnosti Bogu za karizmu sv. Franje koja je među najbrojnijom i osobito raširenom u svijetu te je i sadašnji Papa poželio za svoje papinsko ime Franjo po uzoru na „asiškog siromaška“, da je po svom izboru za Papu rekao: ‘Odmah sam se, zbog sirotinje, sjetio sv. Franje Asiškoga, a onda sam se sjetio rata. Franjo je volio mir i tako mi je došlo to ime. On je bio siromašan čovjek, jednostavan čovjek, kakvu bismo i Crkvu željeli, za siromašne’; u poštovanju za djelovanje, darove i prisutnost franjevačke karizme i u Zadarskoj nadbiskupiji kroz stoljeća, susret crkvenih zajednica u listopadu će se održati u crkvi sv. Frane.

Sljedeći, jedan od četiri godišnja susreta crkvenih zajednica i pokreta će se, otkad po dekretu zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića djeluje ovo Povjerenstvo, održati i na uočnicu svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale u utorak, 14. siječnja 2025., u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Na sjednici je određeno da će se susret članova toga Povjerenstva s voditeljima crkvenih zajednica i pokreta u Zadarskoj nadbiskupiji održati u subotu, 5. travnja 2025., uoči Pete korizmene nedjelje, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, s početkom u 9 sati. Želi se i osobno zahvaliti ljudima koji vode zajednice na njihovom požrtvovnom radu i trudu. Povjerenik Rizvan istaknuo je veliku važnost formativnih susreta koje žele i voditelji zajednica, biti sugovornikom predstavnicima Zadarske nadbiskupije i da ih se čuje i sasluša u atmosferi osobnijeg i direktnog susreta.

Smisao toga susreta je čuti iskustva voditelja zajednica, s kojim se izazovima, potrebama i mogućim nedostacima suočavaju, podržati ih i pobliže se upoznati s djelovanjem zajednica u župama. Susret će se sastojati od razgovora s voditeljima, upoznavanjem stanja u zajednicama koje vode, davanjem pastoralnih smjernica i prijedloga, međusobnog usuglašavanja te misnoga slavlja.

Do toga susreta će se izraditi i točan, ažurirani popis crkvenih zajednica, pokreta i udruga djelatnih u Zadarskoj nadbiskupiji, da budu svi zastupljeni i adresati toga Povjerenstva. Predstojnik Rizvan poželio je da se očekivanja i praksa djelovanja zajednica uslijed znakova vremena u kojem živimo učine znakovima nade, poručivši da se obraćenje pojedinca treba roditi iz iskustva zamilovanosti Duhom Svetim, a ne iz straha od Boga i prema Bogu. „Vođeno i obnavljano Duhom Svetim, takvo srce postaje sposobno evangelizirati, donositi radost i rod u zahvalnosti što nas Bog okuplja u zajedništvo. Pozvani smo ohrabrivati, a ne zastrašivati i obeshrabrivati ljude. Duh daruje nadu u naš život. Pozvani smo buditi nadu u životima ljudi, da koračamo u zajedništvu Crkve prema vječnoj domovini“, potaknuo je fra Bojan, u zahvalnosti Bogu što mnoge članove Crkve dodatno okuplja u zajedništva pokreta različitih karizmi.

Duhovsko bdjenje na kojem su pozvani sudjelovati članovi svih zajednica i pokreta, nakon što su u organizaciji ovoga Povjerenstva dosad održana dva takva bdjenja će se održati u subotu, 7. lipnja 2025. u katedrali sv. Stošije u Zadru. Toga dana mjesna Crkva pozvana je na osobiti način očitovati zajedništvo svojih vjernika i pripadnika različitih pokreta u zajedništvu s nadbiskupom u katedrali kao majci svih crkava, u zajedništvu svih zajednica Zadarske nadbiskupije zajedno iščekivati Duha Gospodnjega.

Nakon uvodne molitve kojom je i završena sjednica Povjerenstva, članovi Povjerenstva iznijeli su osvrte na prethodno organizirane susrete u nadležnosti Povjerenstva, a to su bili susret crkvenih zajednica na Duhovsko bdjenje i travanjski susret obitelji Zadarske nadbiskupije u Privlaci.

Predstojnik Rizvan prenio je članovima Povjerenstva da su na susretu predstojnika svih povjerenstava Zadarske nadbiskupije koji je početkom srpnja 2024. održan sa zadarskim nadbiskupom Milanom Zgrablićem, mons. Zgrablić i  don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, pohvalili prepoznatljivost i kvalitetu rada toga Povjerenstva. Rizvan je zahvalio članovima Povjerenstva na suradnji i njihovom angažmanu.

„Ohrabreni prepoznatljivošću našeg evangelizacijskog djelovanja, pozvani smo i dalje nastaviti biti hodočasnici nade u zajedništvu, ali i ići od dobroga prema boljemu, kako bismo sve više nalikovali Isusu koji nas poziva i daruje nam talente; da nas u snazi svoga Svetoga Duha, ohrabri u tom Duhu“, potaknuo je Rizvan članove Povjerenstva, poželjevši svima da nose snagu pobjede Kristovog križa u otvorenosti Božjem Duhu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zavjetni dan pomoraca, ribara i njihovih obitelji održan je u svetištu sv. Šime u Zadru u subotu, 21. rujna. Misno slavlje predvodio je don Marko Vujasin, predstojnik Povjerenstva za pastoral ribara, pomoraca i turista Zadarske nadbiskupije. Suslavili su don Damir Šehić, upravitelj svetišta sv. Šime i don Ivica Bašić, župnik župe sv. Mihovila iz Vrsi.

„Bog nam je poslao sv. Šimu u Zadar da mu se utječemo i predajemo svoje molitve. On je svetac poslan od Boga da nam bude zagovornik pa koristimo to, poslužimo se tim Božjim darom i svime što ta pobožnost i čašćenje nose, što nam je Bog dao, da bi i naše molitve bile plodne“, potaknuo je don Marko. Podsjetio je da je i tijelo sv. Šime došlo u Zadar upravo brodom, pomorskim putem u 13. stoljeću. Tijelo sv. Šime se, ploveći morem, na putu za Veneciju, zbog oluje, zaustavilo u Zadru kao u svojoj trajnoj luci čašćenja na zemlji; mletački vojnik koji ga je prevozio bio se razbolio te je pred svoju smrt otkrio da se u brodu nalazi tijelo sv. Šime iz Jeruzalema.

„To je bila Božja volja i želja da sv. Šime bude u gradu Zadru. Bog je obećao sv. Šimunu da neće vidjeti smrti dok ne primi Spasitelja u svoje ruke. Taj starac je cijeli život strpljivo čekao taj trenutak, dok mu Bog nije ispunio obećanje. Taj veliki svetac je veliki dar za vjernike i sve stanovnike grada Zadra i Nadbiskupije“, istaknuo je don Marko. U zahvalnosti na daru sv. Šime, Vujasin je rekao da mnogi pomorci tijekom godine prije svojih odlazaka na more ili po povratku s plovidbe dolaze u svetište sv. Šime zahvaliti mu za molitvenu pratnju i utjecati se njegovom zagovoru i zaštiti kod Boga.

„Sveci nam služe da se možemo ugledati u njihov život, da nastojimo svoj život uskladiti prema njihovom životu, da im što više nalikujemo; ali i da bismo im se utjecali i molili za zagovor. Zato se i okupljamo na zavjetnom danu, tražiti zagovor sv. Šime, moliti na nakane, zahvaliti za uslišane molitve. Zavjet kojeg dajemo je dodatna snaga molitvi“, rekao je don Marko. Naglasio je da je puno molitvi uslišano i učinjeno puno zavjeta sv. Šimi te je Bog učinio velika djela po molitvama koje su bile predane u zadarskom svetištu sv. Šime.

Zavjetni dan je poticaj i drugima da učine zavjet, kako bi molitva i zagovor bili još snažniji. „Osobito su pomorci i njihove obitelji u specifičnoj situaciji, kad su jedni od drugih odvojeni. Unatoč suvremenim načinima komunikacije, kad se ljudi mogu svakodnevno čuti, za razliku od prošlih vremena kad se nisu čuli mjesecima, fizička razdvojenost i udaljenost pomoraca od njihovih obitelji jednima i drugima nije lagana. Bog nas poziva da nam kroz molitvu, zavjet i zagovor svetaca dâ snage da nosimo križeve života, utjehu da nismo sami dok su naši bližnji daleko od nas fizički, na moru“, rekao je don Marko. Naglasivši da se u molitvi ostvaruje povezanost ljudi međusobno i s Bogom, Vujasin je poželio da se po molitvi ostvari mir u dušama ljudi te da se pomorci i ribari nakon plovidbe sigurno vrate svojim domovima.

Nakon mise, vjernici su iskazali čašćenje sv. Šimi pred njegovom škrinjom koja je bila otvorena.

U misi su sudjelovali i članovi ‘Udruge pomoraca sv. Nikola’ iz Vrsi sa svojim predsjednikom Nevenom Predovanom. Ta najbrojnija i osobito aktivna udruga pomoraca u Zadarskoj nadbiskupiji djeluje 21 godinu i okuplja 180 članova, pomoraca iz Vrsi koji su tradicionalno pomorsko mjesto gdje gotovo iz svake obitelji potječe pomorac.

Članovi te udruge redovito hodočaste na Trsat u Rijeku na tamošnji susret pomoraca i u Međugorje. U Vrsima su pokrenuli održavanje manifestacije ‘Dani pomorstva’. Njihov angažman prepoznalo je i Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture RH kao pokrovitelj te manifestacije te je uz blagdan sv. Nikole rad i trud vrške udruge pomoraca nagradilo Priznanjem resornog Ministarstva.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Deseta obljetnica dolaska moći sv. Šimuna Bogoprimca u novoizgrađenu i novoposvećenu grkokatoličku župnu crkvu Preobraženja Gospodnjega u Jastrebarskom svečano je proslavljena u subotu, 21. rujna. Moći sv. Šimuna Bogoprimca uzete iz tijela sv. Šimuna koji se čuva u zadarskom svetištu sv. Šime darovala je Zadarska nadbiskupija Križevačkoj eparhiji da se čuvaju i časte u grkokatoličkoj crkvi u Jastrebarskom 2014. godine. Upravo na dan desete godišnjice, 21. rujna 2014., te su  moći u svečanoj procesiji prenesene u crkvu u Jastrebarskom u prisutnosti tadašnjih zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića, križevačkog vladike Nikole Kekića i apostolskog nuncija Alessandra D’Errica, uz mnoštvo svećenika i vjernika.

O 10. obljetnici, svečanu arhijerejsku liturgiju služio je križevački vladika Milan Stipić, zajedno sa zadarskim nadbiskupom Milanom Zgrablićem koji je propovijedao te više grkokatoličkih i rimokatoličkih svećenika i đakona. Na liturgiji su sudjelovali poglavari i bogoslovi Grkokatoličkog sjemeništa iz Prešova u Slovačkoj koji su pjevali svetu liturgiju, zatim ukrajinski i mađarski bogoslovi te Zvonimir Novosel, gradonačelnik Jastrebarskog.

U homiliji je nadbiskup Zgrablić istaknuo kako Zadarska nadbiskupija s ponosom i rado čuva a Narod Božji u Zadru časti već preko 820 godina tijelo sv. Šimuna Proroka ili, kako ga se rado naziva, Šimuna Bogoprimca. Upravo u Zadru nalazi se neraspadnuto tijelo Šimuna koji je tijekom čina prikazanja u jeruzalemskom hramu iz ruku Marije i Josipa primio i držao dijete Isusa u naručju, rekao je nadbiskup, pozvavši vjernike da  promisle o liku sv. Šimuna čije se relikvije časte i u župi Jastrebarsko i čije riječi „Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru…“, nadahnute Duhom Svetim, milijuni kršćana diljem svijeta izgovaraju svake večeri moleći Večernju molitvu iz Časoslova Naroda Božjega (usp. Lk 2, 29 -32).

”Sv. Luka Evanđelista nam ne predstavlja sv. Šimuna kao povijesni lik, nego kao model vjernika. Tako nas ni relikvije sv. Šimuna koje častimo ne vraćaju u prošlost, nego nam sada prikazuju živu vjeru i stvarnost njegove nazočnosti u Bogu.

U liku Šimuna pronaći ćemo odgovore na važna kršćanska i životna pitanja o smislu života i načinu prepoznavanja Isusa i Božjeg djelovanja. Šimun, pun Duha, usprkos svojoj poodmakloj dobi, starosti, čovjek je nade. „Iščekivao je Utjehu Izraelovu,“ (Lk 2, 25), kaže sv. Luka. Zasigurno je Šimun čitao riječi Izaije proroka: „Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega“ (Iz 52, 10) i „Postavit ću te za svjetlost narodima, da spas moj do nakraj zemlje doneseš“ (Iz 49, 6).

Sv. Šimun prepoznao je kako se riječ proroka Izaije sada počinje ostvarivati u Mesiji, Isusu, kojeg drži u rukama”, naglasio je nadbiskup Zgrablić.

”I naša vjera počinje slušanjem. Bog prvi nama progovara. Bog prvi nama ide ususret. Bog prvi nas ljubi. Da bismo mogli prepoznati Božji glas, da bismo ga mogli prepoznati kad nam dođe ususret, da bismo mogli osjetiti njegovu ljubav, potrebno nam je njegovo svjetlo. To „svjetlo od Svjetla“ (Vjerovanje) je Isus Krist kojeg upoznajemo i susrećemo u Svetom Pismu. To svjetlo koje nas prosvjetljuje je Duh Sveti koji izlazi od Oca i Sina i liječi našu duhovnu sljepoću.

Možemo se pitati: Je li i koliko čitamo ili slušamo Sveto Pismo da bismo se napunili Duhom Božjim koji nam je potreban da bismo prepoznali Isusa koji se polaže i u naše ruke? Prepoznajemo li Isusa koji svaki dan dolazi u hram našeg života? Jesmo li svjesni da smo mi Hram Duha Svetoga? Očekujemo li i mi od Boga spasenje, to jest najveće i konačno dobro? Vidimo li u Isusu „svjetlost na prosvjetljenje naroda?“(Lk 2, 32), svjetlo našeg života”, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo kako Šimun u svojoj starosti i čekanju nije zatvoren u prošlost, već je otvoren budućnosti. Nije umoran od života i čekanja, razočaran nad prošlošću, ispunjen neizvjesnošću. Šimun je otvoren za novo, sposoban je gledati u budućnost. Šimun grli dijete koje simbolizira novo, koje uvijek Bog donosi i daruje čovjeku, naglasio je zadarski nadbiskup.

”Gledajući Šimuna i razmatrajući o njegovom životu i mi shvaćamo isto. Majka Crkva Isusa stavlja i u naše ruke. U svakoj svetoj pričesti, Majka Crkva Isusa polaže u naše ruke. Kao što se veliki Bog sakrio u malo dijete da bi ga Šimun mogao držati u rukama, grliti i ljubiti, Isus se sakrio u poniznost posvećenog kruha da bismo ga mogli također primiti u svoje ruke, u svoje srce i sjediniti se s njime.

Šimun je prije svega čovjek Hrama, čovjek molitve. Molitva koja je Šimunov život osposobljava ga da i u trenucima slabosti, nemoći i starosti, slavi, blagoslivlja i zahvaljuje Bogu. Isus, Svjetlost svijeta, kojeg drži u rukama, nadahnjuje ga da moli s pouzdanjem i predanjem: „Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru!“ (Lk 2, 29).

Grčka riječ `otpuštati`, u hrvatskom prijevodu znači `razvezati zavezano` (glagol grč. `àpolùeis` znači: `Odrješuješ moju zavezanost`). Šimun osjeća kako mu je Bog dao doživjeti vrhunac njegove molitve držeći u rukama Dijete, Kneza mira, Spasitelja, Mesiju i Otkupitelja koji donosi puninu mira, razvezuje, razrješuje i raskida sve okove grijeha, prolaznosti i smrtnosti.

Iskustvo Boga koje Šimun doživljava, prihvaćajući novorođeno Dijete u ruke je oslobođenje koje donosi mir. Dijete je punina koja daje smisao životu. Bog se i nama želi objaviti `sada`, ovog trenutka, u našem životu. Sada, usprkos svemu, pa čak i usprkos našim tminama”, poručio je nadbiskup Zgrablić, završivši molitvom da zagovor sv. Šimuna i nama pomogne da se ispunjamo Duhom Božjim, kako bismo  u svakom trenutku mogli prepoznati Isusa u našem životu kao svjetlost na prosvjetljenje tmina našega života i Isusa koji se po svakoj euharistiji stavlja u naše ruke, da bismo ga mogli ljubiti sve do trenutka potpunog zagrljaja u vječnosti.

Na kraju slavlja, vladika Milan Stipić zahvalio je nadbiskupu Milanu Zgrabliću i Zadarskoj nadbiskupiji na tako velebnom daru relikvije sv. Šime. Nadbiskupu, vladiki i svima zahvalio je na kraju i o. Marjan Jeftimov, jaskanski grkokatolički župnik.

Livio Marijan

Foto: Križevačka eparhija

Blagdan sv. Eufemije, naslovnice župe Sutomišćica – Poljana na otoku Ugljanu, proslavljen je svečanim misnim slavljem koje je u ponedjeljak, 16. rujna, u župnoj crkvi sv. Eufemije u Sutomišćici predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Istaknuvši da se ime crkve sv. Eufemije u Sutomišćici prvi put spominje 1304. godine, dakle, 1 000 godina od mučeništva sv. Eufemije koja je mučenički ubijena 304. g., nadbiskup je vjernicima čestitao blagdan njihove zaštitnice, koja je naslovnica svega tri crkve u Hrvatskoj.

Sv. Eufemija ima osobito mjesto u srcu nadbiskupa Zgrablića, jer je mons. Zgrablić bio 18 godina župnik župe sv. Eufemije u Rovinju (1997.-2015.). Kao rovinjski župnik, sa skupinom župljana pohodio je svojevremeno i župnu crkvu u Sutomišćci gdje su ih domaći vjernici bili lijepo primili, kao velikodušni domaćini. Toga se na početku propovijedi prisjetio mons. Zgrablić, pohvalivši gostoprimstvo u Sutomišćici, rekavši da je upravo za toga pohoda, kao rovinjski župnik, upoznao i sadašnjeg župnika Sutomišćice – Poljane, don Filipa Kucelina. Izrazio je zadovoljstvo da nakon dugo godina opet slavi misu u Sutomišćici.

„Sv. Eufemija potpuno je položila svoj život za Krista i postala nam svjedok vjere, neprolaznih, vječnih vrijednosti koje jedine imaju moć do kraja nasititi i napojiti našu dušu, da bismo bili ono za što nas je Gospodin stvorio i pozvao u život – da ga upoznamo i ljubimo“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Nadbiskup je u propovijedi razmatrao dva naglaska iz pročitanog ulomka iz Knjige Otkrivenja: što znači obijeliti svoje haljine u Krvi Jaganjčevoj i što znači da je Bog stavio svoj šator među nama.

„Sv. Eufemiju promatramo u mnoštvu koje je došlo sa svih strana svijeta, koji su oprali svoje haljine u krvi Janjetovoj, dan i noć klanja se Gospodinu u radosti i njemu služi. Prema Knjizi Otkrivenja, ti sveci dođoše iz velike nevolje, oprali su svoje haljine i obijelili ih u Krvi Jaganjčevoj. Tako Knjiga Otkrivenja predstavlja mučenike, heroje vjere, svece“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da smo i mi pozvani doći do vrlina koje svojim životom, prolivenom krvlju, svjedoči sv. Eufemija.

Nadbiskup je istaknuo da na prvi pogled može biti nerazumljivo kako se haljina može obijeliti, očistiti u krvi. Jer u našoj ljudskoj stvarnosti, narav crvene boje krvi nije da zabijeli; dapače, baš suprotno, u naravi prirodnog zakona i materijalne pojave je da trag krvi osobu ‘zaprlja’.

„Ta Božja riječ aludira na krštenje kojim je bila krštena sv. Eufemija, koje smo i mi primili. To da su naše haljine obijeljene u Krvi Jaganjčevoj znači da smo mi oprani u ljubavi koju je Bog po svome Sinu Isusu donio na ovaj svijet. Bog nas uvijek ljubi, ali vrhunac svoje ljubavi nije nam samo pokazao riječima, nego je izlio u krvi Isusa Krista, Jaganjca Božjeg. Isus se dragovoljno prinio i primio smrt, prolijevanje svoje krvi, da bi nama ne samo pokazao, nego darovao ljubav koju Bog daruje ovom svijetu, kojom je bila zahvaćena i sv. Eufemija i koju svjedoče svi sveci i mučenici. Ta ljubav bila je toliko snažna, jaka pred Bogom u Isusu, da nas je ta prolivena krv očistila od naše zloće, oprala nas je od naših grijeha. Naše haljine koje su bile prljave, postale su bijele. Ta bjelina označuje Božji život! To se nama dogodilo u sakramentu krštenja, u kojem smo zaodjeveni Kristovom haljinom. Tu smo uronjeni u neizmjernu Božju ljubav koju je Bog donio po svome sinu Isusu Kristu“, poručio je mons. Zgrablić.

Sv. Eufemija postigla je radost i puninu života životom s Bogom s kojim je bila ispunjena njena mladost. „Tu ljubav je nosila i ta ljubav nije prestala, nego je porasla u vječnosti. Za tu ljubav sv. Eufemija je dala svoj život. Ta ljubav, ništa manje, počiva na tebi. Bog je učinio tako veliko djelo da je oprao sve tvoje grijehe da imaš pristup Bogu, da možeš doći Bogu, da imaš mogućnost u Kristu i djelu njegovog spasenja slaviti Gospodina. Tako se možemo približiti Bogu i možemo ući u novi život kojeg Bog donosi na ovaj svijet po njegovom Isusu i tako taj život prelazi na nas. Ta ljubav i nas obuhvaća. Ta ljubav onda postaje snaga našeg života“, poručio je zadarski nadbiskup, istaknuvši: „Kada nešto volimo, ta ljubav i zanos nas nose. Tako i Božja ljubav, ne samo da nas čisti od naših grijeha, nego ona nas je oprala, naša duša je oprana. Mi imamo pristup Bogu i ta Božja ljubav nas obuzima. Ta ljubav želi neprestano grijati naše srce, grijati našu nutrinu, da budemo njeni dionici. Na ovom svijetu podložni smo posljedicama grijeha i ne možemo je doživjeti u punini stvarnosti koju žive sveci, ali u njoj već participiramo“, rekao je mons. Zgrablić.

Upozorio je da naša vjera nije tek stil života da se kitimo nekim vanjskim znakovima, nego duboki život koji nas zahvaća i nosi u nutrini našeg života. Pozvani smo doći do te punine života i ljubavi, do Boga koji ispunjava najveće vrijednosti našeg života.

Nadalje, nadbiskup je razmatrao što znači da je Bog koji sjedi na prijestolju – šator među nama. „Izraelci su bili nomadski narod, boravili su pod šatorom, hodali su pustinjom da bi sebi osigurali život. Sv. Ivan u Knjizi Otkrivenja kaže da se Bog ušatorio. Bog je uzeo šator, ostavio je boravište među svojim narodom. Dakle, Bog se trajno nastanio među nama. Bog nije plod neke naše ideje, ne živi negdje u nekom svom kraljevstvu, daleko od nas. Nego, mi u Bogu živimo, mičemo se i jesmo. Mi smo u Božjoj stvarnosti jer živimo u njegovom šatoru, jer smo postali mistično tijelo Kristovo. Božja ljubav je učinila da i mi stanujemo ispod šatora. Tu je tvoje boravište, ispod šatora. Tu je Jaganjac posred prijestolja, postaje njihov pastir i vodi ih na izvore voda života“, naglasio je nadbiskup Zgrablić.

Budući da su Izraelci živjeli u pustinji gdje nije bilo vode, oni su jako dobro znali kako je to živjeti bez vode i što znači biti pokraj vode, pokraj izvora vode. „Kad si pokraj vode, onda ti je osiguran život. Bez vode nema života. Tako i Bog koji se ušatorio među nama, koji se nastanio među nama, on nas tu i hrani svojom vodom, živom vodom. Pastir koji nas vodi na tu vodu je Isus Krist. On nam daje što je potrebno, da bismo istinski živjeli u našem duhu, da bismo mogli imati puninu života“, rekao je nadbiskup, naglasivši da je ta slika aluzija i na euharistiju.

„Krv Janjetova i voda je simbol i euharistije gdje nas Gospodin u šatoru, crkvi, u zajednici hrani vodom živom, vodom koja struji u život vječni. U misi ostvarujemo zajedništvo s našim svecima, sa sv. Eufemijom, sa živim Bogom, zbog njegovog djela otkupljenja, u ljubavi koju su nam posvjedočili sveci“, poručio je mons. Zgrablić. Potaknuo je da neprestano moramo rasti u milostima, spoznaji, posvješćivati, gledati u to, da bismo, dok to promatramo, bili dionici toga što promatramo. „Da bi nas obuzimala ljubav Božja, da bi se Duh Sveti nastanjivao u našoj duši, u našem srcu, da bismo kroz euharistiju, sakramente, otajstva vjere, pričest, Riječ Božju, kroz pobožnosti, molitvu, bili sve više ispunjeni Božjom blizinom, što je najpotrebnije našem biću i tako bili istinska djeca Božja“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je opisao i kako je, prema predaji, stradala sv. Eufemija u 4. st., čije su se vrline očitovale u ljepoti njene duše. Sv. Eufemija živjela je u gradu Kalcedonu, to je sada istočni dio Istanbula. „Na mjestu gdje je car Konstantin izgradio veliku baziliku posvećenu njoj u čast, nažalost nije ostao ni kamen na kamenu. Nema ni arheoloških ostataka, sve je uništeno.

Sv. Eufemija kao mlada djevojka od 15 godina snažno se zaljubila u Krista. Doživjela je Krista kao veliku ljubav. Car Dioklecijan naredio je da se prinese bogu Marsu ispred njegovog kipa malo tamjana i pokloni mu se. Sv. Eufemija odbila je to učiniti. Niti vanjskim znakom nije se htjela odreći svoje ljubavi, Isusa Krista. Zbog toga je bila mučena. Prema predaji, morala je hodati po oštrim predmetima, a ti su predmeti oštetili one koji su postavljali te oštre predmete. Zatim su je bacili u vruće ulje, pa se kotao prolio i ozlijedio one koje su potpaljivali vatru; rastezali su je na kotaču koji je na sebi imao noževe, a taj kotač je puknuo, pa su nastradali oni koji su to učinili. Na kraju je bačena među lavove. Prema predaji, jedan lav ju je lagano ugrizao, a poteklo je jako malo krvi. U tom trenutku Bog je uzeo njenu dušu i spasio je od daljnjeg mučenja.

To je predaja, ali ona ima duboku poruku, usporedivu sa Svetim Pismom. Onome koji zlo čini, zlo se vraća. Onaj tko zlo podnosi, ljubavlju koju on duboko živi u duši, ostaje velik u Bogu i u Bogu pobjeđuje“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši: „Da je sv. Eufemija bacila malo tamjana ispred boga Marsa, vjerojatno bi preživjela. Ali, ona je postala veliki znak, veliki nositelj izuzetnih vrijednosti koje smo pozvani prenositi s generacije na generaciju, radi tih vrijednosti se i okupljamo. Sv. Eufemija je svojom krvlju posvjedočila istinitost o Isusu Kristu. Vrijednosti koje je ona živjela postaju i naša snaga u lijepim trenucima, ali i u trenucima naših križeva, našeg trpljenja, naše patnje. Te vječne, neprolazne vrijednosti žele se utisnuti i u našu dušu i biti snaga našeg života“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Don Filip Kucelin, župnike župe Sutomišćica – Poljana i dekan Ugljansko – Pašmanskog dekanata, istaknuo je da je ove godine 1720 godina od mučeništva sv. Eufemije te će sljedeći tjedan sa skupinom župljana hodočastiti u Kalcedon, mjesto mučeništva sv. Eufemije čiji se obnovljeni kip nalazi na pokrajnjem oltaru u župnoj crkvi u Sutomišćici.

Na kraju mise, nadbiskup Zgrablić blagoslovio je puk relikvijom sv. Eufemije kojoj je puk iskazao čašćenje.

Među desetoricom svećenika koncelebranata bili su i domaći sinovi, mons. Šime Perić i don Mladen Kačan, rodom iz župe Sutomišćica – Poljana, odakle potječe i sadašnji župnik Kucelin. Naime, ta je otočka župa tijekom povijesti dala brojna duhovna zvanja, 150 svećenika i mnoge redovnice, među kojima je rodom i č.m. Anastazija Čizmin, opatica ženskog benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Fra Ivan Nimac, redovnik u karinskom franjevačkom samostanu Svete Marije Bezgrešne, izlagao je o temi „Franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja – žrtve komunističkog progona u Zadarskoj nadbiskupiji“ na blagdan Uzvišenja Svetog Križa u subotu, 14. rujna, u Karinu.

Izlaganje u kojem je opisao kontekst cjelokupno stradanja svećenika Crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu, fra Ivan je održao u sklopu molitvenog susreta za franjevce i sav ubijeni kler u Drugom svjetskom ratu i poraću. Među ubijenim franjevcima splitske provincije, u Zadarskoj nadbiskupiji šestorica su bili župnici, a dvojica gvardijani u Karinu. „Zbog svoga pastoralnog djelovanja smaknuti su od neprijatelja Katoličke Crkve“, upozorio je fra Ivan.

Franjevci karinskog samostana pripadaju Provinciji Presvetog Otkupitelja, a ta Provincija s 44 franjevca ubijena između 1942. i 1948. godine i Hercegovačka franjevačka provincija iz koje je ubijeno 66 franjevaca u tom razdoblju, od svih nad/biskupija i redovničkih zajednica imaju najviše ubijenih svećenika, istaknuo je fra Ivan.

„Prema nekim podacima, komunisti su ubili 664 svećenika, svećeničkih pripravnika te časnih sestara Crkve u Hrvata. Ni u jednoj drugoj zemlji, gdje je oblik vladanja čak bio još krući, nije ubijeno toliko svećenika“, istaknuo je fra Ivan, rekavši: „Iako su franjevci, kao i cijela Crkva u hrvatskom narodu, kroz svoju povijest djelovali u teškim uvjetima, najteže je bilo za vrijeme Drugog svjetskog rata kada su se na ovim prostorima sukobljavale razne vojne formacije i različiti politički interesi. Snažan politički i vojni faktor bio je partizanski pokret kojega su predvodili komunisti. On je imao za cilj ne samo vojno i politički zavladati zemljom, doći na vlast, nego i provesti ideološku revoluciju, nametnuti stanovništvu svoju ideologiju. Kao najveću smetnju u tome vidjeli su katoličke svećenike i Katoličku Crkvu koju su imali namjeru potpuno uništiti“.

Smaknuća katoličkih svećenika provodila su se u svim zemljama u kojima je zavladao komunizam, od zemalja bivšeg Sovjetskog saveza, Poljske, Češke, Slovačke i nekadašnje Jugoslavije. „Ali, nigdje ta progonstva i ubojstva nisu bila tako brutalna i tako masovna, kao u krajevima koje su nastanjivali Hrvati u tadašnjoj državi Jugoslaviji“, upozorio je fra Ivan.

„Kad gledamo zemljopisnu kartu prostora kojeg nastanjuju Hrvati, kartu stradanja svećenika i redovnika, onda su najviše stradale one biskupije i redovničke zajednice koje su se nalazile unutar projektirane granice Velike Srbije. Ono što su poslije htjeli ostvariti u Domovinskom ratu, to je već bilo naznačeno i namjeravano i u Drugom svjetskom ratu, iako su proglašavali bratstvo i jedinstvo, jednakost naroda itd. – a to su prostori Bosne i Hercegovine te Dalmacije. U Bosni su ubijena 54 dijecezanska svećenika i 32 franjevaca Bosne Srebrene, a u Hercegovini (Mostarsko – duvanjska biskupija) 14 dijecezanskih svećenika i 66 franjevaca Hercegovačke provincije.

U Dalmaciji su, od Dubrovnika do Zadra, najviše stradali franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja, 44 franjevca. Slijede Splitsko-makarska nadbiskupija (26 ubijenih svećenika), Dubrovačka biskupija (16 ubijenih svećenika i bogoslova), Hvarska biskupija (13 svećenika i pripravnika), Šibenska (9) te Zadarska nadbiskupija (13 ubijenih svećenika). Provincija sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru izgubila je 9 svećenika i bogoslova. Od ostalih redovnika na području Dalmacije i BiH gdje je ubijeno najviše svećenika, ubijeni su jedan dominikanac, jedan isusovac i jedan kapucin“, rekao je fra Ivan.

„Po službama koje su obavljali 44 franjevca Provincije Presvetog Otkupitelja, trojica su bili gvardijani, četvorica svećenički pripravnici (jedan sjemeništarac i tri studenta bogoslovije), četvorica su bili profesori i odgojitelji, trideset i tri su bili dušobrižnici (28 župnika i pet vojnih kapelana). Dakle, najviše je ubijeno svećenika franjevaca koji su bili neposredno u pastoralu, i to u četiri nad/biskupije: Splitskoj, Zadarskoj, Šibenskoj i dvojica u Zagrebačkoj nadbiskupiji koji su djelovali u crkvi Gospe Lurdske u Zagrebu“, rekao je fra Ivan.

Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja djeluje na prostoru od ušća rijeke Zrmanje na sjeveru do ušća rijeke Neretve na jugu Dalmacije. Nastala je od Franjevačke provincije Bosne Srebrene koja je djelovala na hrvatskim prostorima koja su u 15. i 16. st. pali pod osmanlijsku vlast. Kad se prostor od Zrmanje do Neretve oslobodio Turaka, na tom dijelu Hrvatske je 1735. g. od dijela Provincije Bosne Srebrene stvorena nova zajednica, Provincija Presvetog Otkupitelja. Prostor djelovanja splitske Provincije prostire se na četiri nad/biskupije (Zadarska, Splitska, Šibenska i Hvarska), na kojem Provincija ima 13 samostana i poslužuje 84 župe.

Fra Ivan je predstavio i podatke o šestorici franjevaca splitske Provincije koji su djelovali u Zadarskoj nadbiskupiji.

Fra Ante Pavlov rođen je 1905. g. u Kaštel Gomilici, za svećenika je zaređen 1928. godine. Župnik Kruševa bio je 11 godina, od 1933. do 1944. godine. Samozatajni, vrlo vrijedan svećenik, organizirao je i doveo 1936. vodu s brda Osojnice u mjesto, a tom vodom čiji je izvor kod župne crkve sv. Jurja i sada se služe Kruševljani. Fra Ante je ostao uz svoj narod među kojim je uživao ugled. Pred Božić 1943. partizani su provalili u kruševsku župnu kuću, uhitili su fra Antu i još trojicu župljana; to su Stipan Anić, Ivo Šoša i Roko Erslan. Odveli su ih i zatočili u Žegaru gdje je živjelo pravoslavno stanovništvo. Mjesec dana su ih strašno mučili te su ih ubili 22. siječnja 1944. godine. U izvješću koje je karinski gvardijan fra Kruno Tadin poslao Provincijalatu piše: „Fra Ante je bio silno mučen i, nakon što su mu izvadili oči, ubijen je iz puške“.

Fra Pavao Silov, rodom iz Rupa kod Visovca, bio je župnik u Lišanima i gvardijan u Karinu od 1933. do 1940. godine. I on je bio jako aktivan svećenik. Mnoge mladiće iz toga kraja poslao je u sjemenište. Kao gvardijan temeljito je obnovio karinski franjevački samostan. Drugi svjetski rat zatekao ga je u župi Promina. U noći uoči blagdana sv. Petra i Pavla, na njegov imendan 1942., partizani su provalili u prominsku župnu kuću i usmrtili fra Pavla, a župnu kuću su opljačkali. Ubijen je u 58. godini života i pokopan na Visovcu.

Fra Jozo Poljak, rodom iz Sinja, za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je župnik u Perušiću. Tijekom rata život su mu ugrožavali Talijani, četnici i partizani. Prije dolaska partizana povukao se iz župe, u Drniš pa u Zagreb. Padom NDH, bio je u izbjegličkoj koloni prema Austriji. Zarobljen je u Bleiburgu i na Križnom putu vraćen je do Vukovara. Uspio je pobjeći, ali nakon nekog vremena uhvaćen je i strijeljan u 38. godini života. Prije strijeljanja u trogirskom zatvoru posjetili su ga brat i sestra. Bio je smiren i rekao je: „Pravedan sam i zato se ne bojim umrijeti“.

Fra Vlade Pavlov, rodom iz Kaštel Gomilice, bio je četiri godine župnik u Kruševu (1929. – 1933.) Obnovio je župnu kuću i župnu crkvu sv. Jurja u Kruševu te staru crkvu sv. Kuzme i Damjana u obližnjem mjestu Ribnica. Protivio se velikosrpskoj diktaturi kralja Aleksandra Karađorđevića te je bio osuđen na osam mjeseci zatvora. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je župnik u Zlopolju kod Muća. Pred kraj rata otišao je u samostan u Sinj. Kad su partizani zauzeli Sinj, fra Vladu su odveli i pogubili na nepoznatom mjestu.

Fra Kruno Tadin, rodom iz Kaštel Kambelovca, od 1941. do svoje smrti 14. studenog 1944. bio je gvardijan u Karinu. U tim nemirnim vremenima samostan je bio meta svake vojske koja je tim krajem prolazila. Talijani, Nijemci, četnici, partizani, dolazili su i odnosili što su htjeli. Neke vrijedne sakralne predmete, zavjetne darove, gvardijan je skrivao kod vjernih obitelji, a najviše kod župnika Kurenta u Pridrazi. Jedne večeri, dok se vraćao iz Pridrage, partizani su ga pratili i fra Kruno je kočijom nagazio na minu koju su partizani postavili na cesti te su poginuli on i suputnik.

Fra Anselmo Kamber, rođen je 1912. g. u Podlugu, u župi Perušić. Za svećenika je zaređen 1937. godine. Mladu misu slavio je u Benkovcu 27. srpnja te godine. Fra Anselmo je nakon puno godina bio prvi svećenik iz tih krajeva. Nije bio župnik u rodnom kraju, ali je njegov primjer duhovno snažno djelovao te su ga u odazivu za zvanje slijedili mnogi mladići, pa i njegov mlađi brat fra Bernardin. Od 1941. do 1944. bio je samostanski vikar u Karinu. U Drugom svjetskom ratu bio je župnik u više župa makarskog primorja. Partizani su ga 31. prosinca 1944., na Staru godinu, odveli iz župne kuće u Gradcu i držali neko vrijeme u zatvoru u Makarskoj. Nisu mu mogli naći krivnju pa su ga 7. veljače 1945. izveli iz zatvora. Pod izgovorom da je pokušao bježati, ubili su ga u blizini makarskog groblja. Dok su ga vodili makarskim ulicama, makarske žene, zaklonjene iza prozora, čule su kako fra Anselmo pita ubojice: „Samo mi recite, zašto me ubijate?“.

„Nisu bili na krivoj strani povijesti, nego na strani Vječnosti“

„Evo, to je pitanje – zašto je fra Anselmo ubijen, zašto su ubijeni mnogi svećenici?

Osamdeset godina je prošlo od fra Anselmovog krika: ‘Zašto me ubijate? Recite, zašto me ubijate?’. Zašto su ubijeni toliki fratri, zašto su ubijeni zadarski svećenici, zašto je ubijeno skoro sedam stotina svećenika, redovnika, časnih sestara i sjemeništaraca? Zašto su pobijeni ti najbolji sinovi i kćeri Crkve Katoličke? I nakon osamdeset godina, na to fra Anselmovo pitanje, ‘Zašto me ubijate?’, nije odgovorila država. Muk.

Samo preko svojih potomaka, potomci ubojica ponavljaju: Bili su krivi, bili su krivi, jer su bili na krivoj strani povijesti. Bog je sigurno dao odgovor tim mučenicima i primio ih u Kraljevstvo nebesko, jer bili su na strani Vječnosti. Ali i Crkva mora odgovoriti na pitanje fra Anselma i svima nama: to su mučenici vjere. Ubijeni su iz mržnje prema katoličkoj vjeri i Katoličkoj Crkvi.

Ti mučenici i mučenice najsjajnije su biserje Crkve. Zato je dobro da su naše nad/biskupije pokrenule proces o mučeništvu svojih sinova i kćeri. Ne zato da se nešto pokaže i dokaže potomcima ubojica. Crkva odavna zna da je krv mučenika sjeme kršćana, kako je u 2. st. rekao Tertulijan. Svaki naraštaj u povijesti Crkve treba dati svjedočanstvo za Krista. Nove generacije kršćana naći će u tim mučenicima inspiraciju i zagovor. Hvala svima koji se za to zauzimaju“, poručio je fra Ivan Nimac.

Fra Ivan je bio inicijator postavljanja vitraja s likovima ubijenih franjevaca na prozore župne crkve sv. Jurja u Kruševu koje je blagoslovio 15. kolovoza 2020. godine, kao tadašnji župnik Kruševa. Uz šestoricu franjevaca koji su djelovali u Zadarskoj nadbiskupiji, na  vitrajima su i likovi šibenskog franjevca Andrije Zjačića koji je vodio katolička društva; 14. siječnja 1944. ubijen je u Nuniću u 37. godini života. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno; i fra Ante Benutića, župnika u Lišanima koji je izgradio veliku crkvu u Kijevu i u Lišanima je počeo gradnju crkve sv. Nikole Tavelića. Ubijen je 1944. u 47. godini života.

Događaj je organiziralo Povjerenstvo za kauzu slugu Božjih Zadarske nadbiskupije.

I.G.

Foto: I. Grbić

Molitveni susret za franjevce ubijene u Drugom svjetskom ratu i mučeničkom smrću sav stradali kler Crkve u Hrvata, održan je na blagdan Uzvišenja Svetog Križa u subotu, 14. rujna, u Karinu.

Misno slavlje za vanjskim oltarom u dvorištu samostana kod crkve Svete Marije Bezgrešne u Karinu predvodio je don Filip Kucelin, povjerenik Povjerenstva za kauzu Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije koje je organizator toga događaja. U misi su suslavili fra Andrija Bilokapić iz zadarske župe Presvetog Srca Isusova, don Tomislav Baričević, župnik Pridrage, don Ante Delić, župnik Jasenica i Vinjerca, don Jerolim Lenkić, župnik Pakoštana i fra Ivan Marija Đuzel iz samostana u Karinu.

Franjevački samostan Svete Marije Bezgrešne u Karinu pripada Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja – Split, pa su se tim molitvenim događajem sudionici osobito spomenuli 44 ubijena franjevca iz te Provincije, čije su slike lica bile na zajedničkom panou ispred ambona na misi. Među njima su šestorica kao župnici, a dvojica kao gvardijani u Karinu, djelovali u Zadarskoj nadbiskupiji.  Većini tih franjevaca koje su ubili partizani i komunisti, ove 2024. godine je 80. godišnjica od njihove mučeničke pogibije.

Fra Petar Klarić, karinski župnik i gvardijan samostana u Karinu, na početku mise je rekao: „Sjećamo se dubokih duhovnih i domoljubnih rana i molimo za 44 ubijena franjevca Franjevačke provincije Presvetog otkupitelja u Drugom svjetskom ratu koje su mučili i ubili partizani, a jednog franjevca je ubila neprijateljska granata u Domovinskom ratu. Sjećamo se sve poginule braće i sestara, svećenika, redovnika i redovnica, u Drugom svjetskom ratu i u Domovinskom ratu. Sjećamo se tih velikih rana, kao što se na Veliki petak sjećamo Isusa, njegovih rana i njegove žrtve na križu. Na blagdan Uzvišenja Svetog Križa, imamo pravo s poštovanjem sjetiti se žrtve partizanskog zločina, moleći Boga za nevine duše franjevaca i da se takav zločin nikad više ne ponovi. Isus je padao pod teškim križem, ali je pobijedio i uskrsnuo. I mi smo padali, ali smo pobijedili. Uvijek smo se dizali iz pepela, zahvaljujući Bogu i Gospi. Moramo se žrtvovati za Crkvu i domovinu Hrvatsku, kako su to činili i stradali za koje molimo te duhovno i nacionalno obnavljati domovinu“, poručio je gvardijan Klarić.

Govoriti istinu o događajima i mučenički ubijenim ljudima koja je bila zabranjivana za vrijeme komunističkog režima

„Puno je vremena prošlo, osamdeset godina, otkad su naši svećenici, redovnici i redovnice, 664 njih u Crkvi u Hrvata, stradali nepravedno i potpuno nevini. Nismo ih došli oplakivati, osvećivati se, jer Krist na poziva da praštamo. Nismo tu da budemo zlopamtila nego da svjedočimo istinu, da govorimo istinu koja je bila zabranjivana za vrijeme komunističkog režima i nije se smjelo govoriti o tim događajima i tim ljudima. Tu smo da pronađemo istinu i da ti ljudi dobiju mjesto u Crkvi i narodu koje im pripada.

Mjesto koje njima pripada ne smije i ne može biti zaborav! Odgovarat ćemo pred Bogom za zaboravljanje žrtve koja je nama danas omogućila nacionalnu i vjersku slobodu. Dužni smo im. Dužni smo im barem sjećanje, barem spomen. Dužni smo tim ljudima, jer njihova krv i krv naših branitelja u Domovinskom ratu omogućili su ono što danas imamo, a to je sloboda. Zahvalni za ono što imamo, utječemo se Svetom Križu da bude naše spasenje, da po njemu postignemo svoje otkupljenje i vječnost“, poručio je don Filip, rekavši da svatko ima svoj križ.

„Naša pobijena braća i sestre koji su nevini stradali imali su svoj križ. Nije pitanje hoćemo li u životu imati križ ili ne. Pitanje je hoćemo li ga nositi sami ili ćemo ga nositi s Kristom. Naša pobijena braća franjevci odabrali su nositi križ s Kristom. Izaberimo i mi to, odričući se grijeha“, potaknuo je Kucelin.

Slaviti Uzvišenje Svetoga Križa prigoda je prisjetiti se ljudi koji su svoj život dali za Krista na najizvrsniji način, naglasio je don Filip. „Od prvih vremena Crkve sve do naših dana, one koji daju svoj život za Krista nazivamo svjedocima, martyrima, mučenicima. Taj sud prepuštamo Svetoj Stolici, ali u narodu živi svijest tko su ti ljudi koji su bili toliko velikodušni, da su čak i svoj život bili spremni dati za ono u što su bili uvjereni“, naglasio je don Filip.

Križ je bio mučilo koje su Rimljani namijenili neposlušnicima i zločincima, a koje je Krist pretvorio u sredstvo spasenja, rekao je predvoditelj slavlja. „I mi to tražimo od Gospodina, da Bogu neposlušne i nevjerne, pretvori u one koji će biti njegovi svjedoci. Da od nas učini one koji će po svom životu i smrti svjedočiti za Krista i njegovo ime.  Mučenici su tijekom svih vremena davali svoj život za Krista i željeli živjeti kako ih je Krist uputio. Sve mučenike povezuje to da su bili uvjereni da je Isus Krist jedina istina, jedini put i da jedini on daje život. Živjeti bez Krista značilo bi živjeti u laži, ići stranputicom i ne imati života“, upozorio je Kucelin, rekavši da nema život svatko tko je živ; mnogi ljudi životare.

„Život ima tko na ovom svijetu radi na način da od toga ima koristi u vječnosti. Kad biramo što ćemo i kako činiti u životu, vodimo računa da od toga imamo koristi sada i u vječnosti. Ako korist imamo samo ovdje, sada, to će propasti. Ali, ako činimo ono od čega ćemo imati koristi u vječnosti, imat ćemo koristi i sada, ovdje i kasnije kada se preselimo Gospodinu“, poručio je don Filip.

Na dobrom smo putu ako smo uvjereni da je Krist jedini put, istina i život, kako su bili uvjereni mučenici. „To znači i da taj put trebamo slijediti, osobito kad je teško. Da tu istinu treba govoriti i onda kad je teško. I da takav život treba živjeti, osobito kada je teško. Ispod svetog Isusovog križa nije bilo puno onih koji su bili takvog uvjerenja u tom trenutku. Slijediti Isusa kao put, istinu i život nije za svakoga. To je za one koji su pozvani, odabrani i koji su se uputili tim putem. To je prigoda za ispit savjesti. Osjećaš li Božji poziv da tebe zove, da budeš njegov putokaz na putu u vječnost? Da budeš svjetionik ljudima koji žive u tami i koji radije vjeruju lažima. Da vičeš kao glas u pustinji, poput sv. Ivana Krstitelja, da se pripravi put Gospodinu. Dok smo na ovom svijetu, imamo šansu“, potaknuo je don Filip, rekavši da ljudi koji su dali svoj život za Isusa i njegovo ime primaju od njega zasluženu nagradu.

„Međutim, nema svatko milost biti mučenik. Sv. Franjo je smatrao da je milost biti mučenik. Možemo pomisliti da to ne izgleda kao milost. No, oni koji znaju da je Isus jedina istina i da druge nema, smatraju da se ne isplati živjeti bez te istine“, rekao je don Filip, potaknuvši vjernike da svaki dan prinose Gospodinu svoja mala mučeništva.

„Nosi križ s Isusom i tada će ti biti lakši“

„Postoje situacije u našem životu koje trebamo pretrpjeti, koje nekad treba prešutjeti, pustiti – i to nije lako. Postoje ljudi u našem životu zbog kojih nam je teško, jer su nas strašno povrijedili. Prinesi to mučeništvo Gospodinu. Bojiš se što će biti s tvojim potomcima, djecom i unucima, želiš da idu pravim putem i budu Božji ljudi – prikaži to mučeništvo Gospodinu. Nikad na svijetu nije živjelo više ljudi, a nikada čovjek nije bio više sam i osamljen. Svoju osamljenost, napuštenost, samoću, prikaži Gospodinu kao mučeništvo. Mnoge su izdali prijatelji ili bračni supružnici, kao što je Juda izdao Isusa. Teško je biti izdan i ostavljen. I kod ubijenih franjevaca, u mnogim slučajevima upravo se to dogodilo – da su bili jeftino izdani i prodani od najbližih. To prikaži Gospodinu kao svoje mučeništvo“, potaknuo je don Filip, naglasivši: „Svaki život ima svoj križ. Ali, nosi križ s Isusom i tada će ti biti lakši. Krist nam kaže: ‘Uzmite jaram moj na sebe’. Oni koji su nekad radili na zemlji, orali s volovima, znaju da kada se nešto ujarmi, znači da su to dvije životinje zajedno. Kad jedna životinja radi, to je mučenje za nju; ali kad su dvije, ide lakše. Isus nas poziva da ne nosimo sami svoj jaram, svoj križ, nego da on bude na jednoj strani, a mi na drugoj. Da nosimo tu teškoću života skupa. Tada možemo biti njegovi svjedoci. Tada ćemo biti svjetionici u mračnom svijetu, putokazi izgubljenim ljudima, u vječnost“, poručio je don Filip Kucelin.

Na kraju mise, gvardijan Petar Klarić zahvalio je zadarskom nadbiskupu Milanu Zgrabliću koji je podržao taj molitveni spomen susret za pokojne franjevce i druge stradale. Izabrano je to učiniti na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa, jer su oni umrli mučeničkom smrću za Krista i Crkvu.

„U križu je spas, život i naše uskrsnuće. To su vjerovali naši ubijeni fratri, svećenici, redovnice, bogoslovi i sjemeništarci. Idimo njihovim putem, da je Isus Krist put, istina i život“, potaknuo je fra Petar.

Nakon hrvatske himne Lijepa naša na kraju mise, otpjevana je pjesma Zdravo Djevo, čiji je autor o. Petar Perica koji je 24. listopada 1944. također mučenički ubijen na otočiću Daklsi.

Susret je počeo okupljanjem vjernika u župnoj crkvi sv. Male Terezije u Karinu, odakle su se vjernici uputili u hod od karinske župne crkve do samostana u Karinu, dug oko dva kilometra. Fra Ivan Marija Đuzel, redovnik u karinskom samostanu, putem je predvodio molitvu krunice i zaključno litanije. Po dolasku u samostan, misi je prethodilo izlaganje koje je o ubijenim franjevcima i kleru u Drugom svjetskom ratu i poraću održao fra Ivan Nimac, redovnik u samostanu u Karinu. Vjernici iz Karina i Kruševa priredili su okrepu za sudionike nakon mise.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Misno slavlje sa zazivom Duha Svetoga za blagoslovljeni početak nove školske godine u kojem su sudjelovali učenici i nastavnici Katoličke osnovne škole ‘Ivo Mašina’ u Zadru, u petak, 13. rujna, u crkvi sv. Pavla na Bokanjcu u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je izrazio zadovoljstvo što u susretu s djecom Bogu može uputiti molitvu za njih na početku nove školske godine, novog razdoblja dobroga i lijepoga pred njima. Poželio je da Duh Sveti ispuni srca učenika, nastavnika i svih nas, da s njegovom dobrotom i ljubavlju možemo služiti jedni drugima i biti međusobna podrška. Zato nam je potrebna snaga i zato zaziv Duha Svetoga, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo djecu da osluškuju glas Boga u sebi. „Kao što prepoznajemo glas osobe koja nas nazove na telefon, kako razgovaramo s nekim koga poznajemo, tako razgovaramo i s Bogom. Ali, ne preko mobitela. S Bogom razgovaramo našim srcem. Boga možemo uvijek pozvati i on nas uvijek zove“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši da je važno da Boga prepoznamo.

„Bog nas zove svaki dan i želi razgovarati s nama. Svaki dan nam šapće u našem srcu, nešto nam govori. I ti taj glas čuješ. Samo ga moraš prepoznati. Svi želimo biti dobri. Ta želja u nama, da uopće želimo biti dobri, nije nešto što smo tek tako naučili. Želja za dobrotom usađena je u čovjeka. Naša savjest u nama već je Božji glas koji nam govori, šapće i tiho nas poziva da budemo dobri. Tako Bog razgovara s nama“, poručio je mons. Zgrablić.

Čovjek se osjeća dobro kad nekome nešto lijepo učini, kad dobije dobru ocjenu, pomogne roditeljima. „To je Gospodin koji te onda pohvaljuje, koji ti govori da si učinio dobro. Moramo učiti jer to je potrebno, da puno toga znamo u životu. Svaki dan nešto učimo, ne samo u školi. Škola je privilegirano mjesto gdje nešto posebno učimo, razne predmete. Ali, u našem životu nije dovoljno da samo steknemo neke informacije, da budemo poput računala u kojem se pohranjuje puno podataka. Nego je jako važno da slušamo naše srce. I naše srce nam pomaže da slušamo što nam Bog govori. A Bog nam govori i poziva nas na ono što i mi želimo – biti dobri. Jer Božja volja i naša volja u bîti su iste. Bog od nas želi ono što i mi sami želimo. Kad smo dobri, Bog nam je blizu. Zato je potrebno truditi se biti dobar“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je upozorio da moramo vidjeti i što je negativno u našem životu, da bismo to popravili. „Da bi bilo više dobra, da bi škola bila puna dobra, svatko mora početi od sebe. Najprije se svatko osobno mora truditi biti dobar, da popravimo ono što u nama nije dobro. Kad smo mi dobri, onda će i drugi uz nas biti dobri. Naša dobrota potiče drugoga da i drugi bude dobar“, rekao je predvoditelj slavlja. Posvijestiti koliko je to važno potiče i dolazak u crkvu.

„Važno je imati znanje, ali čak je važnije biti dobar. I računala, strojevi, umjetna inteligencija mogu imati puno podataka znanja. A biti dobar možemo samo mi, ljudi. Kroz tu dobrotu Isus je Bog koji dolazi k nama i daje nam svoga Duha Svetoga, da Božja ljubav zahvati naše srce. Jer naša srca su potrebna Božje milosti, Božjeg poticaja, da možemo biti dobri i tako činimo da ovaj svijet bude dobar“, poručio je mons. Zgrablić.

Kao što se učenici trude svaki dan pisati zadaću, učiti, važno je i da se pitaju: „Jesam li danas bio dobar, što sam danas dobro učinio? Što bolje možemo učiniti? Kako mogu biti još bolji?“, potaknuo je nadbiskup, jer i na taj način, tim našim djelom i životom, činimo da svijet bude bolji, a ljudi sretni i radosni.

Nadbiskup je poželio da nastavnici u želji srca za boljitkom svijeta, učenicima prenose dobro s ljubavlju. „Činite drugome ono što biste željeli da drugi vama čini i ne činite drugome što nikad ne biste željeli da drugi vama ne čine. U nastojanju za dobrim i trudu učenja neka vam pomognu Duh Sveti, roditelji i nastavnici“, potaknuo je nadbiskup. Istaknuvši da nije važno imati u svemu ocjenu pet, nego je važan uloženi trud i marljivi rad, nadbiskup je zazvao Božji blagoslov učenju i putu dobrote učenika i njihovih obitelji te nastavnicima.

Don Roland Jelić, ravnatelj škole ‘Ivo Mašina’ koji je koncelebrirao u misi, zahvalio je Bogu za još jednu školsku godinu i nadbiskupu Zgrabliću što je s učenicima i nastavnicima podijelio radost njenog početka. Jelić je zahvalio nadbiskupu na poticaju na dobro i govoru o dobrome, „što je posvijestio da je puno važnije biti čovjek i činiti dobro, nego samo nešto naučiti. Naučiti se može iz knjiga, a dobrotu moramo imati u sebi. Božji blagoslov neka nam pomogne da školska godina bude uspješna, nama na korist i spasenje, a Bogu na slavu“, rekao je don Roland.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić u pratnji don Rolanda pohodio je dva razreda prvaša u njihovim učionicama i ohrabrio ih na početku njihovog školovanja.

Školu ‘Ivo Mašina’ pohađa 377 učenika od prvog do osmog razreda; po dva odjeljenja su od prvog do sedmog razreda i jedno je odjeljenje osmaša.

Ana Bišćan, prof. Hrvatskog jezika u katoličkoj školi, rekla je da na početku školske godine vlada uzbuđenje i radost. „Vesele nas nova dva razreda prvaša i prvi razred osmaša. Rastemo iz godine u godinu sve više i to nas jako raduje. Učenici se vesele zajedničkom druženju i svemu što im donosi nova školska godina. Bitno nam je prenijeti da znaju raspoznati što je više a što manje važno, što ćemo im usaditi u srce. Vodimo se time što je i nadbiskup Zgrablić rekao, da učenici budu dobro i dobri, da jedni prema drugima budu blagi, ponizni i strpljivi, da ih poučimo da nose više ljubavi jedni za druge i da to šire i dalje, u svojim obiteljima i župama“, rekla je Bišćan.

Silvija Mandičić, stručna suradnica u školi ‘Ivo Mašina’, rekla je da nastoje u školi njegovati zajedništvo i radost. „To nam je vrlo važno. Nadbiskup je na misi  naglasio djeci, a to smo i mi pokušali, s tim riječima smo dočekali naše učenike, da je važno da budemo dobri jedni prema drugima. Bitna je ta dobrota. To volimo isticati i u tom smjeru radimo potrebno da školu podignemo na tu razinu i školskim kurikulumom. Specifičnost naše škole koja nas raduje je da svaki razred ima svoga sveca zaštitnika. U tom duhu ćemo i ove godine uploviti u školsku godinu, da uz pomoć i zagovornu molitvu naših zaštitnika i mi budemo barem dijelom nasljedovatelji onoga što Gospodin traži od nas“, istaknula je Mandičić.

I u katoličkoj školi su izazovi kao u drugim školama, ima teškoća i problema s kojima se susreću mladež i roditelji u odgoju, rekla je Mandičić. „Nastojimo imati otvoreno srce za svako dijete. Škola je odgojno – obrazovna ustanova, naglašavamo odgojnu komponentu. Ne zaobići nijedno dijete, imati sluha i srce. Tražimo i Božju pomoć, snagu i milost da Boga stavimo na prvo mjesto i onda se stvari poslože. Vjerujem da to roditelji prepoznaju u razgovoru s nama i u radu učiteljica koje se puno trude i naglašavaju odgojni i vjerski duh. Smatram da današnjem društvu nedostaje Bog. Katolička škola nudi više Boga u našu svakodnevicu u kojoj se lako izgubimo, zato sam sretna što tu radim. Želimo nuditi više Božjeg duha i u našu školsku svakodnevicu“, poručila je Mandičić.

Škola ‘Ivo Mašina’ počela je s radom u zgradi sjemeništa ‘Zmajević 2018. godine, a 2021. godine nastava se počela održavati u novoizgrađenoj školi na Bokanjcu u Zadru. Katolička škola ‘Ivo Mašina’ je osnovna škola za koju vlada najveće zanimanje roditelja za upis djece u Zadarskoj županiji te je ove godine to jedina škola u Županiji koja je imala više zainteresiranih za upis od mogućnosti da to ostvari, zbog nedostatka kapaciteta škole, u odnosu na druge osnovne škole u Zadarskoj županiji gdje je zabilježen pad upisa učenika prvih razreda.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić