Na znanstvenom simpoziju „Od Biograda do Ćokovca – 900 godina od rušenja benediktinske kraljevske opatije (1125.-2025.)“, u subotu, 27. rujna u Interpretacijskom centru pomorske baštine u Tkonu na otoku Pašmanu, drugog, završnog dana njegovog održavanja održano je pet izlaganja.
U sklopu treće sesije o temi „Rogovska opatija: uspon i kriza“, Tomislav Galović (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest) održao je izlaganje „Libellus Policorion – Rogovski kartular: temeljni izvor za najraniju povijest samostana sv. Ivana Evanđelista u Biogradu / sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu kod Tkona na otoku Pašmanu (11. – 12. stoljeće)“, a Antun Nekić (HAZU, Zavod za povijesne znanosti u Zadru) izlaganje o temi „Kontekst, uzroci i posljedice mletačkog pohoda 1125.“.
Galović je predstavio kako Libellus Policorion – Rogovski kartular vezano uz samostan sv. Ivana Evanđeliste u Biogradu sadržava važno diplomatičko gradivo koje oslikava politički i društveni razvoj Hrvatskog kraljevstva u drugoj polovici 11. st. te je tom pitanju i posvećena većina historiografskih istraživanja i propitivanja.
Kartular donosi i veliki dio gradiva o razvoju zemljišnog posjeda samostana sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu kao stvarnog i pravnog sljednika spomenutog, u razvijenom Srednjem vijeku. Temeljni dio kartulara sadržava isprave i popise samostanskih posjeda od 1060. do 1369. godine i to prvo biogradskog sv. Ivana Evanđeliste, a zatim ćokovskog sv. Kuzme i Damjana.
U kartular je upisano sveukupno 138 isprava i zapisa. Od toga, razdoblju od 11. do 14. st. pripadaju 133 isprave i zapisa. Za čak 103 isprave i zapisa u kartularu ne postoji sačuvan predložak. Ondje gdje postoji predložak, raspolaže se sa samo 9 izvornika i 23 prijepisa.
Povijesni i diplomatički slojevi Libellus Policorion – Rogovskog kartulara odaju njegovu slojevitost. Najstariji sloj čini tzv. liber traditionum 11. stoljeća, što odgovara razvitku te diplomatičke i narativne skupine povijesnih izvora. Za većinu isprava koje pripadaju 12. stoljeću, njihova diplomatička forma ne odgovara vremenu njihovog navedenog nastanka. Galović je predstavio sadržaj i naglasio važnost kartulara kao temeljnog izvora za najraniju povijest toga kraljevskog benediktinskog samostana (monasterium regale).
Nekić je opisao kako je mletačko zaposjedanje i rušenje Biograda 1125. godine bio obračun s gradom za kojeg mletačke kronike kažu da se prkosno odupirao duždu Dominiku Michieleu, za razliku od Splita i Trogira koji su se mirno, ponovno, podvrgnuli pod duždevu vlast.
U odgovoru na pitanje je li rušenje Biograda imalo i dublju pozadinu, jer je to bilo mjesto u kojem su Arpadovići od 1102. godine krunidbom stjecali legitimitet za vlast nad Hrvatskom i Dalmacijom, Nekić je razmotrio i preispitao ideje o Arpadovićima kao dalekim, „nesposobnim“ vladarima sa sjevera te o Veneciji kao grabežljivom lavu koji oduvijek ima iste težnje, a to je ovladavanje cijelom istočnom Jadranskom obalom.
Preispitivanje te dvije dominantne slike hrvatske historiografije omogućuje da se relativno mala količina izvornog materijala iz prve polovice 12. st. koja govori o postupcima Arpadovića, Venecije i dalmatinskih gradova razmotri na drugačiji način, čime je postala jasnija i sudbina Biograda 1125. godine.
U sklopu četvrte sesije o temi „Ćokovac: nasljeđe i novi početak“, Nikolina Uroda (Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split) izlagala je o temi „Otočni samostani u Dalmaciji: duhovnost u prostoru izolacije“, Božana Maletić (Pontificio Istituto di Archeologia Cristiana, Rim) o temi „Ćokovac i preobrazba kasnoantičkih utvrda u samostane: dinamika prostora i moći na istočnom Jadranu“, a Trpimir Vedriš (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest) o temi „Podrijetlo i širenje kulta sv. Kuzme i Damjana na Jadranu“.
Uroda je opisala kako dalmatinski otoci od kasne antike imaju značajnu ulogu u oblikovanju kršćanske duhovnosti na istočnom Jadranu. Prema sv. Jeronimu, već u 4. st. na otocima borave asketski pojedinci i religijske zajednice koje traže osamu, molitvu i kontemplaciju.
U europskom kontekstu gdje nedostaje prirodna pustinja, izolirani otoci poprimaju njenu duhovnu funkciju i simboliku. Takvo prostorno okruženje pogodovalo je razvoju anahoretskog i cenobitskog monaštva. Ujedno, otočna izolacija štitila je samostanske zajednice od svjetovnih sukoba i omogućavala veću autonomiju.
Redovnički život na otocima bio je potican i od strane crkvene i svjetovne elite, koja je prepoznavala njegovu vrijednost u duhovnom, kulturnom i gospodarskom smislu. Od 11. st. sve je češće osnivanje samostana na otocima, često zbog propasti starijih samostanskih središta. Tako je benediktinski samostan sv. Silvestra na Biševu, osnovan u 11. st., napušten krajem 13. st., kad se redovnici sele u Komižu na Visu.
Sličan proces dogodio se i sa samostanom sv. Ivana Evanđelista iz Biograda, koji je nakon razaranja preselio na Pašman. Tijekom Srednjeg vijeka, otočni samostani postali su duhovna i kulturna središta, mjesta prijenosa znanja, pismenosti i tradicije. Iako se njihova funkcija kroz povijest mijenjala, ostali su trajan simbol povezanosti duhovnosti i prostora, tihe postojanosti u krajoliku izolacije.
Maletić je rekla kako lokalitet Ćokovac predstavlja paradigmatski primjer složene prostorne i funkcionalne evolucije kasnoantičkih utvrda duž istočne Jadranske obale. Arheološki ostaci nekih od njih ukazuju na dugotrajan proces u kojem se izvorna obrambena uloga postupno preoblikovala i prilagodila monaškim potrebama, često se oslanjajući na temelje ranije sakralne arhitekture.
Iako nije riječ o univerzalnoj pojavi, Ćokovac pokazuje kako su određene utvrde postale važna središta nove duhovne artikulacije, istovremeno oblikujući pejzaž kasnoantičke Dalmacije. Analiza toga preobražaja pruža dublji uvid u dinamiku reinterpretacije prostora i njegovih značenja u promjenjivim društvenim i institucionalnim okvirima, gdje se utvrde kao kompleksni entiteti prilagođavaju potrebama zajednice na prijelazu iz kasne antike u rani Srednji vijek. Stoga proučavanje Ćokovca i sličnih primjera obogaćuje spoznaje o regionalnim obrascima transformacije te produbljuje razumijevanje nastanka postantičkih krajolika moći, identiteta i duhovnosti.
Vedriš je rekao da sveti zaštitnici ćokovske crkve sv. Kuzme i Damjana potiču pitanje vremena njene prvotne posvete i njenog podrijetla prije preseljenja biogradske monaške zajednice na Pašman. Povezivanje izvornog titulara s ranobizantskom utvrdom dopušta smještanje te posvete u specifičan kronološki kontekst.
Naime, čini se da kult sv. Kuzme i Damjana nije na kršćanskom Zapadu bio poznat prije ranog 6. stoljeća. Ostaci najranije hagiografije i kulta sugeriraju niz transformacija koje su doprinijele višeslojnosti njihovog najranijeg kulta. Oslanjajući se na utvrđenu činjenicu širenja štovanja para svetih iscjelitelja na Sredozemlju u vrijeme vladavine cara Justinijana, Vedriš je istražio podrijetlo i početke kulta u Carigradu, širenje u Rimu te konačno pojavu na Jadranu.
Određivanje kronologije i okolnosti širenja kulta dopuštaju smještanje poznatih jadranskih primjera posvete crkava sv. Kuzmi i Damjanu u ambijent obnove bizantske vlasti na Jadranu nakon Gotskih ratova. Ravenskobizantski okvir carske vlasti na istočnoj Jadranskoj obali dopušta usporedbu s ostalim svecima istog kulturnog horizonta.
Sudionici simpozija drugog dana njegovog održavanja posjetili su samostan na Ćokovcu. Tim Simpozijem počelo je obilježavanje 900 godina djelovanja benediktinaca na Ćokovcu u nadolazećem petogodišnjem razdoblju, a završetak proslave Jubileja će biti 2029. godine.
Petogodišnje obilježavanje benediktinske prisutnosti na Ćokovcu podudara se istovremeno s petogodišnjim spomen – hodom Opatije Montecassino koja će obilježiti 1500. obljetnicu svoga osnivanja od strane sâmoga svetoga Benedikta 529. godine.
U ovom tekstu objavljeni su sažeci izlaganja čiji su autori izlagači na Simpoziju / I.G.
Foto: I. Grbić
