ŠKABRNJA: Misa na 35. godišnjicu stradanja Škabrnje u Domovinskom ratu – Propovijed biskupa Marka Mede

18.11.2026.

Na 35. godišnjicu stradanja Škabrnje u Domovinskom ratu, misu u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Škabrnji u srijedu, 18. studenog, predvodio je gospićko – senjski biskup Marko Medo. Propovijed biskupa Mede objavljujemo u cijelosti.

Čitanja: Mudr 3,1-9; Ps 126,1-6; Rim 12,14-21; Lk 11,37-41

Poštovani nadbiskupe Milane, poštovana braćo biskupi, braćo svećenici, dragi Škabrnjani, drage obitelji poginulih i nestalih, hrvatski branitelji, draga braćo i sestre!

Nedavno smo proslavili svetkovinu Svih svetih i Dušni dan. Tada smo podigli pogled prema gore, prema Svetome Gradu, Nebeskom Jeruzalemu (usp. Otk 21,1), da bismo se molili onima koji su dovršili zemaljsko hodočašće i žive u punom zajedništvu s Bogom.

Danas, 18. studenoga, spuštamo pogled prema zemaljskome gradu i dolazimo u Škabrnju kako bismo obilježili 35. obljetnicu njezina stradanja. Škabrnja i Vukovar danas su „mjesta sjećanja“: mjesta povezanosti između živih i mrtvih, između vremena i vječnosti; raskrižja između zaborava i sjećanja, između ravnodušnosti i suosjećanja.

Kad sam se spremao doći među vas, osjetio sam težinu tog koraka. Kako u Škabrnju, i to baš na ovaj dan, unijeti kršćansku nadu? Kako govoriti o Božjoj blizini na mjestu gdje su se 18. studenoga 1991. žene, djeca i starci skrivali po podrumima svojih kuća, odakle su bili izvlačeni, ubijani i masakrirani? Ljudski razum ne nalazi riječi utjehe za majku čiji je sin masakriran i ubijen, takve riječi možemo pronaći samo onkraj logike ljudskog razuma. U tim podrumima Škabrnje mnogi su, nema sumnje, molili riječima koje je Krist izgovorio na križu: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Ps 22,2). Ponavljajući Kristov vapaj s križa, na svome su križu dokučili spasonosnu snagu Kristove muke i povjerovali da njihova muka nije uzaludna. Nema sumnje da su mnogi otkrili na križevima svojih muka onu spasonosnu snagu patnje nemoćnog i nevinog i da su svojim križevima oplemenili ovo mjesto i cijelu Hrvatsku. Gledajući na brojne križeve podignute na mjestima stradanja u Škabrnji i diljem Hrvatske, od Vukovara do Dubrovnika, osjećam da smo shvatili bolje onu duboku mudrost križa – i svatko tko ovamo dođe otvorena i iskrena srca, otići će ojačan s uzvišenom spoznajom vrijednosti trpljenja nevinogA i nemoćnoga. Zato su ti križevi ne samo naša tuga, nego i naš ponos, kršćanski i hrvatski.

„Duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da umiru … a oni su u miru“ (Mudr 3, 1.3). Svijet je toga dana vidio samo ono što se vidjeti dalo: spaljene kuće, crkvu srušenu do temelja, masovnu grobnicu. Ali, vjera vidi dalje od toga. Ona vidi i sve žrtve Škabrnje, koje počivaju u Božjoj ruci. Bog nije želio njihovu patnju i smrt. U svjetlu Kristova križa, njihova patnja nije izgubljena. Križ je za svakoga od nas knjiga mudrosti u kojoj možemo pronaći smisao i najtragičnijih stranica svoga života.

Stari su kršćani pomno bilježili dan kada je neki svjedok vjere podnio mučeništvo. Tako je nastao kršćanski kalendar. Na taj dan dolazili su na mjesto njegove smrti, koju nisu slavili kao poraz, nego kao prijelaz praga vječnosti, kao rođendan za nebo. Ondje su slavili svetu misu i ponavljali riječi koje i mi danas izgovaramo: „Tvoju smrt, Gospodine, navješćujemo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo!“. Kad je došla sloboda, na tim su mjestima gradili crkve.

Nije li i Škabrnja učinila upravo to? Njezina župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, srušena do temelja, ponovno stoji i okuplja Božji narod. Groblje svetoga Luke, s masovnom grobnicom, postalo je mjesto molitve. Ulica 18. studenoga 1991. i kolona sjećanja kojom svake godine hodite ispisuju taj isti kalendar. Hrvatska u svom kalendaru za ovaj dan ima dva imena: Vukovar i Škabrnja. Dobro je da je tako. Škabrnja i Vukovar – obje su stranice iste knjige, ispisane krvlju nevinih.

Dolazim iz Gospića, iz Like koja je u tim istim mjesecima nosila svoj teški križ. Tek dva dana prije Škabrnje pao je Slunj, a šest dana prije Saborsko, s gotovo istom sudbinom: spaljene kuće, ubijeni nevini ljudi, srušene crkve. Zajedno razmišljamo o našim križevima i zajedno učimo onu višu mudrost koju su nevini Škabrnjani otkrili u svojem mučeništvu. Tu mudrost apostol Pavao danas izriče: “Ne daj se pobijediti zlu, nego dobrim pobjeđuj zlo!“ (Rim 12, 14.21). To je mudrost Kristova križa, koju je teško razumjeti i prihvatiti.

To nije izraz rezignacije i nemoći. To je čvrsto uporište na kojem se može graditi bolje sutra za svakoga čovjeka. To je jedini put kojim se zaustavlja spirala zla i gradi mir. No, to nipošto ne znači da se nevine žrtve smiju zaboraviti, niti da se istina smije prešutjeti. Prešućivanje ili umanjivanje zločina znači ponovno ubijanje žrtve, ovaj put šutnjom. Mnogi zločini počinjeni ovdje do danas nisu kažnjeni, mnogi počinitelji nikada nisu odgovarali, a obitelji još i danas s pravom traže istinu i pravdu. Tko obitelji uskraćuje pravo da pokopa svoje mrtve, ne niječe samo njihovu bol, nego i ono što čovjeka čini čovjekom. Ni jedna majka više ne bi smjela otići s ovoga svijeta, a da ne zna gdje joj počiva dijete. Pravda nije osveta; pravda je dug koji dugujemo žrtvama. Zato ih bilježimo i pamtimo, ali ne zato da se osvećujemo, nego da od njih učimo onu višu mudrost križa koja daje snagu da molimo i za neprijatelje, kako bi se obratili sa svoga zloga puta. Opraštanje je Božji dar koji čisti nutrinu ranjenoga, da zlo ne pobijedi dvaput: jednom kad je ubijalo, a drugi put kad bi u našim srcima ostavilo mržnju.

U današnjem evanđelju farizej se čudi što se Isus prije objeda nije oprao. A Isus mu odgovara: „Vi farizeji čistite izvana čašu i zdjelu, a vaša je nutrina puna grabeža i pakosti” (Lk 11,39). Svijet je uvijek sklon izvanjskom. Pranje ruku samo po sebi nije loše i ono je lijepi znak da se pred Boga stupi čist. Ali, Isus upozorava. Vanjština može biti čista, a srce prljavo. Može se oprati čaša, a nutrina ostati puna otrova. Ima krivnje koju nikakva voda ne može oprati. U poznatoj Shakespearevoj drami ubojica neprestano pere ruke, a uvijek ih vidi krvave. U evanđelju Pilat pred mnoštvom pere ruke i govori da je nedužan za krv pravednika – a povijest ga pamti upravo po toj krvi. U Knjizi postanka Bog govori Kajinu: „Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče“ (Post 4,10).

Oni koji su ovdje počinili zločin pokušali su ga izbrisati: paljenjem kuća, bacanjem tijela u jame, šutnjom. Tragovi se mogu prikriti, ali istina ne može. Krv nevinih s ove zemlje viče k Bogu. Ne viče za osvetom – viče za istinom, pravdom i sjećanjem. Pred Bogom ništa nije skriveno: ni jedan podrum, ni jedna jama u Škabrnji, Ovčari, Nadinu i diljem naše Domovine. Sami smo osjetili tu bol na koži svoga naroda. I tu bol više nitko, ni jedan narod ne bi trebao doživjeti.

Isusova riječ upućena je i nama. Obilježavanja koja se ponavljaju u pravilnim vremenskim razmacima, mogu se obavljati bez unutarnjeg uvjerenja, kao puka formalnost. I obljetnica može postati samo pranje čaše izvana, a nutrina nepromijenjena. No, ovo obilježavanje nije takvo, ono svakoga od nas dotiče duboko i osobno. Ovo se mjesto ne smije zaboraviti ni onda kad se ugasi svjetlo medijske pozornosti. U Škabrnji i Vukovaru danas cijela Hrvatska zastaje pred ranama koje još bole. Nitko nije došao sa željom da u sebi doživi onaj isti duh mržnje koji je razarao Škabrnju i ubijao njezine branitelje i mještane. Povrijedili bismo time nevine žrtve, koje su vjerovale da je bolje nevin podnositi patnju, nego je nanositi drugome. Pozvani smo očistiti nutrinu čaše – svoje pamćenje i svoje srce – i dati ono što je unutra: mir, opraštanje, blizinu… Nismo došli da bi svoj život zatrovali mržnjom i ogorčenošću. Kad bi bilo tako, onda bismo izdali Krista i Evanđelje.

U središte današnjeg obilježavanja ne stavljamo neprijatelja, mržnju niti osvetu, jer nas Škabrnja i Vukovar nisu učili mrziti. Narod koji nosi mržnju ostaje rob prošlosti, okovan lancima ogorčenosti, nesposoban graditi budućnost. Prošlost ne treba zaboraviti, ali ne smijemo biti njezini zarobljenici. Ideologije prošlog stoljeća, koje su nastale na laži i mržnji, iza sebe su ostavile jame, logore i spaljenu zemlju. Posljedice takvih ideologija su ovdje, pred nama: grobovi nevinih ljudi, njihove obitelji i ugašena ognjišta. Ni jedna zastava, ni jedna zvijezda petokraka, ni jedan znak nije vrjedniji od djeteta iz škabrnjskog i vukovarskog podruma. Tko to zaboravi, kojoj se god strani priklonio, već je zakoračio na put koji vodi u jamu.

Draga braćo i sestre!

Papa Lav XIV. od prvoga dana svoje službe poziva na „mir”, mir koji ne počiva na sili, nego na istini, pravdi i opraštanju. “Ne daj se pobijediti zlu, nego dobrim pobjeđuj zlo” (Rim 12,21). Pred svakim narodom i pojedincem slobodan je izbor između slobode i ropstva, istine i laži, kulture života i kulture smrti. To je pustinjski izbor svakog naraštaja.

Pred Hrvatskom i cijelim svijetom stoji mučenička Škabrnja sa svojim grobovima i križevima, simbolima patnje, ali i vjere. Neka to bude njezin trajni govor našemu narodu i svijetu, od kojeg treba učiti.

„Gospodine, primi u svoje krilo sve žrtve Škabrnje i podari im mir u kojem su duše pravednika. Utješi njihove obitelji, zacijeli rane i ne dopusti, Bože, da ove nevine žrtve ostanu uzaludne ni za ovo mjesto, ni za našu Domovinu, ni za cijeli svijet!

Kraljice mira, Majko Uznesena na Nebo, zaštitnice Škabrnje, moli za nas!“ Amen.

Sva prava pridržana © Zadarska nadbiskupija

bt_bb_section_top_section_coverage_image