Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje na blagdan sv. Šime, zaštitnika grada Zadra, u četvrtak, 8. listopada, u crkvi sv. Šime u Zadru. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.
Gal 5, 16-23
Lk 2, 22-40
Draga braćo svećenici!
Draga braćo i sestre! Dragi štovatelji svetoga Šimuna!
Srdačno pozdravljam sve vas okupljene u ovoj crkvi, kao i vas koji nas pratite putem Hrvatske radiotelevizije i drugih medija.
Na godišnji spomen svetoga Šimuna Bogoprimca okupljeni smo u crkvi u kojoj se s ljubavlju i pobožnošću čuva i časti njegovo neraspadnuto tijelo. Blizina njegovih svetih moći poziva nas da se približimo Onomu kojega je Šimun prepoznao kao obećanoga Mesiju i primio u naručje. Časteći svetoga Šimuna, molimo da i naše srce bude otvoreno Kristu, a naš život poslušan Duhu koji je njega vodio do Krista.
- Duh Sveti otvara oči srca
Sveti Luka u današnjem Evanđelju vodi nas u jeruzalemski Hram, kamo Marija i Josip donose dijete Isusa da ga prikažu Gospodinu prema propisima Zakona. Naizgled, riječ je o jednoj od mnogih obitelji koje su toga dana došle u Hram. Šimunove oči vide maleno dijete, a njegovo srce u njemu prepoznaje Spasitelja. Crkva riječi svetog Šimuna koje je tada izgovorio s vjerom i nadom ponavlja svakoga dana u svojoj molitvi: „Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda“ (Lk 2,30).
Odakle Šimunu takva sposobnost prepoznavanja obećanog Mesije i svjetlosti koja prosvjetljuje lice svih naroda i svih vremena u jednom djetetu koje je nalikovalo svakom drugom djetetu? Evanđelist sveti Luka triput spominje Duha Svetoga u odnosu na Šimunov život, i kaže: Duh je počivao na njemu, objavio mu da neće umrijeti prije nego što vidi Krista i potaknuo ga da dođe u Hram (usp. Lk 2,25-27). Šimun je slušao Duha i dopuštao mu da ga vodi. Duh Sveti prosvijetlio je u njemu ono što sveti Pavao naziva „očima srca“ (Ef 1,18) s kojima je mogao vidjeti Božje spasenje u djetetu Isusu.
I mi bismo često željeli jasnije vidjeti gdje je Bog u našemu životu. I nama je potrebno svjetlo Duha Svetoga da bismo našim „očima srca“ prepoznali Božju blizinu i njegovu milost spasenja. Istog Duha Svetoga koji je Šimunu otvorio oči da prepozna Spasitelja, Gospodin daruje i nama te nam otvara „duhovne oči“ da vidimo njegovu ljubav i blizinu kako bi nas doveo osobnom susretu s Kristom.
- Život po tijelu i rane sablazni
Zato nas današnje Evanđelje i slavlje svetog Šimuna poziva da se zapitamo: Jesmo li otvoreni i poslušni Duhu Svetom da nas vodi? Što vodi naše misli, riječi i odluke? Što i tko vodi naš život? Dopuštamo li da nas vodi Duh Sveti ili se prepuštamo onomu što sveti Pavao naziva životom „po tijelu“ (usp. Rim 8,5)?
Kada govori o životu po tijelu, apostol ne misli na tijelo kao Božji dar, niti na brigu za zdravlje i svakodnevne tjelesne potrebe. Naše je tijelo „hram Duha Svetoga“ (1 Kor 6,19). Životom „po tijelu“ sveti Pavao naziva život kojim upravlja grijeh. Među djela tijela ubraja bludnost, nečistoću i razvratnost, ali i neprijateljstva, svađe, ljubomoru, srdžbu, razdore i zavist (usp. Gal 5,19-21). Taj nas popis upozorava da grijeh zahvaća nas same, ali i naše odnose s drugima. Djela „po tijelu“ razaraju povjerenje, ranjavaju ljude, unose razdor u zajednicu, udaljuju nas od Boga Duha Svetoga.
Posebno boli kada osoba, iskreno tražeći Boga, naiđe na zlo upravo ondje gdje je očekivala pomoć za osobno posvećenje, duhovnu pomoć, razumijevanje i sigurnost: u susretu sa svećenikom, redovnikom, redovnicom, biskupom ili drugom osobom kojoj je u Crkvi povjereno služenje. Kada umjesto svjedočanstva Božje ljubavi i pomoći osoba doživi težinu „djela tijela“ (usp. Gal 5,19-21), takvo iskustvo najčešće može duboko raniti njezino srce, poljuljati povjerenje u Crkvu i otežati joj put prema Bogu.
- Saslušati, zaštititi i pomoći povrijeđenima
Kako kao vjernici odgovoriti na takvo zlo koje se događa u Crkvi?
Sveti Šimun je iščekivao utjehu Izraelovu (usp. Lk 2,25). I Crkva je pozvana biti zajednica u kojoj ranjeni čovjek može pronaći sigurnost, pomoć i utjehu. Stoga će prvo naše pitanje u susretu s povrijeđenom osobom biti: je li osoba koja je proživjela nasilje ili zlostavljanje sada sigurna? Ima li ona nekoga tko će je pažljivo saslušati, zaštititi i pomoći joj?
Isus nam u prispodobi o milosrdnom Samarijancu pokazuje takvu blizinu. Samarijanac vidi ranjenoga čovjeka, prilazi mu, povija mu rane i brine se da bude zbrinut (usp. Lk 10,33-35). Suosjećanje postaje konkretna pomoć. Tako i naša molitva i pastoralna blizina ranjenoj osobi trebaju biti praćene zaštitom, potrebnom stručnom pomoći i odgovornim postupanjem.
- Ljubav prema Crkvi traži istinu i odgovornost
Vijest o mogućem nedjelu ili zlostavljanju može nas duboko potresti, osobito ako se odnosi na osobu koju poznajemo, kojoj dugujemo zahvalnost. Dobro koje smo od nje primili ne treba poricati. Ali, naše dobro iskustvo s nekom osobom koja služi u Crkvi ne može biti razlog da odbacimo svjedočanstvo o mogućem počinjenju zla ili mogućem zataškavanju.
Ozbiljno shvatiti zlo znači omogućiti da se činjenice odgovorno i temeljito istraže, uz zaštitu povrijeđenih i pravedno postupanje prema svima uključenima. Kada postoje saznanja ili opravdana sumnja na nasilje i zlostavljanje koje je počinio netko od osoba koje vrše službu u Crkvi, treba ih prenijeti nadležnim crkvenim i državnim tijelima. Treba iskreno iznijeti ono što je netko osobno vidio i o čemu može svjedočiti, razlikujući vlastite sumnje ili glasine koje je doznao od drugih.
Možda se netko pita: nanosimo li time štetu Crkvi ili pojedincu kada govorimo o takvim nedjelima? Potrebno je imati na umu da sablazan nastaje počinjenim zlom, a produbljuje se njegovim prikrivanjem, šutnjom, ušutkavanjem ili vrijeđanjem povrijeđenih i izbjegavanjem odgovornosti. Sveti nas Pavao poziva: „Nemajte udjela u jalovim djelima tame, nego ih dapače razotkrivajte“ (Ef 5,11). I podsjeća: „Ljubav se ne raduje nepravdi, a raduje se istini“ (1 Kor 13,6).
Ljubav prema Crkvi traži da dostojanstvo i sigurnost svake osobe ima prednost pred prividom da je sve u redu i da se sablazan nije dogodila. Ljubav od nas traži da ostanemo uz povrijeđene i nakon prvoga razgovora ili prijave. Prijavom nadležnim tijelima bol povrijeđenih ne prestaje. Nekima će, zasigurno, biti teško ponovno pristupiti svećeniku ili se vratiti u zajednicu u kojoj su bili ranjeni. Trebamo poštovati granice koje postavlja ranjena osoba i pružiti im blizinu koju mogu prihvatiti.
- Zajednička briga i osobno obraćenje
Svi mi, svi članovi župne ili druge crkvene zajednice, možemo pridonijeti ozdravljenju rane. Suzdržimo se od širenja glasina – ogovaranja, zadiranja u tuđu privatnost i iznošenja neistinitih optužbi – kleveta. Ne dopustimo, također, da nas osobna naklonost ili uvjerenje navedu da mogućeg krivca unaprijed branimo i odbacujemo svjedočanstvo onih koji govore o pretrpljenom zlu. Poštovanje prema svakoj osobi, kako prema mogućoj žrtvi, tako i prema mogućem krivcu, treba biti povezano s otvorenošću za istinu, brigom za povrijeđene i pravednim utvrđivanjem odgovornosti za koje su nadležne određene institucije.
Nemojmo pristati na ponižavanje povrijeđenih niti unaprijed donositi osude onih koji su zakonito pod istragom. Svatko je pred zakonom nevin dok mu se krivnja ne dokaže. Poduprimo one koji traže pomoć i zauzimajmo se da naše crkvene i društvene zajednice budu sigurna mjesta, osobito za našu djecu i ranjive osobe.
Događaji sablazni u Crkvi pozivaju nas i na osobni ispit savjesti. To ne znači da su svi jednako odgovorni za zlo i sablazni ili da time želimo umanjiti učinjenu nepravdu ili zlo. Ali svatko se može zapitati: Živim li “po Duhu“ ili „po tijelu“? Dopuštam li da mi osobna naklonost ili nenaklonost prema nekome zamagli prosudbu? Idealiziram li nekoga toliko da više ne želim čuti istinu i zato se nabacujem blatom na moguću žrtvu? Radujem li se tuđem padu? Ogovaram li ili klevećem? Šutim li kada bih trebao posvjedočiti istinu, pomoći ili progovoriti?
Pred grijesima svojih članova mi kao Crkva – Narod Božji, pozvani smo ponizno stati pod Kristov križ: priznati težinu zla, saslušati povrijeđene, zaštititi ugrožene, pomoći koliko je više moguće, zahtijevati odgovornost, pokajati se i tražiti oproštenje. Sve to želimo učiniti i ovom današnjom svetom službom.
Šimunova riječ Mariji, Isusovoj majci, o maču koji će joj probosti dušu podsjeća nas da vjera ne zatvara oči pred zlom i patnjom (usp. Lk 2,35). Pod križem učimo ostati uz one koji trpe i mijenjati ono što je omogućilo da se zlo dogodi.
- U Duhu Svetom pronaći snagu za dobro
Braćo i sestre!
Gdje pronaći snagu za takav put kršćanske vjere i života? Kako sačuvati srce od života „po tijelu“, od ogorčenosti, ostati osjetljiv za tuđu patnju i ustrajati u dobru kada nas razočaranje iscrpljuje? U konačnici: kako sačuvati svoju vjeru u Krista i ostati vjeran Crkvi unatoč skandalima i sablaznima?
Snagu tražimo u Duhu Svetom koji je vodio svetoga Šimuna. Duh Sveti i nas iznutra obnavlja, prosvjetljuje našu savjest i osposobljava nas da na zlo odgovorimo istinom, ljubavlju i odgovornošću.
Nasuprot djelima tijela, sveti Pavao govori o plodovima Duha: ljubavi, radosti, miru, velikodušnosti, uslužnosti, dobroti, vjernosti, blagosti i uzdržljivosti (usp. Gal 5,22–23). Kada dopuštamo Duhu Svetom da nas vodi, njegova prisutnost postupno oblikuje način na koji mislimo, govorimo, donosimo odluke i susrećemo druge ljude.
Za takvu poslušnost Duhu Svetom potrebno je njegovati molitvu, slušati Božju riječ i iskreno pristupati sakramentima.
Sveti Šimun je dugo iščekivao Gospodina. Njegova nas vjernost uči da Božje djelovanje ne mjerimo samo brzinom vidljivih rezultata. I put obraćenja i trajne obnove nas samih i Crkve, put povjerenja, traži vrijeme, strpljivost i ustrajnost.
Sveti Šimun je u naručje primio Krista. Njega primamo i mi u svakoj euharistiji na sakramentalan način. Dolazimo mu sa svojim slabostima, pitanjima i ranama, moleći da nas njegova ljubav obnovi. Gospodin nam, usprkos našoj grešnosti, daruje samoga sebe i okuplja nas u zajedništvo svojega Tijela koja je njegova Crkva, a On njezina Glava (usp. Kol 1,18). Primajući Uskrslog Krista u euharistiji, molimo da nas osposobi za odgovorno služenje ljudima koje susrećemo. Naše euharistijsko zajedništvo donosi plod kada se nastavlja u našoj brizi za bližnje, osobito za one koji su ranjeni, osamljeni ili nezaštićeni.
Kada nas grijesi članova Crkve potresu, upravimo pogled prema Kristu, „začetniku i dovršitelju vjere“ (Heb 12,2), kao ga naziva poslanica Hebrejima. Gospodin iz iskustva dobro poznaje bol izdaje, nepravde i zla, pa i od onih koji su mu bili najbliži. Usprkos tome, u njegovom križu prepoznajemo ljubav koja ostaje vjerna i usred ljudskoga zla, nevjere i izdaje, a u njegovom uskrsnuću pronalazimo temelj nade koja ne razočarava (usp. Rim 5,5) jer grijeh, zlo i smrt nemaju posljednju riječ.
- Sa svetim Šimunom moliti za srce otvoreno Kristu
Molimo, braćo i sestre, da nam Duh Sveti prosvijetli „oči srca“, da prepoznamo Kristovu blizinu, spoznamo iskreno svu istinu o sebi, vidimo ranjenoga čovjeka i imamo hrabrosti uvijek činiti dobro.
Onima kojima je sablazan otežala put vjere neka Gospodin daruje utjehu, a nama odgovornost da im svojim djelima svjedočimo njegovu bezuvjetnu i neopozivu ljubav.
Sveti Šimune, koji si primio Krista u naručje, izmoli nam srce otvoreno Duhu Svetom i Spasiteljevoj svjetlosti koja raspršuje svaku tminu zla i grijeha.
Amen.
