Susret crkvenih zajednica i pokreta Zadarske nadbiskupije održan je u subotu, 3. listopada, u crkvi sv. Frane u Zadru, u organizaciji nadbiskupijskog Povjerenstva za crkvene zajednice pod vodstvom predstojnika fra Bojana Rizvana.
Prigodni nagovor sudionicima održao je o. Jeronim Marin, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu i predsjednik Slavenske benediktinske kongregacije. Opat Marin je istaknuo da je stvarnost pšeničnog zrna koje pada u zemlju i umire da bi donijelo rod slika otajstva Isusovog života koje je u srcu Crkve. To je živio i sv. Franjo Asiški, pa je u Godini sv. Franje o. Marin govorio o vrstama prijelaza u životu pojedinca i zajednice, koja su ujedno umiranja u različitim situacijama, kako bi se donijelo rod.
I zajednice imaju svoja godišnja doba, svoja umiranja i Uskrs, rekao je o. Jeronim, razmatrajući umiranje kao prijelaz, kako je smrt doživio i sv. Franjo. U prijelazu se susreću pasha i izlazak. Židovski narod je u prijelazu kroz Crveno more, u izlasku iz Egipta, otkrio svoj identitet i postao narod u tom prijelazu iz ropstva u slobodu, iz vremenitog u vječno. U dugom razdoblju Crkve govorilo se o ‘ars moriendi’, umijeću umiranja, pitajući kako se živi umiranje u našoj svakodnevnici a da ono nije smrt, nego prijelaz u novo, da je početak nečega novoga.
O. Jeronim je rekao da osoba po pashalnom otajstvu prelazi od sebe do drugih. Nekad granice koje čovjek sebi nametne i odluči ih prihvatiti kao svoju malu smrt, osobi daju veću slobodu, od popuštanja sebi i drugima, rekao je opat, potaknuvši da se svoje smrti živi kao stalne prijelaze u veću velikodušnost, požrtvovnost, radost i slobodu.
„Kad osoba ulazi u zajednicu, prvi prijelaz je od ja do mi, od zajednice za mene, do ja za zajednicu. Tu se mora dogoditi umiranje samom sebi. U zajednici je nešto što mi odgovara, što me hrani, daje mi snagu i želim ostati u njoj. Ali ako ću ostati u njoj samo da uvijek iznova primam i ako se neće dogoditi da počnem razmišljati što ja želim dati, što je potrebno drugima ili što je nama potrebno – jer svoju zajednicu počnem doživljavati kao moj identitet, mi; boli me ili raduje kad prolazimo kroz uspjeh ili neuspjeh, naše postaje moje – to je prijelaz koji se treba dogoditi“, rekao je o. Jeronim. Istaknuo je važnim uočiti čini li osoba u zajednici samo što joj se kaže, ispunjava svoje dužnosti pa pobjegne u svoj svijet čim može ili počinje sama tražiti što može učiniti i gdje još ima prostora da nešto daruje zajednici.
Drugi prijelaz je od početnog oduševljenja do jasnijeg definiranja tko smo, naše vizije, naše karizme, našeg identiteta. Opat je rekao da su počeci obično puni velikodušnosti, čovjek sve želi učiniti i na sve je spreman, no nekad treba reći Ne, postaviti i prihvaćati svoje granice. To je proces razlučivanja koji se događa kroz življenje karizme, proces traženja, otkrivanja onoga što zajednica jest, kad treba pronaći fokus i obrezivati stablo na kojem rastemo, da bi donijelo ploda.
„Zato je prijelaz od naivne velikodušnosti do promišljene fokusiranosti prijelaz od junaštva do svakodnevne vjernosti. Oduševljenje i junaštvo nekih pojedinaca je obično kratkog daha. Kad nakon nekog vremena to novo izgubi svoju draž i mistiku, kad blijedi i postaje obična svakodnevnica, rutina, mora se dogoditi važan prijelaz – vjernost običnoj, dosadnoj, poznatoj svakodnevnici, bez iznenađenja. I to je put umiranja – ostati vjeran malim stvarima od kojih se obično bježi, jer bismo uvijek htjeli nešto novo“, poručio je o. Jeronim.
To umiranje vodi do trećeg prijelaza – čišćenje motiva, pitanja osobe zašto je u zajednici i želi li u njoj ostati. „Želim li zaista pristati uz to što sam vidio, uz tu realnost koja mi se otkriva, želim li tome ostati vjeran? Zašto sam rekao Da, želim li nastaviti unatoč razočaranjima, povredama, napetostima, neslaganjima, unatoč zavisti, ljubomori, nečijoj ambiciji koja gura sebe ispred svega. Raspršila se slika idealne zajednice Kristovih učenika i dolazi surovija stvarnost.
Više nismo očarani, ali ne želimo se ni prepustiti razočaranosti, već želimo preispitati svoja očekivanja i možda umrijeti nekima od njih. Jer realnost, zajednica, ljudi s kojima živim i njihove mogućnosti, slabosti, kreposti, traže od mene da ih provjerim, da prihvatim istinu o sebi i njima. U tom suočavanju s takvom i ne lijepom stvarnošću u kojoj živim, događa se još jedan prijelaz“, istaknuo je o. Jeronim.
Taj četvrti prijelaz je od prvog poziva s puno junaštva, velikodušnosti i jasnoće, do otkrivanja svog novog poziva, novog sebe, svoga identiteta i puta. To je prolazak kroz slično iskustvo kroz koje je prošao Petar. „Nakon razočaranja u sebe, braću, u put smrti kojeg je Isus izabrao, Petar ipak prihvaća svoj novi identitet. A on proizlazi iz pitanja: ‘Petre, ljubiš li me?’. To je ključ novog poziva za Petra. ‘Da, Gospodine, ti znaš da te ljubim’, odgovara Petar Isusu. ‘Onda pasi ovce moje’, kaže Isus Petru. Onda ti ih mogu povjeriti. Onda ti mogu dati moje poslanje. Sad ga razumiješ, jer si prošao putem umiranja sebi. Jer si bio razočaran, pao si i ustao. Ostati se može samo u ljubavi. To je znak da Petra sad vodi ljubav. Zato mu Gospodin nešto povjerava“, rekao je o. Jeronim, istaknuvši da se u toj vjernosti ljudskoj slabosti, nemoći i padu, rodila istinska, prava ljubav – kad čovjek ostane vjeran, unatoč svom padu. Ljubav koja se tada događa u nama i među nama dovodi do posljednjeg prijelaza, a to je vođenje zajednice, osoba koja ima ulogu autoriteta.
„Kad se prođe kroz nešto od ovoga, čovjek ima potrebu živjeti svoj autoritet dijeleći ga s drugima. Ne namećući svoje vizije drugima, jer mu ljubav govori da ima slabijih koji ne mogu ići brzo i treba usporiti korak. Slušaj svoju braću, jer Bog ne govori samo tebi, nego i braći s kojom živiš, s kojima dijeliš stvarnost. Za to slušanje uvijek nas osposobljava ljubav. Ona nas čini sposobnima čuti“, poručio je opat Marin. Rekao je da su umiranja kroz koja prolazimo u svakodnevnici škola kako bi naše posljednje umiranje bilo pravo predanje Gospodinu, bez straha, a imamo puno prigoda to učiniti pred Bogom kao pojedinci i kao zajednice.
Ines Grbić
Foto: I. Grbić
