Sprovodni obred s. Antice Šime Žuljević, redovnice Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, Provincije Navještenja Gospodinova sa sjedištem u Splitu, na Gradskom groblju u Zadru u utorak, 24. veljače, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.
S. Antica je preminula u nedjelju, 22. veljače, u 102. godini života i 83. godini redovništva. S. Antica je pokopana u grobnici sestara milosrdnica u Zadru. Nakon sprovoda, mons. Zgrablić predvodio je i misu zadušnicu u kapeli samostana sv. Vinka Paulskog u Zadru gdje je s. Antica živjela zadnjih trideset godina.
S. Antica je bila pripadnica prve generacije medicinskih sestara školovanih u Zadru. Završila je Medicinsku školu, potom i višu medicinsku školu, koja odgovara sadašnjem studiju sestrinstva. Bila je 32 godine glavna medicinska sestra na Očnom odjelu Opće bolnice u Zadru, gradu u kojem je živjela sedamdeset godina, u različitim razdobljima. Radila je i u bolnicama u Banjoj Luci te na Sušaku u Rijeci.
S. Antica je izgradila svoj život na Isusu koji je rekao: „Ja sam uskrsnuće i život“. „U to je vjerovala kad je njegovala bolesne, kad je dežurala na odjelu, kad je molila u sabranosti kapelice, kad je koračala hodnicima bolnice i samostana. Živjela je vjeru u jednostavnosti, poslušnosti, skromnosti i milosrđu Božjem“, istaknuo je nadbiskup u prigodnom nagovoru na groblju.
Podsjetio je da je preminula u nedjelju, „na dan Kristova uskrsnuća, kada Crkva slavi pobjedu života nad smrću. Kao da je njen zemaljski hod zaključen u ritmu uskrsne nade, u danu koji je navještaj vječnosti, koji nam govori da grob nije kraj, nego prijelaz Ocu nebeskom“, rekao je mons. Zgrablić.
Nadbiskup je razmatrao simboliku broja dva koji je sadržan u životu i datumu smrti s. Antice, u svjetlu vjere, kao znakoviti govor otajstva koje je s. Antica živjela. Brojke ljudima često znače kalendarski podatak ili matematičku jedinicu, a u svjetlu vjere postaju „zanimljivi govor Božje providnosti: život s. Antice bio je kristolik – dvostruk u ljubavi, a trojstven u svom cilju“, istaknuo je nadbiskup.
„Broj dva u biblijskoj i kršćanskoj simbolici upućuje na odnos, susret, na svjedočanstvo koje počiva na iskazu dvojice svjedoka. Njen život bio je dvojni hod ljubavi: odnos s Kristom u molitvi i služenje bližnjemu u konkretnom, milosrdnom djelovanju. Dvostruka zapovijed ljubavi – ljubiti Boga i bližnjega, u njenom životu bila je utjelovljena u jednostavnosti redovničke svakodnevice“, rekao je nadbiskup.
U trostrukoj dvojci njenog preminuća (22. veljače) može se prepoznati i kristološka simbolika. „Broj dva upućuje i na otajstvo Krista, koji u jednoj osobi nosi dvije naravi – božansku i ljudsku. Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek; u njemu se susreću Bog i čovjek, nebo i zemlja, vječnost i vrijeme, božanska slava i ljudska slabost. S. Antica je cijeli život bila uronjena u to otajstvo: klanjala se Kristu kao Bogu, a služila mu je u čovjeku kao bližnjemu“, istaknuo je nadbiskup, dodavši da nam Krist, Bog i čovjek, objavljuje Oca i daruje Duha Svetoga; iz njegove dvostruke naravi objavljuje se trojstveno božansko zajedništvo.
„Krist s ljudskom i božanskom naravi postao je most između Boga i čovjeka. S. Antica, kao redovnica i medicinska sestra, živjela je tu ulogu mosta: molitvom se uzdizala Bogu, a brigom za bolesne služila je čovjeku. U njenom pozivu spajalo se kontemplativno i djelatno, nebo i zemlja, poput odraza Kristovog otajstva“, rekao je nadbiskup.
„Trostruka dvojka sadržana u danu i satu njene smrti (14,20 sati) može biti promatrana kao ispovijest vjere: život ukorijenjen u Kristu, pravome Bogu i pravome čovjeku; ljubav življena u odnosu s braćom i sestrama, dovršenje u zajedništvu Presvetog Trojstva“, poručio je mons. Zgrablić.
Stotinu i dvije godine su znak punine i blagoslova, života ispunjenog milošću. „Stotina u Sv. Pismu označava cjelovitost, dovršenost dara; dvije godine više kao da simboliziraju produženo svjedočanstvo, dar vremena koji joj je bio povjeren da i u starosti ostane budna, lucidna, predana molitvi, aktivna u zajedništvu svoje redovničke obitelji“, rekao je nadbiskup. Istaknuo je da je s. Antica „svoje stručno znanje i redovnički poziv utkala u služenje bolesnima, ostajući vjerna karizmi svoga utemeljitelja, sv. Vinka Paulskog, čija je duhovnost milosrđa i konkretne ljubavi prema siromasima i bolesnima srce Družbe kojoj je pripadala“.
„Odmalena je upoznala krhkost života, jer joj je otac preminuo dok je imala tek šest mjeseci, te je odrastala u sjeni rane boli, ali i u snazi majčine vjere. Gospodin, koji iz svake rane zna izvesti milost, oblikovao je u njenom srcu čvrsto pouzdanje koje će je nositi kroz cijelo stoljeće života. Ustajala je rano, dolazila u kapelu prije šest sati ujutro, sudjelovala u misi, čitala, molila, živjela potpuno uključena u dnevni ritam zajednice, kao plemenita prisutnost koja osnažuje. I u dubokoj starosti, oslanjajući se na štap iz Međugorja, ostala je pokretna, sabrana, kao da je svojim hodom svjedočila da se čovjek može tijelom oslanjati na štap, a srcem na Bogu“, rekao je mons. Zgrablić.
U ime redovnica, prigodni govor na groblju održala je s. Vilma Šurjak, kućna predstojnica Samostana sv. Vinka u Zadru.
S. Antica rođena je u Otoku kod Sinja na blagdan sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1924., od oca Ivana i majke Mande rođene Bitunjac. „U svakodnevnoj misi naučila je gdje tražiti snagu za teškoće koje život donosi. Imala je jednu sestru. Otac im je rano umro, te je brigu za njih u cijelosti vodila majka, koja se teško probijala kroz život. Antica se trudila u svim poslovima pomagati majci te je zarana osjetila težinu života“, rekla je s. Vilma.
Spletom okolnosti, Antica je bila pošla k milosrdnicama u Sarajevo gdje je „radosno svjedočenje sestara predstavljalo za nju sliku raja na zemlji“, kako je govorila. U Lužnici kod Zaprešića je godinu dana pohađala domaćinsku školu. Zatim je u prosincu 1941. primljena u kandidaturu Družbe u Zagrebu. Prve zavjete položila je na Svijećnicu, 2. veljače 1944., a doživotne na svetkovinu Velike Gospe, 15. kolovoza 1947. godine.
Djelovala je i u Klinča Selu pokraj Jastrebarskog, a u Jelsi je bila kućna poglavarica i njegovala starice u tamošnjem Domu za stare i nemoćne do 1996. godine. Bila je kuharica, bolničarka i radila razne kućanske poslove, dok nije počela raditi kao medicinska sestra u zadarskoj bolnici 1955. godine, do svoje mirovine 1986. godine. Najduže je djelovala u Zadru.
„Zbog teških obiteljskih prilika, odmalena je bila naučena na rad i pomaganje, a pobožna majka odgajala ju je u pouzdanju u Božju providnost koja ju je pratila. Po dolasku u Zadar tražila je jeftini smještaj po tuđim kućama, jer tada u Zadru nije bilo samostana da se u njemu smjesti; godinama je skrbila za svoju bolesnu majku i sestru.
Životni križevi jačali su s. Anticu u vjeri i pouzdanju u Boga. Svoju duboku duhovnost hranila je ustrajnom molitvom i čitanjem duhovnog štiva. S velikim zanimanjem i molitvom pratila je sve što se događa u Crkvi i svijetu.
Do kraja života bila je bistrog uma, vedra i duhovita, a za smrt pripravna. Tražila je sakramente ispovijedi i bolesničkog pomazanja i u njima je aktivno sudjelovala. Euharistijom se hranila do svoga posljednjeg dana“, rekla je s. Vilma.
S. Antica je preminula nakon što se sa svima pozdravila, zazivala je Isusa i Mariju i molila: „U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj!“. „Nakon toga njen glas je utihnuo, a duh molio sa sestrama okupljenima oko njenog uzglavlja. U njenim zadnjim trenucima sestre su molile krunicu, a dok su redovnice molile Zdravo Kraljice, Gospodin je pozvao s. Anticu k sebi. Napustila je ovaj svijet tiho i predano, bez muke, kao da nema granice između zemlje i neba“, rekla je predstojnica Šurjak.
S. Vilma je zahvalila Bogu što su milosrdnice mogle sa s. Anticom dijeliti redovničke dane, što su bile svjedokinje njenog plodnog života i predanog umiranja, u molitvi da Bog nagradi sva njena dobra djela koja je nesebično činila u svom životu u duhu sv. Vinka.
„Misa zadušnica nije samo oproštaj, nego i slavlje pobjede života nad smrću. U svakoj euharistiji naviještamo: „Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo“, rekao je mons. Zgrablić u propovijedi mise zadušnice, istaknuvši da je Isus „svojim uskrsnućem zauvijek promijenio lice smrti. Ona više nije bezdan bez odgovora, nego prijelaz u zajedništvo s Njim. U Kristu svaki završetak postaje početak, svaka tama otvara se svjetlu, svaka suza nosi obećanje radosti. Vjera u Njega nije samo utjeha, nego sudjelovanje u Njegovoj pobjedi“.
„Tko vjeruje u Krista i prima sakramente koje nam je On darovao, već sada živi snagom uskrsnuća. Ta vjera preobražava svakodnevicu, daje smisao patnji, unosi mir u starost i hrabrost u slabost. Ona nas uči gledati dalje od vidljivoga i prepoznavati da je naš pravi dom u Bogu“, rekao je nadbiskup, naglasivši da je u Kristu uskrsnulome život jači od smrti, a Božja vjernost čvršća od groba.
„Zato s pouzdanjem možemo živjeti i s nadom gledati prema vječnosti, znajući da nas On, koji je Uskrsnuće i Život, vodi u puninu radosti koja ne prolazi“, rekao je nadbiskup. Poručivši da je s. Antica završila zemaljski hod, ali je započela vječni život, mons. Zgrablić je istaknuo: „Za nju je smrt svjetlo prijelaza u Očev dom, blagoslovljeni susret s Onim kojega je cijeloga života ljubila, ulazak u puninu života koja nema zalaza, dovršenje vjernog hoda, početak gledanja Boga licem u lice i otvorena vrata prema radosti koja ne prolazi“.
Ines Grbić
Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić
