Susret za župne katehete Zadarske nadbiskupije o temi „Kvaliteta odgojnog odnosa kao (pred) uvjet uspješnosti kateheze“ održan je u utorak, 21. listopada u dvorani župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru.
U interakciji sa sudionicima susreta, dr. sc. Dijana Nenadić Bilan, profesorica pedagogije i logoterapeut, govorila je o važnosti i značenju odnosa u životu čovjeka uopće, pa i u odgojno – obrazovnom radu.
Osobno i profesionalno, Bilan smatra fenomen odnosa i zajedništva najvažnijim područjem u životu čovjeka i prvim na ljestvici vrijednosti. Istaknula je važnost činjenice da čovjek bude zajedno s drugim, osobito vjernici, jer biti zajedno s drugim proizlazi iz zajedništva s Bogom, a onda se susresti i sa samim sobom.
„Odnos prema Bogu, drugima, kolegama, djeci, prema samom sebi. To mi se čini krucijalnim pitanjem života i sreće, u tome vidim i uspjeh“, istaknula je Bilan, rekavši da i kao psihoterapeut, u praksi vidi kako problemi mladih i starih proizlaze iz nekog narušenog odnosa.
To su problemi uspostave zajedništva ili njegovog održavanja: obiteljskog, poslovnog, prijateljskog; lomovi, prekidi u zajedništvu, što ne može dovesti do punine čovjeka, upozorila je Bilan.
Pedagozi, katehete i učitelji pozvani su izgrađivati odnos s mladima, djecom. „Često se govori o sredstvima, metodama, procesima odgojno – obrazovnog rada – ali sve to je uzalud ako nije uspostavljen kvalitetni pedagoški odnos s djecom“, poručila je dr. Bilan.
„Temelj odnosa je komunikacija, razgovor. S osobama s kojima ste u dobrim, kvalitetnim odnosima, s kojima se volite družiti i moliti, s tim osobama imate jako dobre razgovore. Naši komunikacijski procesi, kvaliteta komunikacije je podloga za gradnju odnosa s drugim.
Nekad mi šaljemo poruku, a druga osoba je prima. Primatelj poruke treba znati slušati i čuti što mu se kaže. Nekad ćemo mi biti u situaciji primanja i slušanja, a netko će nam nešto govoriti“, rekla je Bilan, istaknuvši da je ljubav temelj komunikacije i stvaranja odnosa.
„Komunikacijski procesi trebaju biti u duhu prihvaćanja, razumijevanja i poštivanja. Postoje zamke u kvalitetnoj komunikaciji. Nitko nije savršen komunikator i tu svi možemo raditi na sebi do kraja života“, potaknula je Bilan, govoreći o krhkosti razgovora i odnosa.
„Odnosi su važni jer smo došli iz odnosa. Odnose koje smo doživjeli formirali su nas kao osobe. Posljedice odnosa važne su od ranog djetinjstva do danas, mi se i dalje formiramo. Trebalo bi napredovati, postoje i koraci unatrag.
Odnosi nas formiraju. U procesu formiranja i odgajanja koji je cjeloživotan, na putu, Bog nam šalje neke osobe. S nekim osobama formiramo kvalitetne odnose, a s nekim osobama imamo teške, razarajuće odnose.
Ni to nije loše, jer ta teškoća pomaže nam razvijati imunitet, otpornost. U odnosima su i svađe. Konflikti su jako dobri, jer čovjek se onda suočava s različitošću u odnosu na sebe te pokušava pronaći odgovarajuće načine i strategije pomirbe, opraštanja i nastavka suživota“, rekla je Bilan.
Potaknula je sudionike da se prisjete važnih osoba u svom životu koje su imale značajan utjecaj na njih, koje su im pomogle u nekoj krizi, koje su im nadahnuće; da se prisjetimo osoba koje su ukazale na naše sposobnosti, darove i talente. Što je bilo karizmatično kod te osobe da je se i danas možete sjetiti? Neke osobe su doprinijele našem razvoju, ali neke osobe su ostavile i negativne tragove, poručila je Bilan.
Odnos utječe i na naše primanje sadržaja. Samo predavanje znanja, metode i sredstva neće polučiti toliko uspjeha, ako odnos nije dobar, upozorila je predavačica.
Rekla je kako smo opterećeni da djecu nečemu naučimo, da steknu puno znanja. „Kasnije, djeca se neće sjećati sveg gradiva, ali će se sjećati kako su se osjećali, jesu li bili prihvaćeni, jesu li njihove potrebe bile prepoznate; jesu li se nastavnici nasmijali, pitali kako su, zašto si tužan. Jesu li odrasli dali krila djeci da mogu dalje ići s pozitivnom slikom sebe“, rekla je Bilan.
Iskustvo rada u logoterapiji pokazuje da se u obiteljskom, bračnom, školskom problemu uviđaju rani tragovi neprihvaćanja osobe, etiketiranje osobe, omalovažavanje, izrugivanje, a djeca su osjetljiva u socijalno -emocionalnom području, rekla je Bilan.
Predavačica je potaknula i na promišljanje kako će se netko sjećati neke osobe s obzirom na odnos, razgovor i prihvaćanje.
„Sjećanja se tiču uglavnom emocija vezanih za odnos prema nama; odnos prema drugome i odnos drugoga prema meni te naši međusobni odnosi. Kao što je Bog sveta trojica u jednome, savršeno zajedništvo u odnosu jednoga prema drugome – taj obrazac je duboko utisnut u nama i ne možemo biti sretni ako nemamo kvalitetne odnose s drugima. Ne možemo biti sretni ako ne znamo izaći iz sebe, otvoriti se i izaći prema drugome – to je pitanje otvaranja! Otvori uši, srce! Čuj, poslušaj što Duh govori. Bez otvaranja nema odnosa“, istaknula je Bilan, rekavši da su odnosi ključni u našoj memoriji.
„Zapamtili smo nešto što se tiče odnosa, više nego uspjeha. Važna su i očekivanja u radu s nekim – u pedagogiji se kaže ciljevi, u psihologiji se spominju ishodi“, rekla je Bilan.
U suvremenoj nastavi naglasak je na obrazovanju, manje na odgoju. „A ne mogu dobro odgajati ako nisam u dobrom odnosu, ako ne cijenim tu osobu, ako mi nije stalo do te osobe; ako ne poznajem životnu priču te osobe, ako osobi ne priđem individualno. Postoji podsvjesno područje koje ne poznajemo, a koje upravlja nama. I drugi nešto očekuju od mene. Svi smo mi učitelj i učenik jedno drugome“, poručila je Bilan.
Među pokazateljima pozitivnih odnosa su i povjerenje, zanesenost; koliko sam ja oduševljen time što radim, koliko mene to nosi, koliko sam svjestan svoje uloge i svetosti poziva. To je entuzijazam. Ta riječ dolazi od grčke riječi ‘enteos’, što znači biti u Bogu – i tako su se zvali – entuzijasti.
To je bila vjerska kršćanska skupina u Siriji u prvim stoljećima. Od tuda riječ na hrvatskom – zanesenost. Imamo još jednu lijepu riječ – predanost. Kad je osoba predana svom pozivu, kad to nije samo zanimanje, nego baš poziv“, poručila je Bilan.
Rekavši da su materijali i sredstva za rad puno manje važni, a učitelji govore „Nema puno materijala“, Bilan je upozorila kako naša civilizacija boluje od obilja sredstava.
„Zaboravili smo riječ. Zaboravili smo važnost susreta, riječi, slušanja, ponavljanja, prepričavanja, pričanja na drugi način, postavljanja pitanja, neslaganja, diskusije. To su oblici koji su vrlo korisni u svakom pogledu“, poručila je Bilan.
Za stvaranje odnosa važne su i emocije. „Stvaranje odnosa nije moguće bez sudjelovanja emocionalnog dijela djeteta i odrasloga. Ako nema emocionalnog dijela, nema ni entuzijazma. Djeca moraju znati da smo mi tu dušom, srcem i umom za njih i s njima. I takav rad je drugačije obojen. Djeca imaju ta ticala. ‘Uhvate’ tko formalno nešto odradi, a tko odradi stvarno nešto od srca“, rekla je Bilan.
Predavačica je govorila i o odnosu između misli i emocija, čime se također bavi psihologija. „Javi se misao, iz misli se javi emocija, a iz emocije se javi ponašanje, mi reagiramo. Sve to zbiva se u djelićima sekunda.
I djetetovo ponašanje kod katehete uzrokuje misao. Sve to ulazi u proces tvorbe odnosa. Kažu da je savršen čovjek koji vlada svojim mislima. Treba bdjeti nad svojim mislima. Ne donositi olako prosudbe, stereotipe. Jer misao se pojavi u trenutku. Može biti iz našeg iskustva, Božje nadahnuće ili neka napast. Javi se misao i čovjek instant reagira. Misao uzrokuje emociju“, rekla je Bilan.
Govoreći o odnosu emocija i razuma, Bilan je rekla kako postoji opasnost kad se emocija pojavi iznenada. „Dovoljna je mala misao, pokret u okolini, da emocija bukne i zamrači razum. I reagiramo na način na koji ne bismo trebali reagirati.
Odnosi nisu kvalitetni ako smo vođeni samo emocijama. Emocije su potrebne. Bez emocija nismo ljudi, nema zanesenosti, oduševljenosti, radosti. Ali, s emocijama treba biti oprezan. A da bismo ih držali pod kontrolom, moramo obratiti pažnju na misli. Jer izvor emocija su misli“, poručila je Bilan, rekavši da su komunikacija i razgovor temelj formiranja odnosa.
„Jako su važne riječi koje koristimo, ton, naša pitanja koja ne ciljaju samo na znanje. Važno je stvoriti prostor slobode i opuštenosti, jer će u opuštenom ozračju djetetove sposobnosti doći više do izražaja, više će se i bolje izreći. Sposobnosti verbalizacije će biti bogatije. Kad smo stisnuti, sve je stisnuto, i jezik, onda smo u obrambenom stavu“, upozorila je Bilan.
Istaknula je važnost atmosfere prihvaćanja. Iskustvo ljubljenosti, prihvaćenosti je temelj na kojem se drugo nadograđuje. Ako nema tog temelja, uzalud katnica koja izvana izgleda lijepo, ali prvi potres će sve razrušiti“, upozorila je Bilan.
Govorila je i o potrebi razumijevanja okidača, stvaranju povoljnog ozračja, što je pretpostavka dobrom odnosu. Postoje emocionalni i socijalni okidači.
„Kod djece je najveći okidač strah. Tu nema učenja, to je zatvaranje, prikrivanje, laž, izbjegavanje. Ili strah od neuspjeha da neće znati, nesigurnost, stres ako je previše ispitivanja. To su emocionalni okidači.
Socijalni okidači tiču se interakcije između djece, koliko su homogeni, nedostatak suradnje s roditeljima; naime, učitelj ne može nadomjestiti obiteljski odgoj. Djeca i odrasli imaju okidače koji mogu ometati proces komunikacije i stvaranja odnosa, rekla je Bilan. Istaknula je da je važno pripremiti se za pojavu naše emocije, jer okidači se događaju na emociju te se pojavi ljutnja.
Na početku susreta, don Tomislav Dubinko, župnik župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru predvodio je molitvu Duhu Svetome. Prigodnu riječ uputila je i s. Marijana Mohorić, predstojnica Povjerenstva za župnu katehezu koje je organizator toga susreta.
Ines Grbić
Foto: I. Grbić
