Svečanu Večernju na uočnicu svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, u srijedu, 14. siječnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.
Nadbiskup je u propovijedi razmatrao pročitanu Božju riječ koja predstavlja veliko svjedočanstvo vjere apostola Pavla u Poslanici Rimljanima: „Ništa i nitko ne može nas rastaviti od ljubavi Kristove“.
„To je iskustvo čovjeka koji je upoznao nerazumijevanje, progonstvo, glad, strah, tamnicu, bičevanje, prirodne katastrofe i prijetnju smrti – i to sve zbog Krista, ali je u svemu tome otkrio još snažniju, postojaniju i vjerniju Božju ljubav“, rekao je nadbiskup.
Istaknuo je da su i sv. Stošija i brojni mučenici tijekom burne povijesti Crkve, poput sv. Pavla, svojim životom i mučeničkom smrću posvjedočili da „Kristova ljubav nije ugodni osjećaj koji prolazi, nego snaga koja nosi osobu, zahvaća cijelo biće i daje smisao i onda kada, ljudski gledano, sve izgleda izgubljeno. Sv. Stošija se oslonila u svim okolnostima života na Krista i na svijest da je ljubljena ljubavlju koja ne uzmiče pred prijetnjom ni pred smrću“.
U duhu misli pape Lava XIV.: „Ljubiti do kraja – evo ključa za razumijevanje Kristova srca” (Opća audijencija, 20. kolovoza 2025.), nadbiskup je rekao da je „ljubav do kraja jedini ključ za razumijevanje života sv. Stošije“.
„Kristovo srce ne poznaje povlačenje. Njegova ljubav ne staje pred odbijanjem, razočaranjem, izdajom, nezahvalnošću, čak ni pred mučenjem i smrću. Naprotiv, upravo tada njegova ljubav očituje se u punini – do kraja“, istaknuo je mons. Zgrablić.
Naglasio je i da se Isus „ne okreće prema kompromisima trenutnih društvenih i političkih okolnosti koje relativiziraju ljubav i vjernost, ne dopušta da okolnosti diktiraju mjeru njegove ljubavi, nego slobodno bira darivanje do kraja, koje ide sve do križa, do smrti“.
Tu Kristovu bezuvjetnu ljubav živjela je i prva kršćanska zajednica kojoj je pripadala sv. Stošija. „Takva vjera izdržala je progone, stoljeća promjena i kušnji. Takvu vjeru pozvani smo i mi svjedočiti svojim životom u našim životnim okolnostima. Na Kristovu bezuvjetnu i vjernu ljubav ne odgovara se ponajprije riječima, lijepim izjavama ili prolaznim osjećajima, povremenim dolaskom na misu, nego cjelokupnim životom, svakodnevnim životnim izborima, stavovima i odlukama“, poručio je mons. Zgrablić.
„Na bezuvjetnu Kristovu ljubav odgovaramo kada, unatoč vlastitoj krhkosti i nesigurnosti, slabostima i grijesima, biramo povjerenje u Gospodina, osobito u trenucima kad smo suočeni s bolešću, gubitkom drage osobe, neizvjesnom budućnošću ili pitanjima na koja nemamo brze i jasne odgovore, vjerujući da nas Kristova ljubav nosi i onda kada mi sami ne vidimo put kamo i kako dalje“, potaknuo je nadbiskup.
Odgovor Kristovoj ljubavi do kraja je i vjernost svakodnevnoj molitvi i slavljenju sakramenata „i u razdobljima kada nam se to čini neplodno, teško ili bez duhovne utjehe, jer upravo u takvim trenucima učimo da se ne oslanjamo na prolazne osjećaje, nego na Boga koji ostaje vjeran i kada mi ne osjećamo njegovu blizinu. U takvoj molitvi i ustrajnosti vjera sazrijeva i postaje dublja, pročišćena i čvršća“, naglasio je mons. Zgrablić.
Na Kristovu ljubav odgovara se „živeći konkretnu ljubav prema bližnjima, osobito prema onima koji su nam teški, zahtjevni ili nas povrijede, jer Kristova ljubav nikad ne ostaje zatvorena u granicama ugodnoga, očekivanoga i uzvraćenoga, nego se širi ondje gdje je najteže ljubiti i praštati“.
Odgovoriti na Kristovu ljubav znači i ne sramiti se svoje vjere, nego je živjeti „mirno i jasno, u obitelji, na radnom mjestu i u društvu, ne skrivajući se, dopuštajući da se po našem načinu života vidi kome pripadamo i iz koje snage crpimo smisao i nadu“, poručio je propovjednik.
Na Kristovu bezuvjetnu ljubav odgovaramo i „prihvaćajući križeve svakodnevice, ne kao znak Božje odsutnosti ili ravnodušnosti, nego kao mjesta na kojima se njegova ljubav najdublje očituje, oblikuje naše srce i uči nas strpljivosti, poniznosti i ustrajnosti“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da je to put Crkve, sv. Stošije i svakoga od nas: „put koji je postojan, vjeran, svakodnevna vjernost Kristu koji nas je prvi i bezuvjetno ljubio“.
Iz vlastitog iskustva vjere i trpljenja, apostol Pavao „izričito i bez oklijevanja tvrdi da nas ništa izvan nas samih ne može rastaviti od Kristove ljubavi. Nevolja, tjeskoba, progonstvo, glad, pogibao ili prijetnja smrti mogu duboko raniti čovjeka, uzdrmati sigurnost i mir, ali one same po sebi nemaju snagu prekinuti vezu s Kristom. One nas mogu pritisnuti izvana, ali ne mogu prodrijeti u dubinu odnosa s Kristom koji je utemeljen na Božjoj vjernosti“, rekao je mons. Zgrablić.
Upozorio je da nas od Krista može rastaviti „zatvorenost i tvrdoća srca u nama kad prestanemo dopuštati Bogu da uđe u našu svakodnevicu. Od Kristove ljubavi ne rastavlja nas križ koji nosimo, nego odbijanje da taj križ nosimo u zajedništvu s Njime, pretvarajući ga u teret koji sami nosimo, bez povjerenja i predanja u njegovu ljubav koja s nama nosi taj križ“.
Od ljubavi Božje ne rastavlja nas ni vlastita slabost ni naši grijesi, jer Božje milosrđe uvijek prethodi našem kajanju i njegovo milosrđe veće je od našeg grijeha, rekao je nadbiskup, istaknuvši da Krist poznaje našu krhkost i dolazi nam ususret upravo u njoj.
Stoga nas od Krista udaljava naše „nepovjerenje koje sumnja u njegovu prisutnost i dobrotu, milosrđe i oproštenje, upravo u tim okolnostima, nedopuštanje da On preobrazi naše slabosti, neprihvaćanje obraćenja, zatvaranje pred oproštenjem i milosrđem koje nam Bog želi darovati“, upozorio je mons. Zgrablić, podsjetivši na riječi sv. Pavla: „Snaga se u slabosti usavršuje“ i „Kada sam slab, onda sam jak“.
„Od Kristove ljubavi ne rastavlja nas tama života ni smrti kroz koju prolazimo, jer Krist je svjetlo koje ne prestaje svijetliti ni u najdubljoj noći. Isus je ušao u najdublju ljudsku tamu da je prosvijetli. Od njegove ljubavi udaljava nas uvjerenje da smo u toj tami sami, bez Krista i bez Boga.
Od Kristove ljubavi ne udaljava nas Bog i njegova milost koja je neopoziva i koji ostaje vjeran i kada mi posustanemo, nego mi sami kad prestanemo vjerovati da nas Bog ljubi, kad se opiremo njegovoj blizini, kad zaboravimo da nas njegova ljubav nosi čak i kada mi više nemamo snage nositi sami sebe“, ohrabrio je nadbiskup.
Zamolio je zagovor sv. Stošije da nas učini čvrstima u vjeri, postojanima u kušnjama i hrabrima u svjedočenju Kristove ljubavi do kraja.
„Neka nas na tom putu vjere prati duboko uvjerenje apostola Pavla, potvrđeno životom sv. Stošije: da nas ni smrt ni život, ni sadašnjost ni budućnost, ni ikoja sila ovoga svijeta ne mogu rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu“, poručio je mons. Zgrablić.
Svečana Večernja završena je odlaskom nadbiskupa Zgrablića i svećenika u pokrajnju lađe katedrale ispred mramornog sarkofaga iz 9. st. u kojem se nalaze moći sv. Stošije, gdje su se zadržali u molitvi.
Na Večernjoj su suslavili i hvarski biskup Ranko Vidović, don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, kanonici Stolnog kaptola sv. Stošije i još dvadesetak svećenika. U asistenciji su bili i trojica bogoslova Zadarske nadbiskupije koji su došli na svetkovinu iz Zagreba s vlč. Josipom Đurinom, odgojiteljem na zagrebačkoj Bogosloviji.
I.G.
Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Ines Grbić
