Don Šime Perić, svećenik Zadarske nadbiskupije, proslavio je svoj dijamantni svećenički jubilej u rodnoj župi Sutomišćica – Poljana u subotu, 21. lipnja, svečanim misnim slavljem koje je povodom 60 godina svoga svećeništva, don Šime predvodio u župnoj crkvi sv. Eufemije u Sutomišćici.
Na misi je propovijedao don Marko Dokoza, župnik župa Ugljan i Lukoran. Don Marko je rodom iz župe Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru u kojoj je don Šime djelovao. Ujedno, don Markov djed bio je suradnik don Šime u župi Belafuža, pomogao je don Šimi u izgradnji crkve i drugim potrebama tek uspostavljene župe.
Propovijed don Marka, u kojoj je Dokoza kroz prizmu i način življenja svećeništva don Šime, razmatrao identitet svećenika uopće, kao i potrebu vjernika laika da mole za svećenike, objavljujemo u cijelosti.
Danas je na ovom mjestu trebao stajati don Mladen Kačan, ali je zbog zdravstvenih razloga spriječen. Zbog činjenice da su iz iste župe rodom, Sutomišćica – Poljana i da su kroz desetljeća zajedno orali njivu Gospodnju, don Mladen bi sigurno bio prikladniji propovjednik u ovoj radosnoj prigodi.
Ipak, zahvalan sam Bogu što mogu govoriti u ovom svečanom trenutku, zbog činjenice da kao svećenik dolazim s Belafuže, iz župe Uznesenja BDM kojoj je don Šime, 1968. godine kad je ta župa ustanovljena, postavio temelj.
U župi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru don Šime je proveo šesnaest godina svoga svećeništva. To je župa u kojoj je najduže služio. To je župa koja danas ima obilje plodova koji se osobito vide u broju svećeničkih zvanja, a ima i redovnica.
Sretan sam što mogu govoriti u ime svih svećenika koji su potekli s Belafuže, jer to je župa koja u 57 godina svoga postojanja ima sedam živućih svećenika, dva bogoslova i dva sjemeništarca. Poslije Bibinja, Belafuža je župa najbogatija duhovnim zvanjima u Zadarskoj nadbiskupiji. Jedno od tih zvanja sam i ja.
Iako sam ja u sjemenište ušao 2007., puno kasnije od don Šiminog odlaska iz župe, jer don Šime je premješten s Belafuže 1985., želim vam reći nešto o ambijentu ili duhu koji se nastanio na Belafuži, opisati duhovno ozračje koje se stvorilo tamo, upravo po djelovanju našeg don Šime na Belafuži.
U tom ozračju odrastao sam kao dijete, kao svećenički kandidat i naposljetku kao svećenik, kao župni vikar kroz dvije godine djelovanja tamo – ja sam taj duh upijao. To ozračje koje je po don Šimi uspostavljeno, a kasnije su ga razvijali i njegovi nasljednici na Belafuži sve do današnjih dana, taj duh je i mene oblikovao kao svećenika.
U tom ambijentu oblikovan sam kao svećenik i zato mogu reći da sam i ja plod njegovog djelovanja na Belafuži. To čak i nije toliko važno, koliko je važno da sam ja upio od onoga kako je to don Šime djelovao.
Imao sam milost slušati o njegovim pastoralnim metodama, gledati i ubirati plodove i upijati taj njegov sebedarni svećenički duh. Tko god je pričao s vjernicima na Belafuži, i dan danas, zna da je ono što je don Šime činio, još uvijek tako živo i tako svježe.
Razmišljao sam o tome ovih dana, dok sam pripremao propovijed – i polako mi se oblikovala skica, tj. jedan ‘nacrt’ svećenika, kakav je svećenik pozvan biti.
I papa Lav XIV. rekao je u jednom od svojih prvih obraćanja da će svećenička formacija biti prioritet njegovog pontifikata. Uočavamo da nam je to ‘slaba točka’ na kojoj itekako treba poraditi.
Što bi onda, draga braćo i sestre, polazeći od ovih primjera i od onoga što je don Šime ostavio u našim sredinama kao svoju baštinu, mogao biti dobar svećenik?
Vjerujem da ste svi vi ovdje danas zato što ste zahvalni za dar svećeništva kojeg je naš brat Šime primio.
Ali, vi niste ovdje samo zato što je on svećenik. Vi ste ovdje i zato što ste zahvalni za tu njegovu dobrotu. Zato što je don Šime bio dobar svećenik!
Kad to znamo, možemo si dopustiti da ga uzmemo za primjer.
1. Na prvom mjestu, čini mi se da je dobar svećenik čovjek kvalitetne molitve. Naglašavam – kvalitetne – jer danas su se raširili razni pokreti i pobožnosti koji ponekad graniče s kultom ličnosti. Oblikuje se kult ličnosti oko nekih svećenika i laika, pa se u skladu s tim, najboljim molitvama smatraju one koje oni promiču. „Moli ovu molitvu, tako je rekao onaj don ili fra…“.
Koliko god je don Šime molio, uvjeren sam da nikad nismo osjetili da se oko njega stvara neki kult ličnosti, a još manje da ga on na bilo koji način potiče.
Njegova molitva kretala je od onoga što nam daje Crkva, a to je na prvom mjestu molitva Časoslova, za nas svećenike: psalmi, ulomci Svetog Pisma, tumačenje otaca i nauk Učiteljstva Crkve. To je temelj za našu molitvu. To čini našu molitvu kvalitetnom, da ne zalutamo i da se u molitvi ne vrtimo u krug, već da gradimo živi odnos s Gospodinom.
2. Na drugom mjestu, svećenik mora imati dobar teološki temelj. Danas ima puno knjiga, puno nauka i puno mišljenja o Bogu. Sve to slušamo, i na teološkom studiju, a premalo vremena se nadahnjujemo zdravim i provjerenim naukom kojeg je kroz stoljeća Crkva odobravala, preporučivala i ustanovljavala. Osobito kad govorimo o tumačenju, proučavanju Svetog Pisma – puno toga novoga je otkriveno, ali temeljnu poruku nitko ne može bolje prenijeti i rastumačiti od otaca Crkve i od onih koji su se ocima Crkve nadahnjivali.
I to je don Šime komentirao u jednom razgovoru i trudio se u svakoj župi u kojoj je bio, da u župnoj kući bude dobra knjižnica. Trudio se da i on sam ima dobru knjižnicu, dobru i provjerenu knjigu iz koje će crpiti potrebno znanje, kako bi obogatio svoje tumačenje Riječi Božje i kako bi ostao vjeran nauku Crkve. Takav pristup nam je uistinu potreban. Ishodište našeg propovijedanja ne mogu biti razna mišljenja i viđenja, nego ono što su nam navijestili i prenijeli apostoli, a kasnije čuvala i tumačila Crkva.
3. Nadalje, treće, bitno je da svećenik bude čovjek susreta. Postoji danas opasnost za nas svećenike. Prva je da se zatvaramo u sebe i tražimo svoj komod; da ne izlazimo iz svoga ureda ili svoje sobe. Da stalno čekamo da netko dođe k nama, a da mi ne idemo ususret drugome.
Druga opasnost je da mi svećenici budemo obični organizatori događanja (event – manager), da organiziramo hodočašća, proslave i tako njegujemo „pastoral vatrometa“. Stalno se nešto događa, stalno se negdje putuje, obnavlja se i uređuje, stalno se organiziraju neka slavlja – ali, nema susreta. Opet svećenik ostaje na distanci, poput direktora u nekoj organizaciji. Svećenik je tu samo menadžer. To nije bio don Šime.
Don Šime mi je u jednom razgovoru rekao, a znam to i po svjedočanstvima drugih, pastoralno ‘pravilo’ koje je primjenjivao: “Trudio sam se svaki dan posjetiti bar jednu obitelj. Trudio sam se da ne prođe dan da ne odem barem u jednu obitelj”.
Jedna vjeroučiteljica iz moje župe mi je posvjedočila: “Da don Šime nije bio tako ustrajan, gotovo da nam je dosađivao svojim posjetama, tko zna što bi bilo od moga oca, u duhovnom smislu”. Ona je bila još mala djevojčica, sjeća se kako bi don Šime navečer sjeo s njenim ocem u njihovoj kući, razgovarao.
To je ono – da mi svećenici trebamo tražiti priliku za susret, da mi svećenici imamo hrabrosti. To nije uvijek lako.
Nemojte misliti da je nama lako ulaziti u vaše prostore, u vašu intimu, u prostor jedne obitelji. Nije to lako. Mi moramo izaći iz svoga komoda, da bismo tamo došli. Ali, to je važno. To je presudno. To je ono, ići na periferije, o čemu nam je govorio papa Franjo.
Treba biti spreman izići iz svoga komoda da bi mogao biti tako prisutan, ali moramo skupiti hrabrosti za izlazak na periferije.
I što se onda događa?
Kada čovjek uđe u taj susret, kad se svećenik redovito susreće s ljudima, onda najčešće upoznaje ono dobro i lijepo u nekoj sredini i nije opterećen crnim vijestima kojima nas bombardiraju sa svih strana. I nitko ga ne može oneraspoložiti stalnim pričama kako se ‘svit konča’, jer vidi da se ljudi i dalje žene, vesele, rađaju djecu, parovi se sastaju, ljudi okupljaju, žive i umiru.
S druge strane, istovremeno, svećenik upoznaje i ljudsku bijedu, duhovnu i materijalnu. Izbliza vidi gdje to njegov narod griješi i gdje nije blizu Gospodinu.
U susretu s tom stvarnošću, kad to vidiš izbliza, onda ne možeš ostati nijem. Onda tvoja molitva postaje jača. Svećenik onda pronalazi dodatnu motivaciju za molitvu i vapije Bogu: “O, Gospodine, pogledaj! O, Gospodine, smiluj se!”. Zato je to presudno za nas svećenike – da izađemo iz svoga komoda i da budemo ljudi susreta.
4. Dalje, što je jako važno, kad se vratimo ponovno u crkvu, možemo reći, na primarno „radno mjesto“ svakog svećenika, što je crkva – onda je važno da se vidi, osobito u liturgiji, ali i u uređenju crkvenog prostora, da je svećenik onaj koji ljubi Crkvu, svoju zaručnicu.
Svaka liturgija je za svećenika jedan „ples“, simbolično govoreći – poput prvog plesa kojeg mladenci plešu u svadbenoj dvorani. Liturgija je „ples“ svećenika sa svojom zaručnicom. A pravi zaručnik će se truditi biti najbolji, da se uvježba, da bude skladno, dostojanstveno.
I to je prva kateheza – kad vjernici u crkvi vide da svećenik dostojanstveno, lijepo, s pažnjom služi liturgiju i tumači Riječ na jednostavan, ali dubok način.
Ne treba puno pričati – sâm takav stav je kateheza, pouka. I u tome je naš don Šime bio neumoran, i to se don Šime uvijek trudio činiti.
Zapamtio sam da je don Šime kupio devet zvona – to je jedan od načina na koji se on trudio da i vanjština bude odraz nutrine, ali i da nas ta vanjština usmjerava prema bitnome.
Poseban trag u vanjskom uređenju crkvi koje su mu bile povjerene ostavio je kupnjom zvona, njih ukupno devet. Mislim da nema svećenika koji je kupio više zvona. A zvona su anđeoski glasovi koji nam svraćaju pozornost na ono što je bitno. Isto čini svećenik kad dostojanstveno pristupa oltaru Gospodnjem.
„Don Šime je tražio najbolje kabele da do svakog srca dovede struju Milosti; da se u svakome upali žarulja spasenja“
Te četiri karakteristike – da je svećenik čovjek molitve, da svećenik ima dobar teološki temelj, da se svećenik trudi na različite načine susresti ljude, da svećenik lijepo i dostojanstveno slavi liturgiju – te četiri točke, plus ona koja je u tome sadržana, ali je volim naglasiti: katehizacija, poučavanje, vjeronauk.
Dakle: kvalitetna molitva, provjereni nauk, iskreni susreti i dostojanstvo u liturgiji, uz važan zadatak – katehizaciju, kriteriji su po kojima možemo vrednovati svakog svećenika. Za svećenika koji se trudi u svim tim područjima, s pravom ćemo reći da je dobar svećenik.
U školi bi učiteljica takvom učeniku rekla: “Sjedi, dva”.
Ali, don Šime nije bio svećenik “Za dva”. On nije bio svećenik za „Dovoljan”.
On je još uvijek svećenik koji je otvoren za ono što Duh Sveti nadahnjuje u pojedinim trenucima povijesti i vremenima Crkve.
I zato njemu nisu bila dovoljna samo uobičajena sredstva. Nego, on se poslužio i novim alatima Duha Svetoga, i novim sredstvima evangelizacije, kako bi u ovom vremenu mogao onima koji su mu povjereni uistinu komunicirati Riječ spasenja.
Prije nego je pohađao bogosloviju, don Šime je završio obrazovanje u Tehničkoj školi za električara. Poslužit ćemo se analogijom i možemo reći da je don Šime tražio najbolje kabele u ovo vrijeme, da do svakog srca dovede struju spasenja; da do svakog srca dovede Milost, da se u svakom upali žarulja spasenja. Tako on živi svoje poslanje.
Molimo li za svećenike – koji izgaraju, a ne odrađuju
Kad sam vam rekao kakve svećenike trebamo i što bi sve svećenik trebao činiti, želim reći i nekoliko riječi o tome kakve vjernike trebamo, što bi vjernici trebali činiti.
Jer i sâm sam prije ređenja puno slušao prigovore na račun svećenika uz opasku: “Kad ti budeš svećenik, nemoj ovako ili čini onako, itd.”.
Pozorno sam slušao sve te savjete i opomene. Kao svećenik, kao i mnoga moja subraća, trudimo se izbjeći ono što je negativno, vjernicima iritantno ili čak sablažnjivo. Trudimo se činiti dobro, ali događa se i da često nailazimo na zid.
U ovo malo godina svećeništva, ja imam sedam godina svećeništva, don Šime ima šezdeset; ali, koliko god se trudiš, koliko god daješ sebe, daješ ljubav, nekada ne spavaš, daješ svoje fizičke snage – ali opet, zatvorena srca. Našli smo se u situaciji da unatoč trudu, odricanju, ljubavi, pred nama stoje ljudi zatvorena srca.
I večeras sam malo, malo razočaran – jer sam očekivao da će ova crkva u Sutomišćici biti prepuna. Došao sam pola sata ranije, misleći da neću imati gdje parkirati automobil.
Što nam to govori?
Vidite, imate pred sobom čovjeka – i vi znate koliko je don Šime dobar. Stat’ ćemo na tome – dobar. Nećemo ići na ono svet. Ima tko to prosuđuje.
Ali. I sad zamislite. Koliko god si se trudio biti dobar – naravno, nije to don Šime radio da bi vas sad došlo u crkvu dvije tisuće. On je to radio zbog Gospodina.
Ali bi nekako bilo logično da ja kao mladi svećenik i toliki drugi kažu: „Ovaj čovjek, ja ga poznajem 60 godina, služi Bogu, pa sigurno će biti puno zahvalnih ljudi za njegovo služenje“.
Smatram da je don Šime zbog svoje dobrote zaslužio da se u crkvi, na misi uz 60. godina njegovog svećeništva, okupi daleko veći broj ljudi – da mu svojom prisutnošću izraze zahvalnost i da zajedno s njim Bogu zahvale za dar svećeništva.
Na otoku Ugljanu ima između 4 000 i 5 000 stalnih stanovnika, od toga ih je sigurno bilo 3 000 župljana don Šime: u Kalima, Kukljici i gradu Zadru. Plus oni koji su njegovi mještani.
Kolika srca je svojim služenjem don Šime dotaknuo, a kolika srca nisu odgovorila na tu ljubav zahvalnošću?
E sad, što je važno? Zašto vam to govorim?
Ne kažem to da bih kritizirao one koji nisu došli – nego da vama, koji ste tu, osvijestim koliko je važno da vi imate ljubavi za svećenike.
I još je važnije, da vi želite biti sveti!
Jer ako vi ne želite biti sveti, ma može svećenik biti i najsvetiji – ništa od toga. Ni najsvetiji svećenik neće imati uspjeha u svom poslanju među vama.
I to je zadatak!
Kad kažemo da nam nedostaje svećenika ili kad upiremo prstom u mane koje svećenici imaju – zaboravljamo da su svećenici točno onakvi kakve ste ih vi sebi izmolili; ni bolji ni gori.
Kako i koliko se moli za svećenike, kakvog svećenika priželjkuješ, toliko i takve svećenike imamo. Ako ti želiš biti svet i rasti u svetosti, Bog će ti providjeti svećenika koji će te učiti kako ćeš rasti u svetosti.
Ako ti želiš nekog svećenika u kojem gledaš običnog operativca, da ti malo dođe, poškropi kuću, blagoslovi kuću o Božiću i isprati pokojne, imat ćeš takvog svećenika.
Onda se nemoj tužiti, a zašto ovaj svećenik ne radi s djecom, zašto ovaj svećenik ne zna propovijedati, zašto ovaj svećenik ovako, a zašto onaj svećenik čini onako?
Za kakve svećenike smo molili, takve svećenike smo dobili. Onda ćete imati svećenike koji odrađuju, umjesto da izgaraju.
U moru prigovora koje nižemo na račun svećenika, moramo se sjetiti ove činjenice – za što smo molili, to smo dobili.
Imamo milost da je prije nas bilo svetih ljudi, a ima ih i danas. I imamo milost da su nam ti ljudi izmolili ovog našeg svećenika, don Šimu, s kojim u zahvalnosti Bogu slavimo ovu svetu misu.
Zato se i njih spominjemo – svih koji su molili i izmolili don Šimino svećeničko zvanje – i za njih Bogu zahvaljujemo i za njihove duše ovu svetu misu prikazujemo. Amen.
Foto: I. Grbić
