Susret rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih osoba čija je situacija razmatrana u crkveno pravnom i pastoralnom kontekstu održan je u subotu, 20. travnja, u župnoj dvorani župe sv. Anselma u Ninu.

O pravnom aspektu te teme i o iskustvima s kojima se ti vjernici susreću u praksi života Crkve, govorio je mr. don Marin Batur, crkveni pravnik, sudac na Nadbiskupijskom crkvenom sudu u Zadru.

U razmatranju teme rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih vjernika, mr. Batur pošao je od Božjeg stila prema opisu pape Franje. „Kad se Papa u različitim prigodama obraćao pastirima Crkve, kao uzor i primjer za njihovo djelovanje donio je Božji stil, tj. pristup prema ljudima koji, prema Papi, ima tri obilježja: blizina, suosjećanje i blagost. Takav je Isus prema nama: blizina kao stanje povezanosti s nekim; osjetiti bîlo svoga naroda, ne biti udaljen od stvarnosti; suosjećanje kao sposobnost osjećanja boli i patnje drugoga, a ne da nas nije briga pod kakvom težinom netko živi te blagost kao djelovanje u ljubaznosti, razumijevanju, dobronamjernosti, a ne kruto lomljenje ljudi, kao što su radili farizeji i pismoznanci“, istaknuo je mr. Batur.

O navedenoj temi osobitu pažnju među članovima Crkve izazvao je dokument pape Franje Amoris laetitia – Radost ljubavi. „Kažemo radost, a u životu rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih vjernika poznajemo tolike duboke tuge njihovih srca zbog izdaje, napuštenosti, odvajanja, uništenja obitelji. Pitamo se, ima li zbog konteksta težine ove teme, dovoljno elemenata za govor o radosti“, upitao je mr. Batur, rekavši da je ta skupina vjernika u konkretnim pastoralnim praksama, svakodnevnom životu Crkve, nailazila na različite oblike isključenja. „Čuli smo za primjere da je osobama koje nisu bile crkveno vjenčane uskraćen sprovod, da su nakon civilne rastave morale napustiti župni zbor, da u nikakvim drugim aktivnostima redovitog života župe za njih nije bilo mjesta, npr. među čitačima, vijećnicima i sl., kao i temeljni i najteži problem uskrata sakramenta svete Pričesti“, naveo je mr. Batur, pojašnjavajući (ne)opravdanost provedbe pojedinih praksi u Crkvi.

Tema rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih, „kao i mnoge druge teme koje je papa Franjo želio produbiti i približiti, komentirala se iz različitih kutova, često na površan i sasvim pogrešan način“, upozorio je predavač. „Da ne odemo stranputicom, najprije moramo poći od pojma braka u Božjem stvoriteljskom naumu, a to je da je brak nerazdvojna cjelina. Kad su farizeji pristupili k Isusu s namjernom da ga iskušaju, pitanjem: „Je li dopušteno otpustiti ženu s kojega god razloga?“, Isus odgovara: „Zar niste čitali. Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo? Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“. Dakle, brak kao nerazdvojna cjelina između žene i muškarca. Takav pojam obitelji stoji u temelju Crkve i društva. Potpuno predanje i vjernost bračnom drugu. Mjera suživota i združenosti koja od dvije osobe u duhovnom smislu riječi čini jednu osobu. Nisu više dvoje, nego jedno tijelo. Nažalost, iskustvo brojnih ženidbenih drugova je sve osim nerazdvojne cjeline. Mnogi su pritom bili žrtve nečije zlouporabe, nemara, nebrige, nezrelosti, nevjere i ostaloga što je zajednički život dovelo do raspada“, upozorio je mr. Batur.

Razlike između neregularnih i teških ženidbenih situacija

U konkretnim pastoralnim okolnostima postoje nejasnoće s obzirom na stanja različitih ženidbenih situacija. Stoga je pravnik Batur obrazložio koje su razlike između neregularnih i teških ženidbenih situacija. U neregularnoj bračnoj situaciji postoje tri kategorije, naveo je mr. Batur: 1) Rastavljeni i ponovno civilno vjenčani. To su katolici koji su sklopili valjanu ženidbu i za vrijeme trajanja te ženidbene veze pokušali su sklopiti novu ženidbu. Npr. X i Y vjenčali su se u Crkvi. Nakon toga, civilno su se rastavili te su onda jedno od njih ili oboje na civilnom području sklopili novu ženidbu. 2) Vjenčani samo civilno. To su katolici koji žive skupa na temelju ženidbe sklopljene u civilnoj formi. Npr., X i Y nisu se vjenčali u Crkvi, nego samo kod matičara. 3) Osobe koje žive skupa. Ti katolici žive skupa, a nisu oženjeni u Crkvi niti u civilnom području. Npr., djevojka i mladić žive zajedno, u zajedništvu krova, stola i postelje. „Neregularne ženidbene situacije su okolnosti u kojima dvije osobe žive kao muž i žena, a to još nisu, tj. nisu zakonito vjenčani“, istaknuo je mr. Batur.

U teškim ženidbenim situacijama postoje dvije kategorije osoba: 1) Razdvojeni su oni katolici koji za vrijeme ženidbene veze prekidaju zajednički život. Prekid zajedničkog života nije autonomna odluka supružnika, već mora odgovarati objektivnim kriterijima i sudu Crkve. Npr., konstantna zlostavljanja ili bračna nevjera. 2) Rastavljeni su oni katolici koji za vrijeme sklopljene ženidbe u Crkvi prekidaju svoj zajednički život pred državom, ali još uvijek nisu sklopili novu civilnu ženidbu. „U ovim okolnostima, budući da osobe žive same, smiju redovito pristupati sakramentima te im se ne mogu izricati nikakve zabrane ili ograničenja“, poručio je mr. Batur.

Predavač je istaknuo i razliku između neregularnih i teških ženidbenih situacija. „Oni koji žive u neregularnoj situaciji nalaze se u stanju koje objektivno proturječi zahtjevu Evanđelja koji brak promatra kao nerazdvojnu cjelinu između muškarca i žene. Oni koji žive u teškim bračnim situacijama nalaze se u opasnosti da dođu u stanje koje objektivno proturječi tom evanđeoskom zahtjevu. Crkvena pozicija onih koji se nalaze u neregularnim ženidbenim situacijama je sljedeća: 1) Nisu izopćeni iz Crkve. 2) I dalje su u zajedništvu s Crkvom, kršćani i članovi naroda Božjega. 3) Pitanje pristupa sakramentu Pričesti: nastavno na učenja pape Franje, ostaje zahtjev života u čistoći. Bračni čini su predviđeni i moralno prihvatljivi između muža i žene koji sudjeluju na Božjem stvarateljskom djelu. Spolnost smo pozvani živjeti prema mjeri Evanđelja, a ne prema vlastitim slabostima. Ukoliko dvoje ljudi koji se ne mogu rastaviti imaju nakanu i želju živjeti kao brat i sestra, a dogodi se pad u grijeh, smiju pristupiti sakramentima. Budući da sve okolnosti nisu jednake i jednostavne, potreban je proces opreznog i pažljivog razlučivanja sa svećenikom“, poručio je mr. Batur.

Govoreći o stanju rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih vjernika, predavač je rekao da se „ne može na istu razinu stavljati osobe koje su vlastitom nevjerom i nebrigom uzrokovale prekid zajedničkog života i one koji su u braku bili žrtve, napušteni, prevareni, izmanipulirani i koji nisu krivi zbog propalog obiteljskog života. U tom smislu, za ove druge valja izbjegavati izraz „preljubnici“. Prema vjernicima radije treba pristupati s više suosjećanja i razumijevanja u situaciji gdje su nakon različitih brodoloma pronašli mir“, poručio je mr. Batur.

„Proces proglašenja ništavosti ženidbe spada u dio pastoralne pomoći vjernicima. Različiti medijski naslovi i pogrešni savjeti vjernika, laika i klerika, taj proces znaju prikazivati kao vrlo težak i kompliciran, što je mnoge obeshrabrilo da se obrate crkvenim sudovima. Svi vjernici koji iza sebe imaju otežavajuću ženidbenu situaciju pozvani su obratiti se svom župniku ili direktno u nad/biskupiju za savjet“, potaknuo je mr. Batur.

„Božji stil blizine, suosjećanja i blagosti od nas traži da ne sudimo vjernike koji još nisu zakonito vjenčani, a iza sebe imaju teške životne situacije; da ih ne marginaliziramo, ne ignoriramo, nego nadasve pratimo, da smo im blizu, iako znamo da se nalazimo pred kompleksnim i često problematičnim situacijama. Duhovna krutost i rigorizam kao nedostatak kvalitetnog odnosa s Bogom uzrokovala je brojna neopravdana isključenja i odbacivanja“, upozorio je mr. Batur.

Sudionici zahvalili za informacije, susret i poželjeli njegovo ponovno održavanje

Osnovne smjernice apostolskih pobudnica Familiaris Consortio sv. Ivana Pavla II. i Amoris Laetitia pape Franje predstavio je mr. don Žarko Relota, predstojnik Povjerenstva za obitelj Zadarske nadbiskupije koje je organiziralo taj susret. Mr. Relota istaknuo je potrebu individualnog pristupa ljudima i važnost razlučivanja pojedinih situacija, prema smjernicama pape Franje. „I Ivan Pavao II. i papa Franjo govore o nerazrješivosti braka. Sklopljeni brak kao zajednica muškarca i žene po Božjem naumu je nerazrješiv.  To je temelj. Ali, obojica papa i zahtijevaju od svećenika i crkvene zajednice da prate te ljude na njihovom putu, da ih ne stigmatiziraju i ne marginaliziraju, nego uključuju u život Crkve. Stabilnost braka je nedodirljiva jer to nije samo ljudska, nego božanska stvarnost. Supružnici na vjenčanju kažu da žele nerazrješivost i vjernost. No, tijekom života dogodile su se određene okolnosti, stoga im trebamo biti na raspolaganju za potrebe koje im Crkva pruža“, rekao je mr. Relota, istaknuvši da je razlučivanje pojedinih situacija potrebno jer nije svačija situacija jednaka, nisu kod svih iste okolnosti dovele do raspada braka.

„Papa Franjo potiče na individualni pristup u sagledavanju određenog braka, što znači da se razlikuje postupanje od slučaja od slučaja, s obzirom na okolnosti koje su dovele do razvoda. U postupku proglašenja ništavosti ženidbe, Crkva gleda trenutak kada je ženidba sklopljena“, rekao je mr. Relota, naglasivši da ostaje potreba poštivanja crkvenih normi. U postupku proglašenja ništavosti ženidbe, između ostaloga, istražuje se o mogućim ovisnostima raznih vrsta, emocionalnoj i psihičkoj zrelosti osoba, otvorenosti potomstvu, eventualnim zatajenjima u bitnim životnim stvarima itd., što su neke od naznaka ništavosti ženidbe.

„Nakana ovoga susreta je da se ljudima posvijesti poruka: ‘Ti, Gospodine, ljubiš sva bića i ne mrziš nijedno koje si stvorio. Blago kažnjavaš prijestupnike’. Želimo ohrabriti ljude u njihovoj situaciji, kakva god ona bila. Ili, kako kaže sv. Ivan evanđelist: „Dječice, ja vama ovo govorim da ne griješite. Ali, ako sagriješite, zagovornika imate kod Oca““, ohrabrio je mr. Relota.

Srdačno je zahvalio sudionicima za dolazak na susret poručivši im: „Želimo vam pomoći i poručiti da ste dio Crkve, neovisno o okolnostima u kojima živite. Crkva je mistično tijelo Kristovo i narod Božji. Vi ostajete dio naroda Božjeg, neovisno o tome što vi učinili, osim ako vi sami sebe ne isključite iz naroda Božjeg. Obojica Papa traže pokazivanje još veće brige osobama koje su u neredovitoj situaciji. Nemojte se osjećati stigmatiziranima, marginaliziranima. Papa Franjo zahtjeva pristup uključivanja u život Crkve. Nemojte sebi oduzimati pravo koje vam Bog i Crkva daju. Mi smo tu da vas ohrabrimo na vašem putu i da poručimo ‘Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine’“, poručio je mr. Relota, naglasivši kako mu je drago da su sudionicima mogli ponuditi pravne mogućnosti koje Crkva pruža i da je potrebno izraziti razumijevanje za situaciju u kojoj se nalaze.

„Kao svećenici, pozvani smo imati razumijevanja, s obzirom na to što čujemo od vas. Apostol Pavao kaže: ‘Tamo gdje obiluje grijeh, nadmoćno izobilova Božja milost’. Razmišljajmo o Božjoj milosti koja nas prati“, potaknuo je mr. Relota, rekavši da susret u Ninu pokazuje da se u obraćanju rastavljenima i ponovno civilno vjenčanima „krenulo pravim putem i da tim putem treba nastaviti“.

Sudionici su izrazili zahvalnost i zadovoljstvo održavanjem toga susreta, istaknuvši da bi se trebali organizirati češće i o toj temi pričati još više, također i u drugim biskupijama. Dobar odaziv sudionika potvrđuje opravdanost i potrebu održavanja takvog susreta i uspješno posvjedočenu nakanu mjesne Crkve da izrazi blizinu ljudima u toj situaciji. Izrazivši želju da se ne osjećaju ‘obilježeni’ i da „ne žele biti izopćeni iz Crkve“, od strane sâmih sudionika rečeno je da neki ljudi različito shvaćaju težinu grijeha u kojem se nalaze, odnosno, teže to priznaju. Sudionici su otvoreno postavljali pitanja predavačima, opisujući konkretno situaciju u kojoj se nalaze, u želji za odgovorom, smjernicama i mogućnostima daljnjeg postupanja u razrješenju njihove životne situacije.

Sudionici su zahvalili za dobivene informacije i poželjeli da se takav susret u Zadarskoj nadbiskupiji opet održi. Predstojnik Relota predložio je da je, uz takav pravno – pastoralni aspekt, moguće organizirati i molitveno duhovni susret za rastavljene i civilno ponovno vjenčane; da se ljudi u toj životnoj situaciji dodatno i na taj način u zajedništvu „dožive kao dio Crkve i lakše nose s križem kojeg nose“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Ususret Nedjelji Dobrog pastira, Bdjenje za duhovna zvanja u katedrali sv. Stošije u Zadru u četvrtak, 18. travnja, predvodio je don Ante Dražina, povjerenik za zvanja Zadarske nadbiskupije.

Tijekom Službe Riječi, nagovor je održao don Marko Majić Mazul, župni vikar u zadarskoj župi Gospe Loretske, član nadbiskupijskog Povjerenstva za zvanja koje je organiziralo taj susret. Mazul je podsjetio kako papa Franjo u poruci za 61. svjetski dan molitve za zvanja, mlade potiče na hrabrost. „Važno je da su mladi hrabri, jer Gospodin je uz nas, Gospodin je s nama. On je naša garancija, sigurnost. Da bismo živjeli odvažno, u hrabrosti, bez straha, životvorno, za Gospodina, ne smijemo biti ravnodušni. Jer Gospodin nas poziva na nešto jako veliko. Poziva nas na nešto veliko, jer je naš Gospodin velik, ogroman. Stvorio je cijeli svemir i duše za vječnost, a vječnost zadire u nadnaravno, iznad svemira. Je li takav Bog želi od nas nešto malo, jadno, nebitno? Gospodin nas poziva u visine. On je dobri pastir koji svoj život, ne nešto – nego život svoj – polaže za svoje ovce, za svakoga od nas. Veliki Bog želi nešto veliko za nas“, poručio je don Marko.

To veliko postiže se pozivom na svetost kroz rast u krepostima i formiranjem uz osobe koje nam je Bog stavio da nas vode na tom putu, rekao je propovjednik. Podsjetivši da Marija radost zbog Božjeg pohoda njoj nije mogla zadržati za sebe, don Marko je upitao želimo li mi drugima donijeti radost Gospodina? Hoćemo li izdržati da ga ne donesemo na različite načine: kroz molitvu, služenje, u odnosima, krepostima, itd.

„Svi su pozvani na nešto: na brak, duhovni poziv, posvećeni laički samački život. No, postoji poziv prije toga, za sve nas, kako bi se što bolje ostvario i taj drugi, životni poziv – a to je poziv na svetost. Svetost nije nedostižna, nisu je živjeli samo sveci. Dostižna je kad se otvorimo Bogu. Bog nas osposobljava, ako mu se približujemo, ako to želimo. Svetost je riječ za jako velik i dobar odnos s Gospodinom“, istaknuo je don Marko, upozorivši da svetost nije naučena, neki moralni, psihološki perfekcionizam, da je osoba dobra, poštuje neka pravila.

„Treba se truditi u svakom području, ali radi se o ljubavi – to je prvi poziv na svetost, poziv na ljubav. Poziv na svetost ostvaruje se rastom u krepostima, u ljubavi, miru, strpljivosti, volji, služenju, ustrajnosti, izdržljivosti. Jedan poznati mariolog kaže da rast u svetosti mora početi s malim odlukama. Nekad donosimo velike odluke, a one znaju biti neispravne ili donesene u tami, bez Božjeg svjetla. Nekad se razočaramo. U razvijanju kreposti, iz dana u dan donosimo odluke koje imaju neko svjetlo i onda razvijamo, treniramo donijeti neke veće odluke pod tim svjetlom. Istrenirani smo“, rekao je don Marko.

U razlučivanju poziva, sv. Ivan Bosco mladima, između ostaloga, kaže da promisle: „Da znate da ćete za par trenutaka umrijeti, što bi odlučili, koji poziv bi odabrali?“. „To je nešto najdublje u srcu. Kako bismo razvijali kreposti, rasli u svjetlosti, donosili dobre odluke, bitno je biti uz Gospodina, uz njega stalno rasti. Jer, Gospodin je dobar pastir koji poznaje svoje ovce, do kraja. Poznaje nas bolje od ikoga u obitelji i od prijatelja. Najbolje nas poznaje. Drugi korak, sredstvo kako rasti uz Gospodina je Crkva, duhovno i materijalno. Bog nam je dao svećenike, redovnice, razne zajednice i pokrete. Nema prikladnijeg mjesta za rast uz Gospodina, nego uz one koje je Bog postavio da vode. Naravno, i oni prvi trebaju biti odgovorni služitelji, ponizni“, rekao je don Marko.

Podsjetio je na riječ sv. Ivana Pavla II.: „Čuvajte se onih koji vam daju jednostavna rješenja“. „To ne postoji. Život je žrtva, ali iz toga dolazi radost. Jer Gospodin donosi radost. Gospodin je već uskrsnuo. S ljubavlju tražimo Gospodina i pri otkrivanju svoga poziva, baš u ljubavi, ne usiljeno. Ako osoba treba moliti za ljubav, ako je još nema u srcu, neka moli za dar ljubavi, vjere. Dati si vremena, malo pomalo. Ali, znati se i ohrabriti kad dođe vrijeme. I u toj ljubavi, usprkos našim slabostima i grešnostima, ići Gospodinu koji je savršen u ljubavi. Baš on koji je savršen u ljubavi, ide prema nama bezuvjetno, u život nas koji smo slabi i grešni“, poručio je don Marko.

Svjedočanstva tri redovnice       

Tijekom susreta, o pozivu su svjedočile tri redovnice. Dvije redovnice su rodom iz Konga, školske sestre franjevke Krista Kralja, a studiraju na KBF-u u Splitu. S. Terezita rođena je u katoličkoj obitelji s osmero djece. Roditelji su ih odgajali u kršćanskoj vjeri i pazili su da žive moralno. U njenoj srednjoj školi predavale su franjevke koje su djelovale u župi. Svidio joj se njihov način rada s ljudima te se na kraju srednje škole odlučila pridružiti njihovoj Družbi. „Hvala Bogu, do danas, ja sam jedna od njih, iako još uvijek tražim Božju volju za svoj život. Čestitam onima koji su već uvjereni na putu kojeg su odabrali. Želim ohrabriti braću i sestre koji se još traže. Neka im sâmi Gospodin pokaže dobar i pravi put koji vodi do njega“, rekla je s. Terezita.

s. Gisele je kao djevojčica željela postati redovnica jer je u svojoj župi vidjela časne sestre i poželjela je biti kao one. Po završetku osnovne škole, počela je upoznavati mlade koji su htjeli biti svećenici i redovnice. O franjevkama je čitala u knjizi o njihovom djelovanju koja se nalazi u župama u biskupiji Bukawu u Kongu. Kad je diplomirala, 2014. otišla je samostan, a prve zavjete položila je 2019. godine. „Pomoglo mi je i još uvijek mi pomažu molitva, čitanje Riječi Božje, život u zajednici i slušanje. Volim sestre franjevke Krista Kralja jer su jednostavne i ponizne. Biti s Bogom znači vjerovati, doživljavati Boga u svakodnevnom životu. Također, to znači i dopustiti da vas prate drugi ljudi. Euharistija je izvor i snaga naših zajednica koje izgrađuje i čini da svakim danom rastu. Redovnički život je usredotočen na ljubav i slobodan je izbor. Dobro došli u samostan, ako želite doći kod nas“, poručila je s. Gisele.

s. Biljana Kostić, klanjateljica Krvi Kristove, rodom je iz Banja luke. Na Sveučilištu u Zadru studira kroatistiku i talijanistiku. U prvom razredu srednje škole njena vjera se poljuljala. Imala je teškoću, a u Crkvi se stalno pričalo o milosrdnom Bogu, milosrdnom Ocu. Pitala se, kakav je to milosrdni Bog kad u toj teškoći nije s njom. Pokušala se udaljiti od Crkve i Boga. Kad je imala 16 godina, na jedan poziv otišla je u Zagreb na proslavu 200 godina Misionara Krvi Kristove. Nije poznavala tu Družbu. Za vrijeme molitve krunice Krvi Kristove na tom susretu, u srcu je poželjela biti dio brojnog puka koji je tamo bio. Htjela je otići od Boga, a kad je vidjela crkvu punu ljudi, mislila je da bi bilo lijepo opet biti dio toga. Ali, Gospodin je pozvao na nešto više. I pomislila je – biti redovnica. Mislila je da je to zato što je u Zagrebu, u atmosferi optimizma. No, ta želja se zadržala, ali je mislila da je prerano odgovoriti na to. Osjetila je potrebu da se promijeni. Bila je znala psovati, izbjegavati misu. Popravila se, uvidjela da je Bog poziva i rekla: „Ići ću tim putem, pa što bude“. Prijatelji su primijetili da se sasvim promijenila. Na početku je bilo teško kad je obitelji i drugima rekla da želi biti redovnica. Ona je željela predati svoj život Gospodinu. Sestre klanjateljice su živjele blizu nje, s njima je odrastala, išla kod njih na vjeronauk, pa joj nije bilo teško odlučiti u koji red ići.

„U početku sam se pitala zašto Bog poziva baš mene, ima i drugih, puno boljih od mene, koje bi mogao pozvati. Shvatite da Bog ne zove da mi budemo bolji od nekoga ili da budemo kao netko, nego da budemo ono što stvarno jesmo. Sv. Katarina Sijenska je rekla: ‘Budi ono što je Bog naumio da budeš i zapalit ćeš svijet’. Ona kaže i da će biti i poteškoća, ‘Ali, svoj pogled uvijek uprite prema Kristu’. Sv. Marija de Mattias kaže: „Ugledajte se u raspetog Isusa“. Svaki dan, pomalo u molitvi, otkrivaju se Božja čuda i razlozi i to jača poziv svaki dan“, poručila je s. Biljana.

Povjerenik Dražina je rekao da Bog djeluje u životima drugih te da putevima po kojima je Bog neke vodio, može i druge potaknuti da i oni krenu za njim. Potaknuo je da se u klanjanju pred Presvetim stupi u kontakt i odnos s Gospodinom u osobnoj molitvi, da se moli za one koji već jesu u pozivu, koji o tome razmišljaju, da svatko nađe svoj put.

Euharistijsko klanjanje predvodio je don Luka Šustić, član Povjerenstva za zvanja Zadarske nadbiskupije, župnik Slivnice i Islama Latinskog. Potaknuvši na molitvu za čvrstu predanost i nepokolebljivu vjeru, u zahvalnosti za sve darove i ljubav, molilo se za hrabrost, da oni koje Bog poziva poput apostola slijede poziv Isusa, napuštajući navezanost na svijet, kako bi postali ribari ljudi za Božje kraljevstvo. Taj poziv potiče promjenu u srcima drugih, a slijediti Isusa znači kretati se i prema dubinama vlastitih duša.

„Bio je to poziv na hrabrost, vjeru i predanost. Isusovi učenici postali su svjesni da su dio nečega većeg od sebe. Gospodine, molimo te, daj nam hrabrosti da poput Šimuna, Andrije, Jakova i Ivana ostavimo iza sebe sigurnost prošlosti i krenemo prema novim obalama koje si ti pripremio za nas. Neka tvoja ljubav bude vodilja naših koraka. Neka tvoja mudrost osvjetljava naš put. Neka nas tvoja prisutnost prati u svakom trenutku našeg života. Molimo te, osnaži nas kako bismo bili sredstvo tvoje ljubavi i milosti“, molilo se tijekom klanjanja pred Presvetim. Na susretu je sudjelovao i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, a pjevanje su predvodili mladi iz više župa Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

 

Fra Stanko Škunca, OFM, član Franjevačke provincije sv. Jeronima i redovničke zajednice u samostanu sv. Frane u Zadru, proslavio je 60 godina svoga svećeništva u nedjelju, 14. travnja, u crkvi sv. Frane u Zadru.

Uz svoj dijamantni svećenički jubilej pod geslom ‘O kako je velika, Gospodine, tvoja dobrota, koju čuvaš za one koji te se boje’ (Ps 31,20), fra Stanko (87) je u crkvi sv. Frane predvodio misno slavlje, a propovijedao je fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima. Suslavili su fra Stipe Nosić, gvardijan samostana sv. Frane i fra Andrija Bilokapić iz zadarske župe Presvetog Srca Isusova.

Tumačeći navješteno evanđelje o susretu učenika i uskrslog Isusa, fra Tomislav je istaknuo značenje rečenice „Isus stane u sredinu“. „Rečenica ‘Isus stane u sredinu’ je jako bitna i apostol Ivan je nije slučajno napisao, da Isus stane baš u sredinu. Na koji način Isus dolazi u sredinu našeg života? Kako je došao u sredinu nečijeg srca? Nije došao na silu. Nekad mi ljudi želimo doći u neku sredinu, stati u centar nečega, ali na način koji nije Božji,  često je ljudski. Onda koristimo neke sile, smicalice. Imamo neke svoje načine. Kako je Isus stao u sredinu? U sredinu nečijeg srca ne možeš doći prevarom, na silu, da to kupiš. Isus dolazi u našu sredinu tako da dopušta da se njega makne iz sredine. On je bio maknut iz naše sredine. Uzeo je na sebe sav naš teret, suosjećanje, patnju“, rekao je fra Tomislav.

Propovjednik je istaknuo kako osoba zna da je netko voli radi nje same po tome koliko je drugi spreman suosjećati s njom, koliko je spreman ući u nečiju bol i tu ostati, i kad ne dobiva nagradu za to. „Mi često zamijenimo ljubav za ono što primamo. I lijepo je kad nešto primiš. Ali, istinska ljubav dokazuje se onda kad znaš ostati. Apostol Ivan lijepo uzima tu riječ ‘ostati, čuvati’. To je za njega riječ ljubavi. Danas ima puno bjegova. Ljudi bježe. Teško je doći do istinskog mira. Mir o kojem Isus govori nije posljedica bježanja, samo da je čovjek u miru, kad kaže: ‘Pusti me na miru’. Isus govori o miru koji dolazi preko toga da imaš hrabrosti ući u nemir. Mi svakodnevno to živimo“, rekao je fra Tomislav, razmatrajući kako ostati u miru, kad  je vanjski nemir. Važnost toga da Isus bude u centru, u sredini, ilustrirao je na primjeru osovine na dva kotača. „Ako je bez osovine, kotač je jako opasan. Tako i čovjek, ako nije na osovini, ako nema centar oko kojeg se vrti i koji mu daje smjer, postaje razoran, opasan. Taj centar, ta osovina je Gospodin“, istaknuo je fra Tomislav. I jubilarcu fra Stanku „Bog je došao u centar da bi on taj centar nosio drugima, da bi druge uvodio u taj centar. Da bi to mogao činiti, najprije ti sam moraš postati svjedok. Isus je rekao, ‘Bit ćete mi svjedoci’. Svjedok ne može biti netko tko nije doživio nešto ‘iz prve ruke’. Svjedok ima iskustvo da je Bog u njegovom centru, da je on njegov centar i da iz tog centra ide drugima“, poručio je fra Tomislav.

Podsjetio je na molitvu u drugom Kanonu: ‘Zahvaljujemo ti, Gospodine, što si nas pozvao, da stojimo pred tobom i tebi služimo’. „To je za svećenika jako bitno. Prvo, da znaš stati, da Gospodin dođe u tvoj centar, da bi ti onda znao posluživati kako je on posluživao. Svećenik prije svega treba biti svjedok. Pavao VI. je rekao da danas ljudi više ne slušaju teorije. Slušaju teorije samo ako to netko svjedoči svojim životom. Ljudi današnjeg vremena neće više toliko slušati učitelje, nego će slušati učitelje, ako su svjedoci. Svećenik kao svjedok trebao bi biti svjedok služenja. Isus je postao svjedok služenja pokazavši i da nam je oprao noge. Oprati noge, sagnuti se. Poslužiti čovjeka. To je prekrasno kod Isusa, kako on hvata naš ritam. Ljubav uvijek ima ritam onoga koji je sporiji. Ljubav trči kad treba nešto reći, dati, kad se daje, kad se razdaje. Kad nekoga voliš, vidi se i po tome znaš li usporiti, stati, znaš li osluhnuti“, poručio je fra Tomislav.

Iz vlastitog iskustva, rekao je kako ljudi kažu svećeniku da ne očekuju od njega neke velike odgovore ili rješenja, nego da svećenici „znaju biti ljudi koji će se sagnuti, koji će biti tu, koji će znati slušati, suosjećati. Biti čovjek koji će znati poslužiti. Svećenik bi trebao biti čovjek u čijoj blizini će se ljudi odmoriti. Kako je lijepo kad nakon susreta s nekom osobom odeš odmoran. Mi svećenici bismo trebali biti ljudi koji će znati dati taj Božji odmor, Božji mir, Božju toplinu“, poručio je fra Tomislav, rekavši da, nažalost, postoji iskustvo i kad čovjek ode od neke osobe još umorniji, još mu je teže. „Čovjeka odmori istina. Kad si u društvu ljudi koji nisu patvoreni, licemjeri, to osobu odmori. Umori te laž. Kad si u društvu ljudi koji lažu, koji muljaju, to čovjeka umori“, upozorio je propovjednik.

Nadalje je tumačio Isusovu riječ ‘Čuvajte zapovijedi’. „Čuvaš kad je nešto tvoje, kad nešto voliš. Kad nešto prihvaćaš kao svoje, onda ti je stalo do toga. Čuvaš svoju djecu, svoju obitelj, župu. Čuvanje je povezao sa čistoćom svećenika. Čuvanje znači da ne odrađujem nešto na silu. Nešto samo odrađivati. Čuvati zapovijedi ne znači samo vršiti, izvršiti. Kad nešto čuvaš, tada daš sebe, staviš srce. To znači da bi svećenik trebao biti strastven, koji daje sebe, daje taj žar“, poručio je fra Tomislav, istaknuvši da čistoća nije samo moralna kategorija, da se ne prekrši neko pravilo. „To je premalo. Nije čist svećenik koji odradi sve što mu je rečeno. Čist svećenik stavi sebe, izgara za ljude. Može on biti moralno sasvim čist, a da nije čist. I u braku, suprug je moralno čist ako nije prevario ženu. Ali, ako on nije sa srcem u obitelji, ako se ne daje za djecu, žrtvu, ako nema srca, on nije čist. Ako svećenik samo odradi misu, ispovijed, susret s ljudima – svećenik nije čist“, upozorio je fra Tomislav.

Šanko je razmatrao i riječ „Isusa su prepoznali u lomljenju kruha“. „O Bogu više zna onaj koji se lomi, koji se daje; ako živiš ljubav, ako se daješ za nekoga, ako se razlamaš za nekoga. O Bogu zna najviše onaj koji voli. Duhovnost nije teorija, duhovnost je susret. Koliko lijepi i duboki susret imaš, toliko si duhovan. Koliko lijepo i duboko možeš ući i razgovarati s drugima, osjetiti druge ljude, po tome ćeš biti pamćen. Uspješan je onaj koji je imao u svom životu nešto što je vrijednije od njega, za što se dao. Dati se, razdati se“, potaknuo je provincijal Šanko.

Pojasnio je i korake Božjeg izabranja pojedinca. „Najprije, Bog te uzme. Fra Stanka je Bog uzeo, ali ne samo za njega. Kad te Bog uzme, odabere, to nikad nije samo za tebe. Benedikt XVI. kaže: ‘Kad Bog odabire, on odabire da uključi druge, ne da isključi’. Bog ne izabire da isključi one slabije. Bog izabire da uključi sve. Pa te blagoslovi. Biti svjedok Božje ljubljenosti. To nije narcisoidnost, nego biti svjedok da sam ljubljen, voljen. Da me Bog izabrao. Kako ću druge uvoditi u ljubav, ako ja sâm nisam u toj ljubavi?

Mi svećenici trebamo duhovno rađati ljude, uvoditi ih u Božju blizinu. Onda te razlomi. To je jako bitan glagol za svećenike, da si razlomljen. Da se dopustiš lomiti. Ne moraš ništa izmišljati, samo dopusti da dani dođu kako jesu. Da dođu situacije, ljudi, problemi. Lomit će te. Ali i tu treba ostati, nepomičan. I onda postaneš plodan za druge. Onda drugome nećeš govoriti neke jeftine odgovore, nego ćeš govoriti nešto što je prošlo kroz tvoj život i što preko tebe Gospodin može dati drugima“, poručio je fra Tomislav.

Provincijal Šanko je poželio da fra Stanko i dalje bude svjedok služenja, mira, Božje utjehe, Božje blizine i Božje topline.

Na kraju mise, gvardijan Nosić istaknuo je fra Stankovo dobro tjelesno zdravlje, i u visokoj dobi. Radi božićne jaslice u crkvi sv. Frane i u devetom desetljeću života još uvijek vozi automobil, bicikl, ide brati šparoge. I dalje istražuje, još uvijek je aktivan u pastoralu, osobito Neokatekumenskog puta. Fra Stipe je pročitao čestitku fra Stankovog rođaka, fra Bernardina Škunce. Fra Bernardin je rekao da je fra Stanko revni svećenik. Podsjetio je na fra Stankovu mladu misu koju je slavio u crkvi sv. Katarine u rodnoj Novalji 12. travnja 1964. i na fra Stankovog rođaka fra Silvestra koji je bio veliki svjedok vjere u teškim vremenima.

Fra Bernardin i fra Stanko su bili školski kolege koji su zajedno u jesen 1949. došli u razrušeni Zadar i započeli gimnazijsko obrazovanje. Fra Stanko je zaređen za svećenika 30. ožujka 1964. u crkvi sv. Frane u Zadru po rukama zadarskog nadbiskupa Mate Garkovića, koji je bio prvi nadbiskup nakon što je Zadar vraćen u hrvatsku domovinu maticu. Fra Stanko je trideset godina bio proveo u Zadru i pratio razvoj grada od njegove razrušenosti u Drugom svjetskom ratu. Kad je došao u samostan sv. Frane u Zadru, dio samostana je bio pod ruševinama.

Fra Stanko je rođen 17. prosinca 1937. u Novalji, od roditelja Jure i Rože, kao drugorođeni u obitelji s četvero djece. Na kraju mise, fra Stanko je zahvalio Bogu za dobre kršćanske roditelje, za redovničko i svećeničko zvanje, za dobre profesore i odgojitelje, poput Sluge Božjeg fra Ive Perana. Zahvalio je Bogu što ga je kroz tolike godine čuvao od velikih nevolja i za sve darove u životu.

Na proslavu dijamantnog jubileja fra Stanku je došla čestitati i njegova rodbina iz Novalje i mnogi vjernici iz Zadra, u zahvalnosti za njegovo svećeničko djelovanje.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

Fra Andrija Bilokapić, OFM, član Franjevačke provincije sv. Jeronima u Zadru,  dobitnik je Nagrade za životno djelo Zadarske županije. To priznanje za fra Andrijin dugogodišnji veliki pastoralni i duhovni rad uručeno mu je u ponedjeljak, 15. travnja, na svečanoj sjednici proslave Dana Zadarske županije u HNK-u Zadar.

Fra Andrija je svojevremeno u više navrata bio provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru. Dugo godina djelovao je u samostanu i crkvi sv. Frane u Zadru, a sada djeluje u župi Presvetog Srca Isusova u Zadru koju vode franjevci. Predvoditelj je brojnih duhovnih obnova i susreta diljem Hrvatske, doživljavan kao snažan propovjednik. Autor je više duhovnih knjiga. Vjernici koji ga poznaju i s njim surađuju ističu njegovu samozatajnost i skromnost. Uvijek je na raspolaganju medijima u tumačenju Božje riječi. Česti je sugovornik u zadarskim medijima prigodom proslave blagdana, kada za javnost aktualizira Božju riječ, pojašnjava značenje i duhovnu poruku svetkovina, kao i redovitost liturgijskog života po nedjeljnom navještaju.

Zahvaljujući Županiji na priznanju u ime deset nagrađenih Godišnjom nagradom iz različitog područja društvenog djelovanja, na svečanosti preuzimanja nagrade fra Andrija je rekao: “Izrastamo iz korijena drugih. U naše živote utkani su mnogi. To su oni koji nas čine biti, postojati. Iza ljepote koju živimo stoji mudrost, ljubav, Stvoritelj. Možemo li misliti kako bi naš grad izgledao bez ljudi koji ga drže čistim? I oni su utkani u naš život“, rekao je fra Andrija. Izrazio je zahvalnost svima koji su utkani i u njegov život: obitelji, prijateljima, učiteljima, mnogih znanim i neznanim ljudima koji su na njega utjecali. Zahvalno je spomenuo blagopokojnog zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka koji je fra Andriju uvijek poticao činiti dobro. Između ostaloga, upravo je nadbiskup Oblak bio podrška i poticaj u stvaranju udruge Pro vita 1991. godine, čiji je suosnivač i inicijator nastajanja bio fra Andrija. Radom volontera te Udruge rođeno je 1650 djece čije su majke prethodno bile u odluci pobačaja.

Odbor za dodjelu priznanja Zadarske županije, između ostaloga, u svojoj odluci za doprinos fra Andrije razvoju društva po njegovom dugogodišnjem pastoralnom djelovanju u Zadru, istaknuo je značajnim njegov duhovni i pastoralni rad i tijekom Domovinskog rata, kad je prikupljao pomoć i osnovao udrugu Pro vita koja se zalagala za očuvanje života nerođene djece i obiteljima pružala pomoć. Dok su životi u ratu stradavali i umirali, fra Andrija je bio vođen željom da se rađaju i spašavaju životi začete djece koje su majke namjeravale pobaciti.

Zahvalu za obranu Zadra i domovine fra Andrija je istaknuo i tijekom svoga govora u HNK-u Zadar. „Čovjek je stvoren od zemlje na kojoj je rođen, od ambijenta u kojem živimo, zemlje, izvora i mora. Mnogi su ga osvajači htjeli oteti. Za obranu našeg kraja mnogi su branitelji prolijevali krv. Jedan branitelj rekao mi je da je gotovo dvije tisuće dana svaki dan, pod kišom metaka i šrapnela, bio spreman umrijeti za domovinu. To treba poštovati i ne smije se zaboraviti. Borba za ovo tlo ne prestaje ni danas, kad je otimačina najokrutnije ozakonjena da dajemo svoje, jer nam se rasprodaje pod krinkom našeg dobra, još se kaže: ‘To je za vaše dobro’. Ali, to je samo krinka. Mi smo ovdje i nitko ne može ovaj kraj voljeti i njime upravljati kao oni koji su u njemu stvoreni“, poručio je fra Andrija.

Zahvalio je Zadarskoj županiji što je prepoznala trud svih nagrađenih oko dobra, istaknuvši zasluge i poznate zadarske urbanistice, arhitektice i projektantice Nives Kozulić, preminule 2023. godine, koja je posthumno dobila nagradu za životno djelo. Kozulić je sudjelovala u izradi brojnih urbanističkih projekata i urbanističkog plana na temelju kojega je izgrađen sadašnji urbanitet grada Zadra. Kozulić je znala pronaći ravnotežu između sukobljenih interesa oko zaštite prostora i potrebe za razvojem.

„Drago mi je što ste priznali osobu i djelo Nives Kozulić, koju sam poznavao. O njoj govori njeno djelo, a osobito ljudi koje je odgojila, koji su rasli iza nje. To je bila sebedarna žena. Hvala vam što ste u našem trudu prepoznali nešto lijepo i to iznijeli na javu. Vaša nagrada obvezuje. Osjećam se nedostojnim biti ovdje, darovali smo malo od onoga što smo primili. Oko svega oko čega sam se  trudio stoje mnogi, kao što korijen stoji u stablu. Vidljivo je granje, ali bez korijenja ne može živjeti. Učinio nas Bog darom onima koji nas prvi trebaju”, poručio je fra Andrija Bilokapić. Fra Andrija je sedmo od devetero djece u roditelja Mate i Ive iz mjesta Gradina u župi Otok.

U svom prigodnom govoru na svečanoj sjednici, fra Andriji je čestitao i Božidar Longin, župan Zadarske županije, istaknuvši da je fra Andrija „veliki čovjek i duhovni autoritet“. Među uzvanicima na Svečanoj sjednici u HNK-u Zadar bio je i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić koji je također čestitao fra Andriji na dodijeljenom priznanju i zahvalio mu za njegov svećenički, redovnički i župnički rad.

Prije svečane sjednice u HNK-u, fra Andrija je u crkvi sv. Frane u Zadru predvodio misno slavlje povodom Dana županije, na kojem su sudjelovali župan Longin i predstavnici lokalne i državne vlasti. Fra Andrija je molio Božji blagoslov za napredak i razvoj zadarskog kraja i cijele domovine, za kreposno upravljanje povjerenim duhovnim i materijalnim resursima i ljudskim potencijalima, na opće dobro i blagostanje svih ljudi.

Glede Priznanja fra Andriji, Franjevačka provincija sv. Jeronima u Zadru je poručila: “Obradovala nas je vijest da je naš fra Andrija Bilokapić dobitnik nagrade Zadarske županije za životno djelo. Svatko tko imalo poznaje našeg fra Andriju, zna s kolikom ljubavlju već više desetljeća služi Božjem narodu u našem gradu Zadru i Zadarskoj županiji te nam je drago da je i na društvenoj razini prepoznato njegovo nezaobilazno djelovanje. Zahvalni smo Gospodinu što nam daruje milost živjeti i rasti uz takvog čovjeka Božjeg. Fra Andriji od srca čestitamo na ovom društvenom priznanju i želimo mu i nadalje blagoslovljeno služenje Bogu i Crkvi među nama!”.

Franjevačka provincija iz 13. st. najstarija u Hrvatskoj, a samostan sv. Frane u Zadru najstariji je franjevački samostan izvan granica Italije u kojem se i sad čuva papina bila iz 1228. g. Njome se fratrima u Zadru javlja da jave svim samostanima od Trsta do Drača da će sv. Franjo biti proglašen svecem.

Ines Grbić

Foto: Zadarska županija

 

 

 

Treća sjednica Povjerenstva za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi Zadarske nadbiskupije održana je pod predsjedanjem predstojnika don Valtera Kotlara u ponedjeljak, 15. travnja, u svečanoj dvorani Sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

U osvrtu na stručni skup o temi ‘Služenje bolesnima u 21. st.’ koji je 9. i 10. veljače 2024. održan u sjemeništu ‘Zmajević’, u organizaciji ovoga Povjerenstva, članovi Povjerenstva izrazili su zadovoljstvo kvalitetom i raznovrsnim sadržajem toga simpozija. Stručnjaci su tada izlagali o radu s bolesnima u zdravstvenim i štićenicima u socijalnim ustanovama, sagledavajući cjeloviti pristup i potrebe bolesnika i starijih u ustanovama institucionalne skrbi.

Povjerenstvo želi simpozij takvog tematskog sadržaja održati i sljedeće godine, u želji da u organizaciji toga skupa sudjeluje i Hrvatski liječnički zbor. To bi doprinijelo još široj valorizaciji takvog susreta, na dodatnoj akademskoj razini interdisciplinarno i stručno sagledati potrebe svih dionika zdravstvenog i socijalnog sustava.

Na sjednici je najavljeno da će se Susret sa starijim i nemoćnim osobama te s osobama s posebnim potrebama i njegovateljima održati u subotu, 11. svibnja 2024., uoči blagdana sv. Leopolda Bogdana Mandića, u pastoralnom centru župe Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru. Susret će započeti u 10 sati u kripti župne koja ima i pristup za invalide. Svečano misno slavlje predviđeno je u 11 sati, nakon kojeg će biti druženje sudionika i okrepa.

Predloženo je da to misno slavlje predvodi jedan od starijih svećenika iz Svećeničkog doma u Zadru. Propovijed i prisutnost svećenika koji je i sâm u starijoj životnoj dobi i tjelesnim bolima prikladan je i još dublji poticaj u razmatranju teme susreta, znak poistovjećenosti svećenika sa sudionicima toga skupa kojim se želi afirmirati dostojanstvo starijih i osoba s posebnim potrebama. Ujedno se želi zahvaliti njegovateljima na požrtvovnom radu s ljudima u takvom stanju, biti znak ohrabrenja i dodatne podrške Crkve i društva. Na sjednici je bio i mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

I. G.

Susret obitelji Zadarske nadbiskupije u subotu, 13. travnja, sastojao se od tri dijela. Središnji dio susreta bilo je svečano misno slavlje koje je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić u zajedništvu s dvadesetak svećenika koji su ljudima prije mise bili na raspolaganju za ispovijed. Molitvu vjernika tijekom mise čitali su predstavnici različitih župa. Pjevanje tijekom mise predvodio je župni zbor Privlake kao domaćin, pod vodstvom orguljaša Toma Jesete.

Misi je prethodio duhovni program kojeg je molitveno animirao i prigodni nagovor održao fra Bojan Rizvan, župnik župe Presvetog Srca Isusova u Zadru. Svjedočanstvo obiteljskog života i pripadnosti Crkvi održao je Lovro Sučić, angažirani vjernik laik iz Zadra. Tijekom pretprograma, molitvene zazive za Božji blagoslov i pomoć različitim stvarnostima obitelji čitali su bračni parovi. Nakon mise, u rekreativnom dijelu susreta, djeca, mladi i roditelji sudjelovali su u igrama, među kojima je osobitu radost, atmosferu navijanja i zajedništva izazvalo povlačenje konopa; ujedno i spomen na jednostavnost igara naših predaka, kada su ljudi u prošlosti imali više umješnosti, domišljatosti i zdrave životne mudrosti, graditi zajedništvo u svojim sredinama i boraviti u prirodi.

Don Žarko Relota, župnik Privlake i povjerenik nadbiskupijskog Povjerenstva za pastoral obitelji koje je organiziralo taj susret, kao domaćin i uz podršku privlačkih sponzora, velikodušno su priredili agape, okrepu hranom i pićem za sve sudionike susreta, izražavajući i na taj način srdačnu dobrodošlicu i poštovanje sudionicima pridošlima iz raznih krajeva Zadarske nadbiskupije.

Obitelj predstavlja sigurnost života, a brak je slika odnosa ljubavi između Boga i Crkve, rekao je nadbiskup Zgrablić. „Crkva je Kristova zaručnica, kao obitelj. Obitelj je izuzetno važna. Ovim susretom želimo moliti za obitelji, ohrabriti obitelj da živi svoje dostojanstvo i poslanje, da živi zajedništvo života i ljubavi; da čini da čovjek još više bude čovjek, kako je Bog zamislio u stvaranju čovjeka“, rekao je mons. Zgrablić. U obitelji se događaju najljepše stvarnosti u životu, ali u obitelji se mogu doživjeti i najteže situacije. „Mogu se dogoditi i velike rane, ako je obitelj razorena. Živimo u društvu u kojem obitelj nije u središtu pažnje i središtu života. Neke druge vrijednosti se stavljaju iznad obitelji. Ne služi sve što živimo dobru obitelji, a trebalo bi. Materijalistička i ideološka strujanja u društvu direktno rade protiv obitelji, razaraju obitelj kao osnovnu stanicu života i ljubavi. Prema tome, nije lako biti obitelj u ovom svijetu i društvu, zato što obitelj nema dovoljno vremena za sebe, za osobni odgoj djece“, upozorio je nadbiskup Zgrablić, naglasivši da bi obitelj trebala biti osnovna stanica ljubavi u društvu: „Da čovjek može ostvariti sebe i svoju puninu po volji Božjoj, da čovjek živi u ljubavi, kako nas je Bog stvorio. A to se najbolje ostvaruje u obitelji“.

„Molitva znači živjeti na frekvenciji milosti“

U prigodnom nagovoru prije mise, fra Bojan je također govorio o ostvarenju Božje volje u obitelji i ranjenostima koje je moguće doživjeti u obitelji.

„Obitelj je temeljna zajednica društva i Crkve. Sâm Isus Krist je postao dionikom obitelji i time nas poučio dvije važne stvari. Prva je da je obitelj prostor gdje se otkriva Božja volja za naš život. Obiteljski život započinje čudom, a to je čudo da Bog prihvaća našu volju i posvećuje je za svoju volju, kad dvoje ljudi sklapa sakramentalni brak – tada se događa to čudo – Bog posvećuje njihovu volju ljubavi i čini je svojom voljom koja za njih dvoje postaje put spasenja“, rekao je fra Bojan.

U obitelji i djeca otkrivaju na koji način Bog želi njihov život i prepoznaju Božju volju za put svoga ostvarenja. Roditelji su pozvani biti pomoć djeci da otkriju Božju volju za njihov život. „Crkva poziva da obitelj bude spremna živjeti Božju volju, posvetiti se živeći Božju volju. Puno stvari u obiteljima nije po našoj volji. Zadatak roditelja je učiti se volji Božjoj i djecu učiti volji Božjoj. Božjoj volji nas može učiti onaj tko živi u volji Božjoj. U otvorenosti životu i sakramentalnoj milosti bračnog zajedništva, roditelji uče djecu živjeti po volji Božjoj“, rekao je fra Bojan, istaknuvši da je „obitelj škola života, zato što je najbolja škola, škola volje Božje. Dar zajedništva supružnicima počinje upravo u tom smislu – jer Bog volju dvije osobe koje se vole, posvećuje sakramentom ženidbe, prihvaća njihovu volju sa svojom voljom“, naglasio je fra Bojan.

No, često u obiteljima, umjesto da traže volju Božju, njeni članovi traže svoju volju. Ući u molitvu znači tražiti Božju volju. Stoga je fra Bojan govorio o značenju i potrebi molitve u obitelji. „Obitelj koja moli zajedno, traži Božju volju. I spremna je sebe staviti na raspolaganje Božjem naumu spasenja. Sv. Franjo je okupljao u obiteljski život i nastojao je da se evanđelje utjelovljuje u obitelji. Kad se obratio, pred Gospodinom je rekao: ‘Gospodine, što želiš da učinim?’. To je molitva. Ne Boga učiniti slugom svojih želja, nego sebe staviti na raspolaganje Bogu. Sveci su ponajprije sluge Božje, a nisu Boga učinili svojim slugom. Molitva nas uči kako živjeti u Božjoj milosti“, poručio je fra Bojan. Kroz molitvu smo pozvani spoznavati život i jedni druge.

„Molitva znači živjeti na frekvenciji milosti. Koja je frekvencija našeg života? Često ne razumijemo jedni druge u obiteljima, jer ne govorimo na istoj frekvenciji. Jedan priča jedno, drugi drugo. Pomoću molitve možemo živjeti Božje milosti, zadobiti svjetlo Duha Svetoga, kako bismo u ljubavi mogli otkrivati ljepotu i snagu obiteljskog života“, potaknuo je fra Bojan.

Djeca roditelje privode k Bogu. Rizvan je istaknuo da ćemo nekad u daru djeteta koje nosi neke teškoće, biti pozvani prepoznati volju Božju. „Bog nas posvećuje i na taj način. Zato je teško učiti se volji Božjoj. Možda su razlomljenosti naših obitelji i život koji ne odražava volju Božju razlog zašto se danas mladi teško odlučuju prihvatiti volju Božju u životu. Odgađa se svaka odluka jer nekad nismo spremni prihvatiti ono što Bog za nas želi. Teško je obiteljima koje ne prihvaćaju volju Božju za svoje dijete. Često se čuje u obiteljima: ‘Ma bolja ti je ona. Da ti znaš njega, kakvi su njegovi roditelji, ne bi se ti s njim družila’. Ako dijete osjeti poziv za posvećeni život, zna se reći: ‘Ma kud’ ćeš ići u samostan ili u poziv na koji te Bog zove? Pa ti si sposoban, lijep, koristan, što ćeš tako gubiti svoj život?’“, upozorio je fra Bojan. Potaknuo je na molitvu Gospodinu da nam otkrije svoju volju, da je znamo prepoznati i da je prihvaćamo u vlastitom životu.

U tom kontekstu, uz odgovor vjernika ‘Budi volja tvoja, Gospodine’, Bogu su upućene molitve da nam u svom pozivu na život u punini, pomogne izgrađivati obitelji u poslušnosti njegovoj Riječi. Gospodinu su poznate naše borbe, kada više želimo svoje, nego njegovo. Molilo se da razumijemo da je za nas najbolje ono što dolazi od Boga, da nas ohrabri da osluškujemo što Bog želi za nas. Molilo se za oproštenje kad se ne znamo nositi s teškoćama, bolestima, problemima djece. Zajedništvo među supružnicima često je narušeno zbog sebičnosti i ljutnje; molilo se za oslobođenje od utjecaja Zloga. Poželjevši da po prihvaćanju Božje volje naša srca postanu sličnija Kristovom srcu, fra Bojan je predmolio deseticu krunice Presvetom Srcu Isusovom.

Uskrsli Isus učenicima pokazuje svoje rane kao znamen njegove ljubavi         

U drugom dijelu nagovora, fra Bojan je razmatrao kako ljudi iz svojih obitelji nose i rane. Obitelj je i mjesto rana. „Ali, obitelj je i mjesto iscjeljenja naših rana. Ne samo mjesto življenja naših rana, nego obiteljski prostor je i mjesto gdje možemo na najljepši način živjeti vlastite rane. To nam posvjedočuje i Isus Krist“, poručio je fra Bojan.

„Obitelj je mjesto gdje se uči živjeti s našim ranama. Neminovno je da u našem životu nastanu rane. Jer život bez ikakvih rana je ujedno život bez ljubavi. To nam je i Krist objavio. Jer preko rana nam je i očitovao svoju ljubav. Prvo okruženje u kojem nastaju rane u našem životu je upravo obitelj.

Pri svakom našem susretu s nečim nedopuštenim, što bismo mi htjeli ili što smo očekivali, nastaje određena rana. A rane znaju zakomplicirati naše živote. One nas znaju izobličiti. Ako sebi dopustimo oblikovati odnose iz rana koje nastaju u našem zajedničkom hodu, onda lako možemo uništiti svoj život, ali i živote drugih. Zato najviše bole rane koje nastaju od onih koje najviše volimo, koje nastaju u obiteljima. One se najviše ucjepljuju, usađuju u naše pamćenje i u naše srce. Obitelj koja moli zna se nositi s ranama jer gleda ranjenog Krista. On koji je raspet iz ljubavi prema nama, ujedno je i uskrsli, koji ima preobražene rane“, poručio je fra Bojan.

Rizvan je podsjetio da Isus učenicima koje susreće po uskrsnuću u dvorani Posljednje večere, pokazuje upravo svoje rane. „Kad su učenici bili okupljeni svi zajedno, Isus dolazi među njih i pokazuje im svoje rane. Ali, Isus ne pokazuje rane da bi nametnuo osjećaj krivnje onima koji su mu te rane uzrokovali, da bi oni sebe vidjeli kao krivce, da bi se ponizili pred njim – nego da bi im očitovao ljubav, baš zato jer te rane postaju znamen ljubavi. Pokazuje im kako te rane, znakovi boli, mogu postati znakovi preobraženja, znamenja ljubavi.

Tome nas uči i obiteljski život, što on čini u našoj vlastitoj povijesti – da svaka rana koja je preobražena snagom vjere Uskrsloga, postaje i znamen ljubavi. Da snagom uskrsnuća znamo preobraziti naše rane i da živeći otvorene rane u našim obiteljima, dopuštamo da one bivaju preobražene i da donose plodnost novog života, a to je život uskrsnuća. Zato je obitelj i mjesto gdje se živi uskrsnuće. I zato je dobro da se susret obitelji događa u uskrsnom vremenu, da pokazujemo da obitelj koja je nositeljica ljubavi može biti i ona koja donosi preobrazbu u društvu i našem vremenu“, poručio je fra Bojan.

Rizvan je istaknuo da živjeti uskrsnuće znači živjeti proces opraštanja, oslobađanja, iscjeljenja naših rana. „Gdje se učimo oprostu, ako ne u obitelji? Roditelji ponekad od djece traže da kažu ‘Oprosti’. Ali, to će djeca znati ako vide da roditelji jedno drugome znaju reći ‘Oprosti’. Pa je dobro zapitati se, kad sam zadnji put suprugu ili supruzi, djetetu, ocu ili majci, bratu ili sestri, rekao riječ ‘Oprosti’.

Najveći ljudi u našem životu su oni koji se znaju ispričati. Mi nismo nepogrešivi. Ali, kako je važno znati reći ‘Oprosti’! Imam li snage za reći ‘Oprosti’? Imam li snage za to odgovoriti? Jer, ako izbacimo tu riječ iz našeg svakodnevnog rječnika, ona neće imati svoj učinak niti u našoj molitvi. Možemo mi govoriti Bogu ‘Oprosti nam’, ali ako nismo spremni mi zatražiti oproštenje od naših bližnjih, neće imati potpuni učinak“, upozorio je fra Bojan.

Uz odgovor vjernika ‘Nauči nas ljubiti, Gospodine’, fra Bojan je potaknuo na molitvu da Gospodin izliječi i preobrazi rane u obiteljima, rane nepovjerenja, sukoba, omalovažavanja: „Da ne budu više rane koje bole, nego rane koje vole. Ne rane koje se plaše, boje, nego one koje ohrabruju“.

Molilo se za snagu i vjernost bračnih supružnika, da neprestano uče životno umijeće ophođenja s ranama i da nam Bog oprosti rane naše nevjernosti.

„U obitelji nekad jedni druge gledamo kao posjed, a ne kao dar. Molimo za oprost rana nastalih iz želje za posjedovanjem, dominacijom, vlašću, da prihvatimo jedni druge kao čudesni Božji dar. Ljudi često doživljavaju brodolom braka. Neka im Bog oprosti što nisu znali posvetiti se i usavršiti u zajedništvu. Neka Gospodin iscijeli svaku ranu i ispuni njihove praznine, dajući im sigurnost da ih ne napušta. Neka nam pomogne biti uz tužne i ranjene“, potaknuo je Rizvan.

Bogu se zahvalilo za dar roditeljstva, na povjerenju kojim je roditeljima povjerio novi život u djetetu. Molilo se za oprost onima koji su nasilno prekinuli živote začete djece, za hrabrost roditelja da rade na dobro djece i odgajaju ih u duhu evanđelja; da se izliječe rane roditelja žalosnih zbog mladih izgubljenih u lošem društvu i ovisnosti, koji doživljavaju grubost i neposluh djece u porocima. „Pred Gospodina stavljamo rane koje smo dobili od naših roditelja. Neka nam daruje snagu da znamo oprostiti psovku, klevetu, omalovažavanje, podcjenjivanje, podsmijeh, ogorčenost, grubost, preljub, ostavljanje, nevjeru i nesnalaženje sa životom“, potaknuo je Rizvan i predmolio deseticu krunice Božanskom milosrđu.

„Velika je borba za obitelj i Crkva će pobijediti, kao što je uvijek pobijedila“

Nakon nagovora fra Bojana, svjedočio je Lovro Sučić, suprug Irene Sučić. Njih dvoje su roditelji četvero djece, članovi Franjevačkog svjetovnog reda. Lovro je ministar u Bratstvu Franjevačkog svjetovnog reda.

„Svjetovni franjevci ili trećoredci pozvani su slijediti stope Krista i sv. Franje Asiškog. Svečanim zavjetima se tješnje povezuju s Crkvom, obvezuju se živjeti Evanđelje, a to znači uzimati Božju riječ za ozbiljno. To podrazumijeva drugovati s Božjom riječi. Jedan od načina za to i oblik tješnjeg povezivanja s Crkvom je redovita molitva Časoslova koji je pretežno sastavljen od Svetog pisma“, rekao je Sučić. Irena i Lovro zahvalni su franjevcima što su ih od mladosti poučili redovitom moljenju, štoviše, pjevanju Časoslova. „Mnogi redci koje smo pjevali prije 20-ak godina odjekuju do danas, tijekom 12 godina našeg braka. Npr., ‘Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama, kao što se u tebe uzdamo’.

S malenom djecom redovita zajednička molitva nam je dosta otežana, ali nastojimo u uvjetima koji nisu idealni, s obzirom na ritam i zahtjeve obiteljskih obveza, pronaći način da molimo s djecom. Npr. u vožnji autom, na putu i za ovaj susret, kod uspavljivanja. Osim krunice, rado pjevamo himne, psalme i druge gregorijanske napjeve. Djeca to rado slušaju i upijaju“, rekao je Sučić. Treći franjevački red doprinosi njihovom nastojanju za posvećenjem. U tome im odjekuje Božja riječ: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“. „Bog želi da budemo savršeni, sveti. Mi vjerujemo toj riječi Gospodina, iako nam to ‘biti savršen’ ne ide baš od ruke. Ipak, Crkva nas uči da je moguće izvršavati Božje zapovijedi. Bog uvijek nudi pomoć svoje milosti. Htjeti ide, ali ne i činiti“, rekao je Sučić u duhu riječi apostola Pavla.

Sučić je predstavio duhovnost svjetovnih franjevaca koje je osnovao sv. Franjo prije osam stoljeća. Obiteljski ljudi koji su htjeli ostati u svom staležu molili su sv. Franju da im sastavi upute kako da provode kršćanski život u obiteljima. Tada im je sv. Franjo napisao ‘Pismo svim vjernicima’ koje se i sada nalazi na početku njihovog Pravila. Sučić je potaknuo vjernike da biraju život bez kompromisa sa svijetom, a fra Bojan Rizvan je poručio: „Život biraj koji dolazi od Krista, koji nas preobražava i koji donosi plod vječnosti“.

Među sudionicima susreta osobito poticajno bilo je vidjeti roditelje s djecom. Šime Ćurko, otac devetero djece, rekao je da su takvi susreti na razini Nadbiskupije važni jer smo svi potrebni zajedništva. „Potrebni smo blizine drugih ljudi. Mi smo socijalna bića. Kao kršćani možemo živjeti i izolirano, ali puno ljepše je slaviti Gospodina u zajedništvu. Očekujemo jasnu poruku što je obitelj, poruku ohrabrenja da je kršćanska obitelj moguća, da nije prošlost koja više ne pripada modernom društvu. Da u obitelji mlada osoba može zdravo odrastati i biti aktivan član Crkve i društva. Bez obitelji, kao društvo, osuđeni smo na vrstu improvizacije. Obitelj je napadnuta, to nije prvi put u povijesti. Od Crkve očekujemo da u svim pitanjima morala jasno izriče stavove i na taj način bude podrška svojim vjernicima, kao i vjernici svojoj Crkvi“, rekao je Šime Ćurko.

Josip Mihatov, otac troje djece, rekao je da mu se svidjela inicijativa druženja roditelja i djece s Gospodinom. „Izazovi su veći, na djecu vreba puno više opasnosti. Ali, ako se živi s Gospodinom, ne bismo trebali imati straha. S Gospodinom se lakše savladavaju izazovi. Nama kao obitelji najvažnije je zajedništvo u euharistiji i sakrament ispovijedi. Kroz ispovijed i u razgovoru sa svećenikom možemo lakše riješiti probleme s kojima se suočavamo. Ali, najviše zajedništvo pred stolom Gospodina na nedjeljnoj misi“, rekao je Josip Mihatov.

Melanka Lučić Magnati došla je na susret jer njime Crkva slavi obitelj. „Vjerujem u obitelj. Obitelj je budućnost i spas čovječanstva. Bez obitelji lako se pogubimo, obitelj nam daje sigurnost. Vjerujem da se obitelj može spasiti preko Crkve i da će biti spašena“, poručila je Melanka. Velike ugroze doživljavaju mladi, djeca, bračni parovi. „Brakovi se raspadaju nakon kratkog vremena što su sklopljeni. Velike su kušnje, napasti i veliki napadi na obitelj. Ali, uz pomoć sakramenta braka, mise i drugih sakramenata, lakše je spasiti i spašavaju se brak i obitelj. Velika je borba za obitelj i Crkva će pobijediti, kao što je uvijek pobijedila“, poručila je Melanka Lučić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano koncelebrirano misno slavlje na Susretu obitelji Zadarske nadbiskupije u subotu, 13. travnja, za vanjskim oltarom kod crkve sv. Barbare u župi Rođenja BDM u Privlaci.

Nadbiskup Zgrablić pozvao je obitelji da još dublje upoznaju svoje obiteljsko dostojanstvo, da cijene i čuvaju dragocjene darove braka i obitelji, da svakodnevno doprinose svetosti jedinstva i nerazrješivosti braka; da čuvaju i njeguju ljubav, kako bi bila snažna i ispunjena vrijednostima kao što su velikodušnost, predanost, vjernost i strpljivost; da u njihovoj obiteljskoj ljubavi dozrijevaju plodovi milosrđa i oproštenja. U svakodnevnoj užurbanosti i ponekad površnim odnosima, papa Franjo potiče supružnike da daju važnost nježnosti u kršćanskom iskustvu braka. Nadbiskup je pozvao obitelji da budu otvorene životu i da s ljubavlju primaju djecu kao najdragocjeniji plod svoje ljubavi.

„Ljubav je temelj svake obitelji. Obiteljski poziv nije lako živjeti, a na osobiti način ne u našem vremenu i kulturi. Za živjeti puninu ljubavi, onu čudesnu, Kristovu, bezuvjetnu i do kraja, ljubav koja nadilazi emocije i strasti, potrebna je Božja pomoć, kako bi obitelj postala velika snaga koja može oblikovati osobu, društvo i svijet“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da zajednička molitva toga susreta bude doprinos dobru svake obitelji, ne samo kršćanskih obitelji.

„Obitelj koja proizlazi iz sakramenta braka i koja živi ono što jest u božanskom planu, u svojoj naravi, od temeljne je važnosti za obitelj, pojedinca u obitelji i za cijelo društvo. Obitelj je osnovna stanica života“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši misao Benedikta XVI. da je obitelj „stup društva“.

Nadbiskup je upozorio da se stavovi „liberalnog i materijalističkog pogleda na čovjeka i obitelj, slobodu i ljubav, nekad perfidno, a nekad agresivno i nasilno nameću“. Stoga se u našoj kulturi i civilizaciji govor o obitelji može činiti nesuvremenim, kada se o obitelji govori kao o „spasonosnoj antropološkoj istini utemeljenoj na Svetom pismu, koje promatra brak između muškarca i žene kao plod Božjeg plana iz kojeg proizlazi neizmjerno dostojanstvo svakog muškarca i žene i svakog njenog člana, dostojanstvo svake obitelji“.

 „Materijalističko mišljenje, liberalizam i stavovi koji iz njih proizlaze, nama su izazov da još dublje promislimo o obitelji u svjetlu Božje objave, da razmišljamo o naravi braka i obitelji, da promičemo dostojanstvo obitelji, upoznajemo njenu veličinu i nezamjenjivu ulogu koju ima za opstanak pojedinih naroda, razvoj zdravog društva i svetosti Crkve; da budemo svjesni važnosti obitelji i njene nezamjenjive uloge u razvoju svake osobe“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da i taj susret obitelji želi biti „dio vapaja i molitve Bogu da obitelj postaje sve više i dublje ono što obitelj jest u Božjim očima, u Božjem planu spasenja za čovjeka i svijet“.

Poželjevši da susret obitelji bude molitva da obitelji postanu što sličnije Svetoj Nazaretskoj obitelji Isusa, Marije i Josipa, nadbiskup je istaknuo da Božji plan za muškarca i ženu, za obitelj, svoju puninu pronalazi u Isusu Kristu. „Krist je ženidbu uzdigao na dostojanstvo sakramenta. Osobitim darom Duha Svetoga, ljubavi između Oca i Sina, Krist čini bračne drugove sudionicima svoje ljubavi i postavlja znakom svoje ljubavi prema Crkvi: vjerne, bezuvjetne, plodne i potpune ljubavi. Bračni drugovi koji znaju primiti ovaj dar i obnavljaju ga svakog dana, po vjeri, svojim ‘Da’, po milosti koja dolazi od sakramenta ženidbe, njihova obitelj živi Božju ljubav po uzoru na Svetu Nazaretsku obitelj. Obitelj koja se po molitvi utječe zagovoru Marije i sv. Josipa, uči prihvaćati Božju ljubav kako su je i oni prihvatili“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio da Sveto pismo već u prvoj, Knjizi Postanka, prikazuje narav ljudskog para čija se puna stvarnost tu izriče riječima: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1,27). „To ne znači da je Bog spolno biće i da ima neku božansku družicu. Tu pomisao i idolatriju Biblija je sasvim odbacila. Plodna Božja ljubav simbol je Božjih intimnih stvarnosti. „Bračni par koji voli i rađa život“, slikovito izražava papa Franjo u enciklici Radost ljubavi, „pravi je ´živi´ kip kadar očitovati Boga stvoritelja i spasitelja“. Bog Otac, Sin i Duh Sveti, kakvog nam Krist objavljuje, zajednica je božanske ljubavi, a obitelj je njezin odraz“, rekao je mons. Zgrablić. Podsjetio je na misao sv. Ivana Pavla II.: „Naš Bog, u svom najdubljem otajstvu, nije samoća, već obitelj, jer u sebi ima očinstvo, sinovstvo i bît obitelji koja je ljubav. Ta ljubav, u božanskoj obitelji, jest Duh Sveti“.

„Sveto Pismo nam kazuje, a Enciklika Amoris laetitia ukazuje, da je „obitelj povjerena muškarcu, ženi i djeci da tvore zajednicu osoba koja će biti slika jedinstva između Oca, Sina i Duha Svetoga. Rađanje i odgoj djece odraz su Očevog djela stvaranja. Obitelj je pozvana svakodnevno okupljati se na molitvu, čitanje Božje riječi i sudjelovanje u euharistijskom zajedništvu te tako rasti u ljubavi i sve više postati hramom u kojem prebiva Duh“, rekao je nadbiskup.

„Kada Isus tumači svojim učenicima bitno svojstvo ženidbe, nerazrješivost, poziva se na drugo poglavlje Knjige Postanka i pita slušatelje: „Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih biti će jedno tijelo?“ (Mt 19, 5). Isus govori o ‘prianjanju’ muškarca i žene, što na hebrejskom izvorniku označava tjelesni i duhovni sklad koji se koristi i za opisivanje jedinstva s Bogom. Biblijski molitelj kaže: ‘Duša se moja k tebi privija (uz tebe prianja), desnica me tvoja drži’ (Ps 63,9). Plod ljubavi je ‘prianjanje’ gdje dvoje postanu jedno tijelo, u tjelesnom zagrljaju, u jedinstvu srca i života i možda djeteta, koje će se roditi od njih dvoje“, rekao je mons. Zgrablić.

Podsjetio je na misao Benedikta XVI.: „Kršćanska obitelj, otac, majka i djeca, pozvana je živjeti vrijednosti ne kao nametnute izvana, već kao dar milosti sakramenta svete ženidbe ulivene u zaručnike. Ako muž i žena ostanu otvoreni Duhu i traže njegovu pomoć, neće im izostati komunikacija Očeve ljubavi očitovane i utjelovljene u Kristu. Nazočnost Duha pomoći će bračnim parovima da ne izgube iz vida izvor i dimenziju njihove ljubavi i međusobnog darivanja, kao ni surađivati s njime kako bi u njima odjekivao i prožimao sve dimenzije njihovog života“.

Činjenicu braka kao Kristovog sakramenta nadbiskup je posvjedočio i opisujući situaciju koju je kao svećenik doživio prije trideset godina, kad je kao župnik vjenčao jedan par. Na poziv mladenaca, mons. Zgrablić sudjelovao je na svadbenoj večeri nakon obreda vjenčanja. Za glavnim stolom između mladenaca bila je jedna prazna sjedalica, a ispred nje bili su postavljeni tanjuri i pribor za jelo, kao i na svim drugim mjestima stola u svadbenoj dvorani.

„Kad smo sjeli za stol, bilo mi je neobično kako vjenčani par između sebe ostavlja jedno prazno mjesto. Pitao sam se, zašto nisu sjeli jedan pokraj drugoga. Pomislio sam kako su to mjesto ostavili prazno zbog veće udobnosti i malo šire vjenčanice mladenke. Kad je konobar htio maknuti praznu sjedalicu na kojoj nitko nije sjedio i pribor za jelo koji se ispred nje nalazio na stolu, primijetio sam kako je mladi par dao znak konobaru da ne miče ni stolicu ni pribor za jelo ispred nje. Pomislio sam: bit’ će zanimljivo vidjeti tko to tako kasni na večeru i za koga to mjesto između sebe čuvaju zaručnici. Kako je večer odmicala, prazno mjesto između zaručnika nitko nije zauzeo“, ispričao je mons. Zgrablić. Kad su mladenci došli do stola njihovog tadašnjeg župnika, mons. Zgrablić upitao je mladenku: „Oprosti što sam znatiželjan, ali, smijem li te u ovom trenutku nešto pitati?“. Ona odgovori: „Pa naravno, velečasni, samo pitajte.“ „Za koga vi čuvate ono mjesto između tebe i muža?“. A ona odgovori: „Barem bi Vi, velečasni, to trebali znati!“ „Ja? Stvarno ne znam!“. Zatim mi ona odgovori: „Mi znamo i vjerujemo da je istina ono što ste nam govorili u pripremi za ženidbu, na zaručničkom tečaju. Ja svog Antu stvarno volim. I on voli mene. Mi se veselimo jedan drugome i našem budućem zajedničkom životu, našoj obitelji. Mi našu ljubav koju osjećamo nismo naučili, nismo je kupili, nismo je dobili u igrama na sreću. Ona nam je darovana. Mi vjerujemo da je Bog ljubav i u Kristu je ovu ljubav, ovaj veliki dar, Bog darovao nama. Krist je danas našu ljubav blagoslovio i uzdigao ovaj dar na najveće dostojanstvo, dostojanstvo sakramenta. Ova sjedalica između nas je za Isusa. Ona nije prazna. Ona nas podsjeća da je Isus s nama. Htjeli smo da bude s nama i na večeri, a ne samo u crkvi. Mi želimo da on bude s nama u svakom trenutku našeg života. Želimo da Isus stoji u našoj sredini cijeli život, kad nam bude lijepo kao danas i kad bude teško. Želimo da nas Isus drži za ruku i vodi putem ljubavi koju nam je darovao i na koju nas poziva. Kad Isusu pružimo ruku i kad nam Isus da svoju ruku, on nas nikad više na ispušta iz svoje ruke. Zar ne, velečasni?“. Zadivio sam se gesti ovog para i riječima mladenke i, iako je prošlo tridesetak godina od njihovog vjenčanja, živo nosim u sjećanju ovaj bračni par, njihovu cijelu obitelj i njihovo svjedočanstvo s dana vjenčanja“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio da su prije 45 godina, 11. lipnja 1979., na slavlju  Branimirove godine u Ninu, hrvatski biskupi i brojni vjernički puk izrekli zavjet: “Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi svetu Misu“. Potaknuo je na obnovu toga zavjeta, „kako bi svaka obitelj po zajedničkoj svakodnevnoj molitvi i redovitom sudjelovanju na nedjeljnoj i blagdanskoj misi, napredovala, sazrijevala i donosila dragocjene plodove ljubavi te svaka obitelj postala sveti Hram u kojem prebiva Duh Sveti, božanska ljubav. Zagovor i primjer Svete Nazaretske obitelji u kojoj je svaki njen član usmjerio svoj život prema Božjem naumu i surađivao s Božjim planom, neka Vam bude snaga u ostvarivanju onoga što jeste u Božjim očima i u Božjem planu“, poručio je mons. Zgrablić sudionicima susreta obitelji Zadarske nadbiskupije.

I. G.

Foto: I. Grbić

Sjednica Povjerenstva za duhovna zvanja i ministrante Zadarske nadbiskupije pod predsjedanjem don Ante Dražine, predstojnika toga Povjerenstva, održana je u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u utorak, 9. travnja.

Na sjednici je najavljeno da će se Bdjenje za duhovna zvanja održati u četvrtak, 18. travnja, ususret Nedjelje Dobrog Pastira, u katedrali sv. Stošije u Zadru, s početkom u 19,30 sati. Bdjenje će se sastojati od Službe riječi, bit će prigodni duhovni nagovor, svjedočanstvo redovnica o razvoju njihovog duhovnog poziva i euharistijsko klanjanje pred Presvetim. Nakon Bdjenja za sve sudionike će biti agape u sjemeništu ‘Zmajević’.

Svećeničko ređenje trojice kandidata će biti u katedrali sv. Stošije u subotu, 8. lipnja, a uoči ređenja, u petak, 7. lipnja, u crkvi Gospe od Zdravlja u Zadru će se održati euharistijsko klanjanje.

U osvrtu na Susret ministranata Zadarske nadbiskupije koji je održan u ožujku u sjemeništu ‘Zmajević’, a okupio je 83 ministranta, pohvaljen je dobar odaziv ministranata iz raznih župa. Najavljeno je održavanje velikog godišnjeg Susreta ministranta Zadarske nadbiskupije u subotu, 22. lipnja, koji se tradicionalno održava u Vrani, a sadrži duhovni dio s prigodnom katehezom i misnim slavljem te rekreativni dio.

Na sjednici se razmatralo i kako, pored već postojećih susreta za ministrante, dodatno potaknuti ministrante da na svojim okupljanjima u župama tijekom cijele godine obrađuju katehetske materijale o određenoj temi iz života Crkve i područja vjere. To stjecanje prigodnih katehetskih znanja ministranata na njihovim susretima u župi bila bi priprema za natjecanje koje bi bilo na većem susretu ministranata Zadarske nadbiskupije koji se održava u sjemeništu ‘Zmajević’, gdje bi se održala svojevrsna ‘ministrantska olimpijada’; tada bi se u kviz natjecanju provjerilo znanje i građa koju su ministranti pripremali na svojim župnim susretima.

Istaknuto je da su animatori važni i u radu s ministrantima, kao što su važni u cjelokupnom pastoralu u radu s mladima. Animatori kao vršnjaci ministranata mogu osobito doprinijeti u njihovoj edukaciji i biti pokretači igara i druženja i na susretima ministranata, pomoći organizaciju tih susreta. Svjedočanstvo vjere mladih animatora može biti dragocjeni doprinos u radu s ministrantima, prikladnim načinom prenijeti ministrantima pouku i sadržaj koji spada u njihovu službu. U tome može pomoći i suradnja s Povjerenstvom za mlade.

Svećenici su potaknuti koristiti molitvene materijale u poticaju za razvoj duhovnih zvanja kako bi u svojim župama organizirali klanjanje i druge prigodne događaje u molitvi i animaciji za duhovna zvanja. Na sjednici je bio i mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

I.G.

 

Na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u srijedu, 10. travnja, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, o temi ‘Contemplatio’, četvrtom stupnju Lectio divina, izlagao je o. Jozo Milanović, OSB, iz benediktinskog samostana na Ćokovcu.

Lectio divina je božansko čitanje Svetog Pisma. „To čitanje znači da mi slušamo kako nam Krist čita svoju riječ. Zapravo, Krist nam čita samoga sebe. Ako kažem da ja čitam, ako pođemo od sebe, zaputili smo se krivo“, upozorio je o. Jozo.

U Lectio divina kao razgovoru s Kristom, osoba ne razgovara s Kristom, nego on razgovara s osobom, odnosno, sa svojom zajednicom, ako se moli u zajednici. Važno je vjerovati i znati da je govor Gospodina prvi i glavni, istaknuo je o. Jozo. Taj razgovor ima dva dijela. „U prvom dijelu Krist govori, ja odgovaram. Krist je govorio u ono vrijeme. Obično čujemo na početku Evanđelja, ‘U ono vrijeme’. Da razumijemo što se dogodilo, treba nam drugi stupanj, meditatio – ne ‘U ono vrijeme’, nego u ovo vrijeme. U prvom stupnju je dobro proučiti na što se odnosi ono što se dogodilo u ono vrijeme, da se ne bi krivo zaključilo za drugi stupanj, za drugi dio Kristovog govora, što mi Gospodin govori danas. Ono što je Gospodin nekad rekao, on ponovno govori i želi biti živa riječ u našem životu – u ovo vrijeme. Što meni Gospodin danas govori“, naglasio je o. Jozo.

Predavač je podsjetio na misao Benedikta XVI. da se „Lectio divina zaustavlja na Contemplatio, tijekom kojega usvajamo kao dar Božji sâmi njegov pogled u prosuđivanju stvarnosti“.

„Bog nam daje svoj pogled. Kao što se služi našim ustima da kaže svoju riječ, tako se služi našim očima da gleda. Lectio divina znači čitanje, da osoba zna kako će gledati, Kristovim očima. Lectio divina je molitva utemeljena na riječi Božjoj u kojoj nam Gospodin govori i već nam daje odgovor kako ćemo mi njemu odgovoriti. Riječ Božja je dar“, rekao je o. Jozo, istaknuvši da osoba sebe treba pripremiti da bude spremna primiti dar koji nam se daje. Čovjek treba moliti, kako bi znao što mu je činiti, raditi. Plod kontemplacije treba biti i da osoba spusti pogled prema bližnjima, da se očituje u djelima, u pružanju pomoći potrebnima.

Za Lectio divina je važno misliti i u kojem smo vremenu crkvene godine i shodno tome čitati Božju riječ čiji je sadržaj i duh događanja prikladan baš za to vrijeme liturgijske godine. U tom kontekstu, o. Jozo je potaknuo da se „izabere izabrano“, evanđelje od dana, tekstovi u Službi čitanja od dana, a ne da isključivo mi sami nasumice biramo što ćemo pročitati svakog dana iz Svetog pisma.

„Lectio divina nije liturgijska molitva, nego ona liturgijsku službu čitanja na misi priprema i nastavlja. Crkva želi da nastavljamo dalje u danima i životu ono što smo slušali u nedjelju, s čime započinje tjedan. To nije samo pripremanje, nego i nastavljanje čitanja Božje riječi. Lectio divina nastavlja čitanja od liturgije, od bogoslužja“, rekao je o. Jozo, naglasivši da je važno da osoba u toj molitvi promišlja i razmatra: ‘Što si Gospodine meni danas dao, što trebam vidjeti’.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

Vlč. Ivan Vučak, župnik župe Presvetog Trojstva u Krašiću, predvodio je svečano misno slavlje na Zavjetni dan sv. Šime, u ponedjeljak, 8. travnja, u svetištu sv. Šime u Zadru.

Osmi u mjesecu je Zavjetni dan kad se u zadarskom svetištu sv. Šime osobito moli za bolesne i potrebne, a misno slavlje u crkvi sv. Šime predvodi netko od upravitelja hrvatskih svetišta ili svećenika iz drugih dijelova Hrvatske. To je novost u hodočasničkoj sezoni sv. Šimi koju je odredio don Damir Šehić, upravitelj svetišta sv. Šime u Zadru.

Riječi sv. Šimuna koje je izrekao u susretu s Isusom u jeruzalemskom hramu, ‘Sad otpuštaš slugu svoga u miru…’, Crkva moli svaku večer u molitvi Časoslova, podsjetio je vlč. Vučak na ispovijest Šimunove vjere koji je za Isusa rekao da je  „svjetlost na prosvjetljenje naroda i slava puka izraelskoga“.

U propovijedi je vlč. Ivan govorio o značenju blagdana Blagovijesti koji je liturgijski proslavljen taj dan. „Anđeo Gabrijel donio je blagu vijest, Radosnu vijest, ne samo Mariji, nego cijelome svijetu. Najljepša vijest je da će Djevica Marija roditi sina, Emanuela, što znači Bog koji je jedan od nas. Sve što postoji u katoličkoj vjeri i katoličkoj baštini započinje tajnom utjelovljenja, inkarnacijom. Anđeo dolazi svakome od nas i kaže: ‘Raduj se, ti, koja si milosti puna“, istaknuo je vlč. Vučak, naglasivši da duh koji je počivao na Mariji i koji je osjenio, posvetio Mariju da začne i rodi Isusa, taj isti duh i mi imamo na sebi.

„Nalazimo se u Uskrsnom vremenu kada želimo kroz 50 dana zahvaliti Bogu što je postao čovjekom, koji je podnio muku, smrt i slavno uskrsnuo od mrtvih.  I ovih 50 dana do svetkovine Duhova molimo silu i snagu Duha Svetoga. Bl. Alojzije Stepinac je svakog dana u svojoj sobi u Krašiću molio molitvu za sedam darova Duha Svetoga, da mu Bog pošalje mudrost. Prije toga, molio je molitvu egzorcizma pape Leona XIII.“, rekao je vlč. Vučak, istaknuvši da su Stepinac i drugi sveci živjeli po Božjoj riječi i poput Marije rekli: ‘Evo službenika Božjeg’.

Potaknuvši da budemo ljudi koji će reći: ‘Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju’, propovjednik je rekao da se za prepoznati Božju volju u svom životu trebamo moliti Duhu Svetome koji će nam pokazati pravi put.

„Ono što je anđeo Gabrijel navijestio Mariji, naviješta se i nama danas. Ali, koliko smo mi spremni otvoriti svoje uši, oči, srce, za to čuti i prepoznati? Koliko smo mi spremni ulaziti u dijalog s Gospodinom? Koliko smo mi spremni poput Marije postaviti pitanje: „Kako će to biti?““, rekao je vlč. Vučak.

Šimun je rekao Mariji da je Isus postavljen za znak osporavan; i kršćani su pozvani biti znak osporavan u svijetu, rekao je predvoditelj slavlja. „Marija nije bila zatvorena Božjoj volji, nego je molila anđela: Samo mi, molim te, pokaži put kojim ću krenuti. Ja sam spremna, ali reci mi kako će to biti. To je poanta naše vjere. Kad Bogu upućujemo molitvu, vjerujemo li da nam je ta molitva već uslišana? Mogu li poput Marije biti spreman da je ta molitva došla do Gospodina, a da mi Bog pošalje put na koji način ću ja ostvariti tu molitvu? Onima koji hode s Bogom ništa nije nemoguće. Pozvani smo mijenjati ovaj svijet, biti svjetlo i donositi Isusa drugim ljudima, poput Šimuna; davati Isusa u naručje“, potaknuo je vlč. Vučak.

Nasuprot tom davanju povjerenja Marije riječima arkanđela, vlč. Vučak je podsjetio kako je izgledao susret anđela Gabrijela sa Zaharijom, ocem sv. Ivana Krstitelja. Arkanđeo Gabrijel koji je došao Mariji, došao je i Zahariji i rekao mu da je uslišana njegova molitva, da će njegova žena Elizabeta začeti sina. Zaharija je primjer čovjeka koji na Božju riječ koja mu je upućena počinje sa svojim opravdavanjima, nevjericom.

„Počinju naša negodovanja: Pa gdje si mene našao, nađi nekog drugog. Ja sam star, nemoćan, nisam spreman, što će ljudi reći? Smijat će mi se da je žena u ovim godinama začela sina. I kaže anđeo Zahariji: Jer nisi povjerovao, zanijemit ćeš i nećeš više biti znak osporavan u ovom svijetu. Što bi se dogodilo kad bismo prestali naviještati Isusa Krista raspetoga i uskrsnuloga? Što bi se dogodilo Stepincu da je šutio u ono vrijeme, da se podložio komunističkoj vlasti, da se odcijepio od Vatikana i da je pristao na nacionalnu Crkvu u kojoj će bog biti vlasti, a ne Isus Krist? Ali, Bog ima plan. Zato je pozvao njega, da bude znak osporavan, da bude čvrst i stamen poput Marije“, poručio je vlč. Vučak, potaknuvši vjernike na razmišljanje: „Jesam li poput Zaharije koji traži opravdanje ili sam poput Marije koja kaže: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj’. A ta Božja utjelovljena riječ je Isus Krist“.

S desne strane Stepinčevog radnog stola u Krašiću, gdje je blaženik pisao svoje propovijedi, Stepinac je na polici imao kipić sv. Šimuna „kojega je često pogledavao kako bi i on postao svjetlo na prosvjetljenje naroda. Da može on, Stepinac, biti svjetlo cijelog hrvatskog naroda u tami komunizma, koji je rekao da se u ljubavi prema hrvatskom narodu ne da od nikoga natkriliti. Molimo za Hrvatsku, da nam Bog pošalje svjetlo na prosvjetljenje naroda, da u Hrvatskoj vlada mir Isusa Krista“, potaknuo je vlč. Vučak.

Na kraju mise, vlč. Vučak je istaknuo da će u Krašiću biti povezani sa svetištem sv. Šimuna osobito 8. svibnja, jer toga Zavjetnog dana sv. Šime, kao osmog u mjesecu, ujedno je rođendan bl. Alojzija Stepinca koji će biti svečano proslavljen u Krašiću. U krašićkoj crkvi nalazi se oltar u kojem su relikvije bl. Alojzija Stepinca koje je župi darovao kardinal Franjo Kuharić, rodom iz susjednog Pribića.

Vlč. Vučak je rekao da svake srijede u Krašiću mole na četiri velike nakane: prvo je molitva za sve hrvatske obitelji, za djecu i mlade, za ostvarenje njihovog životnog poziva. Zatim, molitva za nova sveta obiteljska, svećenička i redovnička zvanja. Treća nakana je molitva za sve stare, bolesne, nemoćne, osamljene, umiruće, ljude koji pate i koji su zamolili da se moli za njih kod Stepinca, osobito koji pate u nepravdi života. I četvrta nakana je za dobročinitelje koji pomažu svojim radom, svojim molitvama i darom za buduće svetište bl. Alojzija Stepinca.   Svake srijede u krašićkoj župnoj crkvi u 17,30 sati je molitva krunice, u 18 sati je euharistijsko klanjanje tijekom kojega se čitaju i vjernici nadahnjuju na tekstovima bl. Alojzija Stepinca, a u 18,30 sati je misno slavlje na navedene nakane.

Uz don Damira Šehića, čuvara svetišta sv. Šime, suslavili su vlč. Nikola Jurković, župnik Gornje Stubice i dekan Stubičkog dekanata i don Zdenko Milić, ravnatelj Svećeničkog doma u Zadru i nekadašnji župnik župe sv. Šime, za vrijeme Domovinskog rata. „Bog uvijek obnavlja sve iznova. Čini to u nama i po sakramentima koje slavimo kao i po molitvama koje smo potaknuti izricati. Krašić je mjesto natopljeno molitvom po prisutnosti bl. Alojzija Stepinca koji je tamo proveo svoje zadnje dane života i značajno je za cijeli hrvatski narod i svakog Hrvata“, poručio je don Damir.

Nakon mise, svećenici i vjernici počastili su relikviju sv. Šimuna, svečevo tijelo koje se nalazi u škrinji iznad glavnog oltara u crkvi sv. Šime u Zadru. Pjevanje tijekom mise, pod vodstvom orguljaša Mihovila Buturića, predvodio je ‘Chorus sancti Simeoni’, novoosnovani zbor svetišta sv. Šime koji okuplja zadarske mlade iz profesije klasične glazbe.

Ines Grbić

 

Foto: I. Grbić