Susret čitača Zadarske nadbiskupije održan je u katedrali sv. Stošije u Zadru u ponedjeljak, 27. siječnja, povodom proslave Nedjelje Božje riječi.

Don Dario Tičić, predstojnik Povjerenstva za liturgijski pastoral i crkvenu glazbu Zadarske nadbiskupije koje je organiziralo taj susret, rekao je da Božja riječ nije tekst koji je samo jedanput napisan, nego, kroz tu riječ Bog nama u našem vremenu i životu djelatno govori. „Isus Krist nas potiče da Božju riječ prihvaćamo i od te Riječi živimo. Nismo mi vlasnici toga teksta, treba ga razumljivo čitati. Čitač treba razumjeti tekst i prenijeti tako da ga i drugi razumiju“, rekao je don Dario. Istaknuo je i neke praktične upute kod čitanja, npr., kad čitač ide čitati, ne naklanja se pred svećenikom, nego pred oltarom, jer oltar predstavlja Isusa Krista, kao i da osoba dolazi čitati nakon Zborne molitve na misi. Don Dario je podsjetio kako je mons. Marijan Oblak, dok je bio pomoćni zadarski nadbiskup, predložio na Drugom vatikanskom koncilu na kojem je sudjelovao, da Božji narod i svećenici mole zajedno na misi Oče naš, što je i prihvaćeno na razini sveopće Crkve. Don Dario je zahvalio svima na službi čitanja u župama.

Don Mario Sikirić, član nadbiskupijskog Povjerenstva za liturgiju, istaknuo je da Božju riječ treba razumjeti, razmatrati je, širiti i slaviti. „Vjerujemo da je Bog rekao čovjeku riječ koja se nalazi u Svetom Pismu, a zapisana je kroz povijest. Papa Franjo potiče da razmišljamo o Božjoj riječi koju slavimo. Nije dovoljno samo pročitati Sveto Pismo, nego trebamo i razmišljati nad onim što je zapisano, jer to je govor Božji. Bog govori čovjeku današnjeg vremena, Bog govori u Objavi do smrti zadnjeg apostola, sv. Ivana Evanđeliste“, rekao je don Mario. Sikirić je istaknuo važnost da razmatramo što nam Bog govori o sebi, o čovjeku, uči nas na koji način se odnositi prema drugom čovjeku. Potaknuo je da razmišljamo o zapisanoj Božjoj riječi, jer „Bog je htio da sve što je zapisano dođe do nas i da se nastavi do kraja svijeta. Papa potiče da se širi Riječ Božja koja je sveta, da je svjedočimo, da Božju riječ citiramo, da je slavimo“, poručio je don Mario.

Stipana Banić, čitačica iz župe sv. Ivana Krstitelja Gorica – Raštane, prof. Hrvatskog jezika i književnosti, istaknula je veliku odgovornost čitača koji su pozvani životvorno navijestiti riječ u zajednici. Podsjetila je na poticaj pape Franje: „Tražite dobre čitače, one koji znaju čitati, a ne one kojih se ništa ne razumije“. „Dobri čitači moraju se pripremiti da bi dobro čitali, moraju biti svjesni svoje uloge. Aktivnost čitanja na misi ne bi smjela biti tek puka navika. Da bi se tekst valjano pročitao, čitač mora ovladati njegovim sadržajem, mora razumjeti što čita. Način čitanja treba prilagoditi vrsti teksta, uočiti osobitosti teksta“, potaknula je Banić, rekavši da postoje povijesne, pjesničke, proročke, mudrosne knjige u Svetom Pismu. „Tekst valja čitati što više uobičajenim govorom i dovoljno glasno da svi mogu čuti. Pri čitanju tekstova treba gledati na smisao i melodiju rečenice, odrediti ključne riječi. Čitač mora znati kako pristupiti i stajati za ambonom, kako postupati s mikrofonom, pravilno izgovarati različita biblijska imena i termine, izbjeći pretiho ili preizražajno čitanje“, rekla je Banić te je kao primjer pročitala dva biblijska teksta.

Prisutnima se obratio i mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Zahvalio je čitačima kao dionicima te službe u župama i naglasio važnost zajedništva koje pokazuje da je veća zajednica vjernika u službi liturgije koja se slavi. „Čitači imaju veliku odgovornost pred Božjom riječi i pred ljudima. Često ljudi za osobu koja čita, premda neki i ne znaju kako se ta osoba zove, kažu: ‘On / ona čita u crkvi’. I to pokazuje kako drugi prepoznaju posebnost službe čitanja“, rekao je vikar Sorić. Pohvalio je odaziv čitača na tom susretu rekavši da je njegova uloga edukacija i okupljanje u zajedništvo.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Spomen – obilježje ‘Križ moje braće’, u zahvalnom sjećanju na sve hrvatske branitelje i mučenike za slobodu i hrvatsku državotvornost kroz tisućljetnu povijest hrvatskog naroda, svečano je otkriveno i blagoslovljeno u Galovcu u zadarskom zaleđu, u subotu, 25. siječnja.

Križ s uklesanim hrvatskim pleterom, hrvatskim grbom i epigrafom postavljen je u spomen na 1100. godišnjicu hrvatskog kraljevstva i povodom 32. godišnjice oslobodilačke vojno – redarstvene akcije ‘Maslenica’. Pri dnu postolju križa je uklesano: „U čast svim braniteljima Domovine za opstojnost našu od stoljeća VII. na hrvatskom tlu. Općina Galovac, 25. 1. 2025.“.

Na svečanosti blagoslova prigodni govor održao je Marin Gulan, načelnik Općine Galovac koja je inicijator postavljanja toga križa.

Galovac nije bio okupiran u Domovinskom ratu, ali je bio na prvoj liniji obrane, izložen djelovanju neprijateljske vatre s područja obližnjeg aerodroma u Zemunika i iz Škabrnje. Linija obrane je bila između Škabrnje i Prkosa, a Galovac je bio u neprijateljskom okruženju. „U veličanstvenoj akciji ‘Maslenica’ Hrvatske vojske i policije oslobođen je veliki dio zadarskog zaleđa, uključujući i Zračnu luku Zemunik iz koje je Galovcu svaki dan prijetila opasnost. U toj akciji oslobođeno je i Masleničko ždrilo te su hrvatski sjever i jug povezani u cjelinu. Povodom tih događaja i u zahvalnom sjećanju na to, odlučili smo iskazati čast i poštovanje svim ljudima koji su dali doprinos za slobodu koju danas živimo“, rekao je načelnik Gulan, istaknuvši da je ‘Križ moje braće’ posvećen svim braniteljima hrvatske domovine, u zahvalnosti za opstojnost hrvatskog naroda od 7. stoljeća.

„Simbol križa u sebi sjedinjuje muku i patnju hrvatskog čovjeka, čuva tradiciju pripadnosti jednom narodu i domovini i znak je konačnog rođenja za vječnost. Naša braća odavno su prigrlila križ, bili su predziđe i obrana kršćanstva. ‘Križ moje braće’ podižemo hrvatskom čovjeku koji je kroz stoljeća nosio svoj križ, ginući i za tuđe kraljeve, careve i njihova propala carstva, ali cijelo vrijeme sanjajući slobodu i slobodnu domovinu.

Također, križ podižemo svim hrvatskim vojnicima, borcima za slobodu, istinu, pravdu, svim hrvatskim mučenicima, svim znanim i neznanim junacima koji su podnijeli žrtvu za hrvatski narod i našu domovinu. Oni su ponijeli križ za slobodu koju danas živimo. Plaćena je velika cijena za jedan mali narod u okruženju velikih sila, kojima je uvijek kroz povijest bila tijesna granica njihovih svjetova“, istaknuo je načelnik Gulan. U tom križu je također „uklesano sjećanje na najveće vođe i ratnike iz prošlosti našeg naroda. Sjećamo se svih branitelja iz Domovinskog rata i svih galovačkih žrtava. Za sve njih može se reći: ‘Navik on živi, k izgine pošteno’. Neka nam vječno živi domovina Hrvatska“, poručio je načelnik Gulan.

Bijeli križ izrađen od kamena trogirski plano visok je pet metara, a promjer križa je 50 cm x 50 cm. Križ je izradilo poduzeće ‘Klesarstvo Katuša’ po projektu Luke Mijolovića, poduzeća ML Invest iz Zadra. Križ je postavljen na lokaciji Ogorka pokraj igrališta Osnovne škole u Galovcu.

Načelnik Gulan je s četvero djece prerezao vrpcu, a onda su predstavnici hrvatskih branitelja, vlasti, Općine i KUD-ova podno križa položili svijeće. Galovčani su izrazili ponos na prošlost svoga mjesta, spomenuvši se dolaska Hrvata na galovački prostor na lokaciji Crkvina – Tršci, gdje su za vrijeme pokrštavanja Hrvata od 7. st., hrvatski narodni vladari iz dinastije Trpimirovića izabrali Galovac kao mjesto u kojem je dio njihove obitelji živio i bio pokapan te su u Galovcu izgradili i mauzolej.

Križ je blagoslovio mons. Ante Sorić, župnik župe sv. Mihovila u Galovcu i generalni vikar Zadarske nadbiskupije. „Naš život je pun simbola i znakova, komuniciramo simbolima i znakovima. Temeljni simbol kršćanstva i povijesti spasenja je križ. Krist je uskrsnuo, križ je ostao prazan. Postavili smo križ kao vanjski znak, simbol za mještane, putnike i ljude koji budu tuda prolazili, da se mogu sjetiti što je Krist učinio za čovjeka, da mogu promisliti kako su kršćani pozvani nositi svoj križ, da se nikad ne obeshrabrimo. Sve što vidimo u simbolu križa potiče nas dati nam hrabrosti da možemo nositi svoje svakodnevne križeve“, rekao je vikar Sorić.

Galovčani su 1925. godine podigli novi zvonik uz župnu crkvu i posvetili nova zvona povodom 1000. godišnjice hrvatskog kraljevstva. Sada, sto godina nakon toga čina, Galovčani se sjećaju i 1100. obljetnice hrvatskog kraljevstva te su postavili to spomen – obilježje.

Na svečanosti je bio i general Miroslav Kovač, rodom iz Galovca, zapovjednik u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu u Domovinskom ratu. „Iznimno mi je drago, čast i zadovoljstvo što smo se okupili u velikom broju i da smo križem odali poštovanje svim hrvatskim braniteljima kroz povijest našeg naroda. I sad se naježim u sjećanju na to. Domovinski rat je bio vrijeme kad smo stvarali Hrvatsku. Ovaj križ povezuje sve naše branitelje od 7. stoljeća naovamo“, rekao je general Kovač, istaknuvši da mu je osobito drago što se križ postavlja i u sklopu obilježavanja akcije ‘Maslenica’ u kojoj je i on sudjelovao.

„U akciji ‘Maslenica’ prvi put u Domovinskom ratu sudjelovale su sve grane Oružanih snaga RH, pa i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. Skupa smo djelovali i dali smo veliki doprinos. Akcijom ‘Maslenica’ zadali smo glavne udare neprijatelju u ostvarenju našeg stoljetnog sna i oslobađanja Hrvatske. Tijekom akcije, mi u zrakoplovstvu smo vršili transport zračnim snagama naših brigada koje su dolazile iz unutrašnjosti Hrvatske, iz Lučkog, Varaždina i od drugdje. Prevozili smo naše vojnike, tada smo bili u zraku i po osam sati. Ponosni smo na vrijeme stvaranja hrvatske države“, podsjetio je general Kovač, potaknuvši da se čuva zahvalno sjećanje na branitelje i sve koji su doprinijeli ostvarenju naše slobode.

Za vrijeme svečanosti, KUD ‘Mihovljan’ iz Međimurja izveo je pjesmu ‘Kardinale’, a nakon blagoslova križa, KUD ‘Mihovljan’ izveo je prigodni program pjesama u Osnovnoj školi u Galovcu. Na poziv župnika Sorića, KUD ‘Mihovljan’ predvodio je pjevanje i u nedjelju, 26. siječnja, na misi u Galovcu te je u gostoprimstvu Međimuraca bilo priređeno prigodno druženje s galovačkim župljanima.

Ines Grbić

Foto: Ines Grbić

 

Na 15. godišnjicu smrti zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe, misu u katedrali sv. Stošije u Zadru u subotu, 25. siječnja, ujedno i na blagdan Obraćenja sv. Pavla, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Sažetak života mons. Prenđe i njegovog ispovijedanja vjere u Isusa Krista utkan je u dvije riječi njegovog biskupskog gesla: ‘Ljubiti Crkvu’. ‘Ljubiti Crkvu’ za nadbiskupa Ivana Prenđu nije bilo samo deklarativno, nego istinsko ispovijedanje vjere u Isusa Krista, znak njegove duboke povezanosti s Njim po Crkvi i u Crkvi. To je osobito dolazilo do izražaja u teškom društveno – političkom, ekonomskom, ali i eklezijalnom razdoblju u kojem je živio i djelovao“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Godišnjica Prenđine smrti je na blagdan Obraćenja sv. Pavla te je mons. Zgrablić podsjetio da se mons. Prenđa „kao dugogodišnji odgojitelj u sjemeništu i rektor Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’, revnošću sv. Pavla brinuo da ne uzmanjka dobrih i brižnih pastira u mjesnoj Crkvi, ali i šire. Bilo je to u razdoblju komunističkog sustava u kojem je trebalo puno vjere, mudrosti, razboritosti, skromnosti, snalažljivosti, vjere u Providnost, upornosti, kako bi se otkrila zvanja, školovale i odgojile brojne generacije svećeničkih kandidata“, naglasio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup Zgrablić upoznao je djelovanje mons. Prenđe kao rektora zadarskog Sjemeništa, jer je mons. Zgrablić u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru pohađao 3. i 4. razred Klasične gimnazije i u Zadru je maturirao 1980. godine. Upravo je na prijedlog mons. Prenđe kao rektora sjemeništa ‘Zmajević’, mladi svećenik Zgrablić, nakon svoga svećeničkog ređenja, zamoljen doći za službu prefekta u sjemeništu ‘Zmajević’, koju je mons. Zgrablić obavljao od 1987. do 1990. godine.

„Kao odgojenik mons. Prenđe i kasnije njegov suradnik u odgoju, svjedok sam s kojom je ljubavlju i revnošću, s  koliko žrtve i samoodricanja, vršio tu svoju službu. Preuzevši službu zadarskog nadbiskupa, nakon urušavanja komunističkog sustava, našao se u novim teškim vremenima Domovinskog rata i poraća. I u tim okolnostima, s velikom ljubavlju prema Crkvi i revnošću, poticao je Novu evangelizaciju. U mnogim karizmama i zajednicama unutar Crkve gledao je znak bogatstva Crkve i ljepote različitosti u jedinstvu Isusa Krista. Poticao je njihovo osnivanje, izgradnju i djelovanje“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić otvorenost i podršku mons. Prenđe djelovanju crkvenih pokreta i zajednica.

Nadbiskup Zgrablić podsjetio je na Prenđinu zauzetost i u materijalnoj obnovi porušene Zadarske nadbiskupije. „Mnoštvo prognanika i izbjeglica u Domovinskom ratu, porušene crkve i mnogi drugi civilni i crkveni objekti, potaknuli su mons. Prenđu na razvijanje sustavne djelatnosti ljubavi u Crkvi preko karitativnog djelovanja, i to se samo na području Zadarske nadbiskupije, nego i na području cijele Domovine. To je vršio po službi predsjednika Hrvatskog caritasa unutar tijela Hrvatske biskupske konferencije. U Zadarskoj nadbiskupiji obnavljao je i gradio porušene crkve, oštećenu katedralu sv. Stošije, Sjemenište, Svećenički dom te desetke drugih crkava i župnih kuća. Po završetku Domovinskog rata, poput milosrdnog Samaritanca, brinuo je da zacijele mnoge rane onih koji su nastradali materijalno, tjelesno i duhovno“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

„Iscrpljen u žrtvi neumornog darivanja, u ljubavi koja raste dajući se, ugasio se plamen njegovog života na zemlji prije petnaest godina, 25. siječnja 2010. godine, kako bi taj isti plamen ljubavi zasjao na nebu svjetlom neugasivim. Neka nadbiskup Ivan u ljubavi Božjoj u koju je, vjerujemo, uronjen na nebu, bude naš zagovornik i u pravom ispovijedanju naše vjere u Isusa Krista, u ljubavi prema Crkvi te izgradnji mira i jedinstva među kršćanima“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je u propovijedi govorio i o obraćenju sv. Pavla koje se dogodilo Isusovom samoobjavom. „Pavao je od progonitelja postao apostol i prihvatio je vjeru u Isusa Krista da je mogao reći: ‘Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist’. Pavao se brinuo za jedinstvo Božjeg naroda i prije svog obraćenja. Upravo ta želja i revnost bili su razlog zašto je namjeravao progoniti kršćane i zašto se uputio u Damask. Savao je htio spriječiti da se neki iz njegovog naroda odvoje od poštivanja Božjeg zakona i otačke tradicije, pritom ne prežući ni od sile“, rekao je mons. Zgrablić. U tom kontekstu, podsjetio je na riječi sv. Pavla u Poslanici Rimljanima: „Braćo! Želja je srca moga i molitva Bogu za njih: da se spase. Svjedočim doista za njih: imaju revnost Božju, ali ne u pravom razumijevanju“ (Rim 10, 1 – 2).

„Prije svoga obraćenja, Pavao nije razumio u čemu se sastoji pravo jedinstvo. I dok je Pavao, pun revnosti za Boga, na sve načine bio spreman koristiti nasilje i okove, Bog ga je potpuno obratio, preokrenuo, na putu prema Damasku.  Na putu prema Damasku, Pavao pita: ‘Tko si ti, Gospodine?’, a on mu odgovara: ‘Ja sam Isus iz Nazareta koga ti progoniš!’ (Dj 22, 8). Pavao nije bio svjestan da progoni Isusa. Gospodin mu je u tom trenutku otkrio duboko jedinstvo koje postoji između njega i njegovih učenika: ‘Ja sam Isus Nazarećanin, kojega ti progoniš’. Isus i njegovi učenici su jedno. Isus se identificira sa svojim učenicima. To je temelj našeg kršćanskog jedinstva. Pavao kasnije govori u svojim poslanicama o Kristovim udovima koji su njegovi učenici. Isus šalje Pavla u Damask, u zajednicu, Crkvu. On ne želi individualističko Pavlovo obraćenje, bez ikakvog odnosa s drugima. Pavao se mora uključiti u Crkvu, Tijelo Kristovo, kako bi živio puninu svoje vjere, kako bi na pravi način vjerovao“, rekao je mons. Zgrablić.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić i svećenici otišli su u pokrajnju lađu katedrale kod grobnice zadarskih nadbiskupa u kojoj je pokopan i nadbiskup Ivan Prenđa, gdje je nadbiskup Zgrablić predvodio molitvu odrješenja za pokojne. Među vjernicima, u misi su sudjelovali brat, sestre i rodbina mons. Prenđe.

Iz života i djelovanja nadbiskupa Ivana Prenđe

Mons. Ivan Prenđa, 68. zadarski nadbiskup u kronotaksi zadarskih biskupa, preminuo je iznenada u 71. godini života, 46. godini svećeništva i 20. godini biskupstva u Nadbiskupskom domu u Zagrebu 25. siječnja 2010., gdje je bio otišao zbog sudjelovanja na zasjedanju HBK.

Ivan Prenđa rođen je 31. prosinca 1939. u Zemuniku Gornjem, kao najstarije dijete u obitelji sa sedmero djece. Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju završio je u Zadru. Katolički bogoslovni fakultet pohađao je u Zagrebu gdje je 1967. postigao licencijat iz teologije.

Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1964. godine u Zadru. Od 1964. do 1968. bio je župnik u Škabrnji, Nadinu i Smilčiću; uz Škabrnju i Nadin, od 1967. bio je i župnik Zemunika, umjesto Smilčića. Od 1968. do 1970. mons. Prenđa bio je duhovnik u Sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru. Kao odgojitelj u Sjemeništu posluživao je župe u zadarskom zaleđu: Ervenik, Nunić, Rodaljice, Brušku, Popovići i Medviđu. Od 1970. do 1972. bio je kateheta mladih u Zadru. Čak 22 godine (1970.-1992.) bio je ravnatelj sjemeništa ‘Zmajević’ i voditelj Odjela za pastoral svećeničkih zvanja u Zadarskoj nadbiskupiji.

Po imenovanju za službu zadarskog nadbiskupa koadjutora, za biskupa je posvećen 9. lipnja 1990. godine u katedrali sv. Stošije. Zadarski nadbiskup ordinarij bio je od 2. veljače 1996. te je 14 godina upravljao Zadarskom nadbiskupijom (1996.-2010.). Za to vrijeme snažno je pokrenuo djelovanje vjernika laika te u skladu s potrebama vremena i zahtjevima djelovanja Crkve u demokraciji, utemeljio kontinuirani i profesionalni rad službi ureda u Nadbiskupskom ordinarijatu u Zadru i u Caritasu.

Mons. Prenđa bio je suutemeljitelj Visoke teološko – katehetske škole u Zadru gdje je i predavao, graditelj nove školske zgrade Klasične gimnazije Ivana Pavla II.  te se bio zauzeo u obnovi autonomnog statusa Sveučilišta u Zadru. Nadbiskup Prenđa bio je inicijator i nakladnik izdavanja jedinstvene, velike edicije ‘Umjetnička baština Zadarske nadbiskupije’ u kojoj je u pet obimnih monografija stručno i znanstveno predstavljeno sakralno blago iz cijele Zadarske nadbiskupije od ranog kršćanstva do suvremenosti, u područjima zlatarstva, kiparstva i slikarstva.

Za vrijeme službe nadbiskupa Prenđe i na njegovu inicijativu, u katedralu sv. Stošije postavljene su nove, dragocjene orgulje koje je mons. Prenđa blagoslovio svega deset dana prije svoje smrti, 14. siječnja 2010. godine, na uočnicu svetkovine sv. Stošije. Zadarske katedralne orgulje, izrađene u njemačkoj majstorskoj radionici Wolfganga Eisenbartha u Passau, po kvaliteti su prve orgulje u Hrvatskoj, a po veličini treće orgulje u Hrvatskoj.

Nadbiskup Ivan Prenđa bio je domaćin susreta sa svetim papom Ivanom Pavlom II. na Forumu u Zadru 9. lipnja 2003. godine koji je bio okupio 120 000 vjernika. Mons. Prenđa je kao pastir sve učinio i u organizacijskoj pripremi Nacionalnog susreta hrvatske katoličke mladeži 8. i 9. svibnja 2010. u Zadru koji je bio okupio 30 000  mladih iz Hrvatske i inozemstva, čije održavanje nije dočekao zbog svoga preminuća.

U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, nadbiskup Prenđa bio je predsjednik Vijeća HBK za kler i član Mješovite komisije HBK, Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica. Od 1998. do 2004. g. bio je predsjednik Hrvatskog Caritasa, a od 2000. do 2005. g. bio je potpredsjednik HBK.

Ines Grbić

Foto: Arhiva Zadarske nadbiskupije / Ines Grbić

Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru jedna od četiri kapitalne kulturne ustanove u Hrvatskoj koja se nalazi u sklopu kompleksa benediktinskog samostana Sv. Marije u Zadru. Stalni postav te jedinstvene ustanove crkvenih umjetnina čini 210 eksponata, od kojih su mnogi traženi za posudbu diljem svijeta. Umjetnine u SICU-u datiraju od kraja 8. st. do 18. st., odnosno od predromanike do kasnog baroka.

Jubilarna 20. Noć muzeja, najveća muzejska manifestacija u Hrvatskoj, održava se u petak, 31. siječnja.

Ovogodišnjom temom ‘Muzeji – vidljivi i nevidljivi’ želi se ukazati na važnost muzejskih institucija i svih drugih baštinskih ustanova koje prikupljaju, istražuju, čuvaju i prezentiraju vrijednu građu i kulturnu baštinu najširoj javnosti, od najmlađih posjetitelja do korisnika treće životne dobi.

Vidljivost muzeja danas je izuzetno važna, pogotovo u vrijeme visoke tehnologije i digitalnih mogućnosti koje pomiču granice klasičnih muzeja.

I ove godine Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru sudjeluje u toj važnoj kulturnoj manifestaciji s bogatim i edukativnim programom koji će trajati od 18 do 21, 30 sati. Potaknuti dolaskom brojnih posjetitelja prošle godine, i u 2025. godini priređujemo program ispunjen raznovrsnim sadržajem namijenjen svim dobnim skupinama.

Namjera nam je da se SICU prepozna kao kulturna ustanova koja potiče istraživanje, kreativnost i inovativnost, s dugoročnim ciljem valoriziranja vrijedne sakralne baštine sa zadarskog područja.

Ponosni smo da u programu jubilarne 20. Noći muzeja sudjeluju i učenici srednjoškolskog uzrasta, studenti, ali i djeca dječjeg vrtića Latica. Na taj način želimo ukazati na potrebu uvažavanja individualnog razvoja svakog djeteta, gdje posebno treba voditi brigu i o djeci s poteškoćama u razvoju.

Program:

Stručno vodstvo 18,00 – 21,00

Stručno vodstvo stalnim postavom vodi doc. dr. sc. Ana Jordan Knežević, kustosica SICU-a

Demonstracija i radionica 18,00 – 19,30

Kako se restauriraju najpoznatije umjetnine u SICU? Pitajmo stručnjake! Radionicu s demonstracijom konzervatorsko-restauratorskih radova na skulpturama Apostola iz katedrale sv. Stošije (15. st.) vodi dr. sc. Ksenija Škarić, konzervator-restaurator savjetnik (Hrvatski restauratorski zavod, studenti Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru, SICU)

Edukativna igra s kockama 18,00 – 19,30

Igrajmo se zajedno! Što znamo o čuvenom poliptihu velikog majstora Vittorea Carpaccia?

Kroz igru kockama posjetitelji će sami rekonstruirati izvorni izgled poliptiha iz katedrale sv. Stošije (15. st.) i tako saznati koji se svetci zaštitnici nalaze na slikama.

(SICU, Prirodoslovno-grafička škole Zadar, mentorica: Martina Perić, prof.)

Dječji kutak: slikovnica za djecu

Tema: Kraljica Elizabeta i njezina škrinja

Slikovnicu su izradili učenici Prirodoslovno-grafičke škole Zadar te će je ovom prilikom darovati djeci DV Latica iz Zadra.

Posjetitelji mogu pogledati i izložbu ‘Portreti pape Ivana Pavla II. u suvremenom hrvatskom slikarstvu’ koja je otvorena u prizemnim dvoranama ustanove. Sve posjetitelje očekuje popust od 20 % na cjelokupnu ponudu publikacija u SICU!

Veselimo se Vašem dolasku!

SICU Zadar

Povodom obilježavanja 32. godišnjice oslobodilačke vojno – redarstvene akcije ‘Maslenica’, misno slavlje za domovinu u crkvi sv. Šime u Zadru u utorak, 21. siječnja, predvodio je don Mario Akrap, župnik zadarske župe bl. Alojzija Stepinca i dekan dekanata Zadar – Istok.

Rekavši da treba moliti za sve koji su u službi domovine, don Mario je poručio:  „Važno je sjetiti se onoga što je bilo, kako bismo probudili zahvalnost u svom srcu prema Bogu i ljudima koji su se darivali, da se iz te žrtve učimo zahvalnosti“, potaknuo je don Mario. „Bogu zahvaljujemo za dar zemaljske domovine, za tolike ljude koji su se u to ugradili. Bogu zahvaljujemo što nas je izbavio iz svega što smo proživljavali kao narod“ u Domovinskom ratu. To potvrđuje istinu Božje riječi: ‘Je li se ikad postidio onaj tko se uzdao u Boga?’, rekao je don Mario.

„Onaj tko je računao s Bogom, nikad se nije postidio. Osoba prođe križ i kalvariju, ali Bog svoje izbavlja iz mraka i tame. Važno je spominjati se tih dana, kako bi se naše srce otvorilo zahvalnosti, da bismo porasli u zahvalnosti Bogu, jer iz Boga sve izvire i bez njega ne bi bilo ničega“, naglasio je Akrap. Podsjetio je da su Hrvati u obrani napadnute domovine imali nemjerljivo manje potrebnoga u odnosu na protivnika, „ali, Bog je učinio čudo“. Dar slobode nije se mogao ostvariti samo „našim ljudskim snagama, bez Božje intervencije. Onome tko se uzdaje u Boga, Božja pomoć neće uzmanjkati i biti uskraćena“, rekao je don Mario.

Istaknuo je da nas Bog poziva da uvijek „računamo s Bogom kako bismo mogli služiti, biti spremni za žrtvu. Dobro raste tamo gdje je čovjek spreman umirati, davati se i služiti. I dar zemaljske domovine imamo jer su postojali ljudi koji su bili spremni darivati se i služiti, do kraja, do mjere da daju svoj život. Toliki branitelji su opečaćeni tjelesnom mukom i križem, toliki su ostali invalidi, toliki su dali zdravlje za ovo što imamo. Sve što nam je Bog dao izgrađeno je na spremnosti da se čovjek daruje i žrtvuje“, poručio je don Mario, istaknuvši važnost spremnosti na žrtvu i odricanje.

Čovjek je ranjen grijehom, pa u naravi čovjeka nije da služi, da se daruje, da zaboravi na sebe, nego da računa na sebe i zbrine sebe. „To je grešna narav čovjeka. Zato nam je potreban Bog. Milost prima srce koje je otvoreno Bogu, koje zahvaća milost. Samo Bog osposobljava čovjeka da umre sebi i da živi za dobro drugoga. Čovjek koji je sposoban služiti istinski ljubi, služi“, istaknuo je don Mario, rekavši da čovjek mora zavapiti Bogu za milost i pomoć, kako bi pobijedio sebe, da ga ne svladaju egoizam, oholost i taština.

Kako bismo ispravno gradili dar zemaljske domovine koju nam je Bog dao, trebamo biti spremni na darivanje i služenje. „Bit’ ćemo spremni služiti i darivati se, koliko budemo otvoreni i sposobni surađivati s milošću koju nam Bog daje“, rekao je don Mario, upozorivši da u današnjem vremenu puno nedostaje zahvalnosti.

„Toliki ljudi se trude, daju, pokušavaju davati maksimalno od sebe, a nažalost, često vidimo toliko nezahvalnosti oko nas. To je napast da čovjek odustane. Trudiš se, radiš, daješ sve od sebe i onda doživiš strašnu nezahvalnost, osude. Da se ne bi zaustavio u dobru i u darivanju, čovjek mora gledati u Boga“, potaknuo je don Mario. Neka se čovjek daruje iz ljubavi prema Bogu, kada i sâm doživi Božju ljubav i vidi da ga Bog podržava i ljubi, a „ne zato što će to netko vidjeti, zahvaliti, prepoznati“, rekao je Akrap.

„Samo to će nas držati ‘iznad vode’, da ne prestanem darivati se i služiti. Samo pogled u Boga, u Krista će mi davati snage da ustrajem i da se dajem do kraja, bez obzira na ono što doživljavam i na nezahvalnost. Neka nam Bog pomogne da se ne zaustavimo, da promatramo događaje koji su bili, da nam oni budu poticaj na služenje i na davanje, ali, prije svega, da uvijek gledamo na Krista. Čim se naš pogled spusti dolje, prema zemlji, zakopamo se u zemaljsko. Neka nas Bog spriječi da gledamo samo u prolazno, da svoj pogled dignemo i gledamo u Boga. On će biti izvor snage da se darujemo i služimo, da možemo izgrađivati ono što nam je Bog podario“, poručio je don Mario Akrap.

U misi su sudjelovali predstavnici lokalne i državne vlasti, Hrvatske vojske i policije, hrvatski branitelji i njihove obitelji te članovi braniteljskih udruga. Pjevanje na misi predvodila je klapa ‘sv. Juraj’ HRM-a.

Nakon mise, u Providurovoj palači održana je prigodna svečanost na kojoj je Tomo Medved, ministar hrvatskih branitelja i potpredsjednik Vlade RH, uručio zahvalnice članovima 77 postrojbi iz cijele Hrvatske koje su sudjelovale u operaciji ‘Maslenica’. Braniteljske zahvalnice dodijeljene su „za izniman doprinos i zasluge u uspostavi i obrani državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata sudjelovanjem u vojno – redarstvenoj operaciji ‘Maslenica’.

Na svečanosti koja je okupila predstavnike vlasti, Hrvatske vojske, policije te branitelje iz cijele Hrvatske, govorio je i ministar Medved. “Operacija Maslenica simbolizira našu odlučnost, zajedništvo i borbu za slobodu. Prije 32 godine hrvatske snage pokazale su kako se domovina brani srcem i zajedništvom. Operacija Maslenica bila je ključni trenutak u borbi za cjelovitost naše domovine i bila je prekretnica u Domovinskom ratu”, istaknuo je ministar Medved, rekavši da je tom akcijom „potvrđena i dokazana hrvatska spremnost i odlučnost za oslobađanje do tada okupiranih područja“.

„Žrtva svih hrvatskih branitelja i njihovih obitelji nikad neće biti zaboravljeni. U operaciji Maslenica posebno su došli do izražaja izvanredna vojna sposobnost i zajedništvo svih postrojbi Hrvatske vojske i policije. Ta odlučnost i nepokolebljivost bile su presudne. Tih dana ispisali smo najsjajnije stranice naše povijesti. Zato danas, 32 godine poslije, prenosimo tu povijest i istinu o Domovinskom ratu na buduće generacije. Važno je staviti naglasak na tu istinu”, poručio je ministar Medved. Podsjetio je da je tada iz Zadra i oslobođenog područja otišlo puno snažnih poruka koje su ohrabrile branitelje.

Ministar Medved je potaknuo da čuvamo istinu i sjećanje o Domovinskom ratu i da nikada ne zaboravimo kako slobodu dugujemo hrabrim braniteljima. „Sloboda je plaćena mnogim životima i zato je pronosimo na mlade generacije. Prepoznali smo potrebu da zbog očuvanja istine i iskazivanja trajne zahvale, svim postrojbama vojske i policije još jednom kažemo ‘Hvala’“, istaknuo je ministar Medved.

S akcijom ‘Maslenica’, hrvatska oružana sila bila je poslala snažne poruke neprijatelju, ali i našem narodu. “Osjećali smo neizmjeran ponos, ali i hrabrost za daljnje akcije i pothvate. Akcija ‘Maslenica’ je imala snažan psihološki učinak i radosnu poruku te je izrasla u sliku koja je označila prekretnicu u ratu”, poručio je ministar Medved, rekavši da „22. siječnja 1993. godine pamtimo kao dan kada je Hrvatska ponovno rođena“.

U sklopu obilježavanja 32. godišnjice VRO-a ‘Maslenica’, u srijedu, 22. siječnja u Zadru je održana budnica i mimohod pripadnika OSRH-a i MUP-a, koji su s ratnim zastavama prošli ulicama Zadra. Izaslanstva i branitelji su odali počast poginulim hrvatskim braniteljima polaganjem vijenaca i svijeća na više lokacija u Zadru i u zadarskom zaleđu.

U akciji ‘Maslenica’ koja je povezala sjever i jug Hrvatske poginulo je 127 hrvatskih branitelja. Akcija je počela 22. siječnja, 1993. u 6 sati ujutro, a glavni ciljevi operacije ostvareni su za 72 sata, tijekom koje je oslobođeno 92 četvorna kilometra hrvatskoga teritorija. Zapovjednik akcije bio je general Janko Bobetko, a pomoćnici su bili tadašnji brigadiri Ante Gotovina i Ante Roso.

Pripadnici Hrvatske vojske i MUP-a oslobodili su bitne strateške točke koje su bile pod srbijanskom okupacijom, čime je bilo omogućeno ponovno prometno povezivanje juga, Dalmacije i sjevera, kontinentalnog dijela Hrvatske, postavljanjem pontonskog mosta u Novskom ždrilu, jer je Maslenički most bio srušen. Hrvatska vojska i policija već prvog dana akcije oslobodili su mjesta u zadarskom zaleđu: Rovanjska, Maslenica, Novsko ždrilo, Podgradina, Islam Latinski, Islam Grčki i Kašić. Sljedećih dana oslobođena je i Zračna luka Zemunik te brojna druga mjesta zadarskog zaleđa.

U akciji ‘Maslenica’ prvi put u oslobađanju okupiranog teritorija u Domovinskom ratu združeno su sudjelovale sve grane Oružanih snaga RH: postrojbe Hrvatske vojske, gardijske brigade i specijalne policije MUP-a, Hrvatska ratna mornarica te Hrvatsko ratno zrakoplovstvo.

Ines Grbić

Foto: Ines Grbić

 

Tribina o temi „Mons. Ivan Zorica – Svećenik, pastir, svjedok“ održana je u nedjelju, 12. siječnja, u župnoj crkvi sv. Stošije u Biogradu n/m.

Život biogradskog svećenika don Ivana Zorice (1919.-2001.) predstavili su izlagači: mr. don Dario Tičić, biogradski župnik, izv. prof. dr. sc. Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru i doc. dr. sc. Damir Šehić, predavač na tom Odjelu i na splitskom KBF-u.

Životopis Zorice predstavio je dr. sc. Dundović u izlaganju „Mons. Ivan Zorica – svećenik Zadarske nadbiskupije, prepozit Stolnog kaptola sv. Stošije u Zadru“.

Biografski podaci i službe don Ivana Zorice u Zadarskoj nadbiskupiji

Don Ivan Zorica rođen je u Biogradu n/m 9. veljače 1919. godine. Nakon pet razreda pučke škole u Biogradu, klasičnu gimnaziju završio je u Šibeniku gdje je maturirao 1938. godine. Bogoslovne studije započinje u Splitu, a dovršava u Zagrebu 1942., kada i diplomira na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. „Temeljnu opciju za prihvaćanje svećeništva donosi u vihoru Drugog svjetskog rata, kad su brojni bogoslovi njegove generacije podlegli iskušenjima tih kriznih vremena, a mnogi su stradali u ratu“, rekao je dr. Dundović.

Zoricu je za svećenika zaredio mons. Jerolim Mileta, šibenski biskup i apostolski administrator Zadarske nadbiskupije u Biogradu n/m, 20. prosinca 1942. godine. Svećeničku službu počeo je kao kapelan u Biogradu, a u isto vrijeme bio je i poslužitelj župe Polača.

Don Ivan je uhićen „zbog protunarodne djelatnosti i zatvoren, a kaznu izdržava u zatvoru u Staroj Gradiški, od lipnja 1945. do lipnja 1946. godine. Po povratku iz zatvora, kraće vrijeme provodi u šibenskom sjemeništu, a potom postaje župnik u Lukoranu od 1946. do 1949. godine. Komunističke vlasti zabranile su mu održavanje vjeronauka u osnovnim školama u Lukoranu, uz obrazloženje: „jer mu se prema dobivenim podacima ne može povjeriti rad sa školskom djecom“. Nakon Lukorana, imenovan je za župnika u Gorici-Raštane i poslužiteljem Galovca (1949.-1950.). Od 1950. je župnik Brbinja i Savra na Dugom otoku i poslužitelj Rave (1950.-1954.).

Župnik Sali bio je od 1954. do 1961. g., a potom je župnik Paga i dekan Paškog dekanata. Zadarski nadbiskup Mate Garković imenovao ga je 15. kolovoza 1963. ravnateljem Velikog i Malog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, no na toj službi ostao je tek godinu dana“, rekao je don Zdenko.

Don Ivan je imao 45 godina kad je imenovan župnikom Sukošana, u rujnu 1964.; tada je bio svećenik 22 godine. „Gradio je crkve i crkvene objekte u Sukošanu i Debeljaku, kad se drugdje nije moglo niti pomisliti na tako nešto. Nova crkva u Debeljaku je posvećena 1970. godine. Obnavlja crkvenu kuću u Sukošanu, gradi vjeronaučnu dvoranu sa stanom za časne sestre. Uslijedila je nadogradnja zvonika župne crkve i elektrifikacija zvona, potpuna rekonstrukcija crkve Gospe od milosti na starom groblju i obnova povijesne crkve sv. Martina. Velik poduhvat bio je izgradnja nove crkve Svih Svetih na groblju 1986. g., za samo šest mjeseci“, rekao je don Zdenko.

Don Ivan je imenovan začasnim kanonikom 1963. g., a od 1966. je rezidencijalni kanonik Stolnog kaptola sv. Stošije u Zadru čiji je prepozit od 3. siječnja 1984. godine. Papa Pavao VI. imenovao ga je kapelanom Njegove svetosti 19. svibnja 1976. godine.

Zorica je bio i branitelj ženidbenog veza od 1982. i član Zbora savjetnika od 1983. te dugogodišnji pročelnik misijskog povjerenstva (1973.-1993.). Od 1968. do 1988. godine bio je dekan Zadarskog dekanata. Nakon 29 godina predanog župničkog djelovanja u Sukošanu, od 16. srpnja 1993. g. je umirovljen. Kao umirovljenik, sa svojom sestrom redovnicom živio je u obiteljskoj kući u Biogradu i pastoralno pomagao tamošnjim župnicima, sve do smrti. Preminuo je u Općoj bolnici u Zadru 25. travnja 2001. godine. Pokopan je na gradskom groblju u Biogradu n/m 27. travnja 2001. godine. Sprovodne obrede i misu zadušnicu u župnoj crkvi sv. Stošije predvodio je zadarski nadbiskup Ivan Prenđa.

Komunistička optužnica Zorice i obrazloženje OZNE zašto je don Ivan osuđen – prema arhivskim dokumentima koje je istražio dr. sc. Zlatko Begonja

Don Zdenko je predstavio i društvene okolnosti u kojima je don Ivan zaređen za svećenika. Bilo je to tijekom Drugog svjetskog rata, „kad je nakon Rapallskog ugovora iz 1920. g. Zadarska nadbiskupija bila rascijepljena između dviju političkih tvorevina, Kraljevine Italije i Kraljevine SHS. Nakon potpisivanja Lateranskih sporazuma 1929. g., papa Pio XI. bulom Pastorale munus ukinuo je 1932. g. metropolitanski status Zadarske nadbiskupije i podvrgnuo je izravno Svetoj Stolici.

Po završetku Drugog svjetskog rata, pokrenuto je pitanje ponovnog sjedinjenja rascijepljene Nadbiskupije, što se dogodilo 1. ožujka 1948. godine. Paralelno s tim događajima, etablirala se i nova komunistička vlast koja je u Crkvi i njenim službenicima vidjela neprijatelja, zbog čega se nadziralo njeno djelovanje. Vlast je nastojala onemogućiti, umanjiti utjecaj Crkve na narod te denuncirati crkvene službenike, za što su bili zaduženi kadrovi komunističke ideologije, s ciljem posvemašnje ateizacije društva. Don Ivan Zorica je u 26. godini života i trećoj godini svećeništva osjetio udarce narodne vlasti“, rekao je dr. sc. Dundović.

Potom je don Zdenko citirao tekst, dio iz doktorske dizertacije povjesničara dr. sc. Zlatka Begonje, naslovljene „Političke prilike i sudski procesi u Zadru od 1944. do 1948.“,  (Zadar, 2007., str. 177. – 179.).

U tom dijelu dizertacije, dr. Begonja opisao je kako je don Ivan pokušao pomoći jednom zatvoreniku u logoru za prisilni rad ‘Jankolovica’ Vrana pokraj Biograda n/m., kojega je Okružni narodni sud u Zadru zbog toga tretirao postupkom podmićivanja te je Kotarski narodni sud u Biogradu zatražio žurno postupanje.

„Upravnik toga logora, Mate Čudina, 26. lipnja 1945. dostavio je dopis Ministarstvu pravosuđa u Zagreb, kojim je opisao pokušaj svećenika don Ivana Zorice da uz pomoć određenih poklona ostvari olakšanje izdržavanja kazne svom dugogodišnjem prijatelju, Frani Šare.

Upravnik je naveo pokušaj don Ivana da ponudi i njemu osobno preda određena novčana i materijalna sredstva, 400.000 kuna, muško odijelo i ručni sat, a sve to kako bi se „kupio“ bolji status zatvorenika Šare F.

Upravnik je Ministarstvo upozorio da ih to izvješćuje, „da znate kako još razni reakcioneri i narodni neprijatelji (u prvom redu popovi) misle da za svoj opljačkani novac mogu kupiti tekovine naše borbe stečene u moru krvi i gomilama kostiju naših najboljih drugova“, citirao je dr. Begonja povjerljivo izvješće od 25. lipnja 1945., dokument u Državnom arhivu u Zadru.

Nekoliko dana nakon izvješća upravnika, OZNA za Zadar je 30. lipnja 1945. uputila dopis Okružnom narodnom sudu Zadar i javnom tužitelju za okrug Zadar naslovljen „Predmet: Don Ivan Zorica iz Biograda – krivični postupak“.

U njemu je stajalo da osumnjičeni u potpunosti priznaje svoje kazneno djelo pokušaja podmićivanja struktura narodne vlasti te da ga je u tom svojstvu svjesno počinio. Pritom je naznačeno da je njegova namjera bila, što i sâm potvrđuje, prvenstveno olakšanje izvršenja kazne njegovom prijatelju, što mu je kao ratnom špekulantu izrekao narodni sud.

OZNA navodi kako je osumnjičeni u svoju obranu rekao da tim postupkom nije pokušavao ostvariti potpuno oslobađanje od izvršenja kazne, već isključivo njeno olakšavanje.

Bez obzira na takvo svjedočenje, OZNA je odlučila da to ne bi smjelo mijenjati visinu kaznene odgovornosti osumnjičenika. Stoga je u tom dopisu zaključeno: „Obzirom na činjenicu da nikakvi drugi razlozi nisu postojali koji bi okrivljenika navodili na izvršenje ovoga djela, jasno je da ga je on izvršio u cilju rušenja autoriteta Narodne vlasti, nastojeći da starim podlim načinima, podmićivanjima državnog aparata, onemogući izvršenje jedne pravedne odluke Narodnog suda koja je donesena protiv jednog ratnog špekulanta.

Na ovaj način okrivljeni je otvoreno pokazao svoj neprijateljski stav prema NOP-u i Narodnoj vlasti kao i svoju namjeru da svim sredstvima, pa i najpodlijim, radi protiv interesa našeg naroda, a u korist onih nad kojima je, radi protunarodnog rada, kazna od naroda već izrečena. Težina krivične odgovornosti okrivljenika zahtijeva najstrožu kaznu izrečenu od Narodnog suda“. Dopis s tim sadržajem je potpisao Budimir Lončar, tadašnji načelnik OZNE za Zadar.

Nakon iznesenog stajališta OZNA-e, Okružni narodni sud u Zadru u svom je  dopisu od 4. srpnja 1945., kojega je dostavio Kotarskom narodnom sudu u Biograd, zaključio molbom što žurnijeg postupanja u tom slučaju. Osumnjičeni don Ivan već tada nalazio se u istražnom zatvoru.

Kotarski narodni sud u Biogradu n/m donio je 27. kolovoza presudu kojom proglašava don Ivana Zoricu krivim te ga osudio na kaznu oduzimanja slobode s prisilnim radom u trajanju od jedne godine. Izrečena je i mjera gubitka građanskih i političkih prava u trajanju od dvije godine, nakon izdržane kazne. Dobivenu kaznu don Ivan je u potpunosti izvršio u Zavodu za prisilni rad ‘Stara Gradiška’, odakle je otpušten 25. lipnja 1946. godine.

Optužni prijedlog imao je politički karakter i to je utjecalo i na visinu izrečene kazne. Upravnik je don Ivana kvalificirao reakcionarom i narodnim neprijateljem,  kao i sve katoličko svećenstvo. OZNA je nadopunila da je postupak svećenika trebalo dovesti u vezu s tzv. rušenjem autoriteta narodne vlasti. Optuženom don Ivanu stavljeno je na teret i da je svojim djelovanjima iskazao neprijateljski stav prema NOP-u i narodnoj vlasti, zbog čega smatraju opravdanim tražiti od narodnog suda da donese najstrožu kaznu.

Takvim je postupkom OZNA, izvan okvira svoga formalno propisanog djelovanja, na najizravniji način izvršila utjecaj na poslove pravosudnih institucija. Čin takvog zadiranja bio je neprihvatljiv, ali i ‘razumljivi’ postupak ukoliko se pravilno shvaćao njihov tadašnji status u društvu. Zahvaljujući potpori koju je OZNA imala od političkih struktura vlasti, zbog čega se ponašala poput partijske (komunističke) policije, ostvarila je dominantnu poziciju u svim segmentima društvenog života, pa i nad pravosuđem. Uzimajući u obzir sve činjenice, moramo zaključiti da je i ovaj slučaj primjer koji nesporno dokazuje kako se raznim oblicima pritisaka mogao ostvariti politički cilj, upravljen i prema smanjenju prostora djelovanja točno određenih kategorija društva“, istaknuo je dr. Zlatko Begonja u svojoj dizertaciji, kojega je na tribini citirao dr. sc. Dundović.

Župnik Tičić prisjetio se kako je sliku mladog svećenika don Ivana vidio prvi put na stubištu paškog župnog dvora, jer je Zorica bio župnik u Pagu od 1961. do 1963. godine. „Don Ivan je poslao u sjemenište don Srećka Frku Petešića, koji je mene doveo do Mlade mise. Kao župnik, bio sam mu nasljednik i u Salima. Kad je don Ive preminuo, tada sam mu kao mladi župnik Bukovice cjelovom počastio ruku, dok je mrtav ležao pod svodovima Stošijine crkve u Biogradu, s posebnim osjećajem jer je bio moj župnik u Pagu“, rekao je don Dario.

Tičić je podsjetio da se 2025. g. navršava 900 godina kako su Mlečani razorili Biograd u kojem je bio okrunjen i kralj Koloman. To govori o značaju Biograda kao nekadašnjem središtu u doba hrvatskih narodnih vladara, rekao je don Dario. U vrijeme Petra Krešimira IV. Biograd je bio i biskupsko sjedište; naslovnik nekadašnje Biogradske biskupije je mons. Giovanni Gaspari, apostolski nuncij u Litvi. Don Dario je podsjetio da su u tlu pod pločama biogradske župne crkve sv. Stošije pokopani neki biogradski svećenici, među kojima i don Toma Tolić te su uočeni i svećenički prstenovi na kostima njihovih ruku, za vrijeme arheoloških istraživanja.

U sklopu manifestacije ‘Krševanovi dani kršćanske kulture’, događaj su organizirali Zadarska nadbiskupija i Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru.

I.G.

 

Proslava svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, završena je svečanim večernjim misnim slavljem koje je u srijedu, 15. siječnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio dubrovački biskup Roko Glasnović.

Koncelebrirali su šestorica hrvatskih biskupa: uz domaćina, zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića, riječki nadbiskup Mate Uzinić, hvarski biskup Ranko Vidović, mostarsko – duvanjski biskup Petar Palić, kotorski biskup Mladen Vukšić i umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas.

Na početku mise, nakon ulazne procesije biskupa i svećenika, biskupi su se u pokrajnjoj lađi zadarske katedrale pomolili pred moćima sv. Stošije koje se nalaze u mramornom sarkofagu iz 9. st. kojeg je dao izraditi zadarski biskup Donat, koji je od bizantskog cara Nicefora 810. godine dobio na dar moći sv. Stošije u zahvalnosti za njegovo posredovanje mira između Istoka i Zapada.

„Relikvije svetaca su nebesko blago. Još više častimo i nasljedujmo svece. Važna je povezanost nebeske, proslavljene Crkve i zemaljske Crkve. Mi smo na putu do vječnosti. Zato se sa sv. Stošijom, s uskrsnućem, što znači njeno ime Anastazija, mijenja naša perspektiva. Važno je da sve promatramo pod vidom vječnosti, Božjim pogledom. To je mudar čovjek, zrno koje padne u zemlju i onda u mnogim generacijama rodi mnogostruko, donosi obilat rod“, istaknuo je biskup Glasnović.

Zbog vjernosti Kristu i pomaganja kršćanima, Sv. Stošija podnijela je mučeničku smrt za Dioklecijanovih progona 304. g. na Božić, u Srijemskoj Mitrovici. „Sveci, mučenici, sv. Stošija, uče nas da pogled usmjerimo u početnika i dovršitelja naše vjere, Isusa Krista“, poručio je mons. Glasnović. Potaknuo je na nasljedovanje svetaca koje častimo, rekavši da nismo pozvani vjerovati iz tradicije, straha pred smrću, zato što je to netko zapovjedio ili iz humanističkih razloga.

„Vjerovati se mora jer Bog postoji, kaže sv. Stošija. Ako Bog postoji, mijenja se perspektiva gledanja na svijet, nebesko, vječno, božansko, kao i na ljudsko, vremenito i zemaljsko“, naglasio je biskup, rekavši da su kršćani pozvani imati drugačiji pogled na život i svijet. Tako je živjela sv. Stošija koja je razdala srebro i zlato, kako bi time pomagala siromahe. „Mi bismo kraljevali. Kod Isusa, kraljevati znači služiti. Ljubav i dobrota trebaju se razdati. Možemo biti radosni ako se dajemo kao zrno koje umire sebi i grijesima. Ljubav daje smisao životu čovjeka i ispunjenost. Ljubav se objavila u Isusu Kristu. Stošija je susrela ljubav, a ljubav se želi razdati“, poručio je mons. Glasnović. Pozvani smo pomagati se međusobno, kao što su sv. Stošiji pomagali sv. Krševan i sv. Zoilo. Stošija je njih pratila, Krševan joj je pisao pisma dok je bila zatočena i podržavao je da ustraje u vjeri do herojskog stupnja, podsjetio je mons. Glasnović.

Rekavši da živimo u stanjima raznih duhovnih i tjelesnih bolesti, biskup je potaknuo da Kristu pristupimo bez maski, sa svojim ranjenostima. „Sv. Stošija je i farmakolitria, ona koja liječi, daje lijek. Ona upućuje na Krista koji je lijek i liječnik. Euharistija i Božja riječ su hrana za našu dušu i naše izlječenje, zacjeljenje“, rekao je predvoditelj slavlja.

Pripadnost Isusu Kristu i sv. Stošiji jedna je od odrednica identiteta vjernika Zadarske nadbiskupije, duhovne potrebe za vjerom nadom i ljubavlju, naglasio je biskup, dodavši da od. sv. Stošije možemo naučiti kako život trebamo shvaćati polazeći od Krista, da nam ništa ne bude važnije od Krista.

„Mi, živa Crkva, počivamo na stupovima apostola vjere, nade i ljubavi. Oni su mučenici. Isus Krist je zaglavni kamen Crkve i svih nas. On je u temelju svega, on je zrno koje je donijelo obilat rod, prikazalo se Ocu. Već se u jaslicama u Betlehemu vide kalvarija i križ. Budimo zrno koje će donijeti obilat rod. Putnici smo na zemlji, stoga se ne trebamo tjeskobno brinuti za zemaljsko“, rekao je mons. Glasnović, ohrabrivši vjernike da se Krist koji sjedi s desna Boga Oca zauzima za nas, a sv. Stošija nas zagovara.

Biskup Glasnović istaknuo je i znak povezanosti sa Zadrom u svojoj Dubrovačkoj biskupiji po kipu sv. Stošije koji se nalazi među pet kipova na zvoniku crkve na Lastovu, uz Gospu, sv. Vlaha i sv. Kuzmu i Damjana, što datira iz vremena kad je Lastovo, od Rapalskog sporazuma 1920. godine bio u nadležnosti Zadarske nadbiskupije.

U pozdravnoj riječi na početku mise, nadbiskup Zgrablić podsjetio je da je ususret proslavi svetkovine sv. Stošije u katedrali sv. Stošije održana devetnica sv. Stošiji kada su hodočastili vjernici iz jedanaest dekanata Zadarske nadbiskupije. Zahvalio je Bogu za brojne milosti po zagovoru sv. Stošije i za jubilejsku milost, dar potpunog oprosta kojeg vjernici mogu dobiti iz duhovnog blaga zasluga Isusa Krista i svetaca.

Među brojnim svećenicima suslaviteljima bili su fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima, o. Jeronim Marin, opat Slavenske benediktinske kongregacije i prior benediktinskog samostana na Ćokovcu, vlč. Luka Premelč, duhovnik Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu, vlč. Vlado Razum, rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu te odgojitelji vlč. Josip Đurin i vlč. Toni Potrebić, vlč. Mario Tomljanović, generalni vikar Riječke nadbiskupije, vlč. Mišel Grgurić, izaslanik gospićko – senjskog biskupa Marka Mede i kancelar Gospićko – senjske biskupije, vlč. Mladen Pranjić, župnik katedralne župe Uznesenja BDM u Poreču te mons. Juraj Batelja, postulator za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca i začasni kanonik Stolnog kaptola sv. Stošije. Među brojnim vjernicima tradicionalno su hodočastili i vjernici iz Šibenske biskupije s don Krešimirom Matešom, katedralnim župnikom iz Šibenika, među kojima su bili i bratimi iz katedrale sv. Jakova u svojoj bratimskoj bijeloj odjeći.

U misi su sudjelovali i Branko Dukić, gradonačelnik grada Zadra, Božidar Longin, župan Zadarske županije, prof. dr. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru i drugi predstavnici društvenog života iz Zadarske nadbiskupije. Pjevanje je predvodio Katedralni zbor sv. Stošije u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića.

Ines Grbić

Foto: Ines Grbić

 

Susret crkvenih pokreta i zajednica Zadarske nadbiskupije održan je u katedrali sv. Stošije u Zadru u utorak, 14. siječnja.

U Godini jubileja, o temi potpunog oprosta govorio je dr. sc. don Zdenko Dundović, pročelnik Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru.

Izazovno je govoriti o oprostu od vremenitih kazni jer mnoge kršćanske denominacije, izvan Katoličke Crkve, ne prihvaćaju katoličku doktrinu da uz raj i pakao postoji i čistilište; odbijaju postojanje čistilišta, rekao je don Zdenko.

Na latinskom, oprost se kaže indulgeo. „Indulgeo znači da nam se nešto oprašta, ali i da nam se nešto jamči, da je nešto zajamčeno. Isus je rekao apostolima: ‘Kojima otpustite grijehe na ovom svijetu, otpuštaju im se, kojima zadržite, zadržani su im’. Oprost nam se jamči za naše dobro, jer sve što Bog čini, čini za čovjekovo dobro“, rekao je don Zdenko.

Prema Katekizmu Katoličke Crkve, „Oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana. To otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca“.

Oproštenje grijeha događa se u sakramentu ispovijedi. „Prema katoličkom učenju, grijeh ima vječnu i vremenitu kaznu. Vječna kazna je biti lišen zajedništva s Bogom, koje se dogodi po smrtnom grijehu i ako se čovjek ne pokaje za grijehe. To je važno jer živimo u vremenu, a Bog je od vječnosti i u vječnosti. Bog nas poziva u vječnost, a u vječnost ne možemo donijeti natruhe vremenitosti. Što sada živimo nesavršeno, ne može biti u vječnosti. Sv. Pavao kaže da će naša djela proći kroz oganj. Moraju biti pročišćena, jer Bogu ne možemo pristupiti vremeniti, nego vječni. Savršenstvo je preduvjet našeg zajedništva s Bogom“, poručio je don Zdenko.

Oproštenje grijeha je sakramentalni čin u ispovijedi i oslobađa nas od vječne kazne, ali ostaje vremenita kazna. „Vremenita kazna je patnja koja je potrebna da bismo se pročistili od nereda kojeg grijeh unosi u čovjeka. Ta kazna treba se pretrpjeti u ovom životu ili kroz čistilište, kako bi se kršćani oslobodili tragova grijeha. Crkva daje oprost za posljedice grijeha“, rekao je dr. sc. Dundović, istaknuvši da nas Crkva u Godini jubileja dodatno potiče stati pred Boga i zamoliti ga da on ukloni rane koje je čovjek nanio drugim ljudima i rane koje su drugi ljudi, ne znajući, prenosili dalje svojom riječju i postupkom; jer, nakon grijeha ostaju ožiljci u životu osobe.

„Crkva ne daje oprost nego prenosi Božje opraštanje, opraštanje grijeha i opraštanje vremenitih kazni koje je grijeh zaslužio. U sakramentu ispovijedi Crkva je posrednik Krista koji grešniku govori: ‘Odrješujem te od grijeha tvojih’. Darujući oproste, Crkva daje i lijek koji je zaslužio Isus Krist i taj lijek nudi čovječanstvu“, istaknuo je don Zdenko, rekavši: „Kada Crkva po zaslugama Isusa Krista nudi ljudima oprost vremenitih kazni, to čini i u ime Marije i svetaca kojima i posvećujemo crkve, u ime onih koji su se pročistili i koji su dostojni prebivanja u zajedništvu s Bogom“.

Bog stavlja pred ljude Kraljevstvo Božje kao vrhunsku svrhu našeg postojanja. Uz proslavljenu Crkvu, vojujuća Crkva se još bori ući u Kraljevstvo Božje, rekao je predavač. Uvjeti za dobivanje potpunog oprosta su istinsko kajanje, sakrament ispovijedi i molitva na nakanu Svetog Oca, najčešće je to Vjerovanje i Oče naš. „Jubilarna godina je izvanredna godina da iskreno stanemo pred sebe, da mislimo na ono što je Božje, ne što je ljudsko; da se kajemo za svoje grijehe i ispovjedimo ih, jer nema grijeha kojeg Bog u svom milosrđu i ljubavi neće oprostiti, kad se osoba iskreno kaje za grijeh“, poručio je don Zdenko.

Dr. sc. Dundović podsjetio je da je u Zadru nekad djelovala Bratovština sv. Silvestra, tzv. bičevalaca, ljudi koji su cijeli svoj život provodili u tjelesnom mrtvljenju, u pokorničkom duhu, u okajavanju svojih i grijeha svijeta te su bili jedna od najbrojnijih bratovština u Zadru. Prije njih, postojali su ljudi koji su se živi zazidavali u malu prostoriju, posvetili su se duhovnosti, okajavanju grijeha, trpljenju za sve uvrede koje se nanose Kristu i bili su jako cijenjeni. Odricali su se materijalnog svijeta, jer grijeh nas želi vezati za ovaj svijet, rekao je don Zdenko.

Istaknuvši da je spasenje duše bilo visoko na ljestvici vrednota u prošlosti, u odnosu na suvremeno doba, don Zdenko je rekao da su oporuke ljudi započinjale riječima: „U ime Kristovo, Amen. Svjesni prolaznosti života, a ne htijući izgubiti spasenje duše…“. To pokazuje da je spasenje duše ljudima bilo na prvom mjestu, biti u miru s Bogom i s ljudima, poručio je don Zdenko.

Na susretu pokreta uvijek se predstavi jedna crkvena zajednica. Na ovom susretu, zajednicu ‘Misionari svjetla’ koja djeluje u župi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru predstavio je Andrija Marić, voditelj te zajednice.

‘Misionari svjetla’ dio su Katoličke karizmatske obnove u Duhu Svetom. Nastoje rasti u karizmama i da one donose plodove. Djeluju pet godina, imaju 50 članova. U Zadru djeluje pet karizmatskih zajednica. Žele drugima širiti iskustvo Božje ljubavi doživljeno u zajednici. Imaju službu slavljenja, animiranje klanjanja, većih misnih slavlja u župi i Nadbiskupiji, zagovornu i molitvenu službu i organizacijsku. Zajednica se okuplja na Smiljevcu četvrtkom u 20 sati. Susret počinje molitvom, potom obrađuju neku temu, netko ima odjek na pročitano iz neke knjige; prošle godine o teologiji tijela, sada čitaju kako su sveci rasli u duhovnom životu; slijedi jednosatna molitva i slavljenje. Jedanput u mjesecu u župi na Smiljevcu imaju cjelonoćno klanjanje koje animiraju. Njihov duhovnik je župnik don Tomislav Dubinko. Marić je istaknuo važnost i vrijednost sakramentalnog života, rekavši da vidi mlade koji se mijenjaju i donose plodove. Njegova supruga je željela primiti bolesničko pomazanje prije jedne zakazane operacije, a onda ju je liječnik na pregledu pitao: „Ima li šanse za trudnoću?“. „To nas je jako obradovalo jer smo vidjeli Božju ljubav u našem životu, preko sakramenta kojeg Crkva daje. Bog je živ i želi biti s nama, osobito po sakramentima“, poručio je Andrija Marić, otac djeteta i suprug čija je žena preboljela prvotno lošu medicinsku dijagnozu.

Prigodnu riječ uputio je i fra Bojan Rizvan, predstojnik nadbiskupijskog Povjerenstva za crkvene pokrete. Rizvan je potaknuo da Božje milosrđe i praštanje koje primamo i mi darujemo drugima, istaknuvši da Bog svoju svemoć očituje praštanjem i milosrđem. To nas potiče da i mi postanemo djelitelji milosrđa koje primamo.

„Kad Bog donosi oprost u naš život, donosi svjetlo i moramo to svjetlo prenijeti drugima. Svetkovina sv. Stošije uz koju se održava susret podsjeća nas na vrijednost života koji proizlazi iz posvemašnjeg darivanja. Sv. Stošija je izgorjela iz ljubavi prema Kristu, zato je bila spremna i položiti svoj život za njega. Ona je svjedokinja vjere koja progovara i nama i nas potiče da, čuvajući karizme koje nam je Gospodin darovao u osobnom i u životu zajednica, budemo svjedoci nade“, rekao je fra Bojan, istaknuvši da nas Jubilejska godina potiče još bliže doći Bogu.

„Benedikt XVI. je zapisao da kršćanska nada nije puki optimizam, nego je ponajprije prenošenje radosnih susreta sa živim Kristom. Hodočašće nade, u duhu gesla Godine jubileja, u zajednicama se očituje kroz put čuvanja karizmi, vlastitosti koje daruje Duh Sveti, pokazujući bogatstvo Crkve i ljepotu zajedništva“, rekao je fra Bojan, dodavši da se na tom prvom susretu zajednica u Jubilejskoj godini promišljalo o milostima koje se mogu dobiti u Godini jubileja.

Ovaj susret na uočnicu svetkovine sv. Stošije je jedan od četiri godišnja susreta članova crkvenih zajednica Zadarske nadbiskupije koji su se počeli održavati s osnivanjem Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, crkvene pokrete i zajednice Zadarske nadbiskupije, koje je 2023. godine osnovao zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Nakon susreta, članovi zajednica sudjelovali su u Svečanoj Večernjoj sv. Stošije koju je predvodio nadbiskup Zgrablić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na svetkovinu sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, svečano prijepodnevno misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 15. siječnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Misa je počeka pohodom nadbiskupa Zgrablića i svećenika koncelebranata u pokrajnju lađu katedrale, gdje je mons. Zgrablić pokadio mramorni sarkofag u kojem se od 9. st. nalaze moći sv. Stošije, ranokšćanske mučenice koja je smrt podnijela na Božić 304. godine u Srijemskoj Mitrovici, za Dioklecijanovih progona. Zbog njene vjernosti Kristu, a pohađala je zatočene kršćane i u tamnicama i materijalno ih pomagala, poganska vlast odredila je da se Stošija spali na lomači, a prema predaji Crkve, Stošija je za to vrijeme pjevala na slavu Bogu.

„Sveta Stošija i drugi mučenici svjedoci su vjere u Isusa Krista i stoga svjedoci autentičnog kršćanskog života nade i ljubavi koja je jača od smrti“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić. Podsjetio je kako je Benedikt XVI. u enciklici Bog je ljubav rekao da se „najbolja drama Boga i čovjeka sastoji u ljubavi“ i počinje Božjom inicijativom.

„Crkva je pozvana odgovoriti na tu Božju inicijativu, biti svjedok Božje ljubavi. Ljubav je vidljivi znak nade. Mučenici su autentični svjedoci te ljubavi i zato su u središtu, u srcu Crkve. Ljubav je u svojoj čistoći i izvornosti besplatnosti najbolje svjedočanstvo Boga u kojeg vjerujemo, koji nas poziva i potiče na međusobnu ljubav“, poručio je nadbiskup Zgrablić. Pritom je podsjetio na Isusovu riječ koju je oživotvorila i sv. Stošija: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam“.

Isus je prvi dao život za nas, svoje prijatelje, za naše spasenje i nama je poticaj da i mi činimo ono što on zapovijeda: da ljubimo jedni druge, potaknuo je mons. Zgrablić.

„U mučeništvu nam je ostavljeno najjače svjedočanstvo koje predstavlja i potvrđuje najveće životne vrijednosti i time nam otkriva istinu života. Snaga istine otkriva se i potvrđuje u ljubavi. Vrijednosti istine i ljubavi prenose nam oni koji su bezuvjetno živjeli Božju blizinu u ljubavi prema Njemu i bližnjemu“, naglasio je mons. Zgrablić. Rekao je da život sv. Stošije i drugih mučenika ističe najvažniji aspekt, središte kršćanskog života koje se sastoji u sljedećem: „Nismo pozvani živjeti i svjedočiti svoju vjeru na temelju nekih uputa ili odredbi, zakona ili velikih ideja, običaja i tradicije, nego na temelju iskustva susreta s Osobom i događajima koji životu daju nove horizonte, a time i odlučujući smjer. Ljubav vodi u ispunjenje svake naše nade. Ljubav traži vječnost da hvali Boga u svemu“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši da nam se po ljubavi otvara i vječni život, kao još jedan karakterističan znak kršćanske nade. Pritom je nadbiskup podsjetio na poruku sv. Ivana: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne; nego da ima život vječni“ (Iv 3 ,16).

„Zemaljski život je ograničen, mora se suočiti sa smrću. Kršćanin zna da je Krist pobijedio smrt. Tko u njemu ostaje, dionik je života vječnoga“, naglasio je nadbiskup. „Kristov život očitujemo u životu vjere koja se razvija u poučljivosti Božje milosti,  obnovljene nadom koja se neprestano obnavlja i koja po djelovanju Duha Svetoga postaje nepokolebljiva“, rekao je mons. Zgrablić, podsjetivši na Papinu riječ da „Duh Sveti svojom trajnom prisutnošću u Crkvi putnici širi svjetlo nade u vjernicima“.

U duhu gesla Jubilejske godine, ‘Hodočasnici nade’ i slavlje blagdana sv. Stošije našu nadu usmjerava prema Bogu koji je njezin izvor, cilj i ispunjenje, poručio je predvoditelj slavlja, rekavši da se naša nada, u koju je utisnuto mnoštvo plemenitih čežnji srca, utvrđuje, čisti i posvećuje euharistijskim slavljem.

„Kao `hodočasnici nade`, na putu života, naš pogled vjere usmjeravamo prema naprijed, prema budućnosti, prema onom za čim čezne naša nada, prema konačnom cilju života. U tom pogledu vjere susrećemo i naše drage koji su nam prethodili u životu i prenijeli svjedočanstvo vjere. U njihovom životu nalazimo veliko duhovno bogatstvo iskustva koje donosi život zajedništva s Isusom Kristom. Oni sada žive u radosti vječnosti, u Bogu. Oni su po vjeri koju ispovijedamo i otajstvima sakramenata koje slavimo povezani s nama. Svojim nas prijateljstvom i blizinom prate na putu života, zagovaraju u našim potrebama i obdaruju svojom svetošću. Njihovo bogatstvo duha, njihova svetost koje se ne umanjuje tijekom proteka vremena, nama je okrepa koja daruje veliku milost potpunog oprosta“, rekao je nadbiskup, istaknuvši: „Milost potpunog oprosta Crkva nam daruje upravo iz duhovne riznice zasluga Krista, Blažene Djevice Marije i svih svetaca“.

U želji da plodonosno živimo nadu, nadbiskup je potaknuo: „Nama je put života i uzor Krist i oni koji su ga herojski slijedili puni vjere, nade i ljubavi, a ne ovaj svijet. Danas to nije lako jer nas, kaže papa Franjo, ‘duh svijeta mami varljivim blještavilom relativizma koji zamračuje sjaj istine i, tresući nam zemlju pod nogama, gura nas u živi pijesak, živi pijesak zbunjenosti i očaja’“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadu prepoznajemo u mnogim znakovima vremena koje možemo tumačiti u svjetlu evanđelja, potaknuo je mons. Zgrablić. Želimo dobro bližnjima i sebi, čeznemo za mirom, čistoćom srca, pravednošću, ljubavlju i slogom u obiteljima, pravdom i jednakošću u društvu, poštenjem, poštovanjem jednih prema drugima. Mir je toliko potreban našem društvu i svijetu, svijet je potreban nade koja ne razočarava, poručio je nadbiskup. U tom kontekstu, istaknuo je poticaj pape Franje iz Bule ‘Nada ne razočarava’ povodom Jubileja, da obratimo pozornost na mnoge dobre stvari u svijetu, kako ne bismo upali u napast da se smatramo ophrvani zlom i nasiljem.

„Znakovi vremena koji u sebi sadrže čežnju ljudskog srca potrebni su spasonosne prisutnosti. Papa u Buli piše da se „nada rađa iz ljubavi i temelji se na ljubavi koja izvire iz Srca Isusova pobodenog na križu“. I sudjelovanje u euharistijskom slavlju je Božja spasonosna prisutnost koja pospješuje rast svega dobroga u nama, pretvara u nadu koju je Krist došao oplemeniti dostojanstvom djece Božje i obogatiti do njene punine u kojoj participiramo u njegovoj pobjedi nad grijehom, smrću i njegovim slavnim uskrsnućem. Krist nam je darovao euharistiju kako bismo mogli živjeti u trajnom zajedništvu s njim, kako bismo hranili naš duh i time postigli ono za čim naša nada u konačnici čezne“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da su vjernici po tom misnom slavlju u zajedništvu s mnogim svjedocima vjere u Isusa Krista čija je nada dospjela do punine ispunjenja.

„Ti svjedoci su sv. Stošija i drugi brojni mučenici i sveci, blaženici i ugodnici Božji, od sv. Stjepana, prvog mučenika, do svih mučenika i svetih svjedoka vjere tijekom kršćanske povijesti, sve do današnjih dana. S njima promatramo i Sluge Božje Zadarske nadbiskupije: svećenike Eugena Šutrina, Janeza Kranja, Ivana Tičića, Srećka Lovetića, vjernika laika Ivu Mašinu, s. Agnezu Petroša i druge. Zajedništvo s njima, koje u Vjerovanju ispovijedamo u riječima ‘općinstvo svetih’, jača našu vjeru u nadu koja ne razočarava i potiče nas na nasljedovanje onoga što su živjeli i za što su uložili i položili svoj život“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši da nas prati zagovor sv. Stošije i da nam ona bude snaga u odvažnom življenju vjere, nade i ljubavi.

I. G.

Foto: Ines Grbić

 

 

Svečanu Večernju na uočnicu svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, u utorak, 14. siječnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Sv. Stošija svoj život nije živjela neovisno od plana Stvoritelja i njegovog Sina Isusa Krista kojeg je poslao na ovaj svijet da zauvijek ostane s nama i izvrši djelo otkupljenja. Ona je, usprkos nevoljama i poteškoćama, mukama i prolivenoj krvi, ostala vjerna Božjem pozivu na život i zajedništvo. Ona nam je, stoga, primjer, putokaz i poticaj kako naš život ostvariti do punine koja se ostvaruje u zajedništvu sa Stvoriteljem“, rekao je mons. Zgrablić, naglasivši da je sv. Stošija „naša prijateljica na nebu, s Bogom“.

Sv. Stošija nas svojim zagovorom „potiče na ustrajnost na našem putu života. Iz blaga njene svetosti Bog ne prestaje obdarivati svoju djecu milošću oprosta. Sv. Stošija s nama dijeli blago svoje svetosti“, poručio je nadbiskup, istaknuvši da nas Crkva poziva „na promišljanje i molitvu kako bismo mogli ispravno čitati znakove vremena, događanja u povijesti, razlučivati naše djelovanje, da bismo ostvarili plan našeg Stvoritelja s našim životom, upoznali još divnije djelo njegovog otkupljenja te se opredijelili za ono što je za vječno dobro čovjeka“.

Riječ Božja po hvalospjevu iz Knjige Otkrivenja „ukazuje na djelo koje za nas i sada s nebesa vrši sv. Stošija, u koje se i mi uključujemo. Slušajući Ivanovu poruku u kratkom hvalospjevu iz Knjige otkrivenja, pozvani smo ponovno otkrivati važnost našeg zajedništva sa svetima i svoju životnu zadaću, kako bi se razvijalo Božje djelo, Božje kraljevstvo među ljudima, Božji plan s nama“, potaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da se u Knjizi otkrivenja sedam puta ponavlja poziv: „Tko ima uho, nek’ posluša što Duh govori crkvama“.

U tom kontekstu, nadbiskup je rekao da smo i mi kao Crkva, Kristovi učenici, svi  pozvani „uzdignuti svoj duh u nebo kako bi od tuda mogli vidjeti stvarnost svoga života i svijeta Božjim očima. Molitva je najprikladniji trenutak kada uzdižemo naše misli i naše srce u nebo, k Bogu, kako bi s te ‘visine’ promatrali Božje lice, sebe, druge i svijet oko sebe“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadlaje, nadbiskup je u propovijedi razmatrao tri simbola iz Knjige otkrivenja koji nam taj Božji pogled čine mogućim i jasnijim. Ti simboli su prijestolje Božje, knjiga i Jaganjac.

„Na prijestolju sjedi lik kojeg Ivan ne opisuje, jer njegov izgled nadilazi svaki mogući ljudski izričaj. Pred njim se osjeća ljepota i radost. Onaj koji sjedi na prijestolju snažno odsjeva ljepotom poput dragog kamenja. Pred njim su i ostala bića koja zanosno kliču: „Svet, svet, svet, Gospodin, Bog, Svevladar, Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!“. Oni oko njega s uzbuđenjem ponavljaju: „Dostojan si, Gospodine, Bože naš, primiti slavu i čast i moć! Jer ti si sve stvorio i tvojom voljom sve postade i bi stvoreno““, opisao je mons. Zgrablić.

Knjiga u kojoj je upisan Božji plan s ljudima zatvorena je i zapečaćena sa sedam pečata. „Nitko, na nebu, na zemlji ni pod zemljom nije mogao otvoriti knjigu i pogledati u nju“. Sveti Ivan pred tom činjenicom duboko je dirnut i brizne u plač. Ipak, postoji Netko tko može prodrijeti u tu čovjekovu zbunjenost i muku, netko tko može prodrijeti u otajstvo povijesti i prosvijetliti ga. Postoji netko tko je dostojan i tko može skinuti pečate i otvoriti knjigu i iz nje čitati. I tu se pojavljuje treći znak: Jaganjac, Krist. Jaganjac stoji na nogama. To je simbol Krista koji je ustao od mrtvih. On skida pečate, otvara knjigu i otkriva Božji plan, otkriva tajne zapisane u knjizi, otkriva duboki smisao povijesti i svakog ljudskog života“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić, naglasivši: „Zbog toga mu oni okupljeni oko prijestolja Jaganjca pjevaju pjesmu: „Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga, ljude iz svakog plemena i jezika, puka i naroda; učinio si ih Bogu kraljevstvom i svećenicima i kraljevat će na zemlji“. „Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava i vlast u vijeke vjekova“.

Simboli prijestolje, knjiga i Jaganjac „poučavaju nas kako čitati događanja u povijesti i vlastitom životu. Uzdižući naš pogled prema nebu, Bogu, ostajući u stalnoj povezanosti s Kristom, otvarajući svoje srce i misli Bogu u osobnoj i zajedničkoj molitvi, učimo gledati na drugačiji način. Ti simboli pomažu nam dokučiti pravo značenje svega što nas okružuje i što se događa s nama i oko nas“, rekao je mons. Zgrablić, podsjetivši na riječ Benedikta XVI.: „Molitva je poput otvorenog prozora kroz koji možemo vidjeti ne samo naše posljednje odredište prema kojem hodočastimo, nago molitva nam omogućuje da nas ‘kroz prozor’ prosvijetli Božja volja, osvijetli naš životni put i pomogne nam da njime hodamo intenzivno i predano“.

Gospodin nam pomaže dublje čitati događaje u povijesti, u vlastitom životu i u životima bližnjih, da realno gledamo na sadašnjost u kojoj živimo, istaknuo je nadbiskup. „Jaganjac iz Knjige Otkrivenja otvara prvi pečat iz Knjige i mi vidimo svijet u kojem jesmo, u kojem postoje tolike negativne stvarnosti. Postoje zla koja čini čovjek, nasilje koje dovodi i do ubijanja, nepravde jer čovjek ne poštuje naravne, Božje zakone. Postoje i posljedice zla zbog kojih čovjek mora trpjeti, kao što su glad, bolest, prirodne katastrofe.

Suočeni s tim stvarnostima, pozvani smo nikada ne gubiti nadu, jer znamo da privremena prividna pobjeda zla nema konačnu riječ. Pozvani smo čvrsto vjerovati da se zlo sukobljava sa svemoći koja je Božja“, ohrabrio je mons. Zgrablić, podsjetivši na riječ sv. Ivana: „Pogledam, a ono konj bijelac i u njegova konjanika lúk. I dan mu je vijenac te kao pobjednik pođe da pobijedi“ (Otk 6, 2).

„U vrijeme je ušla Božja snaga koja je jača od zla, koja u konačnici nadvladava zlo. Bijela boja podsjeća na uskrsnuće. Bog nam je postao toliko blizu da je sišao u tamu smrti i obasjao je sjajem svoga božanskog života. Krist je uzeo na sebe zlo svijeta, grijeh svijeta i čovjeka, da nas očisti, uništi zlo vatrom svoje ljubavi. Naša nada, želja u pobjedu dobra, s Kristom ne razočarava“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Po molitvi smo pozvani napredovati i sazrijevati u vjeri i nadi. „Molitva bistri pogled na svijet i raspiruje našu nadu u konačnu pobjedu Dobra. Molitva nam daje snagu da ne dopustimo da nas nadvlada zlo, da nas obuzmu sile grijeha. Ona nam usmjerava pogled na Krista raspetoga i uskrsloga“, istaknuo je nadbiskup, potaknuvši da hrabro koračamo s Kristom i da se, poput sv. Stošije, hrabro suočavamo s poteškoćama i zlom, „znajući da Dobro pobjeđuje Zlo“.

Poželjevši da nas ne obeshrabre nasilje, laž, mržnja, progon, grijeh, nadbiskup je rekao da „nada koju raspirujemo u molitvi u našim srcima pokazuje na konačnu pobjedu Božju. Zadnju riječ u životu sv. Stošije, kao i u životu Krista, nije imala mržnja, mučenje, prolijevanje krvi, smrt, već Bog koji u Kristu, „na bijelom konju“, prema slici iz Knjige otkrivenja, pobjeđuje i vodi u svoje vječno Kraljevstvo istine, punine radosti i života“, utješio je predvoditelj slavlja.

Krist „čini sve novo“ (Otk 21, 5), te „naša molitva želi biti vapaj naše duše kako bi došlo Božje kraljevstvo u kojem je ljudsko srce poslušno Božjoj volji, Stvoriteljevom planu, Bogu koji vodi naš život i život svijeta“, rekao je mons. Zgrablić.

Simbolika stavljanja tamjana u posudu kao molitvenog prinosa vjernika

„U Knjizi otkrivenja, molitvu „dvadeset i četiri starješine“ i „četiri živih bića“ drže u svojim rukama liru koja prati njihovo pjevanje. Pred njima su i „zlatne posude pune kâda“, koje su, kako sv. Ivan objašnjava, „molitve svetačke“, odnosno onih koji su već u punom zajedništvu s Bogom, ali i svih koji se nalaze na tom putu. Pred prijestoljem Božjim je anđeo koji u ruci drži zlatnu kadionicu u kojoj neprestano stavlja zrnca tamjana, odnosno naše molitve, čiji se ugodni miris prinosi zajedno s molitvama pred prijestolje, pred lice Božje (usp. Otk 8, 1 – 4)“, opisao je nadbiskup Zgrablić zapis Božje riječi, rekavši da ta simbolika opisuje i Večernju molitvu sv. Stošije.

U tom kontekstu i duhu, na Svečanoj Večernjoj vjernici su i izvanjski učinili jednu izvanrednu gestu, na poticaj i po ideji nadbiskupa Zgrablića, želeći u Godini jubileja potaknuti na dublje poniranje u molitvu i odnos s Gospodinom i po nekim osobitim, svečanim gestama i izrazima pobožnosti.

Naime, nakon propovijedi nadbiskupa, s početkom pjevanja antifone „Prezre Stošija poganske idole i među narodom razglasi ljubav Božju i slavu njegovu“ i dok se pjevao Marijin Veliča, vjernici su pristupali ispred prezbiterija katedrale i stavljali su zrna tamjana u zajedničku posudu u kojoj je tamjan izgarao te se mirisni kâd uzdizao u visinu katedrale sv. Stošije.

Bio je to simbolični izraz prinosa molitava vjernika, pri čemu su se vjernici prekrižili, neki i kleknuli, združena u uzdizanje kâda, odnosno uzdizanje molitava zajednice vjernika iz Zadarske nadbiskupije.

Dok je mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije uputio poziv vjernicima da stave kâd u posudu, dvojica bogoslova su ispred prezbiterija donijela i postavila posudu u kojoj je bila žeravica. Potom su bogoslovi vjernicima dijelili zrna tamjana te su ga oni stavljali u posudu. „To je izraz želje da se dublje shvati značaj molitve koju Bog čuje i koja ide pred Boga iz naših usta“, rekao je mons. Sorić.

Za vrijeme pjevanja Veliča i pjesme ‘Veseli se Majko Božja’, nadbiskup Zgrablić pokadio je veliki jubilejski križ, kip malenog Isusa ispred ambona, oltar te relikvijar sv. Stošije postavljen u prezbiteriju katedrale. Za to vrijeme, svi prisutni vjernici pristupali su ispred posude kod prezbiterija te su stavljali zrna tamjana u posudu, simbol anđeoske kadionice o kojoj je govorio i nadbiskup u propovijedi, razmatrajući poruku iz Knjige otkrivenja. U Knjizi otkrivenja, dok mole „dvadeset i četiri starješine“ i „četiri živa bića“, pred njima su „zlatne posude pune kâda“, koje su, kaže sv. Ivan, „molitve svetačke“, onih koji su u punom zajedništvu s Bogom i svih koji su na tom putu. Pred prijestoljem Božjim anđeo drži zlatnu kadionicu u kojoj neprestano stavlja zrnca tamjana, odnosno naše molitve, čiji se ugodni miris prinosi zajedno s molitvama pred prijestolje, pred lice Božje (usp. Otk 8, 1 – 4)“.

U taj čin molitve i u Svečanu Večernju „uključujemo sav naš umor, napor, siromaštvo duha, malovjernost, suhoću duha, nesavršenost, grešnost, hvalu, slavljenje, zahvaljivanje, sve naše prozbe, kako bi dospjeli do Božjeg srca. Nema suvišne i beskorisne molitve. Nema izgubljene molitve. Sv. Ivan u Knjizi otkrivenja piše: „Anđeo uze kadionicu, napuni je vatrom sa žrtvenika i prosu na zemlju. I udariše gromovi, i glasovi, i munje, i potres“ (Otk 8, 5). Ta slika nam opisuje kako Bog nije ravnodušan na naše molitve. Bog zahvaća u ovaj svijet i njegov se glas čuje na zemlji, on djeluje tako da Zlo drhti i uznemiruje se plan Zloga“, poručio je mons. Zgrablić u propovijedi, pojašnjavajući i simboliku čina prinosa tamjana kojeg su učinili svi vjernici.

„Ponekad nam se čini da pred zlom ništa ne možemo učiniti, ali naša molitva je jaki i učinkoviti odgovor na zlo i grijeh. Molitva jača naša nastojanja u vršenju dobra. Božja snaga čini našu slabost plodnom“, ohrabrio je nadbiskup, podsjetivši na riječ sv. Pavla u Poslanici Rimljanima: „Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A onaj koji proniče srca zna da je želja Duha – da se po Božju zauzima za svete“ (Rim 8, 26 -27).

Nadbiskup je poželio da nas „poticajne riječi iz Knjige otkrivenja i ulomka u hvalospjevu iz te Knjige još jače potaknu da se svakodnevno uključimo u bogatstvo molitve i tu Gospodina slušamo, razmatramo o njegovim otajstvima spasenja, molimo za oproštenje, molimo za ohrabrenje da činimo dobro i umanjujemo zlo koje zahvaća nas i svijet oko nas. Neka nam molitva otkriva i ulijeva preobražavajuću snagu života“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je izrazio zahvalnost Bogu što vjernicima u tom molitvenom susretu u milosnoj Godini jubileja „Crkva iz blaga zasluga Isusa Krista, Marije, sv. Stošije i svih drugih svetaca i blaženika, daruje veliku milost potpunog oprosta i time nam vraća izvorno dostojanstvo svetosti s kojom nas je Stvoritelj obdario u trenutku poziva na postojanje i s kojom možemo doći pred njegovo sveto lice“, rekao je mons. Zgrablić.

Ines Grbić

Foto: Ines Grbić