Na blagdan Gospe od Sniga i Dan domovinske zahvalnosti, u utorak, 5. kolovoza, svečano misno slavlje u crkvi Gospe od Sniga u uvali Ždrelašćica predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Nakon mise, nadbiskup je sudjelovao u procesiji s brodovima morem od uvale Ždrelašćica do Kukljice, tijekom koje je prevezen Gospin kip i u procesiji prenesen u kukljičku župnu crkvu Obraćenja sv. Pavla.

Bila je to 511. godišnjica proslave blagdana Gospe od Sniga, u spomen kad su na mjestu gdje se nalazi sadašnja crkvica, ribari 5. kolovoza 1514. godine pronašli sliku Majke Božje. Odnijeli su je u kukljičku župnu crkvu, ali sutradan slika je opet bila na mjestu gdje je pronađena i gdje se sada nalazi crkvica Gospe od Sniga.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Iv 2,1-11

1. Sveti trag Marijine prisutnosti

Draga braćo i sestre,

na ovom prekrasnom mjestu, u uvali Ždrelašćica, koja povezuje dva naša bisera, otok Ugljan i Pašman, dok osjećamo toplinu ljetnog sunca koje nas grije i povjetarca koji nas miluje, osluškujemo poigravanje valova koji nas okružuju; dok slušamo cvrčanje cvrčaka, čujemo i glas vjere koji već pet stoljećima kao jeka odjekuje na ovom mjestu. Ovu su nam vjeru, kao najdragocjenije blago života, prenijeli naši očevi i majke, djedovi i pradjedovi te stojimo pod pogledom Blažene Djevice Marije, Isusove i naše nebeske Majke, sabrani u vjeri, molitvi, sjećanju i zahvalnosti.

Sjećamo se kako su ribari 1514. godine, na današnji dan na ovom mjestu, pronašli sliku Majke Božje. Odnijeli su je u župnu crkvu, ali sutradan, slika je bila vraćena natrag – ovdje, na mjestu na kojem je danas crkvica Gospe od Sniga. Od tada, vjernici dolaze ovdje, ponizno, s vjerom, da Marija ovdje ne samo „boravi“, nego svojom majčinskom ljubavlju zagovara, prati i vodi svoj narod.

2. Sjećanje na Oluju i snagu molitve

Na današnji dan, prisjećamo se i 30. obljetnice vojno-redarstvene operacije „Oluja“. Toga 5. kolovoza 1995., zbog ratnih okolnosti, bojazni i opreza, nije održana tradicionalna procesija s Gospinim kipom – prvi put nakon četiri stoljeća neprekinute pobožnosti. Ali i tada, dok je oružje bilo glasno, a ljudi strepili za svoje živote i živote svojih bližnjih, Majka Božja nam nije bila daleko. Gospa nije tradicionalno plovila morem okružena brodicama i nakićena zlatom – ali je boravila u srcima mnogobrojnih molitelja i branitelja i u zagrljaju krunice oko njihovog vrata bila je njihova nada.

Mnogi hrvatski branitelji nosili su krunicu oko vrata. Ta jednostavna zrnca ujedinjena s molitvom i hrabrošću bila su njihov štit, njihova utjeha, njihova snaga. Krunica nije bila ukras oko njihovog vrata, nego trajan znak molitve. Bila je znak vjere, znak pripadnosti Mariji, znak pouzdanja u Boga i Majku koja i u najžešćim olujama života ostaje blizu. Krunica je bila tiha molitva među rafalima, utjeha u strahovima i ranama, blagoslov u hrabrosti, svjetlo među sjenama.

Prigodno uz ovu obljetnicu Oluje, u ovu molitvu danas uključimo sve hrvatske branitelje i redarstvenike koji su položili svoj život za našu slobodu i Domovinu. Gospodin neka ih primi u svoje vječno Kraljevstvo. Neka Gospodin utješi njihove obitelji, a nama podari zahvalno i odgovorno srce. Molimo i za sve nestale, čije obitelji još uvijek čekaju istinu i utjehu. Gospodaru života povjeravamo i sve žrtve Domovinskog rata – neka njihov križ bude sjeme mira i budućnosti. Blažena Djevica Marija, Kraljica mira, neka im mude Majka i zagovornica pred licem Božjim.

Pomolimo se danas i za našu Domovinu za koju su uložene mnoge žrtve. Gospodi neka blagoslovi hrvatski narod i sve koji u njemu žive. Neka nam Gospodin daruje mudre, poštene i pravedne vođe; neka nam udijeli milost jedinstva u različitosti, hrabrost u teškoćama i otvorenost srca prema dobru. Gospodin neka nam pomogne da, nadahnuti Marijinim primjerom vjere i služenja, znamo ljubiti Domovinu ponizno i požrtvovno – čuvajući vrijednosti slobode, pravde, mira i zajedništva. Neka Majka Marija, koja je znala čuvati u srcu sve što je Isus govorio i činio, i koja je ostala s Njime podno križa, nauči i nas kako i mi možemo ljubiti svoj narod, svoj zavičaj, svoj dom – ne samo riječima, nego životom.

3. Marija kao zagovornica: srce koje vidi i djeluje

            Braćo i sestre!

Uloga Blažene Djevice Marije u životu vjernika kao zagovornice dolazi do izražaja i u današnjem evanđelju – na svadbi u Kani Galilejskoj. Marijina nazočnost na svadbi je tihi, nenametljivi, ali odlučan i duboko majčinski znak. Marija ne propovijeda, govori tako malo, samo dvije riječi: „Vina nemaju“; ne objašnjava i uvjerava – ona vidi i djeluje. Vidi ono što drugi ne primjećuju. Dok se svatovi vesele, Marija primjećuje da ponestaje vina. Njezin pogled je pogled majke koja je duboko uronjena u život ljudi, koja vidi i ono što nije izrečeno. I ona to stavlja pred Isusa: „Vina nemaju.“

To je upravo ono što naša nebeska Majka čini – ne čeka da joj mi sve objasnimo, nego prepoznaje naše potrebe, opasnosti, ranjivosti, strepnje i tiho ih nosi pred svoga Sina. Ona za nas zagovara. Ona je naša Zagovornica. Marija u vjeri za nas posreduje.

4. Procesija vjere i simbolika zavjetnog zlata

To čini Marija i za nas danas i ovdje. Kada plovimo u procesiji s Marijinim kipom, prisjećamo se kako je i naš život plovidba morem ovozemaljskog života prema luci vječnosti. U procesiji mi ne nosimo samo drvenu skulpturu – mi simbolički nosimo našu svakodnevicu pred nju: naše brige, slabosti, zahvalnosti, bolesti, nesanice, nesporazume, ali i radosti, ljubavi i nade. I ona sve to, kao u Kani, uzima k srcu i odnosi pred Boga.

Marijin kip, danas nakićen zlatom koje su tijekom stoljeća darovali vjernici, je živi mozaik naše povijesti i duhovnosti. Svaki lančić, medaljon i prsten govori o nekoj majci koja je molila za zdravlje djeteta, o mornaru koji se vratio s mora, o mladima koji su zahvalili za ljubav, o starcima koji su zlatom ovjenčali vjernost svome zavjetu. To zavjetno zlato na Marijinom kipu nije blještavilo taštine, nego sjaj vjere, ljubavi, molitve, zavjeta i povjerenja.

Na Gospinom kipu ovi zavjetni darovi postaju više od ukrasa – oni su obilježeni vjerom, zapečaćeni molitvama; oni su znak duše koja se otvorila Bogu preko Majke. U tom sjaju darova ne odražava se samo sjaj materije, nego i unutarnje svjetlo vjere našega naroda.

5. Svakodnevica preobražena vjerom

Braćo i sestre, razmislimo još malo dublje nad znamenjem današnjeg evanđelja po znakovima vode i vina.

Isus ne čini čudo iz ništavila. On koristi vodu iz sudova koji su namijenjeni za čišćenje, pranje. Šest kamenih posuda, na Isusovu riječ, sluge napuniše do vrha vodom. Ta voda simbol je svakodnevice, znak čišćenja, simbol života koji je često prosječan, bez boje i okusa.

Ta voda može predstavljati: umor u braku, izazove u obitelji, rutinu u molitvi, malodušnost u društvu, prazninu nakon gubitka drage osobe, slabosti koje nosimo…

I upravo to – tu vodu našeg života – Isus uzima kao sredstvo po kojem čini čudo. Isus od nas ne traži materijalno zlato, nego ono što stvarno imamo i jesmo. Ako Mu, na njegovu riječ, damo ono što jesmo, On to može pretvoriti u ono što još nismo, ali možemo postati.

Vino, s druge strane, simbolizira: radost, puninu života, zajedništvo, Božju prisutnost, novi savez u euharistiji – „Ovo je moja krv, krv Saveza“, kaže Isus na Posljednjoj večeri.

Tamo gdje mi dajemo vodu – našu svakodnevicu – Isus, po Marijinom zagovoru, daje vino, i to najbolje. Što znači da nas On ne želi „samo izvući“ iz problema, nego nas želi ispuniti novom radošću, novom svrhom, novim smislom života, novim uskrslim životom, novim vinom Duha Svetoga.

Gdje je u mom životu voda koju Bog još nije pretvorio u vino?

Je li to brak u kojem smo postali suputnici, a ne više zajedništvo ljubavi? Je li to mladost koja traži smisao, ali luta između ekrana i praznine? Je li to narod koji pamti rane rata, ali još uvijek traži iscjeljenje?

U svemu tome, Marija nam kaže isto što je rekla slugama: „Sve što vam rekne, učinite!“. Te Marijine riječi jesu putokaz našeg života prema cilju gdje traje vječna gozba ljubavi.

A što nam to Isus kaže danas? Kaže: „Ljubi“. „Praštaj“. „Moli“. „Čini dobro“. „Žrtvuj se za druge“. „Ne boj se“. „Ne budi mlak“. „Ne idi putem laži“. „Poštuj zapovijedi“.

Ako to činimo, ako u poslušnosti i vjeri – makar u nejasnoći – damo Isusu ono što imamo i jesmo, On će učiniti ono što samo On može i želi: preobrazit će našu vodu života u vino vječnosti.

Zaključak: Marijinim stopama u vjeri i ljubavi

Draga braćo i sestre!

Ono što je Marija učinila na svadbi u Kani čini i za nas danas. Kada plovimo u procesiji s Marijinim kipom ili hodamo za njim, mi pred Mariju simbolički nosimo našu svakodnevicu: naše brige, slabosti, zahvalnosti, bolesti, nesanice, nesporazume, ali i radosti, ljubavi i nade. I ona sve to, kao u Kani, uzima k srcu i odnosi pred Krista.

Ona nas uči da je molitva tiha, ali moćna. Pokazuje nam da se Božje čudo ne događa kad se sve riješi, nego kad sve Njemu predamo. Marija nas uči da voda našeg života, po Isusu, može postati vino radosti.

Zato neka Gospa od Sniga i dalje bude naša Majka, naš most prema Kristu, naša zagovornica, utjeha i vodič.

I danas, u ovoj uvali i procesiji, priznajmo i recimo Mariji iz dubine srca: Majko, nemamo više vina – ali imamo Tebe. Zagovaraj nas kod Isusa.

Amen.

Više slika u Foto – galreiji / Foto: Hrvoje Mavra

P. Ike Mandurić predvodio je duhovnu obnovu u svetištu sv. Šime u Zadru u subotu, 26. srpnja.

P. Ike je održao nagovor u kojem je govorio o važnosti svjedočenja, „ključnom za naše spoznanje istine u životu uopće i u vjeri“. Potom je predvodio misno slavlje i klanjanje pred Presvetim.

Podsjetivši na Isusovu riječ „Bit’ ćete mi svjedoci“, p. Ike je rekao da su apostoli bili svjedoci brojnih Isusovih događaja: kako je ozdravljao ljude, izgonio zloduhe, hodao po moru, kako se preobrazio, dijelom i kako je mučenički umro, jer su pobjegli. Tada nisu mogli svjedočiti nečemu što je za njih bilo razočaravajuće, teško. Bili su svjedoci da je Isus živ nakon uskrsnuća.

„To je jako važno za našu vjeru – biti svjedok nekog mističnog božanskog događaja. Dok god nismo svjedoci, naša vjera nije još zrela. Svi sveci svjedočili su nekom božanskom događaju“, rekao je p. Ike. Upozorio je kako se često može dogoditi da ne primjećujemo koliko se važnih duhovnih stvarnosti događa u Crkvi i svijetu. „Kad bismo vidjeli sve milosti koje Bog čini i pokreće u Crkvi, koliko podiže svetih ljudi, heroja, kako Bog čini osobito u teškim vremenima, klanjali bismo se Božjim djelima i čudesima. Svijet hoće zamagliti i predstaviti da se u Crkvi ništa ne događa, da ljudi ne bi povjerovali i to naviještali, živjeli“, rekao je p. Ike, istaknuvši da ovisi i o nama hoćemo li uvidjeti sve čudesno i veliko što se događa u naše vrijeme.

Podsjetio je kako u njegovo vrijeme dok je bio student, 1980.-ih godina, mnogi mladi katolici nisu molili krunicu kao danas, „što je silno veliki znak i milost“. Mnogi studenti nisu imali Sveto Pismo niti su poznavali teologiju, kao danas. Nije se govorilo o predbračnoj čistoći, a danas puno hrabrih mladića i djevojaka javno govore i svjedoče da žele živjeti čistoću. Nisu se toliko održavala klanjanja u hrvatskom narodu, kao danas, nije bilo misa zornica, još prije 40 godina.

„To je prije bilo nezamislivo. Toliko čudesnoga se danas događa, barem u Hrvatskoj – povezanih, snažnih zajednica, toliko pobožnosti, formiranih mladih. ‘Vi ste tome svjedoci’, kaže Isus učenicima. I nama danas govori. Svjedoci smo nečega čudesnog, velikog što se događa u ovo vrijeme. I to moramo vidjeti, kako se Crkva preporađa i kako se u njoj događa nešto čudesno. To je znak Božje prisutnosti, Božjeg plana, znak da Bog uslišava naše molitve, da Bog hoće biti s nama ovdje“, poručio je p. Ike, rekavši da taj uvid mijenja naš pogled na svijet. Treba se prisjećati Božje prisutnosti, uvidjeti Božja djela, da nas ne zahvati malodušje, beznađe.

„To bi trebala biti naša stalna praksa, da promatramo i uočavamo što Bog čini u vremenu u kojem jesmo. Nasuprot tome, često u naše misli uđu loše vijesti, nemoral, ratovi te zaključujemo kako Boga nema, da nas je Bog ostavio. No, to znači da đavao obilazi kao ričući lav gledajući koga da proždre i da nas Zlo nikad neće ostaviti i neće odustati od nas. Zla koja se događaju nisu znak da Boga nema, nego da Sotona hoće proždrijeti tebe i mene, naš život“, upozorio je p. Ike.

Uviđati događaje koji svjedoče Božju prisutnost i djelovanje ovisi o našim molitvama i razmišljanjima, jer inače možemo biti slijepi, da ne vidimo dobro u ljudima.

„Ako nam se otvore nutarnje oči srca i kad postanemo sposobni uviđati i govoriti, svjedočiti i spominjati dobro, to mijenja moje srce i druge ljude. Biti svjedok dobroga što se događa u ljudima. Vidjeti, biti sudionik, svjedok nekog događaja. Biti nazočan nekom događaju“, potaknuo je p. Ike.

Prvo svjedočenje znači vidjeti što se događa, a drugo svjedočenje je pričati o tome što smo vidjeli. „To je danas u Crkvi zapostavljeno. I Evanđelje se širilo svjedočenjem. Žene koje su vidjele prazan grob svjedočile su apostolima da je grob prazan, oni drugima. Taj žar prenošenja iskustva je temelj evangelizacije. Evangelizacija nije spekulativna znanost koja priča o tome što je um dokučio. Onaj koji traži Boga pita je li ga netko susreo. Ne što kaže teologija, nego je li netko doživio Boga. To je temelj vjere. Sresti nekoga tko je susreo Boga. Iskustvo da to nije s ovoga svijeta. Rasprave o tome što je istina, a što nije, neće promijeniti čovjeka. Ali svjedočenje hoće. To je najveći argument kojeg ništa ne može uništiti. Tome se kršćani moraju vratiti hrabro i odlučno“, potaknuo je p. Ike.

„Sjećam se kako je jedna žena rekla da jedna skupina studenata u Zagrebu moli svojim riječima. Ona to nije vidjela, ali je prepričavala. Sjećam se kako mi je srce zatitralo na to i rekao sam: ‘Ako ikad dođem u Zagreb, ja ću njih naći’. To ne može biti laž. Ako se mladi ljudi okupljaju i tako mole svojim riječima, možda su nešto našli. Poslije sam zaista našao tu skupinu mladih. Mene je to bilo obasjalo u životu, bio mi je tračak svjetla, nada koja me držala u životu. Ne možemo pojmiti koliko to nekad može biti ohrabrujuće“, poručio je p. Ike.

„Isus kaže učenicima: „Vi ste tome svjedoci“, a na drugom mjestu kaže: „Bit ćete mi svjedoci“. Zato je svjedočiti naše poslanje. Nema svatko dar da katehizira, poučava, ali svatko je sposoban biti svjedok, tko god je nešto vidio. Ne mora biti rječit. Samo reći: ‘Ja tvrdim da je to tako. Ja tvrdim da molitva mijenja srce. Tvrdim da postoji čovjek koji se obratio’. Treba biti postojan u tome. Duh Sveti će dotaknuti nečije srce“, ohrabrio je Mandurić.

Rekao je da smo svjedoci brojnih događaja, ali ne sjetimo se promatrati ih i staviti ih u srce. „Marija je stavljala u svoje srce, prebirala i pamtila događaje. Mi često zaboravimo. Potrebno je sjećati se događaja kojih smo svjedoci u današnje vrijeme, ne što je bilo u povijesti, nego što se danas događa, u naše vrijeme.

Drugo, pričati, svjedočiti što sam doživio i vidjeti da sam doživio. Ta riječ hrani ljude i postaje neosporni argument. Možeš pričati što god hoćeš, ali ja sam to vidio, doživio“, poručio je p. Ike, potaknuvši da uočavamo, tražimo i pamtimo Božje događaje, to je zadatak svih.

Treća vrsta svjedočenja je vlastitim životom: življenjem sakramenata, riječima, djelima, ponašanjem, dobrotom.

„Svjedočenje će prognati Zlo, jer ono ne može izdržati dobro i sveto. Tako svatko sudjeluje u evangelizaciji. Vjera ne može biti privatna stvar, to je floskula neprijatelja vjere koji žele spriječiti da se spašavaju duše. Krist nas je pozvao da naviještamo evanđelje. Svaki vjernik je na pozornici života. Vjera nam je dana za spasenje. Ljudi su nezamjenjivi Božji resursi“, poručio je p. Ike, naglasivši da je zadatak svih prepoznati Božje događaje o kojima treba pričati; pamtiti ih, poznavati i navijestiti i u tom poslanju danom od Isusa, privoditi ljude upoznavanju i iskustvu Boga.

Istaknuo je da Bog treba svakog čovjeka da bude navjestitelj i svjedoči životom; neka se svatko zapita što može dati svijetu, neka bude velikodušan, nekome svjetlo u mraku. „Što mogu činiti, dati, što dajem svijetu? Zašto me svijet treba? Najveća patnja hrvatskim braniteljima je što im je rečeno da ih se više ne treba, kao i kad sin kaže baki da mu više ne treba“, rekao je p. Ike, istaknuvši kako je vrijedno i veliko kad osoba od nekoga čuje da mu je potreban.

„Zahvaljujem Bogu što pripadam ovom vremenu, a ne nekom gdje nije bilo takvih izazova. Ne želim žaliti za drugim vremenima. Baš ovo vrijeme je izazovno, sveto, lijepo i toliko se velikih Božjih pobjeda događa. Treba otvoriti oči za njih, Boga slaviti i upijati te događaje. Molim da i ja budem vrijedan toga da me Bog zove u svoju službu, da i ja budem svjedok Božjih pobjeda i svjetionik za promjene. Bog govori, ‘Još tebe trebam, da budeš navjestitelj događaja i svjedok da živim ovdje’, da Bog mijenja svijet.

Želim biti netko po kome će Bog doći. Ne mislimo samo na vlastitu svetost, nego kako mogu služiti Gospodinu. Da se Bog sa mnom posluži i navijesti nekome spasenje“, potaknuo je p. Ike, rekavši da nije važno samo nečije vlastito spasenje, nego i poslanje da svatko ide u Kristovo ime i naviješta Krista ljudima.

P. Ike je potaknuo vjernike da pozovu Duha Svetoga neka čini po svojoj milosti što hoće u našim srcima i životima, jer on hoće samo dobro i sve što je u Duhu je dobro. Dobra izvan njega nema; sve izvan njega je štetno, smrtonosno, loše, upozorio je p. Ike, rekavši: „Blagoslovljen budi, Gospodine, i u svim kušnjama, teškoćama i izazovima kroz koje nas provodiš“.

 „U kušnji nas Bog intenzivno privlači k sebi i traži da nam udijeli milost“

U propovijedi misnog slavlja, p. Ike je govorio o poruci života sv. Ane i Joakima, jer je taj dan bio njihov blagdan.

„Marija je bila bezgrešna, pa su sigurno i njeni roditelji morali biti sveti. Logično je i sigurno da ih je Bog po svome duhu pripravljao. Ne postaje se lako svet, ne postaje se lako sposoban ni podoban za tako veliko djelo, jedinstveno u povijesti – da po takvim roditeljima dođe Marija koja će roditi Boga, Isusa. Priprava za dolazak Gospodina bila je kroz više generacija“, rekao je p. Ike.

Podsjetio je kako Marijini roditelji dugo nisu mogli imati djecu te su molili na tu nakanu. Joakim je podnosio poruge, postio i molio, u to vrijeme je postojao pobožni asketski pokret kojem je pripadao i Ivan Krstitelj. U ono vrijeme ne imati dijete bila je patnja, istaknuo je p. Ike. U tom kontekstu govorio je o značenju patnje u životu kršćanina.

„Komotnost života je opasna. Kušnje nas dovode k Bogu – da osjetimo koliko smo krhki, da shvatimo koliko je Zlo blizu, opako i onda osjećamo potrebu za nekim tko je jači od Zla, a to je Bog. Kušnje su poticaj za naše traženje Boga, da nas spasi. U kušnjama duboko zazivamo Boga. Preko njih Bog i nas traži da nas spasi, da nam udijeli milost“, rekao je p. Ike, istaknuvši da su kušnje sasvim drugo od onoga što nam se na prvu čini, da nas Bog u tim situacijama ostavlja.

„U kušnji nas Bog zapravo intenzivno privlači k sebi i odvlači od svijeta, pokazujući nam kako je Zlo pogubno. Sveci su prihvaćali patnje. Kad sretnem duhovne ljude, mudre, ponizne, dobre, znam da je taj čovjek nekada negdje patio. Često diskretno shvatim gdje se njegova duša tako istesala, oblikovala, da bude tako ponizna, pobožna, milosrdna“, rekao je p. Ike, dodavši da Bogu najviše zahvaljuje za patnju kroz koju ga je proveo, jer tu se najviše naučio o mudrosti u svom životu.

Bog je provodio i Joakima i Anu kroz kušnju, kad nisu mogli začeti dijete. „Dok su se oni mogli pitati: ‘Pa što smo zgriješili’, duša im se dodatno čistila i posvećivala. Bog je izveo prekrasno djelo u njihovim dušama. Dok im se svijet rugao i ostao na mjestu, njihove duše su se uspinjale k nebu i postale prikladne da budu roditelji najsvetije osobe, Djevice Marije“, istaknuo je p. Ike.

Naglasivši da smo po patnji Isusa Krista spašeni, Mandurić je rekao da „kršćanin ne može živjeti kršćanstvo a da nije izrugivan, da ne ispašta. Kršćanin neće biti nagrađen na ovom svijetu. Imat će mir u srcu, a sve drugo u životu mu može biti gore. Isus ne kaže: ‘Bogatstvo vama, novac vama, zdravlje vama, dug život vama’, nego kaže: ‘Mir vama’“, naglasio je p. Ike, rekavši da je Krist svojim učenicima obećao progon, jer i on, Učitelj je bio progonjen.

„Ako nisam na tom putu, moguće je da ne naviještamo, da niječemo Gospodina. Tko je kršćanima navijestio da u ovom svijetu trebaju proći bolje, a Gospodin je prošao kroz patnju? Sv. Ignacije se znao zapitati, zabrinuti kad bi njegovim sljedbenicima išlo dobro: kako je moguće da ide dobro nama koji naviještamo Onoga koji je bio progonjen?

Kad mu je došla protivština, rekao je ‘Dobro je, to je znak’. Nismo došli tražiti ugodnost u svijetu, nego mir u srcu“, poručio je p. Ike.

Upozorio je da predmet naših molitava i želja ne bude komoditet u ovom svijetu. „Ako to tražim, vjerojatno ne susrećem mističnog Gospodina, njegovu milost, nadahnuće, ispunjenje. Sv. Joakim i Ana bili su izvježbani u prezrenosti svijeta, ali izvježbani i u zagrljaju Gospodina.

Petar i Ivan su se radovali da su mogli nešto pretrpjeti za Gospodina. Patnja mijenja čovjeka. U patnji Bog oblikuje dušu i Bog spašava i druge duše kroz patnju, ako mu čovjek prikaže svoju patnju“, rekao je Mandurić. Podsjetio je pritom na misao bl. Ivana Merza: „Kakva šteta što ne znamo prikazivati svoje patnje Gospodinu“.

P. Ike je rekao da je u jeruzalemskom hramu bio susret svetih ljudi koji su dugo živjeli: starca Šimuna, proročice Ane, svetih Joakima i Ane. „Dakle, velika koncentracija svetih ljudi, mističnih ljudi koji su bili svjedoci nečega prelijepoga, važnoga; ponajprije dolaska Bogorodice Marije, a poslije, po rođenju Isusa Krista, dolaska Boga“, rekao je p. Ike Mandurić.

Ines Grbić

Povodom središnje proslave Jubilejske godine u župi sv. Lovre u Lukoranu − 950 godina od prvog spomena župe Lukoran (1075.-2025.), lukoranski župnik Marko Dokoza uputio je Pismo župljanima, prijateljima župe sv. Lovre te ljudima dobre volje koji su povezani s Lukoranom na otoku Ugljanu.

Jubilej 950 godina od prvog spomena župe u Lukoranu svečano će se proslaviti misnim slavljem na ovogodišnji blagdan sv. Lovre, 10. kolovoza. Vrijeme do te proslave u Lukoranu bilo je u zahvali za primljene milosti i u molitvi za obraćenje i blagoslov župljana Lukorana kojeg stalno nastanjuje 350 stanovnika, a ljeti se taj broj višestruko poveća.

Don Marko u Pismu sabire što je učinjeno tijekom župne Jubilejske godine u Lukoranu koja je počela na blagdan Male Gospe, 8. rujna 2024., kada je svečano misno slavlje lukoranskoj u župnoj crkvi sv. Lovre predvodio Giorgio Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj.

„Od tada do danas prošlo je jedanaest mjeseci obilježenih molitvom, zahvalnošću i obnovom. U molitvenom zajedništvu prikazivali smo Bogu Gospinu krunicu u listopadu, pobožnost za duše u čistilištu u studenom, zornice u Adventu te tradicionalni blagoslov obitelji na završetku kalendarske godine, sa željom da Božji blagoslov ispuni svaku kuću u Lukoranu“, piše župnik Dokoza.

Materijalna obnova župne crkve sv. Lovre

Uz obnovu duhovnog, crkvenog zajedništva, župnik je inicirao i uz podršku župljana i Zadarske nadbiskupije proveo i materijalnu obnovu župne crkve sv. Lovre. Na početku Jubilejske godine 2024., Dokoza je potpisao sa Šimom Erlićem, tadašnjim ministrom regionalnog razvoja i europskih fondova ugovor o zamjeni prozora u lukoranskoj crkvi. Radove u vrijednosti od 35.000 eura koji su bili završeni do Božića 2024., sufinancirala je Općina Preko, uz podršku načelnika Jure Brižića.

„Povijesni datum bio je 7. travnja 2025., kad je potpisan ugovor za obnovu krova lukoranske župne crkve sv. Lovre, u vrijednosti 133.000 eura. Zahvalni smo tadašnjem ministru Erliću i Zadarskoj nadbiskupiji na pomoći u ostvarenju toga velikog djela. Osobito smo radosni što smo se u svakom trenutku mogli osloniti na naše mlade. Oni su se pobrinuli da se pokretni crkveni inventar izmjesti, a nepokretni zaštiti. Izvođač Bino Commerce počeo je s prvim radovima u lipnju 2025., otkrivanjem krova i izradom betonskog vijenca. Slijedilo je postavljanje čelične konstrukcije (podizvođač Gelo-Mont), pokrivanje crijepom i izrada stropa“, izvijestio je don Marko župljane.

Duhovna obnova u župi Lukoran

Don Marko pohvaljuje i „živu Crkvu u pokretu“ očitovanu i u molitvi župljana. Zahvaljujući mladima iz Udruge ‘Jarac’ uređena je i crkva sv. Lovre na lukoranskom groblju, gdje se za vrijeme obnove župne crkve sv. Lovre služe bogoslužja. „U crkvi sv. Lovre na groblju smo, nakon 165 godina, slavili sakrament sv. Potvrde kojeg je podijelio umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić. U slavlju Jubileja nismo ostali u granicama naše župe. Bili smo hodočasnici nade i pridružili smo se cijeloj Crkvi u slavlju Godine Jubileja 2025. hodočašćem u Rim. Na Čistu srijedu hodočastili smo u baziliku sv. Lovre u Rimu, gdje smo pred relikvijama zaštitnika naše župe počeli korizmu molitvom pokore i kajanja za osobne i generacijske grijehe, moleći Gospodina da primi našu skromnu zadovoljštinu. U duhu te molitve, svakog korizmenog utorka izlagali smo Presveti Oltarski Sakrament u župnoj crkvi sv. Lovre, moleći za oproštenje i obnovu“, poručio je don Marko.

Vrijedan duhovni događaj bila je i izvedba Hvarskog pučkog kazališta, koje je u lukoranskoj župnoj crkvi uprizorilo “Prikazanje života sv. Lovrinca Mučenika” na čakavskom, što su sudionici doživjeli potresnim i dostojanstvenim prikazom.

Zbog korijena župe Lukoran povezanih s benediktincima, na blagdan sv. Benedikta, 11. srpnja 2025., župljani su hodočastili u crkvu sv. Krševana i samostan sv. Marije u Zadru, gdje su s benediktinkama i vjernicima iz svojih susjednih župa Preko i Sutomišćica-Poljana obnovili sjećanje na benediktince sv. Krševana, prve dušobrižnike Lukorana. Prisjetili su se i zajedničkih korijena, jer su do 15. stoljeća Lukoran, Preko i Sutomišćica – Poljana bili jedna župa.

Osnivanje župe Lukoran povezano je s benediktincima

Završnicu lukoranske župne Jubilejske godine obilježava trideset dana molitve i posta za duhovne potrebe lukoranske župe te Devetnica sv. Lovri. Vrhunac slavlja je u nedjelju, 10. kolovoza, na blagdan sv. Lovre, đakona i mučenika, kada će svečano misno slavlje i procesiju s kipom sv. Lovre predvoditi opat Jeronim Marin, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu.

Naime, povijest župe Lukoran povezana je s benediktincima. Oni su na području Lukorana imali imanja koja je puk obrađivao, a benediktinci su za njih molili i dijelili im sakramente. Kao posjednici središnjeg dijela otoka Ugljana, benediktinci su u Lukoranu u Srednjem vijeku počeli duhovnu skrb i u Lukoranu su izgradili crkvu koja se spominje već 1068. godine, a 1075. je prvi spomen župe Lukoran. Župa Lukoran je na početku svoga postojanja prije devet i pol stoljeća obuhvaćala područja na kojem se sada nalaze tri župe: Lukoran, Sutomišćica – Poljana i Preko.

Nekoliko godina prije posvete nove, sadašnje župne crkve sv. Lovre, izgorjela je stara župna crkva sv. Lovre na groblju, pa je trebalo graditi novu crkvu. Pomogla je vlast, a Lukoranci su doprinijeli radom te je podignuta sadašnja župna crkva sv. Lovre. Povjesničar Bianchi piše 1879., godinu dana nakon posvete lukoranske župne crkve, da je to bila jedna od najljepših crkava u Zadarskoj nadbiskupiji. Prigodom posvete lukoranske župne crkve, papa Pio IX. poklonio je Lukoranu kalež kojeg je dobio iz jedne župe u Francuskoj te ga župa Lukoran i sada posjeduje.

„Dragi župljani, prijatelji i dobročinitelji, Jubilej je trenutak sjećanja, ali još više – trenutak obnove. Zahvaljujemo vam na svemu što ste učinili u ovih godinu dana i pozivamo vas da nam se pridružite u središnjoj proslavi 10. kolovoza 2025., kako bismo Bogu zahvalili za primljene milosti i s vjerom nastavili prema tisućljetnoj obljetnici župe“, poručuje Dokoza u Pismu župljanima povodom 950 godina prvog spomena župe Lukoran, uz poruku da ne postoji mala župa, nego je važan svaki čovjek, vjernik u svakoj sredini.

Sredstva za obnovu crkve još uvijek se prikupljaju na poseban račun za tu svrhu:

Župa sv. Lovre Mučenika, HR7824070001500025855

Poziv na broj: HR99 / Opis plaćanja: Za obnovu crkve

Ines Grbić

Foto: Misa na početku župne Godine Jubileja I. Grbić / Obnova crkve: M. Dokoza

Blagdan Gospe Karmelske svečano je proslavljen u župi sv. Mihovila u Galovcu u srijedu, 16. srpnja, gdje je taj blagdan drugotna župna svetkovina.

Svečano misno slavlje za vanjskim oltarom pokraj župne crkve predvodio je don Stanislav Wielinski, nekadašnji župnik Galovca. Uz galovačkog župnika don Antu Sorića, suslavili su još dvanaestorica svećenika.

„Okupljeni s Marijom, želimo mudrost, da dođe Duh Sveti, da osjetimo njegovu snagu. Želimo osjetiti logiku djelovanja našeg Boga. To se najviše vidi u životu Marije, ponizne službenice iz Nazareta koju je Bog odabrao za majku svoga sina“, rekao je don Stanislav.

Podsjetio je da su u 12. st. pustinjaci živjeli na brdu Karmel na mjestu gdje je prije boravio prorok Ilija i gdje se dogodio odgovor na vjeru u Božju objavu.

„Brda su zanimljiva. To je slika ljudskog i božanskog djelovanja. Na brdu je Isus govorio evanđelje“, rekao je Wielinski, podsjetivši na brda Sinaj, Golgotu, Karmel, brdo u Galovcu sa sv. Mihovilom.

Don Stanislav je rekao da se primanje milosti od Boga događa po ljubavi. Podsjetio je na riječ Isusa sv. Faustini Kowalskoj, da je Isus tužan kad ne primamo milosti sakramenata.

Istaknuo je da treba ljubiti unatoč – slabosti, grijeha, boli, starosti osobe, a ne voljeti nekoga jer je taj slavan, lijep, sposoban, dobar.

Misi je prethodila procesija s Gospinim kipom kroz mjesto kojeg su prije više od 100 godina donijeli pomorci iz obitelji Jovančević te podsjeća na vjernost i pobožnost predaka.

Na uočnicu Gospe Karmelske, u utorak, 15. srpnja, u župi je održan Karmel-fest, kad je izvedena predstava pod nazivom „Gospa Škapulara u našem selu“. U predstavi su sudjelovala galovačka djeca: Luka Batur je glumio djeda Ljubu, Lana Burčul baku, nevjestu Lana Raspović, Luka Raspović sina Božu, a Mihovil Šare glumio je sina svećenika.

Ideju, tekst i režiju predstave potpisuje Lucija Kvartuč koja je mjesecima marljivo radila s glumcima na probama.

Predstava je na jednostavni i iskreni način opisala život i vjeru galovačkih predaka; kako se u kući štovala Gospa, kako se molilo, radilo, a vjera bila temelj obitelji. U ponosu na tradiciju župe i ljude koji je i sada s ljubavlju čuvaju, Galovčani su prikazali život predaka uz smijeh, suze i emocije. Nakon predstave, nastupio je Zbor mladih Belafuža te tri gospođe iz Poljske.

I. G.

Više slika u Foto-galeriji / Foto: Župa Galovac

Na blagdan sv. Benedikta, u petak, 11. srpnja, svečano večernje misno slavlje u crkvi sv. Marije u Zadru kod zadarskih benediktinki, predvodio je don Marko Dokoza, župnik Ugljana i Lukorana.

Dokoza je najnovije i duhovnik učenika i djelatnika Osnovne glazbene škole sv. Benedikta u Zadru, čije su osnivačice zadarske benediktinke samostana sv. Marije.

Don Marko je uvodno podsjetio na povezanost župa čiji je on župnik s benediktinskom karizmom. Naime, 2025. godine, župa sv. Lovre u Lukoranu spominje se 950 godina od prvog spomena župe.

„Župa Lukoran je prije 950 godina obuhvaćala područja na kojem se sada nalaze tri župe: sv. Lovre – Lukoran, sv. Eufemije, Sutomišćica – Poljana i Gospe od Ružarija – Preko. Kao posjednici središnjeg dijela otoka Ugljana, benediktinci su tamo u Srednjem vijeku započeli s duhovnom skrbi i u Lukoranu su izgradili crkvu koja se spominje već 1068. godine. Godine 1075. je prvi spomen župe Lukoran“, rekao je don Marko, najavivši svečanu proslavu župne svetkovine sv. Lovre u Lukoranu za mjesec dana.

Don Marko je u propovijedi razmatrao što su Benediktov genij i njegova duhovnost učinili kroz povijest te aktualizirao kako nam i u čemu sv. Benedikt i danas može biti učitelj.

„Kad se sv. Benedikt u 6. st. povukao u osamu, kad je pisao svoje Pravilo i osnivao prvu benediktinsku zajednicu, u svijetu se događao raspad sustava. Rimsko carstvo nalazilo se u dubokoj krizi. Početak te krize bilo je urušavanje carstva iznutra. Stup, temelj rimskog društva bila je obitelj. Obitelj je do te mjere bila svetinja, da je zajednički obiteljski dom bio nepovrediv. Nitko nije smio ući u tuđu kuću, bez poziva, čak ni vlasti“, rekao je Dokoza.

Podsjetio je kako se već u Benediktovo doba u Rimu događalo ono što se događa i u našem sadašnjem vremenu: neuredan život, pobačaji te se nestabilnost koja je bila u obiteljima prenijela na društvo.

„Smjenjivali su se carevi, nastao je nered u vojsci i na granicama. Dolazili su nepoznati, strani narodi i prodirali u Rimsko carstvo. Koliko sličnosti s događajima u našem društvu danas, 1500 godina kasnije!? Zar nije u ovo naše vrijeme, urušavanjem obitelji, došlo do toga da se urušava i cijelo europsko društvo koje, kad se pisao europski ustav, nije željelo sebe priznati kršćanskim niti spomenuti sv. Benedikta – a znamo što su sv. Benedikt i njegovo Pravilo značili i znače za cijelu europsku povijest i europsku kulturu“, upozorio je don Marko.

Istaknuo je i značenje i vrijednost Benediktovog gesla ‘Moli i radi’.

„Sv. Benedikt je želio da njegovi monasi fizički rade. I to je bila revolucija, još u ono vrijeme – jer za Rimljane i za Grke bilo je sramota fizički raditi. Fizički rad bio je za robove.

Kad Benedikt kaže da jedan svećenik, jedan monah, opat treba fizički raditi, uzeti motiku u ruke, doslovno, ili finiji oblik rada po kojem su benediktinci bili osobito poznati, prepisivati manuskripte, što je jako težak i zahtjevan, minuciozan rad – to je učinio sv. Benedikt i to je pokrenulo revoluciju u Europi. Jer, gdje god su došli Benediktovi monasi i monahinje, poučavali su narod kako na najbolji način obrađivati tlo, uzgajati pojedine vrste koje su prikladne za pojedina područja. Tako su i u području poljodjelstva napravili revoluciju.

Naučili su ljude kako se mogu prehraniti svojim rukama, i to na najbolji mogući način, da iz zemlje, biljaka izvuku najbolje. To je početak Benediktove revolucije.

Kasnije, kako samostani postaju veći, snažniji, u njima se uče razni zanati, ljudi se okupljaju oko samostana, dolaze živjeti u blizinu samostana, žele učiti od monaha. Neki gradovi su nastali upravo tako, oko opatije, oko samostana. Onda polako ta umijeća postaju rafiniranija, sve finija i dalje se razvijaju.

Samostanske knjižnice postaju sve bogatije, samostanske škole postaju sve poznatije i na vrhuncu Srednjeg vijeka, na vrhuncu Benediktove revolucije imamo Sveučilište – kršćanski proizvod par excellence“, istaknuo je don Marko.

Podsjetio je kako su u 18. st. tijekom Francuske revolucije njeni protagonisti „željeli prosvijetliti narode, no ti prosvjetitelji su iz Benediktovog ‘Ora et labora’ izbacili ‘Moli’ – i ode sve nizbrdo.

Pa jedna revolucija, druga, treća, industrijska, digitalna, sad revolucija umjetne inteligencije. Je li to stvarno bila revolucija na dobro? Ja mislim da ne.

Poboljšali su se neki segmenti našeg života, ali u trenutku kad se izbacilo ‘moli’, idemo nizbrdo. I vratili smo se opet u vrijeme 5. i 6. stoljeća, kad se osjećamo nesigurno, kao što su se rimski građani, zaštićeni snagom velikog i moćnog Rimskog carstva, bili osjećali nesigurno“, rekao je don Marko.

Istaknuo je da se sv. Benedikt nije bojao naroda koji su bili došli u Europu, a koje su u ono vrijeme nazivali poganima, barbarima. Benedikt i njegovi nasljednici su ih polako primali u samostane, prenosili im antičku i kršćansku kulturu.

„Tako su nastali današnji narodi Europe koje poznajemo. I mi smo nekad bili barbari. Ali, bili su jedan sv. Benedikt i njegova braća, koji su bili toliko zaljubljeni u Isusa, toliko puni Duha Svetoga, da su znali kako prenijeti i tim narodima ono što je spasonosno i što vodi u život vječni.

Zato u ovom tako izazovnom vremenu, u kojem se puno toga urušava, imamo sv. Benedikta kao primjer. Imamo Benediktovu opciju koju možemo nasljedovati. A to je da ponovno osvijestimo važnost fizičkog rada“, poručio je don Marko.

Podsjetio je kako je Benediktinski red imao dvije velike reforme, a obje su se odnosile baš na potrebu fizičkog rada. Najprije reforma sv. Bernarda i kasnije u Francuskoj reforma koja je krenula iz samostana La Trappe, od kuda i potječe naziv redovnika trapista.

„Jer su se monasi u međuvremenu opustili, pa su vidjeli da je lakše leći u fotelju i čitati knjižice. I što se onda događa? Urušava se ono što je temelj njihovog života. Jer tamo gdje nema napora, fizičkog napora, najčešće duh luta – i onda i zaluta.

Dakle, to nam je prva pouka. Druga pouka koju nam ostavlja sv. Benedikt je koliko je važno da se uvijek vraćamo dobrom štivu. Da ne dopustimo da nas hrani samo ono što slušamo na televiziji, što čitamo u novinama, na portalima. Nego da se  hranimo dobrim štivom, od Svetog Pisma nadalje“, potaknuo je don Marko.

Istaknuo je da su kod sv. Benedikta važni i zajednica i stabilnost, odnosno izgradnja jedne zajednice. „Da budemo uključeni u ono što se događa u našoj zajednici. Da ne živimo pored, za sebe, nego da budemo aktivni i odgovorni dionici društva u kojem jesmo.

Svi koji dođu sa strane, ne treba ih se onda bojati, jer čovjeku je u prirodi da traži bolje. Ako su benediktinci uspjeli obratiti nas, jer i mi smo nekad bili pogani, barbari, kako nećemo mi, ako budemo oduševljeni za Isusa, kao što su bili sv. Benedikt i njegova braća i sestre – narodima koji dolaze u Europu prenijeti radost Evanđelja koju su nama Benedikt i brojni misionari donijeli u naša srca“, potaknuo je don Marko.

Poželio je da nam blagdan sv. Benedikta, zaštitnika Europe, bude „trenutak ohrabrenja, prosvjetljenja i svjesnosti da je situacija u kojoj se nalazimo teška, prvenstveno zato što smo dopustili da se raskopaju naše obitelji, zato što smo povjerovali da se može živjeti samo s ‘Radi’, a bez ‘Moli’; situacija je teška jer smo dopustili da se urušava kultura koju je izgradila kršćanska vjera.

Sve to su naše bolne činjenice, ali to nas ne treba obeshrabriti, baciti u očaj. Ne trebamo se prepustiti strahu, nego možemo slijediti svijetli primjer sv. Benedikta i s povjerenjem u Gospodina započeti novu Benediktovu revoluciju u ovom našem vremenu“, poručio je don Marko Dokoza.

Don Marko je došao u Zadar sa skupinom vjernika iz Lukorana, Ugljana i iz župe Sutomišćica – Poljana, koje je pak vodio njihov župnik Filip Kucelin. Uz sudjelovanje na misi s benediktinkama, tijekom dana pohodili su SICU Zadar i crkvu sv. Krševana u kojoj im je o značenju i povijesti te crkve, uz koju je djelovao nekad muški benediktinski samostan i skriptorij, govorio don Zdenko Dundović.

Jutarnje misno slavlje u crkvi sv. Marije predvodio je don Šime Perić, kapelan zadarskih benediktinki sv. Marije.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji / Foto: Bernard Kotlar

Mons. dr. Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje svetim blaženog Alojzija Stepinca i kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog, proslavio je zlatnu misu u nedjelju, 13. srpnja, pokraj kapele Majke Božje Kraljice Mira u rodnom mjestu Rastoki.

Misno slavlje predvodio je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, a propovijedao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Mons. Batelju za svećenika je zaredio papa, sveti Pavao VI., na Trgu sv. Petra u Vatikanu, 29. lipnja, svete jubilarne 1975. godine.

O povezanosti mons. Batelje sa Zadarskom nadbiskupijom

Mons. Batelja po svom djelovanju povezan je i sa Zadarskom nadbiskupijom. Mons. Batelja je začasni kanonik Stolnog kaptola sv. Stošije, a od 1987. do 1991. bio je duhovnik u Nadbiskupskom sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru.

S obzirom na odlazak dijela svećenika iz klera Zadarske nadbiskupije 1970.-ih godina, na molbu zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka i tadašnjeg rektora zadarskog sjemeništa ‘Zmajević’ Ivana Prenđe, kardinal Franjo Kuharić bio je poslao mons. Batelju kao pomoć u razvoju i obnovi duhovnih zvanja u Zadarskoj nadbiskupiji, za službu duhovnika u Sjemeništu, prvotno je bilo rečeno „na godinu dana, dok se ne snađu“.

Na predstavljanju knjige “Svjedok čiste savjesti – Prinosi za životopis Sluge Božjega Franje Kuharića uz 80. obljetnicu njegova svećeničkog ređenja”, autora Jurja Batelje, u četvrtak, 5. lipnja 2025., u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, mons. Batelja je rekao da mu je kardinal Kuharić „želio povjeriti službu blizu sebe“, no onda mu je došla zamolba Oblaka i Prenđe za pomoć u zadarskom sjemeništu.

„Kardinal Kuharić nastupio je tada kao otac i kao majka i rekao mi: ‘Znaš, ta je Crkva teško ranjena. A ranjeniku moramo pomoći. Pa ako u tvojem srcu ima toliko plemenitosti da želiš otići iz Zagrebačke nadbiskupije na jedno vrijeme, sto put bilo blagoslovljeno. Znam kamo te šaljem i vodit ću računa o tebi’.

I tada se dogodio moj zakoračaj u Zadar. Kad god je mogao, Kuharić je došao u Zadar među đake u sjemeništu, slikao se s nama, misio, govorio i mene opominjao na ono što je provodio tadašnji prefekt u sjemeništu, Milan Zgrablić (sadašnji zadarski nadbiskup, nap.).

Mons. Zgrablić je vodio đake na izlete, a meni je Kuharić stalno govorio: „Uzmi djecu, mlade, vodi ih na vrhunce. Neka osjete žrtvu, neka se znaju penjati prema visinama  i neka znaju promatrati tijek zvijezda na nebu“, rekao je mons. Batelja na predstavljanju svoje knjige u Zadru. (Ines Grbić)

Propovijed nadbiskupa Zgrablića na zlatnoj misi mons. Jurja Batelje prenosimo u cijelosti.

XV. nedjelja kroz godinu

Lk 10, 25-37

Pozdrav

Poštovani zagrebački nadbiskupe i metropolita, mons. Dražene, poštovana subraćo biskupi, braćo svećenici, redovnici i redovnice, cijenjeni Božji narode, draga braćo i sestre, sve vas srdačno pozdravljam u ovom slavlju vjere, zahvalnosti i svećeničke postojanosti. Srdačno pozdravljam i rodbinu našega Zlatomisnika, sve njegove prijatelje i uzvanike, vjernike ove župne zajednice, kao i sve nazočne koji ste danas došli podijeliti radost ovog svećeničkog jubileja. S osobitom radošću i najsrdačnije pozdravljam našeg zlatomisnika, mons. Jurja Batelju i zahvaljujem na pozivu i časti da Vam se u ovom svečanom euharistijskom slavlju mogu obratiti s nekoliko prigodnih riječi.

1. Pedeset godina – pedeset puta “Evo me!”

Dragi i poštovani Zlatomisniče!

Današnje euharistijsko slavlje prigodom pedesete obljetnice svećeništva odvija se u Vašoj rodnoj župi, u zajednici u kojoj ste rođeni i iz koje ste ponikli, zajedno s nazočnim vjernim pukom, biskupima i subraćom svećenicima, redovnicima i redovnicima, Vašim nekadašnjim đacima – sjemeništarcima, od kojih su mnogi danas svećenici te želi ponajprije biti slavlje obilne Božje milosti u Vašem životu i zahvala za Vašu vjernost Bogu, Crkvi i Domovini.

Današnje slavlje nije tek spomen – broj, nije samo svečani trenutak, nego živi spomen Božjeg djelovanja u jednom konkretnom životu. Pedeset godina svećeništva znači pedeset godina svakodnevnog predanja, molitve, žrtve i vjernosti. To je put ispisan koracima u vjeri, u molitvi, u radu, u tišini i zauzetosti, u radosnim i teškim trenucima.

Bogu zahvaljujemo za Vaš životni put od Rastoka, preko Petrovine, Interdijecezanske srednje škole i sjemeništa, bogoslovije u Zagrebu, pa do Rima, gdje Vam je sâm papa, sv. Pavao VI., 29. lipnja 1975., podijelio svećenički red u Rimu. Svaki daljnji Vaš korak kroz pedeset godina nosio je ono svećeničko “Da” Gospodinu koje ste izrekli na svećeničkom ređenju. Vaš život je bio trajna potvrda poziva: “Evo me, Gospodine, tvoj sam svećenik”.

Vaše “Evo me” postalo je vidljivo u svakoj Vašoj službi: kao župnika, studenta, profesora, duhovnika, rektora sjemeništa i zagrebačke katedrale, propovjednika, voditelja duhovnih obnova i vježbi, znanstvenika i postulatora, kanonika i ispovjednika. To “Evo me” bilo je i ostalo Vaše svjedočanstvo – duboko svećeničko, odgovorno i nadahnuto.

Svećeništvo je dar, ali i poslanje. Vi ste to poslanje shvatili ozbiljno, cjelovito i u potpunoj predanosti. Vaša služba nije bila samo čast, nego svakodnevna obveza služenja i dijeljenja sebe uz žrtve odricanja. Svećenik nije tek onaj koji nosi kolar oko vrata i prigodno oblači misnicu, nego onaj koji nosi narod Božji u srcu i Krista u svome cijelom biću: u svom srcu, u svojoj duši, u svome umu, u cijeloj svojoj snazi. Vi ste upravo takav svećenik.

2. “Gospodine, u tebe se uzdam” – temelj svećeničke postojanosti

Dragi Zlatomisniče!

Geslo blaženog Alojzija Stepinca, „Gospodine, u tebe se uzdam“, nije Vam bilo strano. Ono je postalo Vaš nutarnji kompas, putokaz u radu, propovijedanju, poučavanju, u znanosti, u svjedočenju. Vaše pouzdanje u Boga dalo Vam je snagu da prepoznate u Stepincu istinu i da mu posvetite najveći dio svog životnog i znanstvenog rada.

Nakon svećeničkog ređenja u Rimu došli ste ponovno u Domovinu, gdje niste tražili lagodan život, nego istinu. Svoje poslijediplomske studije u Rimu iskoristili ste kako biste dublje razumjeli duhovnost i mariologiju bl. Alojzija Stepinca. Marljiv i uporan rad na magisteriju, doktoratu, u akademskim stupnjevima, Vaša predavanja – sve je to bilo u vidu što boljeg služenja Crkvi i istini o onome koga ste prepoznali kao svjetionik vjere – mučenika hrvatskog naroda, bl. Alojzija.

Vaš rad na postupku beatifikacije blaženog Alojzija Stepinca bio je i ostaje veliko svjedočanstvo bogoljublja i domoljublja. Braniti istinu o Stepincu ne znači samo govoriti o provjerenim povijesnim činjenicama, raskrinkavati mnoge laži i zlonamjerne klevete koje su o njemu napisane i izgovorene, već naviještati istinu o Bogu koji djeluje i govori kroz pravednike, blaženike i svece. U Stepincu se susreću herojska vjernost Evanđelju i ljubav prema Bogu, ljubavi prema Crkvi i papi, Petrovom nasljedniku te vlastitom narodu – a Vi ste upravo kroz taj rad pomogli mnogima da to otkriju i zavole.

Vaša povezanost s blaženim Alojzijem Stepincem nije bila samo znanstvena, već duboko osobna i duhovna. Kroz njegov život i svjedočanstvo oblikovali ste i vlastiti duhovni profil. Vaš rad i postojanost podsjećaju na Stepinčeve riječi: “Kad bismo htjeli prodati obraz i dušu, danas bismo odmah primali odlikovanja. Ali uvijek nama svima i mora biti memento ona Kristova: ‘Ta što koristi čovjeku, ako sav svijet stekne?’”. Vi ste izabrali ono što ostaje – istinu i vjernost Crkvi, Kristu i svome hrvatskom narodu.

Vaš govor i napisane riječi uvijek su bili na strani onih vrijednosti koje je i Stepinac žrtvom branio: prvi Trojedini Bog i po njemu Crkva, zatim dostojanstvo obitelji, istinu o čovjeku i o narodu. Poput Stepinca, i Vi ste mogli reći: “Ja znam zašto trpim. Radi se o pravima Katoličke Crkve. Ja sam za nju spreman svaki čas umrijeti”.

Zato, kao što je Stepinac znao da bez jakih i moralno zdravih obitelji nema jake Hrvatske, tako ste i Vi, kroz sve što ste radili, gradili temelje za duhovno i moralno zdravu zajednicu. I u tom duhu, podsjećaju nas Stepinčeve riječi: “Jake i sretne Hrvatske nema bez jakih, fizički i moralno zdravih i zadovoljnih hrvatskih obitelji!”.

Vaš primjer nije ostao nezamijećen. On ostaje kao putokaz i ohrabrenje u ovom vremenu koje vapi za jasnoćom i istinom. Ustrajnost u duhovnom životu, na koju nas je Stepinac neumorno poticao riječima: “Nema važnije zadaće u životu pojedinca negoli vlastita duhovna izgradnja”, bila je i ostaje vidljiva nit Vašeg svećeničkog hoda.

Vaša vjera nije ostajala zatvorena u privatnoj pobožnosti, već se pokazivala u svakom segmentu djelovanja, u skladu sa Stepinčevim načelom: “Ili smo katolici, ili nismo. Ako jesmo, tada se naša vjera mora očitovati na svim područjima našega života. Ne možemo biti katolici u crkvi, a na ulici živjeti po instinktu osobnog raspoloženja”.

U duhu Stepinčevog poziva: “Pazite da ostavite sinu za baštinu vjeru! Što mu koriste milijuni ako izgubi vjeru! Naprotiv, ako mu ništa drugo ne ostavite, nego samo vjeru, bit će sretan!”, Vi u baštinu generacijama ostavljate ono najdragocjenije – pouzdanje u Boga, ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji, ljubav prema Crkvi, prema bl. Alojziju Stepincu, prema svecima i blaženicima, prema svome hrvatskom narodu.

3. Znanstveni rad

Vaš znanstveni i duhovni doprinos procesu beatifikacije Alojzija Stepinca pomogao je brojnim vjernicima da dublje shvate kako je svetost uvijek i svjedočanstvo ljubavi prema Bogu, Crkvi i odgovornost za narod. Time ste gradili most između vjere i domovine, između svetosti i svakodnevice.

Sve to potvrđuje Vaš dosadašnji iznimno bogat znanstveni i publicistički opus.

Naime, mons. Juraj Batelja napisao je i objavio 47 knjiga (ne „knjižica“, nego „knjižurina“ od 300, 500, 600 stranica!). Za tisak je pripremio, prigodnim slovom i bilješkama popratio 16 knjiga propovijedi, prigodnih nagovora, pisama kardinala Alojzija Stepinca. Među njima su i  dnevnici krašićkog župnika Josipa Vranekovića, u kojem je opisan i život sužanjstva bl. Alojzija u Krašiću. Uz rad na kauzi za proglašenje blaženim i svetim kardinala Alojzija Stepinca i Sluge Božjega Josipa Langa, objavio je 23 izvorna znanstvena rada, 15 preglednih znanstvenih radova, 22 nekategorizirana članka te mnogobrojne vijesti i prikaze njegovih knjiga u znanstvenim i popularnim časopisima. Održao je 14 priopćenja na znanstvenim skupovima. Napisao je brojne članke u službenim Vjesnicima više (nad)biskupija, u Leksikonima i stručnim časopisima. Objavljena su njegova 28 članaka u Glasu Koncila, 152 u Glasniku blaženoga Alojzija Stepinca. Napisao je i objavio 45 propovijedi i predavanja koja je održao, kako na crkvenim slavljima, tako i na svjetskim skupovima u Bruxellesu, Kijevu, Rimu i drugdje.

4. Postulator – biti Samarijanac u vjeri i istini

            Braćo i sestre!

Pred otajstvom svećeničkog poziva koji traje već pedeset godina, i danas snažno odzvanja pitanje iz Evanđelja liturgije današnje nedjelje (usp. Lk 10, 25-37): „Tko je moj bližnji?“. Na ovo jednostavno, ali duboko pitanje, Isus odgovara prispodobom o milosrdnom Samarijancu – čovjeku čije je srce prepoznalo nevinost i patnju, koji je stao pred bol i djelovalo s ljubavlju. Dok svećenik i levit prolaze, Samarijanac zastaje. Dobri Samarijanac vidi, osjeća i djeluje.

Danas, kada se osvrćemo na pet desetljeća svećeničkog služenja mons. Batelje Bogu, Crkvi i ljudima, to isto pitanje odzvanja veoma snažno: Tko je moj bližnji?

U svakom susretu s čovjekom, u cjelokupnom svome duhovnom pozivu, svećenik je pozvan biti milosrdni Samarijanac. Ne vršiti svećeničku službu poput milosrdnog Samarijanca, znači proći mimo nepravde i zla, propustiti priliku za milost i ljubav; zaobići znači zatvoriti srce za Božju ljubav. No, zastati, prepoznati problem, podignuti osobu, ispraviti nepravdu, zauzeti se za žrtvu, iskazati milosrđe – to je svećenička služba u punini svoga smisla.

U posebnom ozračju služenja, postulator kauze bl. Alojzija Stepinca nosi zadaću Samarijanca u duhovnom smislu. Kao što je Samarijanac zastao pred ranjenim čovjekom, tako Postulator zastaje pred svjedočanstvom mučeništva, istine i vjere blaženog Stepinca. Rad na kauzi blaženog Alojzija nije samo povijesni proces; to je milosrdno zalaganje za istinu, za dostojanstvo onoga koji je progonjen radi pravednosti.

Kao što je Samarijanac zalio rane uljem i vinom onome koji je upao među razbojnike, Postulator svojim radom zalijeva rane povijesti istinom i ljubavlju prema žrtvi i Crkvi. Poslanje Postulatora nije puko administrativno niti isključivo pravno; ono je znak milosrđa prema ranjenoj istini na koju su ruke digli „razbojnici“ puni mržnje prema Bogu i Crkvi i svemu što je Božje, prema  povijesnoj pravdi koja je ponekad zataškavana, često iskrivljena mnogim lažima i podmuklim podmetanjima, a ponekad i zanemarena ili zaboravljena. U toj ulozi, Postulator je glas onih koji su nijemi pred nepravdom, ruka koja podiže ono što je oboreno, svjetlo koje razotkriva ono što je skriveno u sjeni povijesti istine.

Svaki korak u tom procesu svjedoči o blizini onima koji su trpjeli za vjeru, o prepoznavanju istine koja je ranjena, ali ne i poražena. To je uloga Samarijanca u duhovnoj dimenziji – ne samo pomoći, nego iscijeliti rane istinom i ljubavlju. Poput Samarijanca, Postulator ne prolazi pored povijesne nepravde, ne okreće glavu od progonjenih i nepravedno optuženih, nego staje, podiže istinu i vraća dostojanstvo onima kojima je ono bilo oduzeto.

5. Zahvalno sjećanje – temelj vjere i pouzdanja

Dragi Prelate!

Sjećanje na Božja djela u Vašem životu i Vašu suradnju s njegovim poticajima nije hvalisanje zbog prošlosti ili laskanje zbog interesa u budućnosti, nego snaga i poticaj u sadašnjosti. Zahvalno se sjećati znači, siguran sam, za Vas i za svakoga od nas, prepoznavati tragove Božjeg djelovanja u vlastitom životu i povijesti te osjetiti Božji poticaj za djelovanje na vlastitom putu života.

U Vašem slučaju, to sjećanje poprima osobitu snagu. Svojim ste predanim znanstvenim radom omogućili cijeloj Crkvi da se sjeća života blaženoga Alojzija Stepinca u punoj istini, u punom sjaju, u nepokolebljivoj vjernosti Bogu, Petrovom nasljedniku, Crkvi i svome narodu. I ne samo Crkvi u Hrvatskoj, nego i daleko izvan njezinih granica. Pronašli ste, skupili, preveli na više jezika, obradili i sustavno prikazali više od 40 000 stranica arhivske građe o Blaženiku, iz koje je proizašla “Pozicija” – temelj beatifikacijskog postupka kardinala Stepinca.

Taj veliki pothvat uključivao je mukotrpno istraživanje u 165 crkvenih i državnih arhiva u domovini i svijetu. Na osnovi te građe oblikovana je “Pozicija” – djelo od 5 380 stranica raspoređenih u šest svezaka – koje je postalo presudno za odluku Dikasterija za kauze svetaca za proglašenje blaženim Alojzija Stepinca.

Ovome treba pridodati i Vaš rad na proučavanju teološke i medicinske znanosti koji se odnose na bl. Alojzija, kao i svjedočanstva čudesnog uslišanja koje se dogodilo na zagovor bl. Alojzija Stepinca.

Kruna toga velikog rada i nastojanja bila je svečana beatifikacija blaženoga Alojzija Stepinca, koju je 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici, na veliku radost milijuna vjernika,  proglasio sveti papa Ivan Pavao II., izražavajući time indirektno i Vama najviše crkveno priznanje za uloženi trud i istinu koja je iz ove beatifikacije proizišla.

Vaše svećeničko djelovanje nije ostalo samo na molitvi, iako ste uvijek naglašavali njezin prioritet u životu, nego se pretočilo u rad, u svjedočenje, u predavanje, duhovne nagovore, u knjige. I to nas sve poučava: vjera raste kad se sjećamo što je Bog već učinio u povijesti i u našem životu i zbog toga i njega danas slavimo i njemu zahvaljujemo. Bog je i danas u središtu naše pažnje i zahvale.

6. Svećeništvo kao služenje Istini i narodu

Ovom prigodom posebno Vam želimo zahvaliti za Vaš dugogodišnji doprinos u odgoju više generacija svećeničkih kandidata. Kao duhovnik u Nadbiskupskom sjemeništu „Zmajević“ u Zadru, profesor i rektor Međubiskupijskog sjemeništa na Šalati, znali ste usmjeravati mlade živote prema odgovornosti, zrelosti i ustrajnosti u duhovnom pozivu. Vaš svećenički primjer, Vaša razboritost i dubina vjere ostavili su neizbrisivi trag u srcima mnogih mladih ljudi koji su se, nadahnuti Vašim vodstvom, ohrabrili za Krista i svećeništvo.

Vaše svećeništvo nije bilo zatvoreno u sakristiju. Bilo je živo, uključeno, jasno i razborito. Bili ste uz narod i kada je trebalo propovijedati, i kada je trebalo predavati, i kada je trebalo braniti istinu u javnosti.

Kao profesor na Institutu za kršćansku duhovnost, predavali ste desetljećima na KBF-u, odgajali nove generacije svećenika, poticali duhovna zvanja, vodili katedralu, bili član brojnih vijeća, odbora, komisija u Zagrebačkoj nadbiskupiji.

U svakom tom zadatku nosili ste ono što Vas oblikuje: ljubav prema Bogu i Crkvi, Istini i hrvatskom čovjeku.

7. Domoljublje kao čin vjernosti Bogu

Vaše domoljublje, poštovani mons. Batelja, snažno se podudara s duhovnim rodoljubljem koje je svjedočio i Sluga Božji kardinal Franjo Kuharić. On je rekao: „Ja volim svoj narod, ja ga ne mogu ne voljeti, kao što ne mogu ne voljeti svoju obitelj. Jer sam jednostavno član i baštinik njegove povijesti, kulture, jezika, patnji i nada. Ja volim svoj narod. Želim mu dobro, slobodu, mir, želim mu svaki moralni i materijalni napredak. Ali ne isključujem te želje i drugom narodu. Zato sam znao reći, ono što kao Hrvat želim hrvatskom narodu, želim i onom narodu koji nas napada, da živi u miru, slobodi, sigurnosti, svaki svoj na svome. To je rodoljublje koje isključuje svaku mržnju, svaki egoizam u odnosu prema drugima”.

Upravo takvo rodoljublje uočavamo i u Vašem djelovanju – ono koje ne isključuje, nego gradi; koje se ne hrani netrpeljivošću, nego istinom; koje se ne odvija u pljački materijalnih dobara, nego u žrtvi vlastitog odricanja; koje se ne nameće u glasnom vikanju i udaranju u prsa, nego u poniznom služenju. Gradili ste rodoljublje koje ne dijeli, nego pomiruje. Vi ste svojim služenjem Crkvi i narodu pokazali da ljubav prema Domovini ide ruku pod ruku s univerzalnim kršćanskim vrednotama. Vaša ljubav prema hrvatskom narodu nikada nije bila zatvorena, nego je disala u punini vjere i ljubavi prema svakom čovjeku.

8. Potvrda rada i svjedočenja

Vaše bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje, mons. Batelja, prepoznato je kroz značajna crkvena, državna i lokalna priznanja.

Naime, na prijedlog Sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, Sveti Otac Ivan Pavao II. iskazao je mons. Batelji posebno priznanje: dana 3. siječnja 1996. godine odlikovao ga je naslovom prelata Njegove Svetosti. Za izniman doprinos u pripremi i provedbi drugog državnog i pastoralnog posjeta Svetog Oca Ivana Pavla II. Republici Hrvatskoj, 2., 3. i 4. listopada 1998. godine, odlikovan je, 19. listopada 1998. Redom kneza Branimira s ogrlicom, koje se dodjeljuje za izniman doprinos neovisnosti, cjelovitosti i međunarodnom ugledu Republike Hrvatske, za izgradnju Republike Hrvatske i razvitak odnosa Republike Hrvatske i drugih zemalja. Samo dan nakon toga, 20. listopada, predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, dodijelio je mons. Batelji Velered kraljice Jelene s lentom i Danicom, i to upravo za njegovo neumorno istraživanje i prikazivanje života i djela kardinala Stepinca, čime je doprinio istini, duhovnosti i nacionalnom identitetu.

Ni Vaš rodni kraj, Zlatomisniče, nije ostao nijem na Vaše djelo – Grad Jastrebarsko, iz kojeg ste krajolika započeli svoje životno putovanje, dodijelio Vam je Nagradu za životno djelo, 13. studenoga 2003. godine.

Zagrebački nadbiskup Josip kardinal Bozanić, uvrstio je mons. Batelju 30. lipnja 2005. u Zbor kanonika Prvostolnog kaptola zagrebačkog. Zbog predanog rada i zauzetosti za dobro Crkve i u Zadarskoj nadbiskupiji, mons. Želimir Puljić, zadarski nadbiskup, imenovao je 21. prosinca 2015. godine mons. Batelju počasnim članom Stolnog kaptola Zadarske nadbiskupije.

Vaš napredak, poštovani Prelate, na akademskom putu, papino priznanje, kanoničke službe, priznanje predsjednika Republike Hrvatske i lokalnih vlasti, iznimno bogati opus Vaših radova, potvrda su uvažavanja Vašeg teološkog, duhovnog, pastoralnog, domoljubnog i povijesnog doprinosa životu Crkve i ugledu Republike Hrvatske.

To nisu samo simbolična i formalna priznanja. To su ponajprije znakovi zahvalnosti Bogu i potvrde da je Vaš rad imao domet i značaj – i za Crkvu i za Domovinu.

U vremenu kada se domoljublje često karikira ili zloupotrebljava, Vaše domoljublje bilo je čisto, prokušano i evanđeosko. Ljubiti narod ne znači zatvarati se u granice njegovog teritorija, nego moliti za njega, braniti istinu o njemu, pomagati mu da duhovno raste. To ste radili ustrajno i odlučno.

Kao promicatelj istine o Stepincu, kao čovjek koji je stajao iza povijesne beatifikacije, kao pisac, župnik, duhovnik, odgojitelj, ispovjednik, propovjednik i znanstvenik – svojim djelima ugradili ste domoljublje u srce Crkve.

9. Hodočasnik nade

Papa Benedikt XVI. jednom je rekao da svećenik nije tek službenik Crkve, već čovjek koji je “uronjen u misterij Boga” i iz toga izvora crpi snagu za svoje poslanje (usp. Susret s rimskim klerom, Lateranska bazilika, 13. svibnja 2005.). Vi ste, poštovani Zlatomisniče, kroz sve ove godine svećeničke službe svjedočili upravo tu dubinu: svećeništvo kao život prožet Božjom prisutnošću, neprestano služenje otajstvu milosti koju ste primili.

U duhu Jubilejske 2025. godine koju je proglasio blagopokojni papa Franjo, pod geslom “Hodočasnici nade”, i ovo Vaše slavlje postaje znak nade. Hodočašće koje ste proživjeli – od Rastoka do Zagreba i Rima, od učionica do propovjedaonica, od ispovjedaonice do ureda, od arhiva do tiskare, od igrališta do crkve, od katedre do Dikasterija, od Zagreba do Dubrovnika, od Zadra do Varaždina, od Poreča do Đakova i Vukovara, od Njemačke, Švicarske i Kanade do Australije – pokazuje širinu i dubinu Vašeg svećeničkog djelovanja. U učionici ste poučavali, s propovjedaonice nadahnjivali, u ispovjedaonici dijelili Božje milosrđe, u slavlju sakramenata povezivali ljude s Bogom, u arhivima tražili povijesnu istinu, u tiskarama i knjigama je prenosili, na igralištima se približavali mladima, a u crkvi predvodili Božji narod i služili u spasonosnim otajstvima. Sve te postaje Vašeg životnog hodočašća nisu bile vanjski zadaci, nego unutarnji put – put vjere, služenja i nade. Vi ste hodočasnik nade u ovom vremenu. I kao takvoga, Crkva Vas treba i danas.

Ova pedesetogodišnjica Vaše svećeničke službe nije kraj. To je nova etapa. Bog Vas, zasigurno, ne prestaje pozivati i poticati na djelovanje. Vaš rad, Vaše znanje, životna mudrost i iskustvo, Vaše molitve i Vaše prisustvo još su dragocjeni, pa makar morali biti primjereni Vašoj životnoj dobi i Vašem zdravlju.

Crkvi i danas trebaju svećenici poput mons. Batelje – mudri, odani, radini, razboriti, vjerni.

Vi ste, dragi Prelate, hodočasnik koji je prešao duge staze u prostranstvima svećeničke službe, ali hod se nastavlja. Još imate što dati. Još imate što svjedočiti. Još Vam glas nije izgubio snagu. I još imate za koga moliti i žrtvovati se. I zato Vam kažem: Hvala, i ostanite s nama.

Zaključak

Novoizabrani papa Lav XIV. održao je svoju prvu homiliju 9. svibnja 2025. u Sikstinskoj kapeli, dan nakon što je izabran za 267. nasljednika svetog Petra. Tijekom te homilije, pred okupljenim kardinalima, citirao je svetog Ignacija Antiohijskog koji je zapisao: “Tada ću zaista biti učenik Isusa Krista, kada svijet više ne vidi moje tijelo”.

Ova izjava svetog Ignacija, napisana na njegovom putu prema mučeništvu u Rimu, poslužila je Papi kao snažna slika poniznosti i predanja koje bi trebali karakterizirati svakog duhovnog pastira u Crkvi. Papa Lav XIV. je istaknuo da ove riječi ne odražavaju samo Ignacijevu spremnost na mučeništvo, već i opću obvezu svih koji vrše službu u Crkvi da “se maknu kako bi Krist ostao”, “učine sebe malenima kako bi On bio poznat i proslavljen” te se „potpuno daruju kako bi svi imali priliku upoznati i ljubiti Isusa Krista”.

Neka, kao zaključak, ove homilije i nas vodi ova misao i želja svetog Ignacija, istaknuta od pape Lava XIV.

Braćo i sestre!

U ovom slavlju pedesete obljetnice svećeništva, zahvaljujemo Bogu za dar života, vjernosti i služenja mons. Jurja Batelje. Zahvaljujemo Bogu i za sve milosti koje je kroz njega udijelio svojoj Crkvi, za riječi koje je izgovorio, za knjige koje je napisao, za duše koje je poučio, liječio i ohrabrio.

Dragi Zlatomisniče!

U duhu Jubilejske godine i gesla “Hodočasnici nade”, Vaš nas život i poslanje uči da se nada rađa iz vjere, iz ustrajnosti, iz svakodnevnog predanja Bogu. Vi ste, hodočasteći prostranstvima svećeničkog služenja, prešli velike udaljenosti. U svemu tome bio je Krist – koji je Početak i Svršetak svakog svećeničkog puta.

Neka Vam Gospodin kojem vjerno služite, podari i dalje zdravlje i snagu, radost i mir. Neka Vas Majka Božja Bistrička, na čiji blagdan obilježavamo ovu obljetnicu, trajno prati svojom majčinskom blizinom. A svima nama neka ovo slavlje bude poticaj da obnovimo vlastito predanje Bogu i da s pouzdanjem gledamo u Krista, koji neće, ako ostanemo uz Njega, razočarati našu nadu koja je razlivena u srcima našim po Duhu Svetom kojeg nam je On poslao (usp. Rim 5, 5).

Preporučujemo Vas, poštovani Zlatomisniče, u moćni zagovor blaženog Alojzija Stepinca, čiju ste duhovnost vjerno slijedili i čiju ste svetost života odlučno i argumentirano branili i promicali. Neka Vas njegov primjer i nadalje nadahnjuje, a njegov zagovor prati u svakom danu života. Od srca Vam želimo, a po toj nakani i molimo, da zajedno s Vama doživimo radost dana kada će Crkva svečano proglasiti svetost Alojzija Stepinca, a Slugu Božjega Franju kardinala Kuharića uzdići na čast oltara.

Na kraju ove homilije, neka odjekne i Vaša vlastita vjera i molitva, kojoj ste ostali vjerni pedeset godina, a sažeta je u riječima koje ste nadahnuto domislili i zapisali u mladomisničkom žaru na mladomisničkoj sličici i na poleđini pozivnice za ovu svećeničku obljetnicu:

“Vjerujem.

Krist je jamac svete službe,

meni što je slabom daješ.

Proslavljen nek` u njoj budeš,

vječno Ti što jesi i ne prestaješ”.

Amen.

Arhivske slike, s događaja u Obrovcu 2024. godine (I. G.): Relikviju bl. Alojzija Stepinca, dar Zagrebačke nadbiskupije župi Obrovac, u nedjelju, 23. lipnja 2024., u oltar župne crkve sv. Josipa u Obrovcu, za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio, postavio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Na misi je propovijedao mons. Juraj Batelja, postulator Stepinčeve kauze. 

U Foto-galeriji su slike sa zlatne mise u Rastokima, preuzete s mrežne stranice Zagrebačke nadbiskupije. Foto: Matija Grgas

Don Damir Stojić predvodio je duhovnu obnovu u župi sv. Jurja u Viru od utorka, 8. do četvrtka, 10. srpnja. Don Damir je predvodio misno slavlje i imao propovijed, nakon mise održao je nagovor, potom je predvodio klanjanje pred Presvetim.

Don Damir je, između ostaloga, govorio o utemeljenju Crkve po apostolima, rekavši da popis apostola kojeg su zabilježili evanđelisti šalje poruku.

„Kad je evanđelist Matej pisao popis apostola u 1. st., ljudi su poznavali apostole. Iz toga teksta zapravo ‘iskače’ njihova slabost. To su bili slabi ljudi, grešnici. Kad bi neki poslodavac, ili čak bogoslovija birala kandidate, možda bi oni odbili sve te ljude, s karakteristikama koje su apostoli imali. Tu leži duboka poruka“, istaknuo je don Damir, opisavši osnovne osobine apostola.

„Šimun Petar je uvijek prvi na potpisu, što znači da je prvi među jednakima. On je glava, danas Papa. Petar je bio impulzivan, imao je nevjerojatan temperament. Bio je slab u vjeri, više puta nije vjerovao. Imao je veliki strah pod pritiskom, a bio je vrlo rječit. Rekao je: ‘Gospodine, ja s tobom idem u smrt’, a Isus mu je rekao: ‘Još večeras ćeš me zatajiti’. Dakle, slabić.

Drugi na popisu je Andrija, Petrov brat. Prema usmenoj crkvenoj predaji, on je možda imao osjećaj manje vrijednosti. On je prvi apostol koji je upoznao Isusa. I u toj svojoj dobroti, on dovodi brata Šimuna. I Isus kaže Petru: ‘Ti si Petar stijena’. Mislim da je Andrija malo trpio zbog toga. Jer on je prvi upoznao Isusa, on je prvi doveo Šimuna i prijatelje Isusu i on pada u drugi plan.

Jakov, sin Zebedejev htio je vatru nad jedno mjesto, kad nisu prihvatili Isusa. Bio je vrlo ambiciozan, kao i njegov brat. Njihova majka je pitala Isusa da budu lijevo i desno od Isusa. Filip je uvijek spor da razumije. Od svih detalja u Evanđelju, kad Isus poučava, Filip zadnji shvaća što se događa. Možda je Filip intelektualno bio malo ‘skučen’.

Bartolomej je imao predrasude, najprije nije mogao Isusa prihvatiti, jer je Isus iz Nazareta. U ono vrijeme, Nazarećani nisu bili dobri ljudi. Toma je sumnjao, bio je skeptičan, udaljio se od zajednice nakon smrti Isusa. Ne bi vjerovao, dok ne vidi.

Matej je bio okorjeli grešnik, carinik, to je bila najniža vrsta među Židovima u to vrijeme i varao je svoj narod. Jakov je bio anonimac, nije se isticao u ničemu. Juda Tadej je, poput Filipa, često bio konfuzan, sporo je shvaćao stvari. Šimun zelot, revnitelj, bio je isključiv, žestoke naravi, politički radikal. Juda Iškariotski krao je iz zajedničke blagajne i izdao Isusa.

Na njima je Isus utemeljio i ustanovio svoju Crkvu. Kad bismo mi birali, kad bismo imali poduzeće, garantiram da ove ljude ne bismo izabrali. Jer gledamo ljudskim očima.

Ali, evanđelje otkriva puno dublje o apostolima i o našoj Crkvi. Svatko je doživio i nešto loše u Crkvi, ali Crkva je Isusova. On je izabrao te ljude“, rekao je don Damir, istaknuvši da je od početka Crkva bila slaba.

„Često čujem da je prije bilo bolje. No, vremena se nisu promijenila, vremena su ista. Ali, Isus je zaglavni kamen, on je temelj Crkve, on je ustanovio Crkvu. Crkva je sveta, ne toliko zbog nas, nego zbog Isusa koji je jedini svet, izvor svake svetosti i koji posvećuje nas po svojoj prisutnosti u sakramentima.

Zato ne napuštam Crkvu. Jer ona je Isusova Crkva. Crkva je slaba, ali njen utemeljitelj je Isus Krist, a on dokazuje svoju svemoć i ljubav upravo preko nas slabih“, poručio je Stojić, istaknuvši da ljudi koji slabo žive vjeru nisu jamci naše vjere, nego jamac je Isus Krist.

„Slabi, grešni ljudi ne umanjuju vrijednost evanđelja i Isusove Crkve. Zato je to važno razlikovati, jer mnogi su se sablaznili ili razočarali unutar Crkve zbog nekog svećenika. Ne opravdavam to, ali branim evanđelje i našu Crkvu jer je ona sveta zbog Isusa Krista.

Zato mislim da je Isus namjerno birao slabiće, kao da je njima htio reći: ‘Nećete vi graditi, ja gradim svoju Crkvu. I kao dokaz tome, biram ove slabiće, jer ja ću se preko njih proslaviti’.

Zato je izabrao 12 Galilejaca, fizičkih radnika, a bilo je i intelektualaca. Međutim, Isus se proslavio. Isus od nas ne traži da budemo savršeni, bez grešaka, nego traži da budemo vjerni i sveti.

Bog ne poziva one koji su sposobni, kvalificirani, nego osposobljava one koje je on pozvao. Jedino što traži je da kažemo: ‘Gospodine, vjerujem. Ne razumijem, ali vjerujem’.

U povijesti Crkve mnogi sveci su izrekli svoje ‘Da’ i ‘Vjerujem; ne razumijem, ali neka mi bude’ i onda dragi Bog nastupa. Dopuštaš Bogu da bude Bog u tvom životu. A kad to dopustiš, Bog čini čudesa, on preobražava“, poručio je don Damir.

Rekao je da „nije sve idealno u Crkvi, ali na oltar dolazi Isus koji posvećuje i jedini je svet.  Bog je spreman sakriti se u beskvasnom kruhu, bez okusa, On, tvorac svemira, pa može nešto i od nas učiniti.

Crkva je opstala dvije tisuće godina ne zbog naše sposobnosti, nego jer je začetnik Isus Krist. I Crkva će opstati i vrata paklena je neće nadvladati“, poručio je don Damir, zaključivši: „Isus se nije odrekao Crkve u uskrsno jutro nakon drame Velikog petka, kad su ga svi napustili. I dao je autoritet apostolima.

Naše slabosti, padove i greške Bog okreće na dobro, jer on vodi povijest – ne mi. Nekad to ne vidimo. To je dodatni razlog da vjerujemo i kažemo Gospodinu da želimo biti dio njegove priče“, poručio je don Damir Stojić.

Ines Grbić

Foto: Župa Vir

Priručnik “Formacija za katehetsku službu: Razvoj i temeljna načela” autorice izv. prof. dr. sc. Marijane Mohorić, objavljen je u nakladi Sveučilišta u Zadru.

Autorica Mohorić, predavačica na Teološko – katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru, u knjizi je opisala razvoj katehetske službe koji je slijedio tijek povijesnog razvoja crkvenih zajednica, što je utjecalo na različito poimanje identiteta kateheta i njihovu formaciju. Središnja tema knjige je razvoj poimanja katehetske službe, s naglaskom na formaciju kateheta u razdoblju od 1965. do 2021. godine. Taj period omeđuju dva značajna događaja: Drugi vatikanski koncil (1965. – 1965.) i ustanova službe katehetâ motuproprijem pape Franje Antiquum ministerium (2021) – taj događaj okrunio je dinamičnu evoluciju pitanja i traženja odgovora povezanih s angažmanom vjernika laika u katehetskoj djelatnosti Crkve, čemu je poseban zamah dao papa Pavao VI. 1970.-ih godina.

Nakon analize toga procesa, predstavljen je temelj katehetske službe (poziv katehete), regulatorni teološko-eklezijalni aspekti i nadahnjujući kriteriji za formaciju kateheta. Slijedi obrada pet dimenzija formacije kateheta. Njih se ne smatra kompetencijama, već komplementarnim područjima formacije koja čine osnovu za razvoj kompetencija u integralnoj perspektivi. To stajalište napose se razrađuje u četvrtom poglavlju, gdje se donosi razrada konceptualne pozadine kompetencijskom pristupu u formaciji kateheta.

Naposljetku, ukazuje se na neke moguće metodološke izbore, a motiv njihovog predlaganja je koherentnost s temeljnom naravi formacije kateheta, ali i kršćanske formacije općenito.

U promišljanjima o navedenim temama slijedio se interdisciplinarni pristup. Usidreni u teologiji, autorica je tražila dijalog s odgojnim znanostima i onima o komunikaciji. Taj tronožac čini osnovu katehetike kao znanosti. Rezultat nisu planovi za formaciju župnih kateheta, već fundamentalni obzori njihove moguće izrade.

Knjigu se može kupiti u sveučilišnoj knjižari Citadela u Zadru te preko web shop-a, po cijeni od 20,00 €. Online izdanje knjige nalazi se na platformi Morepress.

M. M.

Na Zavjetni dan sv. Šime, u utorak, 8. srpnja, vlč. Ivan Vučak, župnik župe Presvetog Trojstva u Krašiću, predvodio je misno slavlje u crkvi sv. Šime u Zadru. Osmi u mjesecu je Zavjetni dan kad se u zadarskom svetištu sv. Šime osobito moli za bolesne i druge potrebe.

Evanđelist Luka u svom tekstu ističe „dvije vrlo važne karakteristike koje puno govore“, rekao je Vučak. Evanđelist piše da je Šimun bio „pravedan i bogobojazan“.

„Evanđelje i za sv. Josipa kaže da je bio pravedan. To znači da su bili ljudi čiste savjesti, da su izvršavali Božji zakon. Možemo li mi za sebe reći da smo pravedni“, upitao je vlč. Ivan, potaknuvši da se „zaista zapitamo kakva je moja pravednost pred Bogom, na koji je način ja živim“. Šimun je bio bogobojazan u smislu dara Duha Svetoga, straha Božjeg, a to znači da je čovjek malen, ponizan, da stoji pred Gospodarem Neba i Zemlje. Biti bogobojazan znači živjeti po Božjim zapovijedima i služiti Bogu, poručio je vlč. Ivan.

Vučak je potaknuo da učinimo ispit savjesti; možemo li reći da živimo po evanđelju, Božjim zapovijedima, da prikazujemo Bogu žrtvu i molimo, da idemo na misu, da se redovito ispovijedamo i pričešćujemo, da vršimo volju Božju, a ne svoju? Mogu li za sebe reći da sam čovjek koji neće živjeti po svojoj oholosti, nego kad donosim odluke za svoj život, da će to koristiti cijeloj zajednici, braći i sestrama, ljudima koji me okružuju“, poručio je vlč. Ivan. Upozorio je da je naša ljudska narav krhka i slaba, griješimo i padamo te smo potrebni Božjeg milosrđa.

„Bogobojazni Židov imao je više od 600 zakona, pravila, uredbi, o tome što mora, odnosno što ne smije izvršavati. Zakon je propisivao ženi, pa i Mariji, da ne smije odmah nakon rođenja djeteta, odnosno poroda, doći u hram, nego se mora očistiti – zato što ideš u dodir sa svetim, s nadnaravnim“, rekao je vlč. Ivan, dodavši da je Marija u Isusu rodila Boga, ali i čovjeka.

Svaki put kad je čovjek u dodiru sa životom, kad se izvršava Božja zapovijed ‘Plodite se i množite i zemlju napučite’, čovjek sudjeluje u Božjoj stvaralačkoj moći i nastavlja Božje djelo stvaranja, donosi život, istaknuo je Vučak.

U duhu stava kako je živio sv. Šime, Vučak je potaknuo vjernike da se zapitaju: Iščekujem li ja utjehu Izraelovu, da Isus dođe u moj život, da Marija porodi Sina u mom životu – mogu li to reći za sebe? Kojeg duha ja nosim na sebi? Jesam li hram Duha Svetoga?, razmatrao je vlč. Ivan.

Istaknuo je da je važno da osoba dođe Isusu onakva kakva je i da mu donese svoje grijehe koje će Isus uništiti svojom predragocjenom Krvi koja se već prolila za Isusovog obrezanja i prikazanja u jeruzalemskom hramu. „Hoću li ja proliti svoje grijehe“, potaknuo je na razmatranje vlč. Ivan, istaknuvši važnost čašćenja Presvete Krvi Kristove koja se osobito štuje u srpnju i po kojoj su otkupljeni grijesi ljudi.

Ines Grbić