O temi „Odgoj u vjeri pred novim antropološkim i društvenim paradigmama“ izlagao je prof. dr. sc. Željko Tanjić, rektor Hrvatskog katoličkog Sveučilišta u Zagrebu, na 48. katehetskom danu Zadarske nadbiskupije u subotu, 31. kolovoza, u dvorani Katoličke osnovne škole ‘Ivo Mašina’ u Zadru.

Promišljajući tu temu teološki i duhovno, dr. Tanjić je podsjetio na misao pape Franje koji je na susretu s članovima Rimske kurije, 2019. g., rekao da „vrijeme u kojem se nalazimo nije vrijeme epohe promjena, nego promjene epohe“. Termini „epohalna promjena“ i „promjena epohe“ nemaju isto značenje, a osobito su povezane s Crkvom u Europi i na Zapadu. U kontekstu vjeroučitelja, npr., to se ogleda i u tome da promjene nisu više linearne, na način da se vjera generacijski prenosi s roditelja na djecu.

„Promjene kojima je nekad trebalo desetljeće, sada se događaju u jednoj godini. Svijet u kojem smo živjeli nestaje, a ne znamo što novo dolazi i kako bismo na to odgovorili. Neki ovo naše vrijeme uspoređuju s raspadom Rimskog Carstva koje je trajalo dugo, stoljećima i onda je došlo novo razdoblje. Događaju se izbori koji brzo mijenjaju način života, odnose, komunikaciju, oblikovanje misli te shvaćanje i življenje vjere i znanosti“, rekao je dr. Tanjić, citirajući papu Franju: „Često se događa da se živjeti promjene ograničava na oblačenje novog ruha, zatim se ostaje u stvarnosti kao prije, a stvarnost je zapravo promjenjiva“.

U apostolskoj konstituciji ‘Veritatis gaudium’ (VG) koja je upućena visokim crkvenim učilištima, Papa uz ‘promjenu epohe’ veže i pojmove antropološka kriza i socio – okolišna kriza. „Svjedočimo društvenom lomu koji nas gotovo prisiljava da tražimo promjenu u razumijevanju globalnog razvoja i drugačije definiranje napretka i inovacija. Papa kaže da nemamo nužnu kulturu koja bi nam pomogla suočiti se s ovom krizom, ali nemamo ni vodstvo koje bi nam pokazalo putove kojima trebamo ići u ovoj promjeni epoha. Nekada kao da svi lutamo. Cilj konstitucije VG-a je pomoći crkvenim učilištima u oblikovanju nove kulture i novog vodstva, koji će biti sposobni zalagati se, razumjeti te promjene i utjecati na njih u kršćanskom duhu“, potaknuo je dr. Tanjić.

Papa Franjo upozorava da se ne treba zanositi razmišljanjem da Crkva na sve izazove promjene epoha može odgovoriti na isti način kao do sada. „To ne znači da je to zabacivanje nauka. Nije isto djelovati u 21. st., u odnosu na prošla stoljeća“, upozorio je dr. Tanjić. Ukazao je i na drugačiji društveno – povijesni razvoj uslijed različitih političkih okolnosti u Europi u 20. stoljeću. U Hrvatskoj je bio komunizam, mnoge stvarnosti nisu mogle djelovati, došli su tranzicija, demokracija, a zapadne zemlje imale se potpuno drugačiji razvoj.

„Kronološki, živimo u istom vremenu, ali ne živimo isti kairos. Zapad se razvijao u miru, a komunističke zemlje u siromaštvu, komunizmu, ideologiji jednoumlja, potrebi rada u Njemačkoj, ekonomskoj tranziciji“, rekao je dr. Tanjić. Uz to, generalno, „ne živimo više u vremenu kršćanske kulture, dakle, u vremenu u kojem se društveni procesi, norme, umjetnost, kultura, vrednote, oblikuju na temelju vjere i kršćanske poruke. Papa Franjo ističe da nismo više u poretku kršćanske kulture gdje vjera, osobito Europe i većeg dijela Zapada, više ne tvori pretpostavku zajedničkog života. Štoviše, često je negirana, izrugivana marginalizirana, ismijavana. U toj stvarnosti živimo“, upozorio je predavač.

„Od prosvjetiteljstva naovamo, kulturu ne oblikuju jedino kršćani i kršćani nisu najvažniji“, rekao je dr. Tanjić, bez obzira na „sve što su kršćani i Crkva kroz 2000 godina, u povijesti i stvaranju, služenju Evanđelju, nemjerljivo doprinijeli oblikovanju vizije čovjeka i društva, a koje se sada mijenja pred našim očima“.

Antropološki lom od 1968. g., kada Crkva i društvo više ne dijele vrednote utemeljene na naravnom zakonu i moralu

Temu izlaganja dr. Tanjić je razmatrao i u kontekstu razmišljanja francuskog znanstvenika Olivera Roya, autora knjige ‘Je li Europa još uvijek kršćanska?’, koja je prevedena i na hrvatski.

„Dogodio se antropološki lom. Roy kaže da polazimo od teze da se Europa i danas shvaća kao kršćanski kontinent, ali moramo biti svjesni da je proces sekularizacije doveo do duboke dekristijanizacije. Roy ističe revolucionarnu 1968. godinu i kaže da su 1960.-te godine bile ključne, usporedive s godinama koje su slijedile nakon objave Lutherovih 95 teza iz 1517. godine. Roy kaže kako učimo o povijesnoj važnosti 1517. g. i koliko je Lutherova reformacija promijenila Crkvu, Europu i svijet, a nismo svjesni koliko su godine u kojima živimo promijenile svijet“, rekao je dr. Tanjić.

Na Zapadu se 1968. g. dogodila pobuna studenata, mladih generacija protiv dotadašnjeg načina života, razmišljanja i djelovanja. U Crkvi se objavila enciklika ‘Humanae Vitae’ sv. Pavla VI. i to sve je dovelo do antropološkog loma. On se očituje u dubokoj podjeli, u potpunom razdvajanju društvene vrednote i vrednote kršćanstva koje su do tada, bez obzira na sukobe, povezivale Crkvu i zapadno društvo“, istaknuo je dr. Tanjić.

„U procesu sekularizacije do 1960.-ih godina postojale su sekularizirane kršćanske vrednote. Dakle, sve vrednote su se temeljile na onome što smo nazivali naravni zakon i  moral. Premda smo imali razlike koje su nas razdvajale, imali smo i puno toga što nas je spajalo. Ali, od 1968. g. to više nije slučaj. Ono što nas je spajalo, postaje točka razdora“, upozorio je dr. Tanjić, citirajući Roya: „Nove vrijednosti, temeljene na individualizmu, slobodi i valorizaciji žudnje više nisu kršćanske sekularizirane vrednote. Osobna sloboda je važnija od svih transcendentalnih normi, nema više zajedničkog naravnog morala“.

„Kad više nemamo zajedničku osnovu, onda se sve vraća kroz eksplicitne norme, pravne i moralne. Kad nešto moraš normirati, to znači da i ne razumiješ. Nešto moraš normirati da bi to mogao opsluživati, bez obzira razumiješ li to ili ne“, rekao je dr. Tanjić, koji smatra i da „previše pravnika govori o krizi i u Crkvi“.

„Mislimo da će pravo riješiti probleme vjere. Pravo samo detektira da se nalazimo u puno problema. Moramo poštivati pravne norme. Ali, kad pravo zamijeni moral i etiku, znači da smo izgubili zajednički nazivnik. Prije se znalo etički i moralno da dijelimo nešto zajedničko. Nije nam trebala pravna norma. Vidi se to i u školi, svaka sitnica mora se pravno provjeravati“, rekao je dr. Tanjić.

Roy kaže: „Prava dekristijanizacija nije vezana uz činjenicu napuštanja vjerske prakse, da li i koliko ljudi ide na misu ili ne. Nego je posljedica potpuno nove antropologije koja je usredotočena na želju pojedinca kao vrhovnu normu“.

„Ja želim, ja hoću, ja imam pravo – to je suprotnost kršćanskoj praksi. To je drugi kontekst slobode i odgovornosti, istine i slobode, objektivne moralne norme. Roy kaže, „I dalje se većina građana smatra kršćanima, ali to više nema nikakve veze s unutarnjom vjerom“. Mi vidimo da neki ljudi kažu da su kršćani, a sasvim ignoriraju kršćanske norme“, upozorio je dr. Tanjić. Podsjetio je da je i Benedikt XVI. u apostolskom pismu ‘Porta fidei’ najavljujući Godinu vjere 2012. g., rekao da je „u prošlosti bilo moguće prepoznati jedinstvenu kulturnu matricu koja je naširoko prihvaćana i podsjeća na sadržaj vjere i njene vrijednosti“. No danas, uslijed duboke krize vjere kojom su pogođeni mnogi, to više nije tako, jedinstvena kulturna matrica više ne obuhvaća veliko područje društva.

Pojam ‘kršćanske sekularizirane vrednote’ znači da je „sve do sredine 20. st. dominantna kultura bila ona sekulariziranog kršćanstva. Čak su i protivnici Crkve, masoni, komunisti, imali isto antropološko poimanje čovjeka i obitelji kao ono koje je propovijedala Crkva.

Sukob nije bio oko temeljnih osobnih i društvenih vrednota. U tome smo se slagali. Roy kaže da su većina socijalističkih  ministara u Francuskoj početkom 20. st. bili bivši bogoslovi i sjemeništarci. Kad su oni pisali pismo što treba raditi u obrazovanju, da čitate to pismo i ne znate tko ga je pisao, rekli biste da ga je pisao biskup: vrednota, obitelj, zajednica, djeca, roditelji, obrazovanje. Koriste sve iste riječi. Negdje su bili zabranjeni homoseksualni brakovi, pobačaj, razvod. Mi smo se slagali oko temeljnih vrednota, a sukob je bio oko kontrole procesa i tumačenja temeljnih vrednota, oko razumijevanja njihove istine. Sukob nije bio oko sâmih vrednota, nego oko dvije temeljne točke: mjesto i uloga Crkve u društvu i njen odnos s državom – to je pitanje moderniteta i pitanje i uloga Učiteljstva“, istaknuo je dr. Tanjić.

U teološkom smislu, temeljni sukob je bio gdje je izvor tih vrednota. Za kršćanstvo su to Objava i Učiteljstvo, tradicija. Društvo, pa i politički subjekti, rekli su da je to naravno pravo i volja naroda. „U Crkvi zadnju riječ ima Učiteljstvo, u državi parlament i vlade. Dijelili smo temeljne vrednote, ali različito smo ih tumačili. I marksizam je htio napraviti reformu društva, zato se kaže da je marksizam židovsko – kršćanska hereza koja je pokušala stvoriti novi svijet, novo društvo. Crkva se suočavala s državom oko toga tko će imati utjecaj na školu, odgoj i javni moral, ali smo se oko većine stvari slagali. No, država nije htjela da Crkva određuje niti prihvaća njeno mišljenje“, rekao je dr. Tanjić.

Ideje koje su bile suprotstavljene sada idu zajedno i kršćanska antropologija je najveća smetnja

„To se mijenja 1960.-ih godina. Roy kaže da se i u Crkvi dogodila vrsta auto-sekularizacije. Crkva se pita kako ići ususret modernom sekulariziranom društvu. Mi često u našem djelovanju pretpostavljamo to društvo do 1968. g., kad su se Crkva i društvo slagali oko temeljnih vrijednosti u društvu. A toga vremena više nema. Pretpostavljamo da imamo zajednički nazivnik. A nema ga. Toga moramo biti svjesni. Od 1968. je kontinuirana revolucija koja se okretala u pravne i društvene norme. I one postaju temelj modernog društva“, poručio je dr. Tanjić. Nema više zajedničkih vrednota, bez obzira na katehezu i pastoral religiozno smo nepismeni i Crkva želi izaći iz toga. Ali, društvo ne želi ići ususret Crkvi, upozorio je dr. Tanjić.

U trenutku kad se čini da su Crkva i društvo našli zajednički jezik, i po porukama s Drugog vatikanskog koncila, dolazi do ogromnih promjena koje su se pretvorile u pravne norme. „To znači da je revolucija 1960.-ih godina donijela nove moralne norme jer je raskinula s prethodno dominantnom kulturom te je potrebno stvarati nova pravila. Potpuno je drugačije vrednovanje ljudske slobode. U društvu se želi uvijek više uživati, da bude više, bolje. I spajaju se tri tendencije koje se činilo da nikad nisu mogle ići zajedno: neomarksizam, neoliberalizam i neolibertijanizam. Neke ideje koje su bile suprotstavljene, sada idu zajedno i kršćanska antropologija je najveća smetnja“, poručio je dr. Tanjić.

Sa stajališta liberalizma, društvo ne izvire iz naravi zajedničke bîti čovjeka, nego iz egoističnog interesa međusobno konkurentskih atoma. Sve što nije u skladu s dominantom vizijom, negativno je određeno. Iz neolibertijanske perspektive, poveznice s erosom ne proizlaze samo iz obiteljske zajednice muškarca i žene.

„Ivan Pavao II. I Benedikt XVI. govorili su o vrednotama o kojima se ne pregovara.  Strategija Crkve bila je usmjerena ili jest u pravcu da se pokaže da se radi o naravnom pravu, što je podržano svjetlom vjere i razuma.

Ali, moderna kultura ne drži ništa do naravnog prava. Čini se da i sve manje kršćana svjedoči te stavove. Pojedini politički pokreti koje nazivamo populističkima, nacionalističkima, brane kršćanski duh Europe, ali bez vjere. Političku poziciju ne zanima vjera u svom stvarnom značenju, nego kulturni simboli. Kršćanski identitet koristi se kao razgraničenje u odnosu na islam, ali nikog ne zanimaju stvarne vrednote. Ni desne stranke neće zastupati kršćanske vrednote. Crkvu se promatra kao kulturološki ‘marker’ u različitosti, u odnosu na islam“, opisao je dr. Tanjić aktualni kontekst odnosa Crkve i društva.

U Crkvi su se iskristalizirala tri različita pristupa toj tematici, rekao je predavač.  Prvo je pristup pojačane političke borbe, da se opet nađu političke silnice koje bi nametnule određenu normu u pravnu i zakonsku regulativu. „Ako nismo u stanju uvjeriti ljude, onda treba učiniti sve da se djeluje na zakon. Problem je da se djelovanje Crkve onda više ne shvaća kao savjest društva, nego kao policajac društva. A to se Crkvi ne smije dogoditi. Ljudi ne vole duhovne policajce. Jedno je biti savjest društva, a jedno je biti policajac. Moramo paziti da se ne pretvorimo u to“, upozorio je dr. Tanjić, rekavši da je za Crkvu koja se poziva na transcendentalne vrednote sve teže naći političke posrednike i zagovornike toga stava. To je pitanje i kako djeluju katolici u politici, demokršćanske stranke.

Drugi pristup je tzv. Benediktova opcija, naziv se odnosi na jednog američkog autora. Prema tom stavu, kršćani su manjina, žive u poganskom svijetu, kao što je bio sv. Benedikt u 6. stoljeću. Treba djelovati poput njega, odvojiti se od takvog svijeta u mentalnom i duhovnom smislu, čekajući da nam Gospodin pokaže novi put. Moramo stvarati oaze u kojima ćemo djelovati.

Dr. Tanjić smatra da nas papa Franjo poziva na treću opciju. „Svaka opcija ima svoju vrijednost. Nemojmo biti monolitni, jedna ili druga opcija. Ne dopustimo da ijedna opcija nadvlada. Po mom mišljenju, to je zadaća Učiteljstva – dopustiti da budu prisutne silnice, ali da se nijedna opcija ne postavi ekskluzivno da ona jedina zna koje je najbolje rješenje. U Crkvi su različite silnice, ali nijedna od opcija ne smije prevladati, nijedna ne može do kraja iscrpiti snagu Evanđelja niti može za sebe zadržati ekskluzivnost poslanja Crkve“, poručio je dr. Tanjić, rekavši da je to pitanje evangelizacije i misijskog, duhovnog poslanja vjernika u Crkvi.

„Papa Franjo kaže da treba dati prednost evanđeoskoj kulturi, pa i po cijenu napuštanja rimske, zapadne europske kulture. Ako se ona odvojila od Evanđelja, onda mi moramo stvarati evanđeosku kulturu, pa i po cijenu akulturacije. Jer kultura više nije kršćanska. Crkva i vjera moraju obnoviti onkraj određene kulture, ne smiju se dati njome zarobiti“, poručio je dr. Tanjić u duhu poticaja pape Franje.

Važni su sloboda, ne širiti strah i osobna vjera

Rektor Tanjić smatra neopravdanim kad se kaže da je papa Franjo napustio pozicije vrednota oko kojih se ne može pregovarati: brak, eutanazija, pobačaj. „Papa Franjo je tu jasan. Ali on smatra da se cijeloj problematici antropologije i društva koja uključuje i pitanje socijalne pravde, siromaštva, napretka, raspodjele dobara, migracija, svega što su njegovi prethodnici nazivali integralnim razvojem, iz perspektive kršćanske vjere treba dati druge naglaske koji ne potiru dosadašnje djelovanje Crkve, nego u legitimnom razvoju i pod vodstvom Duha Svetoga, iznova pred nas stavljaju snagu novosti Evanđelja za današnjeg čovjeka. Ne smijemo se dati zarobiti starim formama“, poručio je dr. Tanjić.

Pritom se papa Franjo poziva na misao sv. kardinala John Henry Newmana da se „na zemlji život mijenja, a savršenost je rezultat mnogih promjena“.

Zato Papa kaže, ne traži se promjena radi promjene, da se povodimo za nekom modom, nego uvjerenje da su razvoj i rast karakteristične za zemaljski, ljudski život. U središtu svega je Božja postojanost. Za Newmana je promjena bila obraćenje, nutarnja preobrazba. Mi smo svi iznova pozvani na duhovno antropološko obraćenje.  Zato Papa kaže, treba imati krepost razlučivanja.

Treba razlučivati svjedočenjem za istinu, biti ustrajan, postojan u vjeri, unatoč svih protivština, ali s puno ljubavi i traženja u drugome slike Božje. Ne gledati u drugome neprijatelja, iako nas napada. Nego, pozvani smo navijestiti Krista raspetoga i uskrsloga. To Papa naziva novi humanizam. To je Crkva koja zna prepoznati djelovanje Gospodina u svijetu, kulturi, u svakodnevnom životu ljudi zna prepoznati njihove muke i zna im posvjedočiti“, poručio je dr. Tanjić.

Iz perspektive odgoja u vjeri, predavač je potaknuo da ne zaboravimo da je vjera dar, rekavši: „To nas uvodi u dimenziju susreta s Bogom. Vjera nije plod bilo koje naše strategije i djelovanja, osobnog i zajedničkog djelovanja, napora. Vjera je prije svega dar Božje ljubavi koja se prepoznaje u dobroti Božje namjere s čovjekom  i čovječanstvom“.

Upozorio je da se ljudi danas puno boje, strahuju od puno toga. „Mi moramo biti ljudi nade koji će reći: Bog djeluje, nije ostavio čovječanstvo. Izmiče logici nužnosti, uvjetovanosti i korisnosti. Vjera nije uvjetovan odgovor, može ga se otkriti. Darovanost nam govori o slobodi.

Mladima treba reći: ‘Jeste slobodni, ali sloboda nosi odgovornost’. Pokazati im drugačije viđenje slobode. Vjera svjedoči susretu dviju sloboda, Božje i ljudske, koja jedna drugu ničim ne uvjetuje. To je jedna od temeljnih kategorija za razumijevanje vjere. Ne smijemo odustati od pojma slobode. Time je kršćanstvo postalo snažno. Ne smijemo biti ljudi koji šire strah“, upozorio je dr. Tanjić.

U tom kontekstu, podsjetio je na prispodobu o talentima, rekavši da je onaj tko je dobio jedan talent, a nije ga umnožio, bio blokiran strahom, pitao se što će biti ako učini pogrešan korak. „Nekad se mora pogriješiti, ne smije te strah blokirati u djelovanju, župi, Crkvi. Moramo tražiti nove putove. Sloboda je temeljna za razumijevanje vjere. Krist nas je za slobodu oslobodio. Jedino ljudska sloboda može prihvatiti Božju slobodu. Prostor slobode rađa se u vjeri. To moramo imati u svim našim strategijama i djelovanju“, ohrabrio je dr. Tanjić.

Uz važnost slobode i da se ne širi strah, predavač je istaknuo i važnost osobne vjere. „Bez obzira na društvene strategije, mora biti sve više ljudi koji vjeruju osobno. Nitko ne može vjerovati u naše ime. Ako nema osobne vjere, ako se osobna vjera ne raste i razvija, ruši se društvena kultura. Isus  kaže, ‘Vjera te tvoja spasila’. Tvoja, ne nečija druga“, poručio je dr. Tanjić.

Predavač je zahvalio vjeroučiteljima na svemu što čine, poručivši im: „Vi činite Crkvu živom u njenom temeljnom poslanju. Nemojte odustati u suočavanju s problemima. Bez obzira na poteškoće u katoličkom obrazovanju i školstvu, katoličke škole su najbolje što Crkva može dati i ponuditi u razvoju i djelovanju u društvu i zajednici. Tu stvarno treba duhovno i materijalno ulagati. Tu su s nama djeca, obitelji, mi s njima razgovaramo, dijelimo njihove strahove, nade, radosti, usmjeravamo. Odatle niču ljudi koji su iznutra obnavljali i oživljavali Crkvu i njeno poslanje. Hvala na onome što činite i ustrajte u tome“, poručio je rektor Željko Tanjić vjeroučiteljima.

Umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić održao je izlaganje o temi ‘Europo, pronađi sebe i oživi svoje korijene!’.

Prigodna riječ don Gašpara Dodića, predstojnika Katehetskog ureda

Pozdravni govor na početku Katehetskog dana uputio je don Gašpar Dodić, predstojnik Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije. Don Gašpar je podsjetio na misao Benedikta XVI. koji je na konferenciji Rimske biskupije 2007. istaknuo: „Svakodnevno iskustvo nam govori da odgoj u vjeri danas nije lagan pothvat. Danas se čini da svaki obrazovni posao postaje sve teži i nesigurniji. Govori se o velikoj ‘odgojnoj krizi’, o sve većoj poteškoći u prenošenju temeljnih vrijednosti egzistencije i ispravnog ponašanja na nove generacije, poteškoći koja uključuje i školu i obitelj, a moglo bi se reći i svaki drugi organizam koji ima obrazovne svrhe”.

Don Gašpar je rekao da se povećao razmak između generacija zbog ubrzanih promjena i novosti u jezicima koje nameće svijet Interneta. „Ono što su roditelji i odgojitelji predlagali svojim radom i odgojem u želji da čine dobro djeci, sada je u opasnosti da se raspline i nestane u svijetu ‘mreže’ u kojoj se njihova djeca uvelike kreću, često bez dovoljno opreza i razboritosti. Dok se ‘globalno selo’ mladih ljudi sve više standardizira prema planetarnim modelima, čini se da tradicionalni identiteti, ukorijenjeni u povijesti plemenitih navika i običaja-uljudbe i kulture, postaju relativizirani i gube interes u njihovim očima.

Tako i u pastoralnom djelovanju ponekad imamo osjećaj kao da odgovaramo na pitanja koja nitko ne postavlja ili postavljamo pitanja koja više nikoga ne zanimaju. Stvarnost svijeta bez Boga možda je samo plod toga “Boga bez svijeta”, koji se takvim čini mnogima kojima bismo ga željeli predložiti, koji govore već jezikom posve drugačijim od našeg. Ljubav prema djeci, koja nas potiče da im prenesemo najljepše što imamo, ranjena je poteškoćama u pronalaženju pravog načina da se to dogodi“, rekao je don Gašpar, upozorivši da su nove generacije obilježene „namjerom ideoloških sigurnosti i samoćom stvorenom virtualnim odnosima“.

„Ponekad moramo više otkriti cvijet koji cvjeta u pukotini asfalta, djelić radosti utkan u tešku svakodnevicu, tračak svjetla u oblacima. Čak i bol, kao što se događa u Psalmima, može postati poezija, pjesma, oslobođenje i možda je to najuzvišenija i najintenzivnija pjesma molitva“, potaknuo je don Gašpar.

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić zahvalio je predavačima i vjeroučiteljima na djelovanju, u suočavanju s velikim izazovima kulture i antropologije, poželjevši da budemo autentični prenositelji evanđelja Isusa Krista. Zahvalio je vjeroučiteljima na trudu, radu i nastojanju da šire Radosnu vijest te donose radost spasenja. Svima je poželio blagoslovljenu novu školsku godinu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Misno slavlje na 48. katehetskom danu Zadarske nadbiskupije u crkvi sv. Pavla na Bokanjcu u Zadru u subotu, 31. kolovoza, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Koncelebrirali su umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić i prof. dr. sc. Željko Tanjić, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu, koji su bili predavači na Katehetskom danu nakon mise, kao i mr. don Gašpar Dodić, predstojnik Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije, don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije i don Roland Jelić, župnik Bokanjca i ravnatelj Katoličke osnovne škole Ivo Mašina u Zadru.

Susret je okupio svećenike, vjeroučitelje i župne katehete, redovnice i redovnike te bogoslove Zadarske nadbiskupije, djelatne u školskoj i župnoj katehezi.

Nadbiskup je zahvalio Bogu za vjeroučitelje i njihove susrete s učenicima, „za svako njihovo nastojanje da svjedočanstvom života, katehetskim i pedagoškim umijećem i znanjem, prenose Radosnu vijest Isusa Krista svakome tko je povjeren njihovom katehetskom radu“. U želji da Bog blagoslovi njihov rad i plemenita nastojanja, mons. Zgrablić je zahvalio vjeroučiteljima za njihove kreposti vjere, nade i ljubavi kojima doprinose „da škole, župne zajednice, obitelji i društvo, kao i mnogi mladi i djeca, budu prožeti evanđeoskom radošću i smislom života“.

Nadbiskup je potaknuo prisutne da se u molitvi sjete i svih koji su nam „prenijeli veliko bogatstvo vjere, naših pokojnih vjeroučitelja, svećenika, župnika, članova obitelji“, da im Gospodin bude vječna nagrada i radost.

Razmatrajući navješteno evanđelje iz Matejevog evanđelja u kojem Isus govori  učenicima prispodobu o talentima, nadbiskup je rekao da su i „služba biskupa, svećenika, vjeroučitelja, župnog animatora, oca, majke, također veliki talent koji nam je Gospodin povjerio. Njegujmo ga budno i mudro kako bi se i drugi mogli obogatiti našim talentom te svi jednom čuli riječi ispunjenja najvećih čežnji našeg srca: ‘Uđi u radost Gospodara svoga’“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Naime, 25. poglavlje Matejevog evanđelja „vrhunac je opisa Isusovog javnog djelovanja koje završava s tri prispodobe: o mudrim i ludim djevicama, o talentima i o posljednjem sudu. Nakon toga poglavlja, slijedi opis Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Te prispodobe možemo shvatiti  kao oporuku koju nam Isus želi predstaviti“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Isusova poruka o mudrim i ludim djevicama donosi nam poruku o budnosti.

„Moguće je živjeti i ne primjećivati važne stvari. Doći će trenutak kada će se otkriti jesmo li mudro ili ludo živjeli. Potrebno je živjeti budno, kako bismo živjeli mudro, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da prispodoba o talentima pomaže dublje razumjeti ‘budnost’.

„Talenti nisu materijalna dobra i sposobnosti koje moramo umnožiti. Oni predstavljaju ulje iz prispodobe o deset djevica, predstavljaju ljubav koju moramo umnožiti, prema prispodobi koja slijedi nakon govora o talentima, u prispodobi o posljednjem sudu. Gospodar dijeli svoja dobra „polazeći na put“, kaže Isus.

Nitko nije prikraćen njegove Ljubavi. Ni onaj koji je primio jedan talent. Svako prima prema svojim sposobnostima. I to je u redu. To je pravedno, Božje. Daje nam svoje kao da je naše vlasništvo, a zapravo je njegovo. On nam „svoje“ prepušta s povjerenjem“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Glavni lik u prispodobi o talentima je Gospodar koji dijeli svoja dobra, dijeli talente. „Talent je Očeva ljubav koja je meni povjerena i koju moram udvostručiti u ljubavi prema bližnjima. Talent je Duh Sveti koji izlazi od Oca i Sina i koji se meni povjerava da ga umnožim, da s njime ‘trgujem’.

Važno je primijetiti kako su darovi koje gospodar daruje različiti, ali svatko dobiva, i onaj koji je primio jedan talent. I taj jedan talent dovoljan je da onaj koji ga je primio ima ispunjen život i da na kraju čuje iste riječi koje je čuo i onaj koji je primio pet i stekao drugih pet talenata. To su veličanstvene riječi: ‘Uđi u radost Gospodara svoga’“, naglasio je nadbiskup Zgrablić.

„Ukoliko talente promatramo samo kao sposobnosti i naklonosti koje smo od Boga primili, primijetit ćemo da drugi imaju talente – sposobnosti – koje mi nemamo, da drugi imaju veće talente, veće sposobnosti, nego mi. Naša će se vjera pretvoriti u očekivanje i molitvu da nam Gospodin da ono što nam nedostaje, ono što nam nije dao. Uspoređivat ćemo se s drugima i biti zavidni što drugi imaju više nego što smo mi primili. Činit će nam se kako su drugi postigli ono što mi nikako ne uspijevamo postići. Naše srce stvarat će pogodno tlo za ljubomoru i egoizam, a ne umnažanje talenta“, upozorio je mons. Zgrablić, rekavši da „takvo razmišljanje ima posljedice na duhovni život“. Duhovni život takve osobe postaje mučan i u velikoj je opasnosti da se iskrivi i slika o Gospodaru.

U tom slučaju i takvom poimanju talenata, „vjera me neće voditi u radosti ispunjenja života, u umnažanje ljubavi. Bit ću nesposoban razvijati svoj identitet djeteta Božjega. Kao posljedica toga, naše srce će biti ‘skučeno’, uskogrudno i nesposobno ispuniti najdublje čežnje koje u sebi nosi. Takvo srce se nikada neće moći isprazniti svoje sebičnosti i ispuniti puninom na koju je pozvano, u suradnji s talentima.

Biti budan, trijezan, živjeti mudro, znači otkrivati i gledati ono što sam ja primio, što mi je Gospodar povjerio,  što ja mogu i moram učiniti s onim što sam ja primio.

Talenti ili talent koji sam primio imaju veliku vrijednost. S tim ‘kapitalom’ mogu puno postići. Mogu postići najveća, pa i nezamisliva dobra koja nadilaze moje želje, mogu ući u radost „dobra svoga Gospodara“.

Pozvan sam otkrivati što imam, a ne što nemam, što imaju drugi. Onaj koji ne umnaža svoj talent, taj ga gubi. Pozvan sam s mojim talentom, talentima, „gospodariti, trgovati“, kako bi se on umnožio, udvostručio“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da je „ljubav dinamizam koji ne poznaje statiku. U ljubavi mogu napredovati ili nazadovati. Naše talente umnažamo ili ‘skrivamo u zemlji’“.

Potaknuvši da budemo svjesni što činimo sa svojim talentima, nadbiskup je rekao  da će Gospodar tražiti „račun“ o upravljanju. „U njegovoj nazočnosti ćemo u punini spoznati jesmo li živjeli mudrost ili ludost. Onaj koji je primio jedan talent, nije prepoznao pravu narav i dar Gospodara. Imao je sasvim krivu sliku o Gospodaru. Mislio je da Gospodar „žanje gdje nisi sijao, kupi gdje nisi vijao“. Nije shvatio što je talent, što mu je povjereno. Pomisao na dar u njemu prouzročio je strah. Nije shvatio veličinu i smisao dara koja mu je povjerena. Nije shvatio da u daru Gospodara ima garanciju radosti vječnosti. Nije razumio kako nagrada ovisi o mjeri, načinu, kako je odgovorio na dar Gospodara“, rekao je nadbiskup.

„Okrutno izgleda i „kazna Gospodara“ u trenutku traženja računa o upravljanju. ‘Uzmite od njega i podajte onomu koji ima deset… Koji ima, još će mu se dati, a od onoga koji nema, oduzet će se i ono što ima’.

Postoje stvari u životu koje nitko ne može učiniti umjesto tebe. Nitko umjesto tebe neće disati, hraniti se, raditi, odmarati, ljubiti… Ako ti to ne činiš, propadaš, umireš, prihvaćaš osudu beskorisnog sluge i tame života.

Ako ne prihvatiš da ti je život Božji dar, da ti je povjereno ono što Bog jest – Ljubav,  da ti Gospodar daje darove, talente, po tvojoj mjeri i sposobnosti, nikada se nećeš ostvariti kao Božje ljubljeno dijete, kao osoba u koju je Gospodin utkao sliku svoga Sina. Živjeti talent koji si primio ne može nitko umjesto tebe“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je poželio da „kateheza, vjeronauk, pastoralno djelovanje, budu umnažanje talenata koje smo primili, a ne samo prenošenje znanja, vještina i informacija, nizanje priznanja i nagrada zbog naših sposobnosti“.

„Mi nismo samo još jedan djelatnik više u razredu i školi, crkvi ili župnoj dvorani, nego dobri ili manje dobri upravitelji talenata koje nam je Gospodin povjerio“, poručio je mons. Zgrablić, moleći zagovor i pomoć Majke Marije koja je donijela stostruki rod svojih talenata.

Nadbiskup Zgrablić izrazio je dobrodošlicu novim suradnicima u pastoralu Nadbiskupije. To su don Milan Blaho, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije koji će biti u službi u župi Bezgrešnog začeća BDM na zadarskoj Puntamici i u neokatekumenskim zajednicama u Zadarskoj nadbiskupiji i don Mirko Barbarić, SDB, koji je došao u službu u župu Gospe Loretske u zadarskim Arbanasima.

Na kraju mise, mons. Zgrablić uručio je kanonske mandate vjeroučiteljima u školi na neodređeno vrijeme. Mandate su dobili Ana Mariana Jokić, Lucija Marcelić, s. Marija Matanović, Ivana Peraić, Marija Tokić i Denis Žunić. Mandate na određeno vrijeme dobili su Anđelo Dušković i Vice Rogić.

I.G.

Foto: I. Grbić

Misu zahvalnicu sa svečanim Tebe Boga hvalimo zadnjeg dana duhovnih vježbi za svećenike Zadarske nadbiskupije u četvrtak, 29. kolovoza, u kapeli sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Koncelebrirali su o. Jeronim Marin, OSB, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu koji je i propovijedao i don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

Trodnevne duhovne vježbe završile su na blagdan Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja. U tom kontekstu, o. Jeronim je govorio o značenju i kršćanskoj vrijednosti mučeništva. „Lijepo je što duhovne vježbe završavamo spomenom mučeništva sv. Ivana Krstitelja koje i nama može i treba biti poticaj da i mi damo hrabro svjedočanstvo za Isusa Krista. Mučeništvo je svjedočanstvo za Isusa Krista.

Bog po proroku Jeremiji predivno opisuje velikog čovjeka, Ivana Krstitelja, kao onoga koji neće drhtati pred nijednom ljudskom veličinom, koji će biti poput utvrđenog grada, kao željezni stup. I ne samo to, nego će uz Ivanovu snagu uvijek biti i Božja milost koja će mu pomoći i koja će uvijek biti s njim, te ga ništa neće nadvladati – jer Gospodin je s njim da ga izbavi“, rekao je o. Jeronim.

Te riječi proroka Jeremije iz prvog čitanja na misi, koje se odnose i na život sv. Ivana Krstitelja, u svom nastavku u navještenom evanđelju „pomalo iznenađuju, jer donose smrt Ivana Krstitelja, sudbinu koja kao da postaje igračka u ruci najnižih ljudskih strasti“, rekao je o. Jeronim.

„U bilo kojoj drugoj knjizi“, tako završen život osobe, kao Ivana Krstitelja, „bila bi tragična priča, jer je čovjek koji se oslanjao na Boga – ostavljen“, upozorio je o. Jeronim i nastavio: „Bog obećava pobjedu i izbavljenje, a nije bio tu. Ali, to je zapisano u Evanđelju. Evanđelje je radosna vijest, jer evanđelje naviješta smrt i uskrsnuće Isusa Krista. Zato je smrt Ivana Krstitelja dio radosne vijesti o Isusovom životu.

Zato i mi, kad pokapamo bližnje, slavimo obred. Sprovodni obredi su slavlje, kada je pred nama često težak i veliki gubitak. Mi slavimo jer je svako naše slavlje uklopljeno u euharistiju“, poručio je o. Jeronim, rekavši da svećenici predvode povjereni Božji narod prema Isusovoj pobjedi uz muku u uskrsnuće.

Život sv. Ivana Krstitelja, „nije tragična priča, nego priča o pobjedi, priča o sjemenu bačenom u zemlju koje će donijeti plod. To je priča o pobjedniku, a ne o žrtvi. Tako je tanka linija koja odvaja mučenika od žrtve“, istaknuo je o. Jeronim.

Propovjednik je potom opisao svjedočanstvo „o veličini čovjeka koji zna biti mučenik i ne dozvoljava da postane žrtva“, spominjući mučeništvo trapista u Alžiru koji su ubijeni 1996. godine u njihovom samostanu, u građanskom ratu.

„Jedna islamska ekstremistička skupina zarobila je i pobila sve monahe toga samostana. Monasi su znali i očekivali da će se to dogoditi. Dugo su razmišljali hoće li otići ili ostati. Čak su ih i muslimani, njihovi susjedi s kojima su živjeli i dijelili njihovo zajedništvo, molili da odu. Ali, ti trapisti odlučili su ostati i dati, ako treba, položiti i to svjedočanstvo za Gospodina“, rekao je o. Jeronim. Dvije godine prije nego što su bili ubijeni, sluteći to stradanje, prior toga samostana, o. Christian de Chergé, napisao je svoju oporuku.

O. Jeronim je pročitao dio iz te oporuke u kojoj prior čovjeku koji će ga ubiti, između ostaloga, piše: „I tebi, moj prijatelju posljednje minute, koji nećeš znati što radiš. Želim da ovo Hvala i Doviđenja bude za tebe, jer u licu Božjem vidim tvoje. Neka se ponovno susretnemo, kao sretni lopovi u raju, ako tako bude htio Bog, otac nas obojice“.

„To je dirljivo i snažno svjedočanstvo čovjeka koji je znao pretvoriti u dar ono što mu se oduzima. Kristova pobjeda daje nam tu snagu i slobodu, da i onda kad nam se nešto oduzima, mi to pretvorimo u dar. Ne dozvoljavamo da postanemo samo žrtve. Mučenik je onaj koji umire za nešto: za Krista, za vjeru, za Crkvu, za ljude. Mučenik gleda naprijed. Mučenik gleda ono prema čemu ide i za što daje svoj život. Onaj koji je žrtva i ostaje u toj ulozi, gleda samo ono što gubi. Njegov pogled je zakovan za ono što je izgubio. Ostaje u prošlosti“, rekao je o. Jeronim, dodavši da služenje, posluživanje otajstva u svakodnevnici, od svećenika često traži velikodušnost, veliku vjernost, snagu, ‘bijelo mučeništvo’.

„Neće svatko biti pozvan da polaže svoj život za Gospodina. Ali, možemo ga živjeti do kraja, za njega. Želim nam svima strpljivost sijača koji zna da sjeme koje će baciti, nosi u sebi budućnost koja će doći Kristovom snagom. Želim vam mudrost i strpljivost sijača, da obilato sijemo, kako bismo obilato i želi“, poručio je o. Jeronim subraći svećenicima.

Prigodna riječ nadbiskupa Zgrablića          

Na kraju mise, nadbiskup Zgrablić iznio je dojam s duhovnih vježbi za svećenike o temi ‘Poslužitelji otajstava’, a na kojima je svih dana sudjelovao i mons. Zgrablić. Nadbiskup je zahvalio njihovom predvoditelju, o. Jeronimu, rekavši da se zahvalnost Bogu izražava i po zahvalnosti ljudima koji nam posreduju Božje darove. Nadbiskup je istaknuo da je o. Jeronim kao redovnik, monah, uspio približiti svećenicima njihovu „specifičnu duhovnost, duhovnost dijecezanskog svećenika koja se sastoji baš u posluživanju, u tom otajstvu, da bismo mogli proživjeti paradokse našeg života – od naše svetosti do naše grešnosti, od našeg oduševljenja do našeg umora, kao i druge paradokse našeg života koje proživljavamo, ali uvijek u službi Kristovih otajstva“, poručio je mons. Zgrablić.

Zahvalio je o. Jeronimu što je ohrabrio svećenike na tom putu, što im je ta otajstva posvijestio i približio, da ih još dublje mogu živjeti. „U našoj duhovnosti, u našem iskrenom svećeničkom življenju, u posluživanju Kristovih otajstava, svećenici čine čovjeku najljepše i najvrijednije. Ima li većeg dobra, nego da mi možemo biti poslužitelji, posrednici toga da se Bog približi čovjeku, da se čovjek približi Bogu? Uloga svećenika je u tome nezamjenjiva. Bez svećenika nema ispovijedi, nema sakramenata, a sakramenti su stvarnost u kojoj se Bog čovjeku tako duboko i blisko, istinski približava“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je rekao da se, promatrajući služenje svećenika, s jedne strane, svećenici osjećaju „tako paradoksalno“ da nisu dostojni svećeništva, da taj poziv, zvanje nisu izabrali oni, nego ih je Netko drugi, sâm Bog stavio u tu službu.

„Zahvalni smo Gospodinu što to možemo činiti, što u Božjoj milosti možemo činiti tolika dobra, kojih možda toliko nismo ni svjesni; što ih možemo činiti čovjeku u ovom svijetu po Božjem daru, u suradnji s Bogom. U čemu drugome bismo mogli činiti neko veće dobro čovjeku, nego kad se brinemo da se duša čovjeka hrani i nasiti živim Bogom, da duša čovjeka bude u Božjoj blizini i da čovjek duboko proživljava svoje spasenje. Na tom putu života, o. Jeronim uspio nam je sve to približiti, ne samo svojim razmišljanjima, nego je bio vrlo konkretan, da smo se vrlo konkretno pronašli u situacijama našeg života“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio o. Jeronimu na vremenu kojeg je darovao subraći svećenicima, „na njegovim promišljanjima, duhovnosti, svjedočanstvu, na živoj i zanimljivoj riječi koju je približio.

Pozvani smo živjeti naše svećeničko otajstvo, sve dublje u njemu rasti, u njemu se radovati. Ali i to je blaženstvo našeg života – da i kroz suze, trpljenje, nevolje, uvijek sve pretvorimo u blaženstvo Božje blizine“, potaknuo je mons. Zgrablić. Istaknuvši da su duhovne vježbe u prilog izgradnje i jačanja, obnove svijesti o svećeničkom identitetu, Božjem izabranju i poslanju u spasenju duša, kao i poticanja svećeničkog zajedništva, nadbiskup Zgrablić poželio je da svećenici budu hrabri i odvažni poslužitelji otajstava poput sv. Ivana Krstitelja.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Tijekom pripreme za svečane doživotne zavjete franjevaca hrvatskih provincija koja se nizom formacijskih događaja održava od 5. do 31. kolovoza od Istre do duhovnih vježbi zaključno na Badiji, redovnički kandidati franjevačkih zajednica iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine, dio toga pripremnog susreta boravili su u Zadru od petka, 16. kolovoza do subote, 24. kolovoza.

Za to vrijeme, osamnaest franjevačkih bogoslova, među kojima su i kandidati za svećeništvo,  bili su smješteni u Nadbiskupskom sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru. Misna slavlja tijekom njihovog boravka u Zadru u sjemenišnoj kapeli predvodili su zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, u utorak, 20. kolovoza te umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić u petak, 23. kolovoza.

Nadbiskup Zgrablić ohrabrio je i podržao sudionike toga susreta na kojemu više predavača bogoslovima izlažu teološku i crkvenu pouku i prenose praktična iskustva o različitim aspektima franjevačkog, redovničkog i svećeničkog poziva za kojega su se odlučili.

U propovijedi mise koju je predvodio, nadbiskup Zgrablić istaknuo je važnost franjevačke karizme za Crkvu i svijet, rekavši da je sv. Franjo uspio obnoviti Crkvu jer je na sebe preuzeo Kristov križ koji je izraz Isusove ljubavi za čovjeka do krajnjih granica, odnosno, ljubavi koja nema mjere u darivanju sebe čovjeku.

„Onaj tko živi najveću ljubav, Kristovu ljubav, koja ide u ljubavi do smrti na križu, postaje jedno s Raspetim Kristom. Sv. Franjo je postao jedno s Kristom, obuzet njegovim Duhom bio je u službi obnavljanja Crkve i spašavanja svijeta. Praćen Božjom providnošću, zaljubljen u Krista i iskreno ga nasljedujući, radikalnim utjelovljenjem Evanđelja u svakodnevnom životu, živeći od Evanđelja i za Evanđelje koje rađa ljubavlju prema ljudima i svemu stvorenome, sv. Franjo privlači druge k Bogu“, poručio je mons. Zgrablić, potaknuvši franjevačke kandidate da nasljeduju karizmu svoga utemeljitelja, sv. Franje, kojega je Benedikt XVI. nazvao „divom svetosti“.

Početkom 13. st., ruševno stanje u kojem se nalazila crkvica sv. Damjana u kojoj je, gledajući u križ, sv. Franjo tri puta čuo glas: „Franjo, idi i popravi moju crkvu koja se ruši!’“, „bila je simbol dramatične i uznemirujuće situacije u Crkvi toga vremena; površna vjera nije formirala i preobražavala život, slabo gorljivi kler, ohlađena ljubav… Crkva je bila narušena iznutra, što je, između ostaloga, dovelo i do pojave krivovjernih pokreta“, podsjetio je nadbiskup Zgrablić, poručivši da sve treba staviti u službu naviještanja i širenja Božjeg kraljevstva.

Potaknuvši kandidate da, po primjeru sv. Franje, odvažno slijede Krista, mons. Zgrablić je rekao da je sv. Franjo aktualan i u naše vrijeme. Na misi je navješten ulomak iz Evanđelja po Mateju, u kojem Isus opominje učenike da će bogataš teško u Kraljevstvo nebesko, kao i da će stostruko primiti i baštiniti život vječni oni koji sve ostave radi Isusa Krista. Nadbiskup je čestitao kandidatima što žele nasljedovati sv. Franju u svom životnom opredjeljenju i duhovnom zvanju, koji je radikalno odbacio navezanost na materijalno bogatstvo i odrekao se bogate baštine njegove imućne obitelji koja se bavila trgovinom. Ohrabrio je bogoslove da crpe nadahnuće iz Isusovih riječi koji osobno ohrabruje one koji pođu za njim i ostave sve zbog Isusa, govoreći o „preporodu“ kada Isus „sjedne na prijestolje svoje slave“, koju će i njegovi nasljedovatelji s njim dijeliti. „Sveci su svojim životom djelotvorni, konkretni, najizvrsniji tumači Svetog Pisma, jer utjelovljuju Božju riječ u svom životu i čine je privlačnom, tako da ta Riječ nama govori, preobražava i spašava nas“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je sv. Franjo „model pravilnog razlučivanja u životu, zadatku obnove Crkve i ljubavi prema svim stvorenjima“.

Uz misu koju je predvodio, nadbiskup Zgrablić pozvao je franjevačke kandidate i njihove odgojitelje i na susret u Nadbiskupskom domu u Zadru, gdje su se zadržali u prigodnom razgovoru.

U propovijedi mise koju je predvodio mons. Puljić, umirovljeni nadbiskup je podsjetio da je sudjelovao na Sinodi o Posvećenom životu 1994. g., kada je kapucinski biskup Egger opisao redovnike kao „sanjare“.

„Zar sv. Franjo nije jedan od većih Božjih sanjara? General salezijanaca govorio je o članovima posvećenog života kao o ‘nepopravljivim optimistima’“, rekao je mons. Puljić. Potom je govorio o trojici hrvatskih mladića s početka 20. st. koji su također bili ispunjeni snovima i optimizmom. To su bl. Miroslav Bulešić i Ivo Mašina koji su mučenički umrli te bl. Ivan Merz.

Ivo Mašina (1927.-1961.) bio je izvrstan učenik zadarske gimnazije, a u Zagrebu na studiju povijesti najbolji student u svojoj generaciji. Zbog domoljubnih ideja i nekih akcija uhićen je 1959. i osuđen na 15 godina zatvora. U kaznionici u Staroj Gradišci mučili su ga i zadavili 19. studenog 1961., u njegovoj 34. godini života. U svom dnevniku od 21. kolovoza 1947. piše: „Pošao sam ujutro na sv. Misu, primio sv. Pričest. Molio sam Isusa, da mi dadne milost da izdržim sve kušnje ovoga života i da ustrajem uz Kristov barjak Ljubavi, Dobrote i Mira. Neka iz mojih mladenačkih oluja izađe moja duša prekaljena i očeličena, čista i netaknuta. Daj, o moj Kriste, da Ti do kraja ostanem Tvoj vjerni borac, da za Tvoju vjeru uvijek budem spreman sve podnijeti”, podsjetio je mons. Puljić.

„Veliki mladić koji je zablistao na našem obzorju, kao ponos narodne i crkvene povijesti, bio je svećenik Miroslav Bulešić (1920.-1947.) iz Istre, koji je okrutno ubijen na krizmi u Lanišću, 1947. godine. Živio je samo 27 godina, a sazrio je do punine zrelosti. Kad su stizale prijetnje, on u svom dnevniku piše: „Ako me hoćeš k sebi, Gospodine, evo me. Darujem Ti život za svoje stado“.

Bl. Ivan Merz (1896.-1928.), istaknuti laik i svjedok Radosne vijesti rodom iz Banja Luke, kao vođa hrvatske katoličke mladeži trudio se kod mladih „stvoriti ispravno shvaćanje ljubavi, braka i čistoće“, umro je sa samo 32 godine. Merzu je „euharistija bila ishodište njegovih apostolskih pothvata“, s motom „Žrtva – Euharistija – Apostolat“. Sva trojica mladenačkih velikana koji su nalazili uporište i snagu u vremenima kušnje i krize pokazali su zavidan stupanj humanosti, čvrstoće i hrabrosti, bili su ukorijenjeni u tropletu koji spaja obitelj, Crkvu i narod. Bili su svjedoci ljubavi prema Crkvi, narodu i sakramentima“, poručio je mons. Puljić. Premda nisu zasnovali obitelj, „sva trojica bili su svjesni da „povijest čovjeka i  ljudskog spasenja ide preko obitelji“ koja je u središtu Božje pozornosti. Temelj obiteljskog zajedništva je boljitak drugoga, nesebična ljubav koja je „velikodušna i ne traži svoje““, rekao je mons. Puljić.

Govoreći o Crkvi, nadbiskup je rekao da je Isus htio Crkvu kao „zajednicu braće i sestara“ (Mt 23, 8), stola i blagovanja, dobara i međusobne ljubavi. „Stoga Luka izvješćuje kako je „u mnoštvu onih, koji su prigrlili vjeru, bilo jedno srce i jedna duša“ te kako „nitko od njih nije zvao svojim ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko“. Tvorac takvog zajedništva je Duh Sveti koji preobražava ljudska srca“, rekao je mons. Puljić.

Nadbiskup je zahvalio bl. Miroslavu za odvažnost da je „dao život za svoje stado“ i za spremnost oprosta progoniteljima, jer njegova „osveta je oprost“. Merzu je zahvalio što je „euharistiju smatrao izvorom života koja nas krijepi i smiruje“. Za Mašinu je izrazio ponos što se nije dao zavesti ni slomiti prijetnjama i progonima te je živio za vrijednosti koje „nose pečat neuništivosti“.

„Neka i vama, dragi bogoslovi, život i primjer te trojice mladića, njihova ljubav prema obitelji, euharistiji i narodu, bude nadahnuće da se međusobno poštujete i pomažete, da Crkvu i svoju bogoslovsku zajednicu s poglavarima poštujete i volite, da teološke znanosti proučavate i produbljujete te rastete u milosti i kreposti pred Bogom i ljudima“, poručio je mons. Puljić franjevačkim kandidatima.

Bogoslovi su pohodili i župnu crkvu Presvetog Srca Isusova na Voštarnici u Zadru gdje djeluju franjevci, a misno slavlje je predvodio fra Andrija Bilokapić. Susret pripreme kandidata za doživotne zavjete organiziraju Franjevačka provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri i odgojitelj fra Bojan Rizvan.

Ines Grbić

Foto: Franjevačka provincija sv. Jeronima

Umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić predvodio je večernje misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 25. kolovoza.

Razmatrajući navješteni ulomak Evanđelja po Ivanu, nadbiskup je rekao kako su mnogi učenici, kad su čuli da će Isus dati svoje tijelo za hranu, rekli: „Tvrd je ovo govor“. „Isusovo djelovanje izazivalo je podijeljene reakcije: od oduševljenja naroda (‘Svi ga traže’ Mk 1,37), do sumnje i odbijanja, pa se sâm Isus čudio ‘nji­hovoj nevjeri’. Neuspjeh u Nazaretu kod svojih bio je samo preludij u još veći neuspjeh kasnije u Jeruzalemu, pa je Ivan u svom prologu napisao: ‘Svojima dođe i njegovi ga ne primiše’“, rekao je mons. Puljić,  dodavši da je u navještenom evan­đelju nastavak „nesporazuma Isusa i njegovih slušatelja, kao i njego­vih učenika“.

„Navedeni nesporazum je kulminacija između očekivanja naroda i Isusovog poslanja. Iščekivanje Božjeg pomazanika – Mesije, među Židovima, osobito u Isusovo vrijeme, bilo je vrlo veliko, posebno u okolnostima kad se zaoštrio sukob između naroda i nesnosne rimske vlasti, pa je pitanje Mesije bilo sve aktualnije“, istaknuo je mons. Puljić, podsjetivši na poruke Evanđelja dvije nedjelja prije 21. nedjelje kroz godinu. Tada je Isus govorio o „čudesnom umnažanju kruha“ i o sebi kao „kruhu života“ koji je s neba sišao, čime je najavio ustanovljenje euharistije.

„’Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje, za život svijeta’ (Iv 6, 51). Tim riječima Isus je nedvojbeno izazivao protiv­ljenje kod slušatelja: „Tvrda je ovo besjeda! Tko je može slušati?“ (Iv 6, 50).  Stoga i mi možemo s velikim umovima svijeta tvr­diti „dok god bude umnika na zemlji, Isus će biti problem za mislioce (J. W. Goethe), a misterij za vjernike (B. Pascal). Nemoguće je ostati ravnodušan i ‘neokrznut’ njegovom dobrotom i njegovom riječi koja nas propituje i liječi, uznemirava i umiruje. Nadasve, tješi i ispunja smislom“, poručio je mons. Puljić, istaknuvši da Isusove riječi „imaju autoritet, jasnoću, dubinu i lje­potu – jer su odraz onoga koji ih izgovara. To nisu samo riječi. U njima je život i snaga. Stoga je, uviđajući tu snagu, evanđelist Marko zapisao da su ‘slušatelji visjeli o njegovoj riječi’“, rekao je mons. Puljić.

Nadbiskup je podsjetio na Isusov govor u Kafarnaumu kad je euharistiju najavio riječima: „Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje, za život svijeta“ (Iv 6, 51).

„Crkva, naime, vjeruje i ispovijeda da je euharistija središte i vrhunac kršćanskog života. Zato je stoljećima čuvala i branila taj predragocjeni dar i ispovijedala kako euharistija nije neki simbol, slika ili sveta relikvija koju se časti i cjeliva. Euharistijski Krist je živi Bog među živim ljudima, Mesija i Spasitelj koji nas liječi svojim tijelom i hrani za život vječni. Stari obrednik je predviđao da svećenik započne slavlje s „Introibo ad altarem Dei“ – „Pristupit ću Božjem žrtveniku, Bogu koji razveseljuje mladost moju“. Iako ne možemo do kraja shvatiti širinu, dubinu i veličinu toga otajstva, treba se trajno vraćati tim izvorima, hraniti se tom hranom i produbljivati naše znanje o njoj“, potaknuo je mons. Puljić.

Zbog svoje slabosti i grešnosti, vjernici na početku mise mole: ‘Gospodine smiluj se’“. Uslijed nevolja i ugroza, vjernici mole Gospodina da ih brani i od zla vremena. „To je razlog i smisao zaziva nakon uvoda i kajanja na početku mise: ‘Gospodine, koji si došao pozvati grešnike, smiluj se. Ti, koji sjediš s desne Ocu, smiluj se’. Nakon molitve Gospodinu da nam se smiluje, u svečanoj pjesmi „slavimo Boga koji stoluje na visinama“ i sjećamo se opisa iz Lukinog evanđelja o „anđelu koji javlja pastirima blagovijest i veliku radost za sav narod“. Tu divnu anđeosku pjesmu Crkva je već u 2. st. učinila sastavnim dijelom misnog slavlja i dodala zazive: „Hvalimo te, blagoslivljamo te i klanjamo ti se, Isuse, koji si k nama došao i mir najavio. Mir nije samo odsutnost ratova, već je mir srca s Bogom i našom savješću „pravo srce mira“; poput „nutarnje radosti koja je blizu vječnog blaženstva“. U drugom dijelu ‘Slave’ obraćamo se Kristu, ‘Jaganjcu Božjem koji oduzima grijehe svijeta’“, rekao je mons. Puljić.

„Krist nije došao na zemlju da mu se di­vimo, već da nešto od onoga što je on navijestio, u život provedemo. Prihvaćanje Krista podrazumijeva i praksu, a ne samo te­oriju; ispravan život, a ne tek ispravno uče­nje“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da je Bog čovjeka stvorio slobodnim i želi da mu u slobodi služi, sluša i nasljeduje.

„To je najveći dar, ali i najveći izazov. Osobito je to vidljivo danas kad su se umnožile mogućnosti pa se čovjek često odriče tereta slobode, a s njom i odgovor­nosti koja je neodvojiva od slobode. Našem naraštaju koji sve više govori i zastupa ljudska prava i obveze, etiku i moral bez Boga i neku „novu reli­gioznost i kršćanstvo bez Krista“, euharistijski Krist iz evanđelja je najpotrebniji.

Istina, Isusove riječi Ivan je opisao kao „tvrdi govor“, nakon kojega su mnogi učenici odstupili. Stoga na Isusov upit ostatku učenika: „Da možda i oni ne kane otići“, apostol Petar odgovara: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga““, rekao je mons. Puljić. U zahvalnosti Petru na tim riječima, nadbiskup je  istaknuo veličinu otajstva euharistije, blagodat njene baštine i milosti darovane po euharistiji koja je „pre­duvjet osmišljenog života na zemlji i u vječnosti“, podsjetivši na misao sv. Tome Akvinskog: „Ne shvaćamo, ne gledamo, al’ po jakoj vjeri znamo, što van reda biva tu“.

I.G.

Varaždinski biskup Bože Radoš predvodio je na blagdan Kraljice mira svečano večernje misno slavlje u župnoj crkvi Kraljice Mira na Stanovima u Zadru u četvrtak, 22. kolovoza.

Koncelebrirali su desetorica svećenika, među kojima stanarski župnik don Marinko Jelečević, kojega s biskupom Radošem veže dugogodišnje prijateljstvo.

U duhu naziva toga naselja Stanovi, biskup je potaknuo vjernike da vidimo, primijetimo stan kojega je Marija dala Isusu. „Anđeo Mariji nosi sporazum kojega je Bog već potpisao u korist nas ljudi. Traži nekoga tko će biti potpisnik toga sporazuma. Ljudi žive u bučnom vremenu, nemaju potrebe za nekim drugim glasom, za promjenom svoga života. Bog po anđelu kuca na vrata jedne djevice, koja je djevica šutnje. Marija ima istančano srce i istančano uho za Božji glas. I čuje da dolazi anđeo, što i znači – glas Božji. To je Božja snaga koja ulazi u njen život. Marija je spremna čuti taj glas i biti poslušna“, naglasio je mons. Radoš.

To nas vraća na početke našeg ljudskog roda, kada čovjek nije slušao Boga. „Čovjek nije imao uho ni srce za Božji glas, nego je svoje uho, svoju volju i sebe otvorio drugom glasu koji je pomutio sluh za Boga. I od toga trenutka, od Adama i Eve, Gospodin traži nekoga tko ima sluh za njegov glas. Tko će čuti njegove riječi i tko će dopustiti da ta riječ uđe u njegov život“, poručio je biskup, rekavši da crkveni oci Mariju vide kao ploču od drveta na koju Bog utiskuje i upisuje svoje ime.

„Bog urezuje svoje ime, kao što se urezuje u drvo. Onaj koji dolazi ljudima ne dolazi kao turist koji plaća svoj boravak među nama, nego dolazi da bi imao stan, stan ljudskog srca. Želi ući u taj stan. Želi biti stanovnik zemlje. Marija je Bogu otvorila svoj stan, svoju nutrinu, da Bog uđe i da se nastani među nama. Mi ispovijedamo da se Bog nastanio i utjelovio među nama. Bog ima stan ovdje na zemlji. Marija je prvi njegov stan, stan koji ima posebno mjesto u njegovom životu“, istaknuo je varaždinski biskup.

Bog je svoje ime, zakon i ljubav upisao u ljudsko srce, ne u stan od kamena i drveta. „Bog koji dolazi upisuje se u Marijino srce, Marijin život, kao što se dijete upiše u život majke. Život se upiše i u tijelo. Tijelo ne može zaboraviti da je kroz njega prošao život. Liječnici to primjećuju na tjelesnoj razini kod žene koja je rađala, a to je još dublje zabilježeno i u majčinom srcu. Bog je ušao u povijest Blažene Djevice Marije i po tom činu ulazi u život svakoga od nas, želi se zabilježiti u našoj duši i tu imati svoj stan“, poručio je biskup Radoš.

Marija za sebe kaže da toga nije dostojna, da je neznatna. „Upravo to je čini dostojnom da prihvati da bude Isusova majka, da u ime ljudskog roda potpiše taj sporazum između Boga i čovjeka. Sporazum kojim se ruše granice, kojim se donosi potpuni mir između Neba i Zemlje, uspostavlja se zajedništvo.

Onaj koji dolazi iz Očeve kuće, otvara vrata kuće da bismo mi mogli ući. Kada su otvorena vrata s jedne i s druge strane, to su ista vrata i svatko može ući. Može Bog ući, a i mi možemo ući tamo gdje je naše mjesto, gdje smo pozvani biti, u kuću iz koje smo izašli, odakle smo otjerani svojim grijehom. I gdje se ponovno vraćamo posredstvom ljubavi Marije koja ima prostora, ima mjesta za Boga“, poručio je mons. Radoš.

Biskup je rekao i da blagdan Marije, Kraljice neba i zemlje, ne možemo razumjeti bez Uskrsa, bez uskrsne radosti. „Isus je obećao da će doći i otvoriti grobove svih nas i da će nam dati život, da će naši grobovi biti prazni. Grob neće gospodariti nad nama, nego život će gospodariti. Odvest će nas u Očevu kuću, gdje je iskonski poriv svakog djeteta da dođe, u kuću svoga Oca – i da to bude radostan događaj.

Radostan događaj je kada Marija prva od nas uzlazi na Nebo, kad je Marijin put dospio do zadnje postaje zajedništva u Očevoj kući. Marija je kraljica neba i zemlje, majka onoga koji donosi mir i život. I u našem ljudskom poimanju, osoba koja rodi kralja je kraljica. Kralj stalno ostaje na njenom prijestolju. On je na njenim rukama. Prijestolje kralja je uvijek Blažena Djevica Marija“, istaknuo je propovjednik, rekavši da Krist vlada kao onaj koji donosi mir, milost, kao što je i Marija puna milosti. „Marija predstavlja kraljevstvo ljepote, dobrote, života, milosrđa. Sve to vidimo u BDM, ne po njenim zaslugama, nego po zaslugama njenog sina, Isusa Krista. A ona sve događaje iz njegovog života bilježi u svom srcu, bilježi kao najvišu riječ, riječ radosti“, rekao je mons. Radoš, govoreći o radosti i u kontekstu mira čiji je donositelj Isus.

„Kad se slavi Kraljica mira, onaj koji dolazi po Mariji dolazi među ljude da uspostavi mir između Boga i čovjeka. Da uzme naše ljudske nemire i donese mir kojeg jedino Bog može dati.

Taj mir već je najavljen u pozdravu Shalom kojeg Anđeo izriče Mariji. To je mir radosti. Prva riječ anđela Mariji je ‘Raduj se’. Kad Bog ulazi u naš život, to je uvijek radost. Božji ulazak u naš život nije nesreća, težina, nego to je radost. Po radosti prepoznajemo jesu li to Božja djela, je li Bog na djelu ili nije. Evanđelje znači riječ radosti, Evanđelje poziva na život radosti. A radost dolazi po životu, po onome tko je naš život. Donosi ga onaj tko u sebi nosi radost života, radost uskrsnuća“, poručio je mons. Radoš.

Marija je kraljica, a Isus je i počeo svoje propovijedanje govorom o Kraljevstvu nebeskom, rekao je biskup. „Isus je za nas kralj. Marija prva ide izgrađenim putem kojeg je Isus uspostavio po svojoj muci, smrti i uskrsnuću, da prijeđe k Ocu. O tom mostu, putovanju, Isus je stalno govorio svojim učenicima“, rekao je mons. Radoš, istaknuvši kako dolikuje da „Marija koja je prva udomila Isusa, prva pođe u dom nebeskog Oca“.

„Božja Riječ je konkretna i vodi nas u Nazaret, za kojeg kažu da je pupoljak. Marija je ovjenčana, ona je okrunjena. Crkva je vidi u otajstvu krune, u duhovnom smislu krunice, male krune čiji su biser događaji iz Isusovog života. U kruni Marijinog života su četiri niza bisera; četiri otajstva krunice predstavljaju 200 prizora iz Isusovog života u Marijinoj kruni. Onaj tko se približi toj kruni, približit će se Isusu koga je Marija rodila“, poručio je biskup Radoš, rekavši da Marija ne zaustavlja pogled na sebi, nego uvijek vodi Isusu koji se zapisuje u naše srce, ako mu otvorimo dušu.

Biskup je poželio da Isus ravna našim životnim putem, ponašanjem i stazom koja nas vodi u nebo. „Neka nam Kraljica mira bude posrednica mira kojeg Krist donosi. Neka svatko pusti Isusa u svoju kuću i dâ mu mjesto; ne na nekoliko dana kao gostu, nego neka mu dâ prijestolje kako bismo i mi mogli Isusa ponijeti u svoj život, njega imati za kralja.

Kad zaboravimo na Isusa i kad ga ne vidimo, pogledajmo na Blaženu Djevicu Mariju. Pogled na nju uvijek će nas dovesti do pogleda onoga koji je u njenom srcu, koji je središte njenog života – do Isusa Krista, kralja koji je naš mir“, poručio je biskup Radoš.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na blagdan Kraljice Mira, u župi Kraljice Mira – Kraljice Hrvata u Zemuniku Donjem, u četvrtak, 22. kolovoza, svečano misno slavlje u zemuničkoj župnoj crkvi Kraljice mira predvodio je nadbiskup Petar Rajič, apostolski nuncij u Talijanskoj Republici i u Republici San Marino. Nakon mise, nuncij Rajič predvodio je i procesiju s Gospinim kipom oko crkve.

Nuncij je izrazio radost zbog pohoda Zemuniku i zahvalio na pozivu zemuničkom župniku don Gašparu Dodiću. Uz domaće vjernike, nuncij je na misi pozdravio i vjernike iz BiH, Janjeva, Francuske, Njemačke i svoje nekadašnje župljane iz Kanade. Sa svima je nakon mise razmijenio prigodne riječi pozdrava i sjećanja na njihove nekadašnje susrete.

Nuncij Rajič boravio je u Zemuniku na poziv don Gašpara s kojim ga veže dugogodišnje prijateljstvo iz vremena njihovog postdiplomskog studija u Rimu. Prije 35 godina, Rajič i Dodić zajedno su boravili u Papinskom Hrvatskom Zavodu sv. Jeronima u Rimu. „Crkva i Zavod sv. Jeronima bili su nam kao dio Domovine, kao duhovna oaza, to značajniji što su smješteni u Rimu, pokraj Petrove Stolice. S ostalim svećenicima koji su iz različitih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine boravili u Zavodu, živjeli smo kao braća. Tu se mogla doživjeti i prepoznati ljepota zajedništva Crkve u Hrvata i svih koji su se iselili iz otačke zemlje“, rekao je don Gašpar u pozdravnom govoru, istaknuvši da njihovo prijateljstvo traje do danas. Povezuje ih i što obojica dolaze iz dijaspore Hrvata katolika; mons Rajič iz Kanade, a don Gašpar iz Janjeva s Kosova.

„Roditelji mons Rajiča 1958. g. otišli su iz Bosne i Hercegovine u Kanadu, između ostalog i zbog političkih pritisaka. Povezala nas je svijest pripadnosti hrvatskom biću i ponos što su naši preci tijekom teških povijesnih zbivanja i iskušenja ostali čvrsti, postojani i prenijeli nam svjedočanstvo vjere i kršćanske običaje“, naglasio je don Gašpar. Podsjetio je da su američki i kanadski Hrvati krajem lipnja 2024. g. u Zagrebu proslavili 130. obljetnicu utemeljenja Hrvatske bratske zajednice, a 2005. u Janjevu, Dubrovniku i Zagrebu proslavljena je 700. obljetnica prvog spomena župe Janjevo, (1303. g., papa Benedikt XI.).

Po završetku studija Kanonskog prava 1993. g., mons. Rajič stupio je u diplomatsku službu Svete Stolice. Djelovao je u papinskim predstavništvima u Iranu, Litvi, Estoniji i Latviji te u Odjelu za opće poslove Svete Stolice. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 2. prosinca 2009. apostolskim nuncijem u Kuvajtu, Bahreinu i Kataru i apostolskim predstavnikom na Arapskom poluotoku te naslovnim nadbiskupom Sarsenteruma (ranokršćanska biskupija u nekadašnjoj rimskoj Dalmaciji, na području istočne Hercegovine i sjeverozapadnog dijela Dubrovačkog primorja). Za biskupa je zaređen u 23. siječnja 2010. u mostarskoj katedrali Majke Crkve i Kraljice svijeta.

Na početku mise, djeca iz obitelji Štefice i Marina Paripović pjesmom ‘Pastiru, na dobro nam došli’, čiji je autor don Gašpar Dodić, izrazili su dobrodošlicu nunciju Rajiču; Karmen i Pavao su pjevali, Matija je svirao klavijaturu, a Roko gitaru.

Nuncij Rajič u propovijedi je razmatrao što znači Marijina povlastica Kraljice neba i zemlje. „Marija uživa nagradu neba i primila je krunu vječnog života. Iako je ona naša Kraljica, ona svoju krunu želi podijeliti s nama. Ona ne želi zadržati krunu za sebe, već traži da sva Božja djeca mogu doći dijeliti slavu neba“, rekao je nuncij Rajić, istaknuvši da Marija ima posebnu ulogu u djelu našeg spasenja i otkupljenja. „Među onima koji sudjeluju u djelu ljudskog spasenja, Marija je na prvom mjestu. Ona je, kao nitko drugi, cijeloga života poslušno i pod križem sudjelovala u poslanju i žrtvi svoga Sina i postala najzaslužnijom ženom za cijelo čovječanstvo. U njenom uznesenju, uzvišenju, od ponizne sluškinje koja je dušom i tijelom u nebeskoj slavi, gdje kraljuje zajedno sa Sinom Isusom Kristom, dovršava se put od betlehemske kolijevke, preko kalvarijskog križa do nebeske krune“, poručio je nuncij Rajič.

Sveto Pismo pokazuje da je Marija primila jedinstveno zvanje. „Među svim ženama koje su živjele na svijetu prije dvije tisuće godina, samo je mlada djevojka Marija bila odabrana za posebno zvanje, da postane Majka Božja. Dolazak Mesije bio je moguć zahvaljujući vjeri te mlade žene iz Nazareta, koja je svojim jednostavnim bićem i povjerenjem u Boga promijenila lice zemlje“, istaknuo je mons. Rajič, rekavši da na Marijine blagdane „slavimo veličinu njene vjere koju je veličao arkanđeo Gabrijel s pozdravom: ‘Zdravo, milosti puna, Gospodin s tobom’. Doista je puna milosti, jer se iz njezine svete utrobe rodio Isus Krist, Sin Boga živoga i Spasitelj svijeta“, poručio je nuncij Rajič.

Presveto Trojstvo okrunilo je Mariju za Kraljicu neba i zemlje. „Marija nije samo Majka Božja, ona je i naša Majka. Svatko voli svoju ljudsku majku. To je prirodna veza između majki i njihove djece. Međutim, majke ponekad znaju biti sebične u ljubavi prema djeci“, rekao je nuncij Rajič. Nasuprot nekad nesavršene ljubavi majki zbog grijeha, „Marijina ljubav prema svima nama koji smo njeni duhovni sinovi i kćeri, puno je veća i puno čišća, jer ona u svojoj ljubavi nema sebičnosti i nesavršenosti. Ona nas istinski ljubi. Naš odnos s Marijom je poput djeteta i njegove majke. Nema mjesta strahu, samo jednostavno povjerenje puno ljubavi“, rekao je nuncij Rajič, istaknuvši da je Marija uvijek imala veliki učinak na živote brojnih ljudi diljem svijeta. „Važno je da joj se molimo u svim okolnostima života, da primimo milost potrebnu za vršenje Božje volje u našim životima, jer ona svoje štovatelje uvijek preporučuje i vodi k svome Sinu Isusu“, potaknuo je predvoditelj slavlja.

Marija je hvaljena zbog svoje velike vjere, ali njena vjera bila je i izložena kušnji. „Bog je dopustio da ona svjedoči strašnoj boli i Isusovoj smrti na križu. Isus je vlastitu Majku povjerio svom ljubljenom učeniku u trenutku njegove najveće patnje. Ivan ju je prihvatio i pokazao svoju vjernost ostavši uz Mariju tijekom njenog života, a posebno u najtežem trenutku, smrti njenog Sina, kako bi je utješio“, rekao je nuncij.

Unatoč velikoj boli, nije zapisano da je Marija očajavala, žalila se i govorila protiv Boga. „Ona je u srcu dijelila patnju svoga Sina. Iako je Marija bila od Boga izabrana za poseban poziv, to ne znači da je njoj, bezgrešno začetoj, sve bilo lako. Kao što Isus nije mogao izbjeći križ, ni Marija se nije mogla osloboditi patnje koju je pretrpjela pred križem svoga Sina. Marijina vjera bila je iskušana i mnogo je patila, ali je ispit položila s najvišom ocjenom“, poručio je nuncij Rajič, rekavši da ni mi u svojim životima nikad nećemo biti izuzeti od križa.

„Isus nas nije pozvao na udobnosti ili lijenosti, nego da se suprotstavimo životnim iskušenjima kako bismo postali veliki ljudi! Naše ponizno prihvaćanje životnih križeva s vjerom i hrabrošću je ujedno i kušnja naše vjere i pouzdanja u Boga. Ako hrabro podnosimo boli te prihvaćamo različite nevolje poput Marije, tada usvajamo volju Božju kao trenutak posebne Božje milosti“, poručio je mons. Rajič.

U duhu Elizabetine pohvale Marijine vjere, „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina“, nuncij je rekao da je Marija „doista blažena jer je povjerovala u poruku koju je primila od Gospodina preko arkanđela, Božjeg glasnika. Zahvaljujemo Bogu na Marijinom primjeru jednostavnosti u prihvaćanju Riječi Božje. Zajedno s Elizabetom prepoznajemo i slavimo Mariju, jer je vjerovala u ispunjenje svega što joj je bilo rečeno od Boga.  U svijetu gdje prevladava nevjera, veliki je blagoslov primiti dar vjere, kojeg Bog nudi svima koji mu se obraćaju u poniznoj molitvi. Gospodin dolazi u naše konkretne živote kada ga iskreno tražimo svim srcem i dušom, jer želi naše živote obogatiti svojom prisutnošću za naše dobro i dobro drugih“, poručio je nuncij Rajič.

Potaknuo je da štujemo Mariju koja kraljuje s Kristom, Majku božanskog Kralja i moljenjem krunice, „za naše obraćenje od grijeha, za izbavljenje od svakog zla, za obnovu obiteljskog života, za nove članove u život Crkve i povratak mnogih katolika koji više ne prakticiraju vjeru, za pravdu i mir u lokalnim zajednicama, našem narodu i šire, za istinsko čišćenje i obnovu Crkve i nas, njenih članova“.

Nuncij je podsjetio da je liturgijski spomen u čast Marije kraljice, 1955. g. ustanovio papa Pio XII., da pokaže vezu između uznesenja na nebo i vječnog slavljenja Bogorodice Marije. Slaveći krunu Marijinog života, nuncij je potaknuo da u vjeri, koja je najveći životni dar, odolijevamo kušnjama i teškoćama, poput Marije te da „zahvalimo Gospodinu za takvu kraljicu i stavimo se pod njenu zaštitu molitvom, pjesmom i životom“. Kao predstavnik Svete Stolice, vjernicima je zaključno udijelio blagoslov u ime pape Franje.

Zemunički župljani darovali su mons. Rajiča. Karolina Pinčić uručila je nunciju zlatni prsten izrađen u zlatarni ‘Aurum’ u Zagrebu, vlasnika Cecilije i Josipa Ivkić. Obitelj Ivkić darovala je izradu i dizajn prstena, a župa Zemunik materijal. Predstavnici ministranata, Benedikt Paleka, Jakov Birkić i Krešimir Biloglav, uručili su mons. Rajiču dar ministranata i župnika Dodića, lik bl. Alojzija Stepinca kojeg je izradila obitelj Jozefine i Tadije Golomejić iz Kistanja. Naime, nuncij Rajič je u razgovoru za Glas Koncila rekao da ga se „toliko dojmio svetački život, hrabrost i odanost Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu bl. Alojzija Stepinca“, da je „poželio imati barem djelić njegovih vrlina. Nakon ustrajne molitve, duboko sam uvjeren da sam zahvaljujući njegovom posredništvu kod Boga osjetio dovoljno snage i vjere da se odazovem Božjem zovu“, rekao je nuncij u tom razgovoru.

Župnik Dodić zahvalio je dobročiniteljima za darove mons. Rajiču i nunciju na dolasku. Župnik je zahvalio i Općini Zemunik i načelniku Ivicu Šariću te tvrtki ColorMix iz Zemunika za farbanje crkve, a Denisu Šestanu – Bići za očišćeni i izbjeljeni kamen oko crkve, župljanima na pripremi proslave i restoranu Gastro, vlasnicima Josipi i Tomislavu Sičiću, koji su goste počastili ručkom. S. Vladislava Terzić je vodila župni zbor koji je predvodio pjevanje na misi i tijekom procesije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Don Nikola Tokić, svećenik Zadarske nadbiskupije, oprostio se od župljana župe sv. Ivana Krstitelja na Kosi u Biogradu n/m na dva misna slavlja koja je predvodio u nedjelju, 18 kolovoza, u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja.

Don Nikola je bio župnik na biogradskoj Kosi 16 godina i podigao je tu župu materijalno, u crkvenoj infrastrukturi i duhovno, kao župnu zajednicu. Naime, do Tokićevog dolaska, u toj župi svećenik nije rezidirao, a mise nedjeljom dolazio je slaviti župnik susjedne župe sv. Stošije iz Biograda n/m.

I zadnjeg dana svoje župničke službe, don Nikola je ispovijedao vjernike, a za vrijeme druge nedjeljne mise krstio je Mateja, dijete Marijane i Mate Rogića. „Župu predajem nakon 16 godina rada na duhovnom i materijalnom planu. Sve župljane nosim u srcu, molitvama i molim Božji blagoslov svima. Radujte se! Bog vas voli i svima nam je milostiv. U ljubavi povezani i u vjeri učvršćeni, radosno stojte u Gospodinu! Hvala svima za svaki materijalni i duhovni dar, za riječi podrške i ohrabrenja“, poručio je don Nikola župljanima, istaknuvši: „Božja riječ je davno napisana, ali je uvijek nova i uvijek je životvorna. Ona nas okuplja, oživljava i po slavljenju euharistije imamo život vječni“.

Upravo je sakrament euharistije bila tema don Nikoline zadnje propovijedi kao župnika na tu 20. nedjelju kroz godinu, razmatrajući navješteni ulomak iz Evanđelja po Ivanu. „Isus nam se objavljuje kao istinski kruh koji je sišao s neba, tj. od Oca. On se daje svijetu za životvornu hranu. Isus nudi svoje tijelo za hranu, za život svijeta. Židovi su se prepirali čuvši Isusove riječi, govoreći: ‘Kako nam ovaj može dati svoje tijelo za jelo?’. U hebrejskoj biblijskoj antropologiji, čovjek se izražava kao duša, duh i kao meso, odnosno tijelo. Izraz meso ili tijelo označuje čovjeka podložnog prolaznosti, slabosti i smrti. Po svom tijelu, čovjek je konkretno biće, smješten u određeni prostor i vrijeme. Riječ Božja tako je „postala meso i prebiva među nama“, što znači da je po Isusu Riječ Božja postala među nama vidljivo nazočna da je možemo susretati, slušati. Odatle je za evanđelista važno doći k Isusu, kod njega prebivati, u njemu ostati, u njega vjerovati“, istaknuo je don Nikola.

„Kad evanđelist Ivan rabi izraz „blagovati meso / tijelo“, ukazuje na posebno teološko značenje tog izraza, na vjernikovo ostajanje u Isusu: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu“. Izrazom „ostajati u njemu“, Ivan izražava tijesno sjedinjenje s Isusom (lat. communio). Po izvanjskom blagovanju, kruh ukazuje na trajno zajedništvo, sjedinjenje koje shvaćamo kao osobno sjedinjenje. Čovjek postiže život samo po sjedinjenju s Isusom. Kruh koji nam Isus nudi u euharistiji njegovo je tijelo, a ono je istinsko jelo. Po blagovanju toga tijela, onaj koji jede i pije, biva tako sa Sinom sjedinjen, da po njemu vječno živi, kao što Sin vječno živi po Ocu“, rekao je don Nikola. Istaknuvši da Ivan euharistiju shvaća realistički, propovjednik je naglasio kako Ivan pritom misli na sveukupnu teologiju utjelovljenja Božje Riječi u Isusu iz Nazareta.

„U Isusu je Riječ tijelom / mesom postala te tako stekla mogućnost da se preda smrti i da po svojoj smrti donese život svijetu. U smrti Isus postaje Duh životvorac. Bog je htio da spas svijetu dođe po Isusovom darivanju u smrti na križu. Tako riječ meso / tijelo postaje stožernom točkom tog Isusovog govora. Unatoč prepiranju Židova među sobom, Isus ostaje čvrsto pri svojoj riječi“, poručio je don Nikola. Blagovanje Isusovog tijela je uvjet za postizanje života. „Blagovanjem Isusovog tijela, vjernici ostvaruju savršeno jedinstvo s uskrslim Gospodinom. Evanđelist misli na realistični događaj. To je pravo jelo i pravo piće: ‘Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko’. Evanđelist tumači ono što se dogodilo na Posljednjoj večeri. Taj tekst svjedoči da je Crkva od sâmog početka blagovanje posvećenog kruha u euharistiji smatrala blagovanjem Gospodnje večere“, rekao je don Nikola, podsjetivši da se „pitanje o pravoj, realnoj Isusovoj prisutnosti u sakramentu euharistije u ranoj Crkvi još nije postavljalo“.

„Prepiranje o realnoj Kristovoj prisutnosti u euharistiji spada među žalosna poglavlja povijesti Crkve. Na značenju euharistije razilazili su se kršćani, događale su se ekskomunikacije i lomače, umjesto da su svi živjeli od euharistije, ponirali u dubine Kristovog otajstva i sjedinjenjem s njim postizali život vječni“, upozorio je don Nikola, poručivši: „Od svih pokušaja teologiziranja euharistijskog kruha, važnija je vjera u neshvatljivo otajstvo po kojem nam se vječni Sin Božji, po svome tijelu i krvi, daje da se njime sjedinimo dotle da s njime postajemo jedno (communio) i da po njemu i s njime vječno živimo“.

Zahvalni govor u ime župljana – bukovački korijeni župnika Tokića i vjernika

U ime župljana, zahvalni govor don Nikoli pročitala je Iva Mršić. Prigodne poklone uručili su mu Mirjana Kulaš, Jure Knez i Anica Mršić.

Mršić je zahvalila don Nikoli na svemu što je učinio za župljane, na trudu da im kao pastir navijesti Evanđelje. „U našu župu došli ste s otoka Vrgade i jasno ste pokazali da ste došli među svoje. Vaši bukovački korijeni pomogli su vama i nama da se još bolje upoznamo i da zajedno stvaramo, radimo i molimo. Trudili ste se oko nas kao oko svojih. Niste bili indiferentni, radovali ste se našim uspjesima, a naši neuspjesi su vas pogađali“, rekla je Mršić.

Naime, don Nikola je rodom iz Popovića u Bukovici, a župu na Kosi, u potrazi za boljim životom u osiguranju egzistencije, u prošlosti su nastanili ljudi porijeklom iz Medviđe i drugih mjesta u Bukovici. Zato se na Kosi i časti sv. Ivan Krstitelj, jer je on zaštitnik Medviđara i naslovnik župe u Medviđi, odakle su mnogi raseljeni.

„Naša župa na Kosi Vašim dolaskom po prvi put dobila je župnika koji se nastanio u župnoj kući, a nije Vam bilo lako. Zapuštena infrastruktura, crkva, okoliš, neorganiziran vjeronauk i vjernici koji nisu naviknuli da je to njihova crkva. Vi ste pomalo i ustrajno sve učinili da više ne bude tako. Ponosni smo na našu crkvu i njenu ljepotu. Ponosni smo na sve nas koji smo angažirani i koji se možemo truditi oko naše župe. A to sve zahvaljujući Vama!“, poručila je u ime župljana don Nikoli župljanka Mršić.

Među pastoralnim događajima vrijednima zahvale, župljani su podsjetili na hodočašća, duhovne obnove i zajednička druženja u župi, dječja hodočašća i odlaske u Liku, koncert duhovne glazbe.

„Najveći među svim događajima je slavlje Mlade mise našeg Marija Mršića na kojoj zahvaljujemo Bogu i Vama“, istaknula je župljanka. Naime, u 16 godina postojanja te župe, iz Kose je poteklo duhovno zvanje, don Mario Mršić, župnik župa Pašman i Neviđane – Mrljane.

Danom odlaska kao župnik, „Vi ne odlazite od nas, jer mi smo svoji, a Vi ste naš – prvi pravi župnik koji je živio među nama i dijelio s nama dobro i zlo. S nama ste bili kad smo se radovali rođenju, vjenčanju i kad smo tugovali nad smrću najmilijih. Pohodili ste naše domove, poznavali naše dobre i loše strane. Hvala Vam. Možete biti ponosni, ispunjeni i sa sv. Pavlom reći: ‘Dobar boj sam bio, trku završio i vjeru sačuvao!’“, poručila je Mršić.

Podsjetila je kako se za don Nikolu među narodom kaže da je „apostol Bukovice“. „Nastavite propovijedati Evanđelje, budite ono što jeste, dobar i jednostavan svećenik kojemu se ljudi ne boje pristupiti. Budite i dalje dobar ispovjednik i dobar otac. Na Kosi u Biogradu imate ljude koji Vas vole i prihvaćaju, možete se vratiti bilo kada, među nas čiji ste dio“, poručila je Mršić u ime župljana, poželjevši don Nikoli blagoslov Boga, Majke Božje te svetih Ivana Krstitelja i Nikole.

Većinom bio župnik župa gdje je trebalo graditi od temelja i iz početka

„Oproštaj dira čovjeka u srce. I oproštaj s vjernicima nosi bol, kao rastanak. Prošao sam kroz Bukovicu, Ravne kotare, zahvatio sam i otoke. U svim župama osjećao sam da sam bio s narodom koji prihvaća Riječ Božju i uz nju sebe izgrađuje za nove ljude. Čovjek se osjeća radostan što je za vrijeme službe župnika uspio raditi. Osamdeseta godina života čovjeka upućuje prema Vječnosti i predaju župe mlađima koji bi mogli upravljati s više poleta“, rekao je don Nikola, u zahvalnosti Bogu što je sa župljanima mogao organizirati i usmjeriti župnu zajednicu, dati joj temelje i izgraditi svijest o župi.

Gradnja crkve na Kosi u Biogradu počela je 1. lipnja 1987. godine. Temeljni kamen je položen 12. srpnja 1987., doprinosom vjernika i dobročinitelja, a izgrađena je za vrijeme župnika don Tomislava Bondulića. Zadarski nadbiskup Marijan Oblak crkvu je posvetio 5. lipnja 1988. godine. Uz duhovnu oživljenost zajednice, za vrijeme don Nikole oko crkve je uređen veliki, lijepi park sa stablima maslina i popločano je prostrano kameno dvorište, s parkom za djecu.

„Bilo je potrebno krenuti iz temelja na Kosi. Išao sam na mjesta u Zadarskoj nadbiskupiji gdje je trebalo počinjati iz početka i od temelja. Trebalo je poslije rata obnavljati crkve, ustanoviti župu u Karinu, raditi u Bukovici kad je narod počeo odlaziti iz Bukovice. Taj narod ima posebnu dušu, dolaze do župne crkve od koje su bili udaljeni 9 km, a ne par stotina metara, kao u većini drugih župa“, rekao je don Nikola.

„Radost je bila već u prihvaćanju poziva i u pastoralnom radu na terenu u svim župama. Ponekad je taj rad bio mučan, naporan. Ponekad sam uzalud naprezao snagu, a ponekad sam osjećao da Bog blagoslivlja svaku riječ i žrtvu. Svaki poziv ima svojih zastoja i težina, radosti i svjetla“, rekao je don Nikola. U Domovinskom ratu bio je i zatočen u franjevačkom samostanu u Karinu.

Don Nikola Tokić rođen je 5. siječnja 1945. u Popovićima. Za svećenika ja zaređen 29. lipnja 1970. godine. Njegovo mladomisničko geslo je „Obradovah se kad mi rekoše, hajdemo u dom Gospodnji“. Zlatni misnički jubilej, 50 godina svećeništva, don Nikola je proslavio 2020. g. sa župljanima u crkvi sv. Ivana Krstitelja na Kosi pod geslom: „Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme“.

U 54 godine svećeništva, don Nikola je bio župnik u 21 župi. Bio je župnik Vrsi i Vira, zatim župnik župa u zaleđu Zadra, u Bukovici: Popovići, Bruška, Medviđa, Rodaljice, Nunić i Ervenik. Bio je župnik Povljane, Vlašića i Dinjiške na otoku Pagu, pa Pridrage i Smilčića, Novigrada, Karina i Visočana. Zatim, župnik Dobropoljane, Banja i Ždrelca na otoku Pašmanu, Vrgade i zaključno Kose u Biogradu n/m. U dva navrata bio je bolnički kapelan Ortopedske bolnice u Biogradu n/m.

Na misi oproštaja bio je i Ivan Knez, gradonačelnik Biograda n/m koji inače nedjeljom pohodi misu u župnoj crkvi na Kosi. Knez je zahvalio don Nikoli za njegova dobra djela i plodnu suradnju s Gradom, rekavši: „Don Nikola je ostavio tragove, uredio je crkvu kao građevinu i Crkvu kao pastvu, živu zajednicu“.

Don Nikola se oprostio i od svoje rodne župe sv. Ante Padovanskog u Popovićima, mjestu udaljenom šest kilometara od Benkovca, u nedjelju, 14. travnja 2024., u dvorani Osnovne škole u Popovićima. Od župljana Kose oprostio se i prigodnim druženjem uz veliku slavljeničku večeru u dvorištu župne crkve, u utorak, 13. kolovoza. U obje te prigode bio je prikazan dokumentarni film ‘Don Nikola‘ o svećeništvu i životu don Nikole Tokića. Scenarist i redatelj filma je Luka Klapan. Uz don Nikolu, u filmu govore poznavatelji njegovog života, o ljudskim i svećeničkim osobinama don Nikole: Damir Šehić, Ratko Žunić, Marko Čulina, Slobodan Jergan, Mladen Zekan, Radomir Jurić, Ivan Magaš i Mario Mršić.

Don Nikola je i dobitnik Nagrade za životno djelo Grada Biograda n/m 2024. godine, kao dugogodišnji župnik biogradske župe na Kosi – Torovima, koju je primio uz proslavu Dana Biograda n/m koji se slavi uz svetkovinu sv. Stošije, 15. siječnja, naslovnicu biogradske župe sv. Stošije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Don Mladen Kačan, svećenik Zadarske nadbiskupije, opraštajući se sa župljanima povodom svoga umirovljenja, svoju zadnju misu kao župnik služio je u župnoj crkvi sv. Mihovila u Galovcu u nedjelju, 18. kolovoza, gdje je pet godina bio župnik.

Don Mladen je zahvalio Galovčanima što su ga „prihvatili otvorenog srca“ i potaknuo vjernike neka uvijek kroče Božjim putem. U ime župljana, prigodni govor uputila je župljanka Zvjezdana Burčul. Podsjetila je kako im je don Mladen na prvoj misi koju je služio u Galovcu rekao neka nastoje prvenstveno “biti ljudi”. „Rekli ste nam: ‘Budite prije svega ljudi, budi čovjek, a onda vjernik, kršćanin’. Jer biti moralan čovjek pretpostavlja i kršćanske vrijednosti koje su opće, nadogradnja je biti krepostan vjernik. Širili ste Božju riječ unatoč svim izazovima, bili ste tu za svakog župljanina koji Vas je trebao“, rekla je Zvjezdana Burčul u zahvalnosti don Mladenu za njegov pastoralni rad i raspoloživost župljanima, poželjevši mu Božji blagoslov i zdravlje.

Župljani su don Mladenu uručili prigodan dar, a nakon mise bilo je druženje župljana s don Mladenom ispred župne kuće, uz agape koji su priredili vjernici.

Don Mladen Kačan rođen je 29. prosinca 1949. godine kao šesto dijete u obitelji s devetero djece, od roditelja Eufemije i Milana. Majka domaćica i otac građevinar odgojili su djecu u pobožnom duhu u mjestu Sutomišćica na otoku Ugljanu.

Župnik don Mladenovog djetinjstva bio je don Šime Sturnela, rodom iz Poljane, koji je bio veliki animator, organizator i pastoralno aktivan. Don Šime je okupljao mlade, uvijek je bio puni župni dvor djece, trideset mladića živjelo je sa župom u župnom dvoru. Kasnije su župnici Sutomišćice bili Ante Jelić, Dane Jakovljević, župnik za vrijeme Kačanove mlade mise, Ratko Šešan, Tito Šarin…

Na duhovni poziv don Mladena primjerom je utjecao njegov brat Emil koji je bio sjemeništarac. Don Mladen je imao svega pet godina kad je njegov brat Emil umro kao maturant, od tada teško izlječive bolesti pluća u 19. godini života. Don Mladen je s bratom Emilom bio povezan. Emil je bio orguljaš u katedrali sv. Stošije, vodio je i župni zbor u Sutomišćici.

„Na Emilovom grobu obitelj je dali uklesati: ‘Emile dragi, željeno svećeništvo postigao nisi, a već si pristupio oltaru Božjem. Cvijet svoje mladosti poklonio si Bogu’. On je bio pojam za nas. Utjecao je na moje usmjerenje u duhovnom zvanju i vjerujem da me pratio s Neba. Moj tata je bio kažnjen zato što mu je sin Emil bio u sjemeništu. Emil je bio jako aktivan, požrtvovan, volio je Crkvu i davao se župi. Bio je i odličan nogometaš. Ja sam mislio da sam ja bolji, a onda sam čuo da je on bio bolji nogometaš i od mene. Ljudi ga se rado sjećaju i nedavno su ulicu u Sutomišćici nazvali Ulica Emila Kačana, u zahvalnosti za njegovo darivanje i doprinos životu župe i mjesta“, rekao je don Mladen, koji je u osmom razredu krenuo u sjemenište ‘Zmajević’ u Zadru.

Studij teologije pohađao je u Zagrebu od 1971. godine. Nije bio pokoleban ustrajati u svećeništvu 1970.-ih godina, u vremenu kad je Zadarsku nadbiskupiju bilo napustilo 18 svećenika, kao i sjemeništarci i bogoslovi koji su bili na putu prema svećeništvu.

Kačan je zaređen za svećenika 29. lipnja 1976. godine, po rukama zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka. Mladu misu slavio je u rodnoj Sutomišćici 4. srpnja 1976. godine. Kačanovo mladomisničko geslo glasi „Gospodine, ne bilo me stid što tebe zazvah“ (Ps 31, 2), stih iz Psalma koji ga je osobito dojmio dok su kao bogoslovi molili Jutarnju na Bogosloviji.

U crkvi sv. Eufemije u Sutomišćici don Mladen je 2016. godine proslavio 40 godina svoga svećeništva. Župa Sutomišćica – Poljana bila je plodna duhovnim zvanjima, dala je 141 svećenika u povijesti Zadarske nadbiskupije. Don Mladen je 140. svećenik, a 141. svećenik rodom iz Sutomišćice, po ocu, je sadašnji župnik Sutomišćice – Poljane, don Filip Kucelin, ujedno župnik Preka i dekan Ugljanskog dekanata.

U 48 godina svoga svećeništva, don Mladen je bio župnik u trinaest župa. Za vrijeme njegovih župničkih služba izgrađene su župne crkve u Dragama te župna crkva i pastoralni centar sv. Ante na Smiljevcu u Zadru.

Don Mladen je rekao da „sve ima svoju ljepotu i svugdje mu je bilo lijepo biti“. Najprije je bio župnik otočnih župa Božava, Dragove, Zverinac, Veli rat i Soline na Dugom otoku (1976.-1978.). Don Mladen je istaknuo da mu je značilo što su ga kao mladog župnika podržali dugootočki vjernici na početku njegovog svećeništva, bilo mu je drago i da je  na otoku bilo puno djece i mladih, generacija koje u sadašnje vrijeme nedostaje na otocima. Nakon dvogodišnje službe župnika na Dugom otoku, Kačan je bio župnik u Pakoštanima i Vrani te prvi župnik novoutemeljene župe Drage, mjesta koje je prije toga pripadalo župi Pakoštane.

„I to je bilo lijepo iskustvo, došao sam u ‘borbene’, temperamentne Pakoštane. Tada je nadbiskup Oblak osnovao novu župu u Dragama, bio sam župnik kad se podigla crkva u Dragama. Na mene je dosta ostavila traga župa Pakoštane, jer sam tu bio župnik 18 godina. Zatim sam bio župnik župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru, sveukupno dvadeset godina u tri navrata. Na Smiljevcu se u vrijeme moje službe župnika izgradila velika crkva i pastoralni centar. Na Smiljevcu su mi puno pomogli ljudi koji su zbog ratnog progona i izbjeglištva došli iz Bosne i Hercegovine. Za nas je to bilo osvježenje; dignuli smo župu sv. Ante na visoki nivo u pobožnosti i revnosti sudjelovanja u slavljima, jer su Smiljevac nastanili ljudi iz BiH koji su bili praktični vjernici, pa su oni bili poticaj i domaćim vjernicima na veći angažman u župi“, prisjetio se don Mladen. Bio je župnik i u zadarskim župama Ploče, Diklo i Kožino te dekan dekanata Zadar – Istok u dva mandata.

Bio je i ekonom Zadarske nadbiskupije, ravnatelj Svećeničkog doma ‘Zmajević’, član Svećeničkog vijeća Zadarske nadbiskupije i povjerenik za pastoral obitelji Zadarske nadbiskupije. Veliki trag don Mladen je ostavio kao dugogodišnji povjerenik za misije Zadarske nadbiskupije. Osjećaj za misije i podršku misionarima, među kojima je često nekoga zvao da pohode Zadar, prenio je i na župljane Smiljevca koji su misijski najaktivnija župa u Zadarskoj nadbiskupiji. U radu za misije do danas su angažirana i smiljevačka djeca koja na razne načine radom u kreativnim radionicama prilozima pomažu misije. U don Mladenovoj radnoj sobi osobito mjesto među glavnim uspomenama zauzima slika koja prikazuje prizor iz misija, kao znak povezanosti s misijama. Tu mu je sliku darovala s. Erika Dadić, rodom iz Poljica, misionarka u Kongu, iz Družbe Školskih sestara franjevki Krista Kralja. S. Erika je u Kongu od 1976. g., sa svojih 48 godina misijskog rada je misionarka s najdužim stažem Crkve u Hrvata.

Nakon petogodišnje službe župnika u Galovcu, don Mladen je umirovljen zbog zdravstvenih razloga. „Službe župnika obavljao sam u vremenu kad su ljudi rado dolazili u crkvu i imali su poštovanje prema Crkvi. U sadašnje vrijeme mnogi vjernici se osjećaju izgubljeno, mnogi su Crkvu isključili iz života. Potrebna je velika podrška roditelja djeci u odgoju za vjeru. Svako vrijeme ima svoje izazove, ali mislim da i naše suvremeno doba predstavlja teško razdoblje za Crkvu i život vjere. Uvijek iznova svećenici trebaju ulagati snage i napora u radu za spasenje duša i širenje Božjeg kraljevstva na zemlji“, poručio je don Mladen Kačan.

Don Mladen rado podupire nadbiskupijsko zajedništvo i sudjeluje u misnim slavljima subraće svećenika koji slave zaštitnike svojih župa te sudjeluje u slavljima u katedrali sv. Stošije, podržavajući zajedništvo mjesnog prezbiterija s nadbiskupom.

Ines Grbić

Grupa Emanuel i fra Marin Karačić održali su koncert suvremene duhovne glazbe ispred župne crkve sv. Jurja u Starigrad – Paklenici u ponedjeljak, 12. kolovoza. Za vrijeme koncerta posjetitelji su dobrovoljno dali i novčane priloge za obnovu župne kuće u Starigradu.

To je prvi put da je produkcijski, vani, održan takav koncert duhovne glazbe u toj župi, u zajedništvu s Turističkom zajednicom Starigrada, na novouređenom kamenom trgu ispred župne crkve. „Trudimo se dati i duhovni dio župi i duhovnu ponudu ljudima, domaćim vjernicima, ali i brojnim gostima koji ljeti borave u Starigradu. To je važno i potrebno. Mnogi koji ljeti borave u Starigradu pohode misna slavlja i sudjeluju u molitvi, crkva bude puna iznutra i dvorište oko crkve. Duhovna glazba podiže duh. Duh je važan i kod slavlja, osobnog iskustva Boga, susreta sa živim Kristom“, rekao je don Tomislav Končurat, župnik Starigrada, u zahvalnosti svima koji su došli, i onima koji su prilogom pomogli obnovu župne kuće.

Fra Marin Karačić je poručio da mu je drago što je i to sudjelovanje brojnih ljudi na koncertu pokazalo kako ljudi ljeti „ne žele odmor od Boga, premda borave na odmoru“. Na koncert su došli i mnogi iz Zadra, među posjetiteljima je bilo puno roditelja s djecom. „Važno je da Evanđelje i kroz pjesmu dođe do ljudi. Prije koncerta predvodio sam misu. Meni je stvaranje duhovne glazbe poslanje, pastoral, bilo da propovijedam, predajem ili pjevam. Bitno je donijeti ljudima Krista i njegovu Riječ. Pomoću kojeg medija ćemo to učiniti, to je na našoj kreativnosti“, rekao je fra Marin.

Drago mu je što je, uz duhovnu, koncert imao i humanitarnu dimenziju, kad se slaveći Boga pokaže dobrota i veličina srca, pomoć bližnjima. To nam je i kršćanska dužnost, pomoći jedni drugima, rekao je fra Marin.

Taj dan bio je i prvi dan Trodnevnice ususret proslavi Uznesenja Marijina, pa je fra Marin rekao da on dolazi iz marijanskog svetišta sa Širokog Brijega u BiH. „Marija je jako veliki dio našeg hrvatskog naroda i veliki dio Franjevačkog reda. Sv. Franjo je posvetio svoj red upravo Gospi. Uloga majke je nezamjenjiva. Zato je nama prirodno, normalno i svakodnevno utjecati se Mariji, pomoću njenog zagovora dolaziti do Krista. Marija nikad nije privlačila pozornost na sebe, nego je uvijek bila putokaz prema Kristu. Marija nam je pomoć, put, zaštita, ohrabrenje i utjeha na putu do Krista“, poručio je fra Marin.

Franciska Perković, pjevačica grupe Emanuel, rekla je da su sretni što mogu na mjestima gdje nastupaju objaviti Božje kraljevstvo. „Vjerujemo da to donosi promjenu u sredinu koju dođemo. Hvala Bogu na toj privilegiji.

Božja riječ je promijenila mene i mislim da je jako važno stajati na Božjoj riječi, jer čovjeku u svijetu svatko može svašta govoriti, prorokovati. Bitno je znati da se Božja riječ nikad ne mijenja. Sve drugo je promjenjivo, ali Božja riječ nikad se ne mijenja. Jedino ona može donijeti promjenu u naše živote. Volim govoriti riječju iz Svetog Pisma i volim ljude ohrabrivati riječju iz Biblije. Vidim da ljudi to primaju i da se događaju velike promjene“, rekla je Perković, podsjetivši kako u Bibliji piše da se nijedna Božja riječ Bogu ne vraća prazna, nego uvijek ostvaruje ono za što je poslana.

„Kad objavljujemo iscjeljenje, oslobođenje, napredak ljudima koji su u potrebi, vjera se aktivira. Primamo puno svjedočanstava. Nedavno je jedna žena posvjedočila kako je njen muž vjerom primio da je ozdravio i nije trebao izvaditi bubreg, kako je prethodno bilo najavljeno. Jedna žena je imala karcinom koji je metastazirao, a onda je bila iscijeljena. Mi objavljujemo što je Isus već prije 2000 godina učinio na križu. Samo aktiviramo vjeru koju su ljudi već dobili, da prime ono što im pripada kao kršćanima“, poručila je Perković, naglasivši: „Bog nije tražio da razumijemo kako će se nešto dogoditi, on samo traži da imamo povjerenja. To je učinio Petar. U lađi je bilo dvanaest učenika. Ali samo je Petar odlučio koračati prema onome što mu je Isus rekao i po toj Riječi je hodao. Mnogi ostaju u svom čamcu i ne idu naprijed, jer se boje. Ali, idi naprijed s Bogom i čeka te tvoje čudo“, ohrabrila je Perković okupljene.

Domagoj Pavin, vođa grupe Emanuel, rekao je da mu je drago što postoje ljudi koji su željni glazbenog duhovnog sadržaja i za to zainteresirani. „Drago mi je  što postoje naši dragi svećenici koji takve događaje žele podržati, koji žele uložiti u ovakve susrete, jer mislim da ovakvi događaji mogu donijeti samo dobro našem društvu. Kada se propovijeda Evanđelje i donosi Radosna vijest, vjerujem da će se srca mijenjati, otvarati za Boga i da će se nakon toga mijenjati i njihovi životi. Takvi susreti ljudima su prilika za drugačiji susret s Bogom, da mogu krenuti s Kristom kroz svaki dan, ojačati vjeru, okrenuti se Bogu i Crkvi“, poručio je Pavin, rekavši da oni nisu samo glazbenici, nego prije svega kršćani.

„Mi smo kršćanski glazbenici, kršćani koji svaki dan žive s Bogom, svaki dan razmišljamo o Bogu, provodimo s njim vrijeme kroz naše zajedništvo, pripreme, putovanja i kroz sve što ćemo donijeti s pozornice. Poslati poruku Evanđelja je dio naše službe u kojoj želimo biti što snažniji“, poručio je Domagoj Pavin.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić