Na znanstvenom simpoziju „Od Biograda do Ćokovca – 900 godina od rušenja benediktinske kraljevske opatije (1125.-2025.)“, u petak, 26. rujna u Gradskoj vijećnici u Biogradu n/m, prvog dana njegovog održavanja održano je osam izlaganja.
U sklopu prve sesije o temi „Biogradski samostani: nove spoznaje“ izlaganja su održali Mladen Ančić (Sveučilište u Zadru) o temi „Biogradski samostan sv. Ivana kao monasterium regale“, Ana Jordan Knežević (Stalna izložba crkvene umjetnosti, Zadar) o temi „Nova ubikacija biogradskih samostana“ te Ivan Josipović (Sveučilište u Zadru) o temi „Predromanička i romanička crkvena plastika iz Biograda“.
U sklopu druge sesije o temi „Institucije: Rogovska opatija u kontekstu“, izlagali su Ivan Majnarić (Hrvatsko katoličko sveučilište) i Maja Hučić (Hrvatski institut za povijest) o temi „Rogovska opatija u svjetlu crkvene i redovničke obnove 11. stoljeća“, Zrinka Nikolić Jakus (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) o temi „Ženski benediktinski samostani 11. st. u komparativnoj perspektivi“, Ana Čizmić Grbić (Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu) o temi „Benediktinci, liturgija i glazba u srednjovjekovnoj Dalmaciji – tragom izgubljenih izvora 11. i 12. stoljeća“, a Luka Kuhar i Marija Kuhar (Kulust Savjetovanje, Zagreb) predstavili su mrežnu stranicu Iubilaeum Rogovense.
Ančić je upozorio na razvoj pojma monasterium i povezao to s kompleksom pitanja i problema pri upotrebi pojma „kristijanizacija Hrvatske Kneževine“. Na to se nadovezuje i pitanje kako je u toj Kneževini instaliran tip crkvene institucije u historiografiji poznat pod nazivom Eigenkirche. Ančić je ukazao na slučajeve u kojima se raspoznaje vladarska uloga i intervencija u uspostavljanju redovničkih zajednica i njihove funkcije u ranosrednjovjekovnom Hrvatskom kraljevstvu. U taj kontekst postavljen je i biogradski samostan sv. Ivana, odnosno njegov sljednik, samostan sv. Kuzme i Damjana na Pašmanu.
Jordan Knežević predstavila je bogatu ostavštinu istraživača i arheologa don Luke Jelića (1864.-1922.) koja se čuva u arhivu Arheološkog muzeja u Splitu, gdje se nalaze brojni crteži, rukopisi, dokumenti, tlocrti, karte i fotografije sakralnih objekata sa šireg zadarskog prostora. U jednom dijelu te vrijedne arhivske građe nalaze se i neobjavljeni rukopisi koji se odnose na biogradske spomenike. U Jelićevim Izvještajima s istraživanja u Biogradu od 1902. do 1905. donose se podaci o biogradskim crkvama, gdje autor ubicira njihove položaje te bilježi pripadajuće crkvene titulare. Osobito su značajne „radne“ fotografije i crteži, budući da se na temelju njih danas mogu jasnije tumačiti ostaci nekadašnjih biogradskih crkava. Knežević je proučila opširnu Jelićevu dokumentaciju i vlastitim istraživanjima doprinijela rasvjetljavanju povijesnih slojeva u gradnji sakralnih objekata, kao i novoj ubikaciji biogradskih ranosrednjovjekovnih bazilika sv. Ivana Evanđeliste i sv. Tome te benediktinskih samostana, koji su podignuti u vrijeme hrvatskog kralja Petra Krešimira IV.
Josipović je izlagao o nastanku predromaničke i ranoromaničke crkvene plastike iz Biograda u vrijeme kad je taj grad bio važno središte ranosrednjovjekovne hrvatske države na Jadranu. O njegovoj važnosti govori i da je bio centar starohrvatske županije Sidrage te da je u njemu 1102. godine za hrvatskog kralja okrunjen ugarski kralj Koloman. No, ‘zlatno doba’ Biograda nije dugo potrajalo jer su ga 1125. Mlečani osvojili i u potpunosti razrušili, pa više nikad nije dosegao važnost koju je imao tijekom druge polovine 11. i prve četvrtine 12. stoljeća.
Naime, organizirani razvoj Biograda osobito se veže uz hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. (1058.-1074.) koji je u gradu krajem pedesetih i tijekom šezdesetih godina 11. stoljeća utemeljio i bogato obdario dva benediktinska samostana, muški Sv. Ivana Evanđelista (kasnije samostan sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu) i ženski Sv. Tome. Arheološkim istraživanjima na prostoru grada otkriveni su ostaci obiju samostanskih bazilika i biogradske katedrale koja se nalazila na položaju Glavica, istočno od današnje župne crkve sv. Anastazije.
Ostaci biogradske ranosrednjovjekovne skulpture i nekoliko ulomaka romaničke kamene plastike dominantno su povezani s navedenim trima građevinama i s vremenom u kojem je Biograd doživio vrhunac svoje važnosti u nacionalnoj povijesti. O toj skulpturi nije puno pisano. Unatoč nedostatku pravilnog dokumentiranja, manjku podataka o vremenu i mjestu pronalaska, disperziranosti pronalazaka po gradu, njegovom zaleđu i otocima, uništenju u kasnijim razaranjima grada, stilska i ikonografska raznovrsnost skulpture ujedno predstavlja izazov u pokušaju njenog stilsko-morfološkog vrednovanja. U nedostatku većeg broja pisanih izvora, Josipović je doprinio rasvjetljavanju svih aspekata povijesnog, kulturnog i društvenog razvoja Biograda tijekom ranog i na početku razvijenog Srednjeg vijeka.
Razmatrajući trendove crkvene i redovničke obnove 11. stoljeća u Europi, Majnarić i Hučić predstavili su njihove moguće iskaze na području Kraljevine Hrvatske i Dalmacije putem dva pristupa. Problematizirali su suvremeno historiografsko poimanje i tumačenje redovničke obnove, ponajprije tradicionalno poimanje homogenizacije redovničkog života putem institucionalizacija upravljanja, ujednačavanje liturgijskih praksi i redovničke kulture uopće, s ciljem trajnog nastojanja za umanjivanjem sekularnog utjecaja na redovničke zajednice, često promoviranog iz okrilja istaknutih redovničkih centara i djelovanjem karizmatika.
S druge strane, taj pristup često je zapostavljao uvažavanje lokalnog konteksta te različitih oblika organizacije i vjerskih praksi među redovničkim zajednicama. Jedan od središnjih produkata oba ta pristupa u poimanju obnove je zamah dokumentiranja ili transformacija od memorije k pisanoj riječi, čime su samostani postali čuvari sjećanja i mjesta oblikovanja identiteta. Izlagači su razmatrali mjesto redovničkih zajednica, osobito Rogovske opatije u hrvatskoj i dalmatinskoj prošlosti 11. stoljeća.
Jakus je predstavila kako je tijekom vladavine Petra Krešimira IV. u kratkom razdoblju osnovano više ženskih i nekoliko poznatih muških benediktinskih zajednica. Zajedničke karakteristike svih poznatih ženskih samostana je da su osnovani tijekom sedmog desetljeća 11. stoljeća, da se njihov osnutak može vezati uz crkvenu reformu koja je uzela maha na hrvatskim prostorima nakon 1060. godine, da su djelovali unutar značajnih gradova na dalmatinskoj obali te okupljali pobožne udovice i djevojke iz redova gradske elite. Zajednička im je osobina i da su se uglavnom pokazali dugovječnijima od muških benediktinskih zajednica te postali svojevrsni statusni simbol i mjesto memorije lokalne aristokracije. Iako je biogradski samostan sv. Tome stjecajem povijesnih okolnosti najkraće djelovao te ostao bez pisanih izvora, njegovo osnivanje i djelovanje može se promatrati u kontekstu navedenih karakteristika. Jakus je predstavila okolnosti osnivanja i djelovanja ženskih benediktinskih zajednica te mjesto ženskog benediktinskog samostana Sv. Tome među njima.
Čizmić Grbić opisala je kako je glazba kroz molitvu kao temelj monaškog života prožimala svakodnevicu srednjovjekovnih benediktinskih zajednica. Već je u Reguli sv. Benedikta potanko propisana struktura pjevanja u Božanskoj službi (pogl. 8-19), a ti su se obrasci u dnevnom bogoslužju zadržali i nadograđivali kroz cijeli Srednji vijek. O toj bogatoj tradiciji danas svjedoče sačuvani rukopisi i fragmenti koji sadrže liturgijske napjeve.
Grbić je predstavila najranije srednjovjekovne liturgijsko-glazbene izvore iz benediktinskih samostana na području Dalmacije. To su rukopisi nastali u razdoblju od 10. do 12. st., pisani pretežno beneventanskim pismom i notacijom. Smještanjem izvora u širi europski društveni i povijesni kontekst monaštva te temeljem usporedbe sa srodnim tradicijama u inozemstvu, Grbić je prikazala ulogu glazbe u benediktinskoj liturgiji kakva se najvjerojatnije izvodila u dalmatinskim samostanima.
Pritom je naglasila veze između monaških zajednica na širem biogradskom području i u Europi. Kroz prizmu transfera pjevane tradicije razmotrila je pitanja usmene predaje te odnosa prema pisanim izvorima, uključujući njihovu povezanost s djelatnošću skriptorija na području Dalmacije.
Prvog dana simpozija, sudionici su uz stručno vodstvo razgledavali povijesne lokalitete u Biogradu n/m i lokalitet Rogovo s crkvom sv. Roka.
Taj simpozij je prvi u nizu događaja u sklopu proslave velikog petogodišnjeg Jubileja benediktinskog samostana na Ćokovcu, od početaka djelovanja njegovih prethodnika po benediktincima u samostanu sv. Ivana u Biogradu.
Samostan sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu je jedini muški benediktinski samostan u Hrvatskoj koji je tim simpozijem počeo obilježavanje 900. obljetnice svoje benediktinske prisutnosti na brdu Ćokovac pokraj Tkona na otoku Pašmanu (1129.-2029.).
U ovom tekstu objavljeni su sažeci izlaganja čiji su autori izlagači na Simpoziju / I.G.
Foto: I. Grbić
