Duhovsko bdjenje koje je ujedno bilo i susret članova crkvenih zajednica, pokreta i udruga djelatnih u Zadarskoj nadbiskupiji, na uočnicu svetkovine Duhova u subotu, 7. lipnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.
- Poziv Duhova za Crkvu danas
Draga braćo i sestre!
Poštovani članovi zajednica, pokreta, bratovština i drugih nadbiskupijskih i župnih tijela Zadarske nadbiskupije!
Okupili smo se večeras na ovom svetom mjestu, pod svodom naše katedrale sv. Stošije, da u zajedništvu različitih darova Duha Svetoga, u molitvi i budnosti dočekamo silazak Duha Svetoga. Naše bdjenje nije samo buđenje uspomene na ono što se jednom dogodilo nakon Isusova uskrsnuća na dan Pedesetnice u Jeruzalemu. Ovo bdjenje je poziv i izazov za Crkvu danas, za nas sada. Zašto? Jer živimo u vremenu u kojem su ljudi izgubili osjetljivost za Božju prisutnost, a Crkva je pozvana biti znak nade. Duh Sveti ne dolazi samo da bi nas utješio, donio radosti i mir u dušu, već da bi nas pokrenuo. Izazov Duha danas je da se ne zatvorimo u udobnost svoje zajednice, da ne postanemo isključivi, da ne budemo Crkva koja šuti pred nepravdom, koja se boji drugačijega ili se povlači i zatvara u prošlost i tradiciju, institucije i birokraciju. I danas Crkva treba Duhom ispunjene vjernike koji žive Evanđelje autentično i hrabro – u obiteljima, na radnim mjestima, u javnom prostoru. To je izazov Duha: da budemo živa zajednica koja ne samo da vjeruje, nego i djeluje i svjedoči.
- Porođajne boli i nada Duha
U drugom čitanju današnje liturgije mise Duhovskog bdjenja, iz Poslanice Rimljanima (8, 22–27), sv. Pavao nam govori kako cijelo stvorenje stenje i muči se u porođajnim bolima. Ova ‘bol svijeta’, ‘stenjanje’ – nije samo strahota ratova, nepravdi, bolesti, prirodnih katastrofa, o kojima stalno slušamo ili proživljavamo – to je i vapaj svih nas, ljudi koji traže smisao, koji žude za ljubavlju, koji su gladni istine i slobode, mira i radosti. To je vapaj – ‘stenjanje’ – čovjeka koji se osjeća izgubljenim u svijetu punom buke, a premalo istinske komunikacije sa samim sobom, s Bogom i drugim ljudima. To je tiha patnja onih koji su osamljeni, zanemareni, obeshrabreni. To je pitanje na koje u srcu mnogi traže odgovor: “Ima li nešto više? Zašto živim? Koji smisao ima moj život, moj rad, moje trpljenje, moja razočaranje?“
Ovi ‘porođajni bolovi’ o kojima govori sv. Pavao su, zapravo, također jaki i jasni znakovi da svijet nije zaboravljen i izgubljen, nego da se nalazi na pragu nečega novoga. Kao što porođajna bol prethodi rođenju, tako i patnja sadašnjeg svijeta najavljuje dolazak novog života u punini Božje prisutnosti. ‘Porođajne boli’ nisu kraj, nego prijelaz – ne označavaju smrt, nego dolazak novog stvaranja u kojem će Bog biti sve u svima.
- Prvine Duha i duhovna snaga vjernika
Sv. Pavao, nadalje, u istom ulomku, kaže da mi imamo ‘prvine Duha’. Mi nismo samo promatrači boli svijeta – mi u nju unosimo nadu. A što su ‘prvine Duha’? To su prvi plodovi, prva iskustva onoga što Bog priprema čovjeku u punini. To je milost da već sada možemo kušati nebesku stvarnost: ljubav koja nadilazi naša očekivanja i koja nam je darovana u probodenom Srcu Isusovu; to je milina Duha koja zahvaća naše srce; to je ljubav koja nadilazi mržnju; to je oproštenje koje nadvladava osvetu; to je mir koji se ne temelji na društvenim okolnostima, nego na prisutnosti Božjoj u našem životu. ‘Prvine Duha’ su i plodovi Duha Svetoga koje Pavao nabraja u Poslanici Galaćanima: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, strpljivost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost (usp. Gal 5,22–23). Prvine Duha su kao predokus vječnosti – znak da novo stvaranje već započinje u srcima onih koji vjeruju.
I mi, iako imamo iskustvo ‘prvina Duha’, ‘stenjemo’. I mi smo u ‘porođajnim bolima’, ali ne kao oni bez nade. Naše stenjanje, naše ‘porođajne boli’, naši ‘vapaji’ su molitva, krik naše duše – čak i kad ne znamo moliti kako treba, Duh Sveti zauzima se za nas, govori iz dubine našeg bića, „neizrecivim uzdasima“, kako kaže sv. Pavao (usp. Rim 8, 26–27). Duh Sveti iznosi pred Boga ono što mi ne znamo izraziti riječima: naše strahove, čežnje, kajanja, tiha predanja, našu ljubav. Duh Sveti u nama ne traži ‘savršenu’ molitvu, već otvoreno i iskreno srce. On čini da naše srce kuca u ritmu Božje volje, u tišini i u borbi, u zahvalnosti i u traženju.
- Žeđ srca i Isusov poziv
Braćo i sestre!
Kao što ovaj svijet glasno viče u porođajnim bolima, tako i Isus u današnjem kratkom Evanđelju, viče. Sv. Ivan piše: „U posljednji, veliki blagdan Isus stade i povika“ (Iv 7, 37). Pitajmo se: zašto i što Isus viče? Viče: “Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije, koji vjeruje u mene!” (Iv 7, 37 – 38). Isus ne govori tiho – on viče, jer zna da je žeđ u ljudskim srcima golema. Zna da mnogi lutaju, traže, žeđaju, iznemogli su od žeđi, a ne znaju kamo poći, ne znaju gdje je izvor. Njegov povik je poziv svim izgubljenima, svim umornima, svim razočaranima, svima nama koji smo umorni i opterećeni: „Dođi! Ja imam ono što ti treba. Ja ti mogu dati žive vode“ (usp. Iv 4,13-14).
Čega smo, zapravo, mi to žedni? Čega je svijet žedan? Žedni smo ne samo sigurnosti ili utjehe. Naša najdublja žeđ je žeđ za smislom, za istinom, ljubavlju, za blizinom Boga, za zajedništvom s Bogom koji jedini može ispuniti ljudsko srce. Žedni smo da nas netko čuje, da nas netko vidi, da nas netko bezuvjetno prihvati i ljubi. Ta žeđ u nama je pokazatelj da smo stvoreni za više, za Boga.
Isusove riječi: “Neka pije koji vjeruje u mene!… Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe” (Iv 7, 37 – 38) može se pretvoriti u Isusov poziv: „Vjeruj u mene, i iz tvoje nutrine, iz tvoje utrobe, tj. iz onoga što je u tebi kao mjesto života, poteći će rijeke žive vode!”.
Ova Isusova riječ nije samo obećanje, već i poziv – poziv na duboko, iskreno predanje srca. Kad Isus govori o ‘rijekama žive vode’, On misli na Duha Svetoga, životvornu Božju prisutnost koja ne samo da oživljava čovjeka iznutra, nego ga i pokreće prema vani, prema Bogu i prema drugima. Duh Sveti nije pasivna snaga – On je živa, djelotvorna prisutnost Božja koja mijenja srce, rasvjetljuje misli, liječi rane i potiče čovjeka da izađe iz vlastitih ograničenja.
Vjera u Isusa nije samo prihvaćanje skupa istina ili moralnih načela, već otvaranje duše Duhu Svetome koji, kad mu se povjerimo, može u nama djelovati slobodno. To djelovanje nije skriveno ni zatvoreno – ono se vidi u plodovima: u blagosti, hrabrosti, milosrđu, spremnosti na služenje. Čovjek koji vjeruje postaje izvor, ne po vlastitoj snazi, nego zato što je otvoren za Boga koji kroz njega djeluje.
‘Rijeke žive vode’ simbol su neiscrpne snage koju Bog ulijeva u one koji vjeruju: snage da ljube kada je teško, da opraštaju kada su ranjeni, da se nadaju kada je sve mračno. Te rijeke donose život – ne samo onome tko vjeruje, nego i svima oko njega. Kao što rijeka natapa zemlju, tako vjernik natapa svijet oko sebe prisutnošću Božjeg Duha.
- Vjerovati znači povjeriti se Bogu
A kako se napiti u našoj duhovnoj žeđi? Čime zagrabiti u tu ‘živu vodu’? Vjera je ta posuda iz koje možemo piti. I ne samo to. “Tko vjeruje u mene”, kaže Isus, “iz njegove nutrine poteći će rijeke žive vode” (usp. Iv 7, 38). To znači – ne samo da će biti napojen, da će ugasiti sebi žeđ, nego ćemo i sami postati izvor za druge. Vjerovati u Isusa ne znači samo prihvatiti da On postoji, nego povjeriti mu sebe, dopustiti mu da oblikuje naš život, i graditi odnos s njim iz dana u dan. Vjera nije osjećaj, ni teorijsko slaganje po znanstvenim i pedagoškim principima – vjera je povjerenje u Osobu, povjerenje u Krista, povjerenje u Trojedinog Boga. Vjera je život u osluškivanju Riječi Božje, u poslušnosti Ocu, u otvorenosti Duhu Svetom, u djelotvornoj ljubavi prema Bogu i čovjeku.
Po vjeri, po molitvi, po razmatranju Riječi Božje, po sakramentima, posebno euharistijom, napajamo se ‘živom vodom’, kako ne bismo žeđali zauvijek. Gasimo našu žeđ i kada otvorimo srce Bogu, kada pustimo Duhu Svetom da djeluje u nama.
- Zajedništvo u različitosti
Braćo i sestre!
Mi nismo pozvani samo utažiti vlastitu žeđ, nego postati izvor žive vode za druge. To najviše ostvarujemo kroz naše zajedništvo.
Papa Franjo je na duhovskom bdjenju sa zajednicama i pokretima u Rimu 2013, godine, rekao: “Duh Sveti nas potiče da izađemo iz sebe i da se otvorimo drugima, da stvaramo zajedništvo” (18. svibnja 2013.). I doista, kršćani nisu oni koji se zatvaraju, povlače u sebe, stoje po strani. Bog nam daje svoga Duha i šalje nas kako bismo donosili plodove Duha i nade koja ne razočarava (usp. Rim 8, 15) u sve pore ljudskog života i društva, u svaku ‘porođajnu bol’ ovoga svijeta.
Mi nismo svi isti. I ne trebamo biti. Bog to nikad nije tražio. Duh Sveti ne briše razlike – on ih posvećuje. On ne traži uniformiranost – on gradi jedinstvo. To je ono čudo Duhova: različiti jezici, a svi razumiju isto. Različiti darovi, ali jedan Gospodin. Različite službe, ali jedan Duh.
Zajedništvo u Duhu nije da svi mislimo jednako, nego da svi ljubimo jednako. Nije da svi radimo isto, nego da svi služimo istom Gospodinu. Crkva je tijelo – a tijelo nije tijelo ako ima samo jedno oko, ili samo jedno uho. Svaki od vas, svaka zajednica, svaki pokret, svaka bratovština – vi ste ud toga tijela. Vi nosite svoj dar, svoj oblik molitve, svoje karizme, svoj način služenja. I svi ste potrebni Crkvi i svijetu.
U jednoj Katehezi, sv. Ćiril Jeruzalemski, biskup iz 4. st., na jednostavan i slikovit način opisuje zbog kojeg razloga je milost Duha Svetoga nazvana vodom, onom vodom ‘žive rijeke’ o kojoj govori Isus i kakva je uloga te vode, odnosno milosti Duha Svetoga u životu svakog pojedinca ili zajednice. Sv. Ćiril kaže: „Jer pomoću vode sve postoji: voda uzdržava biljke i životinje, voda kao kiša pada s neba, i to pada na isti način i u istom obliku, a proizvodi različite učinke: jedan je učinak u palmi, a drugi u lozi, ipak je voda svima sve. Ona je uvijek ista i ne postoji na drugačiji način. Dok kiša pada, ne mijenja se, nego se upriličuje onome koji je prima i u svakom stvorenju proizvodi ono što mu treba i što odgovara njegovoj naravi. Na isti način,“ nastavlja sv. Ćiril, „i Duh Sveti koji je jedan i uvijek isti i nedjeljiv, svakome pojedinome dijeli milosti kako hoće“ (ČNB, Br. 2, str. 703-704).
- Zahvala zajednicama Crkve
Draga braćo i sestre!
Večeras želim zahvaliti svima vama. Hvala što ste znakovi Duha Svetoga u ovoj Nadbiskupiji. Hvala što molite, pjevate, evangelizirate, što ste otvoreni životu, služite bližnjima i potrebitima, odgajate djecu i mlade, njegujete vjeru u obitelji, svjedočite vjeru u svojim radnim sredinama. Hvala vam što ste živi udovi Crkve – ne samo deklarativno, nego u stvarnosti.
- Molitva za jedinstvo
Zadarska nadbiskupija je bogata vašom prisutnošću. Nadbiskupija diše vašom vjerom. A Crkva – Crkva vas treba, ne da svi budemo isti, nego da svi budemo vjerni svojoj karizmi – kako nas Duh vodi i nadahnjuje.
Zato večeras molimo: Dođi, Duše Sveti. Dođi i ujedini nas u svojoj ljubavi, ne po našoj snazi, nego po tvojoj; ne da se izgubimo u mnoštvu, nego da zasjamo u Tvojem jedinstvu i budemo ‘voda živa’ iz koje svatko može piti vodu spasenja.
Amen.
+ Milan Zgrablić,
zadarski nadbiskup
Zadar, Katedrala sv. Stošije
7. lipnja 2025.
