Pedeseti (50.) Katehetski dan Zadarske nadbiskupije, održan u srijedu, 2. rujna, počeo je molitvom Srednjeg časa koju je u crkvi sv. Pavla na Bokanjcu u Zadru predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Nadbiskup Zgrablić je održao prigodni nagovor koji objavljujemo u cijelosti.
Lk 4, 38-44
- Pedeseti susret
Draga braćo svećenici, poštovani vjeroučitelji i katehete, draga braćo i sestre!
Ovaj trenutak zajedničke molitve Srednjega časa daje nam priliku da se nakratko zaustavimo pred Gospodinom. To je osobito znakovito danas, kada se okupljamo na 50. Katehetskom danu Zadarske nadbiskupije.
Pedeseti susret je lijepi jubilej i broj koji govori o dugoj tradiciji. No, ne samo to. Iza tih pedeset susreta stoje generacije svećenika, vjeroučitelja i kateheta, mnogi sati priprave, poučavanja i razgovora, mnoga djeca i mladi kojima je naviještena Božja riječ. Iza njih su i ljudi koji više nisu među nama, ali su svojim radom ostavili trag u katehetskom poslanju naše Nadbiskupije. Zato je ovaj jubilej prije svega prigoda za zahvalnost Bogu za sve milosti koje je tijekom proteklih pedeset godina darovao našoj mjesnoj Crkvi po katehetskom poslanju, za sve ljude koji su se velikodušno stavili u službu navještaja Evanđelja te za sve plodove njihova rada, i one koje danas možemo prepoznati i one koji su ostali skriveni u srcima tolikih naraštaja djece, mladih i odraslih.
Želio bih ovom prigodom iz današnjeg Evanđelja, koje smo čuli u liturgiji Trećeg časa i koji ćemo slušati na današnjim svetim Misama, izdvojiti tri jednostavne misli koje iznova žele osvijetliti i našu službu. A to su: biti s Gospodinom, vjerovati snazi njegove Riječi i ne zaboraviti da nas Gospodin izabire i šalje.
- Biti s Gospodinom
Današnje Evanđelje nam prikazuje Isusa u gotovo neprestanom djelovanju. Iz sinagoge Isus odlazi u Šimunovu kuću. Ondje susreće bolesnu Petrovu punicu i ozdravlja je. O zalasku sunca pred vratima se okupljaju ljudi noseći svoje bolesnike. Isus svakome pristupa, na svakoga polaže ruke, svakome posvećuje pozornost. Možemo zamisliti koliko je taj dan bio ispunjen ljudima, njihovim pitanjima, patnjama, očekivanjima i potrebama.
A onda sv. Luka kaže nešto što lako možemo previdjeti: „Kad osvanu dan, iziđe i pođe na samotno mjesto“ (Lk 4,42).
Primjećujemo kod Isusa: Nakon mnoštva – samoća. Nakon poučavanja – tišina. Nakon djelovanja – molitva.
To je važna riječ upravo za nas svećenike i vjeroučitelje. I naš je život često ispunjen mnoštvom obveza. Svećenici su u župama; imaju Mise, sprovode, razne susrete s ljudima, administraciju, bolesnike i različite pastoralne zahtjeve i obveze. Vjeroučitelji imaju nastavu, pripreme, kurikulume, ocjenjivanje, pedagošku dokumentaciju, roditelje i izazove koje sa sobom nosi školska sredina. Katehete imaju susrete, pripravu djece i mladih za sakramente, rad s roditeljima i život župne zajednice. Osim toga, mnogi imaju i svoje obitelji i obiteljske obveze.
I upravo se tu može dogoditi jedna opasnost: da mnogo radimo za Gospodina, a da imamo sve manje vremena biti s Gospodinom.
Možemo govoriti i propovijedati o molitvi, a sami sve manje moliti. Možemo djeci govoriti o Isusu, a sami mu sve rjeđe dopuštati da govori nama. Možemo pripravljati druge za susret s Kristom u sakramentima, a vlastiti susret s njime početi uzimati zdravo za gotovo.
Isus nam danas pokazuje drukčiji put. On ne odlazi u samoću zato što mu ljudi nisu važni. Upravo suprotno. Odlazi Ocu upravo zato da bi se ljudima mogao vratiti iz dubine svoga poslanja.
To je možda prvi poziv ovoga našeg jubilarnoga susreta: vratiti se izvoru – djelovati onako kako je Isus djelovao.
Kateheta nije ponajprije onaj koji mnogo zna o Kristu, nego onaj koji osobno poznaje Krista. Vjeroučitelj nije samo prenositelj vjerskih sadržaja. Svećenik nije samo organizator pastoralnoga života, posvetitelj i upravitelj župnim dobrima. Prije svega, svi smo učenici Isusovi koji borave s njime.
Zato nam je potreban naš „samotni prostor“: trenutak pred svetohraništem, osobna molitva, Božja riječ koju ne čitamo zato da bismo održali sat vjeronauka ili homiliju, nego zato da ona najprije govori nama i da bismo po njoj mogli živjeti i djelovati.
- Vjerovati snazi Božje riječi
I drugi prizor iz Evanđelja na kojem se danas želimo zaustaviti osobito je lijep. Sv. Luka kaže da su ljudi Isusu donosili bolesnike od različitih bolesti, a zatim dodaje: „On bi na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih“ (Lk 4, 40).
Isus je mogao sve ozdraviti samo jednom riječju. Ali evanđelist naglašava: na svakoga je stavljao ruke. U mnoštvu Isus vidi pojedinca i svakom pokazuje pažnju.
To je velika pouka za svakoga od nas koji radimo s ljudima, osobito s djecom i mladima. Pred nama nikada nije samo razred, skupina prvopričesnika, krizmanika ili zajednica. Pred nama su konkretne osobe. Svaka ima svoje ime, svoju obitelj, svoju životnu povijest, svoje darove, ali i svoje rane koje možda nikada nećemo potpuno upoznati.
Zato kateheza nikada ne može biti samo prijenos sadržaja. Naravno da su nam potrebni dobra priprava, znanje, pedagoške kompetencije i suvremene metode. Moramo ozbiljno shvatiti svoj posao i službu. Ali postoji granica do koje može doći naša metoda. Do čovjekova srca konačno može doprijeti samo Bog.
To nas oslobađa dviju opasnosti. Prva je oholost – pomisao da sve ovisi o nama. Druga je obeshrabrenje – pomisao da je sve propalo ako ne vidimo rezultate.
Možda godinama poučavamo, a ne vidimo plodove. Možda gledamo mlade koji nakon krizme odlaze iz naših župnih zajednica. Možda imamo osjećaj da riječi koje govorimo nailaze na ravnodušnost. Možda se ponekad pitamo: Ima li sve ovo smisla?
Današnje Evanđelje odgovara: ima smisla, ako čovjeka dovodimo Kristu. Mi ne možemo drugome pokloniti vjeru. Ne možemo nikoga prisiliti da susretne Boga. Ne možemo vlastitim sposobnostima promijeniti nečije srce. Ali možemo učiniti nešto veliko: možemo čovjeka približiti Kristu i Krista približiti čovjeka.
Zato je potrebno imati veliko povjerenje u poniznu snagu Božje riječi. Sjeme koje danas sijemo možda će niknuti mnogo kasnije. Riječi koje dijete danas gotovo nezainteresirano sluša, možda će mu se vratiti za deset ili dvadeset godina, u trenutku životne odluke, radosti, bolesti, gubitka ili traženja smisla.
Mi često ne znamo što Bog čini s riječju koju smo posijali. Zato nije naše sve vidjeti i ubirati plodove. Naše je vjerno i strpljivo sijati.
- Evanđelje za sve
I treća misao koja je osobito važna za budućnost našega katehetskog poslanja: mnoštvo traži i pronalazi Isusa i želi ga zadržati za sebe. Razumljivo je. Ondje se dogodilo nešto lijepo. Ljudi su ozdravljali. Ljudi su oduševljeni Isusom. Nastala je povezanost. Žele da Isus ostane s njima. Ali Isus odgovara: „I drugim gradovima treba da navješćujem evanđelje o kraljevstvu Božjem. Jer za to sam poslan“ (Lk 4, 43).
Mogli bismo reći: ljudi žele zadržati Isusa, a Isus razmišlja o onima koji ga još nisu susreli.
To je misionarsko srce Evanđelja. I možda se upravo pred tim pitanjem nalazi kateheza našega vremena.
Lako je organizirati pastoral za one koji već dolaze. Lakše je raditi s djecom čije obitelji idu redovito u crkvu i žive vjeru, s mladima koji su već povezani sa župom, s ljudima koji razumiju naš crkveni jezik. Ali, što je s onima koji ne dolaze? Što je s djetetom kojemu je školski vjeronauk možda jedino mjesto susreta s Crkvom? Što je s roditeljima koji svoju djecu prijave za sakramente, ali sami više nemaju živi odnos s vjerom? Što je s mladima koji više ne postavljaju pitanja jezikom kojim smo ih naviknuli čuti? Što je s onima koji Boga traže, ali ga ne znaju imenovati?
Isus kaže: „I drugim gradovima treba da navješćujem.“ Za nas ti „drugi gradovi“ možda nisu zemljopisno daleko. Oni su ponekad samo nekoliko klupa dalje u učionici. Nalaze se u obitelji koja se udaljila od župe. U mladom čovjeku koji kaže da ga vjera ne zanima. U roditelju koji stoji na rubu crkve. U digitalnom svijetu u kojem naši mladi provode veliki dio svoga života.
Odlazak u „druge gradove“ od nas traži hrabrost. Ponekad ćemo morati mijenjati način na koji govorimo, tražiti nove putove, više slušati prije nego što počnemo govoriti, razlikovati ono što je bît Evanđelja od onoga što je samo naš ustaljeni način rada.
Ne možemo i ne mijenjamo, naravno, Krista niti Evanđelje. Ali moramo neprestano tražiti put kojim će nepromjenjivo Evanđelje doprijeti do konkretnoga čovjeka našega vremena.
- Zahvalnost i novi zanos
Draga braćo i sestre!
Zahvaljujući danas Gospodinu za pedeseti Katehetski dan Zadarske nadbiskupije, molimo ga da dade rasti i dozrijevati onomu što su drugi prije nas sijali; da i naš trud, oslonjen na njihovo djelo, donosi mnogo roda te da nam iznova pokaže kako ostati vjerni Evanđelju u vremenu koje se mijenja i kako njegovom porukom doprijeti do čovjeka koji se također mijenja.
Neka nam Gospodin povrati radost zbog toga što smo pozvani i poslani. Neka nam dade strpljivost kada ne vidimo plodove svoga rada, poniznost kada ih vidimo i hrabrost da krenemo novim putovima, kada stari više ne vode do ljudi kojima želimo navijestiti Krista. Neka nam dadne nove hrabrosti da obnovljenim zanosom živimo i naviještamo Kraljevstvo Božje.
A iznad svega, neka nas današnje Evanđelje podsjeti na jednostavan redoslijed našeg života i rada koji vidimo u Isusovom životu: otići Ocu, vratiti se čovjeku i ponovno krenuti dalje. Moliti, susresti, navijestiti. I tako uvijek iznova.
Jer nismo ovdje slučajno. Nismo slučajno postali svećenici, vjeroučitelji ili katehete. Gospodin nas je pozvao. Gospodin nam je povjerio ljude. Gospodin nas šalje. Gospodin neka nas i blagoslovi.
Amen.
Više slika u Foto-galeriji / Foto: Ines Grbić
