ZAGREB: Blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića – Propovijed nadbiskupa Milana Zgrablića

Na blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića u ponedjeljak, 12. svibnja, u župi sv. Leopolda Mandića u Dubravi u Zagrebu, svečano večernje misno slavlje predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Ivan 10, 11 – 16

Draga braćo i sestre,

rado dolazim danas iz Zadra u ovu župnu zajednicu kako bih zajedno s vama proslavio blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića. Zahvaljujem fra Josipu Ćibariću, gvardijanu i župniku na pozivu da predvodim ovo slavlje.

Božji narod u Zadru čuva dragocjeni spomen i važan trag svetog Leopolda Mandića u svom gradu. Na današnji dan se vjernici rado okupljaju na svetoj misi i u crkvi Gospe od Zdravlja na zadarskom poluotoku u kojoj je kratko vrijeme sv. Leopold živio i slavio otajstva naše vjere. Naime, nakon završenog studija i svećeničkog ređenja 1890. godine, od 1897. do 1900., boravio je u nekadašnjem kapucinskom samostanu u Zadru i vršio službu gvardijana.

U svjetlu njegova života i glasa Božje riječi koju smo slušali, razmatrajmo danas Isusa Krista – Dobrog Pastira, i svetog Leopolda koji ga je vjerno slijedio.

1. Isus – Dobri Pastir koji polaže život za svoje ovce

Današnje evanđelje Isusa prikazuje kao Dobrog Pastira. “Pastir dobri život svoj polaže za ovce” (Iv 10, 11), kaže nam Isus, predstavljajući sebe.

Isus, Dobri Pastir, je položio svoj život za nas na najkonkretniji i najradikalniji način – umirući na križu. On, nevin i bez grijeha, prihvatio je muku, poniženje, bičevanje i smrt, da bi nama dao život. Njegovo darivanje nije bilo simbolično, već stvarno – cijelim bićem, do posljednje kapi krvi. U Getsemanskom vrtu, kada je mogao pobjeći, ostao je. Na križu, kada su mu se rugali, oprostio je. Njegovo polaganje života znak je potpune poslušnosti Ocu koji nam je time pokazao koliko mu je do nas stalo i kolika je Njegova ljubav prema čovjeku.

U tome se očituje snaga Evanđelja: Bog ne traži najprije žrtvu od nas, nego On sam daje sebe. Takav je naš Isus Pastir – On ide prvi, ne štedi sebe, da bi nas spasio. I upravo zato, njegovo nas darivanje poziva na povjerenje, predanje i zahvalnost. Ova slika Isusa Dobrog Pastira nije tek lijepa metafora, nego stvarnost koja je živjela i u svetome Leopoldu.

2. Ljubav Dobrog Pastira i njezina snaga u životu

Isus kao Dobri Pastir neprestano traži čovjeka. Ne traži ga na silu, već osvaja ljubavlju. On ide ispred svojih ovaca, pokazuje im put, štiti ih i brani kad dođu vukovi, kada nastupe krize, sumnje i kušnje. Ne ostavlja nikoga samoga, već uvijek prvi prilazi ranjenom, izgubljenom i zaboravljenom. Njegova je prisutnost tiha, ali snažna – On poznaje svoje i njegovi poznaju Njega. Upravo je ta dinamika odnosa, osobne blizine i predanosti, ono što čini razliku između pastira i najamnika. Dobri Pastir živi za stado, ne od stada. U tome se očituje Isusova božanska ljubav – koja ne računa na dobit, nego daruje sebe do kraja. Sv. Leopold je dobro razumio i proživljavao ovu dinamiku ljubavi između Pastira i stada.

3. Dobri Pastir i suvremeni čovjek

Isus, Dobri Pastir ostaje iznimno važan i suvremenom čovjeku. Papa Benedikt XVI. u homiliji na blagdan Krista Kralja 2006. rekao je: “Kristovo kraljevstvo nije vlast nad stvarima, nego vlast ljubavi koja privodi duše Bogu i tako otvara svijet Bogu”. Isus, kao Dobri Pastir, nije vladar koji pokorava i nameće, ubire porez i namete, nego onaj koji vodi srca kroz ljubav. Toj službi ljubavi posvetio je cijeli život sv. Leopold.

Braćo i sestre,

danas živimo u vremenu koje puno govori o slobodi. Sloboda je postala možda i najveći ideal našeg vremena – sloboda izbora, izražavanja, mišljenja, djelovanja. I to je dobro. Čovjek je stvoren slobodan. Sloboda je Božji dar i ona nas čini dostojnima ljubavi, istine i smisla. Sloboda nas čini sličnima Bogu.

Ali – moramo se pitati: kakvu slobodu zapravo živimo? Jer današnja kultura često slobodu svodi na nešto vrlo površno – “Mogu što hoću”, “Moje je pravo odlučiti što želim”, “Nitko mi neće govoriti što moram učiniti”, „Ja sam gospodar svoga života i svoga tijela“, „Moje je pravo odlučiti da li će se začeti život roditi ili odbaciti“, „Ja smijem odlučiti kad ću i kada umrijeti“.

Sve se relativizira, sve postaje osobna interpretacija, čak život i smrt, dobro i zlo, rod i spol, pa i sama istina. To je toliko snažno da će papa Benedikt XVI. ovaj mentalitet današnjice nazvati „diktaturom relativizma“, a papa Franjo će tome nadodati „diktaturu ravnodušnosti“ koja sebe također stavlja u središte, bez obzira na mnogobrojne probleme i poteškoće koje me okružuju. I mi nismo na to imuni. U velikoj smo opasnosti da udišemo ovaj zagađeni zrak duha mentaliteta relativizma i ravnodušnosti, duha lažne slobode.

U takvom svijetu i mentalitetu – čovjek ne nalazi mir, nego zbunjenost. Ne nalazi sigurnost, nego nesigurnost. Jer kad u svemu postaje najvažnije “moje mišljenje i moja sloboda”, izgubi se temelj, izgubi se oslonac.

I zato danas želimo stati i postaviti sebi iskreno pitanje: Je li sloboda zaista to – da svatko određuje svoju istinu, svoj put, svoje vrijednosti? Je li prava sloboda nešto mnogo dublje? Gdje je kraj takvoj samovolji? Imam li pravo ostati ravnodušan, miran, prema svemu onome što se oko mene događa? Postoji li apsolutna Istina?

U tom kontekstu, Crkva ne šuti, Evanđelje ne šuti, Krist ne šuti. Sv. Leopold nije legenda iz povijesti, nego svjedok Istine. Isus dolazi kao Dobri Pastir, ne da bi nas sputao, ne da bi nas uplašio, ne da bi oduzeo našu individualnost – nego da bi nas oslobodio, objavio Istinu. On ne viče, ne prijeti, ne prisiljava. On čeka – i tiho, ali ustrajno, poziva u dubinama srca i savjesti svake osobe. On gleda – i razumije. On zna – i ljubi. Dolazi kao Dobri Pastir i poziva: „Dođi! Idi za mnom. Ja sam Put, Istina i Život“.

Danas nam Isus ne dolazi reći: “Ne smiješ biti slobodan”, „Ne smiješ učiniti ovo i ono“, nego: “Dođi da ti pokažem što sloboda uistinu jest”. Jer nije svaki glas koji ti šapuće – glas istine. Nije svako – „Svi tako čine“ put u slobodu. Nije svaki izbor koji izgleda privlačno – put koji vodi u život i mir savjesti.

Svi znamo kako je lako zalutati, kako lako upadnemo u laži koje izgledaju istinito. Koliko puta smo krenuli putem koji se činio “slobodnim”, a završio je ranama koje nam uzrokuju toliku bol srca i duše? Koliko puta smo odbacili Boga misleći da nas On sputava, a onda osjetili kako nas vlastita sloboda guši i porobljava?

U tom trenutku zbunjenosti, Isus dolazi i kaže: “Ja sam pastir dobri. Ja poznajem svoje ovce, i moje ovce poznaju mene.” “Ja dajem život za ovce”. “Moje ovce slušaju moj glas; ja ih poznajem i one idu za mnom.” (Usp. Iv 10).

Braćo i sestre,

Krist ne dolazi da nas zarobi. On dolazi da nas oslobodi od lažnih sloboda, da nas oslobodi od iluzije da ćemo bez Njega biti sretniji, ispunjeniji, sigurniji. On ne guši našu osobnost ako ga slijedimo, on je ozdravlja. On ne gasi naše snove, On im daje smisao. On ne uzima naš identitet, On nam pomaže kako bismo mogli biti ono što jesmo.

I zato – ako danas u srcu osjećaš umor u tijelu, teret na srcu, zbunjenost u duši, ako ne znaš kojim putem krenuti, ako imaš previše opcija, a nijedna ne donosi mir – ne moraš sam nositi taj teret. Krist stoji pokraj tebe: nježno, tiho, pun ljubavi i razumijevanja. On ne traži da sve razumiješ, on te samo poziva da Mu povjeriš svoje korake i da ga slijediš. On te vodi u slobodu i život.

I tada, u hodu za Dobrim Pastirom, sloboda prestaje biti borba – i postaje odmor. Istina prestaje biti nešto hladno i apstraktno, zahtjevno i nedostupno – i postaje Lice koje te gleda i prihvaća s ljubavlju. A ti više nisi izgubljen – nego znaš da te Bog voli i vodi, da pred tobom hoda Dobri Pastir.

Zato, ne bojmo se otvoriti srce Dobrom Pastiru. Ne bojimo se povjerovati glasu Njegove riječi, Njegove Crkve, Njegove ljubavi, Njegovih svetaca. Jer prava sloboda ne bježi od Boga – ona ga susreće. Sloboda se ne boji istine – sloboda i istina se u Isusu grle.

U svijetu punom glasova, neka naš život bude odgovor na Njegov zov: “Dođi. Slijedi me. Ja sam put, istina i život.”

4. Glas Pastira u našim srcima i životu

Ipak, braćo i sestre, mnogi danas ne prepoznaju Isusa kao Dobrog Pastira. Žive u svijetu prepunom buke, informacija, samopouzdanja koje često prelazi u duhovnu oholost. Srca su im prezasićena brigama, ambicijama, površnim užicima i razočaranjima. U takvoj nutrini teško je čuti tihi i nenametljivi glas Isusa koji poziva.

A mnogi i ne žele čuti glas Dobrog Pastira kako ne bi morali promijeniti način života. Ne žele se odreći lažnih sigurnosti, ne žele u svojoj oholosti priznati potrebu za Bogom. U svijetu gdje se sloboda često poistovjećuje s potpunom autonomijom – samovoljom, Božji glas izgleda kao ograničenje, a ne kao oslobođenje. Ali istina je upravo suprotna – glas Dobrog Pastira nas vraća nama samima, punini našeg života, i vodi prema ispunjenju i smislu našeg postojanja.

Isusa ne slijedimo jer često nismo spremni ići putem koji nije lagan, ali je istinit. Slijediti Dobrog Pastira znači hodati stazom ljubavi, služenja, odricanja, opraštanja – a to nije uvijek privlačno kulturi trenutka i uspjeha, mentalitetu hedonizma i egoizma.

Zato je važno u sebi nositi duh svetog Leopolda, očistiti svoje srce, stati u tišini, osluškivati što nam Duh nadahnjuje u srcu, prepoznati nutrinu kao mjesto susreta s Bogom – jer jedino tamo ćemo moći ponovno čuti glas Pastira koji nas ljubi i poziva po imenu, koji nas vodi na prostrane pašnjake slobode i izvore vode žive koja „struji u život vječni“, kako je Isus rekao Samaritanki na Jakovljevom zdencu (usp. Iv 4, 1–42).

Sveti Leopold je znao prepoznati taj glas Dobrog Pastira u dubini svoga srca i srcu svakog čovjeka. On ga nije čuo u spektakularnim pojavama, nego u svakodnevnoj molitvi, u opsluživanju redovničkih zavjeta, u osluškivanju savjesti, u služenju ljudima, u ispovjedaonici, u jauku ranjenog srca i boli duše koja zapomaže, u suzi iskrenog kajanja i ljepoti neizmjernog Božjeg milosrđa. Njegova blizina Dobrom Pastiru očitovala se upravo u tome što je čuvao i služio čistoći srca – neprestano tražeći Božju volju i ostajući malen pred Njom. Znao je da se Božji glas ne nameće izvana, već se čuje u nutrini – u onome što srce osjeća kao poziv ljubavi i milosrđa.

5. Sv. Leopold – slika Dobrog Pastira

Zato je sv. Leopold i mogao i sâm biti odraz Isusa, Dobrog Pastira.

Sv. Leopold poznao je dušu čovjeka, kao Isus Dobri Pastir svoje ovce. Sv. Leopold slušao je ljude srcem, ne samo uhom – nije samo čuo riječi koje su mu ljudi izgovarali i grijehe koje su ispovijedali, nego je ulazio u dubinu njihova bića, prepoznavao njihove rane, tišine, nesigurnosti i nade, osjetio je duboku čežnju njihova srca za slobodom i ljubavlju. Njegovo slušanje bilo je prožeto suosjećanjem i duhovnim razlučivanjem. Strpljivo je primao svakoga, kao pastir koji poznaje svoje ovce i zna što im je potrebno. Takvo slušanje moguće je samo srcem oblikovanim molitvom, poniznošću i dubokim sjedinjenjem s Kristom, Dobrim Pastirom.

Poput Isusa, Dobrog Pastira, sv. Leopold je govorio glasom milosrđa, po kojem su mnogi ponovno susreli Boga – njegove riječi nisu bile hladne, nego obasjane Božjom nježnošću i razumijevanjem. Kad je govorio, ljudi su osjećali da ih Bog ne odbacuje, nego prima; da ih ne sudi, nego liječi. Njegova riječ je bila poput melema na ranjeno srce, jer je dolazila iz srca koje je znalo koliko je čovjeku potrebno oproštenje i nada.

U svijetu koji lako osudi i odbacuje, sveti Leopold je pokazivao lice Oca koji trči ususret izgubljenom mlađem sinu i rasrđenom starijem sinu (usp. Lk 15, 11–32); lice  Dobrog Pastira koji ostavlja devedeset i devet ovaca i odlazi u potragu za onom jednom izgubljenom koju, nakon što ju ne pronašao, stavlja na svoja ramena i kojoj se raduje s cijelim svojim Kraljevstvom (usp. Luki 15, 3–7).

Sv. Leopold ostao je vjeran i ustrajan, i kada nije bio shvaćen. Bio je neshvaćen zbog svoje blagosti, jednostavnosti i neumornog rada u ispovjedaonici. No, on se nije obeshrabrio. U tišini je ustrajavao, vjerujući da ga Bog vidi i da njegovo poslanje ima vječni smisao. Vjernost mu nije bila uvjetovana ljudskim priznanjima, nego ljubavlju prema Kristu i dušama koje mu je Bog povjerio.

Kao što je Isus, Dobri Pastir, tako je i sv. Leopold bio otvoren svima, jer je znao da Božje srce ne poznaje granice. Nije gledao tko je tko, odakle dolazi, koliko je sagriješio ili koliko dugo je bio daleko od Boga. Svi su bili dobrodošli. U njegovu pristupu osjećala se bezuvjetnost Božje ljubavi. On je razumio da je milosrđe veće od svake podjele i da je Božje srce otvoreno za sve – za Hrvate, Talijane, Slovence, nevjerne, slabe i izgubljene. U vremenu velikih podjela i političkih napetosti, on je bio most; u vremenu zatvorenosti, bio je otvorena vrata; u vremenu osude, bio je nježnost Božja. Time je pokazao da svetost ne poznaje granice jezika, naroda ni grijeha – samo granice srca koje ljubi ili ne ljubi.

Svetost sv. Leopolda bila je u dubokoj povezanosti s Kristom – Dobrim Pastirom – čiji je glas slušao cijelim svojim bićem.

To je i nama snažan poziv da očistimo svoje srce, uđemo u prostore slobode srca, osluškujemo glas Dobrog Pastira koji nas poznaje poimence i zove po imenu, te postanemo dobri pastiri jedni drugima u svakodnevici života.

Braćo i sestre,

da bismo mi mogli čuti glas Dobrog Pastira, potrebno je imati čisto i ponizno srce. Papa Benedikt XVI. u poruci za korizmu 2012. naglasio je: “Zatvorenost u vlastiti egoizam udaljuje nas od Boga i udaljava nas od drugih”.

Stoga, samo obraćeno i otvoreno srce, slobodno srce od grijeha, može primiti Božji glas i slijediti njegov poziv. Njegov glas ne dolazi kroz buku ovoga svijeta, već ga prepoznajemo u tišini, u dubini naše osobnosti – u savjesti, gdje Bog s čovjekom tiho razgovara, u srcu koje je slobodno od svake zemaljske navezanosti. Srce, ne kao fizički organ, već kao središte ljudske osobnosti, mjesto odluka, čežnji i savjesti, postaje „duhovno uho“ kojim slušamo Gospodina. Ako je srce zarobljeno sebičnošću, teretom grijeha ili ravnodušnošću, ono ne može jasno čuti niti razaznati Njegov glas. Zato je obraćenje, molitva i sakrament pomirenja neophodan put prema osjetljivosti srca koje zna čuti, razumjeti i slijediti Dobroga Pastira. „Bog je naš lijek i liječnik“, kako je govorio sv. Leopold.

6. Sveti Leopold – domoljub i služitelj jedinstva

Sveti Leopold Bogdan Mandić rođen je 12. svibnja 1866. godine u Herceg Novom, u Boki Kotorskoj, kao najmlađi od dvanaestero djece. Već kao dijete primio je snažnu vjeru i pobožnost od svojih roditelja – otac Petar ga je vodio na svakodnevnu pričest, a majka Dragica u njemu je oblikovala ljubav prema Crkvi. Sa 16 godina ulazi u kapucinski red, gdje uzima ime Leopold. Za svećenika je zaređen 1890. godine.

Žarko je želio služiti jedinstvu kršćanske braće, no Božja volja ga je vodila u ispovjedaonicu. U Padovi je neumorno ispovijedao više od četrdeset godina, posvećujući svakome pažnju, tješeći, ohrabrujući i usmjeravajući prema Bogu. Njegova mala ispovjedaonica, sobica, postala je svetište pomirenja – simbol onoga što blagopokojni papa Franjo danas naziva: “Mjesto milosrđa, gdje se nikoga ne sudi, već se svakome pomaže da ustane”.

Kad su ga 1917. vlasti htjele prisiliti da se odrekne svoga hrvatskog podrijetla, Leopold je izjavio: “Krv nije voda” i zbog toga bio je interniran u južnu Italiju. Bio je domoljub, ali i otvoren prema svima – volio je svoj narod, ali je ljubio i sve ljude, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Tako je postao pravi graditelj mostova i preteča ekumenskog dijaloga.

Nakon smrti, fra Leopold, 30. srpnja 1942., pokopan je na gradskom groblju u Padovi, odakle je 1963. njegovo neraspadnuto tijelo preneseno u kapucinsku samostansku crkvu sv. Križa pored sobice – ispovjedaonice u kojem je dijelio Božje milosrđe. Papa sv. Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim na Trgu sv. Petra u Rimu, 16. listopada 1983., nazvavši ga “herojski svjedok Božjeg milosrđa i zaštitnik ispovjednika“.

7. Sveti Leopold – poticaj da budemo pastiri

Braćo i sestre,

danas nas sv. Leopold poziva da slušamo glas Isusa Dobrog Pastira, da ga slijedimo u svemu i bezuvjetno, te da i mi budemo pastiri jedni drugima – s blagošću, s pažnjom, s otvorenim srcem. Poziva nas da ne bježimo od ljudi u njihovim slabostima, nego da ih nosimo u ljubavi, poput Krista.

Neka nam primjer sv. Leopolda pomogne da i mi budemo znak Dobrog Pastira – u obitelji, na poslu, na ulici, u župi. I ne zaboravimo ono što nam sv. Leopold poručuje svojim životom: život i svetost se ne mjere veličinom i ljepotom stasa, količinom djela, nego dubinom ljubavi. A po tome možemo svi biti sveti i veliki.

Neka nam na tom putu slobode, ljubavi i punine života, sv. Leopold pomogne svojim primjerom i zagovorom. Amen.

+ Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Dubrava – Zagreb

12. svibnja 2025.