ZADAR: Svetkovina Duhova – Propovijed nadbiskupa Milana Zgrablića

Na svetkovinu Duhova u nedjelju, 8. lipnja, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Za vrijeme mise podijelio je sakrament sv. Potvrde dvadeset i dvoje krizmanika iz katedralne župe sv. Stošije i zadarske župe sv. Šime. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

 Iv 14, 15-16.23b-26

Dragi krizmanici, dragi roditelji i kumovi naših krizmanika, dragi članovi obitelji naših krizmanika!

Draga braćo i sestre!

Danas je za sve nas veliki dan — svetkovina Duhova, dan rođenja Crkve, a Crkva je mistično Tijelo Kristovo čiji smo mi udovi. Osobito je ovo veliki dan kada vi, dragi krizmanici, primate sakrament Duha Svetoga, sakrament potvrde. Danas Duh Sveti silazi na vas, baš kao što je sišao na apostole, kako bi vas učvrstio u vjeri, osnažio za život i učinio vas zrelim svjedocima Kristove ljubavi.

Želio bih iz današnje bogate poruke Riječi Božje, današnjeg ulomka iz Evanđelja po Ivanu, koji smo maloprije slušali, izdvojiti tri životno važne i snažne Isusove poruke svima nama. Ove nam Isusove poruke žele obogatiti život i učiniti našu vjeru spasonosnom, onom koja će obasjati našu prošlost, koja će biti snaga za našu sadašnjost i budućnost.

1. „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.”

Prva poruka sadržana je u Isusovim riječima: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati” (Iv 14, 15).

 U svijetu u kojem je sve često površno i prolazno, gdje se gotovo sve mjeri društvenim statusom, materijalnim posjedovanjem, nekretninama, lajkovima i dojmom, Isus nas poziva na nešto mnogo dublje i važnije: na vjernost njegovoj ljubavi. Poziva nas da odgovorimo na njegovu ljubav od koje veće nema i koja je izvor svake druge ljubavi i života.

Ali zašto bismo uopće ljubili Isusa? Zato što nas je On prvi ljubio. On, koji je „Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga“, kako ispovijedamo u Vjerovanju, dao svoj život za nas, da bismo mi imali život u punini. Isus nije ljubav koja nešto traži za sebe — On je ljubav koja se daruje do kraja da bi nas usrećila. Tko doživi ovu ljubav, ne može ostati ravnodušan. Ljubiti Isusa znači odgovoriti na tu nevjerojatnu ljubav zahvalnošću i predanjem.

Možemo se pitati: „Zar živjeti po Božjim zapovijedima nije ograničavanje naše slobode?“. Možemo, zapravo, reći upravo suprotno – Božje zapovijedi nam pokazuju put prave slobode. Prava sloboda nije raditi što god poželiš – samovolja, nego imati snagu birati ono što je dobro, istinito i plemenito, birati često naporniji put. Sloboda bez istine vodi u kaos, ali sloboda u Bogu vodi u radost, mir i ispunjenje srca.

Ali što to znači čuvati Isusove zapovijedi? To znači živjeti po onome kako nam je on govorio. Poštivati Deset Božjih zapovijedi koje nas uče poštivati Boga i ljude, i dvije najveće zapovijedi ljubavi: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim… i bližnjega svoga kao samoga sebe” (Mt 22, 37-39).

To znači ne imati druge bogove kojima služimo (izgledu, novcu, ili nekom drugom idolu…), slaviti Boga, a ne izgovarati njegovo ime bogohulnim pogrdama; poštivati i svetkovati Dan Gospodnji, nedjelju i ostale zapovijedane blagdane; ne lagati, ne ogovarati; poštovati roditelje; ne nanositi nepravdu; njegovati život od začeća do prirodne smrti; sačuvati čistoću srca i bračne vjernosti; pomagati siromašnima, činiti drugome ono što želimo da drugi nama čine. To znači živjeti s Bogom i ljubiti Boga.

2. „I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja… Duh Sveti.”

Nadalje, Isus nam kaže: „I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja…“ (Iv 14, 16).

Dakle, druga Isusova današnja poruka jest: Niste sami!
Ovdje Isus govori: „Ja ću moliti Oca“. Isusova molitva nije znak nemoći i slabosti, nego izraz dubokog zajedništva između Oca i Sina. Isus i Otac su jedno u ljubavi – Duhu Svetom, a Isusova molitva pokazuje da nas želi uključiti upravo u tu ljubav, darovati nam Duha Svetoga. Njegova molitva je i  ujedno zagovor i zajedništvo: zagovor da primimo Duha Svetoga, ali i znak da nas Bog ne ostavlja same. I upravo nas time Isus uči važnosti molitve. Ako je sâm Isus molio, koliko je više nama potrebno da budemo povezani s Ocem! Molitva nije samo izgovaranje riječi – to je otvaranje srca, to je dijalog s Bogom, to je komunikacija s Bogom, ne samo riječima, nego komunikacija našeg bića, našeg srca, naše duše i duha. Tek kad uđemo u odnos molitve, kad počnemo razgovarati s Bogom, tada otvaramo prostor Duhu Svetome da uđe, da djeluje, da nas mijenja iznutra. Bez molitve, srce ostaje zatvoreno i hladno, a po molitvi Duh Sveti čini da „imamo blago i ponizno srce.“

Isus kaže da će nam dati “drugoga Branitelja”. A tko je prvi naš Branitelj? To je sâm Isus, Božji Sin. On je prvi naš Branitelj (Paraklet) – onaj koji nas zagovara, brani, vodi i tješi. Isus je prvi koji je stao između nas i grijeha, između nas i zla. Na križu je radi nas – On, koji nije imao grijeha, ponio je naše grijehe, kako bismo mi imali pristup Ocu. U svojoj smrti, Isus nas pomiruje s Bogom, briše razdor koji je stvorio grijeh. U svom uskrsnuću, Isus pobjeđuje smrt i otvara vrata novoga života. Ali ne samo to – On nas poziva da sudjelujemo u tom životu. Po krštenju i krizmi, po vjeri i sakramentima, mi postajemo dionici Isusove smrti i uskrsnuća. On je naš odvjetnik pred Ocem – ne zato što nas Otac napada ili Sin optužuje, nego zato što nas Sin opravdava svojom ljubavlju i žrtvom. Isus nas pred Ocem, slikovito rečeno, „oblači“ u svoju ljubav kako bi nas Bog mogao prepoznati. On nas poznaje do kraja, zna naše slabosti, i upravo zato se zauzima za nas. Njegova nazočnost nije osuda, nego obrana i spasenje. Isus je Branitelj koji nas podiže kad padnemo, koji kaže: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i ne griješi više.” (usp. Iv 8,11).

Potrebni smo Duha Svetoga Branitelja, jer život nije uvijek lak, jer ćemo padati, zlo će nas satirati, grijeh će nas pritiskati, sumnje će nas mučiti, morat ćemo se boriti s grijehom i Zlom koji su jači od nas, bit ćemo ranjeni riječima i postupcima, razočarani u našim očekivanjima i nanesenim nepravdama. Tko će nam u tome pomoći? Naše nam snage za ovu borbu nisu dovoljne. Duh Sveti dolazi kao snaga odozgor, od Boga, kao unutarnji oslonac. Duh Sveti je naš branitelj, vodič, učitelj i utješitelj.

Duh Sveti je onaj glas koji nam šapće u savjesti, koji nam daje mir kad smo uznemireni, koji nas hrabri kad smo uplašeni. On nas podsjeća na Isusove riječi koje je rekao, on nam doziva u pamet sve što je Isus rekao, On nam pomaže da Isusove riječi živimo.

Zamislimo Duha Svetoga kao dragog i vjernog prijatelja koji nas nikada ne napušta. Kad se suočimo s teškim izborima, kad se osjećamo odbačeno ili neshvaćeno, kad se nam se molitva čini suhom i bez smisla – sjetimo se: nismo sami. Duh Sveti je u nama. Mi smo njegov hram. Njemu se možemo obratiti u svakoj situaciji, ne mora to biti ni duga ni savršena molitva. Samo recimo: “Duše Sveti, pomozi mi”.

Dragi krizmanici, draga braćo i sestre, učimo se slušati Duha Svetoga. Dajmo mu prostora u našem dnevnom ritmu – kroz molitvu, čitanje Svetog Pisma, razmatranje, tišinu, euharistiju, Svetu ispovijed, dobra djela. On će nam uvijek iznova  dozivati u pamet sve što nam je Isus govorio i učio  i što je za nas učinio.

3. „K njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.”

Treća poruka koju želim izdvojiti iz današnjeg Evanđelja je možda najdublja: Bog želi stanovati u našem srcu. Isus kaže: „K njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti” (Iv 14,  23).

Isus kaže: ako ga ljubimo, On i Otac, u zajedništvu Duha Svetoga, dolaze kako bi se u nama nastanili. Zašto Isus govori u množini? Jer Otac i Sin dolaze zajedno – po Duhu Svetom. To je prisutnost cijeloga Trojstva u čovjeku. To znači da nismo samo pozvani slijediti Boga izvana – nego ga nositi u sebi, biti njegov dom, njegova živa prisutnost u svijetu.

Zamislimo da je naše srce Božji dom. Kako ga uređujemo? Čime ga ispunjavamo? Kao što svoj dom čistimo, uljepšavamo i održavamo, tako i srce treba biti čisto, ispunjeno dobrotom, mirom i ljubavlju. Duh Sveti nam pomaže da to srce bude toplo, otvoreno, ispunjeno mirom, radošću i dobrotom. Ne moramo biti savršeni – ali možemo biti iskreni i spremni da Bog u nama djeluje.

Ali zašto bi Bog htio stanovati u nama? Jer Bog nas ne promatra izdaleka – On želi zajedništvo. To nije samo duhovna ideja, nego konkretna stvarnost: Duh Sveti ulazi u naš život i prebiva u nama po sakramentima, osobito po euharistiji i Svetoj potvrdi. U njemu se krećemo, živimo i jesmo (usp. Dj 17, 28), ali kad ljubimo Boga, tada to zajedništvo postaje osobno, duboko i živo. Tada Bog ne samo da nas podržava izvana, nego nas iznutra vodi, oblikuje, nadahnjuje.

A kako možemo prepoznati Božju prisutnost u našem životu? Po plodovima Duha Svetoga u nama: kad u srcu osjetimo mir unatoč teškoćama, kad nas iznutra pokreće ljubav prema drugima, kad nam savjest tiho šapće istinu i uživa u radosti mira, kada nam je srce ispunjeno ljubavlju, kad osjećamo da nas molitva i razmatranje Božje Riječi vodi u našim koracima i odlukama, kada vjerujemo da je u euharistiji i drugim sakramentima Bog s nama. Božja prisutnost nije uvijek dramatična – često je tiha, blaga i postojana, kao svjetlo koje neprestano gori.

Bez Boga nije moguće živjeti u punom smislu. Možemo fizički postojati, ali ćemo biti prazni, lutat ćemo, tražiti smisao tamo gdje ga nema. A u dubljem smislu – možemo li uopće postojati bez Boga? Ne možemo. Jer Bog nije samo onaj koji nas vodi, nego onaj koji nas održava u postojanju. Bog je Život, a nama je život darovan. Mi imamo život kao dar, ali Bog jest Život i izvor života. Ako bi se Bog povukao, ako bi prestao htjeti naše postojanje – mi bismo prestali biti. Zato nije pretjerano reći: bez Boga ne bismo uopće postojali. Naš svaki dah, svaki otkucaj srca, svaki trenutak – sve to je moguće jer nas Bog drži svojom ljubavlju. Zato nas Bog ne promatra sa strane, već nas nosi, stvara i poziva da budemo dio njegovog života. Bog je onaj koji daje dubinu našem postojanju. Bez Njega gubimo istinski oslonac, svrhu, identitet. Naše srce bez Boga traži zamjene, ali nijedna ne može ispuniti ono što samo On može. Zato je važno dopustiti Mu da uđe u našu vjeru, da prebiva u našem srcu, da nas iznutra izgrađuje i vodi prema punini života.

4. Čestitka i zahvalnost

Dragi krizmanici, od srca vam čestitam na ovom događaju svete krizme!

U ovoj svečanoj prigodi izražavam iskrenu zahvalnost vašim roditeljima, koji su vam prvi posvjedočili vjeru i ugradili ljubav prema Bogu i bližnjemu u vaše srce. Zahvaljujem i vašim  kumovima, koji su danas, ali i ne samo danas,  vaši duhovni pratitelji i ‘anđeli čuvari’. Hvala i vjeroučiteljima, župnicima i pastoralnim djelatnicima, koji su vas poučavali i vodili putem Evanđelja.

Neka nas, sve zajedno, vodi Duh Sveti, neka nas čuva i oblikuje, da nikad ne zaboravimo – Bog je s nama i u nama, mi smo u Bogu.

Amen.