ZADAR: Skup „’Ljubiti Crkvu’ – Sjećanje na zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđu“ – Pozdravni govor zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića

Znanstveno – stručni skup pod nazivom „’Ljubiti Crkvu’ – Sjećanje na zadarskog nadbiskupa mons. Ivana Prenđu, uz spomen 30. obljetnice njegove pastirske službe u Zadarskoj nadbiskupiji“, održan je u petak, 6. veljače, u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa „Zmajević“ u Zadru. Na početku toga skupa, prigodni govor održao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Govor nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.
Preuzvišeni oče nadbiskupe Želimire!
Poštovani i dragi biskupe Tomislave!
Poštovani gospodine rektore Zadarskog sveučilišta, profesore Faričiću!
Poštovani generalni vikaru, don Ante!
Poštovana i draga braćo svećenici, časne sestre, cijenjeni predavači i sudionici simpozija, dragi prijatelji!
Srdačno vas pozdravljam na početku znanstvenog – stručnog skupa Sjećanje na zadarskog nadbiskupa mons. Ivana Prenđu uz spomen 30. obljetnice početka njegove nadpastirske službe u Zadarskoj nadbiskupiji i 16. godišnjice njegove smrti, okupljene pod geslom koje sažima njegovo životno opredjeljenje i djelo: „Ljubiti Crkvu“.
Danas smo se okupili upravo u ovoj zgradi Sjemeništa u kojoj je mons. Prenđa proveo najveći dio svoga života. Za mene je to osobito snažno mjesto sjećanja na nadbiskupa Prenđu. Imao sam milost provesti ovdje pet godina, dvije kao sjemeništarac i tri kao odgojitelj upravo u vrijeme njegove službe rektora u sjemeništu i imenovanja za nadbiskupa koadjutora 1990. godine.
I danas, dok hodam ovim hodnicima, imam gotovo osjećaj da će rektor Prenđa u nekom blagom polumraku ove velike zgrade iznenada proviriti iz nekog kutka i svojim prepoznatljivim, očinskim glasom reći: „O, sinko, tu si!“ ili, udarajući se po čelu: „Za majku milu, što tu radiš!?“.
Svećenička i nadbiskupska služba mons. Prenđe ostavila je, nesumnjivo, dubok i trajan trag u životu Zadarske nadbiskupije. Taj se trag oblikovao u vremenima i u godinama teških kušnji, osobito u postkoncilskom razdoblju u Zadarskoj nadbiskupiji, kada su mnogi napuštali svećeničku službu, a svi sjemeništarci i bogoslovi napustili sjemenište. U tim okolnostima on je ostao postojan u vjeri i vjeran svom svećeničkom pozivu, bez gorčine i bez straha, hrabro noseći odgovornost promicatelja duhovnih zvanja.
Upravo tada, uvjerio sam se istražujući njegovu pismenu ostavštinu, s još većom vjerom i ljubavlju prema Crkvi, nastavio je promicati duhovna zvanja, uvjeren da Crkva živi od vjernosti i povjerenja u Božji poziv.
Ovdje u Sjemeništu, pod njegovim vodstvom, odgajalo se ne samo za svećeništvo, nego za život. Iz ovoga su Sjemeništa izlazili ne samo budući svećenici, nego i mnogi mladići koji su, noseći ono što su ovdje primili, postali odgovorni očevi, intelektualci i zauzeti vjernici laici u društvu. Nadbiskup Prenđa znao je da se Crkva gradi strpljivo – od srca čovjeka – i zato je ovom mjestu ostavio dio sebe. Nas je odgojitelje češće poticao: „Braćo, zahvaćajte, kad vidite da nešto nije dobro razgovarajte, objasnite, potaknite. Ako ne reagirate, sjemeništarci će misliti da to odobravate“.
Nutarnja snaga mons. Prenđe očitovala se i u teškim ratnim i poratnim godinama Domovinskog rata i poraća, kada se s posebnom predanošću posvetio obnovi razorene crkvene baštine: sjemeništa, katedrale, biskupske palače, crkava i župnih kuća. Ova obnova nije bila samo materijalna, nego duboko duhovna – znak nade, ustrajnosti i povjerenja u Božje vodstvo Crkve koja, unatoč svim kušnjama, ostaje uz svoj narod.
Jednako je snažno mons. Prenđa promicao apostolat laika, svjestan da je Crkva živa i plodna ondje gdje vjernici laici preuzimaju svoju odgovornost u obitelji, društvu, kulturi, medijima i javnom životu. Ohrabrivao je njihovo aktivno sudjelovanje u poslanju Crkve, potičući svijest da svaki krštenik ima svoje mjesto i zadaću u izgradnji Božjega naroda.
U tom duhu može se prepoznati i njegova otvorenost prema novoj evangelizaciji – naviještanju evanđelja suvremenom čovjeku, u promijenjenim okolnostima i izazovima vremena. Osnivanje Katoličke gimnazije, briga za odgoj mladih te trajno ulaganje u formaciju vjernika svjedoče o pastiru koji je znao gledati unaprijed, tražeći nove putove vjere, dijaloga i svjedočenja.
Posebno mjesto u njegovom djelovanju zauzima i veliki karitativni rad s izbjeglicama i prognanicima, u kojima je prepoznavao lice Krista patnika. Ljubav prema Crkvi za njega nikada nije bila apstraktna, nego konkretna i djelotvorna ljubav prema čovjeku.
I danas, često možda i ne primjećujući i ne razmišljajući, živimo od njegovog rada, truda i duhovne baštine koju nam je ostavio: od ljudi koje je oblikovao, od struktura koje je postavio, od institucija i zgrada koje je temeljito obnovio, neke i kupio, od povjerenja koje je ulagao u laike i od prostora slobode i odgovornosti koje im je otvorio. Baština mons. Prenđe nije sva pohranjena u arhivima i nije prekrivena prašinom i mirisom starog papira, nego živi u konkretnim osobama i zajednicama Zadarske nadbiskupije, u prostorima u kojima ugodno radimo i živimo.
Današnji znanstveni – stručni skup je, stoga, sigurno više od čina sjećanja na mons. Ivana Prenđu. Ovo je čin zahvalnosti Bogu i odgovornog promišljanja o nasljeđu koje nam je ostavio.
Na kraju, želim uputiti iskrenu zahvalnost svim predavačima koji su prihvatili sudjelovanje na ovom znanstvenom skupu. Svojim znanjem, istraživačkim trudom i osobnim pristupom pridonijet ćete da lik i djelo nadbiskupa Ivana Prenđe ne ostanu samo predmet sjećanja, nego poticaj za dublje razumijevanje i odgovorno nasljedovanje. Vaš doprinos pomaže nam da njegovu baštinu čitamo u svjetlu današnjih izazova i da iz nje crpimo nadahnuće za život i poslanje Crkve danas.
Neka nas primjer nadbiskupa Ivana Prenđe potakne da i mi, svatko u svome poslanju, živimo njegovo geslo – „Ljubiti Crkvu“: vjerno, zauzeto i otvoreno djelovanju Duha Svetoga.
Svima vama želim plodan i zanimljiv rad ovog skupa, uz molitvu da nas ovo zajedničko promišljanje još više učvrsti u zahvalnosti Bogu za dar života i služenja mons. Ivana Prenđe.
Hvala vam i dobro došli.
mons. Milan Zgrablić
zadarski nadbiskup
Foto: I. Grbić








