ZADAR: Početak Trajnog euharistijskog klanjanja u Zadarskoj nadbiskupiji – Misno slavlje na Belafuži – Propovijed nadbiskupa Zgrablića

Povodom početka Trajnog euharistijskog klanjanja u Zadarskoj nadbiskupiji u crkvi Gospe Maslinske u Zadru, svečano misno slavlje u župnoj crkvi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru u petak, 21. studenog, na blagdan Gospe od Zdravlja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Mt 12, 46-50

1. Marijino prikazanje u Hramu

Draga braćo i sestre!

Danas, slaveći blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije u Hramu ili drugim nazivom, blagdan Gospe od Zdravlja, kako ga obično zovemo – započinjemo i Trajno euharistijsko klanjanje u ovoj župi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru. Na dan kada se spominjemo kako su sveti Joakim i Ana s povjerenjem i zahvalnošću prinijeli svoju malu Mariju Bogu u jeruzalemskom Hramu, i mi donosimo svoje živote pred Gospodina u ovom euharistijskom otajstvu, otvarajući vrata crkve i srca za neprekinuti susret s Gospodinom po Trajnom euharistijskom klanjanju.

Marija, u trenutku njezina prikazanja u Hramu, bila je malo dijete – nije mogla razumjeti, niti riječima izgovoriti svoje „Da“ Gospodinu. Ipak, njezin život je od sâmih početaka bio stavljen u Božje ruke. Njezino prikazanje u Hramu bilo je svjesno predanje Bogu njezinih roditelja. Iako njezino prikazanje nije trenutak njezine vlastite odluke, već trenutak u kojem je njezino biće, po vjeri njezinih roditelja i po Božjem naumu, položeno u Božju blizinu. U toj tišini započinje put koji će jednoga dana, u Nazaretu, procvjetati u njezinom slobodnom, zrelom i potpuno svjesnom „Neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1, 38).

Bog je Mariju unaprijed izabrao da bude Majka njegova Sina i u toj ju je ljubavi sačuvao od istočnog grijeha. No, Božji izbor ne dokida njezinu slobodu – Bog joj ništa ne nameće, nego pripravlja mjesto gdje će započeti obnova svijeta. Marijino prikazanje u Hramu zato je otajstvo susreta Božje milosti i ljudske malenosti: Bog dolazi prvi, On osposobljava, čuva i posvećuje Mariju, a ona, premda još dijete, nosi u sebi ono tiho „Da“, koje će u punini progovoriti na dan Navještenja.

Marijino prikazanje u Hramu početak je velikog djela predanja, poslušnosti, povjerenja i suradnje između Boga i čovjeka.

Marija će postati Hram Božje prisutnosti u punini tek u Nazaretu, u trenutku Navještenja. Tada, slobodno i svjesno, izgovara svoje „Evo me“. I Božji Sin se, u snazi Duha Svetoga, nastanjuje u njezinu krilu. Vječna Božja Riječ (Logos) u Nazaretu postaje tijelom. U njezinu krilu nastanjuje se sam Bog – druga Božanska osoba. Ona koju su roditelji prikazali u Hramu sada postaje novi, živi Hram – živi Tabernakul, nositeljica Spasitelja, prvi šator Božjeg boravka s ljudima. Tu, u Nazaretu, s Marijom, počinje novi savez Boga s ljudima.

Od Marijina prikazanja u jeruzalemskom hramu do navještenja u Nazaretu proteže se put tihe vjernosti: od prikazanja njezina života kojeg su u Hramu izvršili po Zakonu njezini roditelji – do dara sebe Bogu koji ona slobodno daruje Bogu kod Navještenja u Nazaretu.

2. Klanjanje – put prikazanja

I mi želimo, braćo i sestre, da kroz tišinu klanjanja i naše bdijenje pred Euharistijom, naši životi polako postanu prostor gdje Bog prebiva. Da On, prisutan u Presvetom Oltarskom Sakramentu, preobrazi naša srca kao što je preobrazio Marijino, da se i u nama dogodi ono isto – da Božja riječ nađe dom, da naš život postane „Evo me“ Bogu koji ostaje s nama.

I večeras, ovdje u crkvici Gospe Maslinske, ovaj poziv poprima konkretan oblik: započinje Trajno euharistijsko klanjanje. Započinje novo vrijeme ove Crkve – vrijeme neprekinute prisutnosti pred Isusom skrivenim u otajstvu posvećenog Kruha. Od danas, ovo mjesto, ova crkva, postaje srce koje neprestano kuca Presvetim Srcem euharistijskog Isusa, koje diše Kristom dahom Duha Svetoga kojeg On daruje Crkvi.

3. Po euharistiji biti dio duhovne obitelji

U današnjem evanđelju čuli smo kako Isus pita svoje učenike: „Tko je majka moja, tko li braća moja?“ i odmah odgovara: „Tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka“ (Mt 12, 50). Isus ovim riječima ne razara prirodnu obitelj, niti umanjuje ljubav prema svojoj majci Mariji. Naprotiv – On otvara vrata jedne još dublje stvarnosti: postoji obitelj koja nadilazi krvne veze – obitelj Duha Svetoga.

„Obitelj Duha“ ne rađa se iz tijela, nego iz slušanja Božje riječi i iz života u skladu s Njom. To je obitelj gdje zajedničko prezime nije ono zemaljsko, nego ono koje svi primamo na krštenju – dijete Božje.

4. Marija – prvi i najčišći član nove obitelji

U središtu nove obitelji koju Krist utemeljuje – obitelji vjere, poslušnosti i ljubavi – stoji Marija. Ne samo zato što je fizički rodila Isusa, nego zato što je prva povjerovala i prva poslušala Božju riječ. Marija ne zauzima svoje mjesto u toj obitelji po krvi, nego po vjernosti. Prije nego što je postala majka Isusa po tijelu, postala je majka po vjeri, prihvaćajući Božju riječ prije nego što je vidjela njezino ispunjenje.

Marija ne razumije sve što joj Bog govori po anđelu Gabrijelu (usp. Lk 1,34), ali sve prihvaća (usp. Lk 1, 38) i sve pohranjuje u svoje srce i o tome razmišlja (usp. Lk 2,51). Ona čuva sve u svome srcu, promatra, razmatra, dopušta da Božja riječ sazrije u njoj. Njezin život vodi duboka jednostavnost i duboko povjerenje: „Neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1,38). Nije Marijina volja tâ koja određuje smjer njezina života, nego Božja. Ona se ne gubi u vlastitim planovima, nego dopušta da Božji plan postane njezin put života.

Isus stoga ne odbacuje svoju majku, kako bismo mogli pomisliti površno slušajući današnju Božju riječ, nego je uzdiže. Kada Isus kaže: „Tko god vrši volju Oca moga, taj mi je brat i sestra i majka“ (Lk 12, 50), ne poništava Marijino majčinstvo, nego ga produbljuje. Pokazuje da njezina veličina ne leži samo u tome što ga je nosila pod srcem, nego u tome što je prije toga nosila vjeru u srcu. Njeno majčinstvo nije samo biološko, nego duhovno; nije samo dar tijela, nego dar poslušnosti Božjoj Riječi.

To je Evanđelje – Radosna vijest za nas. Jer ako je Marija prva članica te nove obitelji, onda put do toga zajedništva nije krvno srodstvo, nego otvoreno srce. Svatko tko sluša i vrši volju Božju može postati dio te obitelji, Božje Obitelji, zajednice Presvetog Trojstva – bez obzira na porijeklo, darove ili zasluge. Marija je prva, ali ne i posljednja. Ona nam pokazuje da je put otvoren svakome.

Zato, gledajući Mariju, učimo kako se pripada toj obitelji: vjerom koja sluša Boga, srcem koje čuva sve što je Isus činio i životom koji govori „Da“ Bogu – i onda kada ne razumije sve, kao što nije razumjela ni Marija.

5. Obitelj okupljena oko stola Euharistije

Nova Kristova obitelj ne okuplja se samo oko zemaljskog stola, nego oko stola Euharistije. Euharistija je obiteljski stol Crkve – mjesto gdje se ne dijeli običan kruh, nego Tijelo Kristovo, kruh života. Ovdje se ne uči logika ovoga svijeta, nego logika neba: predanje, služenje, praštanje. Euharistija nas uči kako se ljubi do kraja i daruje bez zadrške.

U Euharistiji postajemo jedno s Kristom, a po njemu se i povezujemo jedni s drugima. Zato Crkva od davnina naziva Euharistiju „sakramentom jedinstva, znakom ljubavi i vezom zajedništva“. Ovdje se rađa i obnavlja obitelj koja ima jednog Oca na nebu i jednog Gospodina koji se za nas predaje. Zato svaki put kad pristupamo oltaru, mi ne dolazimo sami – dolazimo kao članovi iste obitelji, Božje Obitelji, okupljeni oko istoga stola, hraneći se istim Kruhom Nebeskim. Postajemo jedno Mistično tijelo uskrslog Gospodina – postajemo Crkva.

6. Pozvani biti dio te obitelji

Braćo i sestre, ako je Marija prva u novoj obitelji vjere, a Euharistija stol oko kojeg se ta obitelj okuplja – gdje je tu naše mjesto?

Ponajprije treba razumjeti kako nije dovoljno samo biti „blizu crkve“ – pozvani smo biti u srcu Crkve, živjeti od Krista, hraniti se Njegovom riječju i Njegovim Tijelom. Crkva nije zgrada, nego zajednica onih koji žive od Euharistije i Božje Riječi.

Nadalje, pripadati Crkvi ne znači samo dolaziti iz navike na misu, nego odgovarati potpuno, cijelim svojim bićem, poput Marije, na Božju ljubav. Crkva nije klub, nije udruga ili trgovačko društvo koje se bavi određenim profitom, nego Božja obitelj; a u obitelji se ostaje ne zbog interesa, nego zbog zajedničke ljubavi i zajedničkog života. I u Crkvi smo jer smo ljubljeni – i jer želimo ljubavlju uzvratiti na ljubav kojom nas prvi Bog ljubi i koji svojim Duhom Svetim raspiruje u našim srcima.

Nadalje, Euharistija nije samo mjesto na koje dolazimo, nego i mjesto iz kojeg polazimo, polazište od kojeg nas Bog šalje u naše obitelji, na naše ulice, na naša radna mjesta. Tko se zaustavi samo na prisustvu na Misi, nije razumio bît euharistije. Euharistija nas šalje – da živimo drugačije, da budemo svjedoci, da budemo kruh razlomljen za druge.

Ako smo djeca Božja, onda je naš stil života – poslušnost Ocu, ne prisila, nego povjerenje. Ako smo braća i sestre Kristovi, onda je naš jezik – ljubav, ne ogovaranje, klevetanje, osuda drugoga. Ako smo Marijina djeca, onda je naš stav – „Evo me, Gospodine“ i onda kad ne razumijemo sve. To je poziv svakome od nas: ne ostati promatrač, nego postati „živo tkivo“; ne stajati pred vratima ili izvan crkve, nego sjesti za stol; ne samo kleknuti pred Euharistijom, nego dopustiti da Euharistija motivira naše korake.

7. Tišina klanjanja – mjesto gdje obitelj raste

            Euharistija se nastavlja u molitvi – klanjanju – pred Presvetim, pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom.

U tišini klanjanja rađa se i raste nova Kristova obitelj. Pred Presvetim nema natjecanja, nema titula, nema prvih mjesta ni važnijih ljudi. Ondje postoje samo dva pogleda: onaj Božji, koji nas gleda s ljubavlju i naš pogled kojim dopuštamo da nas Bog kroz svoj pogled ljubi. U toj tišini brišu se podjele, liječe rane, ujedinjuju srca. Tamo gdje se čovjek spusti na koljena pred Bogom, ondje se čovjek podiže u dostojanstvu djeteta Božjega.

U euharistijskom klanjanju Gospodin je ne samo „među nama“, nego prisutan stvarno, tiho, ali živ. I zato večeras, poput Marije, pristupimo Isusu – ne kao stranci, nego kao članovi Božje obitelji; ne kao promatrači, nego kao braća i sestre; ne samo tijelom u crkvi, nego srcem u njegovoj prisutnosti.

8. Iz klanjanja u život

Klanjanje nije bijeg iz života, nego prostor gdje se život nanovo rađa. Nakon klanjanja ne ostajemo u crkvi – vrata se otvaraju, a mi izlazimo u svakodnevicu: u školu, na posao, u dom, na ulice. Ali izlazimo drugačiji. U očima nosimo svjetlo Euharistije, u srcu mir koji svijet ne može dati. Ono što smo primili u tišini, sada postaje svjetlo za druge.

Tada se ostvaruje Isusova riječ: „Tko god vrši volju Oca moga, taj mi je brat i sestra i majka“ (Lk 12, 50). Postajemo dio Njegove obitelji – ne po krvi, nego po poslušnosti. U tom trenutku naša svakodnevnica postaje produžetak klanjanja: način kako gledamo ljude, kako govorimo, kako radimo, kako praštamo. Klanjanje se ne mjeri samo satima provedenim u crkvi, nego i koracima koje nakon toga učinimo u ljubavi.

Iz klanjanja raste tiha hrabrost činiti dobro i kad nitko ne vidi. Rađa se strpljivost u trpljenju, blagost u riječima, pažnja prema onome tko je slabiji. Kao što je Marija nakon susreta s Bogom pohitala Elizabeti (usp. Lk 1, 39), tako i mi – nakon susreta s euharistijskim Kristom – nosimo Boga onima koji ga ne očekuju, možda ga ne traže, ali ga sigurno trebaju.

Zato klanjanje nije kraj – to je početak nečeg novog. Klanjanje počinje u tišini pred Presvetim, a nastavlja se u buci ulice, u obiteljskim razgovorima, u školskoj klupi, na radnom mjestu, u bolničkoj sobi, u rukama koje služe. Euharistija nas okuplja i hrani – ali nas i šalje da budemo djelatni svjedoci Božje ljubavi.

Završna molitva

Isuse, ostani s nama u Presvetom oltarskom sakramentu. Ostani u našim crkvama, ali još više – u našim srcima. Uči nas gledati kao Ti, ljubiti kao Ti, živjeti iz Tvoje prisutnosti.

Marijo Majko, Gospe od Zdravlja, Gospo Maslinska, nauči nas klanjati se Bogu – srcem koje šuti, vjeruje i daruje se. Nauči nas biti hram Božje prisutnosti, kao što si bila ti.

Amen.

Foto: I. Grbić