ZADAR: O temi „Svećenički život pred psihološkim izazovima“ na rekolekciji izlagala dr. sc. s. Danijela Kovačević

Na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija o temi „Svećenički život pred psihološkim izazovima“ izlagala je dr. sc. s. Danijela Kovačević u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu, 11. ožujka.

„Svećenički poziv je dar, ali živi se u konkretnim psihološkim i životnim okolnostima. Svećenik nije izuzet od ljudske krhkosti.  Govoriti o psihološkim izazovima ne znači relativizirati duhovnost i ne dovodi u pitanje poziv, nego pomaže da se poziv živi zrelije, slobodnije i odgovornije“, istaknula je s. Danijela. Pojasnila je specifičnosti svećeničkog života koje nose psihološke rizike. To su usamljenost i emocionalna samoća, stalna izloženost očekivanjima i pastoralno opterećenje.

„Celibat ne znači odsutnost potrebe za bliskošću. Kad nema prostora za autentične odnose, može se pojaviti emocionalna zatvorenost, povlačenje, kompenzacijska ponašanja kao rad, perfekcionizam i bijeg u poroke. Zajednica od svećenika očekuje da bude uvijek dostupan, stabilan i duhovno jak. To može dovesti do potiskivanja vlastitih osjećaja, straha od slabosti i unutarnje podjele između uloge i stvarne osobe“, upozorila je s. Danijela. Rekla je i da rad s patnjama ljudi, bez odgovarajuće emocionalne obrade, vodi kroničnom stresu, emocionalnoj iscrpljenosti i sindromu sagorijevanja.

Najčešći psihološki izazovi s kojima se svećenici mogu susresti u praksi su anksioznost (unutarnji nemir, napetost), depresivna stanja, umor, gubitak radosti, osjećaj besmisla, problemi s identitetom (pitanje tko sam izvan funkcije), poteškoće u odnosu prema autoritetu i poslušnosti, neprerađeni emocionalni konflikti iz ranijih životnih faza. To nisu „duhovni neuspjesi“, nego signali da je potrebna pažnja i briga, poručila je Kovačević.

Govorila je i o sindromu sagorijevanja (burnout). To je sagorijevanje našeg duha i volje koji ne dolazi samo zbog obavljanja više posla, nego i jer osoba igra ulogu koja ona zapravo nije (kad osoba glumi, biva u toksičnim odnosima, obrascima ponašanja i sredinama), zbog užurbanosti ili povreda u našim odnosima. To se može dogoditi svećenicima, redovnicama, obiteljima, ljudima u radu. U sindromu sagorijevanja tijelo može tako otkazati da se osoba ne može ni ustati iz kreveta, rekla je s. Danijela, dodavši da psihologija i duhovna praksa pokazuju kako prepoznavanje tih procesa mogu voditi prema unutarnjoj ravnoteži i otpornosti.

Acedija u životu pastira

Kovačević je izlagala i o acediji u životu pastira koja u kršćanskoj duhovnosti znači gubitak duhovne gorljivosti, umor od molitve i vjere, osjećaj praznine i besmisla, duhovnu lijenost i malodušnost. Papa Franjo je kao kandidat 2006. godine imao duhovne vježbe španjolskim biskupima i posebno poglavlje je posvetio acediji koja pogađa duh i volju. Acedija u doslovnom smislu znači nemar, nehaj, bezvoljnost i duhovna tromost.

„Pustinjski oci je nazivaju podnevnim demonom jer ne dolazi na početku kad postoji zanos, ni na kraju kad se vidi plod, nego u sredini, u podne – kad život postane rutinski, naporan, bez dramatičnih promjena“, rekla je s. Danijela.

Prema Evagriju Pontskom, acedija pogađa monahe sredinom dana, kad su umor i dosada najjači. „Smatrali su ga najgorim od svih demona, jer pogađa duh i volju. Izraz ‘podnevni demon’ trebao bi u nama pobuditi oprez, jer demone povezujemo s noći, a ne s danjim svjetlom. Nije li možda to zlo toliko zastrašujuće, upravo zbog toga što ne očekujemo demona koji napada usred dana“, istaknula je s. Danijela.

Podnevni demon dolazi pustinjaku u ćeliju koju ne bi smio napuštati. „Njegova ćelija nije samo fizičko prebivalište, nego mjesto zavjeta, identiteta i duhovne borbe. Podnevni demon čini sve da pustinjak napusti svoju duhovnu ćeliju, a napustiti ćeliju znači napustiti borbu, time i život koji je izabrao. U simboličkom smislu, to je duhovna smrt – prekid odnosa s Bogom, sa smislom i sa samim sobom“, upozorila je Kovačević, rekavši da acedija dotiče i tijelo i dušu; okorištava se tjelesnom slabošću, kako bi dotaknula našu dušu.

„Sv. Toma Akvinski razmatra acediju kao žalost prema nebeskim dobrima – stanje u kojem čovjek žudi za prolaznim ili lakšim stvarima, odbijajući težnju za višim i božanskim. To bi značilo, Bog ti je dao sve kao svećeniku, a ti tražiš nešto sa strane, što te neće potpuno ispuniti.

Bog dozvoljava kušnju u koju možeš upasti, a možeš i ti svojim načinom života ući u svijet acedije. Acedija je tuga pred dobrom; tuga ne zbog zla, to nije obična lijenost, nego unutarnji otpor prema onome što bi nas moglo istinski ispuniti: Bogu, smislu, pozivu, ljubavi, odgovornosti, dubini. Zato pustinjski oci kažu da je acedija opasnija od drugih poroka: blud traži užitak, oholost traži moć, škrtost traži posjed. Acedija ne želi ništa. Ona želi da ništa ne bude važno. To je duhovna ravnodušnost prema vlastitom životu“, rekla je Kovačević.

Acedija se može manifestirati kao depresija, burnout, aktivizam bez smisla, melankolija, malodušnost i gubitak radosti. Acediju se povezuje i s modernom depresijom. „Andrew Solomon, klinički psiholog, prepoznaje da je Evagrijeva acedija isto što danas zovemo klinička depresija, ali je opisana jezikom duše, umjesto kemije mozga. Moderna psihijatrija govori o poremećaju raspoloženja, a Evagrije o krizi smisla. Moderna psihijatrija govori o neurobiološkoj disfunkciji i depresivnom poremećaju, a Evagrije o duhovnoj paralizi i demonu. Kod moderne psihijatrije terapija su lijekovi i psihoterapija, a Evagrije navodi disciplinu i molitvu“, rekla je Kovačević. „Pustinjski oci inzistiraju da se ne napušta ćelija, da se ustraje; važna je disciplina, molitva, čitanje Svetog pisma, razgovor s duhovnikom“, potaknula je s. Danijela.

Obilježja i oblici acedije u svećeničkom životu

Acedija se u svećeničkom životu može javiti kao obeshrabrenost i dovesti u pitanje sâm poziv. To je trenutak kad osoba počne misliti: „Ovo nije to, drugdje bi bilo bolje, možda u drugoj biskupiji, kontinentu; ništa se ne mijenja, gdje ja pripadam? Kad nemate vjere u sebi, s godinama, nažalost, ni u Crkvu, nemate više snage voditi povjereno stado. Vi sami ste nesigurni, a trebate usmjeravati ljude Bogu, voditi. Acedija  sadašnjost čini nepodnošljivom, a budućnost beznadnom“, rekla je Kovačević.

Manifestacija acedije može biti funkcionalni svećenik koji odrađuje mise, ispovijedi i kateheze. Osoba je iznutra prazna, nema radosti, čežnje, gorljivosti, samo rutina. To je duhovna smrt u službi. Nadalje, osoba može pobjeći i u aktivizam. „Umjesto molitve, tu su projekti, sastanci, gradnje, razne inicijative. Izvana to izgleda kao revnost, a iznutra može biti bijeg od tišine i od Boga, osoba se može u sebi raspadati.

Može se manifestirati i kad je svećenik ciničan. Acedija rađa ironiju, sarkazam, prezir prema pobožnostima smatrajući ih nevažnima, podsmijeh prema idealima; sve postaje naivno, nerealno i to je znak da je srce otupjelo“, upozorila je predavačica. Najopasnija laž acedije za svećenika je da pomisli: „Ako izgubim unutarnji žar, barem ću biti koristan”.  „Tada su sakramenti bez srca, propovijed bez vjere i služba bez ljubavi. Svećenik tada postaje duhovni administrator.

Mnogi svećenici se ‘raspadaju’ zbog dugotrajne acedije, da su godinama bez radosti, osobne molitve i istinske nade. Srce se ugasi, dolazi do burnouta, krize identiteta, napuštanja službe i bijega u distrakcije. To je plod neprepoznate acedije“, upozorila je s. Danijela. „Borbu protiv acedije se mora dobiti. Sveci su prolazili kroz  duhovnu tamu. U acediji se preporučuje strpljivo hodati, prihvaćati slabosti i postavljati manje ciljeve, da bi se nastavilo sa životom. Važno je ustrajati i oslanjati se na Isusa koji ne napušta čovjeka u kušnji. I u tami vjera ostaje kao žeravica ispod pepela – treba je čuvati i ići naprijed“, poručila je Kovačević. Podsjetila je pritom na poticaj apostola Pavla Timoteju da raspiruje milosni dar Božji koji je u njemu po polaganju Pavlovih ruku, „jer Bog nam nije dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora”.

Odnos prema povredama u međuljudskim odnosima

Kovačević je govorila i o povredama u našim interpersonalnim odnosima, našim negativnim odnosima, što također dovodi do burnouta. Riječ povreda definira se kao uvreda, nepridržavanje propisa (zakona, pravila) i ozljeda. Do povrede dolazi kad osoba, počinitelj namjerno ili nenamjerno krši normu odnosa i time nanosi štetu drugoj osobi, žrtvi. Povrede se mogu doživjeti od kolega ili nadređenih, od župljana, članova obitelji, bliskih osoba ili dolaze iz vlastite nepažnje i slabosti.

„Prema psihologiji, nije najgore što nas osoba povrijedi, jer to se svakako događa, nego da postajemo nalik osobi koja nas je povrijedila. Svakome su nešto uzeli: vrijeme, zdravlje, energiju i sve to na neki način može se vratiti. Ali, kad ti netko uzme tebe i kad postaneš hladan, ciničan, zao, to je loše. Bijes i potreba da vratiš istom mjerom su razumljivi. No, to nije snaga. Biti ljubazan je moć“, rekla je s. Danijela.

U suočavanju s povredom, žrtva doživljava povredu na kognitivnoj razini (zbunjenost, ruminacija (osoba stalno razmišlja o povredi, uzrocima i posljedicama događaja, umjesto da razmišlja o mogućem rješenju),  pripisivanje krivnje. Najčešće emocionalne reakcije su ljutnja i bijes. Što se tiče ponašanja, bihevioralne reakcije mogu biti osveta, izbjegavanje te osobe, traženje pravde i zahtijevanje pokajanja, da se ta osoba popravi.

„Često se u tim odnosima više fokusiramo na žrtvu nego na počinitelja koji može ili ne mora prihvatiti odgovornost, doživjeti sram ili ne, može se ispričati, kajati i tražiti oprost, ali i ne mora“, rekla je predavačica, dodavši da te reakcije mogu utjecati i na zdravlje.

Osoba se može naći zarobljena u emociji koja se čini kao da traje beskonačno: ljutnja, tuga, nervoza. Prema neuroanatomkinji dr. Jill Bolte Taylor, osnovna emocionalna reakcija može trajati samo 90 sekundi.

„Jedno je emocija, to je prirodna reakcija, drugo je osjećaj, koji je dugotrajna reakcija, da se osoba stalno vraća na to. Kada doživimo emocionalni podražaj, naš mozak oslobađa neurotransmitere i hormone koji stvaraju emocije (poput adrenalina kod straha ili dopamina kod sreće). Ti kemijski odgovori relativno brzo prolaze kroz naše tijelo. Prema dr. Taylor, ako emocija traje duže od 90 sekundi, to je zato što mi sami održavamo emociju živom stalnim vraćanjem na situaciju koja ju je pokrenula.

Emocije nisu samo kemijske reakcije, one uključuju i kognitivne procese, interpretaciju događaja i našu svjesnu reakciju na te emocije. Kod povrede, naš mozak ne procesuira što si ti htio reći, nego što sam ja osjetio dok si ti govorio“, istaknula je Kovačević, rekavši da emocije različito djeluju na naše tijelo.

U oslobađanju od dugotrajnih neugodnih emocija važno je suočavanje s njom, svjesno promatrati emociju. „Kad primijetite ljutnju, tugu ili tjeskobu, zastanite i samo promatrajte taj osjećaj, ali bez prosudbe. Možete reći u sebi: “Osjećam bijes, i to je u redu. Ovaj osjećaj prolazi kroz mene”. Svjesno promatranje pomaže prepoznati da emocija nije vječna i da ne mora kontrolirati vaše postupke. Važna je molitva, predanje emocije Bogu može prekinuti stalno vraćanje misli na problem. Npr.: “Gospodine, predajem ti svoju ljutnju i tražim mir u srcu”. Molitva kida barijere u nama“, potaknula je s. Danijela.

Emocije imaju tjelesnu komponentu: ubrzan rad srca, stezanje u grudima, napetost u ramenima. Tjelesna svjesnost može ubrzati prolazak kemijskih reakcija. Kovačević je preporučila da osoba zapiše što osjeća i zašto. Kada misli “izađu” na papir, često prestaju kružiti u glavi. To može biti molitveni zapis, što dodatno pomaže u duhovnom rastu. „Ako je prikladno, podijelite svoje osjećaje s pouzdanom osobom. Iskreno slušanje i razumijevanje može smanjiti intenzitet emocije i spriječiti da se ona produlji. Može pomoći i praktično djelovanje, usmjeravanje na korisnu aktivnost –  tjelesna aktivnost, šetnja, rad u vrtu, to smanjuje hormonalni stres. Kad osjetiš ljutnju ili tjeskobu, pet minuta fizičke aktivnosti često smanjuje intenzitet emocije“, rekla je s. Danijela.

Pomaže i podsjećanje na prirodno trajanje emocije. „Kada primijetite da se osjećaj “uvukao” u vaše misli, podsjetite se: “Ova emocija traje samo 90 sekundi; sve ostalo je moj odabir da je održim”, a ja ću odlučiti što dalje. To je moćan način za svjesno oslobađanje“, poručila je Kovačević.

Simptomi užurbanosti i njihovo duhovno značenje  

Do burnouta može dovesti i užurbanost.  Prosječni korisnik mobitela dnevno dodirne svoj telefon 2 617 puta.

„Kakav bi bio moj život kad bi Bog doticao moj um onoliko često koliko ja dotičem svoj mobitel? Kažu da je užurbanost ubojica duhovnog života. Užurban čovjek nema vremena za tišinu, ne čuje vlastite misli, reagira, umjesto da bira.

Moderni život proizvodi stres, skraćuje raspon pažnje, potiče ovisnost o dopaminu. Rezultat su površne emocije, nemogućnost dubokog razmišljanja, duhovna ispraznost, a duša treba tišinu, ritam i sporost“, rekla je s. Danijela.

Potom je navela simptome bolesti užurbanosti, kako to izgleda u svakodnevnici i njihovo duhovno značenje.

Simptom razdražljivosti: osoba lako plane zbog sitnica (promet, čekanje, spori ljudi), srce nema mira ni strpljenja; nemir – ne može se sjediti bez aktivnosti, osoba odmah uzima mobitel, ne zna biti u tišini pred Bogom; raspršena pažnja – stalno prebacivanje između zadataka i ekrana, teško se koncentrira na molitvu; kronični umor – osjeća se iscrpljeno čak i kad se odmara, duša nema pravi odmor; površnost – brza molitva, razgovor i odluke, nedostatak duhovne dubine; bijeg u distrakcije – previše mobitela, TV-a i Interneta, izbjegavanje tišine i Boga; slaba ljubav prema ljudima – ljudi smetaju jer ‘troše vrijeme’, užurbanost ubija ljubav; gubitak radosti – ne uživate u malim stvarima, duša je iscrpljena; preopterećen raspored – previše obaveza bez prostora za odmor, to je identitet vezan uz rad; nemogućnost usporavanja – osjećate krivnju kad odmarate, vrijednost tražiš u aktivnosti; slaba molitva – molitva kratka i bez pažnje, teškoća slušanja Boga; emocionalna otupljenost – osjećate manje nego prije, za drugoga, duša je preopterećena.

Način i primjeri Isusovog ritma života

Kako ukloniti užurbanost, pokazuje Isusov ritam života, pri čemu je Kovačević navela nekoliko biblijskih primjera.

„Isus ide prema Jairu, da izliječi njegovu kćer. To je hitna situacija. Na putu ga zaustavlja žena koja krvari 12 godina. Isus je mogao reći: ’12 godina si čekala, ja sad imam hitnu situaciju. Nemam vremena’. Ali Isus staje, okreće se, razgovara s njom, daje joj punu pažnju. Djevojčica „umire”, dok Isus stoji. Isus bira osobu, ne raspored. Užurbanost bi ubila taj trenutak ljubavi.

Primjer Isusa i djece. Učenici pokušavaju otjerati djecu jer „imaju važnije stvari.” Isus ih prekida i kaže: „Pustite djecu k meni”. On nije fokusiran na „misiju”, nego na osobu ispred sebe. Prisutnost je duhovna disciplina.

Isus, Marija i Marta. Marta radi, žuri, služi. Marija sjedi, sluša, ne proizvodi. Isus kaže: „Marija je izabrala bolji dio”. Užurbanost izgleda pobožno, ali ubija odnos.

Isus se povlači od mase. Isus ima bolesne, mase, učenike, hitne potrebe. Ali često „povlači se na pusto mjesto“. On prekida službu da bi bio u tišini, da bi se odmorio. Ako je Isusu trebala tišina, odmor, treba i tebi.

Isus  spava u oluji. Brod tone. Učenici paničare. Isus spava, ne zato što ne mari, nego jer mir ne dolazi iz okolnosti, nego iz dubine. Užurbanost je simptom straha. Mir je znak povjerenja. Iz evanđelja možemo vidjeti da Isus nikad ne trči. Uvijek hoda, zastaje, gleda, sluša. Iako spašava svijet, nije u žurbi. Božji ritam je spor, dubok i svjestan“, poručila je s. Danijela.

„Kad ne prakticiramo tu Isusovu duhovnu naviku, snosimo posljedice. Osjećamo se udaljenima od Boga i na kraju živimo od nečije tuđe duhovnosti, putem podcasta, knjige. Osjećamo se udaljenima od samih sebe, gubimo iz vida svoj identitet i poziv. Osjećamo pozadinsku tjeskobu – osjećaj da smo uvijek u zaostatku, nikada nismo gotovi. Postajemo iscrpljeni, budimo se iscrpljeni i prva pomisao je kad će večer. Pribjegavamo omiljelim vrstama bijega (još jednom čašom vina, društvenim medijima) i nemamo vremena za ono što je vitalno za našu dušu kao što je molitva. Postajemo lak plijen za napasnika“, upozorila je s. Danijela.

Rekavši da je bez samoće nemoguće živjeti duhovnim životom, podsjetila je na odgovor sv. Majke Terezije kad ju je Henri Nouwen tražio duhovni savjet zbog raznih problema u kojima se nalazio: ”Kad budeš provodio sat vremena dnevno klanjajući se svome Gospodinu i nikada ne budeš činio ništa za što znaš da je pogrešno, bit ćeš dobro!”.

Kovačević je istaknula opasnost da je osoba okružena svetim stvarima, a da joj srce nije uronjeno u Boga. Potaknula je na vježbanje bivanja u Božjoj prisutnosti, održavanja srca budnim i da je život stalno usmjeren na Boga.

„Živjeti  konkretan odnos s Bogom je temelj svega. Vježbati se biti u njegovoj prisutnosti, naučiti prepoznavati njegovo djelovanje u svakodnevici, biti ukorijenjeni u njemu i na taj način biti predan u svakoj aktivnosti. Bilo bi neprirodno da  svećenik govori o Bogu kao da ga dobro poznaje, a iznutra živi kao da njegova prisutnost postoji samo na razini riječi, a ne u dubinama života“, rekla je s. Danijela.

Kovačević je navela neke primjere za ublažavanje užurbanosti i njihov duhovni cilj: da jutarnjom tišinom osoba počne dan u Božjoj prisutnosti i miru, prije nego dan preplave obaveze; prije mise, ispovijedi ili pastoralnih sastanaka, svećenik neka bude od 10 do 20 minuta u tišini i molitvi. Preporuka je i činiti jednu stvar u jednom trenutku; to znači, u pastoralnom radu fokusirati se na osobu, kod ispovijedi, posjeta bolesnicima. Tada se ljudi osjećaju voljeno i saslušano. Važno je i svjesno usporavanje tijela; hodati sporije, govoriti polako i odmjereno; tijelo vodi dušu, usporavanje smanjuje stres i tjeskobu.

„Svećenički identitet ne počinje u aktivnosti, nego u osobnom odnosu s Kristom. Bez tog odnosa, služba postaje funkcija, a govor o Bogu prazna retorika. Svećenik nije djelatnik, nego čovjek koji živi iz odnosa s Bogom. Intenzitet aktivnosti i vanjski uspjeh nisu mjerilo plodnosti. Dan završiti večernjom tišinom; nakon pastoralnih aktivnosti, prije spavanja, može se čitati duhovna knjiga, meditirati ili šetati. To je odmor za mozak i dušu i obnavlja energiju.

Bez duboke ukorijenjenosti u Bogu, život se iznutra raspada. Duhovni život ne daje plodove po onome što se vidi, nego po onome što je duboko ukorijenjeno u Bogu“, poručila je s. Danijela, citirajući bl. Alojzija Stepinca: „Nemojmo se zanositi da ćemo za Krista položiti život, a pritom zaboravljamo na svakodnevne dužnosti i njih obavljamo površno“.

Nakon izlaganja, svećenici su sudjelovali u pobožnosti Križnog puta u sjemenišnoj kapeli koju je predvodio don Igor Ikić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić