ZADAR: Nadbiskup Zgrablić predvodio misu na Cvjetnicu u katedrali sv. Stošije – Propovijed mons. Milana Zgrablića

Na nedjelju Muke Gospodnje, Cvjetnicu, 29. ožujka, misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Misa je počela okupljanjem nadbiskupa, svećenika i vjernika u crkvi sv. Marije kod benediktinki, gdje je nadbiskup blagoslovio maslinove grančice. Don Tin Vidov tu je navijestio ulomak iz Evanđelja po Mateju.

Potom su nadbiskup, svećenici i puk krenuli u procesiju s maslinovim grančicama od crkve sv. Marije do katedrale sv. Stošije.

Ove godine procesija je prvi put održana hodom preko središta Foruma, pokraj Nadbiskupskog doma, a ne kao prijašnjih godina, uz zgradu Arheološkog muzeja, pokraj zvonika i sjevernog zida katedrale.

Za vrijeme mise u katedrali, Muku našeg Gospodina Isusa Krista po Mateju pjevali su don Tin Vidov, Luka Čačić, katedralni župnik Josip Radojica Pinčić i Katedralni zbor sv. Stošije u Zadru.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

1. Nedjelja Muke Gospodnje, Cvjetnica, otvara pred nama vrata Velikog tjedna i uvodi nas u otajstvo koje je središte cijele liturgijske godine i srce cijelog kršćanskog života. Ova nas nedjelja, u dinamizmu radosti i tame, klicanja i osude, između „Hosana“ i „Raspni ga“, suočava s dubokom dramom ljudskog srca, ali i s neizmjernom dubinom Božje ljubavi. Božja ljubav nas ne ostavlja na razini površnog osjećaja ili samo tradicije, već nas poziva na nutarnji hod duha, na osobno uključivanje u događaj Kristove muke, smrti i slavnog uskrsnuća.

Liturgija koja je pred nama ovog Velikog tjedna poziva nas na stvarno sudjelovanje u otajstvu koje nadilazi vrijeme i prodire u vječnost. Drugim riječima, ono što slavimo, čega se prisjećamo u Velikom tjednu, nije samo „nekad bilo“, već se na otajstven, ali stvaran način događa i sada, u životu Crkve i u dubini srca svakog vjernika. Crkva nas, stoga, poziva da budemo sudionici otajstva Isusove muke; da budemo osobe koje ulaze u svoju nutrinu, u Isusovu nutrinu, u njegov i naš odnos s Bogom Ocem i u njegovu ljubav prema svakome od nas.

Papa Benedikt XVI. će slavlje Muke Gospodnje izraziti na današnji dan, na Cvjetnicu 2009. godine, ovim riječima: „Crkva nas potiče da dijelimo Isusovo stanje uma, želeći nas pripremiti da ponovno proživimo otajstvo njegova raspeća, smrti i uskrsnuća, ne kao strani promatrači, nego naprotiv, kao protagonisti, uključeni zajedno s njim u njegovo otajstvo Križa i Uskrsnuća“ (29. ožujka 2009.).

Mi u ovom danu Kristovog slavnog ulaska u Jeruzalem i Velikom tjednu možemo biti strani promatrači ili sudionici. Razlika između promatrača i sudionika je velika jer nosi duboko egzistencijalno značenje i dotiče samu srž vjere kao živog odnosa s Bogom. Promatrač ostaje na određenoj udaljenosti od događaja. Doduše, zadržava sposobnost analize i prosudbe, može suosjećati, ali njegovo srce ostaje u sigurnom prostoru u kojem ga promjena zahvaća tek površino. Sudionik, naprotiv, otvara vlastiti život događaju Isusove muke, dopušta da ga Njegova muka zahvati, da ga iznutra potrese i preobrazi, kako bi na taj način ušao u dinamiku Božjeg djelovanja koje mijenja cjelokupni njegov pogled, njegove odluke i smjer života.

2. Upravo na takvo sudjelovanje, braćo i sestre, poziva nas Cvjetnica, koja kroz liturgiju i navještaj Muke Gospodnje otvara prostor osobnog susreta s Kristom i omogućuje da se u tom otajstvu prepoznamo na dubljoj razini vlastitog duhovnog života. U likovima Muke otkrivamo vlastitu nutrinu i razne poglede srca koji oblikuju naše odluke i međusobne odnose.

Učenici koji spavaju u Getsemanskom vrtu u trenutku Isusovog znojenja krvlju, Judine izdaje i uhićenja, pokazuju krhkost naše ljudske naravi koja lako podliježe umoru, rastresenosti i nutarnjoj udaljenosti od Boga. U tom snu prepoznajemo vlastite trenutke duhovne tromosti, kada srce gubi budnost i osjetljivost za Božju prisutnost. Iskustvo pozaspalih apostola poziva nas na budnost i molitvu, na njegovanje odnosa s Bogom u molitvi koji ostaje živ i otvoren.

Učenici koji bježe u času Isusova uhićenja u Getsemanskom vrtu odražavaju strah koji zahvaća čovjeka pred neizvjesnošću i pritiskom određene životne situacije. U tom bijegu prepoznajemo vlastite trenutke povlačenja, odustajanja i zatvaranja pred Dobrom.

U Petrovu zatajenju i strahu odjekuju naši trenuci slabosti i nesigurnosti.

U liku Jude koji izdaje Isusa, otkriva se drama i našeg srca koje se udaljava od ljubavi i ulazi u logiku računice, egoizma, interesa i razočaranja.

U Ponciju Pilatu koji osuđuje nevinog Isusa prepoznajemo vlastite trenutke kada znamo što je ispravno, ali ipak biramo sigurnost, ugled ili mir pod svaku cijenu. Njegovo “pranje ruku” od odgovornosti odražava našu sklonost da istinu prešutimo ili izbjegnemo djelovati kada to nešto traži žrtvu.

U svjetini koja viče i “Hosana” i “Raspni ga” prepoznajemo nestalnost našeg srca koje lako prelazi iz oduševljenja u odbacivanje. To je slika naše podložnosti utjecajima „Svi tako rade“, trenutnim osjećajima i pritisku okoline, kada zaboravljamo vlastita uvjerenja i dopuštamo da nas vodi masa i duh ovoga svijeta.

U mučiteljima koji Isusa bičuju, krune trnovom krunom i izruguju mu se, otkriva se tamna strana naše ljudske naravi koja može postati okrutna, ravnodušna na tuđu bol i sposobna poniziti drugoga. U tome prepoznajemo vlastite trenutke grubosti, osude, ironije ili neosjetljivosti prema tuđoj patnji.

U vojnicima koji dijele njegove haljine očituje se hladna ravnodušnost prema patnji drugoga – i prepoznajemo naše trenutke kada fokus našeg djelovanja stavljamo na korist, dobitak ili interes – čak i u trenutku nečije tragedije. „Bacanje kocke“ nas podsjeća na naše trenutke kada postajemo zaokupljeni vlastitim stvarima, zanemarujući dostojanstvo i bol bližnjega.

U razbojniku na križu koji se zajedno sa svećeničkim glavarima i svjetinom izruguje raspetom Isusu prepoznajemo težinu i otpor našeg srca koje u patnji ne vidi priliku za obraćenje, nego se zatvara u gorčinu, sarkazam ili očaj. To su naši trenuci kada, suočeni s vlastitim križevima, umjesto povjerenja u Boga biramo prigovor, mrmljanje i udaljavanje od naše prigode za spasenje.

Ali, isto tako možemo se prepoznati i u liku apostola Ivana, koji ostaje uz Isusa sve do križa, gdje se otkriva snaga ljubavi koja ustraje i ostaje blizu čak i u trenucima najveće tame. U Ivanu prepoznajemo poziv na blizinu s Kristom, na odnos koji se hrani vjernošću i povjerenjem, na srce koje traži Gospodina i onda kada put vodi kroz neizvjesnost i bol.

Žene koje prate Isusa na njegovom križnom putu svjedoče o suosjećanju i nježnosti koje ustraju. U njihovoj prisutnosti otkriva se snaga srca koje prati, ostaje i dijeli bol drugoga i koje u toj blizini izražava duboku ljubav.

Lik Šimuna Cirenca unosi dodatnu dubinu u ovo otajstvo sudjelovanja u Isusovoj muci. On dolazi kao prolaznik, bez prethodne nakane da bude dio Isusova puta, a ipak biva uključen u nošenje križa. U njemu prepoznajemo mnoge naše životne situacije u kojima ulazimo u teškoće koje nismo birali, ali koje postaju mjesto susreta s Kristom.

Satnik pod križem, koji prepoznaje i ispovijeda da je Isus Sin Božji, predstavlja naš put vjere koji se rađa u susretu s križem. Njegove riječi izrastaju iz iskustva promatranja Isusove smrti, iz susreta s načinom na koji Isus ljubi i predaje se. U njemu prepoznajemo otvorenost našeg srca koje dopušta da ga istina dotakne i preobrazi.

U razbojniku koji se kaje, koji prekorava drugoga i ponizno moli: “Isuse, sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje” (Lk 23, 42), prepoznajemo snagu raskajanog srca koje se, čak i u posljednjem trenutku, otvara istini i milosrđu. U raskajanom razbojniku otkriva se naša nada da nijedan naš pad nije konačan, ako raskajano priznamo vlastitu krivnju i uputimo naš iskreni vapaj prema Bogu.

U raskajanom razbojniku prepoznajemo vlastite trenutke kada, unatoč promašajima i slabostima, možemo izabrati poniznost umjesto tvrdokornosti, vjeru umjesto beznađa. Isusovo obećanje „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk 23, 43) postaju naš putokaz – da nikada nije kasno za povratak, da je srce koje se otvara Bogu uvijek otvorenu Njegovom milosrđu i da i na rubu tame može zasjati svjetlo nade.

U središtu likova Isusove muke stoji i Isusova Majka Marija, koja na jedinstven način sudjeluje u putu svoga Sina. Njezina prisutnost na križnom putu i pod križem otkriva dubinu majčinske ljubavi koja ostaje vjerna, sabrana i otvorena Božjoj volji. U Mariji prepoznajemo i naše srce koje u tišini nosi bol, koje u vjeri prihvaća otajstvo koje nadilazi razum i koje ustraje u potpunom predanju.

3. U svim tim likovima, braćo i sestre, otkriva se raznolikost putova kojima dolazimo do Krista: kroz vjernost, kroz suosjećanje, po raskajanom srcu, po priznanju da je Isus Sin Božji, kroz neočekivane životne situacije i kroz iskustvo koje otvara naše oči za istinu. Svi ovi likovi zajedno tvore sliku Crkve koja hodi uz Gospodina danas, koja sudjeluje u njegovom križu i koja u tom sudjelovanju otkriva puninu života.

U svim tim likovima, također, otkrivamo istinu o sebi: slabost i snagu, strah i ljubav, zatvorenost i otvorenost. No istodobno, u tim prizorima prepoznajemo i klice dobra koje Božji Duh budi u nama: spremnost da pomognemo nositi križ, vjernost koja ostaje uz Krista u tami, ljubav koja ustraje i raste i u trenucima kada sve gubi vidljivi smisao.

Sudjelovati u obredu Cvjetnice, stoga, znači otvoriti srce toj stvarnosti i dopustiti da Kristova muka postane ogledalo našeg života, ali i prostor u kojem započinje istinsko obraćenje srca, duboko preobraženje srca koje vodi prema punini života u Bogu.

4. Ovaj hod s Kristom, započet na Cvjetnicu, nastavlja se kroz dane Velikog tjedna kao put postupnog uranjanja u otajstvo Božje ljubavi koja se daruje u Njegovom raspetom Sinu na križu. U tom hodu otkrivamo da sudjelovanje u Kristovoj muci ujedno znači sudjelovanje u njegovom uskrsnuću, jer ljubav koja se daruje uvijek rađa novi život. Tako križ postaje putokaz, a Kristova muka prostor u kojem se oblikuje naše novo srce, sposobno ljubiti, opraštati i živjeti u punini Božje prisutnosti.

            Amen.

Foto: Ines Grbić