ZADAR: Na Dan posvećenog života, nadbiskup Zgrablić predvodio misno slavlje u crkvi sv. Šime

Dan posvećenog života koji je okupio redovnice i redovnike djelatne u Zadarskoj nadbiskupiji, proslavljen je u nedjelju, 1. veljače, svečanim misnim slavljem koje je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Misa je počela blagoslovom svijeća i procesijom sa svijećama nadbiskupa, svećenika i puka oko crkve sv. Šime.

Na uočnicu blagdana Svijećnice, na koji se naviješta kako su Marija i Josip došli prikazati Isusa u hramu i kako je tada Šimun u Isusu prepoznao Mesiju, nadbiskup je istaknuo da tu misu slavimo u crkvi u kojoj se nalazi tijelo sv. Šimuna, u duhu „njegovanja vjere, strpljivog iščekivanja i susreta s Bogom, kako bismo u ozračju molitve i duhovne budnosti promislili o otajstvu života, vjere, poziva i posvećenja“.

Starac Šimun je „cijeloga života strpljivo čekao Spasitelja, osluškivao glas Duha Svetoga i ostao vjeran Božjem obećanju, sve do trenutka kada je u Djetetu Isusu ugledao Spasitelja svijeta, Svjetlost na prosvjetljenje naroda“, istaknuo je mons. Zgrablić. Rekao je da nam primjer sv. Šimuna pokazuje kako „Božja veličina čovjeka ne leži u brojnosti, u društvenom položaju ili ljudskim uspjesima, nego u poniznom, strpljivom i vjernom srcu koje se prepušta vodstvu Duha Svetoga i koje zna prepoznati Boga u jednostavnom, malenom i otajstvenom“.

„U  svetom trenutku susreta u jeruzalemskom Hramu, dok starac Šimun u svoje naručje prima Dijete Isusa, otkriva se dubina njegove vjere, očituje se njegova otvorenost djelovanju Duha Svetoga, dolazi do izražaja njegova nutarnja sloboda i njegova spremnost da Božje djelovanje prepozna i prihvati i onda kada dolazi u obliku koji ne odgovara ljudskim očekivanjima – malom djetetu. To nas poziva da i mi budemo ljudi budna srca, otvoreni poticajima Duha Svetoga, sposobni vidjeti Božje djelovanje u svakodnevici“, potaknuo je nadbiskup.

U kontekstu Dana posvećenog života i pročitane Božje riječi po apostolu Pavlu: „Gledajte, braćo i sestre, sebe – pozvane!“ (1 Kor 1,26), nadbiskup je rekao da je to osoban poziv svakome da zastane, uđe u tišinu vlastitog srca te prije nego govori o drugima i prosuđuje Crkvu i svijet, „pogleda najprije sebe u svjetlu Božjeg poziva, Božje milosti i veličine čovjeka u Božjim očima“.

„Pavlovo ‘Gledajte’ nije prostorno gledanje okom ili promatranje okoline, nego duboko gledanje srcem koje uključuje našu osobnost, sjećanje na vlastite početke, na vlastitu krhkost, slabosti i ograničenja, ali istodobno i na Božju dobrotu, strpljivost i ljubav koja nas je pozvala upravo takve kakvi jesmo“, rekao je mons. Zgrablić. Istaknuo je da „Bog nije čekao da postanemo dobri, pametni ili mudri, kako bi nas izabrao, nego nas je pozvao u našoj ograničenosti, slabosti, nesavršenosti i u našoj ljudskoj ranjivosti“.

„Zato nas Pavao poziva da ne gledamo svoja postignuća, svoje uspjehe ili svoje vještine, svoje znanje, nego nas podsjeća da kršćanski identitet ne započinje onim što činimo, nego onim što smo od Boga primili – jer Božji poziv dolazi prije našeg djelovanja, Božja milost nas susreće prije naših zasluga, a Božja ljubav nas dotiče prije našeg odgovora“, poručio je mons. Zgrablić, podsjetivši na riječi svetog Ivana: „Prvi nas je ljubio“ (1 Iv 4, 19) i kad nam prenosi Isusove riječi: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ (Iv 15, 16).

Apostol Pavao „vrlo realno podsjeća da među pozvanima nema mnogo mudrih, snažnih ili plemenitih po ljudskim mjerilima (usp. 1 Kor 26), kao da želi s naših lica skinuti maske savršenosti, svetosti, samodostatnosti, važnosti ili duhovne nadmoći, kako bismo pred Bogom ostali u istini – kao ljudi potrebni Božje pomoći, slabi, grešni, potrebni spasenja, ali istodobno oni koje On bezuvjetno ljubi, koje je za sebe izabrao i pozvao“, rekao je nadbiskup. Zato su te Pavlove riječi „duboko egzistencijalna istina koja želi preobraziti način na koji gledamo sebe, Boga i vlastiti život“.

Ako Pavao kaže da je od Boga da mi jesmo u Isusu, „tada je temelj našeg identiteta izvan nas samih. Nismo sami sebi ishodište, nismo projekt koji se gradi vlastitim umijećem i snagama, niti zbroj uspjeha, padova ili duhovnih rezultata. Mi smo Božji dar. Postojimo jer nas je Bog pozvao u život. To znači da kršćanski život ne započinje naporom, nego prihvaćanjem Božje milosti; ne dokazivanjem, nego povjerenjem; ne samoizgradnjom, nego predanjem“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da „Krist nije dodatak našem životu, duhovna nadogradnja ili pomoć u kriznim trenucima, nego sadržaj svega što jesmo i što nam nedostaje. U njemu Bog odgovara na našu najdublju glad za smislom i životom“.

Nadbiskup je razmatrao Pavlovu riječ: „Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje, da bude kako je pisano: Tko se hvali, u Gospodu neka se hvali“ (1 Kor 1 ,30-31).

Pavao kaže da je Krist „naša mudrost“. To nije „intelektualna nadmoć ili pamet po ljudskim kriterijima, nego mudrost koja zna smisao života, koja vidi dalje od prolaznog, prepoznaje križ i žrtvu kao put života. Kad smo rastrgani, kad ne znamo kojim putem krenuti, kad nam se život čini nelogičan, Krist ostaje Božja mudrost koja nas nosi, čak i onda kad mi ne razumijemo“, ohrabrio je mons. Zgrablić.

Kad Pavao kaže da je Krist „naša pravednost“, „oslobađa nas tereta stalnog opravdavanja samih sebe: pred drugima, Bogom, čak i pred vlastitom savješću. Pravednost više nije nešto što moramo zaslužiti ili dokazati, nego dar koji nam Bog daruje. Bog nas u Kristu prihvaća i prije nego se obratimo, ljubi nas i prije nego se kajemo i mijenjamo“, rekao je nadbiskup.

Pavlova riječ da je Krist „naše posvećenje“, znači da „svetost nije savršenstvo bez pukotina, nego život koji se stalno iznova prepušta Bogu. To je put u kojem naši padovi ne znače kraj, nego priliku da se još dublje oslonimo na Njega. Posvećenje nije bijeg od vlastite slabosti, nego dopuštanje da Bog upravo tu slabost preobražava“, poručio je predvoditelj slavlja.

Krist je „naše otkupljenje“ znači da „On ne briše samo krivnju, nego razbija okove prošlosti, oslobađa od straha, srama i tereta koji nas vežu. Ondje gdje mi vidimo nepovratne pogreške, Bog vidi mjesto svoga zahvata. Otkupljenje znači da ništa u našem životu nije izgubljeno, ako sve predamo Kristu“, poručio je mons. Zgrablić.

Pavlov zaključak „Tko se hvali, u Gospodu neka se hvali“ je snažna poruka slobode. „Jedino čime se možemo ‘ponositi’ je da pripadamo Kristu. Ne možemo se ponositi sobom, nego Kristom. Ne možemo se hvaliti  i ponositi svojim djelima, nego Božjom, Kristovom milošću. Upravo u tom poniznom, ali radosnom ‘hvalisanju’ Gospodinom, kršćanin pronalazi mir, jer više ne mora biti izvor vlastite vrijednosti. Nosi ga snaga spoznaje da ga Bog ljubi, poziva i po Kristu otkupljuje u sili Duha Svetoga“, rekao je mons. Zgrablić.

Poželio je da nas svijeća nošena u procesiji podsjeti na Krista koji je Svjetlo našeg života i kako se „svjetlo ne čuva skrivajući ga, nego goreći, darujući se i izgarajući iz ljubavi – jer vjera se čuva življenjem, a ljubav raste žrtvom“.

„Neka nas starac Šimun nauči strpljivosti vjere, a sveti Pavao nauči gledati srcem, kako bismo ga s tim svjetlom vjere ponijeli u svoje domove, u Crkvu, svijet i u svaku tamu“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Za vrijeme mise, redovnice i redovnici obnovili su svoje redovničke zavjete. Nadbiskup je zahvalio redovništvu na svemu što čine i žive na slavu Boga, na daru njihovog života u služenju za dobro ljudi i Crkve.

Na kraju mise, žene iz novoosnovanog Sestrinstva Gospe Varoške djelatne u svetištu sv. Šime izrekle su molitvu pristupanja u to novo sestrinstvo pred prisutnim vjernicima i nadbiskupom Zgrablićem koji je zaključno blagoslovio njihovo pristupanje Gospinom sestrinstvu.

 I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić