ZADAR: Misno slavlje zatvaranja Godine jubileja u katedrali sv. Stošije – Propovijed zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića
Povodom zatvaranja Godine jubileja 2025., zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje i obred zatvaranja Godine jubileja na blagdan Svete nazaretske obitelji, u nedjelju, 28. prosinca, u katedrali sv. Stošije u Zadru. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.
Draga braćo i sestre!
1. Današnja svetkovina Svete Obitelji, koju slavimo u ovoj katedrali sv. Stošije na samom završetku Jubilejske godine, poziva nas na sabrano, zahvalno i ponizno promatranje Božjeg djelovanja u vremenu. Ne samo onoga koje prepoznajemo u velikim događajima povijesti spasenja, nego i onoga često nenametljivog, a ipak duboko stvarnog Božjeg djelovanja u našem osobnom i zajedničkom životu. Jubilejska godina bila je darovano vrijeme, vrijeme obilja Božje milosti i oprosta, u kojem nas je Crkva pozvala da se zaustavimo, poslušamo što nam Duh govori: u obraćenju srca, u pomirenju s Bogom i ljudima, u produbljenju vjere koja je možda oslabjela ili se umorila te u obnovi kreposti nade koja nas vodi prema onome što ne razočarava i prema cilju našega života – vječnoj radosti u zajedništvu s Bogom.
2. Zato je danas, u trenutku zatvaranja Jubilejske godine, osobito primjereno i važno uputiti Bogu iskrenu zahvalnost. Zahvaljujemo mu za darovano vrijeme u kojem nas je pratio, vodio i strpljivo oblikovao. Zahvaljujemo mu za svaku milost koju smo primili, za svaki nutarnji poticaj na dobro, za svako otvaranje srca koje je donosilo mir, snagu i novu radost vjere.
Zahvaljujemo Bogu za trenutke obraćenja koji su se rađali u dubini savjesti, za putove pomirenja koji su započeli u srcima i donosili ozdravljenje našeg zajedništva. Zahvaljujemo mu za sakramentalne susrete koji su u ovoj Jubilejskoj godini postali izvor utjehe, oprosta i duhovne obnove.
Zahvaljujemo Bogu za njegovu vjernost koja nas je nosila kroz sve okolnosti života, za njegovu blizinu koja je davala smisao i u izazovima te za njegovu strpljivu prisutnost koja je otvarala prostor rastu i sazrijevanju. U zahvalnosti prepoznajemo da svako dobro, svaka istina i svaki korak prema spasenju imaju svoj izvor u Bogu.
U ovom svetom i zahvalnom trenutku, s osobitom radošću uzdižemo svoje srce Bogu i zahvaljujemo mu za dragocjeni dar potpunih oprosta koje smo tijekom Jubilejske godine primili. Zahvaljujemo mu za obilje milosti koje je Crkva, oslonjena na neiscrpno duhovno blago zasluga Krista Gospodina, Blažene Djevice Marije te svetih i blaženih, velikodušno stavila na raspolaganje vjernicima. U tim darovima prepoznajemo dubinu Božje ljubavi koja se neprestano izlijeva na njegov narod.
Zahvaljujemo Bogu za zajedništvo svetih – općinstvo svetih – koje smo na osobiti način proživljavali unutar ove godine, u kojem nitko ne hodi sam, već ga prate molitva, ljubav i vjernost onih koji su sveto živjeli i prethodili nam u vjeri. Zasluge Krista, Njegove i naše Majke Marije, svih svetih i blaženih, postale su u Jubilejskoj godini izvor duhovne pomoći – oprosta i oslobođenja od posljedica grijeha, te su mnogima donijele olakšanje savjesti, snagu za novi početak i dublje povjerenje u Božje milosrđe.
3. Mnogi su tijekom ove Jubilejske godine, na nadbiskupijskoj ili župnoj razini, kroz hodočašća, slavlje sakramenata, osobito ispovijedi i euharistije, po primanju potpunog oprosta, kroz osobnu i zajedničku molitvu te kroz konkretna djela ljubavi i milosrđa, iskusili blizinu Boga koji spašava, koji liječi rane duše, podiže pâlog čovjeka i vraća smisao životu. Zato je današnja liturgija, na sâmom završetku jubilejskog hoda Svete godine, srdačan čin zahvalnosti Bogu.
Uz to, želimo danas Bogu zahvaliti za milost sâmog otvaranja Jubilejske godine, 27. prosinca 2024., kada smo, uz sudjelovanje velikog broja vjernika i predstavnika svih župa naše Nadbiskupije, ponovno postali svjesni da je Crkva hodočasnička obitelj nade, pozvana ne zatvoriti se u sebe, nego otvoriti vrata Kristu koji dolazi.
Zahvaljujemo i za središnju proslavu Jubilejske godine u našoj Nadbiskupiji, u Nedjelju Božjeg milosrđa, 27. travnja 2025., kada smo, potaknuti mislima pape Franje iz Apostolskog pisma Spes non confundit – Nada ne razočarava, željeli Bogu zahvaliti upravo za krepost nade. U toj nadi prepoznali smo mnogostruko djelovanje Duha Svetoga koji neprestano potiče mnoga srca na dobro, koji rađa „mnogo dobra“ u našim obiteljima, župama, ustanovama, u životima tolikih pojedinaca koji često samozatajno – poput naših majki i očeva, bez očekivanja zahvalnosti, služe drugima, daruju se i svjedoče evanđelje djelima.
Kao vrhunac ovoga jubilejskog hoda, s posebnom zahvalnošću Bogu spominjemo i Nacionalno hodočašće u Rim od 5. do 11. listopada te nezaboravni susret sa Svetim Ocem papom Lavom XIV., na Trgu sv. Petra u Vatikanu, na blagdan Gospe od Krunice, 7. listopada. Ovaj susret bio je snažno iskustvo crkvenog zajedništva, povezanosti s Petrovim nasljednikom, Katoličkom Crkvom i potvrda vjere našega naroda. U svom govoru hrvatskim hodočasnicima pred bazilikom sv. Petra, Papa nas je podsjetio na važnu istinu: da korijeni naše vjere nisu ostali zarobljeni u prošlosti, nego da i danas donose plodove, osobito kroz svjedočanstvo obitelji. Upravo je ta Papina misao dragocjena za današnju svetkovinu Svete Obitelji – vjera se čuva, raste i obnavlja u konkretnosti svakodnevnog obiteljskog života, u prenošenju kršćanskih vrijednosti djeci i novim naraštajima. Papa nas je potaknuo da pogled uvijek držimo usmjeren u Isusa, Dobrog Pastira te da mu dopustimo da nas vodi s povjerenjem i poučljivošću, ne zaboravljajući da vjera jača kada se dijeli.
Kao poseban i osobito dragocjen događaj Jubilejske godine, za kojeg s dubokom zahvalnošću uzdižemo svoja srca Bogu, spominjem i uspostavu trajnog euharistijskog klanjanja u crkvi Gospe Malinske na Belafuži, koje smo započeli na blagdan Gospe od Zdravlja, 21. studenog.
Trajno euharistijsko klanjanje stavlja u središte našeg vjerničkog života Krista koji ostaje s nama, prisutnog u Presvetom Oltarskom Sakramentu, kao izvor svake milosti, utjehe i snage.
Kao važan i snažan događaj Jubilejske godine, s osobitom zahvalnošću Bogu spominjemo i spomen – slavlje 80. obljetnice mučeničke smrti don Eugena Šutrina, koje smo na poseban i duboko dirljivi način proživjeli 26. studenog u Privlaci, na sâm dan njegove mučeničke smrti.
U liku don Eugena Šutrina prepoznajemo pastira koji je, u teškim i nasilnim vremenima, svjedočio evanđelje vjernošću, ljubavlju prema spasenju duše, hrabrošću i spremnošću položiti život za Boga i povjereni narod.
Tim slavljem ujedno smo spomenuli i druge ugodnike Božje, mučenike Zadarske nadbiskupije, koji su u različitim povijesnim okolnostima posvjedočili istu vjernost Kristu i Crkvi. Njihovo svjedočanstvo ostaje trajni izvor nadahnuća i nade, osobito za današnje naraštaje, jer nas podsjeća da plodnost Crkve ne proizlazi iz ljudske snage, nego iz vjernosti koja se hrani evanđeljem i daruje do kraja.
4. U ovom zahvalnom trenutku, s osobitom zahvalnošću spominjemo se svih svećenika, dijecezanskih i redovničkih, koji su tijekom Jubilejske godine bili vjerni i strpljivi poslužitelji sakramenta pomirenja i euharistije. Zahvaljujemo im za njihovu raspoloživost, za vrijeme koje su darivali, za tišinu slušanja i za riječi ohrabrenja koje su pomagale otvoriti srce Božjoj milosti. Po njihovoj službi mnogi su ponovno doživjeli blizinu Očevog milosrđa i pronašli put povratka unutarnjem miru.
Braćo i sestre!
5. Na završetku ovoga zahvalnog promišljanja, dok pred Bogom sabiremo sve što smo tijekom Jubilejske godine primili i doživjeli, postaje jasno da se darovano vrijeme milosti ne zaključuje samo liturgijskim činom zatvaranja, nego se želi nastaviti u našem životu u budućnosti. Jubilejska godina bila je put, škola vjere i hod obraćenja, u kojem nas je Gospodin strpljivo vodio, liječio rane srca, obnavljao nadu i produbljivao naše zajedništvo s Njim i međusobno.
Zato se, u svjetlu Jubilejske godine i svega proživljenoga, nameće pitanje – koji su to konkretni i trajni plodovi koje želimo ponijeti sa sobom, nakon završetka Jubilejske godine? Naravno, ne kao popis zadataka ili program, nego kao nutarnje usmjerenje srca i zajednički hod Crkve koja je iskusila Božju dobrotu i blizinu.
Kao trajni plod Jubilejske godine treba ostati u nama duh molitve zahvalnosti koja oblikuje pogled vjere i uči nas prepoznavati Božje djelovanje ne samo u izvanrednim događajima kao što je Jubilejska godina, nego ponajprije u jednostavnosti i svakodnevici života, te nas osposobljava za duhovno razlučivanje koje pomaže slušati što nam Duh Sveti govori u konkretnim životnim okolnostima, kako bismo svoje odluke i putove sve više usklađivali s Božjom voljom.
Nadaje, iskustvo Jubilejske godine treba se nastaviti u produbljenom i redovitom življenju sakramentalnog života, osobito u sakramentu pomirenja i euharistije, što se na poseban i vidljivi način ostvaruje u vjernom sudjelovanju na svetoj misi nedjeljom i zapovijedanim blagdanima, kako bi vjernici i nakon Jubileja ostali trajno otvoreni Božjem milosrđu koje hrani, oprašta, liječi i podiže, te kako bi euharistijsko zajedništvo, slavljeno u ritmu crkvene godine, postajalo stalnim izvorom snage za svakodnevno svjedočenje vjere u obiteljima, na radnim mjestima i u društvu.
Plod Jubilejske godine treba biti trajno njegovanje kreposti nade koju živimo i koja ne ostaje na razini riječi ili osjećaja, nego se prepoznaje u konkretnim djelima ljubavi, karitativnom djelovanju, djelima solidarnosti i milosrđa.
U svjetlu današnje svetkovine Svete Obitelji i Papinih poticaja, jedan od najdragocjenijih plodova Jubilejske godine treba biti obnovljena svijest o važnosti i svetosti obitelji kao prvom i nezamjenjivom mjestu gdje se život i vjera živi, prenosi i sazrijeva, te gdje se Evanđelje utjelovljuje u svakodnevnim odnosima kroz strpljivost, praštanje, uzajamnu brigu i vjernost, unatoč poteškoćama i ranama koje prate obiteljski život.
Jubilejsko iskustvo potpunih oprosta i zajedništva s cijelom Crkvom – nebeskom i zemaljskom – treba donijeti trajan plod: dublju svijest pripadnosti Božjem narodu kao Mističnom Tijelu Kristovu. U tom Tijelu nitko nije isključen i nitko ne hodi sam; svatko je nošen molitvom, žrtvom i zagovorom svetih. Iz te svijesti rađa se spremnost na zajednički hod, suradnju i međusobnu odgovornost u životu župne i cjelokupne nadbiskupijske zajednice.
Kao jedan od važnih i trajnih plodova Jubilejske godine nameće se i potreba za stalnim, sve dubljim upoznavanjem vjere te ustrajnim rastom u vjeri i ljubavi, jer iskustvo primljene milosti, po svojoj naravi, traži da se razvija, produbljuje i donosi plodove u životu. Jubilej nas je podsjetio da vjera nije dovršeno stanje, nego živi odnos s Bogom koji traži trajno učenje, slušanje Božje riječi, produbljivanje poznavanja crkvenog nauka i osobno usvajanje onoga što Crkva vjeruje i živi.
U tom svjetlu, važno je razumjeti da ne napredovati u vjeri i ljubavi nije neutralno stanje, nego zabrinjavajući znak duhovnog zastoja, jer ono što se ne razvija, s vremenom slabi i gubi snagu. Jubilejska milost nas, stoga, poziva da ne ostanemo na početnim koracima, nego da u poniznosti i ustrajnosti dopuštamo Bogu da nas vodi prema zrelijoj vjeri, dubljoj ljubavi i jasnijem svjedočanstvu, kako bi naš kršćanski život, osobni i zajednički, nastavio rasti i donositi plodove na slavu Božju i na dobro Crkve i društva te spasenje naših duša.
Na kraju, završetak Jubilejske godine poziva nas da darovane milosti ne ostanu tek lijepa uspomena, nego da se pretoče u odgovorno i postojano življenje vjere koje se očituje u svakodnevnim izborima, u većoj otvorenosti Božjem vodstvu te u hrabrom i ustrajnom naviještanju i svjedočenju Evanđelja u svim okolnostima života.
Braćo i sestre!
6. Na završetku ove Jubilejske godine, dakle, okupljeni oko oltara u ovoj drevnoj katedrali sv. Stošije, pozvani smo sve primljene milosti tijekom Jubilejske godine povjeriti Svetoj Obitelji iz Nazareta. Neka nas primjer Josipa i Marije te Isusova blizina pouče da Bog i danas snažno djeluje u našim srcima, obiteljima i domovima, u našoj povijesti. Neka naše obitelji postanu mjesta molitve, mjesta međusobne ljubavi, mjesto rađanja i njegovanja života, dijeljenja vjere i nade, a Crkva – obitelj obitelji – prostor u kojem se Bog štuje, u kojem se čuva, štiti i naviješta dostojanstvo svakog ljudskog života od začeća do prirodne smrti.
Zagovor naših svetih zaštitnika, sv. Stošije, sv. Šime, sv. Krševana, sv. Zoila i svih ugodnika Zadarske nadbiskupije neka nas prati da obilat rod donosimo. Amen.
+ Milan Zgrablić
nadbiskup zadarski
Više slika u Foto-galeriji / Foto: Ines Grbić