ZADAR: Misno slavlje na svetkovinu sv. Stošije – Propovijed zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića

Na svetkovinu sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, u četvrtak, 15. siječnja, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

1. Slaveći danas sv. Stošiju, mučenicu prvih kršćanskih vremena, zaštitnicu Zadarske nadbiskupije i naslovnicu naše katedrale, susrećemo se sa snažnim svjedočanstvom vjere koje je trajno u Božjim očima i životu Crkve.

Crkva danas, kako bi nam približila lik, vjeru i poruku sv. Stošije, u liturgiji ovoga slavlja stavlja pred nas riječi Isusa iz Ivanova evanđelja: “Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12,24) – jer time Krist govori o smrti koja je preobrazba, o gubitku koji je, u Božjim rukama, dobitak, o odricanju koje nije bijeg od života, nego njegovo posvećenje. I upravo u toj logici, koja je suprotna logici samodostatnosti, egoizmu i zatvorenosti, sv. Stošija postaje znak za sadašnjost, znak za budućnost, znak za svakoga od nas.

Upravo u tim Kristovim riječima o pšeničnom zrnu koje umire da bi se iz njega razvio obilat rod, otkriva se temeljna istina o čovjeku: da se život dobiva i umnaža samo onda kada se daruje, da se osoba ne ostvaruje kada se zatvori u vlastitu sigurnost, nego kada se otvori za istinu, za dobro, za služenje, za Boga i za bližnjega; da se osobni identitet ne čuva prijetnjom drugome, nego pružanjem ruke za mir i darežljivost.

2. A odmah potom, Isus u današnjem Evanđelju izgovara riječi koje na prvi pogled zvuče oštro i paradoksalno: “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni” (Iv 12,25). Isus ovdje ne govori o preziru prema životu, niti poziva na bijeg od svijeta, niti na besmisao življenja. Naprotiv, on razotkriva jednu duboku istinu o čovjeku, o životu – otkriva što zapravo znači ispravno živjeti i što znači izgubiti život – živjeti isprazno.

U životu sv. Stošije, ove Isusove riječi postaju životna stvarnost. Kada Isus kaže: “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga”, on govori o odluci pred kojom je stajala i ova mlada mučenica. Sv. Stošija je mogla sačuvati svoj zemaljski život – mogla je povući se, prilagoditi se, pritajiti se, odustati od svoje vjere – barem za neki trenutak, izabrati sigurno mjesto života. U očima svijeta to bi bio razuman, “pametan” izbor. Ali, upravo tada bi izgubila ono najdublje u sebi.

Jer ljubiti svoj život, u ovom evanđeoskom smislu, znači staviti vlastiti opstanak iznad Krista koji je Put, Istina i Život; staviti egoizam iznad savjesti, ugodu iznad vjernosti. To je život koji se želi zadobiti cijenom unutarnje praznine. Sv. Stošija to nije učinila. Ona, naravno, nije prezirala život – ona je prepoznala da život bez Boga prestaje biti život u punom smislu riječi.

Zato se njezina odluka uklapa u Isusove riječi: “Tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni”. Sv. Stošija je “mrzila” svoj život samo u smislu da nije dopustila da joj strah, prijetnja i nasilje postanu vrhovno mjerilo. Bila je spremna izgubiti sve što je prolazno, pa čak i svoj zemaljski život, kako bi sačuvala ono što je vječno, da bi bezuvjetno ostala vjerna Kristu. Sv. Stošija se nije grčevito držala za sebe, nego se pouzdala u Boga – i upravo zato njezin život nije nestao, nego je postao sjeme iz kojeg rastu plodovi kojima se hrani narod Božji.

I zato sv. Stošija danas ne stoji pred nama kao lik iz prošlosti, nego kao izazov pred nama: što smo mi spremni izgubiti, da bismo sačuvali dušu? Koliko često i mi biramo kompromis umjesto istine, šutnju umjesto svjedočanstva vjere, prilagodbu okolini umjesto vjernosti Bogu? Njezino mučeništvo ne traži od nas da umremo kao ona, ali nas poziva da živimo po istoj logici – logici Evanđelja u kojem se život ne čuva zatvaranjem, nego darivanjem.

3. I još Isus nadodaje: “Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom” (Iv 12,26) – jer kršćanstvo nije samo sentimentalna uspomena na prošlost, niti kulturna oznaka koja se nosi kao tradicijski ornament, nego je hod života – i to hod koji je vrlo konkretan, hod koji zahvaća naše navike, naš govor, naš odnos prema radu, prema obitelji, prema javnom prostoru, prema onome što je sveto, prema strancu, prema slabome, prema onome koji nam ne pripada “po krvi”, ali pripada “po ljudskosti”.

Braćo i sestre!

4. Blagopokojni papa Benedikt XVI., još kao pročelnik Dikasterija za nauk vjere, proročki je upozorio prije dvadesetak godina, a sada to osobito dolazi do izražaja i kod nas, govoreći, 13. svibnja 2004. godine u talijanskom parlamentu tijekom „Lectio magistralis“, kako naš kontinent nije prije svega zemljopisni pojam, nego kulturno-povijesni pojam, a time i pojam koji ovisi o duhovnim temeljima, o moralnim stupovima, o onome “nad-političkom”, bez čega se politika pretvara u tehniku sile i moći, a društvo u mehanizam interesa; jer ako nema onoga što nam je zajedničko i obvezujuće, onda ni sloboda nije stabilna, ni pluralizam nije plodan, ni suživot nije dugotrajan, ni budućnost nije mirna.

Papa Ratzinger vrlo jasno kaže da se moderni svijet često ponaša kao da će država, zakoni i razne procedure same po sebi proizvesti moral, kao da će administracija zamijeniti savjest, kao da će pravila sama od sebe stvoriti smisao, i upozorava da je to iluzija: država može organizirati život, ali ne može iznutra odgojiti čovjeka; zakoni koje se donose mogu definirati djelovanje, ali ne mogu nadahnuti čovjeka; institucije koje u njoj djeluju mogu spriječiti neke štete, ali ne mogu same od sebe oblikovati ljubav, poštovanje, solidarnost i odgovornost. I zato, ako se moralna svijest čovjeka i naroda isprazni, tada se praznina brzo ispuni nečim drugim – interesom, ciničnim iskorištavanjem čovjeka i onim što Papa Benedikt XVI. naziva unutarnjim “pražnjenjem” Europe.

U spomenutom govoru talijanskim parlamentarcima, a i u knjizi izdanoj pod naslovom Bez korijena, Benedikt XVI. će postaviti dijagnozu našeg vremena i reći: „Ovdje je prisutna jedna veoma neobična vrsta samomržnje (odio di se`) Zapada, koja je neobična i koju se može smatrati samo nečim patološkim; Zapad se, doduše na hvalevrijedan način, nastoji otvoriti i s punim razumijevanjem prihvatiti vanjske vrijednosti, ali više ne voli samoga sebe; u vlastitoj povijesti sada vidi gotovo isključivo ono što je prijeporno i razorno, dok više nije sposoban uočiti ono što je veliko i čisto” (kardinal Joseph Ratzinger, 13. svibnja 2004.).

No, ta  „patološka samomržnja“, kako kaže papa Ratzinger, nije samo kulturni ili politički problem. Ona je prije svega duhovni problem. Jer, odričući se naših kršćanskih korijena, ne odričemo se samo običaja, tradicije, nego samih sebe, i to tako da se odričemo svoga temelja – Isusa Krista.

Naša civilizacija želi plodove kršćanstva: dostojanstvo ljudske osobe, ljudska prava, solidarnost, slobodu savjesti – ali istodobno se odriče korijena iz kojeg ti plodovi rastu. A korijen ima ime. Taj korijen je Isus Krist. Kada se korijen odsiječe, plodovi još neko vrijeme izgledaju lijepo, ali polako venu, gube snagu i na kraju nestaju.

5. Zašto je Krist postao nepoželjan ili suvišan u mnogim našim sredinama? Zato što Krist nije neutralan. On nije tek simbol dobrote ili njegova poruka evanđelja opći govor o vrijednostima. Krist je Istina koja traži odgovor; Krist je Put koji traži nasljedovanje, Krist je Život koji traži obraćenje. Krist ne dopušta da ostanemo isti. I upravo zato je, primjerice, lakše organizirati Advent kao ugođaj i dobar provod, a ukloniti Krista iz njegova sadržaja koji nas poziva da živimo logiku pšeničnog zrna iz današnjeg Evanđelja.

Kada se Krist gurne na rub, kada se vjera svede na privatnu stvar, a javni prostor proglasi “neutralnim”, tada se ne stvara samo praznina, nego i zaborav Boga. A zaborav Boga uvijek završi zaboravom čovjeka.

Nadalje,  u ovom kontekstu društvene stvarnosti u kojoj živimo, dolazimo do vrlo stvarne, vrlo vidljive, i svakim danom sve prisutnije činjenice: u našem gradu, našoj obali, u našem gospodarstvu i na našim ulicama, sve više susrećemo lica novih ljudi – ne samo turista koji odlaze i odlaze, nego i stranih radnika i stalnih doseljenika koji ovdje kupuju nekretnine – koji dolaze iz drugih naroda, jezika, religija i običaja; i mi se s tim ne možemo odnositi kao prema prolaznoj epizodi, sezoni, jer nije riječ samo o radnoj snazi, nego o ljudima, o obiteljima, o budućnosti našega naroda i društva, i o pitanju: hoće li naš zajednički život biti sinkretističko kaotično miješanje koje stalno vrije i koje može svaki čas eskalirati u neželjenim posljedicama – jer bez nutarnje povezanosti koja počiva na zajedničkim vrijednostima, nema istinskog suživota.

6. I ovdje treba reći, u duhu onoga što Papa naglašava: multikulturalnost ne može postojati bez zajedničkih vrijednosti i čvrstoga temelja, jer “raznolikost” sama po sebi nije program života, nego činjenica, a činjenica postaje blagoslov ili postaje prijetnja, ovisno o tome postoji li zajedničko mjerilo, zajednički jezik u moralnom smislu, zajedničko poštovanje čovjeka, istine, pravde i svetoga – Boga.

Jer, multikulturalnost bez zajedničkih vrijednosti ne završava u skladnom vrtu, nego u paralelnim svjetovima; ne završava u dijalogu, nego u nepovjerenju; ne završava u obogaćenju kultura, nego u raspadu povjerenja; i kako Papa kaže, multikulturalnost se ponekad pretvara u puko odricanje od vlastitoga identiteta, u bijeg od vlastitih temelja, kao da je jedini način da poštujemo drugoga taj da prestanemo poštovati sebe; no to nije poštovanje, nego praznina, a praznina ne gradi zajednicu – praznina samo ostavlja prostor jačima, glasnijima i agresivnijima.

Zato je potrebno razlikovati poštovati drugoga i zanijekati sebe, a to nije isto; razlikovati otvorenost prema drugome i odustajanje od vlastite duše, što nije isto; razlikovati dijalog i relativizam, jer to nije isto. Kršćanin ne može graditi suživot tako da se odrekne vlastite vjere, Krista, križa, Blažene Djevice Marije, Crkve, prolivene krvi svojih svetaca, vlastitih moralnih principa i vlastitog kršćanskog poimanja čovjeka, bogate kulturne baštine, jer upravo to su temeljne točke oslonca koje omogućuju da i drugi bude prihvaćen i poštovan.

7. Koje su to zajedničke vrijednosti bez kojih multikulturalnost i suživot ne mogu biti stabilni?

Ponajprije je to nepovredivo dostojanstvo svake ljudske osobe, koje nije rezultat državne odluke, tržišne korisnosti ili društvenog ugovora, nego je, kako Papa lijepo naglašava, nešto što prethodi svakom zakonodavstvu i svakom sustavu, jer čovjek nije “stvar” ili „stroj“, nego osoba; i to znači vrlo konkretno: stranog radnika ne smijemo gledati kao “jeftinijeg”, “privremenog” ili “zamjenjivog”, nego kao čovjeka kome se poštuje pravo na pravednu plaću, na sigurnost, na pošten odnos, na odmor, na ljudske uvjete stanovanja i na zaštitu od izrabljivanja – jer kad jednom počnemo relativizirati dostojanstvo “stranca”, sutra ćemo relativizirati dostojanstvo “domaćega”.

Nadalje, multikulturalnosti nema bez poštovanja onoga što je sveto, što je Papa posebno istaknuo u spomenutom govoru. Društvo koje ismijava ono što je drugome sveto ili potiskuje svoje svetinje izvan javnog prostora, „u sakristiju“ – tobože da ne povrijedi drugoga, zapravo razara sposobnost suživota. Poštovanje svetoga ne može biti selektivno, ne može biti takvo da se sve štiti, osim Krista, križa, kršćanskih svetinja, kršćana; da se tuđe poštuje, a kršćanskog se odričemo; jer tada se stvara dvostruko mjerilo, a dvostruko mjerilo uvijek stvara ogorčenost i sukob. Zato je potrebno i u našoj Domovini, i u našoj okolini, njegovati kulturu u kojoj se može razgovarati, ali ne može vrijeđati i omalovažavati drugoga; u kojoj sloboda mišljenja ne postaje sloboda ponižavanja; u kojoj pluralizam ne postaje ideologija koja ima pravo odricati se vlastitih kršćanskih korijena ili izrugivati se drugima, bez ikakvih posljedica.

I kada to kažemo, ne govorimo protiv stranaca, nego upravo govorimo za suživot s drugima, sa strancima; jer čovjek koji dolazi iz druge kulture, iz druge religije, iz druge tradicije, ima pravo doći u društvo koje zna tko je, koje ima svoje temeljne vrijednosti, koje drži do svoga dostojanstva i vjere, koje ne pluta na površini, koje ne mijenja mjerila ovisno o materijalom interesu ili trendu vremena, nego koje jasno kaže: ovdje se vjeruje u Isusa Krista, ovdje se poštuje Blažena Djevica Marija, ovdje se poštuju kršćanske svetinje, ovdje se poštuje križ, ovdje se poštuje Crkva, ovdje se poštuje čovjek, ovdje se poštuje obitelj, ovdje se poštuje žena, ovdje se poštuje rad, ovdje se poštuje zakon, ovdje se poštuje ono što je sveto – i zato, i baš zato, ovdje ima mjesta i za tebe.

U tom smislu, sv. Stošija nije samo naša “zaštitnica” od nevolja života, nego i “učiteljica” našeg življenja. Sv. Stošija nam pokazuje da se identitet ne čuva odricanjem od vlastitog, skrivanjem, nasiljem, nego vjernošću Kristu do kraja; uči nas da se društvo ne gradi bez svojih svetinja, nego istinom i vjernošću svjedoka koji su nam put utrli svojom krvlju; da se budućnost ne kupuje kompromisom u načelima, nego plodnošću logike pšeničnoga zrna o kojem nam govori današnje Evanđelje.

8. A kako to živjeti u našoj svakodnevici, u hrvatskoj kulturi, u našem Gradu?

Prvenstveno tako da u našim obiteljima, na našim radnim mjestima, u našim institucijama, u našim kafićima, na našim ulicama i u našim župama, ne dopuštamo da se čovjek dijeli na “korisnog” i “nevažnog”, „poželjnog“ i „nepoželjnog“, „naš“ i „furešt“; da naš govor bude čist od prijezira; da naš pogled bude čist od nepovjerenja; da naše srce bude slobodno od zatvorenosti; da se u našim župnim zajednicama pronađe konkretan način kako dočekati, uputiti, pomoći, uključiti drugoga među nas – jer često jedan pozdrav, jedna lijepa riječ, jedna gesta poštovanja, postaje prvi most u tuđini.

Zato danas, pod svodom katedrale sv. Stošije, uz njezine relikvije koje danas osobito častimo, molimo za Zadar, za našu Nadbiskupiju i za cijelu Domovinu: da u vremenu sve veće raznolikosti ne izgubimo naš kršćanski identitet i našu dušu, nego da je pročistimo; da se ne zatvorimo u nepovjerenje i strah, ali da se i ni ne rastopimo u bezličnost; da multikulturalnost ne shvatimo kao odricanje od vlastitih dubokih kršćanskih korijena, nego kao poziv da čuvamo i njegujemo naše svetinje, da živimo svoje najbolje vrijednosti – a to su: Bog, Crkva, Evanđelje, Domovina, obitelj, nepovredivo dostojanstvo svakog čovjeka, pravednost, poštovanje svetoga, solidarnost – da sve to živimo dublje i jasnije, kako bi u njima i drugi mogli naći prostor života, sigurnost i nadu.

9. Neka nam na tom putu pomogne naša zaštitnica sv. Stošija.

Sv. Stošijo, zaštitnice naša, zagovornice i učiteljice naša, moli za nas. Amen.

+ Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Foto: Ines Grbić