ZADAR: Misa polnoćka u katedrali sv. Stošije – Propovijed zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića

Misu polnoćku u katedrali sv. Stošije u Zadru na Badnjak, u srijedu, 24. prosinca, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

1. Božić – Bog s nama

Draga braćo i sestre!

Sretan vam i blagoslovljen Božić! Neka se dar mira i radosti koje nam Isus poklanja svojim rođenjem prenese na vas, na vaše obitelji kod kuće, vaše najmilije po svijetu, sve bolesne, osamljene, starije i nemoćne, kao i one koji noćas služe drugima – liječnike, medicinsko osoblje, vatrogasce, pomorce, policajce, vojnike, sve one koji rade i bdiju dok mi molimo i u miru slavimo Božić.

Noćas, dok se između starodrevnih zidova ove katedrale skladno razlijeva tišina, molitva, božićna pjesma i milozvučni glas orgulja, okupljeni smo oko jednog od najvećeg i najnježnijeg otajstva naše vjere: Bog postaje čovjekom, Bog postaje Dijete, Krist se postaje jedan od nas, Bog se želi nastaniti u našim životima.

2. Milost Božja – ljepota koja otkriva našu ljepotu

U drugom čitanju noćašnje liturgije, uzetom iz Poslanice Titu, sv. Pavao izriče misao koja je srce Božića; rečenicu kratku, ali tako snažnu koja može rasvijetliti najtamnije kutke ljudske povijesti i dušu svakog čovjeka. Riječima sv. Pava: „Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi“ (Tit 2, 11), pred nama se otvara snaga i dubina Božjeg djelovanja koja je trajni ulazak Božje dobrohotnosti u sve što živimo i jesmo; to je trenutak u kojem se otvara novi horizont postojanja, jer Bog Isusovim rođenjem pristupa čovjeku s puninom ljubavi koja obasjava srce i omogućuje mu da opet osjeti svoju vrijednost u Božjem pogledu. Sv. Pavao nas tako uvodi u otajstvo Božića, gdje Bog govori svojom prisutnošću svoga Sina koja grli, podiže i hrabri, prisutnošću koja donosi mir i poziva na povjerenje.

U duhu ove Pavlove misli, blagopokojni papa Franjo na misi ponoćki 2019. godine, izrekao je riječi koje kao da sažimaju čitavu istinu Božića i produbljuju njezinu unutarnju nježnost. Papa Franjo kaže: „Pojavila se Božja milost. Milost je sinonim ljepote. Ove noći, u ljepoti Božje ljubavi, otkrivamo i našu vlastitu ljepotu, jer smo voljeni od Boga”. Ove Papine riječi, nadahnute Pavlovim mislima, otvaraju pogled prema izvoru svake ljudske radosti, jer govore da se u Božjoj ljubavi ne otkriva samo ljepota Boga koji nam se daruje u svom Jedinorođenom Sinu, nego i ljepota čovjeka koji ponovno prepoznaje vlastitu vrijednost, vlastitu dubinu, vlastito dostojanstvo koje Bog u njemu obnavlja. Ljepota o kojoj govori Papa nije izgled tijela ili ljudska karijera koja se rađa iz prolaznih uspjeha, pohvala ili društvenih priznanja, nego je to duboka i sigurna ljepota i istina da nas Bog promatra s ljubavlju koja ne prolazi i da iz toga pogleda izvire snaga za svaki novi korak, pa i onda kad se čini da je život pretežak ili prezahtjevan.

Kada sv. Pavao kaže da se „pojavila milost Božja“ (Tit 2, 11), ukazuje nam kako se otvara prostor u kojem čovjek može osjetiti kako ga Božja dobrota obuzima poput blaga svjetla koje se spušta na njegovu nutrinu i nježno oslobađa od opterećenja koja je nosio možda godinama; u toj Božjoj milosti čovjek ponovno otkriva da je njegov život mjesto Božjeg djelovanja i da u njemu postoji nešto iskonski lijepo što Božja ljubav stalno želi iznova rasvjetljavati i jačati. Božja Milost pokazuje da je ljudsko biće – čovjek –  od početka stvoreno za puninu života, za mir i za radost u zajedništvu s Bogom i ljudima, te da Božja prisutnost u svijetu ima snagu usmjeriti svaki ljudski korak prema toj punini.

Sv. Pavao dodaje da je milost „spasiteljica svih ljudi“ i tim riječima gradi prostor u kojem se nitko ne osjeća isključenim, jer Božja ljubav ulazi u život svakoga čovjeka, bez obzira na njegovo stanje, podrijetlo, povijest ili okolnosti; i upravo u toj sveobuhvatnosti milosti raste iskustvo da je svaki čovjek pozvan stati pred Boga s povjerenjem koje se rađa iz spoznaje da se Božja ljubav daruje jednako široko kao što se svjetlost zore daruje cijelom krajoliku, bez razlike i bez uvjeta.

3. Milost Božja odgaja

Sveti Pavao nastavlja i kaže da nas je Božja milost „odgojila da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu“ (Tit 2, 12). Ovime sv. Pavao ne opisuje samo moralni program koji čovjek treba ostvariti vlastitim naporom, nego ukazuje na put kojim Božja milost vodi čovjekovo srce, put koji se oblikuje polako, gotovo neprimjetno, poput načina na koji blaga kiša natapa suhu zemlju i priprema je da ponovno donosi plod. Riječi sv. Pavla o odgoju milosti otkrivaju da Božja ljubav ne djeluje samo kao utjeha, nego i kao snaga koja čovjeka nježno usmjerava prema kreposnom, zrelijem, uzvišenijem, plemenitijem i slobodnijem načinu života.

U činjenici da nas je milost „odgojila“ krije se cjelokupna dinamika Božjeg djelovanja: Bog pristupa čovjeku strpljivo, s neizmjernom pažnjom, poput učitelja koji zna da svaki istinski napredak dolazi iznutra, iz srca koje se otvara i prepoznaje smisao života koji mu se nudi. Milost stvara u čovjeku prostor u kojem se srce počinje oslobađati navika koje ga zarobljavaju i misli koje ga odvode od mira; kroz tu unutarnju preobrazbu čovjek sve jasnije prepoznaje ljepotu razumnog djelovanja, širinu pravednog odnosa prema drugima i dubinu pobožnosti koja nije izvanjski čin, nego život u Božjoj prisutnosti. Tako se, korak po korak, rađa život koji odgovara dostojanstvu djeteta Božjega i koji čuva slobodu srca u svijetu koji često pokušava odvući čovjeka prema površnosti, tjeskobi ili sebičnosti.

Sv. Pavao zatim podiže pogled prema budućnosti i kaže da milost u nama budi čežnju „iščekivanja blažene nade i očitovanja slave velikoga Boga i Spasitelja Isusa Krista“ (Tit 2, 13). Ovime sv. Pavao otvara prostor kršćanske nade, prostora u kojem svijet više nije zatvoren krug prolaznosti, nego put koji vodi prema punini koju Bog priprema čovjeku i svemiru. Blažena nada o kojoj govori sv. Pavao nije želja koja se rađa iz čovjekove mašte, nego tihi plamen u čovjekovom srcu koji Duh Sveti raspiruje u njemu kad se čovjek susretne s Božjom ljubavlju i spozna da život, sa svim svojim ljepotama i tminama, ima duboki smisao i konačno ispunjenje u Bogu.

U Pavlovim riječima otkrivamo da je kršćanski život istodobno duboko ukorijenjen u sadašnjosti i široko otvoren prema budućnosti: čovjek živi razumno, pravedno i pobožno ovdje i sada, dok u srcu čuva nadu koja se proteže preko granica vidljivoga i povezuje ga s Kristom koji će jednom doći u slavi. Tako se život oblikuje kao sklad između vjernosti svakodnevici i usmjerenosti prema vječnosti; kao život koji se ne boji stvarnosti, jer je uronjen u milost koja u njemu djeluje, i koja će jednom zasjati u punini.

U toj povezanosti sadašnjosti i budućnosti, Božje milosti i kreposti nade, čovjek otkriva svoje pravo mjesto pred Bogom: mjesto hoda, rasta i povjerenja; mjesto u kojem svaki korak postaje dio puta prema svjetlu koje se već pojavilo u Kristovom rođenju i koje će jednom obasjati cijelu stvarnost.

 4. Zadar – grad svjetla koje traži put

Braći i sestre!

Zadar je grad čije su ulice i zidine, kroz stoljeća, nosile tragove razaranja i obnova, grad koji je u svoj krajolik utisnuo slojeve povijesti sastavljene od ratnih rana, velikih preokreta, političkih nestabilnosti i gospodarskih lomova, ali i grad u kojem je ljudsko srce uvijek iznova pronalazilo snagu u vjeri, otvorenost za vjernost Evanđelju. U toj povijesti prepoznajemo duh kršćanske zajednice koja je rasla kroz kušnje i učila kako čuvati vjeru u Boga i ljudsko dostojanstvo, kako ne dopustiti da je obilježi tama vremena, nego da iz nje razvije novu mudrost i još dublje povjerenje u Boga koji vodi povijest.

Zato vjerujem da naš Grad, ukorijenjen u tolikim iskustvima boli i obnove, posjeduje jedinstvenu sposobnost postati mjesto još boljeg društvenog uređenja utemeljenog na evanđeoskim principima; mjesto u kojem se Bog stavlja na prvo mjesto i slavi zbog njegove ljubavi; mjesto gdje svako s Bogom prepoznaje smisao svog života; mjesto gdje se njeguje kultura poštenja i dijaloga, u kojoj se cijeni i živi istina.

I naš narod može postati mjesto u kojem vjera ne zauzima tek ulogu ukrasne tradicije, poput kuglica i lampica na božićnom drvcu koje sjaje izvana, ali ne dotiču srce. Narod u kojem advent i Božić ne postaju sezonski spektakl, još jedna inačica rimsko-poganskog „panem et circenses“ – „kruha i zabave“ – nego vrijeme istinskog iščekivanja i susreta.

Upravo zato ohrabruje dolazak velikog broja vjernika i sudjelovanje na misama zornicama. One svjedoče da advent i Božić nisu tek folklor i navika, nego živo vrijeme budnosti, čežnje i traženja Boga. Rana jutra ispunjena molitvom, sabranošću i pjesmom pokazuju snagu vjere koja nadilazi komociju i rutinu, te potvrđuju da ima ljudi koji žele Isusa staviti u središte života. Svima koji su ustrajno dolazili na mise zornice, molili i svjedočili vjeru – djeci, mladima, obiteljima, starijima –  iskrena pohvala i zahvalnost. Njihova vjernost gradi Crkvu i čini zajednicu koja ne slavi samo blagdan, nego živi njegovo otajstvo Isusovog rođenja.

Bez Isusa Krista, advent gubi svoj smjer, a Božić svoj razlog. Advent i Božić bez Isusa ostaju prazna forma koja može dodirnuti osjetila, ali ne donosi mir duše i ne spašava čovjekovu neumrlu dušu. Takav Božić ne prosvjetljuje savjest, ne potiče na kajanje, ne mijenja čovjeka, ne poziva na pomirenje, ne umnaža ljubav prema najpotrebnijima, ne potiče na prepoznavanje Krista u potrebitima. On zabavlja ljude, ali ne liječi naše rane srca; on uljepšava naša mjesta, ali ne oslobađa od ropstva naše duše; on okuplja ljude, ali ne umnaža ljubav i solidarnost.

Još je opasnije što se takav gubitak Isusa događa gotovo neprimjetno. U ime „dobre atmosfere“ izbjegava se govor o molitvi, obraćenju, kajanju i životu koji njeguje kršćanske vrline. U ime „otvorenosti svima“ potiskuje se istina Evanđelja. U ime „tradicije i dobre zabave“ zaboravlja se vjera. Tako se Krist ne progoni – On se jednostavno više ne čeka i ne prima. A advent bez iščekivanja Isusa i pripreme njegovog rođenja u našim srcima postaje karikatura samoga sebe.

Zato je nužno jasno upozoriti: ako u adventu i Božiću izgubimo Isusa, izgubili smo sve ono najbitnije. Izgubili smo Boga koji je Emanuel – Bog s nama, izgubili smo Svjetlo koje rasvjetljuje tamu života, Spasitelja koji spašava od vječne smrti; ostali smo bez  Riječi koja daje smisla svemu i svima. Bez Isusa, Božić se pretvara u zabavu, u slavlje bez spasenja, u blagdan koja je iznutra prazan jer je bez svog izvornog identiteta.

5. Zaključak

Neka se, braćo i sestre, Krist rodi u srcu svakoga od nas. Svojim rođenjem neka utješi ranjene, okrijepi umorne, ozdravi bolesne, ohrabri mlade, učvrsti u ljubavi obitelji, blagoslovi naš Zadar i našu Domovinu.

Još jednom: Sretan vam i blagoslovljen Božić – vama i vašima, blizu i daleko, bolesnima, starima, nemoćnima, svim ljudima dobre volje! Amen.

+ Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Foto: Ines Grbić