ZADAR: Misa na Božić u katedrali sv. Stošije – Propovijed zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića

Na svetkovinu Božića, u četvrtak, 25. prosinca, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Hebr 1, 1 – 6

Draga braćo i sestre!

Svima vama ovdje okupljenima, onima koji nas prate preko Radio Zadra ili društvenih mreža, svim vašim obiteljima i onima koji su vam dragi, kao i svim ljudima dobre volje, upućujem iskrenu čestitku: sretan i blagoslovljen Božić, ispunjen mirom, svjetlom i nadom koja dolazi od Boga.

1. Božić dolazi u društvenu stvarnost obilježenu dubokim podjelama, političkim i gospodarskim pritiscima te rastućom netolerancijom prema slobodnom izražavanju vjere i kršćanskih načela. U javnom prostoru stvara se klima u kojoj se različitost doživljava kao prijetnja, a navještaj Evanđelja i svjedočanstvo vjere i molitve guraju se na rub, doživljavaju kao provokacija, žele se isključiti iz javnog prostora ili su izloženi ruglu, podcjenjivanju ili potiskivanju.

U suvremenom društvenom okviru osobito se izdvaja rastući utjecaj kulture smrti koji postupno mijenja način na koji se vrednuje ljudski život. Umjesto da se prepoznaje život kao neotuđivi Božji dar i temelj svake etike, život se sve češće vrednuje prema mjerilima korisnosti, kvalitete, samodostatnosti ili osobne procjene. Takav pogled rađa  opravdanja za pobačaj, eutanaziju i potpomognuto samoubojstvo, ali i potiče ravnodušnost prema patnji, starosti, invaliditetu i ljudskoj krhkosti. U pozadini tih pojava leži duboka kriza odbacivanja Boga i shvaćanja čovjeka. Gubi se osjećaj svetosti života od začeća do prirodne smrti, a Bog se potiskuje s mjesta izvora i jamca ljudskog dostojanstva. Ta se kultura rijetko nameće otvoreno. Češće se prekriva jezikom slobode, prava i napretka. Često se zamagljuje savjest i slabi sposobnost društva da razluči dobro od zla.

2. Istovremeno, na osobnoj razini, mnogi ljudi nose teret umora, nesigurnosti i unutarnje podijeljenosti. Prisutni su bojazan i neizvjesnost od budućnosti, osjećaj nemoći pred društvenim procesima koji se doživljavaju kao nametnuti i udaljeni od temeljnih životnih vrijednosti. Nerijetko se javlja i duhovna iscrpljenost, osjećaj usamljenosti te kriza smisla, osobito ondje gdje su vjera i molitva potisnute na privatnu razinu ili gdje se potpuno zanemare.

Na obiteljskoj razini, gospodarski pritisci, nestabilnost rada i rast troškova života ozbiljno opterećuju odnose unutar obitelji. Roditelji se suočavaju s izazovima odgoja djece u okruženju koje često relativizira istinu, autoritet i trajne kršćanske vrijednosti, dok su djeca i mladi izloženi snažnim ideološkim porukama koje zbunjuju njihovo shvaćanje identiteta, života i odgovornosti. Unutar obitelji mogu se produbiti napetosti, nerazumijevanja i podjele, osobito kada članovi obitelji različito doživljavaju društvena i vjerska pitanja. Pojavljuje se i strah da će obitelj, kao temeljna zajednica života i ljubavi, biti marginalizirana ili neshvaćena.

3. U takvoj stvarnosti, društvenoj, osobnoj i obiteljskoj, Božić dolazi kao svjetlo nade koje se rađa upravo u slabosti i nesigurnosti, pozivajući svaku osobu i obitelj da ustraju u istini, međusobnoj ljubavi i povjerenju u Boga koji nam dolazi u susret.

Imajući na umu sve ove izazove i poteškoće, snažno odjekuje božićna poruka nade. Papa Benedikt XVI. u jednoj katehezi uoči Božića 2011. godine pozvao je Crkvu riječima: „Doživimo s radošću Božić koji je pred nama. Doživimo ovo čudesno događanje: Sin Božji rađa se ponovno ‘danas’, Bog je stvarno blizu svakome od nas i želi nas susresti, želi nas dovesti k sebi“ (Kateheza na općoj audijenciji, 21. prosinca 2011.). Ova papina misao usmjerava nam pogled prema srcu Božića: Bog ne ostaje udaljen promatrač ljudske povijesti, društvenih zbivanja,  ljudskih života, nego dolazi blizu svakom čovjeku kao Spasitelj, ulazi u njegovu svakodnevicu – dapače u njegov život, traži osobni susret i nudi zajedništvo koje postaje izvor svjetla, nade i života.

U takvom svijetu, iz Božića izvire snažna poruka Poslanice Hebrejima: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu“ (Hebr 1, 1). Ove riječi Poslanice otkrivaju nam Božić kao trenutak u kojem Bog ulazi u ljudsku povijest s puninom svoje blizine. Bog sada  govori jasno, osobno i trajno; govori riječima i životom. Govori po svome Sinu koji postaje vidljivi znak Božje prisutnosti među ljudima, znak da povijest ima smjer, a ljudski život najveću vrijednost i neizmjerno i neograničeno dostojanstvo.

U svijetu obilježenom bujicom informacija, Sin Božji, utjelovljena Božja Riječ, Logos, nije tek još jedan glas u mnoštvu, nego Riječ koja sabire ono što je rasuto, liječi ono što je bolesno, povezuje ono što je podijeljeno i osvjetljava put ondje gdje se pogled gubi u magli nesigurnosti i privida. U Kristovoj prisutnosti istina prestaje biti predmet nadmetanja i ponovno postaje prostor susreta, razumijevanja i odgovornosti, ljubavi i prijateljstva, slobode i odgovornosti.

4. Poslanica Hebrejima opisuje Isusa, Sina Božjega kao „odsjaj slave i otisak bića Božjega“ (usp. 1 ,3), čime nas uvodi u dubinu božićnog otajstva: u Isusu se Božja stvarnost ne skriva iza apstraktnih pojmova, nego se očituje u ljudskom tijelu, u životu koji se može promatrati, u riječi koja se može slušati, u primjeru koji se može nasljedovati. Odsjaj slave Božje govori o Svjetlu koje ne zasljepljuje čovjeka, nego prosvjetljuje; otisak bića Božjega govori o pouzdanosti i vjerodostojnosti, o tome da se u utjelovljenom Sinu susrećemo s istim Bogom koji je vjeran svojim obećanjima kroz povijest.

Ova sigurnost koju primamo Isusovim utjelovljenjem snažno produbljuje misli pape Benedikta XVI. izrečene na završetku 2011. godine: „Iz tkiva čovječanstva, rastrganog s tolikim nepravdama, zlobom i nasiljem, neočekivano izranja  radosna i oslobađajuća novost Krista, našeg Spasitelja, koji nas vodi da razmatramo dobrotu i nježnost Boga kroz tajnu njegova utjelovljenja i rođenja“ (Misa zahvalnica, 31. prosinca 2011.). Papa ovim riječima opisuje Božić kao prodor Božje ljubavi u tamu svijeta: u povijest ranjenu grijehom, nasiljem i nepravdom; opisuje kako Bog ulazi s nježnošću i dobrotom u ljudske živote, donoseći radost koja oslobađa i liječi. Utjelovljenje Sina Božjega postaje znak da tama i grijeh nemaju posljednju riječ, da Božja blizina ima snagu obnoviti čovjeka i društvo, cijeli svijet.

5. Nadalje, kada Poslanica Hebrejima kaže da Sin Božji „nosi sve snagom svoje riječi“ (usp. 1, 3), ona time otkriva duboku stvarnost božićnog događaja: svijet sa svim svojim napetostima, društvenim lomovima, nepravdama i strahovima nije prepušten slučaju, kaosu ili samovolji moćnih. Sve stvoreno ima uporište u Božjoj riječi koja održava, podupire i vodi povijest prema punini. Božja riječ nije hladna zapovijed, nego živa snaga koja daje postojanost i nadu, koja omogućuje da i u krhkim okolnostima života vidimo smisao i smjer.

U toj slici svijeta koja se nalazi u Božjim rukama, rađa se povjerenje da ljudska povijest, povijest našeg života, nije niz besmislenih događaja, nego prostor u kojem se, unatoč sporosti i otporima, očituje Božja vjernost.

Božja vjernost postaje oslonac pojedincu i zajednici, poticaj da se i u složenim vremenima živi odgovorno, strpljivo i s nadom. Božić nam tako otkriva da sigurnost ne dolazi iz kontrole nad svim okolnostima života i društvenih događanja, nego iz povjerenja u Boga koji u Sinu nosi svijet, nosi svakog čovjeka i vodi ga prema svjetlu koje ne prestaje sjati.

6. Ulomak iz Poslanice Hebrejima koji smo danas slušali u drugom čitanju otvara, dakle, prostor nade i odgovornosti. Ako je Bog progovorio u Sinu, tada ljudska riječ, odluka i djelovanje dobivaju novo mjerilo. Pozvani smo u vlastitim obiteljima, radnim sredinama i društvu graditi život na temeljima Božje riječi, graditi kulturu života i njegovog neotuđivog dostojanstva, kulturu povjerenja i dijaloga. Pozvani smo tražiti rješenja koja štite dostojanstvo čovjeka od začeća do njegove prirodne smrti, pravo na rad i sigurnu materijalnu egzistenciju; pozvani smo stvarati uvjete koji omogućuju mladima sigurnu budućnost, jačaju solidarnost sa slabijima i osnažuju zajedništvo.

Sin Božji, kojega Bog postavlja baštinikom svega, pokazuje put služenja, blizine i darivanja. Njegovo utjelovljenje nas uči da se promjena svijeta događa kroz male, vjerne korake: kroz iskrene i pravedne međusobne odnose, kroz odgovorno sudjelovanje u društvu, kroz spremnost na preuzimanje dijela tereta drugih. Božić tako postaje nadahnuće za aktivno sudjelovanje u traženju najboljih rješenja, ustrajno i strpljivo, s pogledom usmjerenim prema općem dobru.

7. Poslanica Hebrejima u ulomku današnje liturgije, govori također i o radosti neba nad Sinom koji postaje čovjekom. Ta radost prelijeva se na zemlju i postaje izvor snage za ljude. Ona osnažuje nadu da tama ne određuje posljednju riječ, da strahovi ne upravljaju budućnošću, da svjetlo ima sposobnost rasti i širiti se. U toj radosti rađa se hrabrost za zauzimanje, za odgovornost, za zajedničko traženje putova koji vode prema pravednijem i humanijem društvu.

8. Neka ovaj Božić, braćo i sestre, obnovi u nama svijest da Bog govori i danas, da govori u Sinu koji je među nama i da nas ta Riječ osposobljava za djelovanje. Neka nas potakne da u svim aktualnim izazovima prepoznamo poziv na suradnju s Božjim naumom spasenja svakog čovjeka, na mudrost i na nadu koju nam Bog daruje svojim utjelovljenjem.

S tom vjerom i povjerenjem u Boga koji se daruje, započnimo i nastavimo traženje najboljih rješenja, za dobro svakog čovjeka i za budućnost našeg društva.

Još jednom, svima želim i molim sretan Božić i blagoslovljenu novu 2026. godinu.

+ Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Foto: Ines Grbić