ZADAR: Knjižica “In honorem et gloriam Almae Matris Iadertinae” mons. Ž. Puljića – Izlaganja predstavljača: Tonči Matulić i Anita Pavić Pintarić

Spomen-knjižicu pod nazivom “In honorem et gloriam Almae Matris Iadertinae. Zadarskom sveučilištu uz 630. obljetnicu početka sveučilišne tradicije (1396.-2026.)” čiji je autor mons. Želimir Puljić, zadarski nadbiskup u miru, predstavili su u četvrtak, 26. ožujka, u crkvi sv. Dimitrija u Zadru prof. dr. sc. Tonči Matulić s KBF-a u Zagrebu i prof. dr. sc. Anita Pavić Pintarić, prorektorica Sveučilišta u Zadru. Izlaganja Matulića i Pintarić objavljujemo u cijelosti.

Izlaganje prof. dr. sc. Tončija Matulića

 

Osnovni podaci o spomen-knjižici

Spomen-knjižica koju danas predstavljamo naslovljena je In honorem et gloriam Almae Matris Iadertinae. U podnaslovu saznajemo povod spomen-knjižice: Zadarskom sveučilištu uz 630. obljetnicu početka sveučilišne tradicije (1396.-2026.). Autor spomen-knjižice je zadarski nadbiskup u miru mons. dr. sc. Želimir Puljić. Izdavač spomen-knjižice je Sveučilište u Zadru. Spomen-knjižica obuhvaća 77 numeriranih stranica, plus 2 stranice na kraju s pregledom Sadržaja. Osim teksta raspoređenog u 12 cjelina, kojima prethodni autorov uvod i na kraju pogovor iz pera prof. dr. sc. Pave Barišića, spomen-knjižica je obogaćena s tridesetak fotografija, umjetničkih slika i ilustracija koje govore o gradu Zadru, Sveučilištu u Zadru i njegovim čelnicima i uglednim gostima, kao i umjetničkim djelima iz bogate zadarske sakralne baštine. Spomen-knjižica je pisana znanstvenom akribijom koja se pokazuje u korištenim vrelima, kritičkom znanstvenom aparatu i logičkom oblikovanju glavnih argumenata u skladu sa zahtjevima teološke znanosti i crkvenog nauka.

Odluka o naslovu spomen-knjižice je povijesno, teološki i akademski veoma bremenita. In honorem et gloriam ili „u čast i slavu“ svjedoči o autorovom velikom poštivanju prema predmetu. Alma Mater ili „majka hraniteljica“ svjedoči o autorovom prihvaćanju Sveučilišta u Zadru kao svoju majku hraniteljicu, dakako u prenesenom od milja značenju sveučilišta koje iz svoje bogate i za život hranjive znanstvene i obrazovne riznice servira trpezu znanja, umijeća i vrijednost i s njima hrani svoje alumne. Nije mi poznato da je Sveučilište u Zadru autorova alma mater per naturam studii sui, ali sigurno jest per adoptionem tijekom dugogodišnje biskupske službe u sveučilišnom gradu Zadru. Kao mjesni biskup, autor jasno ističe povijesnu činjenicu uloge Katoličke Crkve u osnivanju prvih europskih sveučilišta, a grad Zadar je na našim hrvatskim prostorima jedinstven po Studium generale Ordini predicatorum, osnovanom 1396. godine, a što je sustavno istražio i temeljito dokumentirao dominikanski povjesničar pater Stjepan Krasić u monumentalnoj monografiji Generalno učilište dominikanskog reda u Zadru (1396.-1807.), objavljenoj 1996. godine u Zadru. S tim u vezi je autor u podnaslovu spomen-knjižice istaknuo Zadarskom sveučilištu uz 630. obljetnicu početka sveučilišne tradicije (1396.-2026.).

Sadržaj i glavne poruke spomen-knjižice

Kratkom prikazu povijesnog nastanka i razvoja dominikanskog učilišta u Zadru, prethodi autorov osvrt na povijesna i idejna ishodišta zapadne civilizacije u stroj Grčkoj i starom Rimu koji su onda od 146. godine prije Krista i rimskoga osvajanja Grčke zajedno krenuli u avanturu stvaranja jedne moćne i do danas utjecajne grčko-rimske civilizacije.

Kršćanstvo je krenulo iz daleke Palestine i Jeruzalema i od samog je početka stupilo u odnos te tražilo najprikladnije načine plodnoga susreta i dijaloga s najboljim otkrićima i postignućima grčko-rimske civilizacije, a naročito na području filozofije koja je onda predstavljala cjelokupnu znanost. Tako su stara Grčka, pradomovina logosa kao izvora istine, i stari Rim, pradomovina prava i javne infrastrukture kao izvora reda, u susretu s kršćanskom porukom konačno došli do pravog odgovora na sva do tada ključna i bitna postavljena pitanja o Bogu, čovjeku, svijetu i životu. Inicijalne sinteze kršćanske vjere i helenističkoga razuma, kakve nalazimo kod istočnih i zapadnih crkvenih Otaca, pokazale su izvanrednu plodnost tog susreta, a istovremeno su utrle put onome što će nakon raspada Rimskoga Carstva 476. godine i zatvaranja atenske Akademije 529. godine polako i ne bez lomova i muke voditi prema uspostavi srednjovjekovne kršćanske civilizacije koju je predvodila i predstavljala Katolička Crkva s jednim od najznačajnijih obilježja i ostavštine, a to su sveučilišta kao istinski akademski hramovi znanosti.

U nastavku spomen-knjižice nadbiskup Želimir poticajno govori o odnosu vjere i razuma u svjetlu katoličkoga nauka o dva reda spoznaje, onom vjere (intellectus fidei) i onom razuma (lumen insitum) koji imaju vlastitu autonomiju na svojim zakonitim područjima (Gaudium et spes 59). Daleko važnije od toga jest činjenica da vjera i razum nisu u međusobnom proturječju, nego se, naprotiv, uzajamno podupiru i nadopunjavaju kad su ispravno shvaćeni i primjereno predstavljeni. Tomu je tako iz jednostavnog razloga što u temelju stvarnosti može biti i stvarno jest samo jedna istina, to jest univerzalni Logos, do kojeg se postupno i ne bez muke zakonito dolazi različitim putevima i metodama. Kršćanstvo, dakako, polazi od činjenice da je univerzalni Logos, kao Creator Spiritus, objavio svoje pravo lice, koje nije satkano od elegantnih znanstvenih teorija, aksioma ili jednadžbi, nego kao logos sarx egeneto (usp. Iv 1, 14), pokazuje ga na licu Isusa iz Nazareta u kojemu kršćanstvo priznaje i prepoznaje stvarateljsku vječnu Riječ vječnoga Oca.

Zbog toga, latinski pojam universitas podrazumijeva jedno duboko značenje, povezano sa značenjem srednjovjekovnog terminus technicus za Boga kao jedincatog izvora i temelja svekolike zbilje koja je spoznatljiva zato jer je plod stvarateljskog Logosa koji je sve lijepo stvorio, uredio i mudro svime upravlja. Katolička Crkva je stoga aktivno osnivala i podržavala prve srednjovjekovne univerzitete, a što nadbiskup Želimir višekratno i ponosno naglašava kao poticaj nužnoj suradnji odnosno dijalogu Crkve i znanosti u suvremenom svijetu.

Osnivanje je bilo teološki motivirano. Dakle, ne samo radi studija svih klasičnih i novih znanja (grč. πάντα ἐπιστήμη), nego radi mogućnosti zajedničkog istraživanja i poniranja u jednu jedincatu istinu koja se nalazi u temelju svega, iznad svega i u svemu. Teologija je bila osobiti znak toga, ali u intimnoj povezanosti s filozofijom kao nositeljicom svekolike znanosti. Ovu je činjenicu važno spomenuti u kontekstu suvremenog razumijevanja sveučilišta ili univerziteta, ali ne tek kao složene ustanove, nego kao mjesta istinskog znanstvenog istraživanja koja se metodološki mogu protezati samo do granica univerzuma kao opipljive, opažajne, iskustvene i neposredno dostupne stvarnosti. No, postoji stvarnost onkraj, iznad i izvan neposredno opipljivog i iskustvenog univerzuma koji nam se obraća drugačijim jezikom od jezika pozitivnih znanosti.U tom smislu, nazočnost teološko-katehetskog odjela na Sveučilištu u Zadru učinilo ga je univerzitetom u pravom značenju, a što je zasigurno plod zalaganja našeg autora kao i drugih suradnika dobre volje.

Iako sve putove i metode do jedne jedincate istine ozakonjuje sâma istina, nadbiskup Želimir  pokazuje i dokazuje, naviješta i svjedoči da je ta sveobuhvatna, sveopća i sveprisutna istina u događaju kršćanske objave konačno otkrila svoje pravo lice i svoju iskonsku narav i to na ljudskom licu utjelovljene vječne Riječi koja je postala čovjekom u Isusu Kristu Sinu Božjemu (usp. Iv 1, 14). Datum slavlja svetkovine Blagovijesti ili Navještenja Gospodinova s kojim se podudara proslava Dana Sveučilišta u Zadru, dakle 25. ožujka, a u spomen na 2002. godinu kada je službeno započelo djelovati današnje Sveučilište u Zadru, nadbiskupu Želimiru je bila izvrsna prigoda da kao mjesni pastir u homilijama na euharistijskim slavljima i u prigodnim govorima na svečanim akademskim proslavama Dana Sveučilišta uvijek iznova navijesti i posvjedoči kršćansku istinu o utjelovljenju Sina Božjega u krilu Djevice Marije u kojemu se svim ljudima konačno i savršeno očitovala milost i istina (usp. Iv 1, 17). Kršćanska objava je konačno bacila pravo svjetlo na čovjeka i njegov razum (usp. Iv 1, 9) i omogućila mu da sve ono „onkraj“ što pomoću iskustva, umne djelatnosti i znanstvene metode može samo pretpostavljati, nagađati ili zamišljati odsada svjetlom vjere (lumen fidei) može jasnije izbliza promatrati, dakle posrednim uvidima nadnaravne vjere (usp. 2 Kor 5, 7). Naime, nadnaravno svjetlo vjere osposobljuje čovjeka za promatranje jedine vječne Istine koja se očitovala kao „Mudrost Božja, u Otajstvu, sakrivenu“ (1 Kor 2, 7), pokazujući se ljudima „kroza zrcalo, u zagonetki“ (1 Kor 13, 12).

U tom smislu nadbiskup Želimir dosljedno ističe da svjetlo kršćanske vjere ne čini ljudski razum suvišnim niti ga nadomješta, kao uostalom ni čovjeka i njegovu savjest, a što daje kršćansko opravdanje autonomije znanosti i sveučilišta kao akademskoga hrama znanosti i znanstvenih istraživanja, nego to nadnaravno svjetlo prosvjetljuje i osposobljuje ljudski razum za pristup spoznaji one jedne i jedincate istine koja se nalazi u temelju svega, iznad svega i u svemu.

Autor iz rečenice u rečenicu neumorno podsjeća i poziva da se to ne izgubi iz vida, da se o tome razborito vodi računa, jer je posrijedi spas čovjeka, budući da je djelovanje sveučilišta kao akademskog hrama znanosti obvezano istraživati i otkrivati istinu, ali je još kao visokoškolska odgojno-obrazovna ustanova također obvezano služiti studentima kao mladim ljudima u stjecanju znanja, vrlina i umijeća, dakle pružati im cjelovitu formaciju kao ljudskim osobama koje su po Božjoj odluci predodređene za život u vječnome blaženstvu.

Sveučilište, dakle, treba biti obazrivo prema cjelovitoj istini o čovjeku i svijetu, priznajući da cjelovita istina beskrajno nadilazi svako pojedinačno predmetno istraživanje. Cjelovita istina podrazumijeva nešto dublje i uzvišenije od ograničenoga racionalnog i znanstvenog pogleda i pristupa pojedinih znanosti. Gdje se vid, sluh, dodir, opip i okus zaustavljaju ili, riječima sv. Tome Akvinskoga, varaju, u pomoć im dolazi spasonosno svjetlo vjere kojim se mogu uzdići do kontemplacije cjelovite istine koja savršeno blista na licu vječne Riječi tijelom postaloj (usp. Iv 1, 14) u Isusu iz Nazareta rođenom od Djevice Marije (usp. Lk 2, 7) koji se svojim utjelovljenjem na neki način sjedinio sa svakim čovjekom i tako ga neopozivo vezao za Boga (usp. Gaudium et spes 22), dajući mu udjela u svjetlu božanske spoznaje. Jer, utjelovljeni Sin Božji jest svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka (usp. Iv 1, 9).

To je glavni motiv nadbiskupa Želimira, navijestiti Radosnu vijest Isusa Krista Sina Božjega i na svjetlo dana iznijeti, makar prigodno i prilagođeno, neke važne aspekte kršćanskog razumijevanja uloge i poslanja sveučilišta kao akademskog hrama znanosti i znanstvenih istraživanja, zatim kršćanskog odnosa vjere i razuma koji je blista svjetlom utjelovljenoga Sina Božjega kao vječnog Logosa koji se svim ljudima objavio kao „Put, Istina i Život“ (Iv 14, 6). U prenošenju ove Radosne vijesti nadbiskup Želimir se napaja na izvorima objave, Pismu i Predaji, kao i na izvorima papinskoga crkvenog Učiteljstva, osobito enciklici Fides et ratio pape sv. Ivana Pavla II. o odnosu vjere i razuma iz 1998. godine.

Autor je također prigodno predstavio neke aspekte međuodnosa i međuigre vjere i razuma u suvremenom kontekstu i to ne samo na sebi svojstven način u propovijedima i prigodnim govorima, nego donoseći jednu homiliju zagrebačkog nadbiskupa kardinal Franje Kuharića od 16. listopada 1996. godine, a prigodom proslave 600. obljetnice utemeljenja Generalnoga učilišta dominikanskoga reda u Zadru (1396.-1996.) i 40. obljetnice Filozofskog fakulteta u Zadru u sastavu Sveučilišta u Splitu.

Na sve izneseno nadovezuje se nadbiskupovo neumorno isticanje važnosti istine kao glavnog motiva i razloga postojanja znanosti uopće te bavljenja svakim znanstvenim istraživanjem posebno, imajući pritom na umu temeljno načelo neproturječja između objavljene istine kršćanske vjere i svake iskustvom i znanstvenom metodom dokazane istine. Kad je u pitanju sveučilište kao visokoškolska odgojno-obrazovna ustanova, nadbiskup Želimir ne propušta jasno naglasiti etičku dimenziju znanosti i obrazovanja, a što je u suvremenom kontekstu vladavine tehnokratske paradigme i zaborava metafizike, od sudbonosne važnosti, budući da ne postoji etički neutralna znanost, a još manje njezina primjena, niti se obrazovanje može zamisliti i prakticirati bez jasnog odnosa prema moralnoj izgradnji cjelovite ljudske osobe.

Zaključne poruke

Spomen-knjižica nadbiskupa Želimira Puljića, In honorem et gloriam Almae Matris Iadertinae. Zadarskom sveučilištu uz 630. obljetnicu početka sveučilišne tradicije (1396.-2026.) zanimljivo je, poticajno i poučno štivo. Vrijedno je i poticajno što stvara posebne intelektualne i duhovne odjeke istinske  kršćanska pobudnice o važnosti sveučilišta i znanosti u kontekstu evangelizacije. Poučno je što se puno toga novoga i zanimljivog može naučiti o lokalnoj zadarskoj sveučilišnoj povijesti i tradiciji o kojima autor kao mjesni biskup opravdano sriče velike pohvale, ali i daje također pastirske duhovne i moralne poticaje i usmjerenja.

Nadbiskup Želimir zasigurno mirno spava i bez naše pohvale, ali što je red, ne smije se preskočiti, naime izražavamo pohvalu cijenjenom nadbiskupu Želimiru za lijepo svjedočanstvo o ljubavi i poštovanju prema lokalnom zadarskom Sveučilištu, ali i za znalačko pastirsko prenošenje katoličkog gledanja odnos Crkve i znanosti općenito te na odnosa kršćanske vjere i razuma posebno.

Tom svjedočanstvu uključujemo našu akademsku pobudnicu vivat, crescat, floreat Alma Mater Iadertina – Universitas Studiorum Iadertinensis, a nadbiskupu Želimiru, uz zahvalnost na iskazanom povjerenju, želimo plodne i rodne i prosperitetne dane u dobrome zdravlju, duhovnom veselju i zasluženom miru. Ad maiorem Dei gloriam!

Hvala vam na pozornosti!

prof. dr. sc. Tonči Matulić

KBF Sveučilišta u Zagrebu

Zadar, 26. ožujka 2026., crkva sv. Dimitrija

 

 

Izlaganje prof. dr. sc. Anite Pavić Pintarić

 

 1. Uvod – značenje sveučilišna tradicija u Zadru

Spomen-knjižica podsjeća nas koliko je duboko ukorijenjena sveučilišna tradicija u našem gradu i omogućuje jasnije razumijevanje vrijednosti i odgovornosti koje nosi kontinuitet znanja kroz stoljeća. Ova prigodna knjižica svojevrsna je posveta bogatoj akademskoj baštini koju danas njeguje Sveučilište u Zadru te potiče čitatelja na promišljanje o trajnoj važnosti sveučilišnog obrazovanja, a napose u našem gradu, o čemu smo imali prilike razmišljati i u posljednja dva dana u prigodama dodjele rektorove nagrade i svečane sjednice povodom Dana Sveučilišta.

Knjižica okuplja autorove izvorne tekstove, pozdravne govore i propovijedi održane prigodom Dana Sveučilišta u razdoblju od 2010. do 2022. godine, kao i nekoliko tekstova napisanih upravo za ovu publikaciju i prvi put predstavljenih javnosti. Knjižica uključuje i odabrane ulomke zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Franje Kuharića, kao i sažete prikaze znanstvenih ostvarenja više autora, ponajprije prof. dr. sc. fr. Stjepana Krasića. Svi su tekstovi složeni u smislenu cjelinu kojom msgr. Puljić promišlja poslanje i narav sveučilišta.

Promišljanja započinju pogledom prema ishodištima europske misli – prema školstvu stare Grčke i Rima, koji su postavili temelje zapadne civilizacije. Kao što se stablo prepoznaje po korijenu, tako se i suvremeno sveučilište može razumjeti samo u svjetlu svojih izvorišta. U antičkim školama oblikovali su se obrasci mišljenja, rasprave i traženja istine koji su stoljećima usmjeravali razvoj europskoga kulturnog i znanstvenog prostora.

Na tom se povijesnom horizontu jasnije ocrtava i značenje zadarskoga Generalnog učilišta dominikanskog reda osnovanog 1396. godine. Ono je njegovalo studije filozofije i teologije, dviju disciplina koje su bile nosivi stupovi intelektualne izgradnje Europe. Od 1553. godine, kao povlašteno sveučilište (universitas privilegiata), steklo je pravo dodjeljivati najviše akademske stupnjeve, uključujući i doktorat znanosti– priznanje intelektualne zrelosti i društvene odgovornosti. Time je postalo više od mjesnoga učilišta: izraslo je u prepoznatljivo središte znanja na istočnoj obali Jadrana, čije je značenje nadilazilo lokalne okvire. Broj dodijeljenih doktorskih naslova bio je zakonski ograničen, a u razdoblju od 1553. do 1807. godine dodijeljeno je najmanje 105 doktorskih naslova.

2. Narav i poslanje sveučilišta je biti alma mater – brižna majka

Nakon uvodnog povijesnoga pregleda, msgr. Puljić produbljuje svoja promišljanja o samoj naravi i poslanju Sveučilišta. U središtu Sveučilišta nalazi se ona unutarnja iskra koja čovjeka potiče na promišljanje i istraživanje – potreba da razumije sebe, svijet koji ga okružuje i smisao vlastitoga postojanja. Sveučilište je mjesto gdje se ta iskra pretvara u trajni plamen promišljenog istraživanja. Njegova je zadaća biti savjest u području znanja, postojano usmjereno prema istini i dobru, ne podliježući prolaznim interesima ni površnim odgovorima.

U tom je smislu sveučilište uistinu alma mater — brižna majka koja njeguje i usmjerava intelektualni rast. Sveučilište oblikuje putove znanstvenoga propitivanja i pomaže čovjeku da se snađe u složenosti vlastite naravi i svijeta koji ga okružuje. Čovjek je biće koje traga za svojim korijenima, misli i zaključuje, uvijek iznova prelazeći granice već spoznatoga, a istodobno čezne za zajedništvom, suživotom u prihvaćanju, poštivanju i uvažavanjem drugih. Upravo zato sveučilište ostaje prostor susreta razuma i odgovornosti – mjesto na kojem se hrabro i ustrajno kroči prema dubljem razumijevanju istine.

U ovoj knjižici msgr. Puljić ističe kako su optimizam i nada trajno potrebne vrline sveučilišta. One nisu tek ukras akademskog govora, nego njegova srž. Sveučilište bez nade nalikovalo bi svjetioniku bez svjetla –postavljenom na važnom mjestu, ali bez snage da pokazuje pravi smjer. Optimizam, kako se ističe na stranicama knjižice, nije tek utješna filozofija za slabe i naivne, nego snaga koja daje hrabrost gledati naprijed, kako u obiteljskom tako i u profesionalnom okruženju, a nada ulijeva ustrajnost kada put znanja postane zahtjevan.

Msgr. Puljić posvećuje poglavlje razmišljanju o Sveučilištu kao prostoru u kojem mladi ne stječu samo diplome, nego rastu kao cjelovite osobe, pri čemu se brižno njeguje svaka dimenzija čovjeka. Opisuje pedagoški troplet odgojnog procesa: intelektualni, čuvstveni i voljni aspekt. Intelektualno, sveučilište pomaže mladima da prodube razumijevanje svijeta; čuvstveno, odgaja ih za ljepotu, plemenitost i dobrotu; voljno, potiče na djelovanje te budi motivaciju i hrabrost za odgovorno preuzimanje uloge u društvu. Pored toga, potreban je i metodološki troplet nas koji poučavamo: privikavanje, uvjeravanje i dobar primjer mladima. U svojim je tekstovima msgr Puljić istaknuo da znanost i znanje trebaju cvjetati, a humanost, međusobna potpora i pomoć se trebaju jače produbljivati.

3. Razum, znanost i vjera stoljećima su izgrađivale europsku kultura

Znanost i vjera, podsjeća nas ova knjižica, izvori su iz kojih su izrasla sveučilišta – mjesta na kojima je razum učio postavljati pitanja, a vjera širiti obzor smisla i odgovornosti. Razum i vjera predstavljaju dva komplementarna puta spoznaje koji se, kako se ističe u tekstu, ne isključuju nego međusobno potiču i produbljuju u zajedničkom traženju istine. Msgr. Puljić pritom podsjeća da su pokušaji njihova suprotstavljanja često posljedica nedostatnoga razumijevanja same naravi znanosti i vjere. Razumno biće uvijek postavlja pitanja uzročnosti, kako piše msgr. Puljić, a znanstvenik ne stvara zakone prirode, nego ih samo otkriva.

Povezanost znanosti i vjere nije bila tek povijesna okolnost, nego temelj na kojem se stoljećima gradila europska intelektualna i duhovna kultura. Na tom su se temelju kroz povijest susretale i međusobno obogaćivale tehnika, etika, odgoj, umjetnost i kultura. Svaka je donosila vlastiti doprinos, a zajedno su stvarale cjelinu usmjerenu prema istini i dobru. Ondje gdje su djelovale u skladu, rađala su se djela koja su uzdizala čovjeka, učvršćivala zajedništvo i otvarala nove vidike društvu.

Danas, u vremenu brzih tehnoloških promjena i novih etičkih pitanja, stoljetna akademska baština dobiva dodatnu težinu. Ona nas ne poziva na zatvaranje u prošlost, nego na odgovorno suočavanje s izazovima sadašnjosti.

Ova spomen-knjižica stoga nije samo podsjetnik na ono što je bilo, nego i poticaj na ono što je pred nama: čuvati i graditi sveučilište kao živu baštinu u kojoj se znanje stječe savjesno, istraživanje usmjerava prema općem dobru, a istina traži hrabro i otvoreno. Samo tako čovjek može cjelovito rasti, a društvo trajno napredovati. Takvo sveučilište ostaje prostor u kojem se susreću tradicija i budućnost, znanje i odgovornost, sloboda istraživanja i služenje istini.

Neka stoga i ova knjižica bude tihi poticaj da se u promjenjivim okolnostima u kojima živimo uvijek iznova vraćamo onome što je trajno: služenju dobru i cjelovitom rastu čovjeka.

 

prof. dr. sc. Anita Pavić Pintarić

prorektorica Zadarskog Sveučilišta

Foto: Sveučilište u Zadru