ZADAR: Don Antun Sente pohodio župu sv. Josipa na Plovaniji – O Vjenčiću sv. Josipa i proglašenju svetišta u Karlovcu manjom bazilikom

Don Antun Sente, rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu, pohodio je župu sv. Josipa na Plovaniji u Zadru u utorak, 24. veljače, u podršci promicanju pobožnosti Vjenčića prečistog srca Josipova i ususret proslavi blagdana sv. Josipa.

Rektor Sente predvodio je molitvu krunice sv. Josipu, misno slavlje, a nakon mise je održao prigodni nagovor te se susreo i osobno sa zadarskim štovateljima sv. Josipa koji su osobito doprinijeli širenju pobožnosti Vjenčića sv. Josipa u Hrvatskoj.

O Vjenčiću prečistog srca Josipova

“Vi iz župe sv. Josipa na Plovaniji u Zadru bili ste nam veliko ohrabrenje u Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu u širenju pobožnosti molitvenog Vjenčića prečistog srca Josipova.

Premda smo se u početku vaš župnik don Martin Jadreško i ja pitali: ‘Što je to sad, što to treba?’, dali smo se voditi u tome sv. Josipom i već ubiremo plodove te zaista velike duhovne stvarnosti.

U mom promišljanju, baš vaše svjedočanstvo iz Zadra bilo nam je poticaj, da smo rekli: ‘Gle, to je prava stvar, idemo to dalje razvijati!’. I sad uopće nema nikakvih upitnika, nego hrabro sa sv. Josipom dalje! Vi u župi Plovanija imate najviše u Hrvatskoj gdje je ta pobožnost prisutna, molitvenih vjenčića sv. Josipa na jednom mjestu – njih deset!

U zadnjih pet godina osnovali smo 255 Vjenčića sv. Josipa, od kojih u prosjeku svaki ima od 31 do 40 osobu; 31 molitvenog člana koji se obveže da će jedanput mjesečno molitveno dežurati, postiti i moliti zagovor sv. Josipa. To je sveukupno više od 10 000 ljudi, registriranih molitelja Vjenčića sv. Josipa koji djeluju u Hrvatskoj, ali i među vjernicima u svijetu. To je uistinu velika snaga i poseban znak današnjeg vremena!

Pristupam tome s velikim poštovanjem. Teško je ako se oslanjamo samo na svoje ljudske snage, ali dragi Bog to vodi zagovorom sv. Josipa. To je jedan poseban znak”, poručio je don Antun zadarskim moliteljima sv. Josipa i potaknuo da se i dalje razvija ta pobožnost za dobro duša i Crkve, “hrabro dalje sa svetim Josipom“.

Svaki Vjenčić mora imati duhovnika; na Plovaniji je njihov duhovnik župnik Jadreško. Svaki molitelj u jedan, svoj određeni dan u mjesecu, posti o kruhu i vodi, moli za osobne i nakane drugih koji se preporuče, za potrebe Crkve, domovine i svijeta, tako da su post i molitva Josipovih štovatelja trajni, bez prestanka. „Pobožnost prema sv. Josipu i kroz vjenčiće se silno širi, toga smo svjedoci. Svjedočite o snazi predanja Bogu zagovorom sv. Josipa“, poručio je Sente.

Premda su Vjenčići sv. Josipa prvenstveno duhovna aktivnost, don Antun je potaknuo molitelje da učine dobro djelo i u župi, da budu i u djelima konkretna podrška župniku, rekavši da je sv. Josip bio kontemplativac, ali i operativac. „Sv. Josip je točno znao što treba učiniti. Sv. Terezija Avilska je rekla da je Josip veliki svetac koji bez puno buke čini velike stvari. Neka nam to bude uzor, sv. Josip neće uskratiti“, rekao je Sente.

Brojna uslišanja molitava po zagovoru sv. Josipa

Don Antun je istaknuo da neprestano prima brojna svjedočanstva o čudesnim uslišanjima po zagovoru sv. Josipa, kako je izmoljen mir u obitelji, čudesna ozdravljenja. Sv. Josip je privukao mnoge koji mu se utječu u zagovor.

Posvjedočio je kako je 15-godišnji Josip, srednjoškolac, bio klinički mrtav pola sata, što prema medicini ostavlja trajne posljedice. Liječnici su ga uspjeli reanimirati i bio je u komi deset dana. Tada su mnogi molili za njega u svetištu Gospe Voćinske, njegova majka je postila o kruhu i vodi. Njegov voćinski župnik došao je u karlovačko svetište služiti misu za njegovo ozdravljenje, a mladićevi sestra i brat došli su u Kalovac moliti zagovor za život svoga brata Josipa. Sente se sjeća kako je primijetio, što nije vidio dugo vremena, kako dvoje ljudi, možda ih je bilo i više, na koljenima idu oko kipa sv. Josipa. To su bili upravo brat i sestra toga mladića Josipa.

Nakon deset dana posta i intenzivne molitve cijele župe, dolaska u nacionalno svetište i molitve sv. Josipu, mladić se probudio iz kome. Liječnici su bili rekli župniku da, objektivno, „mladić sigurno neće proživjeti po onome što mi vidimo; a ako i preživi, ostat će priključen na aparatima i živjeti kao biljka“. No, nisu ostale nikakve posljedice na tijelu mladića; nakon buđenja iz kome bio je u bolnici još 30 dana, sveukupno 40 dana i otišao je kući zdrav, bez ikakvih posljedica. Na kontroli je liječnik rekao tom mladiću, koji sada pohađa prvi razred srednje škole u Bjelovaru: „Tebe nije spasila medicina, nego zahvali dragom Bogu da si živ“. Sente je rekao kako vjeruje da je u tome pomogla i molitva Vjenčića sv. Josipa.

U Hrvatskoj se pokrenuo veliki broj muških zajednica sv. Josipa koje se okupljaju, koji sv. Josipa doživljavaju kao svog uzora pa osnuju molitvenu mušku zajednicu; mole redovito srijedom i povremeno dođu u Kalovac.

U Nacionalnom svetištu sv. Josipa događaju se mnoge prosidbe zaručnika, u svetište dolaze brojni po završetku 30-dnevne pobožnosti sv. Josipu i posvete sv. Josipu. Župnici javljaju kako se u brojnim hrvatskim župama vjernici srijedom okupljaju u molitvi i pobožnosti sv. Josipu. „Sv. Josip je in! Josip je uistinu in svetac“, istaknuo je don Antun.

Don Antun je podsjetio kako je u Karlovcu bilo puno vojarni vojske bivše države; do 1990-ih godina u Karlovcu je bilo između 25 i 30 tisuća vojnika ondašnje države; gotovo 50 % karlovačkih civila, polovica karlovačkog stanovništva, radili su za ondašnju vojsku. „Nešto od toga se i sada osjeti. Ipak, sada je Karlovac prepoznat kao mjesto gdje se nalazi Nacionalno svetište sv. Josipa“, poručio je rektor Sente.

Priprema za proglašenje Nacionalnog svetišta sv. Josipa manjom bazilikom

Don Antun je opisao i kako je izgledao proces pripreme za proglašenje Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu manjom bazilikom, što predstavlja veliku radost za Crkvu u Hrvatskoj. U opravdanju toga zahtjeva, uz liturgijske, sakralne, duhovne i pastoralne kriterije koje je trebalo zadovoljiti, kao važna stavka bila je navedena i aktivnost Vjenčića prečistog srca Josipova.

Senteu je još prije kardinal Josip Bozanić, kad je bio zagrebački nadbiskup ordinarij, predložio da bi bilo dobro zatražiti to proglašenje i ostalo je na tome. Kasnije je Sente uputio molbu sadašnjem zagrebačkom nadbiskupu Draženu Kutleši što on misli o tome i mons. Kutleša je brzo, nakon deset dana, Senteu poslao odgovor s obrascem upitnika kojeg je trebalo ispuniti. Trebalo je opisati izgled sakralnog prostora, da zadovoljava potrebe liturgije  Drugog Vatikanskog sabora, opisati liturgijski i duhovni život koji se odvija u svetištu.

Nakon toga nadbiskup Kutleša trebao je zatražiti mišljenje svih hrvatskih biskupa koji su pismeno dali Nihil obstat, svoju potvrdu da nemaju ništa protiv da jedan biskup u biskupskoj konferenciji zatraži za jednu crkvu da se proglasi papinom manjom bazilikom. To je bio drugi korak. Treći korak, u svetištu su morali napraviti foto-album s fotografijama svetišta da u Vatikanu vide zadovoljava li taj liturgijski prostor potrebne kriterije.

Nakon toga je nadbiskup Kutleša napisao molbu i poslao Dikasteriju za bogoštovlje i disciplinu sakramenata svoje mišljenje i molbu. Dikasterij je u studenom 2025. godine pozitivno odgovorio njegovoj molbi i dodijelio Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu status manje ili papinske bazilike. Mons. Kutleša to je obznanio Senteu 26. studenog, kad su se dogovorili da će javnosti to objaviti na prvu srijedu Velike devetnice sv. Josipu i da će proslava proglašenja biti u subotu, 14. ožujka 2026., uoči Josipova, kad najviše Josipovih štovatelja dolazi u nacionalno svetište.

Izrada brončanih vrata za svetište sv. Josipa

Manja bazilika je počasni naslov za crkvu čime se ističe osobita povezanost te crkve s Papom i njeno značenje za mjesnu Crkvu. Stoga se i na pročelje te crkve stavlja Papin grb.

Kao vanjski znak proglašenja manje bazilike, rade se Sveta vrata u bronci za karlovačko svetište, koja je osmislio akademski slikar Petar Dolić. Izrada vrata košta sto tisuća eura. Dolić će vrata napraviti u roku tri mjeseca, inače se takva vrata rade od 6 do 12 mjeseci. Sente je rekao da je već deset godina postojala pripremljena ideja o izradi brončanih svetih vrata.

Prije mjesec dana, rektor Sente je oglasio: ako se skupi 1000 donatora koji će svaki dati po 100 eura, prikupit će se dovoljno novca za izradu brončanih vrata. Do sada je u mjesec dana prikupljeno 91.000 eura.

„U mjesec dana skupiti toliko novaca govori o povjerenju i o privrženosti ljudi sv. Josipu. Nije toliko važan taj materijalni dio, iako se ne može ni to zanemariti, ali i kroz taj materijalni dio može se vidjeti čežnja ljudi za duhovnom slavom sv. Josipa. U taj uspjeh je utkana i duhovna snaga velikih deset tisuća molitelja okupljenih u Vjenčiću sv. Josipa“, poručio je Sente. Na pergameni će se ispisati imena svih donatora, a ta povelja će se staviti u jednu posudu, kapsulu, u zvonik.

„Kad su biskupi odlučili karlovačku crkvu sv. Josipa proglasiti nacionalnim svetištem, mons. Marjan Radanović, graditelj Nacionalnog svetišta sv. Josipa, kroz osam brojeva Glasnika sv. Josipa, dakle, dvije godine, pisao je bilješke kako su biskupi to odlučili.

350 godina nakon što je Hrvatski sabor izabrao sv. Josipa za zaštitnika Hrvatskog kraljevstva, bl. Alojzije Stepinac je osnovao župu sv. Josipa na Trešnjevci u Zagrebu i tamo je htio izgraditi nacionalno svetište, ali to ipak nije učinjeno“, rekao je don Antun.

Don Antun je podsjetio na procese koji su u Hrvatskoj prethodili širenju čašćenja sv. Josipa među narodom. Hrvatski sabornici su 9. i 10. lipnja 1687. odredili da sv. Josip bude zaštitnik Hrvatskog kraljevstva; Josip Stadler je 1873., prije 153 godine, pokrenuo tiskanje Glasnika svetog Josipa. Bl. Stepinac je želio izgraditi nacionalno svetište sv. Josipa. Mostarski biskup Petar Čule je na Drugom Vatikanskom saboru predlagao koncilskim ocima da se sv. Josip imenom spomene u kanonu mise, što je i učinjeno. „Mi smo svjedoci da to sve dolazi na svoje u većem čašćenju sv. Josipa i Bogu hvala da u tome možemo sudjelovati.

Svetište sv. Josipa se sve više razvija, i ja znam da je unutra utkana duhovna snaga i tih velikih deset tisuća molitelja koji su okupljeni u molitvenom Vjenčiću prečistog srca Josipa“, poručio je Sente.

Propovijed misnog slavlja na Plovaniji

Don Antun je u propovijedi rekao da se zaziv iz Psalma, „Bog izbavlja pravednika iz svih tjeskoba“ može primijeniti i na sv. Josipa. „Kad saznaje da je Marija trudna, unatoč tome što ima tu tjeskobu kako dalje, zato što osluškuje Boga, Bog mu kroz anđela jasno govori da se ne boji uzeti Mariju za svoju ženu, jer je dijete začeto u njoj od Duha Svetoga.

To je bilo izbavljenje pravednika iz tjeskobe. Svatko se nekad nađe u nekoj životnoj tjeskobi. Ali, ako se uzdamo u Boga, nadahnuti životom sv. Josipa, poput njega i svakog Božjeg pravednika, Božjom rukom ćemo biti izbavljeni iz tjeskobe“, poručio je don Antun, rekavši da se do toga dolazi stalnom, redovitom molitvom.

„Isus nas upozorava da ne govorimo u molitvi kao pogani, da samo nabrajamo i kao trgujemo s Bogom, pa se trudimo i što više molitava, krunica, pobožnosti moliti i od Boga očekivati da baš zato što smo mu sve to dali poput nekog trgovca, da nam isplati ono što smo mi svojim molitvama platili. Molitva nas treba mijenjati, pomoći da u potpunosti otkrijemo Boga“, istaknuo je Sente. Isus daje jasne smjernice u svojoj molitvi Oče naš.

„Isus nas uči moliti, nazivati nebeskog Oca, Boga – Oče. Prijevodi te riječi je tata. Isus je i Josipa zvao tata, pa zagledani u lik sv. Josipa, možemo nazrijeti kakav je i naš nebeski otac, Bog. Isus je kod sv. Josipa mogao vidjeti što znači svoj život u potpunosti podvrgnuti Božjoj volji“, rekao je don Antun.

Nadalje, Isus u molitvi ne kaže otac moj, Oče moj, nego Oče naš. Sente je potaknuo da se, kad izgovaramo riječi Oče naš, sjetimo svih ljudi koji su na bilo koji način utkani u naš život, u to što jesmo, u naše kvalitete te da se sjetimo i onih kojima ja nešto značim: to su roditelji, djed i baka, braća i sestre; da zahvalimo za njih, jer Bog je i njihov otac.

„Bilo bi dobro da se sjetimo i onih koji su nas ranili i koje sam ja povrijedio, možda i nesvjesno, zbog nekog svog hira, komocije, ne obazirući se što ta osoba osjeća. Svi koji mi čine dobro i kojima ja činim dobro, koji mene ranjavaju i koje ja ranjavam, utkani su u našu osobnost. Kad za nekoga molimo, vidimo ga drugačijim očima. Isus je često molio za svoje. U velikosvećeničkoj molitvi, s nježnošću, kao i na križu za oni koji su ga razapeli“, rekao je don Antun.

Za Isusove riječi u Očenašu „Sveti se ime tvoje“, Sente je upozorio kako je,  nažalost, hrvatski narod poznat i po psovci, čak i Božjeg imena i svetinja.

„Pozvani smo davati slavu Božjem imenu kao vrstu zadovoljštine i moliti da svaki čovjek svojim životom i riječima hvali Božje ime. Kada molimo ‘Dođi kraljevstvo Tvoje’, a Božje je kraljevstvo mira, ljubavi i pravde, dozivamo da Božje kraljevstvo bude dio mog života i svih ljudi s kojima se susrećem; da se za njega zalažem, ostvarujem.

Lako je moliti za Božju volju kad sve ide dobro. I sv. Josipu je bila izvrsna Božja volja kad je Marija pristala biti njegovom ženom. Ali on Božju volju izvršava i kad mora mijenjati planove svog hoda i života; kad mora trudnu Mariju voditi od Nazareta do Betlehema, kad s Djetetom mora bježati pred moćnim Herodom da ga očuva na životu.

Baš zato što je vršio volju moćnog cara u Rimu i vodio trudnu ženu iz Nazareta u Betlehem, Josip ostvaruje ono što su proroci nagovještavali – da će se Spasitelj svijeta roditi u Betlehemu, ne u Nazaretu.

Često se događa da našim izvršavanjem, nekad i nekih nerazumnih zakona ovdašnjih vlasti, bez obzira na kojoj razini, Bog ostvaruje neka svoja proroštva i namisli. I ne moramo to uvijek razumjeti. Često to od nas straži dodatnu žrtvu i napor“, rekao je Sente.

Zaziv „Kako na nebu, tako i na zemlji“ znači – kao što Kraljevstvo Božje egzistira na nebu, tako neka bude i na zemlji. „I naše sudjelovanje u misi je uprisutnjavanje neba na zemlji, kad nam se Bog dariva pod prilikama kruha i vina, kad razmatramo njegovu riječ.

Valja nam se neprestano preispitivati, iz strahopoštovanja prema Bogu koji je sama ljubav, neprestano se truditi oko dobra. Ako i upadamo u iste grijehe, ako se uvijek iznova vraćamo u Bogu, pokajemo za njih i trudimo ne činiti ih, onda smo na putu svetosti“, poručio je don Antun.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić