PREKO: Sprovod don Jerka Gregova – Propovijed zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića

Don Jerko Gregov, svećenik Zadarske nadbiskupije, pokopan je u četvrtak, 6. studenog ma mjesnom groblju u rodnom Preku. Sprovodi obred na groblju i misu zadušnicu u župnoj crkvi Gospe od Ružarija u Preku predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Lk 23, 44-46.50.52-53; 24, 1-6a (Str. 164; Br. 211)

Draga braćo i sestre!
Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice,
poštovana rodbino i prijatelji don Jerka!

1. Sućut, molitva, vjera i zahvalnost

U ime ovdje nazočnih svećenika, cijele Zadarske nadbiskupije, kao i u osobno ime, izražavam iskrenu kršćansku sućut bratu pokojnog don Jerka, gospodinu Frani i njegovoj obitelji, nećacima u Domovini i inozemstvu, ostaloj rodbini i svim prijateljima i ožalošćenima pokojnika.

Danas nas je okupila tuga rastanka od našeg dragog don Jerka Gregova, ali još više molitva, zahvalnost i vjera na koju nas poziva ovaj trenutak.

Molitva – jer kao vjernici znamo da ljubav ne prestaje na pragu smrti. Molitva je način kako i dalje ostajemo povezani s don Jerkom. Molimo – jer ga želimo povjeriti Božjem milosrđu kako bi ušao u puninu otkupljenja. Molitva je i u trenucima susreta sa smrću izraz našeg sinovskog povjerenja da nas Bog sluša i da Bog spašava.

Okupila nas je vjera u Boga kojemu je don Jerko cijeloga života pripadao i vjerno služio, i kojemu je, vjerujemo, na kraju — poput Isusa na križu — predao svoj duh: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ (Lk 23,46).

I zahvalni smo Bogu, jer je njegov život bio dar Crkvi i narodu – zahvalni smo za njegovo svećeničko srce, za sakramente koje je dijelio, za riječi utjehe koje je izgovarao, za molitvu koju je Bogu uzdizao, za glazbu kojom je slavio Boga i za tiho trpljenje kojim je svoje posljednje godine prikazivao kao žrtvu za druge.

Svećenička služba dar je od Krista Crkvi, kako bi njegovo otkupiteljsko djelo nastavilo živjeti kroz vrijeme. Svećenik je u službi Isusa Krista koji je posrednik između Boga i čovjeka. Svećenik u ime Krista donosi oproštenje, nadu i život vječni. Kroz njegovu službu u Crkvi i po Crkvi Krist i danas liječi duše, oprašta grijehe i daruje sebe u Euharistiji – sakramentu ljubavi i izvorištu vječnog života.

Bez svećenika nema euharistije, nema ispovijedi, nema bolesničkog pomazanja – a to su sakramenti koji hrane, liječe i spašavaju dušu na putu prema vječnosti. Svećenik je, po milosti sakramenta Svetoga reda, znak da je Bog ostao s nama. Bît svećeničkog poslanja nije samo zemaljsko dobro čovjeka, nego i nebesko: on pomaže čovjeku da se spasi, da pronađe put prema Bogu, da ne izgubi dušu u zamamnostima ovoga svijeta.

Zato je svećenik u službi vječnog dobra čovjeka – on bdije nad dušama koje su mu povjerene, moli za njih, prikazuje misu za žive i mrtve, tješi, poučava Radosnu vijest, opominje i vodi prema nebu. Ujedno je u službi slave Božje, jer njegov je život neprestano upućen prema Bogu: u molitvi, u žrtvi, u naviještanju Evanđelja i slavljenju sakramenata.

Posebno danas zahvaljujemo don Jerku za prijateljstvo, svećeničko zajedništvo i bratstvo koje je živio s nama – za vjeru, podršku i blizinu koju je dijelio sa subraćom svećenicima, pokazujući da Crkva raste iz ljubavi i poniznosti, služenja i uzajamnosti. Zahvalni smo i za tiho trpljenje kojim je svoje posljednje godine pretvarao u žrtvu ljubavi za druge.

Hvala don Jerku za njegovo vjerno i ustrajno služenje u svećeničkoj službi – i u danima radosti, i u vremenima koja nisu bila laka za Crkvu; u vremenima ozbiljnih kušnji za Crkvu u Zadarskoj nadbiskupiji, u vremenima kada su drugi napuštali svećeničku službu. Upravo tada njegova postojanost u svećeničkoj službi postaje još snažnije svjedočanstvo: ostao je ondje gdje ga je Bog poslao, s pouzdanjem u Gospodina i s ljubavlju prema povjerenom narodu. U krizama, kada se vjera i duhovni poziv stavljaju na kušnju, njegova ustrajnost pokazuje koliko je dragocjeno svećeničko srce koje ostaje vjerno Kristu i Crkvi. Takva vjernost tiho gradi Crkvu, ulijeva nadu i podsjeća nas da se snaga svećeništva očituje i postojanošću u predanju Božjem pozivu i poslanju u Crkvi.

2. Smrt u svjetlu uskrsnuća

            Braćo i sestre!

Riječ Božja današnje liturgije sprovoda govori o smrti i uskrsnuću. Događaj Isusove smrti i uskrsnuća je  stvarnost koja zahvaća prošlost, ali i naš život u sadašnjosti i budućnosti. Smrt nije samo kraj ovozemaljskog života, nego trenutak susreta s Bogom. U Isusu se smrt i uskrsnuće više ne doživljavaju kao prepreka između Boga i čovjeka, nego kao vrata kroz koja ulazimo u Život. U trenutku kad Isus predaje svoj duh na križu, On ne tone u beznađe, nego se predaje u Očeve ruke. Sv. Luka bilježi njegove posljednje riječi na križu: „Isus povika jakim glasom: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“ Ovo su riječi izgovorene „jakim glasom“, primjećuje sv. Luka. Dakle, riječima dubokog povjerenja, a ne očaja.

A trećega dana, govori Evanđelista, u tišini zore, tamo gdje je sve izgledalo izgubljeno, događa se ono što nitko nije očekivao. Kamen je s Isusova groba odvaljen. Grob je prazan. Anđeo govori ženama koje traže Isusovo tijelo: „Zašto tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!“  (Lk 24,5–6).

To je pitanje koje odzvanja kroz stoljeća, sve do nas danas. Zašto tražite život tamo gdje ga nema? Zašto tražite smisao u onome što je prolazno? Zašto tražite pokojnika u grobu, kad je naš Bog živih, a ne mrtvih?  „Ta nije on Bog mrtvih, nego živih; njemu svi žive,“ kaže sv. Luka (20,38).

To je nama poruka nade koja ne razočarava: da Božja ljubav ide dalje od groba; da je život jači od smrti; da posljednja riječ ne pripada bolesti, tišini, grobu – nego Bogu.

Braćo i sestre, ove riječi Evanđelja su razlog zbog kojega danas nismo ovdje kako bismo oplakivali kraj života, nego da zahvalimo na životu koji se sada ispunio u Bogu.

3. Don Jerko – hodočasnik nade

Don Jerko nas napušta u Svetoj godini 2025., Jubileju kojeg kao Crkva živimo pod geslom blagopokojnog pape Franje:  „Hodočasnici nade“… a nadahnute Riječima sv. Pavla iz Poslanice Rimljanima: „Nada ne postiđuje“ (Rim 5,5).

Don Jerko – koji je cijeloga života hodio kao svećenik, kao pastir – sada završava svoje hodočašće. Postaje hodočasnik koji je stigao do izvora nade, do susreta licem u lice s Gospodinom kojega je ljubio i kojemu je vjerno i ustrajno služio.

4. Život i svećeničko služenje don Jerka

Don Jerko je živio 89 godina, a 62 godine bio je svećenik Zadarske nadbiskupije. Generacije ga pamte kao župnika i pastira: od župa Malog Iža i Sali, preko sv. Stošije u Zadru, upravitelja crkve sv. Krševana i Gospe od Zdravlja; župnika Ugljana i Lukorana, sv. Šime u Zadru, Crnog i Bokanjca. Bio je kanonik, delegat za turizam, vjeroučitelj, profesor filozofije, član zbora savjetnika, kancelar, upravitelj župa i crkava.

Ali najvažniji dio njegovog svećeništva bili su njegovo otvoreno srce, njegova  otvorena vrata ureda, ispovjedaonica, oltar, vjeronauk koji je održavao, pjesma koju je volio, i prije svega — vjerna koju je živio, molitva koju je svakog dana uzdizao Bogu.

Glazba je nosila don Jerka. Glazba je bila oblik njegove molitve srca i duše. Ugodni tonovi glazbe uzdizali su njegovo srce i dušu k Bogu, ali i mnogih drugih vjernika koji su sudjelovali u liturgijskim slavljima u kojima je don Jerko ravnao zborskim pjevanjem ili svirao na orguljama. Bio je svećenik koji je znao da liturgija nije samo obred, nego pjesma srca koje se uzdiže Bogu kao molitva.

5. Posljednje godine – najdublje posvećenje

Posljednje tri godine života proveo je u bolesničkom krevetu. U vrijeme dok su drugi svećenici slavili misu u kapelici Svećeničkog doma, on je Boga slavio u tišini svoje sobe, prikazujući sebe kao žrtveni dar. U jednom od tih trenutaka, kad sam mu nosio Svetu pričest nakon Mise u Svećeničkom domu, rekao mi je: „Drugo ne mogu, stajati na nogama, ali ću moliti za vas i svoju nemoć i bolest prikazivati za vas i našu Nadbiskupiju.“

To su riječi svećenika koji je shvatio srce Evanđelja: da se služenje ne mjeri snagom tijela i uma, nego i dubinom predanja Bogu. Kad don Jerko više nije mogao propovijedati, hodati, držati kalež —prikazao se Bogu za Crkvu.

6. Smrt koja govori – „Nije ovdje, uskrsnu“

Don Jerko je umro dan nakon svetkovine Svih Svetih i Spomendana svih vjernih mrtvih.

Umrijeti nakon ta dva liturgijska događaja simbolički znači stati na most između proslavljene Crkve na nebu i putujuće Crkve na zemlji. To su blagdani i vrijeme kad zemaljska i nebeska Crkva snažno dišu zajedno: Boga slavimo zajedno sa svim svecima koji nas kao naši prijatelji i zagovornici prate na nebu, a mi molimo za mrtve koji očekuju puninu Božjeg otkupljenja.

A don Jerko, koji je cijeli život služio Crkvi, odlazi upravo tada – kao da ga Gospodin uzima u trenutku kad Crkva najviše moli za svoje pokojne i kad nebesa najviše slave svoga Boga i Otkupitelja.

7. Zahvala i pouka

            Hvala Vam, don Jerko: za sve žrtve svećeničkog života; za ustrajnost u svećeničkom pozivu; za ljubav prema liturgiji i glazbi; za tisuće misa, krštenja, ispovijedi, sprovoda; za svaki sat vjeronauka koji ste održali, za vašu tišinu, molitvu, za vašu zadnju žrtvu u bolesti.

I ovom prigodom želim zahvaliti svima koji su don Jerka pratili u bolesti i nemoći: osoblju Svećeničkog doma koje ga je s poštovanjem i strpljivošću njegovalo; medicinskom osoblju, časnim sestrama milosrdnicama, njegovateljicama. Na osobiti način zahvaljujemo s. Katarini, koja je s ljubavlju, pažnjom i vjernošću stajala uz don Jeka, vodila brigu o njemu, nosila s njim dane i noći bolesti.

Hvala vam svima što ste bili ruke i srce Crkve koje su ga pratile do posljednjeg daha ovozemaljskog života.

Braćo i sestre, i nas čeka trenutak kroz koji je već prošao don Jerko, čas smrti i odlaska s ovoga svijeta. Neka se tada i na nama ostvari ono što je Isus molio na križu te s povjerenjem i mi možemo reći: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ (Lk 23,46).

Don Jerko, počivajte u miru Božjem. Amen.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić