PREKO: Korizmena duhovna obnova vjeroučitelja Zadarske nadbiskupije održana u Preku

Korizmena duhovna obnova vjeroučitelja Zadarske nadbiskupije održana je u župi Gospe od Ružarija u Preku u subotu, 14. ožujka.

Susret je počeo predavanjem koje je o temi biblijskih žena, s naglaskom na Evu i Samarijanku, u Domu na žalu održao dr. sc. p. Arek Krasicki. Potom je misno slavlje za vjeroučitelje u preškoj župnoj crkvi Gospe od Ružarija predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Korizma nas podsjeća da naša duhovna obnova ne počinje u metodama poučavanja, u novim pristupima učenicima ili u traženju boljih pastoralnih strategija, nego u nutarnjem susretu s Bogom koji nas čini poniznim učenicima prije nego nas postavlja za učitelje“, rekao je mons. Zgrablić.

Razmatrajući navješteno evanđelje o farizeju i cariniku, nadbiskup je rekao da nam Isus time pokazuje kako je „moguće biti religiozan, pobožan, moliti, govoriti o Bogu i savjesno vršiti vjerske obveze, i to ne male: moliti, postiti, davati desetinu, a ipak ostati zatvoren za Boga“. Isus pritom ne govori samo o dvije osobe koje mole, nego o dva različita načina stajanja pred Bogom, dva različita srca i dvije različite duhovnosti, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo da carinik u molitvi ne govori o sebi, nego vapije za Božjom dobrotom, milošću, suradnjom s Bogom. Ta molitva ima osobito značenje za sve koji poučavaju u vjeri: za vjeroučitelje, katehete i svećenike, „jer ti ljudi često govore o Bogu, tumače Evanđelje, prenose nauk Crkve i vode druge u vjeri. Upravo zato postoji opasnost da se, okruženi svetim stvarima, počnu osjećati duhovno sigurnim u sebe, poput farizeja i na taj se način zapravo udaljiti od Boga“, upozorio je nadbiskup.

Farizej izgovara puno pobožnih riječi, ali one ne otvaraju njegovu nutrinu Bogu. „On govori o sebi, o svojim zaslugama i o svojoj pravednosti. Farizej Božje darove promatra kao svoje zasluge, kao temelj na kojem može stati pred Boga s osjećajem moralne nadmoći“, upozorio je nadbiskup. Rekao je da često post, molitvu, milostinju i vjernost Bogu doživljavamo kao naš napor, odluku i disciplinu. No, svako dobro u čovjeku je plod Božje milosti u nama i nije prvenstveno dokaz naše svetosti, nego znak Božje prisutnosti i djelovanja u nama, rekao je nadbiskup.

„Čovjek ne počinje moliti zato što je sam po sebi duhovno snažan, nego zato što Bog prvi dotakne njegovo srce i probudi u njemu žeđ za molitvom. Čovjek ne posti zato što je moralno superioran, nego zato što milost u njemu budi želju da svoje srce usmjeri Bogu. Čovjek ne daje milostinju zato što je bolji od drugih, nego zato što Bog u njemu otvara prostor za ljubav prema bližnjemu“, poručio je nadbiskup.

Izvana gledano, vjerski život farizeja izgleda uzoran. No, problem je u njegovom srcu i načinu na koji ta djela tumači. „Farizej počinje gledati na Božje darove kao na vlastitu duhovnu imovinu. Ono što je primio kao milost počinje doživljavati kao zaslugu, kao „svoje vlasništvo“. Ono što bi ga trebalo učiniti poniznim, počinje ga činiti oholim u vlastitu pravednost.

Tada se događa duboka duhovna deformacija: molitva više ne vodi poniznosti, životu i istini, nego nadmoći i preziru Božje milosti i drugoga. Pobožnost više ne otvara srce Bogu i bližnjemu, nego ga zatvara. Vjera više ne vodi prema Bogu, nego prema vlastitom osjećaju pravednosti“, upozorio je nadbiskup na opasnost „farizejske duhovnosti“, rekavši da ona osobito prijeti onima koji su pozvani poučavati druge u vjeri i služe u Crkvi: vjeroučiteljima, katehetama i svećenicima. Oni su stalno okruženi svetim stvarima. Govore o Bogu, tumače Evanđelje, prenose nauk Crkve te postoji kušnja da se blizina svetih stvari zamijeni s vlastitom svetošću, rekao je nadbiskup.

„Ako u našoj službi izgubimo svijest da smo stalno potrebni Božje milosti i da od nje živimo, tada naša služba može postati mjesto duhovne oholosti. Tada vjeroučitelj ili svećenik više ne stoji pred Bogom kao onaj koji prima milost, nego kao onaj koji misli da je već uspostavio svoju pravednost. Takvo stanje nastaje polako, kroz promjenu pogleda na sebe, na druge i na vlastiti odnos s Bogom“, rekao je mons. Zgrablić, navodeći upozoravajuće znakove kad se naše srce više usmjerava na vlastitu pravednost, nego na Božju milost.

Prvi znak „farizejske duhovnosti“ je nestanak svijesti o vlastitoj grešnosti i samouvjerenje da je osoba postigla određenu pravednost. „Kada vjeroučitelj ili svećenik počne češće govoriti o slabostima, pogreškama i grijesima drugih, umjesto o vlastitoj potrebi obraćenja, može se stvarati opasna iluzija vlastite duhovne stabilnosti. Čovjek koji se susreće sa Božjom svetošću postaje svjesniji koliko mu je milost potrebna, koliko je njegovo srce ranjeno grijehom, potrebno obraćenja i čišćenja“, rekao je nadbiskup.

Drugi znak „farizejske duhovnosti“ je povećana sklonost osuđivanju drugih, kad se ljude promatra prvenstveno kroz prizmu procjene i ogovaranja, traži slabost i pogrešku drugih – tko je dovoljno pobožan, moralan i tko ne živi vjeru kako bi trebao. Krivi odnos prema Bogu rađa i krivim odnosom prema čovjeku, pa i prema učenicima ili ljudima koji su nam povjereni u službi.

Način na koji stojimo pred Bogom ne ostaje samo u prostoru molitve; on oblikuje i način na koji gledamo ljude oko sebe. Ako je naš odnos s Bogom ispunjen poniznošću i sviješću o njegovoj milosti, tada će i naš pogled na druge biti obilježen milosrđem. Ako je taj odnos iskrivljen osjećajem vlastite pravednosti, tada će se ta iskrivljenost preliti i na naš odnos prema ljudima“, poručio je mons. Zgrablić.

Umjesto da pred Božjom svetošću farizej prepozna vlastitu slabost i potrebu za milošću, on pred Bogom traži potvrdu svoje pravednosti i uspoređuje se s ljudima koje smatra slabijima od sebe, da farizejeva pobožnost izgleda još sjajnije, rekao je nadbiskup.

U farizejskom pogledu, slabost drugoga postaje pozadina na kojoj vlastita pravednost izgleda veća. „Prezir drugoga je duboki znak duhovne izopačenosti, jer čovjek prestaje vidjeti drugoga kao osobu. Farizej više ne vidi u cariniku čovjeka koji stoji pred Bogom i potreban je Njegove milosti. On u njemu vidi samo grešnika koji služi kao kontrast njegovoj religioznosti. Umjesto suosjećanja i milosrđa pojavljuje se sud i prezir, umjesto blizine udaljenost“, upozorio je predvoditelj slavlja, rekavši da je prispodoba o farizeju i cariniku duboka pouka o odnosima među ljudima.

Treći znak „farizejske duhovnosti“ je kad vjera postaje prvenstveno moralni sustav. „Tada se naglasak pomiče s Božje milosti na disciplinu i naviku, s Božjeg djelovanja na ljudsku kontrolu ponašanja. Vjera tada gubi svoju duboku dinamiku odnosa s Bogom i postaje sustav koji mjeri i klasificira ljude“, upozorio je nadbiskup.

Znak „farizejske duhovnosti“ je i kad „vjerska služba postane identitet koji se mora braniti“, kad svećenik ili vjeroučitelj „snažno štiti svoj status učitelja, autoriteta ili tumača vjere, pa svaka kritika, pitanje ili drugačije mišljenje može biti doživljeno kao napad na vlastitu osobnost. Umjesto da takve situacije budu prilika za poniznost, dijalog i unutarnji rast, one postaju razlog za zatvaranje i obrambeni stav. Kad služba počne služiti očuvanju vlastite slike o sebi, ona više ne ostaje prostor služenja, nego prostor samopotvrđivanja“, rekao je mons. Zgrablić.

Znak „farizejske duhovnosti“ je i gubitak suosjećanja prema slabima, a Isus je imao srce za grešnike, odbačene ili izgubljene, ne s osudom, nego s pogledom koji vidi čovjeka u njegovoj potrebi za spasenjem.

Znak „farizejske duhovnosti“ je i u načinu na koji osoba moli. „Molitva može biti redovita, disciplinirana, dio religijske rutine, obveza koja se izvršava, ali ne dodiruje dubinu srca niti vodi obraćenju. Kad molitva ne rađa poniznošću, zahvalnošću i sviješću o potrebi za Bogom, opasnost je da je postala oblik religijskog života koji više održava vanjsku strukturu, nego što hrani unutarnji odnos s Bogom“, rekao je nadbiskup.

„Zato je najvažnija molitva vjeroučitelja, svećenika i vjernika duboka istina: „Gospodine, sve što je dobro, sve što imam i jesam – dar je tvoje milosti. Smiluj se meni grešniku“. Takav čovjek zna da nije gospodar milosti nego njen primatelj, ne gospodar nego poslužitelj i zato može druge voditi Bogu – ne s visine vjerske i moralne nadmoći, nego s poniznošću onoga koji i sam živi od Božjeg dara“, poručio je mons. Zgrablić.

Nakon mise, skupina vjeroučitelja s don Markom Dokozom, zamjenikom predstojnika Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije koji je organizator tog susreta, otišla je na otočić Galevac gdje su se pomolili kod groba Sluge Božjeg Ive Mašine koji je rodom iz Preka, te je obnova vjeroučitelja zato i održana u Preku, povodom 65. godišnjice mučeničke smrti Ive Mašine.

I.G.

Foto: Zadarski vjeroučitelji