Na Nedjelju Božjeg milosrđa, 27. travnja, na Forumu u središtu Zadra održava se središnja proslava Godine jubileja u Zadarskoj nadbiskupiji.

U danima posljednjeg ispraćaja i sprovoda pape Franje, na Forumu će se Zadarska Crkva u velikom zajedništvu dodatno ujediniti, spomenuti i moliti za pokoj duše pape Franje, koji je i proglasio Godinu jubileja i u nasljeđe Crkvi, između ostaloga, ostavio poruku gesla Jubileja ‘Hodočasnici nade’ i svoju Bulu ‘Nada ne razočarava’.

Na Forumu se očekuje sudjelovanje više tisuća vjernika iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije u organiziranim i individualnim dolascima na razini župa, zajednica, udruga, društava, institucija i ustanova.

Po sadržaju i načinu svoga održavanja to će biti najveći crkveni događaj u Zadarskoj nadbiskupiji u Jubilejskoj 2025. godini.

Prema Zakonu o sigurnosti prometa na cestama, uz odobrenje Ministarstva unutarnjih poslova RH i nadležne Policijske uprave Zadarske te u suglasnosti Hrvatskih cesta, Zadarska nadbiskupija kao organizator događaja na Forumu dužna je obavijestiti javnost o privremenoj regulaciji prometa u Zadru, redu plovidbe i drugim tehničkim informacijama.

Zbog održavanja procesije ulicama Poluotoka, u nedjelju, 27. travnja, u Zadru će se privremeno za prijevoz zatvoriti prometnice koje navodimo i kojima se taj dan ne smiju odvijati bilo kakve radnje i aktivnosti na kolniku cesta kojima upravlja Grad Zadar.

Privremena regulacija prometa u Zadru

Posebna regulacija prometa će se odvijati ulicama zadarskog Poluotoka od 18 do 20 sati, trasom kuda će prolaziti procesija. To znači zatvorenost za promet sljedećim ulicama: Šimuna Kožičića Benje, Zadarskog mira 1358. (dio – ispod Poljane Ivana Pavla II.), Obala kralja Petra Krešimira IV., ulica Ivana Brčića, Božidara Petranovića (dio – kod postaje Carine), Bedemi zadarskih pobuna, ulica Stratico, Bartula Kašića (dio), Krešimira Ćosića, Foša, Kopnena vrata, Ante Kuzmanića, Ruđera Boškovića i Mihovila Pavlinovića (dio), gdje procesija silazi na istočni dio zadarske rive – Obale kralja Petra Krešimira IV., uz zgradu Sveučilišta u Zadru i nastavlja se rivom do Foruma i Trga ispred crkve sv. Marije, gdje će prije procesije biti održana misa, a završno će nadbiskup uputiti blagoslov.

Obavijest o regulaciji prometa važna je zbog domaćih stanovnika, građana Zadra i Zadarske županije, ali i zbog brojnih domaćih i stranih gostiju i turista koji već borave u Zadru i u svom dolasku i posjetu osobito su usmjereni na pohod središta Zadra na Poluotok i Forum, gdje se održava središnja proslava Godine jubileja.

Zadarska nadbiskupija moli sve stanovnike grada Zadra i Zadarske županije, goste i sve koji će se u tom razdoblju zateći na spomenutoj lokaciji, za strpljivost zbog privremene regulacije prometa i unaprijed zahvaljuje svima na razumijevanju.

Obavijest o parkiranju na Poluotoku

U nedjelju, 27. travnja, molimo sve koji će doći na proslavu na Forum da parkiraju automobile na lokaciji Višnjik i drugim parkiralištima izvan gradskog Poluotoka.

Župnici iz župa Grada Zadra i prigradskih župa koje su blizu središta Zadra pozvani su doći pješice na događaj s vjernicima iz svojih župa.

I taj hod pješice je dodatni vid hodočašća koje je bitan element jubilejskog događaja. „Polazak na put karakterističan je za one koji traže smisao života. Pješačko hodočašće prikladno je za ponovno otkrivanje vrijednosti tišine, truda i usredotočenosti na bitno. U Godini jubileja vjernici prolaze drevnim i novim stazama kako bi intenzivno proživjeli jubilejsko iskustvo“, poručuje zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Autobusi koji dolaze organizirano iz župa izvan grada Zadra prevozeći vjernike, hodočasnike će dovesti do lokacije gdje je nekad bio stari autobusni kolodvor u središtu Zadra na Poluotoku; tu će iskrcati hodočasnike, a policija će onda autobuse usmjeriti na daljnje parkirališne lokacije izvan Poluotoka.

Obavijest o redu plovidbe u dolasku na proslavu Godine jubileja

U nedjelju, 27. travnja, osiguran je i prilagođeni, izmijenjeni red plovidbe brodovima kako bi vjernici s otoka pravovremeno stigli u Zadar.

Jadrolinija i Općina Preko osigurali su da trajekt krene iz Preka u 15 sati za Zadar, a iskrcaj putnika će biti ispred postaje Carine, da ljudi dođu što bliže Forumu. Povratak na Preko je predviđen u 20,45 sati, također ispred Carine; ako se produži trajanje proslave, vjernici će biti na licu mjesta obavješteni o kasnijem povratku brodom koji će im biti osiguran.

Izmijenjeni red plovidbe na brzobrodskoj liniji Zadar – Sali – Zaglav – Mali Iž / Bršanj

Na toj liniji, u nedjelju, 27. travnja, brzi brod će u drugom putovanju iz luke Zadar za luku Sali isploviti u 14,30 sati (umjesto u 17 sati), iz luke Sali za luku Zadar će isploviti u 15,30 sati, umjesto u 18 sati.

Brzi brod će u trećem putovanju iz luke Zadar za luku Sali isploviti u 20 sati (umjesto u 18,50 sati), iz luke Sali za luku Zadar će isploviti u 21 sat, umjesto u 19,50 sati.

Preporuke o vremenu dolaska i četiri glavna ulaza na Forumu

Na Forumu, na Trgu ispred crkve sv. Marije, u 16 sati počinje prigodni duhovni program, a u 17 sati svečano misno slavlje koje predvodi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Potiču se vjernici da već od 15 sati počnu dolaziti na Forum, da se na vrijeme smjeste u predviđena polja i tako spriječi duže čekanje na ulaz kroz prolaze te izbjegne gužva zbog istovremenog dolaska brojnih hodočasnika.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić predvodi i procesiju s relikvijama oko cijelog zadarskog Poluotoka, u ovom dopisu spomenutim ulicama.

U nedjelju, 27. travnja, prostor na cijelom Forumu gdje će se održati slavlje će biti ograđen od 14 sati i na njega će, po sektorima kamo će vjernike usmjeravati volonteri, moći ući samo vjernici koji sudjeluju na proslavi.

Vjernici će na Forum ulaziti kroz četiri glavna prolaza: 1. ulaz između Arheološkog muzeja Zadar i crkve sv. Donata. Drugi ulaz je na lokaciji zapadnog Foruma, gdje se nalazi tzv. Stup srama. Treći ulaz je na južno-zapadnoj strani Foruma, u ulici Zadarskog mira 1358., iznad zadarske rive. Četvrti ulaz je na južno – istočnoj strani Foruma, kod početka, odnosno završetka forumske šetnice, u sjecištu ulice Šimuna Kožičića Benje i ul. Zadarskog mira 1358., u dnu parkirališta ispod crkve sv. Marije.

Zadarska nadbiskupija zahvaljuje svim nadležnim državnim, gradskim i županijskim službama na suradnji, stanovnicima i gostima za razumijevanje i svim sudionicima proslave za sudjelovanje.

Zadarska nadbiskupija

Povodom smrti pape Franje, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je svećenicima i redovnicima, odnosno župnim uredima i samostanima u Zadarskoj nadbiskupiji dopis kojega prenosimo u cijelosti.

Braćo svećenici, redovnici i redovnice,

s dubokom tugom, ali i čvrstom nadom u uskrsnuće, obavještavam vas da je u ponedjeljak, 21. travnja 2025., preminuo Papa Franjo, 266. nasljednik svetoga Petra i Pastir opće Crkve.

U ovome svetom vremenu žalosti i molitve, molim vas da se u svim župama, crkvama i samostanima Zadarske nadbiskupije postupi prema sljedećim uputama:

1. U euharistijskim molitvama više se ne spominje ime Svetoga Oca Franje.
2. U molitvu vjernika neka se do dana ukopa uključe zazivi za pokojnog Papu Franju. Prijedlozi molitava koje možete koristiti ili prilagoditi:

– Bože, Oče milosrđa, primi svoga slugu i našega Papu Franju u nebeski Jeruzalem: daj mu da zauvijek razmatra otajstvo kojemu je vjerno služio na zemlji.

– Vječni Pastiru, daj Papi Franji vječnu radost promatranja tvoga lica i daj mu nagradu obećanu tvojim vjernim slugama.

– Zahvaljujemo ti, Gospodine, za službu Pape Franje i za dar koji je bio za Crkvu i za čovječanstvo: neka sada u potpunosti sudjeluje u radosti nebeskog Jeruzalema.

– Za Papu Franju: neka ga Uskrsli Gospodin primi u prebivalište svjetla i mira.

3. U svim župama neka se, po mogućnosti, slavi sveta misa zadušnica za pokoj duše Pape Franje. U Katedrali će misa zadušnica biti na dan ukopa, u subotu, 26. travnja 2025., u 19,00 sati.
4. Svi svećenici obvezni su slaviti svetu misu za dušu preminulog Svetog Oca Franju.
5. Na početku obreda sprovoda Svetoga Oca, u subotu, 26. travnja 2025., u 10,00 sati neka sva crkvena zvona u Nadbiskupiji zazvone prema mjesnim običajima za sprovod.
6. Nakon papinog ukopa, u molitvama vjernika moli se za izbor novog Petrovog nasljednika, da Gospodin vodi kardinale u mudrosti i ljubavi.

Ujedinimo se u molitvi zahvalnosti za život i služenje Pape Franje te preporučimo njegovu dušu Božjoj milosrdnoj ljubavi. Neka nam njegova vjera i blagost ostanu trajna inspiracija.

U Kristu, Dobrom Pastiru,

mons. Milan Zgrablić,

nadbiskup

Na Uskrsni ponedjeljak, 21. travnja, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje u crkvi sv. Marije kod benediktinki u Zadru.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Matej 28, 8–15

Dragi dijamantni jubilarče, mons. Šime!

Drage sestre benediktinke!

Draga braćo i sestre!

1. Uskrsna čestitka

Od srca vam čestitam svetkovinu Uskrsa! Neka vam uskrsli Krist bude neprestani izvor radosti, snage i svjetla u vašem monaškom životu. Blagoslovljen Vam Uskrsni ponedjeljak.

2. Strah i radost prve zore

Današnje Evanđelje otvara se prizorom žena koje su prve došle na Isusov grob nakon njegove muke i smrti. One koje su stajale uz Isusov križ, koje nisu pobjegle, koje su ostale vjerne.

Evanđelist piše: „Žene otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima“ (Mt 28, 8).

To je snažna i višeslojna rečenica. U tom opisu, Evanđelist ne prikazuje žene kao pasivne promatračice. Naprotiv, one su u pokretu, u dinamici. “Žurno su otišle” – jer srce koje je dotaknuto Božjom stvarnošću ne može ostati na mjestu. “Sa strahom i velikom radošću” – jer susret s uskrsnim otajstvom budi i sveto strahopoštovanje i duboku radost. Ova dva osjećaja ne isključuju jedan drugog – oni su znak duhovne budnosti, svjesnosti da se dogodilo nešto božansko, nešto što se ne može objasniti, ali se ne može ni prešutjeti. One “otrčaše javiti” – postaju prve navjestiteljice Evanđelja. Njihova je vjera aktivna, plodonosna, odvažna.

Strah i radost – u isto vrijeme. Strah jer su stale pred stvarnost koja nadilazi svako ljudsko razumijevanje. Radost jer ono što su smatrale izgubljenim, sada živi. U tom trenu one nisu samo svjedokinje – one postaju nositeljice i prenositeljice radosne vijesti.

3. Susret sa Živim: „Zdravo!“ i poslanje

Isus ih susreće na putu, pozdravlja ih riječju „Zdravo“, a zatim ih šalje: „Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći…“ (Mt 28, 9).

Ova kratka scena susreta nosi u sebi duboku teološku i duhovnu poruku. Prvo što Isus čini – On im ide u susret. Ne čeka da ga one nađu, da ga dalje traže, nego On prvi dolazi k njima. Dovoljno je da su povjerovale anđelu, da je on živ, da je uskrsnuo. U tome se očituje milosna inicijativa Božje ljubavi: Krist se objavljuje onima koji ga traže iskrena srca, oni koji srcem prihvaćaju navještaj Božje riječi, navještaj anđela.

Pozdrav “Zdravo” (grč. chairein) nije samo svakodnevna riječ pozdrava, nego i poziv na radost – to je ona ista radost koju anđeo naviješta Mariji: “Raduj se, milosti puna!”. Isus, dakle, dolazi kao izvor radosti, utjehe i novog početka.

U korijenu riječi chairein nalazi se ista osnova kao i u riječi charis, što znači milost – nezasluženi dar Božje ljubavi. Ta milost nije plod našeg truda ni naše pravednosti, nego slobodna, izvorna i čista Božja naklonost prema čovjeku. To je dar koji ne možemo kupiti, zaraditi ni zamijeniti ni za što drugo. Kristov pozdrav stoga nije samo prijateljska riječ – on nosi sa sobom samu Božju blizinu i milost koja preobražava srce i otvara novi život. U tom jednom “Zdravo”, Isus zapravo daruje ženama – i nama – svoju milost, svoje uskrslo srce, svoju puninu života.

A zatim slijede riječi: „Ne bojte se!“ – te riječi odzvanjaju Biblijom svaki put kada Bog zahvati u ljudsku povijest. To nije površna utjeha, nego duboka sigurnost: ne bojte se jer je smrt pobijeđena, jer je Onaj koji vas voli živ. U ovom trenutku, žene ne primaju samo utjehu, nego i poslanje: „Idite, javite mojoj braći…“ (Mt 28, 10). Krist ih uključuje u dinamiku evangelizacije.

One, koje su donedavno plakale kod groba, postaju suradnice Božjeg plana, Nisu samo primile utjehu – one primaju poslanje. Isus ih šalje. Nisu samo svjedokinje – one su djelatnice uskrsne zore.

4. Redovnički hod s Uskrslim

I upravo ovdje vaša redovnička stvarnost dolazi do punog izražaja. Jer i vaš život, sestre, jest stalni hod sa Živim Kristom. On vas i danas susreće na vašim putovima – u hodniku samostana, u tišini kora, u jednostavnom poslu, u sabranoj molitvi – i govori: “Zdravo!” Donosi vam radost svoje prisutnosti. I ne prestaje vam govoriti: “Ne bojte se” – jer zna vaše slabosti, vaše umore, vaše tihe borbe. Ali vas i dalje šalje: “Idite, javite mojoj braći” – iako možda ne napuštate samostanske zidine, vaša vjernost, molitva, žrtva, vaše prihvaćanje svakodnevice – sve to postaje snažno naviještanje Evanđelja koje mijenja svijet.

5. Ora et labora – uskrsni način života

„Moli i radi“ – Ora et labora – nije samo geslo benediktinskog života. To je uskrsni hod. To je dinamika žena iz Evanđelja. One su došle s uljima — znakom molitve, pobožnosti, vjernosti — i odmah zatim, kad su vidjele prazni grob, počele su djelovati. Trčale su navijestiti učenicima radosnu vijest. Nisu se zatvorile u privatnu vjeru. Vjera ih je pokrenula.

I vaš život, drage sestre, duboko je ukorijenjen u toj istoj logici. Pravilo sv. Benedikta ne dijeli molitvu i rad, nego ih sjedinjuje u jedan ritam života u kojem se Bog slavi u svemu (RB 57,9).

U Prologu Regule, sveti Benedikt piše:

„Ustani, ti koji spavaš, i ustani od mrtvih, i Krist će ti svijetliti!“. To nije tek poziv na osobno obraćenje, nego poziv na budnost cijelog života. Redovnica benediktinka je ona koja bdije – koja u svakodnevici otkriva Božje lice, koja u šutnji sluša Riječ i u radu služi Kristu.

Sveti Benedikt dalje u Reguli kaže: „Ništa neka ti ne bude preče od Krista.“ (RB 72,11).

Žene s groba nisu mogle čekati. One nisu stale razmišljati je li to prikladno, sigurno, razborito. Njima je Krist bio preči od svega. Zato su trčale.

6. Vaša tiha postojanost mijenja svijet

I vi, drage sestre, svaki dan svjedočite to isto. U jednostavnosti – u molitvenom času, u poniznom poslu, u međusobnom služenju – vaša vjera ima isti ritam: sabranost i akcija, molitva i poslanje, kontemplacija i rad.

U svijetu koji često nudi glasove slične onima iz današnjeg evanđelja – glasove koji šire laž, koji iskrivljuju istinu, koji žele zataškati Božje djelovanje – vi ste tiha, ali postojana opreka. Vi ne govorite protiv laži, vi jednostavno živite mimo nje. Vaš život u istini i vjernosti pokazuje snagu Kristove pobjede.

U poglavlju 4. Regule, koje nosi naziv Oruđa duhovnoga života, Benedikt navodi: „Ništa ne pretpostavljati ljubavi Kristovoj.“ (RB 4,21).

Upravo to su žene s groba učinile. I upravo to vi činite. Svaki put kad ustanete ujutro i krenete na molitvu. Kad prihvatite svoje obveze s poniznošću. Kad u šutnji pred Presvetim prinesete muke svijeta. Kad jedne drugima budete znak milosrđa.

7. Zaključak: budne i blagoslovljene

Vaš život je Evanđelje – ne propovijedano riječima, nego životom.
Vaš život je navještaj – ne s ambona, nego s kora, kuhinje, vrta, radionice, SICU, maslinika, vinograda, Smilčića.
Vaš život je trčanje s groba – iz tame u svjetlo, iz tišine u slavljenje.

I zato danas, u ovom svetom uskrsnom vremenu, Krist ponovno dolazi pred vas i kaže vam ono isto što je rekao ženama tog prvog jutra:
„Zdravo! Ne bojte se!“.
Jer vi ste Njegove glasnice.
Vi ste njegovo svjetlo u svijetu koji često spava.
Vi ste budne, vi ste one koje mole i rade — i time mijenjaju svijet.

Drage sestre, neka vaša vjernost i dalje bude živi odgovor na poziv:
„Idite, javite mojoj braći…“
Jer vaše Ora et labora je upravo to: Evanđelje na djelu.

Na kraju, koristim ovu prigodu iskreno vam zahvaliti za sve što činite u tišini – za molitvenu potporu koju svakodnevno pružate našoj Nadbiskupiji, Crkvi i cijelom svijetu. Vaša postojana molitva tiha je snaga koja nosi mnoge, a vaša vjernost je znak nade.

Neka vas sve Uskrsli Gospodin, po zagovoru sv. Benedikta, sv. Skolastike, sv. Stošije i drugih svetaca i ugodnika Božjih Zadarske nadbiskupije, blagoslovi i čuva.

Amen.

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Dragi Božji narode Zadarske nadbiskupije!

S dubokom tugom, ali i čvrstom nadom koju crpimo iz Uskrsloga Krista, prenosimo obavijest da je na Uskrsni ponedjeljak, 21. travnja 2025., Gospodin pozvao k sebi Svetog Oca, papu Franju.

U 9:45 sati, kardinal Kevin Farrell, komornik Apostolske komore, objavio je njegovu smrt iz Doma svete Marte sljedećim riječima:

„Predraga braćo i sestre, s dubokom žalošću moram objaviti smrt našega Svetog Oca Franje. U 7:35 ovog jutra, rimski biskup Franjo vratio se u kuću Očevu. Cijeli je svoj život posvetio služenju Gospodinu i Njegovoj Crkvi. Učio nas je kako vjerno, hrabro i univerzalnom ljubavlju živjeti evanđeoske vrijednosti, osobito u korist najsiromašnijih i najisključenijih. S neizmjernom zahvalnošću za njegov primjer pravog učenika Gospodina Isusa, povjeravamo dušu pape Franje beskrajnoj milosrdnoj ljubavi Boga Jedinoga i Trojedinoga.”

Papa Franjo, rođen kao Jorge Mario Bergoglio, 17. prosinca 1936., u Buenos Airesu, bio je prvi papa iz Latinske Amerike i prvi isusovac na Petrovoj stolici. Izabran je za papu 13. ožujka 2013. godine i ostat će upamćen po jednostavnosti, suosjećanju i hrabrom navještaju Evanđelja.

Njegovo geslo „Miserando atque eligendo” – „Pogledom milosrđa ga izabra” – bilo je temelj njegova djelovanja. Govorio je životom, a svojim odlaskom upravo na dan kad Crkva slavi Kristovu pobjedu nad smrću, ostavio nam je još jednu snažnu poruku: smrt nije kraj, nego prijelaz k punini života u Bogu.

Zahvalimo Gospodinu za dar njegova života i neumornog služenja Crkvi i svijetu. Pozivam sve vjernike naše Zadarske nadbiskupije da se ujedine u molitvi za pokoj njegove duše. Neka ga milosrdni Gospodin primi u svoje vječno kraljevstvo, a nama udijeli srce budno za evanđelje koje je papa Franjo cijelim srcem živio, svjedočio i naviještao.

+ Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Na svetkovinu Uskrsa, u nedjelju, 20. travnja, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Na početku mise, mons. Zgrablić poškropio je puk blagoslovljenom vodom u znak obnove krsnih obećanja, a na kraju mise udijelio je papinski blagoslov s potpunim oprostom.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

1. Uskrsnuće – temelj nove stvarnosti

Braćo i sestre,

od srca vam svima želim blagoslovljen i radostan Uskrs! Neka uskrsli Krist unese mir u vaša srca, svjetlo u vaše domove i novu nadu u vaše živote. U ovoj velikoj svetkovini pobjede života nad smrću, neka nas ispuni vjera da ništa više nije izgubljeno – jer On živi! Krist je uskrsnuo!

Uskrsnuće Isusa Krista temelj je naše vjere. Ali lako se dogodi da Uskrs svedemo na nešto što se tiče samo našeg osobnog spasenja: “Isus je uskrsnuo, i zato ću i ja jednog dana uskrsnuti.” To nije pogrešno, ali je – premalo. Jer Uskrs nije samo događaj koji mijenja našu osobnu sudbinu, to je događaj koji mijenja cijeli svijet.

Uskrsnuće je prvi čin nove stvarnosti, novog stvaranja. Sv. Augustin je rekao: “Kristovo uskrsnuće je naša nada; njegova slava je naša budućnost” (Sermo 229P). U toj jednoj rečenici sadržana je istina Uskrsa: ono što se dogodilo Kristu, događa se i nama koji Mu pripadamo. Njegovo uskrsnuće je zalog naše preobrazbe, ne samo jednom u budućnosti, nego već sada u životu koji živimo po vjeri. Uskrs nije samo povratak u život, nego preobrazba života. Krist ne ustaje iz groba onakav kakav je bio prije smrti. On dolazi preobražen, proslavljen. I to je ključno: Uskrs nije povratak u život prije smrti, nego početak novog života. Početak nečeg sasvim novog.

To novo ne zahvaća samo Krista. U Njemu, Bog najavljuje što želi učiniti s cijelim stvorenjem. Papa Franjo je u homiliji na Uskrs 2020. godine rekao: “Uskrs znači da Krist živi. Ne samo da je jednom uskrsnuo, nego živi sada, i korača s nama. U smrti nije nestalo sve, počelo je nešto novo” (Trg sv. Petra, 12. travnja 2020.).

Upravo to: uskrsnuće nije kraj priče, nego početak preobrazbe svega stvorenoga. Kristovo uskrsnuće je kao sjeme novog svijeta, novog života, posađeno u ovaj svijet. U Njemu, u Kristu Uskrslom, Bog najavljuje što želi učiniti s cijelim stvorenjem. Sveti Pavao govori da “sva stvorenja uzdišu i muče se u porođajnim bolima” (Rim 8,22), čekajući otkupljenje. A otkupljenje počinje s Kristovim uskrsnućem. To također znači da se Božji plan ne odnosi samo na našu dušu, nego i na tijelo, na povijest, na zemlju, na sva stvorenja, na svemir. Uskrsnuće Kristovo je kao sjeme novog svijeta zasijanog u ovaj svijet.

2. Suuskrsnuće s Kristom

Zato nas danas sveti Pavao u Poslanici Kološanima, čije smo riječi slušali u drugom čitanju, poziva: “Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu. Za onim gore težite, ne za zemaljskim!” (Kol 3,1-2).

Ove Pavlove riječi osobito odjekuju u kontekstu Jubilejske godine u kojoj se nalazimo, a koja nas podsjeća da smo pozvani biti “hodočasnici nade”. Težiti za onim gore ne znači bježati od svijeta, nego živjeti u svijetu s pogledom usmjerenim prema Bogu, prema dobru, prema onome što Duh Sveti nadahnjuje u našim srcima. Hodati kao hodočasnici nade znači slijediti put koji nije uvijek lak, ali je ispunjen smislom, jer nas vodi k punini života. To je svakodnevno usmjerenje prema onome što oplemenjuje, što gradi zajedništvo, što donosi mir i radost, i što nas sve više suobličuje Kristu. Drugim riječima, ako smo uistinu zahvaćeni Uskrsom, onda i naši pogledi, naši prioriteti, naši životi moraju biti drugačiji. Ne bježimo iz ovoga svijeta, ne skrivamo se u njemu i zatvaramo u sakristije, ali u njemu više ne živimo po starim zakonima tame i sebičnosti, samo tjelesnosti i propadljivosti. U nama se već vidi trag novoga.

A što znači „suuskrsnuti s Kristom“? To znači da je naše srce, naša volja i naš cijeli život već sada zahvaćen Njegovim uskrsnućem, da participiramo u njegovom novom životu. To nije samo obećanje za budućnost – to je stanje sadašnjosti. Sv. Pavao će u Poslanici Galaćanima za sebe reći: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene” (Gal 2, 20). To nije neko  mistično Pavlovo iskustvo, nego živa vjera u Krista Uskrsloga, njegovu ljubav u nama i naše otkupljenje. To je nova stvarnost koju je Bog po Kristu, svome ljubljenom Sinu, učinio za svu svoju djecu.

Po krštenju participiramo u smrti i uskrsnuću Kristovu, i mi smo prešli iz smrti u život. U duhovnom smislu, mi smo već prošli kroz Uskrs – sada nam preostaje naučiti živjeti iz te stvarnosti. Suuskrsnuti s Kristom znači imati novo mjerilo, novi pogled, novu osjetljivost, novi život. Gdje svijet vidi gubitak, od sada, u svjetlu Kristovog uskrsnuća, vjernik vidi priliku za vjernost. Gdje svijet vidi smrt, kršćanin zna da Bog tu može donijeti život.

Sv. Pavao tvrdi: “Ta umrijeste…” – što to znači? O kakvoj je tu smrti riječ, kad smo još živi? Ne govori o fizičkoj smrti, nego o duhovnom umiranju: umiranju starome čovjeku, sebičnosti, grijehu, navezanosti na ono prolazno, umiranju ispraznim zabavama ovoga svijeta. Umrijeti u tom smislu znači raskinuti s logikom svijeta koji se vrti oko samo vlastitog „ja“. To znači da smo se po krštenju i vjeri već odrekli onog života koji je živio bez Boga ili protiv Boga.

Umrli smo načinu postojanja koji je bio zatvoren u sebe – da bismo mogli primiti novi život u Kristu (usp. Gal 2,20). Zato više ne živimo mi, nego Krist živi u nama. Ova smrt staroga čovjeka u nama nije tragedija, nego, dapače, oslobođenje. Ona je uvjet da uskrsnuće zaista postane naše.

Priča mi ovih dana jedan student, iz male naše župe, da je jednom upitao svoju babu kako je ona uspjela u tako teškim okolnostima života. Kaže ona njemu: „Sinko moj, ti znaš kako mi je bilo teško. Dida ti je rano umra, a ja ostala s troje dice, sama. Tvoj ćaća najstariji. Tribalo je dicu prehranit, obuć, školovat. A plaća mala, zemlja škrta, a ja sama… Ja san ti se svaki dan Bogu molila. Nekad više, nekad manje, ali san svakog jutra najprije Isusu rekla: ‘Isuse, nemoj me ni danas ostaviti samu’. I nije, sinko moj. Nikad me nije napustija, niti me razočara. I tako san ti ja s Božjom pomoći dicu svoju na noge podigla, školovala i starost dočekala.“

U ovoj jednostavnoj vjernosti svakodnevici vidi se snaga uskrsloga Krista. Ne radi se o velikim riječima, nego o malim koracima vjere, u kojima smrt sebi otvara prostor životu u Bogu i s Bogom.

3. Skriveni život u Kristu

Braćo i sestre!

Sv. Pavao nam, nadalje, govori o ovoj Poslanici i kratkom ulomku iz današnje liturgije, da je naš život skriven s Kristom u Bogu (usp. Kol 3, 3). To nas podsjeća da kršćanska nada nije bijeg iz svijeta, nego duboko ukorijenjena vjera da Bog neće napustiti ono što je stvorio, nego da će sve stvoreno preobraziti. To znači da smo već sada primili novi život, da smo suuskrsli s Kristom, da je On, koji je Glava našeg mističnog Tijela, već u Bogu. Ovdje, u ovoj stvarnosti, već počinje novo stvaranje.

Zato Crkva nije samo zajednica koja čeka nebo, vječnost, život poslije smrti. Crkva je zajednica koja živi iz budućnosti – ali sada. Narod Božji – Crkva, u svom životu već nosi znakove tog uskrslog svijeta: u Euharistiji, sakramentima, u oproštenju, u ljubavi koja ne traži svoje, u solidarnosti sa siromašnima i potrebitima, u brizi za stvoreni svijet. Svaki čin dobrote, svaki čin milosrđa, svako zauzimanje za pravdu, za mir, za život – sve to ima smisla, jer Krist je uskrsnuo. Jer tama je već poražena, iako to još nije u potpunosti vidljivo.

Kršćanin ne zatvara oči pred patnjom, zlom i smrću. Ali mi gledamo sve to očima Uskrsa – znamo da to nije kraj, da to nema zadnju riječ. Zato naša nada nije naivna. Nije to prazna utjeha: „Bit će dobro“, “Sve će biti u redu”. Naša nada je ukorijenjena u stvarnom događaju: Krist, koji je ubijen, sada živi. I to nije samo Njegova pobjeda – to je početak pobjede koja zahvaća sve.

Pavao nas podsjeća: “Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu. Kada se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi” (Kol 3, 3-4). Ovo je srce naše nade: naš pravi život nije više ovdje podložan propadljivosti, nego skriven s Kristom – i tek će se u potpunosti očitovati kad On ponovno dođe, u susretu s Njime.

Da je naš život skriven s Kristom u Bogu znači da naše pravo postojanje, naš identitet, naša punina – više nisu određeni samo onim što se vidi, samo ovozemaljskim. Naš život nije sveden na uspjeh, status, zdravlje, ni na bol i neuspjehe. Naš život sada ima svoje uporište u Bogu, u Kristu, u uskrsnuću, u najjačoj snazi života. I to je istina koju svijet ne vidi, ali vjera prepoznaje i koja daje bogatstvo i smisao našem životu. To znači da već sada pripadamo budućnosti, iako nam svakodnevica još uvijek nosi križ. To je sigurnost koju nitko, ni grijeh, ni nevolja, ni tjeskoba, ni golotinja, ni glad, ni pogibao, ni mač, ni smrt… (usp. Rim 8, 35) ne može uzeti, oteti i uništiti – jer je skrivena u Bogu.

Život skriven s Kristom nije skrivanje od stvarnosti, nego duboka ukorijenjenost u Božju prisutnost. To je život koji ne traži slavu ovoga svijeta, nego vjernost Onome koji nas poznaje po imenu. To je život koji se ne temelji na prividima, nego na istini Uskrsa.

4. Poteškoće uskrsnog života i hrabrost vjere

Ali znamo, braćo i sestre, da nije lako uskladiti svoj život s tom novom snagom uskrsnuća. Suvremeni čovjek suočen je s brojnim zaprekama: duhovna površnost, ubrzani ritam života, stalna izloženost medijima koji promiču vrijednosti daleke Evanđelju, svijet koji nameće hedonizam kao ideal života, borba za uspjeh i samodostatnost koja ostavlja malo prostora za Boga. Osjećaj izgubljenosti, tjeskobe, pa i besmisla, često paralizira našu volju da živimo kao djeca svjetla, djeca uskrsnuća.

Tu su i dublje unutarnje zapreke: nepovjerenje prema Bogu, rana nevjere da nas On stvarno može promijeniti, pa i navika na vlastite grijehe. Uskrsna vjera traži hrabrost – da ostavimo ono staro i krenemo putem koji vodi prema gőre, prema Onome koji sjedi zdesna Bogu.

Kako to nadvladati? Kako Uskrs učiniti našom svakodnevnom stvarnosti? Kako uskrsnom snagom prožeti našu svakodnevicu? Prije svega – redovitom molitvom i življenjem sakramenata. Nije dovoljno samo za Božić i Uskrs ići na Misu. U sakramentima nas Krist dotiče i mijenja iznutra. A to je proces našeg duhovnog života koji ne smijemo zaustaviti i koji traje cijeli život.

Zatim, uskrsnom stvarnošću prožimamo život razmatranjem Božjih otajstava o Kristovom životu i njihovog značenja za nas.  Sv. Luka nam kaže za Blaženu Djevicu Mariju: „Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu“ ( Lk 2, 19). Potrebno je, dakle, događaje iz Isusovog života, uvijek iznova pohranjivati u srce i tu o njima prebirati – razmatrati.

Uvijek pijemo istu vodu, ali svaki put ona ima u nama drugi, novi učinak. I bez nje nam nema života. Tako je i s Božjom riječju. Potom, konkretnim odlukama koje vode k jednostavnijem, iskrenijem i nesebičnijem životu. Našem uskrsnom životu doprinosi traženje zajedništva s onima koji vjeruju – jer vjera se ne živi u osami. Ta udovi smo jednog Mističnog Tijela Kristova. I konačno – ustrajnošću. Nema uskrsnuća bez križa, ali svaka ustrajna vjernost Bogu već je sudjelovanje u novom životu.

Zato, braćo i sestre, slavimo Uskrs ne samo s pjesmom, boljim ručkom, slobodnim danom, zabavom, opuštanjem, putovanjem… nego sa životom. Ne samo s osjećajima, nego s djelima. Jer ako vjerujemo da je Krist uskrsnuo, onda ne možemo više živjeti kao da nije uskrsnuo. Ne možemo se miriti s nepravdom, s mržnjom, s laži, s očajem. Pozvani smo živjeti kao djeca Uskrsa, kao ljudi nove stvarnosti, ljudi novog života.

Braćo i sestre,

Uskrs je više od proslave jednog čuda. To je proglašenje početka obnove svega. To je Božji “Da” ovom svijetu – ali ne svijetu kakav jest, nego kakav može postati po Njegovoj milosti. I mi smo pozvani biti dio toga. Pozvani smo biti „radnici uskrsnuća“. Jer Krist nije samo uskrsnuo za nas. On je uskrsnuo s nama i za svijet.

5. Molitva za uskrsni dar

Neka uskrsli Krist, Gospodar života, pošalje svima nama snagu da ostanemo vjerni, hrabri i radosni u svjedočenju novoga života. Neka u našim srcima uskrsne mir, u našim domovima ljubav, a u našoj svakodnevici hrabrost za dobro. Molimo Gospodina da u svima nama živi svjetlo njegova Uskrsa – i da nikad ne klonemo – jer On je s nama, živ i prisutan, sada i u vijeke vjekova.

Amen.

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Na Veliki petak, 18. travnja, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je Službu Muke Gospodnje u katedrali sv. Stošije u Zadru. Za vrijeme Službe, pjevana je Muka našeg Gospodina Isusa Krista po Ivanu.

Nakon mise, nadbiskup je predvodio procesiju noseći križ od katedrale, u pratnji četiri ferala, Kalelargom, središtem Zadra, do crkve sv. Šime, gdje je puku udijelio blagoslov s križem. Za vrijeme procesije, puk je pjevao prijekore ‘Puče moj’, pod vodstvom Katedralnog zbora sv. Stošije.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Braćo i sestre!

Danas je dan šutnje. Dan u kojem Crkva ne slavi euharistiju. Dan kad ne čujemo zvuk zvona, nema pjesme „Slava Bogu na visini“. Danas slavimo Obred Muke Gospodnje. Ali, slavlje ovdje ne znači veselje, nego duboko razmatranje – suočavanje s istinom o Bogu koji se daje do kraja i o čovjeku koji odbacuje vlastitog Spasitelja.

I dok stojimo pred križem, dok slušamo izvještaj muke, Bog nam progovara na način koji nije agresivan, niti nametljiv. On nam govori iz šutnje križa. A u toj šutnji čuju se poruke koje odjekuju kroz stoljeća, i danas – možda više nego ikada – moramo ih čuti.

Danas bih htio izdvojiti tri poruke koje proizlaze iz liturgije Velikog petka, a koje govore upravo današnjem čovjeku – čovjeku zbunjenom, umornom, gladnom smisla.

Prva poruka:

1. Isusova patnja otkriva tvoju vrijednost

„Prezren bijaše, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama…“ (Iz 53, 3), piše prorok Izaija.

Na križu visi ne samo čovjek, nego Bog koji trpi s nama. I to je prva i možda najpotresnija poruka križa: Nisi sam u svojoj patnji.

Danas živimo u kulturi koja patnju skriva, ignorira ili maskira. Mnogi umiru daleko od obitelji, najbližih i najdražih: u bolnicama i domovima. Društvo i mediji nas potiču da budemo sretni, uspješni, mladi, lijepi, produktivni – a sve drugo se potiskuje. Bol, depresija, osamljenost, starost, nemoć, postaju nešto čega se sramimo. A Krist – Bog sam – uzima baš to na sebe. Ne zato što to mora, nego zato što želi biti blizu svakome tko trpi.

Papa Benedikt XVI. piše: „Križ nas uči da patnja nije besmislena. Ona može postati mjesto susreta – gdje Bog ne stoji iznad čovjeka, nego pokraj njega.“ (Križni put, 2005.).

U vrijeme kad mnogi osjećaju da ne vrijede ako nisu savršeni, ako nemaju uspješan posao, skladnu obitelj, ‘idealno’ tijelo – križ im poručuje: Vrijedan si jer te Bog voli. Toliko da je za tebe pretrpio križ. Tvoja rana, bol, samoća nije sramota – ona je mjesto gdje Bog želi ući. Čak i tvoj grijeh je mjesto gdje Bog želi ući i djelovati kao liječnik, spasitelj.

Papa Franjo je rekao: „Isus nije spasio svijet prekrasnim riječima, nego svojim trpljenjem. Svojim ranama. Odatle dolazi nada.“ (Homilija, Cvjetnica 2016.).

Druga poruka:

2. Istina traži hrabrost – ne peri ruke kao Pilat

„Što je istina?“ – pita Pilat, i ne čeka odgovor (Iv 18, 38). To nije samo povijesno pitanje. To je pitanje koje odzvanja kroz stoljeća, sve do nas danas. Pilat nije pitao zato što je tražio istinu. Pitao je da bi pokazao distancu, ironiju, ravnodušnost. Bio je dovoljno pametan da zna da je Isus nevin – ali nije bio dovoljno hrabar da ga spasi. I zato pere ruke.

A kad bolje pogledamo – koliko smo puta i mi Pilat? Koliko puta znamo što je ispravno, ali biramo šutjeti? Koliko puta prepoznamo laž, nepravdu, zlo – ali kažemo: “To nije moj problem.” Koliko puta želimo biti „neutralni“ da se slučajno nekome ne zamjerimo? Da zadržimo mir, ugled, komfor.

I tako peremo ruke. I kažemo: „Nisam ja kriv.“ Ali u dubini znamo da jesmo. Jer znamo istinu – ali nismo stali uz nju.

Živimo u vremenu koje sve relativizira. Danas se riječ “tolerancija” često koristi kao poziv na šutnju. Ne izlaži se. Nemoj reći što misliš. Nemoj isticati svoju vjeru. Budi „otvoren“, ali samo ako to znači da nećeš nikoga „uznemiriti“ istinom.

Ali križ nije neutralan. Križ je jasan i oštar. Križ ne ostavlja prostor za kalkulaciju.
Na križu nije visjela ideja. Nije visjela ideologija. Na križu je visio Sin Božji koji je Istina i tko je govorio Istinu, živio Istinu – i ljubio do kraja.

Zato nam papa Franjo snažno kaže: „Na Veliki petak u svakom vremenu dolazi trenutak odluke: ili s Kristom ili protiv Njega. Nema neutralnosti.“ (usp. homilija na Veliki petak 2018.).

To je i naš trenutak. Naš Veliki petak. Jer istina i danas ima cijenu. Ako kažeš da je ljudski život svet i nepovrediv u svom dostojanstvu od začeća do prirodne smrti – nećeš dobro proći. Ako kažeš da je abortus ubojstvo – nećeš moći ostati miran, doživjet ćeš agresivnu osudu. Ako se zauzmeš za čistoću – bit ćeš ismijan. Ako se zauzmeš za poštenje, brak, obitelj, vjeru – možda ćeš biti proglašen „konzervativcem“ i „zaostalim“. Ako kažeš da ne može sve biti relativno – reći će ti da si netolerantan. Ako kažeš da je spol prirodna, Božja datost, može te netko optužiti za diskriminaciju.

Ali, istina ne ovisi o tome koliko je popularna ili o tome što većina misli. Istina ne traži aplauz. Istina traži čovjeka. Traži tvoje srce i tvoj „Da“.

I zato nas današnje Evanđelje ne pušta na miru. Postavlja pitanje: Jesam li spreman stati uz istinu kad je nepopularna? Jesam li spreman reći istinu kad će me to koštati? Jesam li spreman biti s Kristom – i onda kad Njega razapinju?

Pilat je imao izbor. I mi ga imamo. On ga je prodao za mir u karijeri, za ugodan život, za jedan dan bez pobune.

A mi? Zašto mi prodajemo svoj „da“ Kristu? Za mir u društvu?, za “sviđaš mi se” na društvenim mrežama?, za komfor?, za šutnju koja nas ostavlja ravnodušnima?

Braćo i sestre, danas nije dan za kompromise. Danas gledamo Istinu koja visi na križu. Istinu koja ne optužuje, nego spašava. Istinu koja ne manipulira, nego ljubi. Istinu koja ne šuti – ni kad zna da će zbog toga biti ubijena. Isus je beskompromisna Istina.

I zato na Veliki petak nije dovoljno samo „biti dobar“, jesti ribu, a ne meso, malo postiti i ići u crkvu. Veliki petak traži odluku: s Kristom – ili protiv Njega. Nema sredine. Nema neutralnosti. Nema pranja ruku.

I treća poruka koju želim izdvojiti ovog Velikog petka:

3. Oprost oslobađa – a ne praštati je nova zarobljenost

„Oče, oprosti im, ne znaju što čine“ (Lk 23,34). To su prve riječi Isusa s križa. Prve! U trenutku neizdržive boli, izdaje, napuštenosti – On ne viče, ne optužuje, ne traži osvetu. Ne pita: „Zašto baš ja?“, ne zaziva osvetu. Umjesto toga – moli. I to ne za sebe, nego za one koji ga ubijaju.

Zastanimo na trenutak i razmislimo: tko bi od nas, prikovan za križ, uz neopisive boli, pod izrugivanjem i mržnjom, imao snage izgovoriti – Oprosti?

Oproštenje nije slabost. To je najdublja snaga. Oproštenje je pobjeda ljubavi nad mržnjom, odgovor Boga koji ne gubi dostojanstvo, čak ni kad ga ljudi gaze.

Danas često govorimo o pravima, o pravdi. I to je važno. Ali ako se zaustavimo samo na pravdi, bez milosrđa, pretvaramo se u hladne sudce. Pravda bez srca lako sklizne u osvetu. U mjeru: „Koliko si ti meni, toliko ću ja tebi“. Ali Bog nije takav.

Oproštenje je središte Evanđelja. Ne radi se o zaboravu. Oproštenje ne zacjeljuje rane. Oprostiti ne znači praviti se da se ništa nije dogodilo. Oproštenje znači odlučiti da neću hraniti zlo. Da neću dopustiti da me rana pretvori u nekoga tko ranjava druge.

Oproštenje je čin slobode. To je prekid lanca nasilja. To može učiniti samo jak čovjek – onaj koji ne dopušta da mržnja uđe u njegovo srce. Slabi se osvećuju. Snažni opraštaju.

Papa Franjo nas neprestano poziva na milosrđe. On kaže: „Opraštati ne znači praviti se da se ništa nije dogodilo. Opraštati znači pustiti da ljubav bude jača od zla.“ (Misericordiae Vultus, 2015.).

Krist oprašta ne zato što su ga ljudi zamolili. Oni ga i dalje vrijeđaju. I dalje ga ponižavaju. Ali On oprašta – jer to je Njegovo srce. Jer Božja ljubav ne ovisi o ljudskom ponašanju. On oprašta jer je Ljubav sama. I to oproštenje ima snagu mijenjati svijet, jer je Krist našu krivnju preuzeo na sebe i oproštenjem prekinuo lanac zla za nas.

To je poruka i poziv nama danas. Jer svi mi imamo svoje križeve. Imamo ljude koji su nas ranili: u obitelji, u Crkvi, u društvu. Nije moguće živjeti a da nekoga ne povrijedimo ili da netko ne povrijedi nas. Svi nosimo iskustvo razočaranja, prevare, povrede. I imamo dvije mogućnosti: zatvoriti se u ljutnju – ili otvoriti se oproštenju.

Ne kažemo da je lako oprostiti. Ali kažemo da je moguće – jer nas je Krist prvi učio kako, jer je On prvi nama oprostio. Oproštenje ne mijenja prošlost. Rane ostaju, ali oproštenje mijenja budućnost. Oslobađa nas. Daje nam snagu da ne budemo robovi vlastitih rana. Daje nam srce koje je slobodno voljeti, unatoč svemu.

Braćo i sestre, Krist nas s križa ne optužuje – nego oprašta i zove nas da činimo isto: da u obitelji, u župnoj zajednici, u društvu – budemo nositelji oproštenja, a ne optužbi i osvete;  da budemo ljudi koji prekidaju lanac zla; da ljubav bude jača od boli.

Zato se večeras pitajmo: Kome ja još nisam oprostio? Koji teret nosim u srcu koji me veže uz prošlost? Jesam li spreman pustiti, oprostiti – i biti slobodan?

Krist s križa moli za mene i za tebe: „Oče, oprosti im…“ Jesmo li spremni učiniti isto?

Zaključak

Braćo i sestre!

Veliki petak nije samo povijesni događaj. To je stvarnost. To je ogledalo. Gledajući Isusa na križu, gledamo sebe. U njegovim ranama vidimo svoje. U njegovoj molitvi za oproštenje čujemo snažan poziv na novi početak.

I zato, neka nas ove tri poruke ponesu: Bog ulazi u tvoju bol, grijeh – nisi sam. Istina te čini slobodnim – ali traži tvoju hrabrost. Oprost nije gubitak – oprost je uskrsnuće iznutra.

Nemojmo samo slušati Isusovu Muku, nego živimo odgovor. Neka naš odgovor na križ ne bude ravnodušnost, nego vjera. Ne bježanje, nego predanje. Ne šutnja kao kod Pilata, nego molitva i ljubav kao kod Krista.

I ne zaboravimo: Križ ne govori: „Kraj“. Križ šapuće: „Uskoro.“

Amen.

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Na Veliki četvrtak, 17. travnja, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je Misu Večere Gospodnje u katedrali sv. Stošije u Zadru. Za vrijeme mise, nadbiskup je oprao noge dvanaestorici predstavnika gradskih župa.

Nakon mise, nadbiskup je odnio Sveto otajstvo u Božji grob u pokrajnju lađu katedrale i zadržao se u klanjanju. Potom je Katedralni zbor sv. Stošije pod vodstvom Branimira Buturića pjevao Gospin plač i puk je ostao u klanjanju i molitvi.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Braćo i sestre,

večeras stojimo na početku svetog trodnevlja. Ušli smo u onu noć kad je Krist dao samoga sebe, kad se Bog duboko sagnuo do čovjeka, kad je započelo otajstvo ljubavi koja ide do kraja. Ova noć nije samo spomen na jedan povijesni događaj.  Ovo je noć u kojoj prepoznajemo: tko je Bog, tko smo mi, i što znači ljubiti do kraja.

Ova sveta večer u katedrali sv. Stošije, u našem Zadru, u Jubilejskoj godini koju proživljavamo pod geslom “Hodočasnici nade”, pita nas: Kamo idemo? Lutamo li bespućima života ili hodočastimo prema jasnom cilju? Od čega živimo? Što nam daje snagu za ovo jedinstveno i neponovljivo putovanje života? Što nas nosi kroz dane, kroz padove, povrede, kroz neizvjesnosti? Kako se zaštititi od oluja i opasnosti koje nam prijete na putu? Gdje je lijek za naše rane? Gdje se obnavlja snaga da hodamo dalje?

Odgovor je jednostavan, ali ne lak: Euharistija.

1. “Ovo činite meni na spomen” – izvor i središte života Crkve

U Prvoj poslanici Korinćanima čuli smo Pavla, večeras u 2. čitanju, kako prenosi prvo svjedočanstvo o euharistiji, starije čak i od izvještaja Evanđelista:

„Ovo je tijelo moje – za vas.

Ovo činite meni na spomen.
Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi.
Ovo činite, kad god pijete, meni na spomen“ (1 Kor 11, 24-25).

Ove Isusove riječi nisu samo sveta uspomena. One su testament Božje vjernosti. Krist nije rekao: „Sjetite me se kad vam bude lijepo ili kad vam bude teško, ili nemojte me zaboraviti“, nego: „Uzmite, jedite, pijte – Ja sam s vama – za vas.“

I baš zato što Euharistija nije puko sjećanje, nego živa Kristova prisutnost, uprisutnjenje, posadašnjenje Isusove muke, smrti i slavnog uskrsnuća za nas, ona je temeljna točka oko koje se sve u kršćanskom životu okreće. Bez Euharistije, vjera postaje ideologija. S Euharistijom – vjera postaje život, novi život, život uskrsnuća.

Sv. Augustin nas poziva: „Prepoznajte u kruhu ono što je visjelo na križu, i u kaležu ono što je poteklo iz njegova boka… To je ono što vam je Krist ostavio da se sjećate Njega“ (Propovijed 227).

U Euharistiji ne primamo nešto od Krista – primamo Krista samoga. Raspetog, uskrslog, živog. Onog koji se za nas utjelovio. Onog koji se u nama nastanio. Onog u kojeg smo se u krštenju obukli. Onaj s kojim smo po vjeri suuskrsli. U euharistijskom slavlju Kruh koji se lomi je Tijelo predano, čaša koju pijemo je Krv izlivena – za tebe, za mene, za nas.

I zato sv. Ignacije Antiohijski, mučenik prvih kršćanskih vremena, koji vjeruje da je za nas Krist dao život, ne shvaća Euharistiju samo kao dar, nego i lijekom: „Euharistija je lijek besmrtnosti, protuotrov da ne umremo, nego da živimo vječno u Isusu Kristu“ (Poslanica Efežanima, 20).

Braćo i sestre, ovaj svijet nam nudi mnogo “lijekova” – za tjeskobu, za stres, za umor, za usamljenost, za psihičke i fizičke boli i poteškoće. Ali Euharistija je jedini lijek koji liječi uzrok – a ne samo simptome. I to one najveće i najteže bolesti – grijeha i smrti. Liječi ranjeno povjerenje, očaj, praznine, sebičnosti. Ne briše križeve, ali daje snagu da ih nosimo. Ne poništava smrt, ali hrani klicu besmrtnosti i uskrsnuća koja je po vjeri i krštenju usađena u našu smrtnost.

2. Euharistija – snaga hodočasnika nade

U ovoj Jubilejskoj godini Crkva nas poziva da budemo „hodočasnici nade“. A hodočasnik ne hoda zato što sve razumije, nego zato što slijedi put dobra koji Bog po Duhu Svetom nadahnjuje u njegovom srcu. Hodočasnik hoda jer vjeruje da nije sam. On se ne oslanja na sebe, nego na Onoga koji ga vodi, onog koji ga privlači svojom dobrotom. I baš tu Euharistija postaje naša hrana za put kojim moramo ići. Ne možemo život zaustaviti.

Kao što je Izraelski narod imao manu u pustinji, tako nama, novom Božjem narodu, Krist daje svoj kruh, sebe, svoju krv i tijelo, kruh živi, kruh koji je s neba sišao, u pustinji našeg vremena. “Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta” (Iv 6, 51), rekao je Isus. Daje nam Kruh vječne ljubavi. Svaka misa, svaki oltar, svaki komad posvećenog kruha postaje nevidljiva ruka koja nas podiže, hrani, tješi, nosi, podsjeća: nisi sam, ideš prema cilju, prema ostvarenju nade koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5). Nudi nam se: evo ti okrepe, evo ti jela i pića da živiš zauvijek.

U svijetu u kojem je sve više buke, Euharistija nas vraća tišini. U svijetu u kojem se gubi smisao, Euharistija ga vraća. U vremenu zbunjenosti, ona ostaje sigurni kompas: ne vodi te ideologija, nego prisutan Krist.

I zato nije slučajno da u ovoj Jubilejskoj godini, Crkva upravo ovog mjeseca, 27.  travnja 2025., sprema još jedan veliki dar: kanonizaciju blaženog Carla Acutisa, mladog sveca našega vremena, koji je svojim životom pokazao što znači živjeti iz Euharistije.

Carlo je umro 2006. godine, sa samo 15 godina. Bio je običan mladić: volio je tehnologiju, nogomet, računala, informatiku. Ali njegova nutrina bila je ukorijenjena u nečem puno dubljem: u svakodnevnoj svetoj misi, u klanjanju pred Presvetim, u pobožnosti prema euharistijskom Isusu. Nazvao je Euharistiju: „Autocesta koja najbrže vodi u nebo“.

U svijetu koji često nudi stranputice, on je pronašao brzu, jasnu i sigurnu rutu – Krista u Euharistiji koji vodi u nebo.

I sada, samo 19 godina nakon smrti, Carlo će biti proglašen svecem. Njegov život nije bio dug, ali je bio ispunjen. On nas podsjeća da svetost nije rezervirana za samostane i posebne, nego za sve, ovdje i sada – i da sve počinje s Euharistijom.

Zar to nije nada? Zar to nije poziv mladima – da ne čekaju “kasnije” da bi Boga shvatili ozbiljno, nego da ga sada otvore srcu? Zar to nije poziv roditeljima, obiteljima, svakome od nas – da Euharistiju ne shvaćaju kao dodatak, nešto usput, samo ponekad, privilegij pojedinaca, nego kao temelj našeg života, i to vječnoga?

3. Euharistija nas preobražava

Euharistija, braćo i sestre, nije samo dar koji primamo. Ona je i poslanje koje nas mijenja. Krist nam ne kaže: „Uzmite i čuvajte.“ Nego: „Uzmite i dijelite.“

U obredu pranja nogu, koji ćemo večeras obaviti, vidimo konkretan izraz Euharistije. Krist ne samo da daje kruh, Sebe, učenicima – On im pere noge. On, Učitelj i Gospodin, uzima pregaču i čini što su radili robovi i sluge.

To je logika Euharistije: ne hraniti se i ostati isti, nego hraniti se i služiti. Isus ne traži savršenost i bezgrešnost od nas. On traži srce koje je spremno služiti i ljubiti kao On.

Veliki četvrtak i ova sveta služba nas pita: Hoćeš li i ti postati Euharistija za druge?

Hoćeš li postati kruh koji se lomi – za suprugu, za supruga, za djecu, za susjeda?
Hoćeš li biti vino koje se prolijeva – u vremenu, strpljenju, milosrđu? Hoćeš li prati noge – i onima koje ti je teško gledati u oči?

4. Crkva iz Euharistije živi – i samo iz nje može biti znak nade

Braćo i sestre,

ako Crkva zaboravi Euharistiju, zaboravila je tko je. Ako kršćanin ne živi iz Euharistije, onda vjera postaje prazna navika, sterilna tradicija. Ali, kad Euharistija postane izvor, kad se dođe na Misu ne da se “obavi obveza”, nego da se susretne Onaj koji daruje život, da se nahrani i napoji Životom, tada se događa ono što sv. Ignacije govori da je euharistija lijek besmrtnosti, da ne umiremo, nego živimo u Isusu Kristu.

Zato neka ova sveta večer ne ostane samo u lijepom obredu. Neka ova sveta večera dotakne našu svakodnevicu. Neka Euharistija koju primamo, na kojoj sudjelujemo, bude promjena u načinu kako ljubimo, radimo, praštamo, hodimo, živimo.

U vremenu tame, Euharistija je svjetlo.
U svijetu bez nade, Euharistija je smjer.
U vremenu straha, Euharistija je sigurnost.

Zato smo hodočasnici nade – jer ne hodamo prazni i gladni. Hodamo nahranjeni Kristom.

Krist nam večeras kaže:
„Ovo je Tijelo moje – za tebe.“
„Ova je Krv – za tvoje rane, tvoje slabosti, tvoju budućnost.“

Nemoj to samo čuti. Uzmi, prihvati i živi euharistiju. I ne zaboravi – Krist ostaje s tobom. Do kraja. I još dalje.

Amen.

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Na Veliki četvrtak, 17. travnja, Misu posvete ulja u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Posvetio je ulje koje će se koristiti u slavlju sakramenta, a svećenici djelatni u Zadarskoj nadbiskupiji obnovili su svećenička obećanja dana na ređenju.

Svećeništvo je otajstvo u kojem Bog djeluje po svećenicima i kada su umorni, izgubljeni ili prazni, rekao je mons. Zgrablić, u zahvalnosti Bogu za dar duhovnog poziva. „U sakramentima koje dijelimo – to nismo mi, nego Bog. Svaki put kad izgovorimo „Ovo je moje tijelo…“ ili „Ja te odriješujem od grijeha tvojih…“, kada krstimo, sudjelujemo u Božjem činu spasenja. To otajstvo ne smijemo izgubiti iz vida čak ni kad svećenik postane ‘rutina’, kad nas pritisne administracija ili bezvoljnost, kad nas obeshrabre prazne klupe ili nerazumijevanje“, ohrabrio je mons. Zgrablić.

Otajstvo svećeništva ne smije se idealizirati kao da je odvojeno od svakodnevice, upozorio je nadbiskup. „Naprotiv, Bog nas je pozvao da budemo pastiri usred svijeta, sa svim njegovim ranama i lomovima. Nema svetosti bez svakodnevice. Nema svećeništva bez prašine života. Naše svećeništvo se živi u susretima, u razgovorima iza mise, u bolničkim sobama, na grobljima, u krsnim i vjenčanim radostima, u slavlju prvih pričesti i krizme“, poručio je nadbiskup svećenicima, istaknuvši potrebu blizine svećenika s Bogom, s biskupom, sa subraćom svećenicima i s narodom. Time se utjelovljuje Božja blizina narodu.

Srce svećeništva je „predati se, darovati se Kristu. Ne djelomično, kad je zgodno, kad smo raspoloženi, na određeno vrijeme i u posebnim trenucima, nego trajno i bezuvjetno. Krist ne traži savršenstvo, traži predanje i povjerenje“, naglasio je mons. Zgrablić.

Svećenik Bogu predaje svoje čovještvo. „Nije riječ o tome da netko ‘radi za Boga’, već da postane prikladna osoba kroz koju Krist djeluje. Po sakramentu svetog reda svećenik je produžena ruka Kristove prisutnosti. Njegov pogled kroz naše oči. Njegova ljubav kroz naše srce. Njegova Radosna vijest kroz naša usta. Njegov oprost kroz naše služenje. Njegova snaga u našoj slabosti. Njegovo milosrđe kroz našu plemenitost.

Tim predanjem Krist nas ne iskorištava, nego nas preobražava. To predanje nije gubitak našeg čovještva, naše osobnosti, nego naše posvećenje. Svećenik ne prestaje biti čovjek – dapače, njegovo čovještvo postaje ‘Kristovo’, preobraženo, otkupljeno i stavljeno u službu višeg poziva“, poručio je nadbiskup, rekavši da se preko svećenika kao puta Božje milosti „događa susret između Boga i čovjeka. To je duboko i uzvišeno, ali i zahtjevno“.

Svećenik je upravitelj svetih otajstava. U tom velikom Božjem povjerenju svećenici nisu gospodari Božjeg naroda ni vlasnici sakramenata. „Sluge smo ‘beskorisne’, ne u smislu bezvrijednosti, nego u smislu poniznosti i svijesti Božjeg djelovanja po našem predanju. Ono što nam je povjereno nadilazi nas same: Riječ Božja, euharistija, pomirenje, bolesničko pomazanje, povjerenje Božjeg naroda. Zato: ne improvizirajmo, ne odustajmo od vršenja dobra, služimo ponizno i radosno najvećim dobrima“, potaknuo je nadbiskup svećenike, naglasivši da svećeništvo „nije samo služba, posao, nego poziv na svakodnevnu preobrazbu, na suživot s Kristom, na darivanje sebe do kraja – kako bi Bog po čovjeku mogao djelovati na spasenje drugih“.

Nadbiskup je istaknuo don Eugena Šutrina kao primjer bezuvjetne vjernosti koji je „bio spreman riskirati i izgubiti život samo da bi spasio jednu dušu. Uzeo je Presveto, bolesničko ulje i pošao s ubojicama. Nije znao što ga čeka, ali znao je kome služi. Njegovo mučeništvo, podmuklo i okrutno ubojstvo, postalo je nama snažno svjedočanstvo. Pastir koji se nije sakrio pred vukom i koji nije bježao. Svećenik koji je znao da je svećeništvo križ, a ne karijera.

Don Eugen nije bio naivan. Bio je vjeran. Nije tražio sigurnost – tražio je poslušnost volji Božjoj. Gorio je od želje za spasenje duša. Zato je on danas nama veliki izazov i naše ogledalo svećeništva u kojem se često moramo pogledati“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Don Eugen nas podsjeća da nismo pozvani udobno i lagodno živjeli, biti pesimisti, čuvari ustanova, nego svjedoci Krista živog i uskrslog, poslužitelji Božjih otajstva, graditelji i poslužitelji najvećih Božjih dobara, pa i uz rizik gubitka ovozemaljskog života, uz žrtvu vlastitog darivanja i odricanja. Neka nas primjer Sluge Božjega don Eugena potakne da nosimo Presveto ne samo rukama, nego životom“.

Potaknuo je svećenike da imaju srce poput don Eugena, bl. Miroslava Bulešića i bl. Alojzija Stepinca: „Srce koje ne kalkulira, nego ljubi Boga i narod. Srce koje ne pita: ‘Što će biti sa mnom?’, nego: ‘Što mogu učiniti za vječno dobro sebe i drugoga?’. Nismo tu da sa strane promatramo rane svijeta – nego da ih dotičemo“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši da hrabrost i predanje svećenike drže budnima u službi.

Nadbiskup je zahvalio svećenicima za molitve i kad su bili umorni, za sakramente koje su podijelili iz srca, ne iz dužnosti, za obrisane suze, sprovode održane s dostojanstvom i suosjećanjem, za utjehu po kojoj netko nije izgubio vjeru, za žrtvu koju su podnijeli iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu, za dobro koje su učinili a da to nitko, osim Boga, nije primijetio, za uvredu i klevetu koju su oprostili i dostojanstveno podnijeli radi Kraljevstva nebeskoga.

„Vaše djelovanje nije zabilježeno samo u kronici i župnim knjigama, Vjesniku Nadbiskupije, na raznim profilima i platformama, nego i u Božjem srcu. A to je najvažnije“, poručio je mons. Zgrablić svećenicima.

Nadbiskup je potaknuo vjernike da mole za nova duhovna zvanja i za Bogu posvećene osobe, „da znaju Boga slušati, razumjeti i služiti, da u svakom čovjeku prepoznaju lice Krista“.

„Bez svećenika nema Euharistije i sakramenata. Crkva treba svećenike – ljude koji će, unatoč slabostima, nositi spasenje među narod. Svi trebamo svećenika. I svećenik treba svećenika. Neka nam Bog oprosti, a i vas molimo, oprostite nam, kada smo vas ponekad sablaznili našim ponašanjem i našim neljudskim, nekršćanskim i nesvećeničkim životom.

Vi ste naš narod. Vi ste naša obitelj. Budimo jedno – jer samo zajedno možemo biti živa Crkva, uskrsno Tijelo proslavljenog Krista“, poručio je mons. Zgrablić vjernicima.

Nadbiskup je čestitao i za služenje zahvalio don Dariju Tičiću za 25. godišnjicu svećeništva, a mons. Šimi Periću 60. godišnjicu svećeništva.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

ZADAR: Misa posvete ulja na Veliki četvrtak – Propovijed zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića | Zadarska nadbiskupija

Na veliki četvrtak, 17. travnja, Misu posvete ulja u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Za vrijeme mise, svećenici djelatni u Zadarskoj nadbiskupiji obnovili su svoja svećenička obećanja dana na ređenju. Mons. Zgrablić posvetio je ulje koje će se koristiti u slavlju sakramenta. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Oče nadbiskupe Želimire!

Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice,

dragi bogoslovi i sjemeništarci,

danas, na Veliki četvrtak, Crkva nas okuplja u samom srcu liturgijske godine: u svetom vazmenom trodnevlju. Danas slavimo ustanovu Euharistije i svećeništva.

To nije samo spomen na prošlost, nego poziv da se mi svećenici obnovimo u svom identitetu. Veliki četvrtak je dan kada se Krist, na Posljednjoj večeri, potpuno darovao – i upravo taj čin postaje temelj našeg poslanja. Svećenik nije samo onaj koji slavi Euharistiju, nego onaj koji živi Euharistiju.

1. Obljetnice i sjećanja

U ovoj svetoj Misi danas želimo posebno u molitvu uključiti našu subraću koji tijekom ove godine slave obljetnicu svećeništva. Don Dario Tičić obilježava srebreni jubilej, 25. godišnjicu svećeništva, a mons. Šime Perić obilježava dijamantni jubilej, 60. godišnjicu svećeništva.

Dragi slavljenici, don Dario i mons. Šime, zahvalni smo Gospodinu što ste kroz desetljeća ostali vjerni svom pozivu, služeći Njegovoj Riječi, Njegovim Otajstvima i narodu s predanošću, ljubavlju i ustrajnošću.

Uz srdačne čestitke povodom vaših jubileja, molimo da Vas i dalje prate Božji blagoslov, zdravlje i snaga na svakom koraku, a plodovi Vašeg rada neka budu na slavu Božju vaše vječno spasenje. Nastave donositi utjehu, mir i nadu svima koje susrećete.

Također, danas mislimo i na našeg pokojnog subrata don Zvonimira Čorića koji nas je napustio ove godine, na blagdan Prikazanja Gospodinova, 2. veljače, u 65. godini života. Gospodin neka mu bude vječna radost.

Molitvom želimo biti u ovom trenutku i s našom subraćom svećenicima koji privremeno djeluju izvan Nadbiskupije ili nastavljaju postdiplomski studij.

Radujemo se što ovo slavlje dijelimo i s četvoricom naših bogoslova i dvojicom naših sjemeništaraca koji su na školovanju u Zagrebu. Dragi bogoslovi i sjemeništarci, neka vas Gospodin prosvjetljuje u vašem izboru životnog poziva, kako biste jasno spoznali Božju volju za životni poziv i bili blagoslov u ovom svijetu.

2. Dar i otajstvo svećeništva

Ove godine, 2. travnja, obilježena je 20. godišnjica smrti pape, sada svetog, Ivana Pavla II. On nam je kao duhovnu baštinu ostavio sjajne misli i poruke o svećeništvu. Zaustavimo se na početku ovog našeg promišljanja na nekoliko njegovih misli o svećeništvu na ovaj sveti dan Velikog četvrtka i svetoj misi na kojoj ćemo obnoviti naša svećenička obećanja i posvetiti ulja za podjelu sakramenata i za druge svete obrede.

Svećeništvo je ponajprije dar koji nijedan od nas nije zaslužio. Nitko nije svećenik sam po sebi. Bog je taj koji poziva – unatoč našim slabostima, nesavršenostima, pa i ranama. Poziva nas ne zato što smo bolji ili pametniji od drugih, nego zato što u nama, očito, vidi srce koje može ljubiti, ruke koje mogu blagoslivljati, oči koje mogu gledati čovjeka s milosrđem, volju koja može slušati njegov glas.

Danas, uz obnovu svećeničkih obećanja, naša srca Bogu zahvaljuju za ovaj veliki dar duhovnog poziva.

Svećeništvo je i otajstvo. Otajstvo u kojem Bog djeluje po nama, i onda kad smo umorni, izgubljeni ili prazni. U sakramentima koje dijelimo – to nismo mi, nego On. I upravo zato svećeništvo nikad ne prestaje biti čudo. Svaki put kad izgovorimo „Ovo je moje tijelo…“ ili „Ja te odriješujem od grijeha tvojih…“, kada nekoga prozovemo imenom i krstimo ga u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, sudjelujemo u Božjem činu spasenja. I to je otajstvo koje ne smijemo izgubiti iz vida, čak ni kad svećenik postane „rutina“, kad nas pritisne administracija ili bezvoljnost, kad nas obeshrabre prazne klupe ili nerazumijevanje.

Ipak, to otajstvo ne smijemo idealizirati u smislu da je ono odvojeno od svakodnevice. Naprotiv – Bog nas je pozvao da budemo pastiri usred svijeta, sa svim njegovim ranama i lomovima. Nema svetosti bez svakodnevice. Nema svećeništva bez prašine života. Naše svećeništvo se živi u susretima, u razgovorima iza mise, u bolničkim sobama, na grobljima punih suza, u krsnim  i vjenčanim radostima, u odrazu dječje nevinosti, u slavlju prvih pričesti i krizme.

Papa Franjo nas u više navrata podsjeća da svećenik mora biti čovjek blizine – blizine s Bogom, blizine s biskupom, blizine sa svojom subraćom svećenicima i blizine s narodom. U homiliji na Veliki četvrtak 2022. rekao je: „Svećeništvo se ne može zamisliti bez te blizine, jer u njoj se utjelovljuje Božja blizina svom narodu“.

3. Svećenik – osoba koja se daruje

Sveti Ivan Pavao II. u Pismu svećenicima za Veliki četvrtak 1992. napisao je:
„Svećenik daruje Kristu svoje čovještvo, kako bi se On mogao njime poslužiti kao sredstvom spasenja, čineći od njega gotovo drugog sebe“.

To je srce svećeništva – predati se, darovati se Kristu. Ne djelomično, ne kad je zgodno, ne samo kad smo raspoloženi, ne na određeno vrijeme i u posebnim trenucima, nego trajno i bezuvjetno. Krist ne traži savršenstvo, traži predanje i povjerenje.

Postati svećenik je slobodan čin predanja. Ne možemo postati svećenici „na silu“, već u slobodi gdje dajemo ono najosobnije: svoje čovještvo. Dakle, cijelu svoju osobu, identitet, osjećaje, razum, volju, tijelo i duh. Nije riječ o tome da netko “radi za Boga”, već da postane prikladna osoba kroz koje Krist djeluje. Po sakramentu svetog reda i preobražavajućoj milosti sakramenta svetog reda, svećenik je produžena ruka Kristove prisutnosti. Njegov pogled kroz naše oči. Njegova ljubav kroz naše srce. Njegova Radosna vijest kroz naša usta. Njegov oprost kroz naše služenje. Njegova snaga u našoj slabosti. Njegovo milosrđe kroz našu plemenitost.

Ovim predanjem Krist nas ne iskorištava, nego nas preobražava. Ovo predanje nije gubitak našeg čovještva, naše osobnosti, nego naše posvećenje. Svećenik ne prestaje biti čovjek – dapače, njegovo čovještvo postaje “Kristovo”, preobraženo, otkupljeno i stavljeno u službu višeg poziva.

Papa kaže kako se svećenik daruje “kako bi se On mogao njime poslužiti kao sredstvom spasenja…”. Svećenik postaje put Božje milosti. Krist po svećeniku dolazi ljudima, osobito kroz sakramente. On je poslužitelj Euharistije, Pomirenja, Krštenja… preko njega se događa susret između Boga i čovjeka.

Znamo kako je ovo duboko i uzvišeno, ali i zahtjevno. Svećenik, dijeleći sakramente, ne djeluje u svoje ime, već „in persona Christi“ – u osobi Krista. Zato moramo živjeti u svakodnevnoj unutarnjoj suobličenosti Kristu, da njegova prisutnost postaje providonosna, uočljiva, čak sveta.

Papa nadodaje: “…čineći od njega gotovo drugog sebe.” To je otajstveno jedinstvo svećenika s Kristom. Svećenik ne postaje Krist u ontološkom smislu, ali postaje njegov živi odraz, i takvog ga vjernici prepoznaju. U liturgijskoj službi, u propovijedanju, u svakodnevnom življenju – pozvani smo biti alter Christus: drugi Krist. To nije samo poziv na moralnu sličnost, nego na duhovnu preobrazbu – kroz milost koju donosi sveti red u snazi i milosti Duha Svetoga.

Kad sam bio župnik u Rovinju, polazeći od župne kuće prema crkvi koja se nalazila udaljena nekoliko stotina metara na brežuljku, prolazio sam uskom uličicom koja je na sredini imala mali trg. Na tom trgu svakog dana predvečer susreo sam djecu u igri. Kad su me djeca vidjela, pa čak i u žaru igre, počela su vikati: „Hvaljen Isus! Hvaljen Isus!“. Penjući se jednom polako po vrućini do crkve prije samog trga, u uskom prolazu, ugledao me prvi jedan mali dječak od oko tri godine. Sjedio je pored bake na pragu kuće u kojoj su stanovali njegovi roditelji, djed i baka. Bili su muslimanska obitelj. Kad me mali ugledao, skočio je na noge, potrčao prema ostaloj djeci koja su se igrala na trgu i stao vikati: „Ide hvaljen Isus! Ide hvaljen Isus!“.

Riječi ovog djeteta čista srca postavljaju i nama pitanje: Jesmo li mi svojim svećeničkim životom i poslanjem „Hvaljen Isus“? Da li ljudi vide naša dobra djela svećeničke službe i života i slave Oca našega koji je na nebesima? (usp. Mt 5, 16).

4. Svećenik – upravitelj svetih otajstava

U Pismu svećenicima za Veliki četvrtak 2001., sv. Ivan Pavao II. podsjeća:
„Upravitelj nije vlasnik, već onaj kome vlasnik povjerava svoja dobra da njima upravlja pravedno i odgovorno“.

Kakvog li velikog Božjeg povjerenja prema nama! Povjerava nam svoja dobra, a većih dobara od njegovih ne postoji. Mi nismo gospodari Božjeg naroda. Nismo ni vlasnici sakramenata. Sve što činimo, činimo u Njegovo ime. Sluge smo „beskorisne“ (usp. Lk 17, 10.), ne u smislu bezvrijednosti, nego u smislu poniznosti i svijesti Božjeg djelovanja po našem predanju. A ono što nam je povjereno, nadilazi nas same: Riječ Božja, Euharistija, pomirenje, bolesničko pomazanje, povjerenje naroda Božjega. Zato: ne improvizirajmo, ne posustajmo u vršenju dobra, ne odustajmo od vršenja dobra, služimo ponizno i radosno najvećim dobrima.

Razmatrajući danas o svećeništvu, ponovno otkrivamo da naše svećeništvo nije samo služba, posao, nego poziv na svakodnevnu preobrazbu, na suživot s Kristom, na darivanje sebe do kraja – kako bi Bog po čovjeku mogao djelovati na spasenje drugih. To je duboko osobna i sveta stvarnost, istovremeno izazovna i ona koja nas ispunja mirom.

5. Sluga Božji don Eugen Šutrin – bezuvjetna vjernost

Draga braćo svećenici,

ove godine se sjećamo našeg brata u svećeništvu, člana našeg prezbiterija, koji nije izabrao lakši put. Prije osamdeset godina, 26. studenog 1945., Sluga Božji don Eugen Šutrin mučki je ubijen. Bio je do kraja vjeran svome pozivu. Imao je, zasigurno, ozbiljnog razloga biti zabrinut zbog noćnog izlaska iz sigurnosti župne kuće i poći s nepoznatim mladićima koji ga pozivaju da podijeli bolesničko pomazanje njihovoj majci koju je, navodno, konj udario kopitom. Bio je spreman riskirati i izgubiti život – samo da bi spasio jednu dušu. Uzeo je Presveto, uzeo Sveto bolesničko ulje i pošao s ubojicama. Ušao je u tamu. Nije znao što ga čeka, ali znao je kome služi.

Njegovo mučeništvo, podmuklo i okrutno ubojstvo, postalo je nama snažno svjedočanstvo. Pastir koji se nije sakrio pred vukom i koji nije bježao. Svećenik koji je znao da je svećeništvo križ, a ne karijera.

Don Eugen nije bio naivan. Bio je vjeran. Nije tražio sigurnost – tražio je poslušnost volji Božjoj. Gorio je od želje za spasenje duša. I zato je on danas nama veliki izazov. One je naše ogledalo svećeništva u kojem se često moramo pogledati. I nije to jedino ogledalo u kojem možemo vidjeti herojski ostvareno svećeništvo.

U vremenu kad nas često mami pretjerana briga za prostore slobode i opuštanja, udobnost, putovanja i život bez obveza, kada nas obuzima duh kritizerstva, umora i pesimizma, i kada svoje obveze doživljavamo kao „puki privjesak vlastitog života“ (Evangelii gaudium, 78) – don Eugen nas podsjeća da nismo pozvani udobno i lagodno živjeli, biti pesimisti, biti čuvari ustanova, nego svjedoci Krista živog i uskrslog, poslužitelji Božjih otajstva, graditelji i poslužitelji najvećih Božjih dobara, pa i uz rizik gubitka ovozemaljskog života, uz žrtvu vlastitog darivanja i odricanja.

Nismo tu da sa strane promatramo rane svijeta – nego da ih dotičemo. Budimo  svećenici poput don Eugena Šutrina, don Srećka Lovretića, don Janeza Kranjca, don Ivana Tičića i drugih Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije. Budimo poput bl. Miroslava Bulešića, bl. Francesca Bonifacia, bl. Alojzija Stepinca i drugih blaženih uzora. Imajmo srce poput njih. Srce koje ne kalkulira, nego ljubi Boga i narod. Srce koje ne pita “Što će biti sa mnom?”, nego “Što mogu učiniti za vječno dobro sebe i drugoga?”

Don Eugen i drugi naše Sluge Božje, blaženici i sveci, dali su svoj život. Mi danas možemo dati svoju vjernost, svoju blizinu, svoju žrtvu, svoju ustrajnost. Neka nas njihova hrabrost i predanje drže budnima u našoj službi.

Neka nas primjer Sluge Božjega don Eugena potakne da svaki dan nosimo Presveto – ne samo rukama, nego životom.

6. Zahvala i poziv na molitvu

Draga braćo svećenici,

vi ste krsnom vodom zalijevali milosne početke i blagoslovima ispratili završetke života. Vi ste molili i kad nitko nije znao, tješili kad su drugi šutjeli, dijelili „Kruh živi“ koji je s neba sišao i kruh nade kad su drugi nudili prazne riječi. Vi ste ti koji ste stajali uz postelje umirućih. Vi ste ustrajno naviještali riječ Istine i Života u zgodno i nezgodno vrijeme. Vi ste vodili računa o materijalnim dobrima, kako bi mogli sačuvati našu dragocjenu duhovnu i kulturnu baštinu i predati je budućim naraštajima.

Zato vam danas zahvaljujem:

• za svaku molitvu, izrečenu i kad ste bili umorni i kad vam se nije dalo,
• za svaku radosnu vijest koju ste navijestili ljudima kad je njima bilo najteže,
• za svaki sakrament koji ste slavili i podijelili iz srca, ne iz dužnosti,
• za svaku suzu koju ste obrisali, svaku nadu koju ste probudili,
• za sve sprovode koje ste održali s dostojanstvom i suosjećanjem,
• za svaku riječ utjehe koja je nekome bila ključna da ne izgubi vjeru,
• za svaku žrtvu koji ste podnijeli iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu,
• za svako dobro koje ste učinili, a da to nitko, osim Boga, primijetio nije,
• za svaku uvredu i klevetu koju ste oprostili i dostojanstveno podnijeli radi Kraljevstva nebeskoga.

Ne zaboravite – vaše djelovanje nije zabilježeno samo u kronici i župnim knjigama, Vjesniku Nadbiskupije, na raznim profilima i platformama, nego i u Božjem srcu. A to je najvažnije!

7. Poziv na zajedništvo vjere i molitve

Draga braćo i sestre, dragi Božji narode,

danas, dok se u ovoj svetoj misi blagoslivlja ulje kojima ćemo kroz cijelu godinu pomazivati krštenike, krizmanike, bolesnike, one koji se posvećuju za službu Bogu, posvećivati oltare i crkve, želim vam iz srca zahvaliti. Hvala vam što ste tu, što ste dio ove žive Crkve i što svojom vjerom, nadom i molitvom nosite i nas svećenike.

Ujedno vas želim zamoliti: molite za nas Bogu posvećene osobe: svoje svećenike, redovnike i redovnice, bogoslove i sjemeništarce. Molite za one koje poznajete i koji su u župničkoj službi svoga poslanja, kao i za one koji možda tiho služe u bolesti, starosti, nemoći, samoći i žrtvi. Molite da ostanemo vjerni, ponizni i radosni službenici Evanđelja, da znamo Boga slušati, razumjeti i služiti, da u svakom čovjeku prepoznamo lice Krista.

Molite i za nova duhovna zvanja – da Bog probudi srca mladih i da se u njima rodi hrabrost za „Da“ koje mijenja život. Molite za naše bogoslove i sjemeništarce da ustraju na putu duhovnog poziva i odole mnogim pomamama ovoga svijeta. Bez svećenika nema Euharistije, nema sakramenata.

Crkva treba svećenike – ljude koji će, unatoč slabostima, nositi Božje svjetlo i spasenje među narod. Svi trebamo svećenika. I svećenik treba svećenika.

Neka nam Bog oprosti, a i vas molimo, oprostite nam, kada smo vas ponekad sablaznili našim ponašanjem i našim neljudskim, nekršćanskim i nesvećeničkim životom.

Vi ste naš narod. Vi ste naša obitelj. Mi smo vaše ruke kad se molimo, vaša srca kad Boga slavimo. Budimo jedno – jer samo zajedno možemo biti živa Crkva, uskrsno Tijelo Proslavljenog Krista.

Neka nas sve blagoslovi i prati Gospodin Isus Krist, Veliki Svećenik, a Marija Majka Isusova i Majka Svećenika, Majka naša, neka nas sve čuva – i svećenike i vas – u svom majčinskom zagrljaju.

Amen.

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić