Edukativni susret za turističke vodiče s područja Zadarske nadbiskupije o vođenju kroz sakralna zdanja održan je u petak, 14. ožujka u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Liturgičar don Dario Tičić govorio je o potrebi poštovanja sakralnih prostora koje ne posjećuju samo vjernici, nego i ljudi drugih vjeroispovijesti i nevjernici, ljudi koji žele vidjeti vrijednost.

„Vodiči su veleposlanici vjere i kulture pred ljudima koje vode i pokazuju im što je dragocjeno. Nama nisu dragocjene samo građevine, zdanja koja smo čuvali i u najtežim vremenima, nego i stvarnost koja se odvija u crkvi. Tu su predmeti s kojima se i u kojima se susrećemo s onime što se ne vidi, govori se o transcendenciji“, rekao je Tičić, istaknuvši da je crkva sveti prostor u čijem su središtu i najvažniji glavni oltar za kojim se slavi misa i svetohranište.

„Prezbiterij ili svetište je najvažniji prostor u crkvi. Negdje je svetohranište za glavnim oltarom, a negdje se na sporednom oltaru čuva Sveto otajstvo u kojem je prisutan Krist. Uvijek je u središtu glavni oltar i tamo gdje je svetohranište, gdje gori crveno svjetlo – tu se čuva euharistija, najveća svetinja“, rekao je don Dario, istaknuvši da je crkva prvenstveno sveti prostor gdje se okuplja Božji narod.

„Narod u crkvi nije publika. Kad se slavi sveta misa, to nije predstava. Nego narod zajedno sa svećenikom zajedno prinosi žrtvu. To je sakralni prostor“, poručio je don Dario.

Prostor crkve iziskuje poštovanje te je važno kako su ljudi odjeveni, što je znak poštovanja prema prostoru kojeg se pohodi. Ni u državne i kulturne ustanove ne dolazi se neprimjereno odjeven, upozorio je Tičić, naglasivši: „Kako smo odjeveni je znak našeg osobnog poštovanja prema prostoru kojeg pohodimo“. Istaknuo je važnost da se ne izgubi osjećaj sakralnosti glasnim razgovorima osobito kad crkvu pohodi velika skupina ljudi, koja postaje stjecište vjere i kulture.

Don Dario je potaknuo vodiče da svojim stavom i ponašanjem ljudima daju do znanja da je prostor u kojega su ušli više od običnog kulturnog prostora, u njemu je susret i s transcendentnim.

„U crkvu se ulazi u sferu nečega što nije svakodnevno. Zato su se Božji hramovi nekada zvali templum, od riječi tempus, što znači vrijeme. Taj prostor je odvojen od redovitog vremena i prostora i tu se čovjek susreće s Bogom, transcendentnim. Sakralna zdanja povezuju nas s prošlošću, ispunjavaju ponosom i obavezom da ih čuvamo iz poštovanja i prema onima koji su ih gradili u puno težim uvjetima od suvremenih.

Ljudi u starini imali su osjećaj za nešto što će vrijediti stotinama godina. Živjeli su u gladi, u malim sredinama, neusporedivima s danas, a gradili su velike crkve, još u ono vrijeme. To je primjer koliko su ljudi imali više osjećaja za sveto i najbolje što imaju davali su crkvi. Crkva je bila reprezentativno zdanje“, istaknuo je don Dario. Podsjetio je da se sav život organizirao oko crkve koja je narod duhovno i mentalno okupljala oko sebe, na trgu, kao mjesto koncentracije duhovne i crkvene vlasti.

„SICU-a je prezentacija znanja ne samo o zadarskoj sakralnoj baštini, nego i cjelovitog dosega crkvene umjetnosti u Hrvatskoj“

„Različite populacije posjetitelja različito doživljavaju crkvenu umjetnost i sakralni prostor“, rekla je doc. dr. sc. Ana Jordan Knežević, kustosica SICU-a koja je izlagala o temi „SICU – Izazovi u prezentaciji Stalnog postava i crkvene umjetnosti u suvremeno dobu“.

Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru (SICU) poznata pod nazivom ‘Zlato i srebro Zadra’ je jedinstvena umjetnička riznica sakralne umjetnosti u Hrvatskoj čiji su izloženi predmeti kulturno dobro. U tijeku je postupak da se kao kulturno dobro nazove cijela riznica prvog kata, što nema nijedan muzej u Hrvatskoj, istaknula je dr. Knežević.

SICU je i sakralni prostor jer se nalazi u sklopu dijela benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru osnovanog u 11. stoljeću. „Od stvaranja stalnog postava, dva krila samostana služe za Izložbu. Bilo bi poželjno da se posjetitelji prije ulaska u SICU informiraju da se radi o takvom prostoru, da budu prikladno odjeveni. To treba uzeti u obzir – iako je to Izložba otvorena javnosti, ulazi se u prostor samostana i prolazi se pored crkve sv. Marije. Povijesni kontekst samostana sv. Marije razlikuje se od drugih. Treba istaknuti romaniku u Zadru, Srednji vijek, zvonik pokraj kojeg se ulazi u SICU dao je izgraditi kralj Koloman, ljudi pitaju i o njemu“, rekla je dr. Knežević, istaknuvši da je SICU jedinstvena nacionalna riznica i kapitalni objekt kulture.

„Stalni postav je najsloženija komunikacijska forma i predstavlja okosnicu u odnosu na bilo koju drugu muzejsku komunikaciju. Stalni postav SICU-a je prezentacija znanja ne samo o zadarskoj sakralnoj baštini, nego i cjelovitog dosega crkvene umjetnosti u Hrvatskoj. To je razlikuje od drugih crkvenih riznica. Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, nepokretno kulturno dobro je građevina i njeni dijelovi. To su crkve i prema njima se mora postupati u duhu vjernika, ali i kao prema kulturnom dobru.

Muzejska građa i muzejska dokumentacija štite se kao kulturno dobro. Muzejski predmeti i muzejska zbirka upisani su u inventarnu knjigu koju ima i SICU. Time se stječe status kulturnog dobra i automatski je dio Registra kulturnih dobara Republike Hrvatske“, istaknula je kustosica Jordan. Pokretno kulturno dobro može biti zbirka predmeta u muzejima – to je SICU, koje obuhvaća kompletni crkveni inventar i predmete.

U SICU-a su umjetnine od 8. do 18. st., a najviše umjetnina je iz riznice zadarske katedrale. Na prvom katu su umjetnine od 8. do 15. st., na drugom katu su umjetnine od 15. do 18. stoljeća.

„SICU je jedinstven i jer se u prizemlju nalazi crkva Svete Nedjeljice. Iako ne služi za liturgiju, ljudi se u tom prostoru mole. Jedinstvenost SICU-a je i što je u njemu jako malo uvoznih umjetnina. U SICU-u su svega dvije kopije. Sve je originalna građa nastala u zadarskim radionicama koje su bile i znak moći Crkve u Srednjem vijeku i Zadra koji je bio centar Dalmacije.

Mnoga djela u SICU-u nastala su prema narudžbi crkvenih dostojanstvenika, zadarskog plemstva i građanstva. To nije bilo kakav muzejski predmet koji se stavlja u vitrinu, nego treba gledati njegovu povijest i širi kontekst“, istaknula je dr. Knežević važnost da se umjetnine promatra u kontekstu njihove povijesti kao i poveznicu sveca i crkve. Potaknula je vodiče da povežu sveca i zadarsku crkvu koja mu je posvećena. Kad se govori o umjetninama s prikazom sv. Krševana, sv. Šime, Gospe od Zdravlja, uputiti na pohod tim crkvama njima posvećenima, čime se iz SICU-a usmjerava posjetitelje prema drugim sakralnim objektima u Zadru.

O jedinstvenosti postava SICU-a

Jedinstvenost postava SICU-a je što predmeti nisu postavljeni kao tematske cjeline nego kronološki te vodič sam mora stvarati priču o umjetnini. Dr. Knežević je vodiče stručno savjetovala kako to činiti, na konkretnim primjerima iz povijesti, jer u SICU-u nema određene tematske cjeline pored koje stoje legende.

SICU predstavlja remek djelo muzejske prakse i zbog originalnih ostakljenih drvenih vitrina koje imaju željezne nosače, zbog načina na koji je predmet postavljen na čistu pozadinu bez podloge.

Dr. Knežević je predstavila značajne umjetnine u SICU-u, poput poliptiha Carpaccia iz 15. st., čija je povijesno – umjetnička vrijednost iznimno velika u odnosu na druge slike i ne može biti u kategoriji bilo koje druge slike u drugim muzejima. To treba naglasiti, istaknula je dr. Knežević.

Predstavila je i druge izložene umjetnine među kojima su brojne zavjetni darovi (najreprezentativniji zavjetni dar u SICU-u je Škrinja kraljice Elizabete), zlatarske predmete, pokaznice, ophodne križeve, ikone pred kojima se mole mnogi posjetitelji i tipove ikonografija: ikonografija ciklusa o Bogorodici, od njenog rođenja do uznesenja, kip i slika Gospe od Sniga, Pieta, ciklusi koji prikazuju Kristovo djetinjstvo, Kristovu muku. Na jednom križu iz katedrale dvojica koji se smrzavaju su dvojica od 40 mučenika iz Sebaste, crkva 40 mučenika je postojala u Zadru u Srednjem vijeku. Ta dva lika su netipična u ikonografiji i to je uputno istaknuti, rekla je dr. Knežević. Na drugom katu ima najviše slika posvećenih sv. Jeronimu.

„Ikona Gospe benediktinki nosila se u procesiji, jedna je od najljepših i najvećih ikona. Na njenoj poleđini je sv. Petar koji je bio naslovnik zadarske katedrale. SICU čuva i ikonu Bogorodice s Djetetom, uvoz iz Konstantinopola; iz crkve sv. Šime gdje je original u baroknom oltaru, a u SICU-u je kopija. Častila se utorkom, nosila ulicama. Ikona Gospe od Zdravlja je najčešće posjećena, ljudi se mole ispred nje“, naglasila je dr. Knežević, rekavši da se nakon stručnih odgovora ljudi mole pored ikona i relikvijara.

Svjedočanstva posjetitelja o uslišanjima po zagovornoj molitvi svecima u SICU

Kustosica je govorila i o značenju relikvije i relikvijara. Relikvijar nije običan muzejski predmet, zbog relikvije sveca u njemu. Izrađen je od plemenitih materijala, srebra, zlata, u raznim tehnikama i bogato ukrašen. Zadar je imao puno bratovština koje su dale izrađivati relikvijare, imao je 32 crkve u Srednjem vijeku.

„Poanta je staviti predmet u povijesni kontekst, što je Zadar bio u Srednjem vijeku, koja je njegova moć i moć Zadarske Crkve u tom vremenu. S tim se  može povezati pokazivanje umjetnina, a ne samo nabrajati predmete, bez konteksta“, potaknula je dr. Knežević.

U prezentaciji je pokazala i slike relikvijara u SICU-u. Relikvijar Ruka sv. Ivana Krstitelja spominje se u riznici katedrale, relikvijar bista sv. Marije Magdalene. Jako važan je i relikvijar Lopatica sv. Marka koji se nalazi pored vitrine od Anžuvinaca. U inventaru riznice popisan je odmah ispod relikvijara sv. Krševana, a kontekst je mletačka vlast u Zadru. Zatim, relikvijar Svetog križa i spužve. „Sveta spužva je jedan od predmeta vezan uz Kristovu muku, nakon umakanja u ocat  je ponuđena Isusu na križu“, istaknula je dr. Knežević.

Tu su i relikvijari Čikin križ, sv. Zoila u kojem je ključna kost sv. Zoila. Škrinjica sv. Zoila je stajala u bazilici Svete Marije velike uz škrinju sv. Šime. U samostan sv. Marije 90 % relikvijara došlo je iz Crkve svete Marije Velike, naglasila je kustosica. Relikvijar Dvije ruke iz samostana sv. Marije dala je izraditi Katarina, nećakinja splitskog kneza Hrvoja Vukčića Hrvatinića i supruga moćnog bosanskog vojvode Sandalje Hranića Kosače koji je važan u poticaju izrade zlatarskih predmeta u Dalmaciji.

Dr. Knežević je istaknula da u SICU pristižu mnoge povratne informacije posjetitelja koji su molili u SICU-u zagovor svetaca te svjedoče o uslišanjima i zadobivenim milostima. SICU je i mjesto gdje ljudi dožive i duhovno, religiozno iskustvo. Uz to što vide povijesno – umjetničku građu, ljude oduševi i prostor, viđeno, istaknula je kustosica. Nije dozvoljeno fotografiranje ni glasno pričanje.

Mnogi posjetitelji se preporučuju sestrama benediktinkama u molitve koje rade u SICU-u kao voditeljice kroz Izložbu. Koludrice sv. Marije rade suvenire od čipke i emajla. „To je važno. Emajlom se više nitko ne bavi. To je tehnika Srednjeg vijeka“, istaknula je dr. Knežević.

Izazovi u obnovi prezentacije stalnog postava SICU-a

Iz suradnje s restauratorima, kao najveći problem u djelovanju navodi se što veliki broj posjetitelja u prostoru utječe na mikroklimatske uvjete koji uvijek moraju biti nepromijenjeni i stabilni, a to utječe na slike i drvene nosače. Zato se slike uvijek iznova restauriraju, što nije dobro. Preporučuje se voditi grupe do 25 ljudi i treba izbjegavati diranje predmeta, ikona, da se izbjegnu mehanička oštećenja.

Nakon dugo vremena, u tijeku je ponovni postupak konzervatorsko restauratorskih radova umjetnina u SICU, istaknula je dr. Knežević.

„Nekontrolirani broj posjetitelja izložbe dovodi do oštećenja uglavnom na predmetima koji su rađeni na drvenom nosilu. To su sve slike na drugom katu. U svrhu zaštite predmeta potrebno je da se grupa posjetitelja vodi jasnim smjerom kretanja. Arhitekt za postav sada radi posebno smjer kretanja u postavu. Ne može se ići izvan određene dionice, što se u muzejima označi stopicama. Treba se kretati u jednom smjeru i grupe moraju imati strpljenja“, poručila je dr. Knežević, upozorivši: „Sada je najveći nedostatak postava da nema signalizacije i jasnih smjernica u kretanju, što dovodi do toga da se posjetitelji difuzno kreću po postavu. Gledatelji sami idu gledati što ih privlači, nakon zajedničkog zadržavanja kod prve vitrine. To nije dobar koncept. Oni bi trebali imati pravilan smjer kretanja“, poručila je kustosica, govoreći o neadekvatnom pristupu službenim dvoranama SICU-a u kojima ima puno predmeta, dvorana i uskih hodnika, SICU nije velika rastvorena cjelina.

Među izazovima djelovanja SICU-a je muzeološka koncepcija koja daje značaj muzejskom predmetu, a temelji se na kronološkom principu. „U SICU-u vodič treba sam stvoriti priču koja će SICU držati na nivou, jer se ide od predmeta do predmeta. Izvorni koncept postava je zamišljen da se predmeti razgledavaju u tišini, uz minimalnu primjenu svjetla i tihu glazbu u pozadini“, rekla je dr. Knežević.

Među izazovima SICU-a je i porijeklo umjetnina koje će pri obnovi prezentacije postava biti istaknuto na legendama, da se zna odakle je umjetnina došla: je li to riznica, samostan ili župa, čime se naglašava značaj i drugih crkava kao i informacije o nastanku predmeta: zavjetni dar, izuzetna povijesno – umjetnička vrijednost i sl., rekla je kustosica, podsjetivši kako je to počelo: „Nedostaje dodatne legende predmeta i tematskih cjelina. Kad se otvorila Izložba, postojao je mali letak, vodič i svaki posjetitelj je dobio malu brošuru u kojoj su bili popisani predmeti, bez objašnjenja“. Dr. Knežević je najavila da će se u novoj prezentaciji postava kvalitetno urediti potrebe sanitarnog čvora, garderobe i suvenirnice koja je sada dislocirana.

Prisutne je pozdravio don Marko Vujasin, predstojnik Povjerenstva za pastoral ribara, pomoraca i turista Zadarske nadbiskupije koje je organizator toga susreta.

Na kraju susreta, vodiči su postavljali konkretna pitanja i razmijenili praktična iskustva i potrebe kako bi vođenje bilo na zadovoljstvo svih dionika toga procesa. Osobito su istaknute teškoće pri vođenju ljeti kad su najveće gužve posjetitelja, pogotovo kada se vode grupe s kruzera.

Ines Grbić

Više slika pogledajte klikom na Foto-galeriju / Foto: I. Grbić

Prof. dr. sc. Vladimir Dugalić izlagao je o temi „Izazovi i poteškoće u slavlju sakramenta pomirenja. Zrela svećenička savjest – Preduvjet za odgoj savjesti vjernika i dar razlučivanja“ na svećeničkoj rekolekciji u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu, 12. ožujka.

Katekizam Katoličke Crkve sakrament ispovijedi naziva i sakramentom pokore, pomirenja, ozdravljenja i obraćenja. „Da bi došlo do pomirenja, potrebna je i druga strana. Pomirenje je potrebno zatražiti, a to znači kajanje. Nema pomirenja bez kajanja. Najveći problem je kad dođe pokornik kod kojeg se ne uočava kajanje. A bez iskrenog kajanja nema odrješenja“, upozorio je dr. Dugalić, rekavši da je važno pomoći vjerniku da se suoči sa svojim grijehom i iskaže kajanje.

Istaknuvši da se osuđuje čin, a ne osoba, predavač je rekao da penitentu treba reći da zlo koje čini nije dobro za tu osobu, a ne da to Crkva kaže kao da joj se to prohtjelo. „Svećenik je sudac grijeha, ali liječnik osobe. Svećenik u ispovijedi treba prenijeti sliku Boga kao našeg roditelja“, istaknuo je dr. Dugalić.

Dr. Dugalić je razmatrao što papa Franjo podrazumijeva pod pojmom i procesom razlučivanje, bez kojeg nema dobre ispovijedi.

U svom dokumentu ‘Radujte se i kličite’ Papa je pojasnio dar razlučivanja i kaže da nam taj dar pomaže razlučiti što dolazi od Boga, a što nije od Boga; što je dobro za osobu, a što nije.

„Razlučivanje je prije svega milost, ali ne isključuje i naše sposobnosti. Razlučivanje uključuje razum i razboritost, ali ga i nadilazi jer nastoji prodrijeti u jedinstveni i tajanstveni naum kojeg Bog ima prema svakome i ostvaruje se u različitim okruženjima. To uključuje više od mog blagostanja na zemlji, više od mog zadovoljstva što činim nešto korisno ili želje da mi savjest bude mirna. To je povezanost sa smislom moga života pred Ocem koji me poznaje i ljubi. Razlučivanje dovodi do Krista, ne zahtjeva posebne sposobnosti niti je samo za najučenije“, citirao je predavač papu Franju u br. 170 spomenute enciklike.

„Dakle, razlučivanje pretpostavlja usvajanje Božje logike križa i ljubavi, Božje pedagogije strpljivosti i davanja vremena. Ne razlučujemo kako bismo izvukli što više koristi iz života, nego da što bolje ostvarimo svoje krsno poslanje, što podrazumijeva i život uz odricanje. Razlučivanje nije umišljeno analiziranje nas samih ili neki oblik egoistične introspekcije, već pravi izlazak iz sebe kako bismo se približili Bogu“, poručio je dr. Dugalić.

Papa kaže da svećenik mora biti osposobljen za dar razlučivanja, čiji je korijen u duhovnim vježbama sv. Ignacija Lojolskog i u isusovačkoj tradiciji. Papa Franjo je od 31. kolovoza 2022. do prosinca 2022., kroz 14 kateheza protumačio dar razlučivanja i što on znači za svećenika.

„Papa Franjo odgovornost za život Crkve spušta u bazu, do svećenika. Kroz ispovijed, liturgiju, homiliju, svećenici na terenu neka donose Božje milosrđe. Sve što je papa Franjo činio, ide prema tome da se odgovornost spušta na niže razine. Novi dokumenti Crkve kažu, ‘Odluku će donijeti biskupske konferencije’“, istaknuo je dr. Dugalić.

Papa Franjo kaže: „Razlučivanje je važan čin koji se tiče svih, jer odabiri su bitan dio života. Razlučivati, odabir, konkretiziraju životni plan i naš odnos s Bogom. U evanđelju Isus govori o razlučivanju služeći se slikama iz običnog života. Opisuje ribare koji izabiru dobru ribu, a odbacuju lošu, trgovca koji među mnogim biserima zna prepoznati onaj najveće vrijednosti ili čovjeka koji, obrađujući njivu, naiđe na nešto što se pokaže kao blago“.

„U neočekivanim i neplaniranim situacijama je bitno prepoznati važnost i hitnost odluke koju treba donijeti. Odluku mora donijeti svatko pojedinačno. U određenom trenutku možemo tražiti savjet, razmišljati, ali odluka je uvijek na nama samima. Ne možemo prebaciti odgovornost na nekoga drugoga. Zato je važno znati razlučivati, da bi se donijelo dobru odluku“, poručio je dr. Dugalić.

U ispravnoj odluci susreću se vrijeme i vječnost

Da bi bio sposoban za dar pastoralnog razlučivanja, svećenik treba vježbati svoju inteligenciju, znanje, stručnost i volju. „Je li župnik sa svojom stručnošću i svojim znanjem dorastao svim izazovima, prati li što se događa u Crkvi, crkvene dokumente i smjernice koje se daju“ upitao je dr. Dugalić.

Uključiti osjećaje u razlučivanju znači da donijeti dobru odluku dovodi do radosti. „Papa kaže, ako je netko našao biser, njega obuzima radost. On je spreman sve ostaviti i krenuti tim putem. Papa kaže, to je radost žena koje se vraćaju od praznog groba. Donijeti ispravnu odluku dovodi do konačne radosti. Možda nešto moramo pretrpjeti, razmišljati, tražiti, ali ispravna odluka uvijek donosi radost. Papa kaže i da razlučivanje zahtjeva zauzimanje stava“, rekao je dr. Dugalić.

Veliki odabiri mogu proizaći i iz okolnosti koje su na prvi pogled sporedne i koje se možda ne pokazuju odlučujućima. Primjer toga je prvi susret Andrije i Ivana s Isusom. Na pitanje: ‘Rabbi, gdje stanuješ?’, Isus kaže: ‘Dođi i vidi’.

Papa kaže da je taj kratki razgovor bio početak promjene koja će pomalo obilježiti čitav njihov život. Evanđelist je kasnije napisao da se još uvijek sjeća tog susreta koji ga je zauvijek promijenio. Čak kaže da je bila deseta ura, oko 4 sata poslije podne. Papa kaže, to su trenuci u kojima se u životu susreću vrijeme i vječnost.

Ispravna odluka znači trenutak u kojem se u životu susreću vrijeme i vječnost. „U dobroj odluci susreće se Božja volja s našom voljom, susreće se sadašnji hod s vječnim. Nakon puta razlučivanja, donijeti ispravnu odluku znači ostvariti susret vremena s vječnošću“, ističe papa Franjo.

Papa Franjo kaže da čovjek može i pogriješiti, može ne htjeti izabrati ispravno.  „Biblija je puna i takvih odluka. Gospodin nam daje poslanje, a mi moramo učiniti ono što nam je dano. Osoba mora razlučiti koju joj je odluku donijeti. To uključuje određeni napor. Razlučivanje je razmišljanje uma i srca koje moramo učiniti prije nego donesemo neku odluku. Razlučivanje je naporno, ali prijeko potrebno za život“, poručio je predavač.

Razlučivanje uključuje naše ljudske sposobnosti: pamćenje, intelekt, volju i čuvstva osobe i potreban je dijalog između tih dimenzija. Papa kaže da se često  unutar toga krije nedostatan dijalog između vjerskog života i naše duhovne spoznajne i čuvstvene dimenzije.

Koraci pri razlučivanju: poznavati sebe, čistoća namjere, prepoznavanje neočekivanoga kao Božjeg interventa, što je prioritet i želja osobe

Dr. Dugalić je predstavio pet koraka koje Papa navodi za steći dar razlučivanja. Prvo, osoba mora dobro poznavati samog sebe, a to iziskuje trud, napor i strpljivo kopanje po vlastitoj nutrini.

„To je sposobnost da se čovjek zaustavi kako bi postao svjestan načina na koji postupa, osjećaja koji nas obuzimaju, misli koje nas uvjetuju, a da često toga nismo svjesni. Zahtijeva razlikovanje između emocija i duhovnih sposobnosti. Osjećam nije isto što i uvjeren sam. Osjećam da mogu, nije isto što i hoću. Tako se dolazi do toga da spoznamo da je način na koji gledamo na sebe i na stvarnost ponekad malo iskrivljen“, upozorio je dr. Dugalić.

Svećenik mora vidjeti ima li predrasudu u pristupu marginaliziranima, stav koji nije evanđeoski. Je li u susretu s nekim projicirao svoje predrasude, a ne evanđeosku logiku, i onda iz tog duha to prenosi na druge, rekao je dr. Dugalić.

Papa potiče i da svećenik uoči zašto nešto čini, koja je namjera njegovog djela. „Činim li to da zadivim biskupa, zbog svoje karijere, da se istaknem pred drugima ili to činim iz ljubavi prema Crkvi, nesebično, ne očekujući nagradu ili priznanje“, potaknuo je dr. Dugalić, istaknuvši da se moraju razlikovati vlastiti interesi od služenja zajednici. Papa kaže da se ne smiju zanemariti ni takve situacije prilikom razlučivanja što se u nekom slučaju dogodilo.

Razlučivanje je i pomoć u prepoznavanju znakova s kojima se Bog daje susresti u nepredviđenim, pa i neugodnim situacijama. Npr., kad je sv. Ignacije pao s konja i slomio nogu, ta slomljena noga je promijenila njegov život.

„Svećenik treba vidjeti je li bilo nešto neočekivano u njegovom ili u životu vjernika, je li to promijenilo njegov život? Je li to bio Božji intervent u njegovom životu? Zato je prvi element vrijeme. Treba dati vremena“, istaknuo je dr. Dugalić, naglasivši Papin prvi pastoralni princip u njegovom nastupnom dokumentu Evangelii Gaudium (Radost evanđelja): „Vrijeme je važnije od prostora“.

„Prostor je ograničen i tu sam ja gazda. Prostor znači moć, vlast. Vrijeme je nemjerljivo, traje, može donijeti promjenu. To vrijedi osobito za ispovijed. Moram dati vrijeme penitentu da se popravi. Ispovijed je i oblik duhovnog praćenja, kod redovitog penitenta. Ne da osoba odjedanput sve popravi, nego to je proces za osobu“, rekao je dr. Dugalić. Za takvo postupanje, svećenik treba imati sinovski odnos s Bogom i zrelu duhovnost.

Predavač je potaknuo na promišljanje žive li neki svećenici, s obzirom na način njihovog života, „za trenutke svojih hobija ili za svoju župu“. „Što je meni primarno u životu? Često vidim koliko svećenicima nedostaje  duhovnosti, prisnog odnosa s Kristom, a ja sam tu radi Njega. Nije uzalud teologija rekla da je svećenik drugi Krist. U ispovjedaonici svećenik je drugi Krist, ima ovlast odriješiti od grijeha, ovlast koju je dobio od Krista“, poručio je dr. Dugalić.

Glede želje koja je također važna pri razlučivanju, dr. Dugalić je citirao Papu da je želja kompas koji pomaže osobi shvatiti stoji li na mjestu ili se kreće, pomaže shvatiti gdje je i kamo ide. „Papa kaže, osoba koja nikada ništa ne želi je nepomična osoba, vjerojatno bolesna, a možda čak i malo mrtva. Kaže da mnogi pate jer ne znaju što žele od svoga života. Ljudi nikad nisu ni stupili u doticaj sa svojom dubokom željom. Iskrena želja može duboko dotaknuti strune našeg bića. Ako imamo iskrenu želju, tada smo spremni podnijeti svaku žrtvu da bismo tu želju ostvarili“, prenio je Papin poticaj dr. Dugalić.

Papa kaže i da je važno čitati vlastitu povijest. Svatko od nas u životu ima otrovne elemente, nešto što nas odvlači. Zato se razlučivanje ne zaustavlja samo na trenutnoj situaciji, nego je uvijek smješta u kontekst, vidjeti odakle dolazi misao. Zašto je u meni prisutna, zašto se na nju često vraćam. Papa kaže, kad to čovjek upozna, onda se suočio sa samim sobom.

Zaustaviti se i prepoznati je važno za razlučivanje. To je rad na skupljanju dragocjenih i skrivenih bisera koje je Gospodin rasuo u tlu našeg srca. Papa kaže, steći naviku ponovnog čitanja vlastitog života omogućuje nam da svoj pogled oblikujemo da bude oštriji, da nam omogući zamijetiti mala čuda koja Bog čini svaki dan u našem i u životu vjernika koji dolaze svećenicima. Zato je važan empatijski pristup“, poručio je dr. Dugalić, naglasivši: „Dar razlučivanja nije apstraktan, nego znači putove kojima svećenik ulazi u samoga sebe. Razumijevajući sebe, sposoban je i druge razumjeti i razlučivati, što vodi dobru osobe, a što osobu odvlači od dobra. To smo dužni u ispovijedi prosuditi“.

Istaknuo je i da je „jako važno biti zahvalan za primljeno dobro“ te neka svaka osoba, pa i svećenik, osjeti da je na svom mjestu u životu i da uistinu želi to što jest.

„U ispovjedaonici je jako važno slušati, pokušati shvatiti zašto je osoba nešto učinila. Je li osoba u taj čin uvjerena i zašto, je li bila nagovorena, tko je na osobu utjecao. Tu odgovornost Crkva sve više stavlja na leđa svećenika. Ljudi se često opravdavaju, pa vidjeti zašto se opravdavaju.

Rijetko se čuje da netko objektivno kaže: ‘Ja sam svjesno i namjerno učinio zlo’. Čuje se: ‘Ja sam to učinio, ali nisam to baš tako htio. Tako je ispalo, bila je to moja slabost’ i čovjek ima neka opravdanja. Postavlja se pitanje zašto je nešto netko učinio. To je važno shvatiti u ispovijedi. Onda svećenik može dati pravi lijek penitentu i odgovor koji on razumije“, istaknuo je dr. Dugalić, rekavši da nije važno da svećenik samo prosudi da je osoba učinila nešto objektivno loše protiv zakona, nego i da uvidi zašto je čovjek to učinio.

„Je li to namjerno, svjesno učinio ili je to, kako kaže papa Franjo, bilo ‘najveće moguće dobro’ koje je osoba u tom trenutku mogla učiniti. Na temelju toga razlučivanja svećenik može donijeti konačni sud u ispovijedi, kako bi ispovijed bila djelotvorna. To zahtjeva napor od svećenika i u složenim životnim situacijama važnost intelektualne i ljudske izgradnje te osjećaja za čovjeka, kroz duhovnu izgradnju svećenika“, poručio je dr. Dugalić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić u izlaganju na rekolekciji u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu, 12. ožujka, svećenicima Zadarske nadbiskupije predstavio je duhovni kontekst središnje proslave u Godini jubileja u Zadarskoj nadbiskupiji.

Središnja proslava pod geslom „Zauzimajte se za dobro pred svim ljudima, (Rim 12,17)“ će se održati na Nedjelju Božjeg milosrđa, 27. travnja, na lokaciji Forum u središtu Zadra. Misno slavlje u 17 sati će predvoditi nadbiskup Zgrablić. Misi prethodi duhovni program s početkom u 16 sati. Nakon mise, nadbiskup će predvoditi procesiju središtem Zadra oko Poluotoka; zapadnim dijelom Obale kralja Petra Krešimira IV., prema lokaciji Morske orgulje, gradskim Bedemima, kroz Kopnena vrata Fošu, istočnim dijelom Rive do Foruma, gdje će mons. Zgrablić zaključno blagosloviti narod.

Nadahnuće za način te proslave koja će obuhvatiti pripadnike svih razina društvenog djelovanja i institucija, ne samo vjerničke zajednice, mons. Zgrablić našao je utemeljenom i pojasnio razmatrajući Bulu pape Franje ‘Nada ne razočarava’ objavljenu povodom Jubileja, koja govori o znakovima nade.

„Već u prvom broju Bule, Papa naglašava da je nada ono dobro koje nosimo u sebi, čežnja za dobrom koje želimo. Čovjek uvijek ima nadu i želju za životom. Nada je jedna od bitnih misli pape Franje“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da je Godina jubileja prigoda promicati i evangelizirati nadu koja je treća teološka krepost.

„Papa kaže da nadu crpimo iz Božje milosti i pozvani smo je otkriti i u znakovima vremena koje nam Gospodin daje. Kao što se kaže u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes Drugog vatikanskoga koncila, „Crkva je dužna u svako vrijeme ispitivati znakove vremena i tumačiti ih u svjetlu evanđelja  da uzmogne odgovoriti na vječna ljudska pitanja o smislu sadašnjeg i budućeg života te o njihovu međusobnom odnosu, i to na način kako odgovara svakom pojedinom naraštaju“, podsjetio je mons. Zgrablić.

Istaknuo je pritom poticaj pape Franje iz Bule Jubileja, da „moramo obratiti pozornost na brojne dobre stvari u svijetu, kako ne bismo upali u napast da se smatramo ophrvanima zlom i nasiljem. Znakovi vremena koji u sebi sadrže čežnju ljudskog srca potrebnog spasenja i Božje prisutnosti, traže da se pretvore u znakove nade“.

Da bi se u Godini jubileja što više ljudi uključilo u jubilejsko slavlje, što Papa predstavlja kao hodočasnici nade, nadbiskup je podsjetio da ljudi koji nisu povezani s Crkvom predstavljaju veliki dio populacije. Stoga je središnja proslava Jubileja u Zadarskoj nadbiskupiji usmjerena i tim ljudima.

„Želimo doprijeti i do ljudi koji su izvan Crkve i na različite načine su dio nas. Postoje mnoge dobre stvari u svijetu. U tim mnogim dobrim stvarima koje svaki čovjek nosi u svom srcu, Papa nas poziva da to prepoznajemo kao znak Božjeg djelovanja, kao znak Duha koji djeluje u svakom čovjeku“, poručio je mons. Zgrablić, u želji da se Jubilejska godina predstavi ne samo raznim vjerničkim skupinama, nego što većem broju ljudi.

Razmišljajući „kako konkretno prepoznati i promicati mnoga dobra koja postoje u ljudskim srcima“, nadbiskup smatra da je Nedjelja Božjeg milosrđa jako dobra prilika za organizaciju takve ‘manifestacije dobra’.

U zauzimanju za dobro pred svim ljudima, proslavom na Forumu želi se istaknuti tri povezane stvarnosti. „Prva je milosrđe. Dobro proizlazi iz Boga. Milosrđe se ostvaruje u srcima ljudi. U svakom dobru pozvani smo promatrati Duha Svetoga. Dobro i Božje milosrđe završavaju i u kulturi, umjetnosti, u izričaju duha te se te stvarnosti žele istaknuti u proslavi“, rekao je mons. Zgrablić.

Prvi cilj te središnje proslave Jubileja je javno zahvaliti Bogu za njegovo milosrđe i njegov Duh koji potiče nadu u ljudima; osvijestiti mnoga dobra koja otkrivamo u srcima ljudi.

„Dakle, javno pozvati ljude da prepoznaju Božjeg duha koji već djeluje u njima i da svi zajedno Bogu zahvalimo za svako dobro, ne samo vjernicima, nego i onima koji čine dobro, koji se brinu za opće dobro, koji čine dobro  obitelji – da prepoznaju da Bog već djeluje u njima. Na taj način ostvaruje se i drugi cilj, evangelizirati krepost nade. Treći cilj je dati javno priznanje i zahvaliti svima koji čine dobro obitelji, Crkvi i društvu. Da Crkva kaže: Vidimo to što radite, radujemo se tome i zahvaljujemo. I četvrto, uputiti poziv svima da se neumorno zauzimaju za dobro, da ne prestaju činiti dobro“, poručio je mons. Zgrablić.

Papa Franjo u Buli poziva sve kršćane da postanu hodočasnici nade, u sadašnjem povijesnom trenutku kad je čovječanstvo izloženo teškom ispitu potlačenosti i brutalnosti nasilja. „Krepost nade treba ponovno otkriti u znakovima vremena, na način da obuhvaćaju čežnje ljudskog srca koje je potrebno spasonosne Božje prisutnosti. Nada se, prije svega, mora crpsti u Božjoj milosti i punini njegovog milosrđa“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je govorio i o jubilejskom oprostu kao najvećem daru i osobitoj milosti Jubileja. „Papa kaže da nam dar oprosta “dopušta otkriti koliko je Božje milosrđe bezgranično. Nije slučajno da je u davnim vremenima pojam milosrđe bio zamjenjiv izrazom oprost, upravo zato što to znači izraziti puninu Božjeg oproštenja koje ne poznaje granica” (Spes non confundit, 23). Stoga je oprost jubilejska milost“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio da je „papa Franjo već u Buli najave Izvanrednog jubileja milosrđa 2015. istaknuo kako oprost u tom kontekstu dobiva ‘posebnu važnost’ (Misericordiae vultus, 22), budući da Božje milosrđe ‘postaje oprost Oca koji po Kristovoj Zaručnici dopire do raskajanog grešnika i oslobađa ga od svakog ostatka posljedice grijeha’“.

U uputi o oprostu, Apostolska pokorničarna naglašava da svako dobro dolazi od Boga kao vrhovnog dobra. „Duh Božji potiče dobro u našim srcima. Iz dobra i milosrđa iz kojeg su živjeli sveci, blaženici, Crkva dijeli potpune oproste. Prema Katekizmu Katoličke Crkve, oprost se dobiva po Crkvi koja se, snagom vlasti vezivanja i odrješivanja koju je dobila od Isusa Krista, zauzima za kršćanina te mu otvara riznicu zasluga Krista i svetaca, da od Oca milosrđa dobije otpuštenje vremenitih kazni za grijehe. Crkva time želi i potaknuti kršćane na djela pobožnosti, pokore i ljubavi“, rekao je mons. Zgrablić. Istaknuo je da su „dobro koje je izašlo od Boga na herojski način osobito živjeli sveci i blaženici. Iz toga blaga Isusa Krista, Blažene Djevice Marije i svetaca, Crkva dijeli potpuni oprost za sebe ili za pokojnika“. Naime, „vjerni mrtvi na putu čišćenja također su članovi istog Općinstva svetih te im možemo pomoći, između ostalog, stječući za njih oproste, da bi tako bili olakšani od vremenitih kazni za grijehe“, rekao je nadbiskup.

Nakon izlaganja nadbiskupa, don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, svećenicima je dao praktične upute za doprinos u organizaciji te proslave.

U prvom dijelu rekolekcije, dr. sc. Vladimir Dugalić izlagao je o temi „Izazovi i poteškoće u slavlju sakramenta pomirenja. Zrela svećenička savjest – Preduvjet za odgoj savjesti vjernika i dar razlučivanja“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na rekolekciji redovnica djelatnih u Zadarskoj nadbiskupiji održanoj u crkvi sv. Marije u Zadru u srijedu, 12. ožujka, izlagao je dr. sc. Vladimir Dugalić.

Dr. Dugalić je rekao da papa Franjo u svom pontifikatu potiče da se u središte pastorala Crkve stave osobe na rubu društva, ranjeni, opterećeni, rastavljeni i ponovno vjenčani. Podsjetio je na prispodobu o Dobrom pastiru koji na sigurnom ostavlja 99 ovaca, ali ide tražiti onu jednu izgubljenu ovcu.

„Kao Crkva i kao redovnice, jesmo li poput toga pastira koji ide tražiti izgubljeno? Jesmo li otvoreni i idemo li na periferije gdje se nalaze izgubljeni? Jesmo li Crkva izlaska ili smo zatvorena Crkva“, potaknuo je dr. Dugalić na razmatranje, istaknuvši da dva važna pojma koja nam mogu pomoći da izađemo iz svoje zatvorenosti su milosrđe i nada. „Bog je milosrdan i prašta. U Bogu nema negativnosti. Sakrament ispovijedi KKC naziva i sakrament obraćenja, pokore, oproštenja i pomirenja. Ne naziva se sakrament oprosta. Oprost nije isto što i pomirenje. Pomirenje polazi od kajanja, od osobe koja se kaje. Mi od Boga tražimo oprost jer se želimo pomiriti s Bogom i po kajanju dobiti oprost. Bog sve oprašta, ali oprost se mora zatražiti“, istaknuo je dr. Dugalić. U tom kontekstu, papa Franjo proglašava godinu oprosta, u kojoj imamo priliku zadobiti potpuni oprost. Bog može izbrisati svaku posljedicu našega grijeha.

Govoreći o nadi, predavač je rekao da nada dolazi od latinske riječ spes, što znači otvorenost i težnja prema drugome. Antropološko značenje riječi nada, prema Tomi Akvinskom, označava težnju za nečim, očekivanje ostvarenja neke želje. Takva nada nije krepost.

Katekizam Katoličke Crkve u govoru o nadi upotrebljava riječ ufanje i piše: „Ufanje (nada) je bogoslovna krepost po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile, nego na pomoć milosti Duha Svetoga“.

„Stoga je naše djelovanje neshvatljivo bez ufanja. U redovničkoj zajednici ufanje znači da je Bog prisutan i da okreće sve na dobro. Krepost ufanja treba biti habitus redovničkog života. Ufanje pretpostavlja krepost vjere. Krist jest i uvijek treba biti temelj redovničkog života. On treba biti autoritet redovničke zajednice. Samo tada nas krepost ufanja vodi prema istinski življenoj kršćanskoj ljubavi“, poručio je dr. Dugalić.

Istaknuo je da nas Papa podsjeća kako je krepost nade potrebna današnjem svijetu i da je nada vrlina onih koji imaju mlado srce; godine pritom nisu bitne. „Jesmo li i mi svjedoci ufanja? Donosimo li nadu današnjem svijetu? Jesu li naše redovničke zajednice dovoljno snažne da donesu nadu ovome svijetu?“, upitao je dr. Dugalić.

Predavač je upozorio kako u kršćanskim, pa i u redovničkim zajednicama postoji duhovna lijenost koja se sastoji u nezainteresiranosti, nebrizi oko duhovnoga, liturgije, molitve. „Iz duhovne lijenosti razvija se očaj koji se očituje u nedostatku pouzdanja u Božju dobrotu. Mnogi žive u grijehu preuzetnosti jer smatraju da će Bog, koji je milosrdan, sve oprostiti, pa žive po svome, kako hoće“, upozorio je dr. Dugalić.

Istaknuo je kako papa Franjo potiče da redovnici i redovnice trebaju znati slušati i znati biti u dijalogu s ljudima; da se trebaju oduprijeti napasti osrednjosti i truditi se pronaći u redovničkom životu novu viziju i nove ideale. Da bismo tako mogli djelovati, moramo se usredotočiti na obnovu, a ne na preživljavanje, rekao je dr. Dugalić, podsjetivši na poticaj pape Franje: „Moramo se udaljiti od napasti u kojoj brinemo samo o preživljavanju, umjesto da živimo u punini, prihvaćajući milost sadašnjosti, čak i s rizicima koje nosi“.

s. Rita Maržić

Foto: s. Rita Maržić

Dekanatski susret roditelja prvopričesnika i krizmanika iz župa Zemuničkog dekanata održan je u četvrtak, 13. ožujka, u župnoj crkvi Kraljice Mira – Kraljice Hrvata u Zemuniku Donjem.

Susret je počeo molitvom koju je predvodio don Gašpar Dodić, župnik Zemunika i dekan Zemuničkog dekanata. Zahvalivši roditeljima na odazivu, pozvao ih je da zahvale Bogu za dar očinstva i majčinstva i za dar života djece. Rekavši da se susret odvija u korizmenom vremenu i u Godini jubileja, potaknuo je roditelje da pokažu djeci i svojim obiteljima kako Gospodin po Crkvi i u Crkvi nudi tu osobitu milost te da doprinesu da ozračje njihovog doma bude ispunjeno Božjom prisutnošću.

Prigodni nagovor održao je don Ivan Rončević, župnik Škabrnje i Nadina. Don Ivan je istaknuo važnost da svaki pojedinac u Crkvi osvijesti da je dio zajednice, da trebamo jedni druge i da smo pozvani pomagati jedni druge na putu spasenja.

„Važno je da budemo zajedno i da djelatno živimo zajedništvo. Ono što nas povezuje kao braću i sestre po vjeri je uzvišeno, veliko i sveto“, istaknuo je don Ivan, poželjevši da izraz ‘braćo i sestre’ u pozdravu ne bude fraza, nego stvarnost koja se tiče Boga i predstavlja dar.

„Po krštenju smo postali braća i sestre i potrebni smo jedni drugima. Naša vjera nije gnostičko traženje Boga kroz neki put samospoznaje, kroz neku religijsku, duhovnu praksu kojom dohvaćamo Boga. Naša vjera uvijek vodi preko ljudi. Sv. Ivan Pavao II. je rekao da je čovjek put Crkve“, rekao je don Ivan. Naglasivši da je konkretan čovjek put do Boga i do autentičnog duhovnog, vjerskog iskustva, potaknuo je da prepoznajemo Boga u licima braće i sestara.

„Pozvani smo živjeti Kraljevstvo nebesko na zemlji, a to je svijet drugačijih odnosa s Bogom i s ljudima. Odnos s Bogom očituje se preko mog odnosa s braćom ljudima. Ljubav iskazana prema ljudima produbljuje odnos s nebeskim Ocem. Treba osjećati zahvalnost prema dobroti ljudi koju često uzimamo ‘zdravo za gotovo’ i zahvaliti Bogu. Euharistija je veliki čin hvale Bogu za njegovu iskazanu ljubav prema nama u Isusu Kristu“, poručio je don Ivan.

Rončević je poželio da sudjelovanje na misi djeci ne bude obaveza, nego potreba; da djecu ne prati osjećaj da moraju ići na misu, nego da žele ići na misu koja je temelj u Crkvi; da djeca osjete stvarnost Kristovog poziva učenicima kad im je rekao ‘Ako hoćeš’, neka ga slijede, a ne zato što im je to nametnuto ili to moraju.

„Djecu se u crkvu ne šalje, nego ih se vodi. Bog po sakramentima daje darove i treba surađivati s Božjom milošću. Darove primljene na krštenju i krizmi treba osvježiti, raspakirati kao poklon“, rekao je don Ivan, naglasivši da vjera nije samo poznavanje činjenica i znanje, nego odnos sa živim Bogom.

Istaknuvši važnost suradnje između roditelja i svećenika, Rončević je potaknuo roditelje na angažman u vjerskom odgoju djece; da uz vjersku pouku svećenika, i roditelji zainteresiraju djecu u pripremi za sakramente i budu odgovorni u načinu kako svjedočiti Krista djeci. Različiti je pristup djeci s obzirom na specifične izazove svake generacije po godištu. No, djetetu puno vrijedi doživjeti da je ljubljeno, da ih se trudi razumjeti, rekao je don Ivan. Slika koju dijete ima o svom zemaljskom ocu, može utjecati na njegovu sliku i o nebeskom Ocu.

Razmatrajući kako ostvariti ispravan pedagoški pristup djeci, don Ivan je upitao kako na djetetu razumljivi način govoriti o grijehu, u svijetu koji je izgubio svijest o grijehu. Rončević je pohvalio brigu roditelja za djecu u smislu da ih potiču na razne aktivnosti i ulažu u odgoj i obrazovanje, no važan je i duhovni dio u životu djeteta, istaknuo je don Ivan. Iako na putu s Bogom ima uspona i padova, čovjek koji izgradi osobni odnos s Bogom je bogat i lakše se nosi s teškoćama u životu, rekao je Rončević, poručivši: „Ništa na svijetu ne može se usporediti s darom vjere i odnosom s Bogom“.

Nakon nagovora, don Boris Pedić, župnik Gorice-Raštane, predvodio je pokorničko bogoslužje. Na susretu su bili i don Ante Sorić, župnik Galovca i generalni vikar Zadarske nadbiskupije na čiji je prijedlog taj susret i održan, don Damir Juričin, župnik Poličnika i Suhovara te don Mario Soljačić, župnik Visočana i Dračevca Ninskog.

Ines Grbić

Foto: Josipa Birkić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je poziv na sudjelovanje u proslavi Nedjelje Božjeg milosrđa u Jubilejskoj 2025. godini u Zadru župama, crkvenim zajednicama i svim razinama društva u Zadarskoj nadbiskupiji koje obuhvaćaju razne ustanove, institucije, zajednice, profesionalne i dobrovoljne službe.

Središnja proslava u Godini jubileja za vjernike Zadarske nadbiskupije pod geslom „Zauzimajte se za dobro pred svim ljudima, (Rim 12, 17)“ će se održati na Nedjelju Božjeg milosrđa, 27. travnja, na lokaciji Forum u povijesnoj jezgri u središtu Zadra.

U Zadarskoj nadbiskupiji je u tijeku organizacijska priprema toga događaja na kojem se očekuje sudjelovanje više tisuća vjernika iz svih dijelova Nadbiskupije, članova i predstavnika crkvenih i civilnih zajednica, ustanova i institucija.

Uz Pismo nadbiskupa Zgrablića, adresatima se šalje i obrazac prijavnice koju ispunjenu treba dostaviti do 15. travnja 2025., na e-mail: [email protected]. Time voditelj ili odgovorni predstavnik pojedine ustanove, zajednice, udruge, prijavljuje i broj sudionika svoje organizacije na proslavi Nedjelje Božjeg milosrđa i „mnogoga dobra“ u Zadru.

Povodom središnje jubilejske proslave u Zadarskoj nadbiskupiji, u svom Pismu nadbiskup Zgrablić donosi i duhovni kontekst kao pozadinu održavanja takvog okupljanja naroda i organizacije toga velikog događaja, a nadahnut je poticajem pape Franje u njegovoj Buli povodom Jubileja 2025., u kojoj Papa potiče da prepoznajemo i poštujemo brojna dobra djela koja ostvaruju mnogi dionici i službe ne samo u Crkvi, nego u cjelini društva, odnosno svijeta.

Pismo nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Poštovani!

Papa Franjo u Buli proglašenja Redovitog jubileja 2025. godine, Nada ne razočarava, od 9. svibnja 2024., govori o znakovima nade i podsjeća nas da „moramo obratiti pozornost na mnoge dobre stvari u svijetu, kako ne bismo upali u napast da se smatramo ophrvanima zlom i nasiljem“ (Br. 7).

U „mnogim dobrim stvarima“ prepoznajemo nadu kao izraz želje i očekivanja dobra u srcu svakog čovjeka. Nada dolazi osobito do izražaja u različitim oblicima suživota u mnogim organizacijama koje se brinu za dobro pojedinca i za opće dobro društva. Tu uključujemo mnoge pojedince, obitelji, zajednice, crkvene, civilne i braniteljske udruge, bratovštine, sestrinstva; kršćanske i religiozne, karitativne i humanitarne, dobrovoljne i profesionalne organizacije; zatim, političke i društvene, sigurnosne i obrambene, vojne i policijske, zdravstvene i socijalne, privredne i gospodarske, odgojno – obrazovne i kulturne, znanstvene i istraživačke, medijske i informativne, sportske i rekreativne te mnoge druge organizacije, ustanove i institucije, koje djelotvorno čine svijet boljim, ljepšim, sigurnijim i u raznim kreativnim potencijalima i sposobnostima više ostvarenim za život čovjeka i svega stvorenoga.

Među „mnogim dobrim stvarima“ u Crkvi i društvu našeg vremena, prepoznajemo i Vaše djelovanje.

Stoga, ljubazno pozivamo sve Vaše članove – Pridružite se zajedničkoj „proslavi mnogoga dobra“ u kojoj želimo izraziti našu zahvalu Bogu koji je izvor milosrđa, dobra i nade, ali i zahvaliti svakom pojedincu i organizaciji koji doprinose zajedničkom dobru društva. Ujedno, ovim susretom želimo izraziti svim Vašim članovima javno priznanje što se zauzimate za dobro pred svim ljudima (usp. Rim 12, 17).

Središnja proslava u Godini jubileja 2025. u Zadarskoj nadbiskupiji u duhu poštovanja „mnogoga dobra“ će biti na Nedjelju Božjeg milosrđa u nedjelju, 27. travnja 2025. godine, na Mali Uskrs. Proslava će započeti u 16,00 sati pretprogramom na Forumu u Zadru, ispred benediktinske crkve sv. Marije. Središnji događaj te proslave je slavlje Svete Mise koja će započeti u 17,00 sati ispred crkve sv. Marije u Zadru.

Nakon Svete Mise će biti procesija s križem, znakom „na kom Spas je svijeta visio“, Svetim Pismom, „škrinjom Riječi Božje“ te relikvijama zaštitnika Grada Zadra i Zadarske nadbiskupije, kao i s relikvijama drugih svetaca i blaženika koji se štuju u župama Zadarske nadbiskupije. Procesija u kojoj će sudjelovati svi sudionici te velike proslave će krenuti od Foruma, obalom Kralja Petra Krešimira IV. i ulicama poluotoka grada Zadra te će završiti molitvom i pjesmom „Tebe Boga hvalimo“, ponovno na Forumu.

Vjernici katolici koji za to ispune propisane uvjete, sudjelovanjem u ovom događaju će zadobiti veliko jubilejsko duhovno dobro, potpuni oprost.

Molimo sve sudionike ove proslave koji imaju svoju zastavu, crkveni barjak, narodnu nošnju, uniformu ili neki drugi zajednički, prepoznatljivi znak društva kojem pripadaju, da toga dana sudjeluju u ovom događaju odjeveni u nošnju svoga zavičaja ili KUD-a, odnosno, koristeći specifično obilježje svoje zajednice ili organizacije.

Također Vas molimo da do utorka, 15. travnja 2025., e-mailom, na adresu: [email protected], potvrdite i najavite svoje sudjelovanje, kako bismo Vam osigurali mjesto na ovom događaju. Za druge moguće potrebne upute ili informacije, također putem elektronske pošte, rado smo Vam na raspolaganju.

Koristim ovu prigodu i ovim putem zahvaliti Vam za doprinos dobru kojega činite u svojoj sredini i široj zajednici te svakome od Vas čestitati „dan najvećeg Dobra“ koje se za čovjeka dogodilo u uskrsnuću Isusa Krista. Sretan Vam i blagoslovljen Uskrs!

Zazivam Božji blagoslov na Vaš život i rad. Radujemo se Vašem dolasku!

                     Uz srdačan pozdrav i poštovanje,

                                                                                                          mons.  Milan Zgrablić,

                                                                                                                  Nadbiskup

Susret članova župnih caritasa Zadarske nadbiskupije održan je u subotu, 8. ožujka, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Povodom ‘Jubileja svijeta volontera’ kojega je papa Franjo u Generalnom kalendaru jubilejske 2025. godine odredio da se obilježi 8. i 9. ožujka, susret je organiziralo Povjerenstvo za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi Zadarske nadbiskupije.

U želji da taj susret potakne na pomoć u pastoralnoj brizi za stare, sudionicima se prigodnim poticajima obratio don Valter Kotlar, predstojnik toga Povjerenstva. Glavni naglasak, s obzirom na nadležnost toga Povjerenstva, bio je potaknuti na stvaranje suradnje u župi između članova župnih caritasa i domova za stare, jer je to prepoznato kao potreba. Potaknuto je da članovi caritasa obavještavaju župnike o potrebama štićenika, nakon pohoda i susreta s njima te suradnje s djelatnicima domova koji se nalaze na području određene župe.

„Caritas je posljedica našeg kršćanskog življenja. Mogućnost da pomogneš drugome najprije je dar osobi koja pomaže. Osoba koja pomaže osjeća Božji blagoslov u svom srcu za pruženu pomoć. Pomaganje je prije svega pitanje srca“, istaknuo je don Valter.

U suvremenom društvu, briga o starima i nemoćnima koji su osobito osjetljiva i ugrožena skupina sve više treba pomoć, jer je stanovništvo sve starije. „Starimo kao narod i taj problem će sve više rasti. Stari i bolesni su jako važna tema koja sve više dolazi u žarište. Mnogi su potrebni ljubavi i požrtvovnosti obitelji jer samo institucije, skrb organizirana od strane države nije dovoljna i ne može osigurati svima potrebnu pomoć pružanjem smještaja u domovima koji i nisu dostupni svima, zbog materijalnih troškova i zbog svoje popunjenosti“, rekao je don Valter. Istaknuo je da je duhovna skrb štićenicima domova i pacijentima zajamčena i ugovorima između Crkve i države, na duhovnu skrb bolesni imaju pravo. Stoga je i Crkva suodgovorna da štićenici budu zadovoljni i duhovnom brigom u domovima gdje žive.

U tome je veliki prostor i potreba za djelovanjem Crkve putem župnih caritasa. „Poželjno je da postoji osoba u župi koja će barem povremeno pohoditi dom koji se nalazi na području župe, da se u domu organizira molitva, molitva krunice, da se može brže doći do svećenika, pozvati župnika da dođe nekoj osobi i pohodi dom“, istaknuo je don Valter.

Kotlar je potaknuo članove župnih caritasa da se upoznaju s djelovanjem domova, socijalnih i zdravstvenih ustanova koje se nalaze na području njihove župe.  U nekim domovima je dobro organizirana duhovna skrb svećenika za štićenike, ali ne u svima; negdje je duhovna skrb i suradnja domova sa svećenikom nedostatna.

„Župni caritas je blagoslov za župu i za ljude kojima se pomoć pruža. Brojni su osamljeni, ne posjećuju ih bližnji, a oni su željni razgovora, da ih netko sasluša. Mnogi žele samo da ih se sasluša. Uvelike je prisutna samoća staraca, mnogi žive bez pomoći svojih bližnjih, umiru bez primanja sakramenata. Neki i kratko borave u domu. Stoga je važno da se član župnog caritasa poveže s djelatnikom iz doma, bude u kontaktu s tom osobom i sa župnikom, da se ljudima pruži duhovna pomoć“, rekao je don Valter, istaknuvši da ljudima u domovina ne nedostaje hrane i pića, nego duže pažnje osobe koja bi s njima razgovarala, boli ih samoća.

U tom kontekstu, Kotlar je istaknuo važnost i ulogu djelovanja žene. I osobno se uvjerio kako su u pastoralu sa starima i nemoćnima i u pohodima tim ustanovama najaktivnije žene, čak i u starijoj dobi, koje i same osjećaju koliko je to važno.

„Crkva mora osjećati što društvo tišti. Na svadbi u Kani Galilejskoj, Marija je prva primijetila da nešto fali, da nedostaje vina. Žensko suosjećanje u Crkvi je velika snaga. Ženi je lakše prići ljudima, ući u prostore patnje i boli sa svojim suosjećanjem. Ženska emocionalna inteligencija dublje osjeća situacije i potrebe ljudi. Potrebne su socijalna i emocionalna inteligencija. Ženska intuicija je jako važna, potrebna i izražena u tom pastoralu“, istaknuo je don Valter.

Rekao je da su u ophođenju s ljudima i u pastoralu starih potrebne osobite socijalne vještine, suosjećajnost, pažnja, mudrost, način komunikacije. Ljudima treba ponuditi svoju prisutnost, blizinu, zajedničku molitvu. Plod takvih pohoda domovima bude i da neki štićenici nakon susreta s vjernicima koji ih pohode prime sakrament krštenja, potvrde, dožive obraćenje. Kotlar je pohvalio primjer Marijine legije koja ostvaruje dobru suradnju s domovima i bolnicama, pohodi štićenike i bolesnike i povezuje njihove duhovne potrebe s dolaskom svećenika.

Sudionicima susreta obratio se i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Ohrabrio je i potaknuo članove župnih caritasa da ljudima u starosti i nemoći budu donositelji nade koja živi u srcima svih kao želja za dobrim. Nadu treba donositi i unositi među razne skupine ljudi u potrebi i na puno mjesta, rekao je nadbiskup, istaknuvši kako i papa Franjo navodi da starima osobito treba uprisutnuti nadu u njihovom životu.

Nadbiskup je podsjetio da i u Zadarskoj županiji, kao i u cijelom hrvatskom narodu,   prevladava visoka starosna dob u strukturi stanovništva. Mons. Zgrablić je zadnjih mjeseci u pastirskom pohodu otočnim župama u Nadbiskupiji te je rekao kako na otocima osobito susreće staro stanovništvo koje ih nastanjuje te i starijim ljudima na periferiji treba donositi nadu kao potporu i snagu u životu, utemeljenoj na Kristu.

Mons. Zgrablić je podsjetio na poruku pape Franje iz njegove Bule ‘Nada ne razočarava’ kako „znakove nade zavrjeđuju starije osobe koje često doživljavaju usamljenost i napuštenost. Prepoznati vrijednost bogatstva koje oni predstavljaju, njihovo životno iskustvo, mudrost koju donose i doprinos koji mogu dati, obveza je kršćanske zajednice i civilnog društva, pozvanih raditi zajedno na savezu među naraštajima“. Papa je često isticao kako misli na djedove i bake koji vjeru i životnu mudrost prenose na mlade, u želji da mladi u starima nalaze ukorijenjenost, razumijevanje i ohrabrenje.

Nadbiskup je zahvalio predstojniku Kotlaru na trudu kojeg ulaže u rad toga Povjerenstva i na aktivnostima koje poduzimaju.

Kotlar je podsjetio da će 4. i 5. listopada biti obilježen Jubilej starijih osoba u Jubilejskoj 2025. godini. Na kraju susreta, sudionici su ostavili osobne kontakte kako bi ih Povjerenstvo kontaktiralo i povezalo u aktivnostima pastorala starih i nemoćnih.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Zadarska nadbiskupija uputila je poziv vjernicima mjesne Crkve da sudjeluju na Korizmenom hodočašću Zadarske nadbiskupije u Luku na Dugom otoku, rodno mjesto Sluge Božjega don Eugena Šutrina (Luka, 1914. – Privlaka 1945.), koje će se održati u subotu, 29. ožujka.

Povjerenstvo za kauzu Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije organizira hodočašće koje predvodi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić povodom 80. godišnjice mučeničke smrti don Eugena Šutrina koji je rodom iz Luke, a ubijen je u svojoj 31. godini života. Šutrin je nositelj skupine Slugu Božjih za koje je Zadarska nadbiskupija pokrenula proces kauze.

Polazak vjernika brodom iz luke na Poluotoku u središtu Zadra je u 8 sati. Vjernici stižu u mjesto Zaglav na Dugom otoku u 9 sati. U župi sv. Mihovila u Zaglavu započinje pobožnost Križnog puta koju predvodi mons. Zgrablić, a trajat će tri sata hoda putem od osam kilometara uz more, do Luke.

Napomena za hodočasnike starije dobi: za ljude koji ne mogu dugo pješačiti u pobožnosti Križnog puta, odmah po dolasku u Zaglav će biti osiguran prijevoz autobusom iz Zaglava do Luke. Hodočasnike koji žele sudjelovati u dijelu Križnog puta, autobus će čekati u mjestu Žman i odvesti ih iz Žmana u Luku.

Nakon Križnog puta, kod groba gdje je don Eugen pokopan u obiteljskoj grobnici u Luci, nadbiskup Zgrablić će predvoditi molitvu odrješenja za pokojne.

Potom će nadbiskup Zgrablić u uvali u Luci predvoditi misno slavlje s početkom u 13 sati. Na tom mjestu svoju mladu misu slavio je i don Eugen Šutrin 3. kolovoza 1938., kao 73. glagoljaški svećenik iz te župe.

Nakon mise predviđen je zajednički objed za sve hodočasnike. U 17 sati je polazak broda iz Luke za Zadar, gdje se stiže u 18 sati.

Pozivaju se vjernici da se prijave župnicima za sudjelovanje. U cijenu hodočašća od 15 eura uključeni su prijevoz i ručak. Broj hodočasnika je ograničen, s obzirom na kapacitet osiguranog brodskog prijevoza. Ako netko ne uspije ići organizirano s brodskim prijevozom Nadbiskupije, može doći u Luku u privatnom aranžmanu.

„Ovim korizmenim hodočašćem čuvamo spomen na sve koji su dali svoj život za vjeru i domovinu i idemo prema čišćenju povijesne memorije. Vjerujemo da je nepravda koja je učinjena našim mučenicima iz mržnje prema vjeri zadovoljena na drugom svijetu. Nadamo se zadovoljštini na ovom svijetu, da Sluge Božje Zadarske nadbiskupije dobiju mjesto koje zaslužuju, a vjerujemo da je to mjesto na oltaru“, rekao je don Filip Kucelin, predstojnik Povjerenstva za kauzu Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije. Istaknuo je da je to hodočašće prigoda predstaviti don Eugena i ostale Sluge Božje za koje je pokrenut proces kauze i među vjernicima proširiti glas njihovog mučeništva.

U tom duhu, 11. ožujka 2023. održano je Korizmeno hodočašće Zadarske nadbiskupije na otok Molat koje je također predvodio nadbiskup Zgrablić, povodom 80. godišnjice smrti s. Agneze Petroša koja je rodom s Molata. S. Agneza i don Eugen su se poznavali. Dok je s. Agneza bila na Molatu, mladi molatski župnik bio je don Eugen.

Naime, 8. ožujka 1943., partizani su prisilno izveli s. Agnezu iz obiteljske kuće. Sutradan, 9. ožujka, obješenu o drvo masline, s. Agnezu ubijenu u 42. godini života pronašla je njena majka. Don Eugen je pokopao s. Agnezu 11. ožujka 1943. godine. „Kad je vodio sprovod s. Agneze, don Eugen možda nije mogao ni misliti da će i njega zadesiti isto, ubojstvo iz mržnje prema vjeri. Dvije godine poslije zločina nad s. Agnezom, i don Eugen je ubijen i postao je mučenik“, rekao je mons. Zgrablić.

Iz života don Eugena Šutrina

Don Eugen je rođen 26. lipnja 1914. u Luci na Dugom otoku, od oca Šime i majke Justine, rođ. Škifić, kao četvrto od sedmero djece. Nakon završene pučke škole u Luci, u Biskupskom đačkom sjemeništu u Šibeniku završio je Klasičnu gimnaziju, a bogoslovne nauke u Bogoslovnom sjemeništu u Splitu. Za svećenika je zaređen 17. srpnja 1938. godine.

Šutrinovo mladomisničko geslo je: ‘O Bože, vječna Istino, ujedini me sa sobom u trajnoj ljubavi’, što je misao iz knjige ‘Nasljeduj Krista’ Tome Kempenca. Nakon jednogodišnje službe prefekta u splitskom Bogoslovnom sjemeništu, šibenski biskup Jeronim Mileta imenovao je don Eugena 2. rujna 1939. upraviteljem župe Molat i poslužiteljem Brgulja na otoku Molatu; te je službe obavljao šest godina. U to vrijeme talijanske okupacije, na Molatu je bio koncentracijski logor gdje je don Eugen imao dozvolu služiti misu i podjeljivati sakramente. Don Eugen je požrtvovno obavljao svećeničku službu i bio veza između logoraša i njihovih obitelji, brinuo je o njima. Činio je toliko dobra, da su ga zatvorenici zvali ‘Naš Anđeo’. Don Eugen ih je ispovijedao, prenio bi im poruke njihovih bližnjih i obrnuto. U logoru na Molatu (30. lipnja 1942. – 8. rujna 1943.) bilo je 20 000 ljudi, a umrlo je ili strijeljano oko 1 000 osoba.

Don Eugen je imenovan župnikom u Privlaci 20. studenog 1945. godine. Nakon samo šest dana, 26. studenoga, iz župne kuće su ga odvela dvojica komunista na prevaru, noću, zatraživši od don Eugena da podijeli sakrament bolesničkog pomazanja navodno umirućoj majci jednoga od njih, rekavši mu da je tu ženu udario konj. Sutradan, 27. studenog 1945., privlački ribari pronašli su tijelo ubijenog don Eugena na lokaciji Sebačevo, gdje je sada kamenom pločom označen spomen na mjesto don Eugenovog ubojstva.

U svojoj propovjedi od 15. listopada 1939., don Eugen je rekao: „Dižu se novi tamni oblaci koji navještaju novo sveopće klanje. Zaboravilo se na Boga. Mnogi hoće da toga Boga nestane. Pa što smo dočekali? Bog ih je pustio da se poput neodgovorne djece igraju i srljaju u propast. Budimo uvjereni da neće biti mira dok god se Europa ne vrati Kristu, dokle god evanđeoska načela ljubavi ne zavladaju svijetom“.

Poticaj nadbiskupa Zgrablića na sudjelovanje u hodočašću

U poticaju vjernicima na čuvanje uspomene na don Eugena, mons. Zgrablić podsjeća da je don Eugen na prevaru bio izveden iz župne kuće. „Iako je znao kako su opasne okolnosti, više od straha za gubitkom vlastitog života, don Eugenu je bilo važnije da podijeli bolesničko pomazanje osobi koja umire, premda je to što mu je rečeno bila laž. Govorili su mu da ne ide u noć, ali velika ljubav prema spasenju duše vodila ga je da riskira svoj život, kako bi spasio tuđi život“, ističe mons. Zgrablić, podsjećajući na Isusovu riječ: „Nema veće ljubavi od ove, da tko život svoj položi za svoje prijatelje“.

„Ljubav koju je don Eugen posvjedočio svojim životom i svećeničkim poslanjem i nama je primjer da i mi nasljedujemo Gospodina. Poticaj je da možemo ljubiti, pa i uz rizik da nešto izgubimo u životu; da se odreknemo svoje sebičnosti i koristi, pa i uz vlastiti rizik. Don Eugen nam je u tome primjer. On je to duboko i iskreno živio.

Don Eugen je ostavio duboki trag u Crkvi i ne prestaje propovijedati o ljubavi Božjoj koju je on nosio u svom srcu i koju je imao prema drugome. To nas okuplja i potiče na molitvu, da ga promatramo kao primjer istinskog kršćanskog života.

Don Eugen je ohrabrenje da što god nam se dogodilo u životu, kakva god prijetila opasnost da sruši naš život i rad, to je prolazno. Postoji novi, drugačiji Božji hram. To je Kraljevstvo nebesko, raj, gdje nas Gospodin sve želi okupiti u svom zajedništvu i u svojoj blizini“, poručuje mons. Zgrablić.

Nadbiskup potiče vjernike da spomen na don Eugena bude poticaj na još intenzivniju molitvu da ga Gospodin proslavi čašću oltara s drugim Slugama Božjim Zadarske nadbiskupije, da im se možemo utjecati kao zagovornicima.

Ines Grbić

Korizmena humanitarna akcija Zadarske nadbiskupije u Godini jubileja 2025. namijenjena je za opremanje Odjela palijativne skrbi Psihijatrijske bolnice na otoku Ugljanu.

Tim povodom, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je dopis župnim uredima u Zadarskoj nadbiskupiji te poticaj vjernicima Zadarske nadbiskupije i svim ljudima dobre volje, da svojim prilogom doprinesu uspjehu te akcije.

„U ovoj Jubilejskoj godini, osobito u svetom vremenu korizme i vazmenog otajstva, u kojoj kao ‘hodočasnici nade’ intenzivno proživljavamo beskrajnu Božju dobrotu koja nam se daruje u milosrđu i potpunom oprostu, pozvani smo odgovoriti na Božje poticaje dobra u nama i očitovati svoju djelotvornu vjeru i ljubav prema našim bližnjima koji su u potrebi“, poručio je mons. Zgrablić i unaprijed zahvaljuje „na svakom daru srca“, zazivajući na sve sudionike toga zajedničkog dobročinstva na razini Nadbiskupije obilje Božjeg blagoslova.

„Palijativna skrb pruža dostojanstvenu njegu najpotrebnijima – onima koji se nalaze u osobitim kušnjama bolesti i patnje. Ovim djelom ljubavi želimo im pružiti olakšanje i dostojanstvenije uvjete života i umiranja, svjedočeći tako evanđeosku poruku: “Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25, 40)“, poručio je zadarski nadbiskup, poželjevši da nam „korizmeno vrijeme bude prilika da konkretno živimo vjeru, dijeleći ljubav i suosjećanje s onima koji trpe“.

Nadbiskup u svojoj okružnici poziva sve vjernike, župne zajednice, župne caritase, pojedince i sve ljude dobre volje da se, prema svojim mogućnostima, odazovu i svojim novčanim prilozima uključe u tu akciju. Novčani prilozi mogu se predati u svakom župnom uredu u Zadarskoj nadbiskupiji, darovati u za to namijenjenu škrabicu u crkvama ili uplatiti na račun: Zadarska nadbiskupija, IBAN: HR0823400091110118040 s naznakom: „Za palijativnu skrb“ i pozivom na broj: 20-2025.

Korizmenom akcijom Zadarske nadbiskupije tradicionalno se već više od dvadeset godina, bez prestanka njenog održavanja, tijekom korizme prikuplja novac za potrebe raznih zdravstvenih i socijalnih ustanova, misija u svijetu gdje djeluju hrvatski misionari, obitelji i drugih konkretnih potreba u životu Zadarske nadbiskupije, ali i izvan Nadbiskupije. Svojevremeno su tom akcijom bile pomognute i potrebe caritasa u Vukovaru, Crkva u BiH, stradali od potresa u Sisačkoj biskupiji, Turskoj i Siriji, ovisno o aktualnim potrebama u određenom trenutku, a s obzirom i na teške izvanredne okolnosti koje su bile pogodile neku sredinu te je potrebna solidarnost, osobito kršćana koji su u vrijeme korizme pozvani intenzivnije činiti djela milosrđa prema potrebnima. U nakani korizmene akcije, Zadarska nadbiskupija uviđa potrebe određenog trenutka koji treba pomoć šire vjerničke, odnosno društvene zajednice.

Korizmena akcija uvijek je ostvarila dobar učinak i materijalno pomogla konkretnu nakanu, što se ostvaruje podrškom sa svih razina u Zadarskoj nadbiskupiji: vjernike u župama na davanje priloga potiču župnici, a doprinos daju i poduzeća, gradovi i općine, škole i ljudi dobre volje. S praksom prethodno uspješno provedenih akcija, a u vremenu kada su sve veće potrebe za palijativnom skrbi ranjive skupine društva u visokoj starosnoj dobi, Zadarska nadbiskupija ovogodišnjom akcijom želi pomoći omogućavanju što boljih zdravstvenih, socijalnih i materijalnih uvjeta u prilog poštovanju dostojanstva palijativnih bolesnika, doprinoseći opremanju Odjela za palijativnu skrb u Psihijatrijskoj bolnici na Ugljanu, koju je uz ovogodišnji Svjetski dan bolesnika pohodio i mons. Zgrablić.

Nadbiskup je tada posjetio i Palijativni odjel te bolnice te je osobno susreo štićenike na tom Odjelu koji su u osobito ranjivom stadiju svoga života. Upoznao se s požrtvovnim služenjem liječnika i medicinskog osoblja u specifičnom i zahtjevnom radu na tom Odjelu. Nakana ovogodišnje korizmene akcije dodatni je izraz podrške, zahvale, poštovanja i priznanja Zadarske nadbiskupije zahtjevnoj profesionalnoj službi tih djelatnika koji pružaju stručnu pomoć i ljubav starima i nemoćnima na zalazu ovozemaljskog života.

Ines Grbić

Susret svećenika Zadarske nadbiskupije zaređenih do deset godina održan je u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu, 26. veljače, u sklopu trajne formacije svećenika.

Na susretu je izlagao dr. sc. Vladimir Dugalić s KBF-a u Đakovu. Razmatrao je teološku narav i pastoralnu aktualnost sakramenta ispovijedi, praktično na primjerima nekih životnih situacija i u kontekstu poticaja pape Franje kojemu su osobito u fokusu ranjene osobe, s poticajem da im Crkva mora biti blizu. Predavač je istaknuo da papa Franjo u svojim govorima najčešće upotrebljava riječi milosrđe i nada.

„U ispovijedi se osuđuje čin, ali nikad osoba. To je jako važno i nije  novo“, rekao je dr. Dugalić, istaknuvši da u „ispovijedi svećenik treba nastojati vidjeti zašto je osoba nešto učinila, što ju je motiviralo da to napravi te je suočiti s posljedicama toga. To je teško. Saslušati, razumjeti pa tražiti lijek je pristup empatije kojeg papa Franjo često navodi“, poručio je dr. Dugalić. Istaknuo je to i u kontekstu govora o sinodalnom putu, jer papa Franjo ističe da „model puta u Crkvi mora biti slušati i pokušati razumjeti osobu“.

„Papa Franjo kaže da svećenik mora imati dar razlučivanja. Velika je odgovornost na župniku. Pitanje je jesmo li sposobni za tu odgovornost koja se stavlja na teret svećenicima. Papa kaže da razlučivanje pretpostavlja molitvu, duhovni život svećenika, djelovanje milosti, životno iskustvo, upoznavanje samog sebe, da bi bio sposoban i drugima razlučiti njihovu situaciju“, rekao je dr. Dugalić, istaknuvši da to zahtjeva trajnu formaciju svećenika: intelektualnu, duhovnu, psihološku, da svećenik ima zrelost i snažnu duhovnost. „Bez osobnog duhovnog iskustva, svećenik teško može imati dar razlučivanja, osobito potreban u sakramentu pomirenja“, rekao je dr. Dugalić.

O potrebi i načinu razlučivanja u ispovijedi predavač je govorio navodeći načelne primjere s kojima se svećenici suočavaju u praksi. Primjerice, u Hrvatskoj je veliki porast ovisnosti o kocki, zatim o drogi i alkoholu.

„Kad netko čini nešto nesvjesno, smanjena mu je odgovornost, ali ne znači da je oslobođen odgovornosti. Koliko je netko odgovoran za neki čin u stanju ovisnosti? Kad ovisnik nešto čini, on nema više punu svijest i slobodu u tome što čini, on je ovisnik. To je smanjena odgovornost, ali ne znači da je oslobođen odgovornosti. Treba prosuditi koliko je svjesno i namjerno sebe dovodio u takvu situaciju. Je li izbjegavao bliže grešne prigode? Osoba može dobiti odrješenje ako se iskreno kaje, uz obećanje da će koristiti sva sredstva da otkloni bližu grešnu prigodu“, rekao je dr. Dugalić. Istaknuo je da treba procijeniti kaje li se ovisnik iskreno, prosuditi koji je tip ovisnika: prigodni, recidivist, profesionalac ili patološki ovisnik. „Ovisnost je u sebi grešna. Načelno se kaže da se ne uskraćuje odrješenje, da će Božja milost učiniti više nego ako je uskratiš. Ali, ako netko uporno ponavlja isti grijeh bez ikakve želje da poduzme duhovne korake da se kloni bližih grešnih prigoda, crkveni dokumenti kažu da onda treba odgoditi odrješenje. Ako neki patološki ovisnik odbije liječenje, odgađa se i odrješenje“, rekao je dr. Dugalić.

Nadalje, predavač je upozorio i kako se kod procesa umjetne oplodnje oplodi više zametaka nego ih se rodi. Od 1983. g. do danas, u Hrvatskoj je rođeno oko 14 000 djece umjetnom oplodnjom, a uništeno je više od 800 000 embrija da bi se ta djeca rodila. Što je s djecom koja su začeta, a nisu dobila priliku za život, upitao je dr. Dugalić. Govorio je i o postupanju kod rastavljenih i civilno ponovno vjenčanih, osoba koje žive zajedno u tzv. slobodnim vezama.

„U enciklici Amoris laetita papa Franjo kaže da treba gledati koje je najveće moguće dobro osoba mogla ostvariti, a ne apsolutno dobro. I kaže, objektivno grešna situacija ne mora nužno značiti i subjektivnu krivnju. To otvara niz pitanja, ali znači da svećenik u ispovijedi mora poštivati uvjerenje osobe koje ona ima u trenutku kad je nešto učinila. Treba prosuditi iz kojeg uvjerenja je osoba nešto učinila, je li bila svjesna te grešnosti. Zbog iskrivljenog odgoja savjesti i zbog pogrešnog znanja, mnogi vjernici će učiniti nešto što objektivno nije dobro, ali misle da je to kako čine za njih dobro“, rekao je dr. Dugalić.

„U ispovijedi se ne smije osuditi osoba, ali treba reći osobi da to što čini nije dobro za nju, da njoj samoj šteti. Ako ne želi varati Boga, tako ne može ići dalje. Svećenik osobu treba suočiti s grijehom i odgojiti je da u budućnosti bude svjesna da to nije dobro. Važno je osobi približiti stav Crkve, da shvati da je ono što Crkva uči za njihovo dobro, za dobro osobe“, poručio je dr. Dugalić.

„U Katekizmu Katoličke Crkve ima pet naslova za taj sakrament. To je sakrament ispovijedi, pomirenja, pokore, ozdravljenja i obraćenja. Nigdje se ne kaže da je to sakrament oprosta. To je jako važno. Oprost je uvijek čin osobe kojim nešto nekome oprašta, jer ne želi da to zlo osobu iznutra razara, ne želi ostati zarobljen u prošlosti, ne želi nositi u sebi nešto negativno. Osoba oprašta zbog svog zdravlja i svog duhovnog napretka. To je jednostrani čin.

Bog oprašta, ali to nije ispovijed. Ispovijed je sakrament pomirenja, a pomirenje nije isto što i oprost. Pomirenje je dvosmjerni put. Žrtva je sa svoje strane spremna oprostiti i oprašta.

Ali, da dođe do pomirenja, krivac, grešnik mora zatražiti oprost, mora se pokajati. Bez kajanja nema pomirenja. Zato je kajanje grešnika ključni element u sakramentu pomirenja. Kajanje je početak procesa i bez kajanja nema oproštenja“, rekao je dr. Dugalić. Upozorio je da svećenik „u ispovijedi često ne može sasvim prosuditi koliko se osoba iskreno kaje. Sakrament nije valjan ako se da odrješenje, a osoba se nije pokajala“.

Dr. Dugalić je istaknuo da je važno „ljudima dati ohrabrenje da ne posustanu pod težinom svoje situacije, nego neka im svećenik pomogne da rastu, da ih oslobađa  grijeha i duhovno ih prati“. Na susretu je bio i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Ines Grbić

Foto: Luka Šustić