Josip Motušić, župljanin župe Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru i zamjenik ravnatelja Caritasa Zadarske nadbiskupije, primljen je za kandidata za trajni đakonat u Zadarskoj nadbiskupiji za vrijeme misnog slavlja Sedme vazmene nedjelje, 1. lipnja, koje je u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Zadru predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

 1. Isusova molitva za one koji će povjerovati

Draga braćo i sestre,

današnje evanđelje iz 17. (rr. 20 – 26) poglavlja Ivanova evanđelja vodi nas u sâmo srce Isusovog života i molitve, a time i u središte naše vjere. U trenutku neposredno prije svoje muke, Isus ne moli samo za učenike koji su tada bili uz njega, već moli, kako on kaže, “i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene” (Iv 17, 20). Isusova molitva obuhvaća i nas danas. Njegova molitva nadilazi prostor i vrijeme, ona je svevremenska. Ona je molitva za Crkvu – kroz sve vjekove, i za svakoga od nas osobno.

2. Poziv na jedinstvo u ljubavi Oca i Sina

Isus u toj molitvi izriče svoju najdublju želju: “Da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi” (Iv 17, 21). Jedinstvo između Oca i Sina, kojemu smo pozvani pristupiti, nije tek neka apstraktna ideja ili formalno zajedništvo, nije članstvo u nekom klubu, udruzi ili bratstvu. To je otajstveno i stvarno sudjelovanje u sâmom Božjem životu. Po krštenju smo ucijepljeni u Krista i po Duhu Svetome uvedeni u zajedništvo Presvetog Trojstva. Po Kristu, zajedništvo s Bogom je život u Životu.

Isus ne poziva samo da budemo njegovi sljedbenici, nego da budemo dionici njegovog božanskog života, njegove božanske ljubavi, one iste ljubavi kojom Otac ljubi Sina. U 15. poglavlju Ivanova evanđelja, Isus koristi snažnu sliku kako bi to pojasnio: “Ja sam trs, vi ste loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda” (Iv 15, 5). To jedinstvo nije samo blizina, nego organsko, životno sjedinjenje. Loza ne može donijeti plod ako nije povezana s trsom. Tako ni mi ne možemo donositi rod života, ne možemo živjeti puninom života, ljubiti, svjedočiti za Boga, ako nismo povezani s Kristom, ako nismo uronjeni u njegov odnos s Ocem.

Ova stvarnost naše vjere je uistinu nevjerojatna. Ne zato što je teško povjerovati u nju, nego zato što nadilazi svako ljudsko očekivanje, svaku našu predodžbu o Bogu. Bog, stvoritelj svemira, izvor svega što postoji, ne želi ostati udaljen, apstraktan ili nedostupan. Bog nije hladni apsolut, nijemi promatrač izdaleka, niti sudac koji nas prati iz sjene. Bog želi biti prisutan u najdubljoj unutrašnjosti našeg bića. On želi prebivati u nama, ne kao gost koji dolazi s vremena na vrijeme, nego kao Onaj koji čini našu dušu svojim trajnim prebivalištem.

To je središnje i čudesno otajstvo kršćanske vjere: da beskonačni i vječni, svemoćni i najveći Bog, traži blizinu sa smrtnim čovjekom. Da On, koji je sama punina života, želi podijeliti svoju božansku narav s onima koji su krhki, ranjeni, grešni. Ovo otajstvo naše vjere nije samo dar, nego i snažan poziv – poziv na preobrazbu cijelog našeg života. Jer tko se otvori Bogu, tko u sebi nosi Njegovu prisutnost, više ne može živjeti kao prije bez Boga. Srce koje u sebi nosi Boga ne može ostati zatvoreno, sebično ili ravnodušno. To srce koje mora kucati `božanskim ritmom srca`mora djelovati, mora ljubiti, mora svijetliti.

Bog želi ljubiti u nama. Ne samo da nas ljubi, nego želi da mi postanemo produžene ruke njegove ljubavi. On želi da naša ljubav ne bude ograničena našim simpatijama, emocijama ili raspoloženjima, nego da bude božanska ljubav u djelovanju – ljubav koja prašta, koja ne traži svoje, koja nije razdražljiva, koja ne pamti zlo, koja se ne raduje nepravdi, koja se raduje istini, koja sve podnosi, koja ne prestaje ljubiti čineći dobro i kada to drugi ne prihvaćaju (usp. 1 Kor 15).

Nadalje, Bog želi djelovati po nama. To znači da naše riječi, naši postupci, naši svakodnevni izbori postaju mjesto Božjeg djelovanja u svijetu. Kad tješimo tužnoga i neraspoloženoga, kad dijelimo s drugima, osobito potrebitima, kad opraštamo mužu, ženi, susjedu, kolegi na poslu, čak i neprijateljima – tada Bog djeluje kroz nas. Tada postajemo njegovi svjedoci, njegova živa prisutnost među ljudima. Tada vječnost prodire u sadašnjost.

Također, Bog želi biti prisutan u svijetu kroz nas. On ne dolazi po nekom spektakularnom čudu, senzacijama koje ruše naravne zakone i datosti, koje brišu slobodu čovjeka. Bog dolazi tiho, u svakodnevici, krotko, u nutrini vjernika, po milosti i po Duhu Svetome koji djeluje u srcu čovjeka. Svaki kršćanin pozvan je postati mjesto susreta između neba i zemlje, između Božje svetosti i ljudske svakodnevice. U tom smislu, kršćanin nije pozvan samo da ‘vjeruje’ u Božje postojanje, nego da bude Božja prisutnost – most između neba i zemlje, između ljudskog i božanskog, između prolaznosti i vječnosti, svjetla i tame.

Zajedništvo s Bogom je snažan poziv na preobražaj života. Ne radi se samo o vanjskim promjenama, nego o promjeni srca, uma, cijelog bića. To je poziv na svetost – ne kao nešto nedostižno ili rezervirano za rijetke, nego kao Božji plan za svakoga. Svetost je jednostavno to: biti prožet Bogom, biti Njegovo srce i svjetlo u svijetu.

I upravo zato, zajedništvo s Bogom je život koji nadilazi granice smrtnosti. Jer tko nosi Boga u sebi, već sada nosi klicu vječnosti. Smrt tada više nije kraj, nego prijelaz u puninu onoga što smo već započeli živjeti. Život s Bogom nije rezerviran za onostranost – on počinje ovdje i sada, u svakom trenutku kada kažemo “Da” Božjoj prisutnosti u nama.

U svijetu punom tame, podjela, tjeskobe i nesigurnosti, pozvani smo biti sjedinjeni s Bogom i  tako biti nositelji božanske ljubavi i svjetla. Ne svojim silama, ne svojim savršenstvom, nego snagom Onoga koji prebiva u nama. Kao što svjetiljka ne svijetli sama od sebe, nego jer je spojena na izvor svjetla, tako i mi postajemo svjetlo svijeta kada ostanemo sjedinjeni s Bogom, izvorom svakog svjetla i ljubavi.

3. Slava koju Isus predaje nama

Zašto je jedinstvo između Oca i Sina i nama važno? Jer iz njega izvire naš identitet, naša snaga i naše poslanje. Bez participacije u tom jedinstvu s Bogom, mi ne ostvarujemo naš identitet kao osobe. Stvoreni smo na ‘sliku Božju’ i ta slika postaje vidljiva i razumljiva u našem zajedništvu s Bogom.

Kako se postiže jedinstvo naše povezanosti s Bogom? Kroz vjeru, molitvu i vjernost Kristovoj riječi. Kroz sakramente – osobito euharistiju – u kojima nas Gospodin sjedinjuje sa sobom i jedne s drugima. Jedinstvo se postiže kroz konkretnu ljubav: praštanje, služenje, strpljenje, dijeljenje, odricanje, žrtvu. Put jedinstva nije lagan, ali je moguć – jer nas Isus vodi i jer je njegova molitva za nas živa i djelotvorna, jer nam daje Duha Svetoga koji potpomaže našu nemoć.

No, Isus, u molitvi koju smo čuli, ide još dublje – govori o slavi koju mu je Otac dao i koju on sada daje nama: “Slavu koju si ti dao meni, ja dadoh njima” (Iv 17, 22), kaže Isus. Kakva je to slava? To nije svjetovna slava ni moć, nije slavlje ‘zvijezda’ ovoga svijeta, nego slava Božje ljubavi, potpune predanosti i vjernosti. To je slava križa, slava služenja, slava darivanja samoga sebe, slava ljubavi, slava istine, slava uskrsnuća, slava punine života. Otac je proslavio Sina jer je Sin potpuno ispunio njegovu volju – ljubio je do kraja. I sada tu slavu Isus daje nama: poziv da živimo ljubav do kraja, da budemo njegov odraz u svijetu.

Bog dijeli svoj božanski život s nama. To nije mala čast – to je sudjelovanje u sâmoj naravi Božjoj. Ta slava u nama treba postati znak i svjetionik drugima. Ona nas ne uzvisuje iznad drugih, nego nas posvećuje za druge. Isus želi da mi budemo njegovi svjedoci, nositelji njegove slave u svijetu – ne da budemo slavni, već da po nama bude slavljen Otac.

4. Isusova želja da budemo gdje je on

Isus zatim izriče još jednu snažnu želju: “Oče, hoću da oni koje si mi dao budu sa mnom gdje sam ja” (Iv 17 ,24). Gdje je Isus? On je u slavi Očevoj, u punini božanskog života, u vječnoj ljubavi. Isus i nas tamo želi dovesti. To znači da naše jedinstvo s Bogom nije privremeno, trenutno, izdvojeni trenutak u danu ili tjednu našega života, nego vječno. Naš konačni cilj nije tek biti dobri ljudi na zemlji, nego biti s Isusom u njegovoj slavi – u nebu, u Očevoj prisutnosti, u punom zajedništvu s Trojedinim Bogom i jedni s drugima. To je nada koju nosimo u sebi. To je obećanje koje nam je dano. I to je motivacija da već sada živimo to zajedništvo – kao predokus neba.

5. Đakonat – služenje jedinstvu i ljubavi

Danas, u ovoj župnoj zajednici, svjedočimo osobitom znaku tog jedinstva između Boga i čovjeka – gospodin Josip Motušić, jedan od naše braće po vjeri i sakramentu svetog krsta bit će primljen među kandidate za sveti red trajnog đakonata. Ovaj čin događa se upravo prvoga dana mjeseca lipnja, mjeseca koji je u Crkvi posvećen Presvetom Srcu Isusovu. Srce je simbol Isusove božanske i ljudske ljubavi iz kojega izvire njegova molitva, iz kojeg proizlazi želja za jedinstvom, iz kojeg zrači slava i poziv na zajedništvo u vječnosti. Srce Isusovo jest izvor svakog poziva, svakog služenja i svake nade.

U tom svjetlu, primanje kandidature za đakonat još snažnije odzvanja – jer se događa u ozračju toga Srca koje sve ljubi, koje poziva, koje posvećuje. Naš Josip ovim činom  primanja kandidature javno iskazuje želju da postane služitelj Crkve, služitelj evanđelja i zajedništva, služitelj Kristove ljubavi u svijetu. To nije korak prema časti, višem položaju, boljoj plaći, nego korak u služenje, korak u dublje zajedništvu s Bogom i braćom ljudima. A srž te službe je – upravo ono za što Isus danas moli: jedinstvo s Nije i međusobno.

6. Jedno u Kristu – nada svijeta

U ovoj svetoj misi osobito molimo za našeg brata Josipa koji je na putu prema trajnom đakonatu. Neka njegov “Da” Kristu bude nadahnuće i nama da i mi budemo služitelji jedinstva, da budemo u svijetu, u našim obiteljima, u našoj župnoj zajednici, po našoj vjeri, kao kvasac u kruhu, sol u hrani, svjetlo u tami – skromni, nenametljivi, ali djelotvorni. Molimo da u Josipovu  služenju ljudi prepoznaju Krista koji ljubi, koji grli, koji poziva, koji spašava.

A i svima nama, braćo i sestre, Isusova molitva neka bude snaga da živimo u duhu ove molitve. Neka Isusov vapaj u molitvi nađe odjeka i odgovor u našem životu. Gledajmo Krista. Približimo se njemu. Prigrlimo njegovu riječ. Jer u jednome Kristu – jedno smo. U njemu nalazimo temelj našeg zajedništva, smisao našeg služenja i izvor naše nade.

7. Izbor, zahvala i čestitka

Braćo i sestre!

Kada naš brat po vjeri, Josip, danas stupa pred Crkvu s molbom da bude primljen među kandidate za sveti red đakonata, Crkva prepoznaje u Josipovu životu znakove Božjeg djelovanja, osluškuje Duha Svetoga koji puše gdje hoće (usp. Iv 3, 8) i prepoznaje u Josipu spremnost da u konkretnoj životnoj situaciji – kao oženjeni muškarac – živi đakonsko poslanje: služenje Bogu i ljudima.

Stoga, u ime ove mjesne Crkve zadarske, želimo mu zahvaliti. Hvala ti, Josipe, što si otvorio srce Gospodinu i rekao svoje „Evo me!” u vremenu kada je lakše zatvoriti se i šutjeti. Hvala ti što si Bogu dozvolio da s tobom čini nešto lijepo i veliko.

Zahvaljujemo i tvojoj supruzi, jer tvoj odgovor nije moguć bez njezine suglasnosti, podrške i vjere. Zahvaljujemo tvojoj obitelji, tvojoj djeci, tvojim najbližima – jer oni s tobom dijele teret i radost poziva. Hvala i ovoj župnoj zajednici – jer duhovna zvanja ne niču u praznini, nego iz molitvene, žive zajednice koja vjeruje, svjedoči Krista živog i uskrslog i prati svoje članove.

Dragi Josipe, čestitamo ti na tvojoj otvorenosti Božjoj milosti. Tvoj današnji korak nije ishitreni čin, nego plod dugog, višegodišnjeg, tihog sazrijevanja u vjeri, molitvi i radu, ali i odlučnog njegovanja Božjeg poziva u srcu. Hvala ti što si Božji poziv prepoznao i odlučio na njega odgovoriti.

Neka te Gospodin u toj vjernosti učvrsti. Neka ovaj put đakonske službe bude tvoje posvećenje i blagoslov za tvoju obitelj, tvoju suprugu i djecu, za ovu župnu zajednicu i cijelu Crkvu. Neka tvoj primjer i nas potakne da pozorno osluškujemo Božji glas i da ga vjerno slijedimo. Amen.

+ Milan Zgrablić,

nadbiskup

Zadar – Belafuža, 1. lipnja 2025.

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je članovima crkvenih zajednica, pokreta, udruga i drugih oblika zajedničkog okupljanja u Zadarskoj nadbiskupiji, Poziv na Duhovsko bdjenje koje će se u katedrali sv. Stošije u Zadru održati u subotu, 7. lipnja. Poziv nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Tradicionalno duhovsko bdjenje u Zadarskoj nadbiskupiji u organizaciji Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, crkvene zajednice i pokrete, koje nas okuplja i ove godine, ima osobitu dubinu jer ga želimo proslaviti u ozračju Jubilejske godine koju živimo pod geslom „Hodočasnici nade“. Ovo posebno vrijeme milosti i duhovne obnove poziva nas – kao narod Božji, kao vjernike i svjedoke Kristove ljubavi – da još dublje obnovimo svoju vjeru, svoje zajedništvo i svoje poslanje. To je poziv da hodimo zajedno, kao braća i sestre, nošeni nadom koja dolazi od Duha Svetoga.

Stoga vas, dragi članovi zajednica, pokreta, bratovština i sestrinstava te svih drugih oblika zajedničkog okupljanja koje djeluju u župama Zadarske nadbiskupije (župna pastoralna vijeća, ekonomska vijeća, caritasove skupine, župni zborovi, zajednice i zborovi mladih, dječji zborovi, vjeroučitelji, župni animatori, ministranti…), srdačno pozivam da se svi zajedno okupimo na Misi bdjenja uoči svetkovine Duhova, koju ćemo slaviti u Katedrali sv. Stošije u Zadru, u subotu, 7. lipnja 2025., s početkom u 20,00 sati.

Naša katedrala nije samo povijesno i duhovno središte, već i vidljivi znak jedinstva Crkve koja živi u Zadarskoj nadbiskupiji. Zato vas pozivam da upravo tu, kao jedno tijelo u Kristu i kao zajednica vjernika u različitosti darova i karizmi, zajedno slavimo Duha Božjega koji okuplja, pokreće i jača Crkvu.

Sudjelovanje na ovom zajedničkom molitvenom bdjenju od velike je važnosti iz više razloga. To nije samo pobožna gesta – to je ponajprije čin žive vjere, odgovor srca na Božji poziv i snažno svjedočanstvo naše odanosti Kristu, ali ujedno i znak naše ljubavi prema Bogu i prema Božjem narodu –  Crkvi. To je trenutak u kojem svi mi – različiti, ali povezani istim Duhom – postajemo jedno mistično Tijelo Krista uskrsloga, urastajući u jedan glas, jedno srce koje kuca za Boga i čovjeka. Naša različitost nije prepreka, već bogatstvo – ona je znak istog Duha Svetoga koji puše gdje hoće i koji svakom daje darove za zajedničko dobro.

U Isusovoj molitvi koju nam je sv. Ivan zapisao, slušamo kako se obraća Ocu riječima: “Da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao” (Iv 17, 21). Upravo ta molitva duhovni je okvir našega bdjenja – kako bi se i u ovoj noći, pred silaskom Duha Svetoga, ujedinili u Kristovoj molitvi za jedinstvo, međusobnu ljubav i mir u našim srcima i svijetu.

Upravo u tom duhu ohrabruje nas i papa Lav XIV., koji je u svojoj prvoj homiliji, na Trgu sv. Petra 18. svibnja ove godine, poručio:

„Svjetlom i snagom Duha Svetoga gradimo Crkvu utemeljenu na Božjoj ljubavi, znak jedinstva, misionarsku Crkvu koja širi ruke svijetu, koja naviješta Riječ, koja se ne boji biti uznemirena poviješću i koja postaje kvasac sloge za čovječanstvo. Zajedno, kao jedan narod, kao braća, svi kročimo ususret Bogu i ljubimo se međusobno“.

Ova Papina poruka i želja naš je putokaz. Zajedništvo nije samo organizacijska potreba, ono je duboko kršćansko i duhovno svjedočanstvo – jedinstva, međusobne ljubavi i žive vjere. Zato vas još jednom pozivam i srcem potičem: dođite na molitveno bdjenje uoči svetkovine Duhova, budimo zajedno u molitvi i iščekivanju Duha Svetoga!

Pozivam i sve župnike i svećenike naše Nadbiskupije da osobno potaknu članove svojih župnih zajednica na sudjelovanje u ovom duhovskom molitvenom susretu. Pozivam i sve svećenike, koji god mogu da osobno sudjeluju – kao pastiri koji bdiju zajedno sa svojim narodom i svjedoče jedinstvo Crkve u Duhu Svetom.

Neka naše bdjenje pred Duhove ne bude tek formalno okupljanje, već istinski odgovor na Isusovu molitvu za jedinstvo. Neka to bude noć bdjenja u kojoj nas Duh Sveti združuje u jedno, jača u međusobnoj ljubavi koja nadilazi razlike, obogaćuje u vjeri koja svijetli u tami, krijepi u nadi koja okuplja i gradi.

Radujem se zajedničkom susretu u molitvi, pjesmi i slavlju Boga Duha Svetoga.

Uz srdačan pozdrav i poštovanje,

+ Milan Zgrablić, v.r.

nadbiskup

Na svetkovinu Uzašašća Gospodinova, svečano misno slavlje u župi Uzašašća Gospodinova u Pakoštanima u četvrtak, 29. svibnja, predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić.

„Uzašašće pred nas stavlja nebo kao cilj, vječnu radost, a Gospa je bila prva nositeljica te Radosne vijesti i Duha Božjega. Bog je sišao u ljudsko tijelo, postao čovjekom, da bi nakon žrtve križa i smrti, slavno uskrsnuo i uzašao Ocu nebeskom kao pravi Bog i pravi čovjek“, rekao je biskup Rogić, razmatrajući događaj koji se zbio 40 dana od Uskrsa i Marijinu ulogu u zajedništvu s učenicima u iščekivanju Duha Svetoga.

„Tijekom 40 dana Isus se ukazivao učenicima, hrabrio ih i gradio njihovu vjeru, obećao im drugog Branitelja – Duha Božjega, Silu odozgor. Duh će ih osposobiti da budu svjedoci i navjestitelji Uskrsnuća, Radosne vijesti spasenja, otvorenih vrata neba, vječnosti na koju Bog poziva čovjeka“, rekao je mons. Rogić.

„Isusovo Uzašašće oživljava događaj kad je uskrsli Krist naočigled svojih učenika uzašao k Ocu nebeskom. On, pravi Bog i pravi čovjek, vratio se u puno zajedništvo božanske naravi, uznoseći k Ocu i našu ljudsku narav. Kao da se tim događajem dovršio događaj uskrsnuća. Pobijeđena je smrtnost ljudske naravi i ljudstvo sada ima siguran put u vječnost“, poručio je biskup, istaknuvši: „Bog je utjelovljenjem odložio svoje božanstvo, a uzašašćem je uzdigao naše čovještvo u zajedništvo božanske ljubavi Presvetog Trojstva“.

Krist je uzašao svome Ocu nakon što je „u potpunoj poslušnosti ispunio volju Očevu, izliječio čovjekov prvotni neposluh i donio pobjedu života nad smrću, pobjedu Božje ljubavi nad čovjekovim grijehom. Pozvao je svoje učenike da budu hrabri jer je On pobijedio svijet. Obećao im je da će biti s njima do svršetka svijeta, pozvao ih da čuvaju njegove zapovijedi i tako ostanu u njegovoj ljubavi“, rekao je mons. Rogić.

Biskup je upozorio da u našem vremenu punom nesigurnosti i neizvjesnosti, „nedostaje jasnoća što je dobro, a što zlo. Vrijednosti života, čovjeka, obitelji i ljudskog dostojanstva kao da se žele graditi na lažnim slobodama, lažnim temeljima čovjekove samodostatnosti. Božji zakon se gura u stranu, a čovjek želi svime zagospodariti“, upozorio je predvoditelj slavlja.

Mnogi nečemu robuju, tehnologiji, brzini života, narušenih odnosa među najbližima, sve većoj otuđenosti. „Rado bismo našli laka i brza rješenja za svaki problem, po mogućnosti nekom aplikacijom, što brže i bezbolnije. A duša traži mira i spokoja, nade i ljubavi, životnog poleta i radosti na duge staze“, rekao je biskup.

Podsjetio je da su i naši preci u svoje vrijeme nosili svoje breme. „Nije im bilo lako, ali su u molitvi i pouzdanju, snagom vjere ustrajali i vjeru nam prenijeli. Naši preci sve su započinjali molitvom i na kraju posla Bogu zahvaljivali. Božja riječ u kući se prepričavala. Od Božje riječi se živjelo i molilo“, rekao je mons. Rogić. U tom kontekstu, podsjetio je na Isusovu riječ učenicima: “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“.

Biskup je potaknuo vjernike da Božju Riječ čuvaju i nose „u srcu i pameti, u govoru i odlukama, da po njoj biraju što je dobro, a što zlo, što istinito, a što lažno“. Živeći po Božjoj riječi koja nas vodi k Ocu nebeskom zauvijek, otkriva se Božja ljubav.

„Nije to jednostavan zadatak za naše slabe ljudske snage, ali Bog nas ne prepušta samima sebi. Ako Božju Riječ čuvamo, ljubeći Spasitelja, zar će nam Bog uskratiti svoga Duha? Zato nam treba vrijeme slušanja i razmatranja Božje riječi. U tim trenucima dotaknuti smo ljubavlju Božjom koja donosi mir“, poručio je biskup.

Nakon Uzašašća, vjernici su ujedinjeni u molitvi, prisjećajući se apostola koji su s Marijom u molitvi iščekivali silazak Duha Svetoga. Marija je bila s apostolima u dvorani Posljednje večere i ustrajala je s njima u molitvi dok su čekali Duha Svetoga.

„Duh Sveti sišao je na Blaženu Djevicu Mariju da bi rodila Spasitelja, da bi se po Isusu preporodio čovjek za Nebo. Isus je uzašao na Nebo kao pravi Bog i pravi čovjek, da bi Duha Božjega poslao na sve ljude koji u njega povjeruju“, rekao je mons. Rogić, istaknuvši da je Marija primjer u slušanju Božje riječi, na što smo i mi pozvani.

„Marija je Božju Riječ nosila pod svojim srcem. Po njoj se Riječ Božja utjelovila, tijelom postala, djetetom rodila. Marija je Isusa stalno pratila: kad su mu klicali, kad su ga slavili i kad su ga osudili i razapeli. Marija je riznica Božje Riječi u radosti i u boli. I kad je razumjela i kad nije shvaćala, Božju Riječ je čuvala, ljubila i vjerovala. Ustrajala je u svom čuvanju Riječi Božje i sudionik je Isusove pobjede vječnog života“, poručio je mons. Rogić.

Potaknuo je vjernike da promisle koliko čuvaju Božju Riječ, Božje zapovijedi i koliko po njima žive; koliko je Isus njihov životni oslonac i mjerilo kojim promatraju sebe i svoje postupke; uče li od Krista živjeti ili su našli druge uzore po kojima se ravnaju.

„I prva zajednica kršćana imala je nedoumica kako nasljedovati Isusa. Odlučili su da slijediti Isusa znači živjeti drugačije nego svijet koji ne vjeruje i ne poznaje Isusa. Nadahnuti Duhom Božjim, nisu se klanjali lažnim idolima, nisu vjerovali lažnim obećanjima niti su se dali zavesti lagodnošću života koje drugoga iskorištava“, rekao je biskup.

Istaknuvši da su Božje zapovijedi, nadopunjene Isusovom zapovijedi ljubavi: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“ životni put koji vodi u vječnost, mons. Rogić je rekao: „Takav život drži nas u Božjoj blizini i njegovom blagoslovu, pa i kad prolazimo kroz nevolje. Božja obećanja su iznad svih drugih, neusporediva s bilo čime prolaznim na zemlji. Nosi ih vjera u Kristovo uskrsnuće“, poručio je biskup Rogić. U misi su koncelebrirali pakoštanski župnik Jerolim Lenkić i još desetorica svećenika.

I.G.

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Župa Pakoštane

Na 740. godišnjicu posvete zadarske katedrale sv. Stošije (27. svibnja 1285.-27. svibnja 2025.), misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u utorak, 27. svibnja, predvodio je don Josip Radojica Pinčić, katedralni župnik.

Don Josip je zahvalio za katedralu koju se naziva „majka svih crkava“ u mjesnoj Crkvi „Bogu i svim precima, duhovnim pastirima, nekadašnjim (nad)biskupima i svećenicima, koji su se pobrinuli da grad Zadar i Nadbiskupija dobiju veličanstvenu katedralu, punu izvanjske ljepote i unutarnjeg sklada. U njoj su se posvećivali biskupi, dočekivali novi nadbiskupi, zaređivali svećenici“, rekao je Pinčić.

„Zahvalni smo Bogu za sve što se dogodilo 27. svibnja 1285. godine, kada je na završetku njene obnove, katedralu ponovno posvetio tadašnji zadarski nadbiskup Lovro Periandar. Katedrala je posvećena nakon što je prethodno 1202. g. bila devastirana, razorena, opljačkana. Trebalo je pune 83 godine da se katedrala obnovi i da zablista u svom sjaju“, istaknuo je don Josip.

Naime, u studenom 1202., nakon opsade, grad Zadar osvojili su i razorili Mlečani, kada je i katedrala bila teško oštećena. Obnova katedrale trajala je kroz cijelo 13. stoljeće. Pročelje katedrale s kasnoromaničkim portalima, koje u gornjem dijelu ima arkade sa stupićima, dovršeno je 1324. godine.

U katedrali su kroz stoljeća slavljena misna slavlja, sakramenti, molitve, pobožnosti, „na izgradnju pojedinaca, obitelji i raznih zajednica. Brojni duhovni, molitveni susreti ugradili su se u baštinu katedrale i brojnih vjernika tijekom povijesti koji su dolazili u svoju katedralu i otvarali se Bogu, njegovoj prisutnosti, Božjoj Riječi i svetinjama“, poručio je don Josip, rekavši kako Crkva želi da se na poseban način obilježi posveta crkve, u župi i u biskupiji.

Arhitekt Ćiril Iveković rekao je da je „katedrala sv. Ivana u Trogiru za meditaciju, šibenska katedrala sv. Jakova da je za gledanje, a zadarska katedrala sv. Stošije da je za doček kraljeva“, podsjetio je Pinčić, rekavši da je zadarska katedrala dio i hrvatske povijesti. Bila je rušena i razarana kroz stoljeća, a u novijoj povijesti granatirana i u Domovinskom ratu.

Naime, 18. studenoga 1991., katedralu sv. Stošije srbijanski agresor pogodio je u zračnom napadu dvjema raketama koje su probile i oštetile dio njenog krovišta, dio galerije (matroneja) te tadašnje orgulje majstora Antona Jenka. Od 2010. g., u zadarskoj katedrali postavljene su treće po redu najveće orgulje u Hrvatskoj, iz njemačke radionice Eisenbarth.

„Na vremeniti način, katedrala je spomenik svoga vremena koja je doživjela lijepe i ružne događaje, pa i ratne od kojih ni ona nije bila pošteđena, ni u najnovije vrijeme, za vrijeme Domovinskog rata.

Već 740 godina susrećemo se sa svojim narodom u katedrali sakramentalno, molitveno i u zajedništvu slavimo razne događaje s Bogom. U katedrali se posvećuje zajedništvo u vjeri. Svaka crkva na poseban način izražava zajedništvo s Bogom. Crkva je najljepša kada smo mi, ljudi u njoj, sabrani oko Božje Riječi i njegovog Kruha“, rekao je don Josip, podsjetivši na riječi blagopokojnog nadbiskupa Marijana Oblaka: „Crkva je najljepša kada si ti u njoj“.

Istaknuvši da se tišinom i sabranošću u katedrali nastoji sačuvati sakralnost toga prostora, Pinčić je rekao da je  katedrala simbol grada i simbol novog Jeruzalema. Podsjetio je kako se kod posvete nove crkve stave križevi na zidove na sve četiri strane crkve, u znak jednoga grada ili 12 oznaka, kao što je bilo u jeruzalemskom hramu.

„Prvi kršćani okupljali su se u svojim domovima, slavili su euharistiju na dan smrti pokojnika, mučenika, na mjestu gdje su bili pokopani. Redovita euharistijska slavlja u prvim vremenima Crkve nisu se slavila u crkvama, nego u obiteljskim kućama. To je bio početak života Crkve u ranokršćansko vrijeme, za vrijeme progona kršćana. Nakon Milanskog edikta 313. g. počele su se graditi crkve, pa i Lateranska bazilika, stolna crkva Pape u Rimu“, podsjetio je don Josip.

Potaknuo je na molitvu Gospodinu „da se mi, živa Crkva, okupljamo i da dolazimo redovito slaviti Gospodina koji je jedini kamen temeljni. Neka bude zaglavni kamen kojega nitko neće pomaknuti iz središta našeg života, nego ćemo na njemu izgrađivati svoj katolički identitet“.

Poželio je da nam godišnjica posvete katedrale bude poticaj da s više ljubavi i vjere dolazimo u nju i molimo za naše obitelji i sve što nam je na srcu.

„Čestitamo rođendan katedrali, jer posveta katedrale je dan kad slavimo njen rođendan. To je časna i sveta uspomena ‘naše starice’ koja pod svojim svodovima, veličinom i ljepotom grli sve naše župne crkve u Nadbiskupiji.

Na katedralu gledamo kao na svoju majku. Ne sjećamo se samo događanja prije više od sedam stoljeća, nego želimo osvijestiti vjeru u Krista koji nas sabire oko biskupa na poseban način u stolnoj crkvi, jer u njoj stoluje nadbiskup. Katedrala je središnja crkva Zadarske Crkve, da budemo jedno, da u nama poraste svijest da je Gospodin naša glava“, poručio je katedralni župnik Pinčić.

Sarkofag u kojem su zemni ostaci sv. Stošije dao je izraditi zadarski biskup Donat koji je svetičine moći 810. g. donio iz Carigrada u Zadar i nalazi se u sjevernoj apsidi lijeve lađe katedrale gdje su i ostaci fresaka. U toj lađi nalazi se i grobnica zadarskih nadbiskupa, u kojoj su pokopani zadarski nadbiskupi Mate Garković, Marijan Oblak i Ivan Prenđa.

Osnovni podaci o arhitekturi katedrale sv. Stošije

Katedrala sv. Stošije datira iz tri razdoblja: ranog kršćanstva, iz 9. st. te iz 10., 11. i 12. stoljeća. Na prijelazu 12. / 13. st. bila je obnavljana i ponovno uspostavljena za redovitu liturgiju.

Zadarska katedrala izgrađena je u dva navrata, od 9. do 13. st., na temeljima starokršćanske bazilike iz 4. stoljeća. Prvotno je bila posvećena apostolskom prvaku sv. Petru, a od 9. st., otkad se u njoj nalaze moći sv. Stošije, prvostolnica nosi naziv ranokršćanske mučenice sv. Stošije.

Zadarska katedrala je najveća crkva u Dalmaciji, trobrodna romanička katedrala s prepoznatljivom rozetom na svom pročelju. Ima kasnoromaničke portale, a u gornjem dijelu malene arkade sa stupićima. Pohodili su je pape Aleksandar III. 1177. g., a Ivan Pavao II. 2003. g. za svog pohoda Zadru došao je u papamobilu ispred vrata katedrale i uputio blagoslov.

U monumentalnoj unutrašnjosti katedrale središnja lađa je tri puta šira od bočnih, a odijeljena je kamenim stupovima i pilonima. Ispod povišenog prezbiterija nalazi se kripta iz 12. stoljeća.

Korska sjedala u prezbiteriju u stilu cvjetne gotike izradio je Matej Morozan (1418. – 1450.). Nad glavnim oltarom je ranogotički ciborij iz 1322., a iza njega kamena katedra zadarskog nadbiskupa iz 13. stoljeća. Nad bočnim lađama nalazi se matronej.

U katedrali su pokrajnji oltari sv. Sakramenta, zatim oltar za relikvije na čijoj su unutrašnjoj strani vrata u reljefu ispisani nazivi 21 relikvije iz riznice zadarske katedrale koje su se nekad tu čuvale, a sada se te relikvije nalaze u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti Zadar; na lijevoj strani bočne lađe su oltari sv. Dominika, Duša u čistilištu i Srca Isusova.

Oltar sv. Sakramenta je izradio kipar A. Viviani 1718. g., bogato ukrašen stupovima i kipovima. Nad svetohraništem je Bogorodica s mrtvim Kristom u krilu. Sa strana su kipovi Mojsije i Ilije, a na krilima kipovi četvorice evanđelista, niže likovi kreposti i na antipediju Janje Božje.

Mramorni oltar sv. Dominika sa slikom sveca prenesen je iz istoimene zadarske crkve; oltar Duša u čistilišta izgradio ga mletački kamenoklesar Pietro Onega 1805., a oltarna slika je od Jakova Palme Mlađeg.

Šesterolisna krstionica iz 6. st. srušena je do temelja u savezničkim bombardiranjima 16. prosinca 1943. godine. Faksimilno je obnovljena 1989. godine.

Sakristija se naziva i kapelom sv. Barbare. Njeni zidovi i apsida su najstariji dijelovi katedrale, kao i podni mozaik u njoj s prikazom dva jelena, iz prve polovice 5. stoljeća.

Na lijevom rubu pročelja katedrale ugrađen je lav, a na desnom bik, simboli evanđelista Marka i Luke. U luneti glavnog portala je gotički reljef Bogorodice s Djetetom, desno je sv. Stošija, a lijevo sv. Krševan.

Uz bogati portal izrađene su figure četvorice apostola u grubom reljefu. U luneti lijevog portala je mistično janje, a na konzolama uz lukove motiv Navještenja: anđeo i Marija, koji su stariji od portala. U luneti desnog portala je samo mistično janje.

Zvonik zadarske katedrale građen je u dva navrata. Prizemlje i prvi kat zvonika katedrale izgrađeni su 1452., za vrijeme nadbiskupa Vallaressa, dok je gornje katove od 1890. do 1894. gradio engleski arhitekt Thomas Graham Jackson. Na ravnoj zidnoj plohi su stilizirani biljni mozaički ukrasi, a vijenci koji dijele katove istaknuti su mrežastim ukrasom. Na vrhu zvonika je visoka  osmerostrana piramida s mjedenim kipom anđela.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Peta sjednica Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, pokrete i zajednice Zadarske nadbiskupije održana je u utorak, 27. svibnja u svečanoj dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Pod predsjedanjem fra Bojana Rizvana, predstojnika Povjerenstva, na susretu su članovi iznijeli osvrt na protekle događaje u njihovoj organizaciji, dogovorili termine budućih susreta i sadržaj Duhovskog bdjenja, sudjelovanje pojedinih članova pokreta.

Rečeno je da su susreti bili kvalitetni, vjernici su izrazili zadovoljstvo i želju da se i dalje nastave održavati. Na nadbiskupijske susrete crkvenih pokreta pozvani su doći i članovi župnih zborova i župnih vijeća te se potiču župnici da ih pozovu na to sudjelovanje.

Povjerenstvo je upoznato sa sadržajem Pisma zadarskog nadbiskupa Milana  Zgrablića koje je poslano voditeljima, članovima pokreta i zajednica te župnicima i prihvaćeno je kao poticajno. Članovi su izrazili mišljenje da je takav dodatni poticaj od strane nadbiskupa koristan i potreban te se obraća svima u pozivu na dolazak i zajedništvo, jedinstvo i međusobnu ljubav u nadbiskupijskom susretu.

Potiču se župnici da ne organiziraju duhovsko bdjenje uoči svetkovine Duhova u svojim župama u isto vrijeme kad se u katedrali sv. Stošije održava duhovsko bdjenje na koje su pozvani doći svi članovi pokreta, zajednica i vjernici iz cijele Nadbiskupije.

Duhovsko bdjenje pokreta i zajednica će se održati u katedrali sv. Stošije u subotu, 7. lipnja te su dolaskom svi pozvani iskusiti ljepotu zajedništva mjesne Crkve. Misno slavlje s početkom u 20 sati će predvoditi nadbiskup Zgrablić. Pola sata prije bdjenja će biti mogućnost za sakrament ispovijedi u katedrali. Nakon mise će biti agape za sudionike.

Ružica Anušić, članica Povjerenstva, izradila je i poslala predstojniku i Ordinarijatu Zadarske nadbiskupije upitnik za župnike o zajednicama, pokretima i udrugama s kontaktima voditelja zajednica u župama, kako bi se ti podaci ažurirali i sabrali na jednom mjestu.

Dogovoreno je da će se sljedeće pastoralne godine održati tri susreta za članove pokreta, zajednica i udruga: u četvrtak, 2. listopada u crkvi sv. Frane, u srijedu, 14. siječnja 2026. na Svečanoj večernjoj u katedrali sv. Stošije na uočnicu Stošijine svetkovine i u subotu, 23. svibnja 2026., Duhovsko bdjenje  u katedrali sv. Stošije. Na sjednici je bio i don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

Ružica Anušić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Na zavjetnu svetkovinu Gospe od Zečeva u Ninu, u ponedjeljak, 26. svibnja, svečano večernje misno slavlje predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Gospa od Zečeva – Kraljica milosrđa

Evanđelje: Iv 2, 1 -11

1. Marija i narod: Povijest vjernosti i identiteta

Draga braćo i sestre,

na blagdan Gospe od Zečeva, u ovom kraljevskom gradu Ninu, važnom mjestu naše povijesti i vjere, okupljeni smo oko Blažene Djevice Marije koju danas i ovdje slavimo kao Gospu od Zečeva i u duhu ove Jubilejske 2025. godine, osobito kao Kraljicu milosrđa, kako je naziva i časti obrazac iz Zbirke misa o Blaženoj Djevici Mariji. Ovogodišnji blagdan Gospe od Zečeva sabire prošlost i sadašnjost, sve tamo od djelovanja u Ninu biskupa sv. Anselma, đakona sv. Ambrozija i sv. Marcele iz prvih kršćanskih vremena, pa do knezova Višeslava i Branimira, biskupa Teodozija, iz IX. st., pa do biskupa Jurja Divnića i Jelene Grubišić iz XVI. stoljeća, do danas – kada u Jubilejskoj 2025. godini obilježavamo 1100 godina od početka hrvatskog kraljevstva.

Danas promatramo prošlost i sadašnjost našeg naroda koji se uvijek s pouzdanjem utjecao Mariji, Majci svoga Sina Isusa – Krista Kralja i Kraljici svoga naroda. Kroz stoljeća, štovanje Blažene Djevice Marije bilo je duboko utkano u identitet našega naroda. U najtežim trenucima povijesti – ratova, izbjeglištva, egzodusa, gladi, bolesti i siromaštva, pa sve do Domovinskog rata kada su hrvatski branitelji nosili krunicu oko vrata moleći njezinu zaštitu i slobodu za svoj narod – hrvatski vjernici tražili su Marijin zagovor i utočište. Marija je bila naša duhovna sigurnost. Kroz njezin lik se oblikovalo kršćansko lice našeg naroda. Njeno štovanje nije bilo puka pobožnost, već čin povjerenja u Božju prisutnost po nebeskoj Majci koja razumije i vodi.

2. Kana Galilejska i svadba života: Marija koja vidi i djeluje

Današnje Evanđelje (Iv 2, 1-11) vodi nas u Kanu Galilejsku. Ovo prvo Isusovo znamenje kada pretvara vodu u vino na svadbi u Kani označava i objavljuje cijelo njegovo javno djelovanje. Evanđeoski ulomak, zapravo, i nas poziva na svadbu Božje ljubavi, zajedništva i radosne vijesti, gdje Marija ima posebno mjesto – zajedno s Isusovim učenicima – kao ona koja otkriva potrebu i otvara put objave Isusove slave i vjere u njegovo spasiteljsko poslanje. Riječi koje je izgovorila Isusu “Vina nemaju” – to nisu samo riječi koje žele spriječiti neugodnosti na svadbi. Vino u Svetom pismu simbolizira radost i puninu života. Psalmist kaže: “Vino razveseljuje srce čovječje” (Ps 104,15). Kada u našem životu ponestane radosti, smisla, snage za ljubav i zajedništvo, a svima se to događa, tada ni naši prirodni darovi i sposobnosti nisu dovoljni kako bismo došli do onoga što naše srce hrani. Potrebna nam je intervencija neba – Marija koja vidi i Isus koji preobražava. Bez njih, svadba, i sve što ona označava, postaje razočaranje, a život neplodan. S Isusom i Marijom i voda naše svakodnevice postaje vino – novo, izobilno i radosno. Na svadbi koja je mogla završiti sramotom i s neugodnosti, Marija prepoznaje potrebu prije svih drugih. Marija jednostavno kaže Isusu ono što je prva primijetila: “Vina nemaju” (Iv 2, 3). Ove Marijine riječi sažimaju njezino majčinsko srce. Ona vidi, ona suosjeća, i onda usmjerava sve prema svome Sinu.

A kada danas suvremenom čovjeku ponestane “vina” – kada nestane unutarnje snage, radosti, smisla u suživotu, kada ga pritisnu razočaranja, strahovi, gubitci i samoća – često traži utjehu u površnim ponudama svijeta: u uspjehu, užicima, nametanju ili bijegu, alkoholu i drogi. No, usprkos obilja toga, srce ostaje prazno, jer prava radost i ispunjenje ne dolaze izvana, od naravi, od svijeta, nego odozgor, od Boga. Bez Marijine prisutnosti koja nas vodi k Isusu, i bez Isusove intervencije u naš život koja „vodu života“ pretvara u vino – piće duhovno, ostajemo na razini ljudske nemoći. Tek kad priznamo da “nemamo vina” i kad dopustimo Mariji da govori Sinu za nas, otvaramo vrata Božjem djelovanju koje obnavlja naš život.

No, Marija nas ne vodi samo do Isusa, ona nas i uči kako se Isusu pristupa: “Što god vam rekne, učinite” (Iv 2, 5) – kaže Marija slugama, a kaže i nama. Ove riječi odražavaju srž naše vjere: poslušnost i povjerenje u Božju riječ. Isus može učiniti čudo u našem životu samo ako mu vjerujemo i slijedimo njegove riječi, čak i kad ne razumijemo odmah. Voda postaje vino tek kad, na njegovu riječ, napunimo posude vodom, i kad se usudimo kušati ono što izgleda običnim. Vjera nije samo osjećaj, ona je čin, djelovanje – odgovor na Božju riječ, poslušnost Božjoj Riječi. I tek tada, kad učinimo ono što nam Riječ Božja kaže, u našoj svakodnevnici počinje Božje čudo, očituje se slava Božja: praznina se ispunja, žalost postaje radost, a slabost i grešnost – milost.

3. Kraljevsko dostojanstvo poniznosti: Marija kao uzor i majka

Ovaj događaj u Kani Galilejskoj slika je Marije Kraljice milosrđa. Kraljica milosrđa vlada, osvaja ljudska srca i njima upravlja, snagom majčinske ljubavi, dobrotom i uviđavnošću. Njezino kraljevstvo, jer je u zajedništvu s njezinim Sinom, nije od ovoga svijeta, ali itekako dotiče ovaj svijet. Uznesena na nebo, sjedinjena je sa slavom svoga Sina, i tu prima najveće dostojanstvo koje jedna osoba može imati – jer je potpuno predana Bogu. A to dostojanstvo nije došlo kroz čast visokog društvenog položaja, visoko obrazovanje ili ljudske uznositosti, već kroz djelotvornu vjeru i poniznost. Marijina poniznost nije pasivnost ili poniženje, nego snaga žene koja živi u istini vjere. Sv. Terezija Avilska kaže da je poniznost ‘život u istini’ – istini o nama samima i o Bogu. Marija je znala da nije izabrana zbog svojih zasluga, nego zbog Božje milosti. Priznala je svoju malenost, što je pogledao na njezinu neznatnost (usp. Lk 1, 48), ali i veličinu Božje ljubavi: „Velika mi djela učini Svesilni“ (Lk 1, 49). Prava poniznost znači znati da smo grešni i ograničeni, ali istovremeno i znati da nas Bog neizmjerno ljubi i zove k sebi. Marija je živjela u toj istini – i zato je mogla biti potpuno slobodna za Boga, potpuno raspoloživa za njegovu volju, i potpuno otvorena za njegovo milosrđe.

Marija je Kraljica koja moli za nas. Marija je Kraljica na nebo uznesena koja vidi i ne okreće glavu od potreba svoje djece. Marija je Kraljica koja štiti svoj narod, svoju obitelj, svoju djecu, u pogibeljima, u nevoljama, bolesti, ratovima ili unutarnjim lomovima. Zato je zovemo „utjeha i nada u nevolji“. Jer to je – milosrđe, srce koje vidi tuđu nevolju i djeluje.

A mi? Mi smo, kako nas Jubilejska godina uči, hodočasnici nade. Marija ide ispred nas, kao Ona koja je već stigla na cilj života i zna put kako do toga cilja doći. I kao svaka prava Majka, ne ide bez nas, bez svoje djece. Ona hodočasti s nama, ona nas potiče, ona se zauzima za nas – da ne ostanemo bez „vina“, bez radosti, bez nade, bez svadbe ljubavi vječnog života.

4. Domoljublje s korijenima u vjeri: Identitet naroda i poziv na svetost

Braćo i sestre! Ovdje u kraljevskom gradu Ninu, na ovaj blagdan Gospe od Zečeva, želimo također obilježiti 1100. obljetnicu od kada je započelo hrvatsko kraljevstvo. Osobito to želimo obilježiti u vjerskom kontekstu.

Naši pređi kroz povijest znali su da bez Neba nema domovine. Nije slučajno da su prvi vladari povezivali svoju krunu s vjerom, i da su narodu ostavili ne samo kamen i pismenost, nego živu vjeru, crkve i molitve. Marija, Majka i Kraljica, bila je prisutna u srcu toga identiteta.

A što to znači za nas, kršćane, danas? To ponajprije znači živjeti, biti svjestan, da smo i mi po vjeri i sakramentu svetog krsta primili kraljevsko dostojanstvo – ne po ljudskoj zasluzi, već po Božjoj milosti. Krštenjem smo postali djeca Božja, uzdignuti u dostojanstvo sinova i kćeri Kralja nad kraljevima. To je najveći domet naše ljudske osobnosti – ovdje na zemlji, i u vječnosti. I zato trebamo biti svjesni te istine: nismo pozvani na prosječnost, već na svetost. Kraljevsko dostojanstvo ne znači moć, već poziv na odgovornost, čestitost, služenje, milosrđe.

No, danas se to dostojanstvo čovjeka često gubi i narušava: gubitkom volje za prenošenjem života, praksom pobačaja, spolnom razuzdanošću, kulturom smrti, duhom materijalizma i relativizma, gdje svatko sebi određuje što je dobro, a što nije. Život bez moralnih principa udaljuje čovjeka od istine i Boga i ostavlja ga praznog. Marija nas uči kako se to dostojanstvo živi – ponizno, s povjerenjem, u službi Bogu i ljudima.

5. Zahvala za Domovinu

Tisućljeće je i jedno stoljeće otkako je naš narod kročio na povijesnu pozornicu, ne samo kao narod s teritorijem i kraljem, već kao narod s vjerom u Boga.

Danas rastemo na tom čvrstom i dubokom povijesnom korijenu. Taj je korijen koji je zasađen u zemlji na kojoj stojimo, a natopljenoj molitvama i znojem, krvlju i pjesmom, vjerom i trpljenjem. I pitamo se: što ostaje iza nas kad ovozemaljski život prođe, kad naše vrijeme mine? Što ostavljamo kao baštinu našim nasljednicima, našoj djeci? Ostavljamo  dar, dar zemlje, dar Domovine, dar naroda, dar vjere u Boga koji nas nije zaboravio niti napustio, dar Majke koja nas ljubi i prati na putu života iz generacije u generaciju.

Zato danas, na blagdan Gospe od Zečeva u kraljevskom gradu Ninu i uz spomen 1100. obljetnice od početka hrvatskog kraljevstva, ne slavimo samo prošlost – danas zahvaljujemo za ono što imamo.

Hvala Ti, Gospodine, za našu Domovinu,
za kraljeve i upravitelje, predsjednike i državnike koji su krunili svoju vlast vjerom u Boga i Evanđeljem,
za majke koje su rađale djecu i učile ih moliti i Boga ljubiti,

za očeve koji su trudom i znojem hranili svoje obitelji,
za svece koje si podigao iz ovoga tla,

za mučenike, don Eugena Šutrina, don Janeza Kranjca, Ivu Mašinu i ostale ugodnike Božje, koji su izvrsno pšenično zrno koje donosi mnogo roda,
za branitelje koji su krunicu nosili kao štit.

Danas Ti zahvaljujemo ne samo što imamo ovu zemlju,
nego što imamo srce koje zna za nju moliti.

Na obljetnicu 1100 godina od krunidbe našega kraljevstva, mi Ti, Bože, donosimo jedinu krunu koju danas možemo isplesti i dati: krunu našeg zahvalnog srca.

Hvala Ti za domovinu Hrvatsku,
za sve njezine rane, jer su nas naučile moliti,
za sve njezine ljepote, jer nas podsjećaju da si Ti velik, lijep i dobar,

za svaki komadić ove zemlje, jer je Tvoj dar – i naš zadatak.

Vjera kao izraz domoljublja

Braćo i sestre!

Narod koji zaboravi tko je i odakle dolazi, lako se izgubi u previranjima u svijeta i vremenu. Pravo domoljublje nije puka nostalgija za prošlošću, ni slijepa obrana svega što je `naše`. Ono nije vika slogana ni mahanje zastavom kad je zgodno. Istinsko domoljublje je odgovornost – tiha, ustrajna i svakodnevna. To je vjernost onome što je narod činilo čvrstim – vjera u Boga Trojedinoga, moral i ljubav nadahnuti Evanđeljem. Ljubav prema domovini bez ljubavi prema Bogu i Mariji postaje sebična i plitka. Samo u svjetlu Božje istine možemo jasno vidjeti što je vrijedno čuvanja, a što treba mijenjati i što predati kao baštinu i najveće dobro budućim generacijama.

Marija, ponizna službenica Gospodnja, nije brinula samo za sebe, već je čuvala ono što joj je povjereno – Isusa, život s Bogom, mir u srcu. Ona je uzor domoljublja koje nije agresivno, nego ono koje se daruje; nije glasno, nego tiho i duboko, iskreno i pouzdano.

U vremenu kada su navale nezdravih duhova jake, kada se dostojanstvo čovjeka lomi pod pritiscima ravnodušnosti i hedonizma, biti domoljub znači biti čuvar Božjega zakona upisanog u Svetom pismu i ljudskoj savjesti. Znači ne pristajati na laž radi mira, ne prodavati dušu za korist. Biti domoljub znači voljeti svoj narod tako što ćemo ga voditi prema istini, a ne ugađati mu u lažnim obećanjima, zabludama i ispraznim zabavama.

 Ljubav prema Mariji i Bogu nije dodatak domoljublju – ona je njegovo srce. Jer narod koji je Marijin zna da nije sam, zna Kome pripada, i zna kamo ide. To je narod hodočasnik: često umoran i ranjen, ali uspravan, u pokretu – ali s ciljem – u svijetu, ali ne od svijeta.

Naš narod je opstao jer je znao čiji je – Božji i Marijin, u Crkvi i s Crkvom. A danas, kad više ne vodimo bitke s mačem i kopljem, nego u srcu i duši, domoljublje znači čuvati ono što je Marija u srce pohranjivala i o čemu je u srcem razmišljala (usp. Lk 2 ,19): vjeru, Boga i život Isusov.

Biti domoljub danas znači govoriti istinu, slaviti Boga – a ne psovati ga; braniti i zauzimati se za slaboga, živjeti poštenje. I ne zaboraviti tko smo: narod koji hodočasti, ali ne bez cilja.

Zaključak

Zato, danas ovdje u Ninu, na blagdan Gospe od Zečeva, gledamo Mariju – ne kao daleku figuru, drvenu skulpturu okićenu zlatom i cvijećem, nego kao živu prisutnost, Majku, koja s nama hoda na putu života. Marija nas prati, ona nas zagovara i hrabri, i kao u Kani, i danas nas usmjerava prema Isusu.

Braćo i sestre, ne bojmo se utjecati Mariji: kao narod, kao obitelj, kao pojedinci. Ona je Kraljica milosrđa jer je u svome srcu doživjela Božje milosrđe, i jer nam je rodila i darovala sam izvor milosrđa – Isusa Krista.

Gospo od Zečeva, Kraljice milosrđa, Kraljice Hrvata,  moli za svoj narod, moli za nas. Amen.

+ Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Nin, ponedjeljak, 26. svibnja 2025.

Foto: I. Grbić

Blagdan sv. Rite svečano je proslavljen u Debeljaku, filijali župe sv. Kasijana u Sukošanu, na blagdan sv. Rite, u četvrtak, 22 svibnja. Svečano večernje misno slavlje u crkvi Uznesenja BDM u Debeljaku predvodio je fra Bojan Rizvan, župnik zadarske župe Presvetog Srca Isusova.

„Sv. Rita je svjedokinja kako unatoč svim protivštinama u našem životu, možemo biti i ostati vjerni Kristu. Jer, problemi i teškoće kao da nas žele ukrasti od Krista, odvojiti od Boga i njegove milosti. Tražeći zagovor sv. Rite, želimo biti zagledani u njen život jer Bog nam progovara i po životu svetaca; da se, gledajući njihove živote, naučimo nositi s našim teškoćama, križevima i nevoljama“, poručio je fra Bojan.

Zborna molitva kaže da je „sv. Rita bila obogaćena mudrošću križa“. „Zadobiti mudrost križa znači stvari promatrati iz Božje perspektive, prihvatiti križ znajući da nećemo biti kušani preko svojih sila i da nas Bog nikad neće ostaviti“, rekao je fra Bojan. Sv. Rita je prihvatila svoj križ, znajući da će Bog, bez obzira na sve okolnosti, biti s njom.

„Pozvani smo promatrati Ritu kao ženu koja je u svom križu osjetila mudrost Kristovog križa“, potaknuo je Rizvan, rekavši da se Riti nije ostvarilo ništa od onoga što je željela u životu. Ali, unatoč tome, nije izgubila radost ni nadu.

„Sv. Rita je zagovornica u beznadnim slučajevima. Ako ti se čini da si  beznadan, povjeri njoj svoju brigu. Sv. Rita je bila izmoljeno dijete. Njeni roditelji dugo godina nisu mogli dobiti dijete. Vapili su od Gospodina i nakon nekog vremena rodila se Rita. Svaki život je Božji dar kojeg možeš isprositi. A mi živimo u društvu gdje se s darom života često poigravamo, pravimo se da smo mi gospodari života, a ne sluge života“, upozorio je Rizvan.

Sv. Rita nas podsjeća da ako se uteknemo moćnom Božjem zagovoru, on može učiniti čuda i ono što on želi. „U našoj interpretaciji, može nam se činiti da Bog kažnjava neku obitelj ako nemaju djecu. To bi bilo pogano razmišljanje. Bog trajno pokazuje svoj blagoslov. Bog nas ponekad uči čekati, biti strpljiv. Jer, Božje vrijeme je pravo vrijeme, kad Bog odredi.

Mi smo se naučili nestrpljivosti, želimo da sve bude kad nama padne na pamet. Bog nas poučava strpljivosti. To nam govori sv. Rita: Čekaj Božje vrijeme. Ne kada ti misliš da je najbolje, kad su se svi uvjeti ispunili“, potaknuo je Rizvan. Podsjetio je kako mladi kažu da se neće još ženiti jer nisu sredili kuću, stan, posao, nemaju sve uvjete. „Ako od temelja nije s Božjim blagoslovom, kako možemo očekivati i baštiniti blagoslov, ako smo sebični u svemu“, upozorio je fra Bojan, potaknuvši da „znamo čekati pravo vrijeme, Božje vrijeme“.

U tom kontekstu, rekao je da će ove nedjelje krstiti dijete čiji su roditelji dugo godina brinuli hoće li imati dijete, ali su bili ustrajni u molitvi. „Bog nagrađuje našu ustrajnu vjernost, ako znamo čekati Božje vrijeme i ako znamo živjeti njegovo vrijeme, a ne neko svoje vrijeme“, poručio je Rizvan.

Sv. Rita je kao djevojčica željela ići u samostan, biti redovnica. No, roditelji su je kao mladu djevojku obećali mladiću za ženidbu. „Rita je bila poslušna volji roditelja i prihvatila je i taj križ, iako je bila vrlo mlada. Ali, očito je bila vrlo zrela. Muž Ritu nije uzeo za ženu, nego za žrtvu, pa ju je ponižavao i zlostavljao. A sv. Rita ostaje ustrajna u molitvi i vjerna u braku, iako joj je muž bio preljubnik“, rekao je fra Bojan, dodavši da nas sv. Rita uči da je važno biti vjeran. „Puno je važnije biti vjeran, nego ustrajan. U braku se može biti ustrajan, a da nisi vjeran supružniku. Teško je biti vjeran. Sv. Rita je, unatoč svih protivština i patnji, ostala vjerna, molila za obraćenje muža i izmolila je to. Bog nagrađuje vjernost milošću. Važno je da supružnici mole jedno za drugog“, poručio je fra Bojan.

Zatim, sv. Rita je molila da mržnja ne uđe u život njene djece, jer je brat njenog muža nagovarao njene sinove da osvete smrt svoga oca. Sv. Rita je molila Boga da uzme k sebi njenu djecu, ako kane učiniti zlo, dok su još u stanju milosti.

„Majka moli za smrt svoje djece, samo da ne sagriješe. A što mi ostavljamo našoj djeci u baštinu? Sukobe. Današnjim mladencima je veliki problem tko će s kim sjediti za stolom, toliki su posvađani. Jer baštine svađe od svojih roditelja, baka, djedova. Sv. Rita moli za oprost. Onaj tko se osveti, se ne posveti. Osveta izobliči čovjeka, a oprost suobliči čovjeka Isusu“, poručio je Rizvan.

Sv. Rita se prikazuje kako nosi križ u rukama i ima oznaku trnove krune na čelu, jer se suobličila Kristu, postala je njemu slična. Rizvan je potaknuo vjernike na molitvu Kristu da se suobliče njemu i da imaju hrabrosti oprostiti onome i tko to ne zaslužuje.

„Zato je Rita svetica nemogućega. Jer tamo gdje se sve činilo da je nemoguće, postalo je moguće. Gdje se činilo da je Krist izgubio, da je potpuni gubitnik, pokazao je svoju najveću pobjedu. Gdje je bio potpuno nemoćan, očitovao je svoju svemoć“, poručio je Rizvan, rekavši da Bog svoju svemoć očituje milosrđem i praštanjem. „Naš život je u Božjim rukama i ne smijemo dopustiti grijehu ni đavlu da nas otme iz tih ruku. Sv. Rita nas uči da ostanemo vjerni Bogu“, potaknuo je fra Bojan.

Nakon mise, kroz Debeljak je održana procesija s kipom sv. Rite i s njenom relikvijom, u čijem su se nošenju izmjenjivale žene. Pobožnost četrnaest četvrtaka sv. Riti molili su vjernici u crkvi u Debeljaku svakog četvrtka od 13. veljače, do svetičinog blagdana.

Nakon procesije, fra Bojan, don Marinko Duvnjak, župnik Debeljaka i don Tin Vidov, blagoslivljali su bračne parove, jer se sv. Riti osobito utječu u zagovor za bračne parove. Svi sudionici ponijeli su s tog slavlja ruže koje je blagoslovio župnik Duvnjak, kao podsjetnik na duhovnu baštinu sv. Rite.

Župnik Duvnjak nabavio je kip sv. Rite i relikviju drugog stupnja, djelić svetičine tkanine, 2023. g. u Cascii, gdje se u crkvi nalazi neraspadnuto tijelo sv. Rite. Te 2023. godine održana je procesija s kipom sv. Rite i relikvijom od župne crkve u Sukošanu do Debeljaka gdje je u crkvu postavljen kip sv. Rite. Godine 2024. održana je prvi put procesija s kipom sv. Rite kroz Debeljak, gdje je zaživjela pobožnost prema sv. Riti koju joj dođu iskazati vjernici i iz drugih župa Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku: Foto: Filijala Debeljak

Na otvaranju manifestacije ‘Dani otvorenih vrata’ Katoličke gimnazije Ivana Pavla II. Zadar u ponedjeljak, 19. svibnja, u sportskoj dvorani te škole, predstavljeno je više noviteta i promjena u djelovanju te najstarije odgojno – obrazovne ustanove u Zadarskoj županiji.

Klasična gimnazija Ivan Pavao II. promijenila je svoj naziv u Katolička gimnazija, jer se uz dosadašnji klasični smjer i od 2022. godine opći smjer, od 2025. / 26. školske godine može upisati i prirodoslovni smjer. S novim imenom, cjelovitije su predstavljena sva tri programa škole. Ponosni na tradiciju klasičnog i općeg obrazovanja, a svjesni potreba modernog obrazovanja, u duhu potreba vremena u kojem živimo, klasičnom i općem smjeru pridružili su prirodoslovni. S novim smjerom i imenom škole povezani su prošlost i budućnost i otvoreno novo poglavlje u njihovom djelovanju i poslanju škole.

Ivana Miočić, prof. Hrvatskog jezika u gimnaziji koja je vodila kroz program proslave, podsjetila je na višestoljetne temelje te škole koja je djelovala pod nazivima: Seminario Florio, Seminarium archiepiscopale illyricum, Seminarium illyricum totius Dalmatiae, Seminarium theologicum latinum, Nadbiskupsko sjemenište u Zadru, Bogoslovno učilište u Centralnom sjemeništu, Institutum Theologicum Centrale Jadrense, Piccolo seminario Zmajevich, Nadbiskupska klasična gimnazija te Klasična gimnazija Ivana Pavla II. s pravom javnosti.

Ivan Pavao II. naslovnik je i zaštitnik te škole već 20 godina. Taj Veliki papa je 9. lipnja 2003. godine za svog pohoda Zadru blagoslovio i kamen temeljac za izgradnju nove zgrade Gimnazije, jer je Klasična gimnazija pod različitim nazivima stoljećima djelovala u sklopu zgrade sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

„Svim tim nazivima se ponosimo i donijeli su identitet školi, mijenjali je k boljem, činili je čvršćom, ali su i nazivi koji nose slike vremena koje je škola suvereno i s vjerom u Isusa Krista prevladavala. U vremenu kad se svijet bori s krizama identiteta na svim razinama, strahom, nestabilnošću u svim aspektima života,  školi dajemo naziv koji je vjekovima bio njen atribut i uistinu je bio njen jedini pravi naziv – ona više nije samo simbolički i nadimkom ‘katolička’, ona je sada punim nazivom Katolička gimnazija Ivana Pavla II.“, istaknula je Miočić, rekavši da se novim nazivom škole simbolički „zatvara jedno dugo poglavlje, a otvara drugo, novo, autentično, uvijek povezano s tradicijom i duhom naše škole“.

U Gimnaziju se 1997./98. šk. godine upisao prvi vanjski učenik, da školu nisu više pohađali samo sjemeništarci i kandidati na putu za svećeništvo, nego i mladići i djevojke koji se žele školovati u duhu općeljudskih, kršćanskih vrijednosti.

Nakon gotovo trostoljetnog boravka u okrilju Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’, 18. svibnja 2005. godine novu školsku zgradu gimnazije blagoslovio je zadarski nadbiskup Ivan Prenđa, a u rujnu te godine u novu školsku zgradu ušla je nova generacija učenika. Nakon naziva Nadbiskupska klasična gimnazija, krajem 2005. godine nadležno Ministarstvo prosvjete i športa RH odobrilo je preimenovanje Nadbiskupske u Klasičnu gimnaziju Ivana Pavla II.

Don Ante Dražina, ravnatelj gimnazije, rekao je da se škola zbog novouvedenog općeg i prirodoslovnog smjer nije više mogla zvati ‘klasična’, jer može netočno navesti mlade koji smjer žele upisati. Ime ‘klasična’ više ne određuje sasvim ono što se u školi događa. Atribut katolička ima većina osnovnih i srednjih škola u Hrvatskoj čiji su osnivači biskupije i redovničke zajednice.

Dražina je najavio nastavak kvalitetnog obrazovanja, kršćanskog odgoja te širi spektar  obrazovnih mogućnosti i dobre pripreme za upis na fakultete. Zahvalio je organizaciji Renovabis i osnivaču Zadarskoj nadbiskupiji koji su ove godine  uložili puno financijskih sredstava u opremanje praktikuma fizike, kemije i biologije i novu informatičku učionicu.

Prirodoslovni smjer kreativno su predstavili profesori Neven Nižić, prof. Engleskog i Talijanskog jezika i Ratko Rušev, prof. Povijesti. Prof. Damir Sikirić predstavio je novi školski logo čiji je autor Paško Ivanović, a kojeg su između više rješenja, tajnim većinskim glasovanjem, izabrali učenici.

U logu je lađa s križem kao jarbolom. Lađa je biblijski simbol koji predstavlja Crkvu, vjeru i putovanje. U kontekstu katoličke škole, lađa simbolizira obrazovni put kao plovidbu prema znanju i duhovnom rastu. Križ podsjeća na vezu između vjere i obrazovanja te vodi učenike u pravom smjeru kroz izazove života.

Knjiga u obliku valova simbolizira da je znanje dinamično, prilagođava se izazovima modernog društva, utemeljenog na vjeri. Knjiga predstavlja obrazovanje, znanje i mudrost, temeljne vrijednosti obrazovnog sustava. Valovi simboliziraju dinamiku učenja, proces koji zahtijeva kretanje i prilagodbu, kao što se valovi kreću i mijenjaju.

Krug koji okružuje lađu i knjigu je simbol cjelovitosti, beskonačnosti i zajedništva, simbolizira zajedništvo među učenicima, nastavnicima i ujedinjenje kroz vjeru.

Natpis ,,Zajedno stvarajmo bolji svijet’’, što je i geslo škole, naglašava misiju škole da obrazovanjem, vjerom i zajedničkim radom doprinosi izgradnji boljeg društva.

Predstavljena je i nova mrežna stranica škole, www.gimnazija-ivanapavla.hr, na kojoj se nalaze sve obavijesti, informacije, događaji, projekti i dokumenti glede djelovanja škole.

 a učenici su predstavili i 21. broj svoga školskog lista ‘Bolji svijet’, u kojem su tekstovi i fotografije gimnazijalaca, pod vodstvo prof. Damira Sikirića. List je puno puta bio predstavljen i na državnoj razinu smotre LiDraNo.

Tijekom ‘Dana otvorenih vrata’, koji traju do petka, 23. svibnja, će se održati radionice iz svih školskih predmeta: iz Engleskog jezika, klasičnih jezika: Latinskog i Grčkog, Informatike, Kemije, Informatike, Biologije, Matematike, Fizike i Kemije.

Zainteresirani za upis u tu školu mogu se doći informirati o školi svakog dana od 11 do 16 sati.

Gimnaziju pohađa 283 učenika, a u prve razrede od 2025./2026. šk. godine će biti upisana 72 učenika, po 24 učenika u tri razredna odjela i tri smjera. Kao i do sada, svi oblici nastave: redovita, fakultativna, dopunska i dodatna, izvannastavne aktivnosti te pripreme za maturu održavat će se u jutarnjoj smjeni.

„Osnovno što školu čini školom nisu zidovi ni izvanjske nagrade. Školu čine djeca, učenici i oni koji ih svojim rukama i riječima grade u suverene, učene i dobre ljude – profesori. Zato želimo posebnu počast odati našim bivšim kolegama profesorima koji su ostavili nemjerljiv trag u školi, koji su svojim trudom, upornošću, ponekad strogim, ali evanđeoskim riječima odgojili i podučili brojne generacije naše škole, bez obzira pod kojim je imenom tada poznavali“, rekla je Miočić.

U tom duhu, nadbiskup Zgrablić uručio je zahvalnice troje umirovljenih profesora koji su  dugogodišnjim radom ostavili veliki trag u gimnaziji: Mireli Zubčić, prof. Hrvatskog jezika, Mati Ljubičiću, prof. Likovnog odgoja i Branku Perinčiću, prof. Tjelesnog odgoja.

Tijekom programa, nastupio je i školski zbor pod vodstvom prof. Grge Ivkovića.

„Ponosni smo na sva ostvarenja naših učenika, sve projekte, izvannastavne aktivnosti, grupe i sekcije, suradnje s ostalim školama i institucijama, Sveučilištem u Zadru, a osobito na tri školska humanitarna fonda te duhovne obnove učenika i djelatnika škole.

Nastojimo od učenika stvoriti suverene pojedince koji će svojim sposobnostima i odgojem uljepšavati svijet. Pod okriljem i blagoslovom sv. pape Ivana Pavla II., i dalje ćemo stvarati bolji svijet, truditi se odgajati i obrazovati mlade ljude kako bi oni svojim idejama stvarali svijet na evanđeoskom humanizmu i civilizaciji ljubavi koja je izrasla iz Kristovog života i učenja. Nastavimo i dalje zajedno stvarati bolji svijet“, potaknula je Miočić.

Prisutnim učenicima, profesorima, djelatnicima i prijateljima škole prigodnim govorom obratio se i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Prisutnim učenicima, profesorima, djelatnicima i prijateljima škole obratio se i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Posebnost te škole je cjeloviti kršćanski odgoj i treba biti „više od obrazovne ustanove: prostor rasta, sigurnosti i usmjerenja, gdje se vjera i razum ne suprotstavljaju, već nadopunjuju. To se želi ostvariti kroz duhovni odgoj koji pomaže mladima u izgradnji osobnog odnosa s Bogom, kršćanski moralni odgoj u ispravnim stavovima prema dobru i zlu, istini i pravednosti, slobodi i odgovornosti, u skladu s evanđeljem Isusa Krista; kroz intelektualni razvoj koji pomaže kritičko razmišljanje i etično korištenje znanja, emocionalni i psihološki razvoj kroz razgovor i zajedništvo, da učenici znaju kako se nositi kroz krizna razdoblja. Važan je i socijalni odgoj za uključenost u zajednicu kroz liturgiju, karitativne i volonterske akcije. Tako učenici uče služiti drugima, razvijaju osjećaj pripadnosti i uče kako mijenjati svijet“, rekao je mons. Zgrablić. Istaknuo je da gimnazija „ne želi nametati nikakvu ideologiju, već pratiti, voditi i učiti učenike kako prepoznati Istinu, birati Dobro, donositi zrele odluke i pronaći svoj životni poziv“.

U skladu s riječi ‘katolički’, koja na grčkom znači univerzalan, sveobuhvatan, škola njeguje otvorenost prema cjelini osobe, njeno tijelo, razum, srce, dušu i savjest. Grčki izraz ‘gymnasion’ u antičko doba označavao je mjesto tjelesnog, intelektualnog i moralnog odgoja, podsjetio je nadbiskup.

„Katolička gimnazija obrazuje za život s vjerom, s Bogom Isusa Krista, znanjem i odgovornošću, usmjereno prema istinskoj slobodi i služenju drugima. Gimnazija nije samo prostor znanja, nego i oblikovanja karaktera, duha i odnosa prema drugima“, poručio je nadbiskup, poželjevši da školu i dalje u radu nadahnjuje primjer sv. Ivana Pavla II., koji je volio mlade i Hrvatsku.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

ZADAR: Pozdrav nadbiskupa Zgrablića na proslavi ‘Dani otvorenih vrata’ Katoličke gimnazije Ivana Pavla II.

Izložba ‘Reinterpretacija povijesnog kostima anžuvinske kraljice Elizabete Kotromanić’ svečano je otvorena u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti (SICU) u Zadru u ponedjeljak, 19. svibnja.

Izložba je dio projekta ‘Kulturna baština kao inspiracija’ kojeg drugu godinu ostvaruju SICU i Škola primijenjene umjetnosti i dizajna u Zadru, a ove godine pridružio im se i Etnološki odjel Narodnog muzeja u Zadru.

Na izložbi su posjetitelji prvi put vidjeli reinterpretaciju kostima kraljice Elizabete koja je donatorica Škrinje sv. Šimuna i vrijednih zavjetnih darova koji su bili položeni u toj škrinji. Reinterpretacija se temeljila na originalnoj sačuvanoj građi koja je pripadala kraljici Elizabeti, a taj inventar iz Škrinje sv. Šimuna čuva se u SICU-u Zadar.

„U Škrinji sv. Šimuna nalazili su se zavjetni darovi anžuvinske obitelji: anžuvinska kruna, dio vezenog vela (prevjesa) koji je ukrašen zlatovezom s motivima šesterokuta, na kojem su figure kraljice i kralja, kalež s anžuvinskim grbovima i prsten. Kruna je izvedena u 14. st. u duhu srednjoeuropske gotike. Izrađena je od pozlaćenog srebra, dragog kamenja i bisera. Kruna se nosila s velom koji je kao zavjetni dar krajem 14. st. položen u Škrinju sv. Šimuna.

Kalež s anžuvinskim grbom zavjetni je dar anžuvinske kraljevske obitelji za kojeg se pretpostavlja da ga je kraljica Elizabeta poklonila oltaru kapele sv. Šimuna u crkvi sv. Marije Velike. Izrađen je od pozlaćenog srebra u tehnici iskucavanja, graviranja i emajla i ukrašen stiliziranim biljnim ornamentima, amblemima anžuvinske obitelji i poprsjima svetaca.

Prsten kraljice izrađen je od pozlaćenog srebra u tehnici graviranja i emajla, ukrašen biserima. Na emajliranoj površini prstena je natpis: ‘To je sve što želim’, koji se povezuje s kraljičinom željom za muškim potomstvom“, rekla je dr. sc. Ana Jordan Knežević, kustosica SICU-a i idejna pokretačica projekta čiji je cilj educirati javnost, osobito mlade, o povijesnim osobama koje su ostavile veliki trag u bogatoj povijesti srednjovjekovnog Zadra, kao i o vrijednim umjetničkim predmetima. U Škrinji sv. Šime čuvalo se još oko 20 gotičkih prstenova te tekstilni predmeti nastali kao zavjetni dar uglednih svjetovnih osoba iz razdoblja 15. do 17. stoljeća.

Elizabeta Kotromanić naručila je i dala izraditi Škrinju sv. Šime 1377. kao zavjetni dar i uz to je poklonila svoju krunu, kalež i kraljevski veo, što pokazuje kako je bila važna i velika donatorica u ondašnje vrijeme. Škrinja sv. Šimuna je najvrjednije zlatarsko umjetničko djelo iz 14. st. u Hrvatskoj i u europskim razmjerima.

Na Izložbi je prikazana stilizirana kraljičina kruna čiji se originalni primjerak čuva u postavu SICU-a. Krunu je dizajnirao i izradio scenograf Darko Petković iz Kazališta lutaka u Zadru. „Ideja je prikazati kako se nosila kraljevska odjeća toga vremena. Na veo se postavljala anžuvinska kruna, to smo interpretirali na suvremeni način te spojili prošlost i budućnost“, rekla je Knežević.

„Veliki dio anžuvinskog nasljeđa povezan sa Zadrom čuva se u SICU-u gdje jedna cijela dvorana obuhvaća umjetnine iz anžuvinskog razdoblja 14. st., koje je jako važno, jer je u tom vremenu Zadar imao veliki prosperitet. Zadar je bio glavno kulturno, povijesno i gospodarsko središte. Postojale su  brojne zlatarske radionice koje su proizvodile te predmete“, rekla je Knežević, istaknuvši važnim da je sve to proizvod domaćih radionica, lokalnih majstora, što govori o moći Zadra u tom vremenu. Izložba se radila na temelju arhivskih istraživanja i nastojanju da se dođe do originalnog izgleda u reinterpretaciji kostima iz doba gotike 14. stoljeća.

Na Izložbi su izloženi učenički radovi s prizorima različitih kostima, nadahnuti povijesnim kostimom, likom i djelom kraljice Elizabete iz srednjovjekovnog razdoblja, na čijem je dvoru tekstil bio znak ugleda i moći.

„Kraljičin kostim sastoji se od gornje i donje haljine koju su učenici izradili od brokata, čija je osobina da nakon krojenja i oblikovanja stoji kao skulptura te ima traženi oblik, s oker-zlatnim efektom i cvjetnim uzorkom. Originalna kraljevska odjeća u Srednjim vijeku izrađivala se od svile i lana, ručnim tkanjem“, rekla je Knežević.

Marija Šarć Ban napravila je idejni koncept haljine koji je uključio istraživanje povijesnih podataka i meditativni proces. Pritom su krenuli od važnog muzejskog predmeta te razvili priču i dizajn. Stilizirani kostim kraljice nije replika, jer ne postoji haljina, odjeća kraljice u originalu, osim reljefa na škrinji sv. Šime na kojem se može vidjeti i istražiti razdoblje gotike, iz kojeg razdoblja postoji dosta slika i autora, rekla je Ban. Povezujući se s tim vremenom, u projekt su uključili i šivače, „što je jako važno jer je to zanimanje koje izumire, a Škola primijenjene umjetnosti ima i krojače, šivače, jer nije jednostavno uključiti se u rad na povijesnom kostimu“, rekla je Ban.

Stilizirana je tipična gotička odjeća koja se sastoji od gornje i donje haljine u zagasito crvenoj (grimiznoj) i zlatnoj boji, kao bojama kraljevskog statusa.Učenici su za potrebe Izložbe opisali rituale moći i odijevanja, istaknuvši da je odjeća u srednjovjekovnim ceremonijama imala važnu ulogu. Zlatni vez, boje i heraldički simboli isticali su božanski legitimitet vladarske uloge.

Govoreći o razvoju tekstilne umjetnosti i tkanine, na Izložbi je istaknuto da u 14. st. tekstil postaje jedno od ključnih obilježja kraljevskog dvora. Haljine, plaštevi i unutarnji slojevi odjeće izrađuju se od luksuznih materijala: svile, brokata, damasta, baršuna, često s utkanim zlatnim i srebrnim nitima. Ornamentika tkanina prikazuje heraldičke simbole: ljiljane, lavove i geometrijske oblike, dok se prirodni motivi: vinove loze, cvjetni vijenac ili šipak povezuju s vjerskom simbolikom i plodnošću. Tkanine se uvoze iz Italije, osobito iz Genove i Venecije, gdje su se razvijali najsofisticiraniji uzorci i tehnike bojenja.

Učenica Lana Dragaš koja je radila na haljini i bila model, za editorijal je uprizorila kraljicu Elizabetu ispred zadarske crkve sv. Šime kojem se zavjetovala za dobivanjem muškog potomka.

Izložene su i vizualne interpretacije kostima iz 14. st., računalno generirane modne kreacije koje predstavljaju spoj povijesnog i suvremenog dizajna. Učenici su na Izložbi predstavili informacije o vezenju i dvorskoj umjetnosti ruku, koje je bilo važan dio svakodnevnice žena na srednjovjekovnim dvorovima, ukrasima i funkcijama u modnim detaljima koji su imali dekorativnu i praktičnu funkciju: pojasevi, kopče, mrežice za kosu i rubovi rukava. Ornamente sa Škrinje sv. Šimuna učenici su reinterpretirali izradivši i bookmarkere.

Opisali su značenje boja kraljevskog dostojanstva: modra, purpurna, zlatna, crvena, bijela i srebrna te motiv ljiljana, simbol kraljevskog podrijetla i božanskog prava na vlast. Kombinacija boja je govorila o ulozi, porijeklu i statusu osobe koja je nosila. Kraljica Elizabeta i njene kćeri nosile su haljine s uzorkom ljiljana u zlatnom i plavom tonu, naglašavajući svoj status i duhovnu ulogu. Naime, ljiljan se u 14. st. pojavljuje na grbovima, tekstilu, nakitu, krunama i relikvijarima i često je bio istaknut na haljinama kraljevskih osoba, kao znak pripadnosti svetoj i vladarskoj lozi, poručili su učenici.

U projektu su sudjelovali učenici Škole primijenjene umjetnosti i dizajna Zadar iz 3. a razreda (smjer: slikarski dizajn); 3. c raz. (smjer: slikarski i grafički dizajn), 4 a. i 4.c raz. (smjer: dizajn odjeće) uz stručno vodstvo mentorica Sandre Bačić, Ane-Marije Juričev Morinić, Ivane Vitlov, Kate Prskalo i Marte Tokić. Izradu povijesnog kostima radili su učenici 2. b razreda (smjer šivaći) pod mentorstvom i uz idejni projekt kustosice Etnološkog odjela Narodnog muzeja u Zadru dr. art Marije Šarić Ban. Voditeljice procesa izrade bile su Vilma Mazija i Nada Mijaljević.

Muzejske pedagoško-edukativne radionice doprinijele su  međuinstitucionalnoj suradnji u razvoju kreativnog mišljenja kod mladih, osmoškolaca i srednjoškolaca i valorizaciji kulturne baštine.Ta Izložba, čija je inspiracija povijesna osoba Elizabete Kotromanić, a dionici mladi, dio je projekta SICU-a u znanstvenom i stručnom vrednovanju povijesti i doprinosa Anžuvinaca Hrvatskoj i Zadru, odnosno značenju i vrijednosti predmeta iz anžuvinskog doba.

U tom kontekstu, kustosica Knežević je suautorica knjige „Škrinja sv. Šimuna i njeno blago“, a u četvrtak, 15. svibnja, s Arijanom Koprčina Knežević je održala izlaganje „Inventar Škrinje sv. Šimuna u Zadru“ na znanstvenoj konferenciji „Plemeniti metali i vješte ruke: umjetnost i obrt od Srednjeg vijeka do modernog doba“ na Sveučilištu u Zadru.

Ivan Šimunić, pročelnik Upravnog odjela za obrazovanje, kulturu i šport Zadarske županije, izrazio je zadovoljstvo suradnjom tri kulturne institucije u Zadru u tom projektu i svima zahvalio na trudu, rekavši da nismo svjesni koliko bogatstvo vrijednih predmeta iz crkvene i društvene povijesti Zadra se nalazi u SICU-u te da smo pozvani upoznavati i poštovati to blago.

Izložba koja je sufinancirana sredstvima Ministarstva kulture i medija RH  organizirana je povodom Međunarodnog dana muzeja koji se obilježava 18. svibnja, kada muzeji diljem svijeta skreću pozornost javnosti na kulturnu baštinu i ulogu muzeja u njenom komuniciranju.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Planinarski put Svjetla održan na lokaciji Srednji Velebit u subotu, 17. svibnja, okupio je skupinu od šezdeset studenata Sveučilišta u Zadru i radničku mladež, a predvodio ih je don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru.

Pobožnost Puta svjetla se, poput križnog puta, sastoji od 14 postaja i razmatranja uz molitvu, pri čemu naglasak nije na muci, nego na radosti Kristovog uskrsnuća i događajima do Duhova. Prigodna razmatranja priredio je mons. Ivan Šaško, uz riječi iz Svetog Pisma.

Hodočašće je krenulo iz Zadra u ranu zoru, a prva postaja u parku prirode Velebit bila je prelazak preko Dabarskih kukova. Četvrta postaja bila je u Crnom Dabru, nekadašnjem naselju gdje se živjelo do 1980.-ih godina, zatim planinarski dom na Ravnom dabru, koji je do 1970.-ih godina bio osnovna škola, gdje ih je dočekao gostoljubivi domar Mile.

Tijekom hodnje, sudionici su imali pogled na brojne predivne velebitske visoravni: Rujčin kuk, Agin kuk, Bačić kuk, kuk Čelina, Vranji kuk, Kizu, Grabar. Najzahtjevniji uspon bio je na Visibabu (1160 m nadmorske visine), koji je jedan od najljepših vidikovaca toga srednjeg dijela Velebita, gdje je izmoljena sedma postaja. Sudionici su hodali povijesnim i planinarskim stazama: Terezijanom, Premužićevom, Via Adriaticom, Via Dinaricom, Croatia long distance trailom i putem Velebno.

Vrhunac dana bilo je misno slavlje na Debeloj kosi (974 m), odakle se pruža veličanstven pogled na prostranstvo Dabarskih kukova, Oštarijsko polje, dio Kvarnera i veći dio zadarskog arhipelaga, kao i pogled na vrhove Italije, što se događa samo nakon snažne bure. Gospićko – senjski biskup Marko Medo dozvolio je da se na toj lokaciji, koja je područje njegove biskupije, slavi misa na otvorenom.

U propovijedi mise koju je predvodio, don Ivan je govorio o nekoliko istina koje je čovjek sklon zaboraviti. Prvo, prekrasna priroda koju je stvorio Bog nije plod slučaja. Sveto Pismo govori o ljepoti stvorenoga, a jedan Psalam ponavlja da se veliča i slavi Gospodina za sve što je stvorio – i redom nabraja ptice, životinje, brda, sunce, more te stalno zaziva: „Veličajte sve što je stvoreno, veličajte Gospodina“.

„To je prva velika istina: prekrasno je ovo što nas okružuje. Pogledajte oko sebe vrhove planina, more, otoke, biljke, to je prekrasno. Čovjeku ne može ne biti lijepo kad se nađe na ovakvom mjestu. I to ostavlja dojam na nas. Ako je čovjek normalan, zdrav, kad se nađe u nečemu što je Bog stvorio za njega, to ostavlja pozitivan dojam na njega. Pogledajte oko sebe i vidite da je sve stvoreno lijepo, čudesno, da je nevjerojatno kako to sve skupa zajedno funkcionira, nadopunjuje se i jedno drugo uzdržava.

Ako se makne jednu životinju, odmah drugih pet nestaje, zato što trebaju jedna drugoj. Isto tako i bilje. Koliko je to sve povezano, koliko je to sve zajedno. Čini se nemoguće da je sve to slučajno. Sve je moguće, ali da je ovo slučajno, to bi bilo nevjerojatno. To je prva istina. Stvorenje Božje je lijepo“, rekao je don Ivan.

Druga istina jest da je to što vidimo, zavodljivo. Kada je nešto lijepo, to lako zavede čovjeka i čovjek je sklon to posjedovati. Tu je kušnju bio ponudio i đavao Isusu u pustinji. Na visoravni s koje se pruža pogled sličan tome što su hodočasnici gledali, ogromna ljepota svega stvorenja, đavao govori Isusu: „Pokloni mi se i dat ću ti sve ovo“. To je želja imati nešto, posjedovati.

„Normalno je da čovjek želi imati nešto opipljivo, materijalno. Nažalost, ljudi znaju doći do toga da ne žele više imati samo komad zemlje, nego žele posjedovati osobu. Ne žele biti u braku s mužem ili ženom, nego žele posjedovati svoga muža ili ženu. Ne žele dobiti na dar djecu, nego žele posjedovati djecu. Katastrofa je kada se tako nešto dogodi, imati nešto na krivi način“, upozorio je don Ivan.

„Ljudi se zaljube u ljepotu stvorenja i dozvole da ih ta ljepota zaslijepi, zavede i na kraju zarobi. Ljepota stvorenja je zavodljiva. Ima ljudi koji robuju ljepoti stvorenja Božjega “, upozorio je don Ivan, rekavši da je Bog sve stvorio da služi čovjeku.

„To je treća velika istina. Sve je stvoreno zato da bi služilo čovjeku. Koliko god vidite da je ovo veliko, silno, nevjerojatno komplicirano, lijepo – u svemu tome, mi smo najljepši, koji se nalazimo pred svojim Bogom, Njemu zahvaljujemo i klanjamo“, rekao je don Ivan, istaknuvši da je u svemu lijepome što je Bog stvorio, čovjek najljepši.

„Bog nas voli daleko više nego sve što vidimo oko sebe. U Svetom Pismu kaže: ‘Vrjedniji ste od mnogo vrabaca’. Isus je za nas postao čovjekom, podnio muku i umro. Bog nas je naučio da njegovog Oca zovemo i svojim Ocem“, rekao je don Ivan, istaknuvši da je čovjek stvoren kao vrhunac stvaranja. Bog je sve podložio čovjeku, da se koristi time; ne da čovjek služi stvorenome, nego da stvoreno služi čovjeku.

Šibalić je potaknuo mlade da ne postanu robovi onoga što je stvoreno za ljude; da se ne poklone đavlu da bi naizgled zadobili komadić ovoga svijeta, koliko god on bio lijep i zavodljiv. „Sveto Pismo o nama kaže da smo mi za Boga vrjedniji od svega drugog stvorenja. Čovjek je stvoren na sliku Božju, ništa drugo nije na Njegovu sliku, samo mi. Tu se krije naša veličina“, poručio je don Ivan.

„Kad pogledaš neku ljepotu, nešto što ti se čini silno važno, potrebno i zavodljivo, nemoj se pokloniti da bi mogao pred ljudima ovoga svijeta reći: ‘Ovo će sad meni pripadati’. Reci: ‘Ja vrijedim neizmjerno više od toga. Neću se nikome pokloniti da bih nešto imao’.

Budite hrabri u životu. Lako se zaboravi ove istine u svagdanjem životu, a svijet tako lako zavede čovjeka i odvede ga na krivi put. Nemojte nikada zaboraviti da je sva ljepota koju vidite, manje vrijedna od vas. Ona je stvorena da vam služi, a ne da vi njoj služite. Nemojte nikada zaboraviti da ste toliko vrijedni da je Sin Božji prolio svoju krv za vas. Nemojte nikada zaboraviti da usred sve ove ljepote, jedino mi, ‘sinovi čovječji’, možemo i pozvani smo Boga zvati svojim Ocem“, poručio je don Ivan Šibalić sudionicima.

Hodočašće je završeno kod odmorišta ispod Kubusa, gdje je sudionike čekao obrok, grah s kobasicama, skuhan u kuhinji Caritasa Zadarske nadbiskupije. Planinari koji su bili vodiči kroz hodočašće bili su Ante Pirc, Ante Čirjak i Marko Vidičić – njima ide velika zahvala za stručno vodstvo  planinskim visovima i poznavanje prohodnih staza i putova.

„Povratak u Zadar bio je ispunjen pjesmom, smijehom, ali i snom umornih hodočasnika. Hvala našem medicinaru Tončiju na brizi i magneziju. Zahvalni na svakom susretu, pogledu, koraku i molitvi, vratili smo se doma bogatiji za neponovljivo iskustvo“, poručili su sudionici hodočašća.

don Ivan Šibalić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: Boris Mužanović