Županijsko natjecanje iz vjeronauka za učenike osnovnih i srednjih škola iz Zadarske županije održano je u utorak, 25. ožujka u Klasičnoj gimnaziji Ivana Pavla II. Zadar.

Među osmoškolcima, prvo mjesto osvojila je OŠ Šimuna Kožičića Benje, Zadar, pod vodstvom mentorice s. Robertine Šašo. U pobjedničkoj ekipi osmoškolaca su učenici: Marija Ćurko, Tomislav Vukić, Ivan Kundid i Petra Vučemilo.

Drugo mjesto osvojila je OŠ Braća Ribar, Posedarje (Berta Perica), a treće mjesto OŠ Šime Budinića, Zadar (Blaženka Marčina).

Četvrto mjesto osvojila je OŠ Kistanje (s. Mirjana Delonga), peto mjesto OŠ Smiljevac, Zadar (Anica Galešić), šesto mjesto OŠ Sv. Filip i Jakov (Gabriela Vodopija), a sedmo mjesto OŠ Benkovac (Mirjana Buljat).

Među srednjoškolcima, prvo mjesto osvojila je Gimnazija Jurja Barakovića, Zadar, pod vodstvom mentora Slobodana Šarića. U pobjedničkoj ekipi srednjoškolaca su učenici: Lucija Mijić, Glorija Murtić, Ana Marić, Patricija Bokan i Agata Ražov.

Drugo mjesto osvojila je Klasična gimnazija Ivan Pavao II. Zadar (Anđelo Dušković), a treće mjesto Gimnazija Franje Petrića, Zadar (Marija Klanac Jozić).

Četvrto mjesto osvojila je Gimnazija Vladimira Nazora, Zadar (Jelena Mičić), a peto mjesto Srednja škola Biograd n/m (Denis Žunić).

Prije početka natjecanja, don Gašpar Dodić, predstojnik Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije, učenicima je pročitao poruku zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića.

U duhu teme ovogodišnje Olimpijade, ‘1100 godina od Splitskih crkvenih sabora i početka Hrvatskog kraljevstva’, nadbiskup je istaknuo da u govoru o toj temi osobito mjesto ima i kraljevski grad Nin, „kolijevka hrvatske državnosti i vjere gdje su stolovali naši prvi vladari i djelovali crkveni velikodostojnici. Nin, kao političko i crkveno središte Hrvata, bio je mjesto gdje su naši vladari primali Božji blagoslov i odgovornost za svoj narod. Tu je djelovao i znameniti biskup Grgur Ninski, branitelj glagoljaške liturgije i simbol borbe za hrvatski identitet u okviru Crkve“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da baština Nina učenicima bude poticaj da čuvaju vjeru, ljube svoj narod i zavičaj te nikada ne zaborave tko su i odakle dolaze.

Događaji Splitskog crkvenog sabora 925. g. kad se „učvrstila crkvena organizacija na hrvatskom tlu“ i 1100 godina od krunidbe prvog hrvatskog kralja Tomislava  „nisu samo političke prekretnice, već i duhovni temelji naše vjere i nacije“, poručio je mons. Zgrablić. Poželio je učenicima da im i Olimpijada bude nadahnuće za ponos na baštinu, da u vjeri nalaze oslonac života te da znanje koriste za svoju izgradnju i za dobrobit obitelji, Crkve i društva, rekavši da je Olimpijada prilika da ojačaju svoju povezanost s Bogom i prodube razumijevanje vlastitog identiteta. Nadbiskup je zahvalio i vjeroučiteljima mentorima što su s ljubavlju pripremali djecu za tu „olimpijadu duha i znanja“.

Nadbiskup je podsjetio da se Olimpijada održava u Godini jubileja koja je u znaku govora o nadi kao „neugasiva snaga koja vodi kroz život“. I vjeroučenici nose u sebi nadu – „čežnju za dobrim, za istinom, za rastom u vjeri i znanju. Ta nada nije slučajna, ona je poticaj Božjega Duha u vama. Zato vam od srca čestitam, jer ste, osluškujući nadu i surađujući s Kristom, na putu koji vodi k svjetlu i Istini. Već ste dvostruki pobjednici – najprije ste se istaknuli u svojim razredima i u svojim školama, pokazujući ne samo znanje, nego i trud, upornost i ljubav prema vjeronauku, Crkvi i našem hrvatskom narodu“, poručio je mons. Zgrablić učenicima.

Olimpijada se održala na blagdan Blagovijesti koji „podsjeća na Marijinu spremnost da se u potpunosti preda Božjem planu. I vi ste se odazvali pozivu na učenje, istraživanje i svjedočenje vjere“, poručio je nadbiskup učenicima, poželjevši im Božji blagoslov u životu i zagovor Marije, Majke Crkve i Kraljice Hrvata.

Don Gašpar je rekao da bogatstvo proučavane povijesne građe oplemenjuje osobnost učenika u vjeri i uljudbi. „Spomen na povijesne događaje u prošlosti nije tek pamćenje podataka, godina i osoba, nego pohranjivanje mnogih iskustava korisnih i nama za životnu pouku. Time se pridružujemo mnogima na tom hodu povijesti kao dionici odnosa povijesti i spasenja, kojim se snagom vjere u Isusu Kristu po Crkvi združuje prošlo, sadašnje i buduće“, poručio je don Gašpar. Istaknuvši da su ti veliki događaji iz naše nacionalne i crkvene povijesti dio hrvatskog nacionalnog i vjerničkog identiteta, potaknuo je da budemo ponosni što smo Gospodinovi i što pripadamo njegovoj Crkvi.

Prisutne je pozdravio i domaćin natjecanja don Ante Dražina, ravnatelj Klasične gimnazije Ivana Pavla II. Zadar.

U duhu teme Olimpijade, gimnazijalac Petar Barunčić, voditelj programa prije početka natjecanja koje se sastojalo od pisanog, usmenog dijela i Milijunaka, dao je osnovne informacije o Hrvatskom kraljevstvu.

„Priča o Hrvatskom kraljevstvu nije samo legenda, nego stvarni povijesni događaj i plamen koji se stoljećima prenosi s oca na sina, s majke na kćer, s učitelja na učenika, sa svećenika na puk. Taj plamen prvi je donio kralj Tomislav, izdanak kuće Trpimirovića. Ta loza kasnije je dala čak 12 hrvatskih vladara. Koliko je snažno bilo kraljevstvo, ističe i car Konstantin Porfirogenet, koji kaže da je za vrijeme Trpimira Hrvatska imala 60 000 konjanika i 100 000 pješaka. No, nije se kralj Tomislav oslanjao samo na zemaljsku snagu. Prije svega, pomoć je vidio i tražio u Bogu, a za njegove vladavine i na njegov poticaj sazvan je prvi crkveni sabor u Splitu.

Papa Ivan X. je 925. g. uputio pismu ljubljenom sinu Tomislavu, kralju Hrvata i izvrsnom knezu Mihajlu te kralju Tomislavu priznaje pravo na kraljevski status, a ranu srednjovjekovnu Hrvatsku podiže na najviši stupanj u tadašnjem vremenu, u svjetovnom i duhovnom smislu“, poručio je Barunčić.

Istaknuvši da se ponosimo tisućljetnom tradicijom koju ne smijemo zaboraviti, podsjetio je da je tijekom 1100 godina veliki broj ljudi položio svoje živote za domovinu Hrvatsku. To su bile „godine neprestane borbe za samostalnost, identitet, očuvanje tradicije, vjere u Isusa Krista i pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Hrvatski narod stoljećima drži na okupu milost Božja i ljubav prema domovini“, istaknuo je Barunčić.

U programu je nastupio školski zbor Gimnazije pod vodstvom Grge Ivkovića, a Mia Cikota, učenica 2.b razreda, recitirala je pjesmu ‘Hrvatski kraljevi’ Vladimira Nazora, podsjetnik na bogatu tisućljetnu tradiciju hrvatskog naroda. Za vrijeme pauze tijekom natjecanja, učenici su razgledali Stalnu izložbu crkvene umjetnosti Zadar i riznicu samostana sv. Frane u Zadru.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Foto pobjedničkih ekipa: Ivan Kapović

Na blagdan Blagovijesti, kada Sveučilište u Zadru slavi Dan Sveučilišta – Dies Academicus, u utorak, 25. ožujka, svečano misno slavlje u crkvi sv. Dimitrija u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je članovima akademske zajednice čestitao Dan Sveučilišta, poželjevši da ta molitva bude zahvala Bogu, izvoru svega dobra i da „udijeli snagu za plodno zajedništvo i posvećenost istini koja nas vodi naprijed u akademskom i duhovnom rastu“.

Rekavši da je Blagovijest poziv na suradnju s Božjom voljom, nadbiskup je istaknuo da taj blagdan „pokazuje kako Bog ulazi u život Marijin, ali po njoj i u ljudsku povijest i donosi nove početke, čak i kada to nitko ne primjećuje, bez buke i senzacije javnog događanja, bez medija i javnosti. Događajem navještenja započela je najveća promjena u povijesti čovječanstva. Od toga časa ljudska povijest više nije ista – Bog se po Marijinom pristanku utjelovljuje i dolazi među nas. To je novi početak, novo razdoblje, nova era, koja vodi do rođenja Isusa Krista, našeg Spasitelja“, istaknuo je mons. Zgrablić.

U trenutku Navještenja Gospodinova, arkanđeo Gabriel donio je Mariji radosnu vijest o Božjem naumu spasenja po utjeljovljenju njegovog Sina te nam taj blagdan „daruje svjetlo nade“, rekao je nadbiskup. Istaknuo je da Marijin odgovor anđelu: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi” pokazuje put istinske vjere i poslušnosti Božjoj volji i poručio da je tu početak nade koja je razočarava.

„Marija je pristala na Božji plan ne znajući što je sve čeka, ali vjerujući da Bog vodi njen život prema najvećem dobru. U tome je uzor svima nama – učiti slušati Božju volju, prepoznavati snažnu Božju prisutnost u našem životu i s pouzdanjem prihvaćati njegove planove. Božja volja uvijek je najveće moguće dobro za nas, čak i kada je ne razumijemo u potpunosti. Ako je ne možemo razumjeti, ne znači da je iracionalna, nego veća od nas, da nas nadilazi u našim sposobnostima“, istaknuo je nadbiskup, podsjetivši na riječ sv. Ivana: „Bog je veći od našeg srca i znade sve” (1 Iv 3, 20). „Doista, Bog je veći od svega što možemo osjećati, misliti ili zamisliti — pa i od naše vlastite savjesti“, poručio je mons. Zgrablić.

Za prepoznati Božju volju u životu treba biti u trajnom odnosu s Bogom kroz molitvu, sakramente, čitanje Božje riječi, razmatranje i vršeći djela milosrđa, rekao je nadbiskup.

„Božji glas često dolazi kroz mir u srcu, kroz nadahnuća koja nas vode prema dobru, ali i kroz savjete svetih, mudrih i pobožnih osoba. Također, Božja volja nije u suprotnosti s njegovim naukom i zapovijedima“, rekao je mons. Zgrablić. Podsjetio je da sv. Ignacije Lojolski podučava da je „Božja volja ono što donosi dubok i trajan mir, čak i u poteškoćama. Ako nešto rađa nemir, zbunjenost ili udaljava od ljubavi prema Bogu i bližnjemu, teško da dolazi od Boga“.

Nadbiskup je govorio i o daru razlučivanja, istaknuvši savjet sv. Ignacija da razlučujemo između utjehe i nevolje, jer istinska Božja volja donosi nutarnju utjehu, snagu i usmjerenje prema dobru.

Papa Franjo ističe da razlučivanje nije jednostavan postupak, već put prema dubljem razumijevanju Božje volje za nas i „potiče da razlučivanje ne činimo sami, već u zajedništvu s Crkvom kroz molitvu, slušanje Božje riječi i savjetovanje s duhovnicima“.

U duhu Papine misli da je “razlučivanje zahtjevan oblik samoproučavanja, unutarnjeg propitivanja koji uključuje naše osjećaje, misli i želje kako bismo prepoznali Božji glas u svakodnevnom životu”, nadbiskup je rekao da smo pozvani biti trajno otvoreni za samoispitivanje, za izgradnju duha, a ne samo znanja.

„Znanje i mudrost nisu potpuni bez duhovne dubine i unutarnje jasnoće. Izgradnja duha kroz molitvu, promišljanje i razlučivanje omogućuje nam da prepoznamo i ispunimo što Bog očekuje od nas. Tako će i naš život biti ispunjen smislom, zbog kojeg nam je Bog poklonio život. Cjelovita osoba, koja njeguje svoj duh kao i intelekt i tijelo, može u potpunosti ostvariti svoje poslanje i biti svjetlo drugima“, poručio je mons. Zgrablić.

Govoreći o mladima kao ostvarenju nade u budućnosti, nadbiskup je rekao da se u Godini jubileja, koju je papa Franjo proglasio i bulom ‘Nada ne razočarava’, dublje razmatra značenje kršćanske nade. „Nada nas uči vjerovati da Bog ima plan za svakoga od nas i da nismo prepušteni slučaju. Marija je put – uzor i potvrda nade koja ne razočarava“, poručio je mons. Zgrablić.

U mladima je „svježina, otvorenost i hrabrost za promjene. Oni su pozvani primiti znanje, ali i oblikovati svijet u skladu s istinom i dobrotom. Njihova energija i kreativnost dar su svijetu, a na nama je da ih podržimo u njihovom rastu“, poručio je nadbiskup. Potaknuo je studente „da marljivo istražuju i uče, razvijaju talente, ne samo radi osobnog uspjeha i karijere, nego i zbog doprinosa boljoj budućnosti za društvo; da znanje bude u službi dobra, a trud odgovor na povjerenje koje nam je Bog dao darujući nam um, srce i volju za napredak“.

Mons. Zgrablić je zahvalio profesorima na posvećenosti u odgoju i obrazovanju mladih koje „nije samo profesionalna dužnost, nego i plemenito životno poslanje“, za njihov predani rad, strpljenje i ljubav koje ulažu u mlade. Kroz brigu profesora za intelektualnu, duhovnu i cjelokupnu formaciju studenata oblikuju se generacije koje će nositi breme budućnosti, rekao je nadbiskup. Zahvalio je i na suradnji Sveučilišta i Zadarske nadbiskupije u izgradnji budućnosti utemeljene na istini, dobru i ljepoti.

U misi su sudjelovali prof. dr. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru, prorektori i bivši rektori Sveučilišta u Zadru, profesori i studenti. Sveučilište u Zadru slavi Dan Sveučilišta na Blagovijest jer je status Sveučilišta u Zadru obnovljen 25. ožujka 2002. godine. Tada je održana konstituirajuća sjednica Senata i donesen Statut Sveučilišta u Zadru koje je najstarije hrvatsko sveučilište jer baštini tradiciju Generalnog učilišta dominikanskog reda iz 14. stoljeća i bio je među prvim sveučilištima u Europi.

U misi su koncelebrirali svećenici, profesori djelatni na Teološko – katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru s ravnateljem Odjela dr. sc. don Zdenkom Dundovićem i don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Don Josip Mužić izlagao je o temi ‘Oprosti u jubilejskoj godini’ u svetištu sv. Šime u Zadru u subotu, 22. ožujka, za vrijeme duhovne obnove koju je predvodio u toj crkvi koja je jedna od pet jubilejskih crkava u Zadarskoj nadbiskupiji.

„Bog se bori do zadnjeg daha našeg života za naše spasenje. Ako to nismo iskoristili, nastupa Božji sud pred koji svatko dolazi. Tko se nije pokajao, ne može se spasiti“, poručio je Mužić, rekavši da je Bog ljubav i milosrđe, ali i pravednost.

Upozorivši da se danas nedovoljno govori o paklu, rekao je da je postojanje pakla istina vjere o kojoj govori i Isus i Crkva naučava od početka. „Ta najstrašnija istina podsjeća nas da se ne možemo igrati sa svojom dušom i ljudskim životom, da se grijeh ne može shvaćati neozbiljno. Teški grijeh čini da nismo u Božjoj milosti, sami sebe odvajamo od Boga“, poručio je Mužić, istaknuvši potrebu da razmišljamo o vječnosti. Mnogi to olako shvaćaju te je „potreban sveti strah koji će nas prodrmati“, da ne dođe u pitanje naše spasenje.

Oprost se ne može razumjeti ako ne razumijemo da postoji Božja kazna, rekao je don Josip. „Kod oprosta se oprašta vremenita kazna. Kad se čovjek pokaje i ispovijedi, Bog oprašta vječnu krivicu. Ali, ostaje vremenita kazna. Čovjek mora dati zadovoljštinu za zlo koje je učinio, na zemlji ili u čistilištu. Potpunim oprostom oslobođeni smo svih kazna koje smo zaslužili i za koje smo trebali ispaštati u čistilištu“, rekao je Mužić, dodavši da je čistilište potrebno kako bi čovjek mogao ući u raj: „Ne samo da bi čovjek dao zadovoljštinu za grijehe koje smo učinili, a nismo ih okajali na zemlji, nego da bismo bili očišćeni, sveti. Jer sveti ulaze u raj“.

Pokojnima u čistilištu, jer i oni su dio Crkve kao Općinstva svetih, možemo pomoći da molimo za njih, prikazujemo za njih svete mise, čineći djela pokore, milostinjom, odvajanjem od svoga materijalnog imetka i preko oprosta. „Ako pomažemo njima, izbavljamo ih iz čistilišta, to je izmjena darova i ljubavi koja unaprjeđuje kršćanski život“, rekao je don Josip.

Istaknuo je da za učinkoviti odgoj „ljubav nalaže da se daje potrebna stega i preko kazni. Roditelji koji ljube svoju djecu i kažnjavaju ih, jer se djeca inače raspuste i pogube u životu, to ih puno košta; da dijete shvati u čemu je pogriješilo“, rekao je don Josip.

Grijeh je strašna stvarnost koja sa sobom donosi kaznu, a kazna je vječna i vremenita. „Kaznu treba shvatiti kao posljedicu naravi grijeha, a ne Božje osude. Grijeh proizvodi posljedice. Oprost je otpuštanje preostale vremenite kazne pred Bogom zaslužene grijesima, čiju nam je krivicu Bog već oprostio u ispovijedi“, istaknuo je Mužić, poručivši: „Tu se ne radi o otpuštanju grijeha koji se dobivaju u ispovijedi, nego o otpuštanju grijeha od zaslužene vremenite kazne. U ispovijedi nam se otpuštaju grijesi, a u potpunom oprostu Crkva nam otpušta vremenitu kaznu koju smo zaslužili svojim grijesima, jer nam je vječna kazna oproštena preko ispovijedi“.

Stoga je oprost izraz Božje ljubavi, dar milosrđa nebeskog Oca koji svojom ljubavlju svima izlazi ususret. Danas je ljubav uglavnom svedena na ovozemnu, bez transcendencije, a u Crkvi se nedovoljno govori o oprostima zbog manjka vjere, upozorio je Mužić.

„Oprostima se otpuštaju vremenite kazne za grijehe koji su već oprošteni u ispovijedi, a ne za grijehe koji nisu oprošteni. Sastavni dio ispovijedi je kajanje za grijehe. Ne mora čovjek osjećati kajanje, da ga boli. Ali, mora imati prosudbu da je to zlo koje je učinio“, potaknuo je Mužić.

„Onima koji vjeruju, Bog sve okreće na dobro i sve postaje kapital“

Vremenite kazne mogu se izbrisati zadanom zadovoljštinom, po pokori u ispovijedi, slobodno poduzetim djelima mrtvljenja i strpljivim podnošenjem patnji ovoga života.

„Kad nas snađu protivštine, bolest, oskudica, sve to možemo prikazati Bogu i to može brisati vremenite kazne. Znači, sve možemo okrenuti na dobro. To Bog čini u svojoj svemogućnosti i to nam daje. Crkva može udjeljivati oproste jer joj je Krist dao vlast da oprašta grijehe i kaznu za grijehe.

Crkva daje oprost primjenjujući na vjernika zasluge Isusa Krista te molitve i dobra djela Majke Božje i svih svetaca. Zasluge Krista i svetaca su zajednička duhovna riznica iz koje Crkva ima vlast uzimati i dijeli oprost onima koji ispunjavaju potrebne uvjete“, istaknuo je don Josip.

„Oprosti su korisni jer nam opraštaju kazne i čiste nas od posljedica grijeha. Oprosti nas potiču na duh ljubavi, vršenje dobrih djela i napredak u kršćanskoj savršenosti. Sve to vodi do rasta vjere i unaprjeđenja općeg dobra“, rekao je Mužić.

Oprost može biti djelomični i potpuni. „Djelomični oprost je kao pomilovanje, odslužio si dio kazne, ostatak ti se oprašta. Potpuni oprost pruža odmah slobodan ulaz u raj“, rekao je don Josip. Potpuni oprost se može dobiti jedanput u danu, može se namijeniti za sebe ili za pokojnika. Uvjeti za potpuni oprost su ispovijed, pričest i molitva na nakanu Svetog oca, Oče naš i Zdravo Marijo te da osoba nema navezanosti na nijedan grijeh.

Kad je osobi oprošteno, traži načine kako će popraviti nered kojeg je uzrokovala sebi i drugima. Čovjek treba popraviti štetu koju je učinio, poručio je don Josip.

„Jubilejska godina je osobita vremenska okolnost, ali svaki dan možemo dobiti potpuni oprost i izvan Jubilejske godine: klanjanjem pred Presvetim sakramentom ili pred svetohraništem, čitanjem ili slušanjem Svetog Pisma s dužnim poštovanjem, molitvom krunice i po pobožnosti križnog puta“, naglasio je Mužić.

Potpuni oprost može se dobiti u za to određenim crkvama, na dan posvete crkve, na hodočašću u svetištu, s nakanom da se dobije potpuni oprost, kad se izmoli Vjerovanje i Oče naš i ispune drugi uvjeti te u nekim drugim prigodama, npr. na obljetnicu svoga krštenja, uz obnovu krsnih obećanja. „Onima koji vjeruju, Bog sve okreće na dobro i sve postaje kapital. Tako skupljamo na nebu neprolazna dobra“, poručio je don Josip.

Duhovna, teološka i svećenička elita u hramu nije prepoznala Isusa kao Mesiju – nego Šimun i  Ana

Nakon nagovora o potpunom oprostu, Mužić je predvodio misno slavlje. U propovijedi je govorio o sv. Šimunu kao primjeru ustrajnosti i osobe koja je išla protiv struje u svom okruženju.

„Sv. Šimun je bio u hramu, jedinom mjestu gdje Židovi mogu prinositi žrtvu i imati bogoslužje. To je centar židovske religije u kojeg su uprte oči svih Židova, bez obzira gdje živjeli. U hramu u Jeruzalemu nalazi se njihova duhovna, teološka i svećenička elita, uprava Crkve toga vremena. Tu dolaze mnogi hodočasnici, osobito prigodom Pashe. Na tom mjestu, u centru židovske vjere, nitko nije prepoznao Isusa, osim starca Šimuna i proročice Ane koja je šezdeset godina živjela u hramu“, istaknuo je don Josip, rekavši da su kroz taj hram prolazili brojni, tisuće ljudi.

„Šimun i Ana su zapravo jedini ozbiljno shvaćali Boga, bili su u iščekivanju Mesije. Drugi su iščekivali Mesiju riječima, na jeziku, ali nisu podredili svoj život tome kao Šimun i Ana koji su to učinili još kao mladi, a ne kao starci. Šimun i Ana živjeli su za to, sve je bilo u funkciji toga i podređeno tomu.

Drugi su iščekivali Mesiju prema svojim očekivanjima. Njima su njihova očekivanja bila na prvom mjestu, imati ugled u društvu, osigurati karijeru, materijalnu ovozemaljsku čežnju. I svećenici i teolozi imali su svoja iščekivanja kojima su podredili iščekivanje Mesije. Nije im Mesija bio na prvom mjestu u srcu. Tražili su da im se ljudi dive, da drže stvari pod kontrolom, gledali su kako će nacionalno spašavati narod, kako će Mesija biti osloboditelj naroda. Sve svoje zemaljske projekcije moći, slave, bogatstva ogrnuli su plaštem vjere i bili su gluhi, nijemi i slijepi, iako su imali sva osjetila“, upozorio je don Josip.

Ti ljudi nisu prepoznali Isusa kad se rodio, ni kad su im mudraci rekli da su vidjeli zvijezdu na nebu koja je označila rođenje Mesije, ni kad je Herod zbog toga dao poubijati svu mušku djecu, ni kad je Isus prikazan u hramu kao dijete, kad je kao dječak naučavao među njima. Njegovi mještani su se čudili kad je Isus počeo naviještati, pitajući se tko je taj, zar nije jedan od njih, sin stolara. Htjeli su ga strmoglaviti u Nazaretu i ubiti, podsjetio je Mužić.

„Promaknulo im je najvažnije, ali ne Šimunu i Ani, jer oni nisu robovali materijalnom svijetu, nego su imali srce koje je kucalo za Boga. I s druge strane, Šimun i Ana nisu se obazirali što i kako drugi rade ili ne rade. Nego su živjeli svoj osobni odnos s Bogom dobro, pošteno i velikodušno“, poručio je don Josip, naglasivši da trebamo gledati u Boga, kako nas Bog vidi, a ne ljudi.

„Šimun je uzor, jer pokazuje da treba ići protiv struje. Gradimo svoju vjeru na osobnom odnosu s Bogom. Zato što je čekao Mesiju, Šimun je imao sposobnost da ga je prepoznao, kad ga je trebalo prepoznati. Isus nije bio za njega obično dijete, nego je u njemu vidio onoga koji je postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan.

Isus je došao da razdijeli dobro od zla – moramo se opredijeliti. Imamo sposobnost da možemo slobodno donositi odluke, praviti prave prosudbe. Bog nam je dao razum da se možemo opredjeljivati za Boga, da možemo tražiti milost odozgor. I Bog će nas učiniti svetima, ako mi to želimo. Od nas se traži samo da želimo nas Bog mijenja, učini svetima. Odatle treba krenuti obnova naših obitelji, naroda i svijeta. Neka sv. Šimun bude nadahnuće i snaga da ustrajemo, da se ne bojimo i da se velikodušno borimo u Božjem boju“, poručio je don Josip.

Nakon mise, don Josip je predvodio klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom, zamolivši da nas sv. Šimun, primjer ustrajnosti, utvrdi u vjeri.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Na susretu hrvatskih branitelja i njihovih obitelji iz Zadarske nadbiskupije u nedjelju, 23. ožujka u župnoj crkvi sv. Anselma u Ninu, misno slavlje predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Uz obilježavanje 1100 godišnjice Hrvatskog kraljevstva, susret je održan u starohrvatskom gradu Ninu gdje su se krunili hrvatski kraljevi i potvrđivala vjernost hrvatskog naroda Crkvi u povezanosti Pape i nekadašnjeg ninskog biskupa.

Nadbiskup je u propovijedi razmatrao lik Mojsija temeljem pročitanog ulomka iz Knjige Izlaska, rekavši da u Mojsiju možemo promatrati lik svakoga od nas jer Riječ Božja uvijek govori nama.

„S likom Mojsija želimo se sjediniti i s našim braniteljima. Iskustvo Mojsija može biti i iskustvo hrvatskih branitelja i svakoga od nas. Mojsije je u mladosti stekao visoki status u društvu. Živio je s faraonom kao faraonov sin. Ali, to ga nije zadovoljio, bio je jako osjetljiv na nepravde svoga naroda, na tlačenje i ropstvo koje je doživio njegov narod u Egiptu. Nikad nije zaboravio svoj identitet, ono što mu je majka ugradila u njegovo srce – to je Mojsije nosio u sebi“, istaknuo je mons. Zgrablić jednu od poveznica s osjećajem kojeg su gajili i naši branitelji u ljubavi prema domovini.

Braneći svoje sunarodnjake, Mojsije je ubio Egipćanina te je zbog toga, u strahu za svoju egzistenciju, pobjegao u pustinju. U pustinji je našao mir i stvorio obiteljski život, oženio se i imao djecu.

„Mnogi su trpjeli i u Domovinskom ratu. Mnogi su prošli kroz pustinju, naši branitelji podnijeli su velike žrtve“, rekao je mons. Zgrablić. Nakon sudjelovanja u obrani domovine, branitelji žive svakodnevicu. U Knjizi Izlaska zapisano je da je Mojsije pasao ovce tasta Jitra. Obavljajući svakodnevne poslove, Mojsije je došao do brda Horeba.

„Horeb je sveto mjesto na kojem se Bog objavio Mojsiju u punini, gdje mu je progovorio svoju riječ, gdje mu je Bog dao Dekalog. Na tom mjestu Mojsije se sa svojim narodom na osobiti način susreo s Gospodinom koji mu je progovorio“, rekao je nadbiskup.

I taj duhovni susret u Ninu predstavlja dolazak vjernika „u izuzetnu Božju blizinu, gdje nam Bog želi progovoriti s najvećim autoritetom, a Božji autoritet je njegova ljubav. U najvećoj ljubavi i nježnosti Bog progovara svoju riječ“, poručio je mons. Zgrablić.

Na Horebu je Mojsije primio deset Božjih zapovijedi. „U zapovijedi ne gledamo zabranu, naše ograničenje, nego naše spasenje, naše najveće dobro, najveću ljubav koju Gospodin nama iskazuje u svojoj riječi“, istaknuo je nadbiskup.

Mojsiju se ukazao Anđeo Gospodnji koji je posrednik glasa Božjega, a prikazao se u rasplamtjeloj vatri u grmu.

„Nije lako naći grm u pustinji, on je znak života, raste. Ali, na mjestu u pustinji gdje je Mojsije nalazi se nešto izuzetno, posebno. Grm koji gori je znak Riječi Božje koja gori i grije naše srce. Vatra čisti i pročišćava. I zlato se baca u vatru, da ostane samo zlato. Sve drugo što okružuje zlato – izgori, nestane u vatri“, rekao je mons. Zgrablić. U tom kontekstu, istaknuo je da „Riječ Božja želi biti svjetlo u našem životu da nas prosvijetli, toplina da nas grije, želi biti čišćenje našoj duši“.

„Gospodin još nešto više traži od tebe“

„Pozvani smo zagledati se u taj grm, vatru, u taj plamen Duha koji govori u Riječi. Naravno je, očekivalo bi se da kad se grm zapali, da će izgorjeti, nestati – osobito u pustinji gdje je sve suho, dovoljno je malo vatre da grm začas nestane i izgori. Ali, ovdje je neobično da grm gori, a ne izgara. Dakle, događa se nešto nadnaravno. Tako i Riječ Božja – govoreći o tom grmu, ne govori samo o našoj naravi, o onome što mi uobičajeno susrećemo.

Nego, susrećući Riječ Božju, prepoznajući anđela, gledajući u grm pred nama – i mi ćemo vidjeti nešto nadnaravno – nešto Božje, nešto božansko. Moći ćemo zaključiti da to nije samo ljudsko, naravno, nešto što čujem svaki dan, nego da je to nešto posebno što mogu doživjeti, osjetiti duboko u mojoj duši. Nije to samo glas kojeg mogu čuti“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Ako čovjek osjeti da se to događa oko njega, treba učiniti što je učinio Mojsije.

„To što se događa nama je izazov. Nalazak pred Horebom, potreba da u tijeku našeg života, dok se brinemo za našu egzistenciju, učinimo još nešto – poziva te na nešto više. Bog želi još nešto više od tebe, ne samo da osiguraš egzistenciju. Nego, Gospodin još nešto više traži od tebe“, poručio je mons. Zgrablić. Bog očekuje još nešto više od nas, želi nam još nešto više i veće darovati.

„Gospodin te želi uvesti u svoju nadnarav! Gospodin ti daje znakove koje možeš prepoznati u svojoj duši, da Gospodin tako djeluje u tvom životu. Trebaš učiniti što je učinio Mojsije. Mojsije je rekao sebi da priđe tom grmu.

Red je na Mojsiju. Sada je na tebi red. Na putu tvoga života Gospodin te negdje doveo i poziva te da mu dođeš još bliže. Ti moraš donijeti odluku. Hoću pogledati što je s tim grmom, hoću pogledati što se to događa. Hoću pogledati što je u toj čudesnoj vatri, u toj nadnaravi koju ja ne razumijem što se to događa. Želim ići još malo bliže, želim još Gospodina upoznati“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

I dolazak na taj susret u Nin je izraz želje vjernika da još bliže priđu Gospodinu. „Čineći još jedan korak naprijed, vidjet ćeš da je to veličanstven prizor, što se događa u tvojoj duši. Još puno toga ne znaš, ali to što si vidio već je veličanstveno, već je nešto sveto, veliko, posebno – da vidiš zašto grm gori, a ne sagorijeva. Da promotriš da je Bog vatra koja gori, da je to Božji duh koji ti daje da živiš, postojiš, da se krećeš, da možeš razmišljati, da ti Bog pokreće srce, noge, ruke“, rekao je mons. Zgrablić.

„Ljubav, istina, pravednost – sve to je Bog u punini – zato te sve to privlači! Sve te to zove!“

Kad čovjek odluči ići naprijed, dogodit će se što se dogodilo i Mojsiju.

„Do sada je sve bila inicijativa Mojsija. Gledao je, promatrao – nešto je čudesno, izvana. Onda je Gospodin zvao Mojsija. Sada je riječ o Bogu. Vidjet ćeš da to nije bio samo običan govor. To sâm Bog tebi progovara, Bog poznaje tvoje ime. U Bibliji znati nekome ime znači dati nekome život; začeti, početi život. To predstavlja duboki odnos života, kakav imaju otac i majka prema sinu i kćeri. Gospodin tebe tako poznaje.

Gospodin je povezan s tvojim životom. Nisi izgubljen na putu svoga života. Gospodin zna tvoje ime, već si duboko s njim povezan, od začeća, preko krštenja. Gospodin te zove po tvojoj egzistenciji, po tvojoj nutrini, po čežnji tvoga srca.

Čuješ taj glas kako te Gospodin poziva jer te ono dobro, lijepo i plemenito, sveto, ljubav, istina, pravednost, sve to je Bog u punini – zato te sve to privlači. Sve te to zove“, poručio je nadbiskup, istaknuvši da Bog zove čovjeka jer s njim želi stupiti u dijalog.

„Gospodin te zove jer želi s tobom razgovarati. I potrebno je opet da mi učinimo korak, što je učinio Mojsije. Mojsije izgovora: ‘Evo me’. Mojsije prepoznaje da ga Bog zove. Važno je da ti prepoznaš da te Bog zove. Važno je da prihvatiš i prepoznaješ da Bog zna tvoje ime, da si tako duboko s njim povezan“, potaknuo je nadbiskup.

To nije samo nešto izvanjsko što čovjek gleda. Bog čovjeku ne smije biti nešto usput, da mu samo posveti neko vrijeme, prigodno.

„Trebaš reći ‘Evo me’, da se Gospodinu odazoveš – jer Gospodin ima plan s tobom! Da učiniš ono što je učinio Mojsije, što je učinila Marija.

Nisi suvišan, bezvrijedan u Božjim očima. Bog računa na tebe. Ni Marija ni Mojsije nisu bili svjesni što će Bog po njima učiniti, što Bog želi u njihovom životu. Da to gdje jesi, shvatiš da si važan u Božjim očima, da Bog kontaktira s tobom“, potaknuo je mons. Zgrablić.

„Ako je Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, Mojsijev – to znači da je on Bog koji živi u vremenu“

Nakon što se Mojsije odazvao, nastupa razgovor između Mojsija i Boga. „Mojsije se osposobio da može komunicirati s Bogom. Gospodin te želi osposobiti da komuniciraš s njim, da ti On može reći svoje planove, da ti može još više otkriti sebe. Da možeš još više spoznati sebe. Da vidiš što Gospodin od tebe traži, zahtjeva“, poručio je nadbiskup.

Dok je Mojsije prilazio, prvo što mu je Gospodin rekao je da ne prilazi, jer je mjesto na kojem stoji sveto. „Dok si na ovome svijetu, ne možeš u punini prići Bogu. Ne zato što Bog to ne želi ili je to loše za nas, nego zato što je Bog veći od nas. Bog je Gospodar neba i zemlje, stvoritelj neba i zemlje. Mi smo mala kapljica. Bog je ocean, a mi smo kapljica. Ne može ocean stati u kapljicu, ali kapljica može u ocean.

Tako i mi. Ne možemo ući u Boga na ovoj zemlji jer nemamo taj kapacitet, te sposobnosti. Ali je važno da si mu prišao i da je ta kapljica ona ista kapljica koja je u oceanu“, rekao je mons. Zgrablić.

Drugo što je Bog rekao Mojsiju je neka izuje obuću. „Skinuti cipele znači golom nogom stati na golo tlo. Spoznaješ da si prah, doći ćeš do istine da si bez Boga kao da s golom nogom stojiš na materiji. Bez Boga si sâma materija. Moraš biti ponizan.

To ne znači da te netko ponižava, obezvrjeđuje, nego da shvatiš svoju istinu. Da ne živiš u laži, u ne-spoznaji sebe, ne-otkrivanju sebe, nego u dubokom spoznavanju sebe. Zato moraš izuti obuću i stati na tlo. U tom diranju tla otkrit ćeš da je Bog blizu“, poručio je mons. Zgrablić.

Čin izuvanja cipela, duhovno, vjernici su pokazali i tako što su se ispovjedili na tom susretu. „Osjetili ste Gospodina jer ste u ispovijedi dodirnuli svoju bijedu, što ste dodirnuli svoju grešnost, što ste osjetili potrebu skinuti svoj grijeh. To je skidanje tvojih cipela. I tu si osjetio Božju milost, milosrđe, nešto se dogodilo u tebi. Obogaćen ćeš se vratiti kući jer su ti otpušteni grijesi i posljedice grijeha“, ohrabrio je mons. Zgrablić, poručivši: „Tvoje skidanje cipela dodirom zemlje će biti otkrivanje svetosti, da je Bog drugi, drugačiji. Da su naša slabost, grešnost, starost, nemoć – tlo gdje Boga koji je svetost možeš sresti, On ti tu dolazi ususret“.

Potom Bog Mojsiju predstavlja sebe i kaže mu: „Ja sam Bog tvojih otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev’.

„Bog će i dalje sebe predstavljati tebi da ga otkrivaš – radi tvog bogatstva, radi tvoje veličine, da ga otkriješ u svom životu. Nije dovoljno da samo kažemo da smo katolici, nego da uđemo u duboki odnos s Bogom, kako nam se Bog predstavlja.

Ako je Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, Mojsijev – to znači da je on Bog koji živi u vremenu. Da je on Bog vremena, da je on uvijek nazočan, prisutan, da je on uvijek tu. Bog poznaje ime Mojsija, a i Mojsije želi znati kako je Bogu ime. On je njemu rekao: ‘Ja sam koji jesam’.

Dakle, ja sam stalno prisutan, tu sam i ne možeš me spoznati do kraja – jer jesam.

To je put naše korizme, našeg srca. Tu je opisano tvoje srce, tvoj život, tvoj odnos s Bogom – kako te Bog približava sebi, gdje on poznaje tvoje ime; da to spoznaš, da nisi nevažan. Da Bog ima još jednu zadaću za tebe, da nisi dovršio svoju ulogu, kao što je Bog poslao Mojsija u Egipat da izbavi narod“, poručio je mons. Zgrablić.

I uloga branitelja koji su branili narod u Domovinskom ratu nije završena. Oni i dalje imaju ulogu gdje je čovjek u ropstvu, grijehu, gdje je nepravda.

„Da ti budeš kao vođa kojeg je Gospodin izabrao, da ti vodiš svoj narod primjerom svoga života, da ga vodiš prema svetoj zemlji.

Neka to bude naša molitva, da tako spoznamo Gospodina. Da nam ovo vrijeme milosti bude vrijeme obraćanja, da nam se ne dogodi da budemo neplodna smokva, kao što kaže Isus u navještenom Evanđelju o neplodnoj smokvi koja iscrpljuje zemlju te je bolje da je nema“, upozorio je nadbiskup. Potaknuo je da koristimo Božje milosti, Božje darove, Božje pozive i poticaje, sve što Gospodin čini u svom životu za nas, toliko daleko da je i svoga Sina nama darovao.

„Neka nam život bude plodan, kao što je bio plodan život Mojsija i Marije – da Gospodina slavimo, s njime živimo, da budemo suradnici u njegovom djelu spasenja nas i svijeta, našeg naroda i naše domovine“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Prije mise, sudionici susreta pristupili su sakramentu ispovijedi te je održana pobožnost Križnog puta. Prisutne je pozdravio don Anđelko Buljat, predstojnik nadbiskupijskog Povjerenstva za hrvatske branitelje koje je organizator toga susreta. Sudionike susreta pozdravio je i domaćin Jerko Vuleta, ninski župnik.

Župna crkva sv. Anselma u Ninu je jubilejska crkva u Godini jubileja te su vjernici mogli dobiti potpuni oprost.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Pedeseta godišnjica izgradnje župne crkve sv. Josipa na Plovaniji u Zadru proslavljena je na svetkovinu sv. Josipa u srijedu, 19. ožujka. Svečano večernje misno slavlje u župnoj crkvi sv. Josipa predvodio je umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

O veličini sv. Josipa govori i da ga je apostol Pavao usporedio s Abrahamom, istaknuo je mons. Puljić, podsjetivši da je Abraham otišao iz svoga kraja ne znajući kamo ga Jahve zove niti je znao kakav će mu biti put kojeg Gospodin predlaže. „Bilo mu je baš nezgodno krenuti iz svoga rodnog mjesta i poći kamo ga Jahve zove. Ne zna ni gdje ni kamo. Ali krenuo je! Krenuo je sa sigurnošću, Jahve koji me pozvao, neće me ostaviti, bit će sa mnom“, istaknuo je mons. Puljić.

Tako je bilo i sa sv. Josipom. Zatekao je zaručnicu Mariju u drugom stanju. Prema zakonu, mogao je dati kamenovati je ili je potajno otpustiti. No, u snu mu je anđeo, poput glasa kojeg je i Abraham bio čuo, rekao da se ne boji uzeti Mariju za ženu, jer dijete u njoj je začeto po Duhu Svetome. „I Josip uzima Mariju za ženu. Taj veliki svetac radi sve da se ispuni volja Božja. Ne boji se ničega, jer zna da onaj koji ga je pozvao, koji mu je po anđelu to poručio u snu, ima neke planove. Evo me, Gospodine, vršiti volju tvoju“, istaknuo je mons. Puljić. Podsjetio je da sv. Josipa Sveto Pismo ne spominje na puno mjesta i u evanđeljima nema nijedne rečenice koju je sv. Josip izgovorio.

„No, pažljivim iščitavanjem pojedinih događaja može se saznati puno o tom skromnom i zanimljivom svecu, poniznom Josipu stolaru. U njegovo vrijeme ljudi su govorili da je Isus ‘sin Josipa i Marije’. Osobito su naglašavali i Isusa prepoznavali kao ‘sina Josipa stolara, poznatog radnika i obrtnika iz Nazareta’”, istaknuo je mons. Puljić.

Papa Franjo je 8. prosinca 2020. proglasio „Godinu svetog Josipa“ kako bi Crkvu podsjetio na odluku pape Pija IX. kad je prije 155 godina, 1870. g., proglasio svetog Josipa zaštitnikom Crkve. „Bilo je to teško vrijeme za Crkvu kad je se napadalo s lijeva i s desna. I Papa je osjetio potrebu da molimo sv. Josipa da isplivamo iz toga teškog vremena“, rekao je mons. Puljić.

Sv. Josip kao zaštitnik u povijesti hrvatskog naroda

Potaknuvši da posvijestimo kako su Hrvati narod koji štuje sv. Josipa, uz Mariju, nadbiskup je istaknuo i odluku Hrvatskog Sabora od 10. lipnja 1687. da je „sveti Josip za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske jednoglasno odabran od svih redova i staleža“, na prijedlog tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Martina Borkovića.

„Povezano s tom odlukom i hrvatski biskupi su nakon bolnoga sloma Hrvatskog proljeća, na zasjedanju u Splitu 1972. obnovili zavjet sv. Josipu koji je moćan i objasnili kako se ta ‘saborska odluka odnosi na hrvatski narod u cjelini’. Petnaest godina kasnije, 1987., biskupi su crkvu sv. Josipa u Karlovcu, iz 13. st., proglasili ‘nacionalnim svetištem’“, rekao je mons. Puljić.

Istaknuo je i da je na Drugom Vatikanskom na prijedlog biskupa Hrvata, dr. Petra Čule iz Mostara, razmatrano i usvojeno da se „ime svetog Josipa uvrsti u misni kanon odmah poslije imena Marije“. Dotad se ime sv. Josipa nije spominjalo u kanonu. „Papa Ivan XXIII. slušao je zasjedanje iz svoje sobe, nije sudjelovao u dvorani Sabora, i kad je to čuo, samo tri dana nakon prijedloga biskupa Čule, 13. studenog 1962., dekretom je odredio neka se ime sv. Josipa uvrsti u kanon“, rekao je mons. Puljić, poručivši: „Ponosni smo da je to učinio jedan Hrvat“.

Papa je odredio „neka se u misni kanon unese formulacija: „U zajedništvu s cijelom Crkvom častimo uspomenu ponajprije slavne Marije vazda Djevice, Majke Boga i Gospodina našega Isusa Krista. Častimo i uspomenu blaženoga Josipa, zaručnika Djevičina“.

Nadbiskup je spomenuo i odredbu Dubrovačkog Senata iz 1521.: „Određuje se za sva vremena u našem Gradu neka se svake godine svečano obdržava blagdan sv. Josipa. Toga dana neka se ne otvaraju trgovine i neka se ništa ne radi. Neka se spomenuti blagdan slavi pobožno i smjerno kako se slave zapovjedani blagdani Rimske Crkve“.

Božji glas sv. Josipu u snovima

„Nakon Marije, nijedan svetac ne spominje se toliko u crkvenim dokumentima kao Josip, od pape Pija IX. koji ga je proglasio „zaštitnikom Katoličke Crkve“ do Pija XII. koji ga je predstavio i proglasio zaštitnikom radnika. Njegova veličina je u tome što je kao skrbnik Svete obitelji bio vrlo požrtvovan u služenju Isusu i njegovom otkupiteljskom poslanju“, poručio je mons. Puljić, istaknuvši: „Sv. Josip kao običan čovjek, kao i Abraham, nije shvaćao to otajstvo. Ali je prihvatio, vjerovao. Vjerovao je da Bog preko njega služi nekom Otajstvu, nekoj Milosti. I učinio je to na najbolji način“.

Sv. Josip je imao „osobitu milost i dar svojim očima gledati kako Isus raste „u mudrosti, dobi i milosti pred Bogom i ljudima“ (Lk 2, 52). U duhu izreke iz Biblije „držao je Isusa za ruke i bio poput oca koji dijete podiže i hrani“ (Hoš 11, 3-4).

Bog mu je otkrivao svoje planove u snovima. Prvi put anđeo mu je pomogao „riješiti dvojbu da uzme k sebi Mariju, kao ženu svoju. Jer, što je u njoj bilo začeto, doista je od Duha Svetoga. Ona će roditi sina koji će spasiti narod svoj od grijeha njegovih“ (Mt 1, 20-21). Kad se Josip probudio od sna, „učinio je kako mu je naredio anđeo“ (Mt 1,24)“, rekao je nadbiskup, naglasivši: „Poslušnošću Duhu Božjem prevladao je sve teškoće i spasio Mariju, učinio je sve da ona bude to što jest, Majka Božja i tako omogućio dolazak Sina Božjega na ovu zemlju, upravo preko Marije. U drugom snu sluša anđela, „uzima dijete i majku njegovu pa „bježi u Egipat gdje ostaje do Herodova skončanja“ (Mt 2, 14-15). Čim ga je božanski glasnik u trećem snu obavijestio da su umrli oni koji su pokušavali ubiti dijete, bez oklijevanja  uzima dijete i njegovu majku, te se vraća u zemlju izraelsku“ (Mt 2, 21), u grad Nazaret.

Marija, Josip i Isus – svi troje Bogu su rekli svoj Fiat: ‘Neka bude volja Tvoja’

„U svim tim okolnostima, Josip zapravo izvršava svoj Fiat – Neka mi bude. Upravo kako je i Marija prigodom Anđelova navještenja da će biti Majka Božja, izrekla svoj „Neka mi bude po tvojo riječi“. Tako i Josip“, naglasio je mons. Puljić.

„Isus je rastao u okruženju Marije i Josipa koji su svojim ‘Neka mi bude’ dopustili Bogu da se vrši njegova sveta volja i nije mogao ni on drugačije raditi i razmišljati, postupati, nego tako.

I u najtežim trenucima, kad se u Getsemanskom vrtu znojio krvavim znojem i molio Oče, neka me mimoiđe ovaj kalež, jer, ljudski gledano, nije mogao drugačije reagirati kad je vidio što ga sve čeka; tko će izdržati to razapinjanje, krunjenje, batinjanje – sjetio se toga Neka mi bude. Ne moja, nego tvoja volja. Ta, poslan je za to da izvrši volju Očevu.

„Neka ne bude kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“ (Mt 26, 39). To je bio zadnji Isusov otklon napasti“, poručio je mons. Puljić.

Zahvalio je Isusu za takvu njegovu hrabrost i radikalnost, za majku Mariju i sv. Josipa „kod kojih je otkrio divne uzore kako s Bogom surađivati“.

Uz veliku svetkovinu sv. Josipa otkrivamo veličinu sv. Josipa koji „prihvaća Božji poziv bez prigovora i onda kad ljudskim umom neke stvari i ne shvaća. Ali, spremno i velikodušno sluša i izvršava volju Božju, pa tako neizravno služi velikoj tajni našega otkupljenja i spasenja“, istaknuo je mons. Puljić.

Zamolio je zagovor „toga velikog Božjeg čovjeka, uzornog radnika i izvrsnog Božjeg suradnika koji je bio zemaljski čuvar Isusa i njegove Majke Marije kojem je Bog povjerio svoga Sina, a Marija je kod njega našla mir i povjerenje, pa je Krist, naš Spasitelj i Otkupitelj, postao čovjekom.

Kao svom zaštitniku, kroz stoljeća mu se utjecala i Crkva u Hrvata i njegovom moćnom zagovoru preporučivala svoje obitelji, društvo, Parlament i cijeli narod“, rekao je nadbiskup. Povjerio je zagovoru sv. Josipa obitelji da „molitvom, euharistijom i poslušnošću volji Božjoj u ljubavi, slozi i miru ispune svoje poslanje. Svakome je Bog upisao u naše gene što želi od nas. Samo treba osluškivati onoga koji nas vodi, koji nas je stvorio, iz ništa pozvao u život i želi da se spasimo“, poručio je mons. Puljić.

Moćnoj zaštiti sv. Josipa preporučio je i „duhovne i svjetovne poglavare, našu Domovinu, Europu i cijeli svijet u izazovnim vremenima raznih kušnji i nereda. Neka njegovim  zagovorom zavlada mir i neka kršćanima ne dojadi činiti dobro, kako bi do kraja ostali vjerni Isusu i Katoličkoj Crkvi“ potaknuo je mons. Puljić.

O nastanku župe i crkve sv. Josipa u Zadru

Na kraju mise, don Martin Jadreško, župnik Plovanije, podsjetio je da je župa sv. Josipa nastala u izazovnim društvenim okolnostima. Zadarski nadbiskup Marijan Oblak utemeljio je župu sv. Josipa 5. lipnja 1968., odvajanjem od župe Presvetog Srca Isusova na Voštarnici. No, župa nije bila imala nikakvog prostora za okupljanje naroda, nalazila se na ledini.

No, mons. Oblak uvidio je da na prostor Plovanije dolazi živjeti narod, uglavnom radnici koji su radili u tvornicama koje su se tih godina otvarale u Zadru te je osnovao župu posvećenu Josipu radniku, u nadi da će uspjeti izgraditi crkvu.

„Crkva sv. Josipa bila je prva crkva u Zadarskoj nadbiskupiji koja je izgrađena nakon Drugog svjetskog rata. Dobiti dozvolu da se gradi sakralni objekt tih godina bilo je čudo. Možemo reći da je ta dozvola za gradnju crkve bilo prvo čudo sv. Josipa koje se dogodilo. Crkva sv. Josipa je posvećena na svetkovinu sv. Josipa, 19. ožujka 1975. godine, prostor crkve je otvoren, blagoslovljen i dan Božjem narodu na upotrebu. Tada je to bila rijetkost“, istaknuo je don Martin, rekavši da je vjerojatno i duh Hrvatskog proljeća doprinio da su se dobile potrebne dozvole.

„Svećenici koji su bili prisutni na posveti crkve na Plovaniji kažu da crkva tada još nije bila u cijelosti dovršena. Nije bilo prozora, puhao je vjetar, ali ipak je taj prostor blagoslovljen i već 50 godina na tom mjestu izlijeva se milost na Božji narod“, rekao je don Martin.

Uz nadbiskupa Oblaka, veliku zaslugu u gradnji crkve sv. Josipa ima i tadašnji župnik Plovanije don Šime Sturnela, koji se zauzeo i za gradnju crkve Kraljice Mira u susjednom predjelu Stanovi. Nakon drevne župne crkve sv. Josipa u Obrovcu, na Plovaniji je bila druga crkva u Zadarskoj nadbiskupiji posvećena sv. Josipu. Nakon Domovinskog rata, izgrađena je i crkva sv. Josipa u Zemuniku Gornjem, kao treća crkva u Nadbiskupiji posvećena sv. Josipu.

„Crkva sv. Josipa u Zadru je jedina crkva njemu posvećena pa na svetkovinu cijelog dana hodočasti puno vjernika, obavlja zavjete, prima sakramente i prepoznaje tu crkvu kao milosno mjesto: skromno, jednostavno, baš kao što je bio i sv. Josip“, rekao je župnik Jadreško. Potaknuo je vjernike da čestitaju Dan očeva, „da očevi budu hranitelji i odgojitelji i djecu odgajaju u školi Evanđelja“.

U župi djeluje i zajednica Vjenčić sv. Josipa te se svake srijede u župi misom i molitvom osobito časti sv. Josip. Među koncelebrantima je bio i mons. Šime Perić, dugogodišnji župnik župe sv. Josipa.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Na svetkovinu sv. Josipa, u srijedu, 19. ožujka, svečano prijepodnevno misno slavlje u župnoj crkvi sv. Josipa na Plovaniji u Zadru predvodio je don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Propovijed vikara Sorića donosimo u cijelosti.

Kada molimo Nicejsko-carigradsko vjerovanje, onda svoju vjeroispovijest započinjemo riječima: „Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga“. U Bibliji se pod pojmovima neba i zemlje podrazumijeva „sve što postoji, cjelokupno stvorenje“, nebeska i zemaljska stvarnost (KKC 326). Ono što izgovaramo u vjerovanju svakog dana možemo i očima gledati te se diviti ljepoti djela Svemogućeg Boga koji je stvorio makrokozmos: čitavu prirodu; svemir, univerzum te mikrokozmos: svijet molekula, atoma i čestica, nevidljivih ljudskom oku, pa i mikroskopima.

I koliko god čovjek mislio da je u životu ili povijesti čovječanstva uspio učiniti nešto veliko, to sve ostaje neznatno i maleno prema djelima svemoćnosti Boga. Kada smo kod čovjeka, upravo je on jedino biće koje je sposobno „upoznati i ljubiti svog Stvoritelja“ (KKC 356). Čovjek je jedini stvoren na sliku Božju, „ima dostojanstvo osobe, on nije tek nešto, nego netko“ (KKC, 357).

Zanimljivo da je Svemogući Bog sve stvorio za čovjeka (GS, 12, 243). Sve što je učinio, nebo i zemlju, sve vidljivo i nevidljivo, dao je na upravljanje čovjeku. Zna se čuti iz usta propovjednika da je Bog svemoguć, ali „slab“ u ljubavi prema čovjeku. On je njegovo vrhunsko djelo stvaranja, zbog njega je postao čovjekom, zbog njega je i umro na križu i trećeg dana slavno uskrsnuo, zbog naših grijeha on je preuzeo kaznu koju smo mi zaslužili i tako nas spasio!

Što onda taj svemogući Bog koji je sve stvorio traži od čovjeka? Ljubav svemogućeg Boga, stvoritelja neba i zemlje, sve čini, kako nam Biblija ukazuje, da bi čovjeka pozvala na savez, prijateljstvo i suradnju. Svemogući Bog sve može učiniti sam, ali ipak ne želi sam djelovati – traži u čovjeku suradnika, stvaratelja, pomoćnika u izgradnji svijeta i spasenja ljudskih duša za vječnost.

Od početka povijesti traži suradnju čovjeka, o čemu nam najbolje svjedoči Objava. Ne tjera „na silu“ čak niti spasenje čovjeka ukoliko sam čovjek to ne želi, jer svaki čovjek ima slobodnu volju izbora i može se odlučiti za vječnost života. Cijela povijest spasenja obilježena je Božjom potragom za suradnicima te su se brojni starozavjetni i novozavjetni biblijski likovi – ljudi, odazvali tom časnom i odgovornom pozivu.

Među silnom plejadom svetaca koji nisu dvojili postati Božjim suradnicima nalazi se skroman, ponizan, pobožan i vjeran službenik sv. Josip, muž Marijin, muž pravedan. Vrijedno je primijetiti da se potomak Davidove loze, iz koje se očekivao Mesija, Josip – odazvao Božjem pozivu.

Premda je bio iz kraljevskog roda, to nije bilo presudno u Božjem izabranju Josipa. Presudno je to da je on, kako navode tekstovi, bio pravedan (Mt 1,19). U odnosu prema Bogu ne određuje nas naša obiteljska loza, podrijetlo, slavna prošlost predaka, nego vlastiti, slobodni izbor života i krepost vlastite pravednosti.

Pravednost je moralna krepost koja se sastoji od postojane i čvrste volje dati Bogu i bližnjemu ono što im pripada. Dati Bogu i drugome po pravednosti – čini se, neki put, da je to najteže upravo današnjem čovjeku, osobito onima koji žele prvo sebe namiriti. Pravednost je suprotna sebičnosti, jer na prvo mjesto stavlja Boga i drugoga.

Osim samoga Boga, vrlo brzo su i vjernici prepoznali ideal Božjeg suradnika u liku sv. Josipa. Stoga ne čudi da ga je Hrvatski sabor u lipnju 1687. godine izabrao za zaštitnika Hrvatskog kraljevstva, a papa Pio IX. 1870. g. zaštitnikom sveopće Katoličke Crkve. Hrvatska biskupska konferencija, za vrijeme zasjedanja u Šibeniku 2008. g., proglasila ga je glavnim zaštitnikom Hrvatske.

Prije pedeset godina, 1975. godine,  ova župna zajednica na Plovaniji sagradila je crkvu koja je blagoslovljena upravo na blagdan sv. Josipa.

Draga braćo i sestre!

I danas svemogući Bog traži suradnike u stvaranju svijeta, života, poslanju i širenju Evanđelja! I danas Bog traži Josipa i Josipe i sve nas po našem krsnom imenu, samo za suradnju i krepost pravednosti.

Sv. Josip, naš pravedni i pobožni zaštitnik, bio je Božji suradnik. Sve može svemogući Bog sam, ali neće bez čovjeka – suradnika! Poput nemoćnog i krhkog djeteta Isusa u Betlehemu, traži pomoć i suradnju ljudi ovog našeg vremena.

Izmučen, izbičevan i u padu tri postaje Križnoga puta, traži svemogući Bog ruku novog Josipa, čovjeka današnjice, mene i tebe. Kojeg li samo dara, nezasluženog i besplatnog, biti u službi svemogućeg Otkupitelja? Upravo onako kako nas i pozivaju na djelovanje i vjeru poznati stihovi pjesme Krist na žalu, riječima: „Ti trebaš dlanove moje, moga srca ražaren plamen i kaplje znoja, samoću moju“. Riječi pjesme koje donekle opisuju život i djelo sv. Josipa: dlanovi, srce ražareno, kaplje znoja i samoća tišine.

Što mogu ja učiniti u suradnji s Bogom? Dlanovi Josipa radnika su Božja produžena ruka stvaranja svijeta koji je povjeren od svemogućeg Boga čovjeku, meni i tebi. Dlanovi kojima se stvaraju ljudski odnosi, donose pomirenje među zaraćenima, kojima se pomaže svima koji su u opasnosti, dlanovi kojima se moli Svemogućeg u svim nevoljama života.

Radom dlanova svjedočimo vjeru, ali i ispunjavamo vlastiti smisao života. Ražarenim srcem slavimo Boga i pomažemo drugima, „lovimo srca u mrežu života“. Poput sv. Josipa, srcem širimo Radosnu vijest u svijetu koji više puta zapinje samo prema mraku i tami.

Kapljama znoja slijedimo jedini put našeg vjerničkog života – križ našeg spasenja. Jedino su kaplje znoja dokaz prave suradnje sa Svemogućim. Oni su znakovi i našim mladima kako se postaje uspješan čovjek, naspram brzih rješenja koja najčešće vode u propast.

U svijetu gdje riječi dominiraju nad djelima, u svijetu gdje je u buci riječi nestalo tišine djelovanja, u svijetu gdje riječ postaje formalno sredstvo, obični instrument, čak i oružje – eto nam šutljivog sv. Josipa koji sluša Božju riječ i djeluje. Ne govori Josip, on sluša što Bog govori.

Josip djeluje na Božju riječ, makar mu po ljudskim mjerilima ta riječ bila teška i nelogična. Njegovo djelovanje je najbolji primjer suradnje s Bogom i braćom ljudima. Vlastita bujica riječi, nepotrebnih i brzopletih, izaziva svađu, umanjuje našu sposobnost za davanjem, širi mržnju i prekriva potrebno djelovanje. Riječi su najzvučnije i najljepše kada dolaze za primjerom, svjedočanstvom života i snagom učinjenoga, upravo onako kako je to Josip činio.

Dragi vjernici Plovanije i dragi hodočasnici!

Danas na blagdan sv. Josipa, muža pravednog Majke Božje, sjećamo se svih onih koji su s dlanovima, žarom, znojem i tišinom gradili ovu crkvu. Možda ih ima ovdje danas i među vama.

No, osim zahvalnosti, ovo njihovo, vaše i naše sakralno zdanje nas obvezuje da nastavimo kao Božji suradnici nadalje izgrađivati ne samo građevinu, nego živu zajednicu.

Svatko od nas može na području ove župe, grada i Nadbiskupije biti Božjim suradnikom! Toliko je potreba i potrebitih u našim obiteljima i susjedstvima, toliko je „gladnih Boga“ u svijetu u kojem živimo, da je hitno odazvati se pozivu Božjeg suradništva. Po krštenju i potvrdi imamo svi taj zadatak pred svemogućim Otkupiteljem!

Sv. Josipe, pomozi nam imati čiste dlanove rada i prihvaćanja ljudi i učini nam srce ražareno za vječnost. Pomozi nam u znoju i trudu u izgradnji pravednijeg svijeta i spasenja ljudskih duša, nauči nas biti glasnima tišinom. Sv. Josipe, moli za nas!

don Ante Sorić

generalni vikar Zadarske nadbiskupije

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje u kapeli sv. Josipa u Svećeničkom domu u Zadru na svetkovinu sv. Josipa, u srijedu, 19. ožujka.

„Sv. Josip je skroviti, tihi, ali moćni svetac koji je postao zaštitnik Crkve. U Evanđeljima nije zapisana niti jedna njegova riječ, ali znamo da je bio pravednik, čovjek vjere i poslušnosti Božjoj volji. Sv. Josip je svetac tišine, ali njegova tišina nije prazna – ona je puna vjere, predanja i djelotvorne ljubavi“, istaknuo je mons. Zgrablić, podsjetivši da je sv. Josip u Evanđelju po Mateju opisan kao “muž pravedan”.

„Josipova pravednost očituje se u spremnosti da izvrši Božju volju, čak i kada je to zahtijevalo velike žrtve. Papa Franjo u apostolskom pismu ‘Očevim srcem’ ističe da je Josipova pravednost proizašla iz njegove vjere, ljubavi i poslušnosti Bogu.​ Sveti oci nisu Josipa promatrali kroz ono što bi običan čovjek bez Duha Božjega učinio na njegovom mjestu, nego su ga promatrali kao Božjeg čovjeka, ispunjenog Duhom Svetim, koji je uvijek slijedio Božju volju“, rekao je mons. Zgrablić.

​

Papa Franjo o sv. Josipu govori kao o „svecu iz susjedstva“ koji ne govori, ali djeluje u tišini, štiteći i vodeći, rekao je nadbiskup, dodavši da je to uloga i umirovljenih svećenika: „biti oslonac Crkvi, kao što je sv. Josip bio oslonac Mariji i Isusu, moliti za sadašnju i buduće generacije svećenika, za nova svećenička zvanja, ne kroz aktivnost, nego kroz molitvu, savjet i duhovnu prisutnost“.

Molitvom se povezujemo i s papom Franjom „koji je u poodmakloj dobi i još uvijek se nalazi na liječenju. Molimo za njega“, potaknuo je mons. Zgrbalić. Promišljajući o starosti, papa Franjo je rekao: „Starost je vrijeme mudrosti i dubokog smisla. Ona je dragocjeno blago koje treba cijeniti i prenijeti drugima“, podsjetio je nadbiskup, naglasivši da papa Franjo često ističe i „važnost snova sv. Josipa kao ključnog načina na koji je Bog komunicirao s njim i vodio ga kroz važne odluke u njegovom životu“. Pritom Papa pojašnjava da su Josipovi snovi bili sredstva Božje providnosti, pokazujući njegovu duboku vjeru, poslušnost i hrabrost.

„To je put duhovnog života i umirovljenih svećenika: sanjati Crkvu i moliti za Crkvu da živi u duhu Josipove poslušnosti“, rekao je mons. Zgrablić, naglasivši da svećenici u umirovljeničkim danima „nose bogatstvo iskustva, mudrost stečenu godinama služenja, i tiho, poput sv. Josipa, nastavljaju bdjeti nad Crkvom molitvom i primjerom ustrajnosti do kraja“.

„Starost nije vrijeme gubitka smisla, već prilika za dublje razumijevanje Božje prisutnosti u životu. Ona donosi zrelost, sposobnost sagledavanja prošlih događaja iz drugačije perspektive i mogućnost da se stečena mudrost prenese mlađim generacijama. Često se u suvremenom društvu starost gleda kao teret, ali u Božjim očima ona je blagoslov. Stariji ljudi, posebno svećenici, posjeduju bogatstvo uspomena, iskustava i duhovne snage koja može obogatiti Crkvu i zajednicu“, rekao je mons. Zgrablić, podsjetivši na riječ pape Franje da stariji ljudi „imaju poslanje: prenositi vjeru, prenositi povijest, graditi budućnost“.

„Sveti Pavao nas hrabri riječima: „Snaga se u slabosti usavršuje“. I kada tijelo slabi, Božja milost postaje još vidljivija. Niste manje vrijedni jer ste u godinama. Naprotiv, vaša uloga u ovom životnom razdoblju je od posebne važnosti – možemo učiti od vas kako vjernost Bogu nikada ne gubi svoju snagu“, rekao je nadbiskup obraćajući se umirovljenim svećenicima.

Podsjetio je da su zadarski svećenici starije životne dobi „prošli kroz teške kušnje, vrijeme kada su neki napuštali svećeništvo, ali i razdoblja progona tijekom komunističke jugoslavenske diktature. Zahvaljujemo vam na postojanosti, na vašem svjedočanstvu vjere i što ste ostali vjerni Kristu i njegovoj Crkvi“, rekao je mons. Zgrablić umirovljenim svećenicima. Potaknuo ih je da i dalje mole za Zadarsku  nadbiskupiju, za nova duhovna zvanja te da don Eugen Šutrin i druge Sluge Božje Zadarske nadbiskupije budu uzdignuti na čast oltara.

Zahvalivši i sestrama milosrdnicama koje djeluju u Svećeničkom domu i cijelom osoblju Doma „koji se s ljubavlju brinu za potrebe svećenika“, nadbiskup je rekao da je njihova služba „neizmjerno važna jer omogućuje dostojanstveni i miran život onima koji su čitav svoj život posvetili Bogu i Crkvi. Neka im Gospodin uzvrati obiljem milosti i nagradi ih za svako djelo ljubavi“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je mons. Josi Kokiću čestitao imendan, poželjevši mu po zagovoru sv. Josipa obilje Božje milosti, zdravlja i radosti u svećeničkom životu.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

U župi Uzašašća Gospodinova u Pakoštanima u subotu, 15. ožujka, završena je dvodnevna duhovna obnova koju je predvodio fra Stjepan Brčina.

Fra Stjepan je predvodio misno slavlje i klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom. U duhu navještenog Evanđelja, u propovijedi je govorio o potrebi opraštanja na tri razine: drugima, sebi i Bogu.

Ljudi često jedni druge povrijede i pritom zadobiju rane, a to zatvara srce. Neopraštanje ima psihosomatske i duhovne posljedice na čovjeka te je fra Stjepan potaknuo vjernike da se ne boje otvoriti pred Bogom, priznati svoje rane, a ne ih potiskivati. Nekim ljudima je teško osjetiti da je Bog ljubav, jer za svoga života nisu dobili ljubav i nježnost, rekao je fra Stjepan.

„Nastaje problem ako ne liječimo rane i ako ne zacijelimo. To je potencijalno mjesto gdje djeluje Đavao i ne dopušta da se srce iscijeli. Važno je duhovno ozdraviti. Zbog svojih rana i povreda koje nanose jedni drugima, ljudi često ne znaju oprostiti, a onda i osoba koja ne oprašta postaje nezadovoljna“, rekao je fra Stjepan, poželjevši da osobe budu slobodne, da sa čovjekom ne upravljaju rane, bol i Đavao. Onaj tko ne oprosti, sebi nanosi štetu.

„Važno je zacjeljivati osobne, obiteljske, rane mjesta i države. Treba praštati, jer osoba zaslužuje mir. Kad odlučimo oprostiti, zatvaramo rane i suzbijamo djelovanje Zloga na naš život i našu obitelj. Tada Zli nema u čemu vladati“, poručio je fra Stjepan. Upozorio je da čovjek ima sklonost kažnjavati drugoga, da trpi i drugi koji ga je povrijedio, a time sebi škodi. Ako osoba iscijeli svoje rane i radi na sebi, na dobrom je putu i otpornija na djelovanje Sotone, rekao je Brčina.

„Važno je imati mir u srcu i savjesti. Radimo na svom srcu, ne bojmo se. Osobito nas boli ako nas povrijedi bližnji. Bolno je ući u svoju nutrinu i u rješavanje loših odnosa koje osoba ima s nekim. Najgore je ako se potiskuje nešto. Ali, ono što boli, Gospodin liječi. Toga se ne treba bojati“, ohrabrio je fra Stjepan, istaknuvši: „Čovjek ne prašta svojom snagom koja je ograničena, nego na duhovnoj razini, Božjom ljubavlju i snagom, i to je za dobro osobe. Ne bavi se drugima, usredotoči se na sebe, oraspoloži svoje srce da u duhu oprostiš“, potaknuo je Brčina.

Kad je osoba duhovno slobodna da ne osjeća gorčinu, onda će i emocije ozdraviti u odnosu prema drugome, s vremenom, ovisno o dubini rana i povreda. Brčina je potaknuo vjernike da predaju Isusu sve što osjećaju, jer onda nastupa emocionalno ozdravljenje. Kad se oprašta u duhu, može se oprostiti i osobi koja ti nije fizički blizu i pokojnoj osobi, rekao je fra Stjepan.

Nekad je teško i sebi oprostiti, neki ljudi ne mogu oprostiti samima sebi. „Netko je donio krivu odluku u prošlosti, učinio težak grijeh i mnogi  ispovijedaju isti grijeh koji su već ispovjedili – to znači da osoba nije oprostila sebi. Život je blagoslov, kako god težak bio“, rekao je fra Stjepan. Istaknuo je da Bog oprašta i potaknuo da ne sumnjamo u Božju ljubav. Važno je živjeti sadašnjost odnosa, a ne se opterećivati zbog loših odluka u prošlosti.

„Život osobe nije slučajan. Svi su s razlogom tu gdje jesu. Počni cijeniti život i mjesto gdje jesi. Tu te Bog stavio i otkrij zašto si tu stavljen. Ne dajemo sami sebi smisao, mi postojimo za druge. Postajemo sretniji kad živimo jedni za druge, kad ljubimo druge, kad služimo drugima“, poručio je fra Stjepan, rekavši da je loš stav kad se osoba fokusira na svoje rane i od sebe radi žrtvu.

Brčina je rekao kako je prekrasno razmišljati što Bog radi po nekoj osobi i njenom životu. „Svi su stvoreni s razlogom. Ne mrzimo život, što god se dogodilo. Olako se obeshrabrimo, uslijed teškoća. Budimo zahvalni Bogu za dar svoga života“, potaknuo je fra Stjepan. Brčina je rekao kako se neki ljudi ljute i na Boga, pripisuju mu krivicu za neka loša djela koja se dogode.

„Što god nam se događa, Bog će okrenuti sve na dobro. Nemojte se ljutiti na Boga, nego molite Boga da vam da snagu i da ostvari u nama ono za što jesmo, tu gdje jesmo. Nekad ne znamo zašto se nešto događa, ali nije uputno uvijek tražiti odgovor za sve, zašto je nešto. Dobit ćemo odgovore kad tad. Budite strpljivi,  Bog zna što radi“, poručio je fra Stjepan.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Sastanak Organizacijskog odbora za proslavu Nedjelje Božjeg milosrđa u Zadru pod predsjedanjem zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića održan je u petak, 14. ožujka, u salonu Nadbiskupskog doma u Zadru.

U pripremi za tu središnju proslavu u Godini jubileja u Zadarskoj nadbiskupiji, zadnja dva mjeseca, pod predsjedanjem nadbiskupa Zgrablića održavaju se sastanci Liturgijskog i Tehničkog odbora i dogovara organizacija toga događaja.

Po sudionicima iz svih crkvenih i društvenih institucija na toj proslavi na Mali Uskrs, 27. travnja, cilj je pokazati koliko po djelovanju različitih razina u društvu: u bogatstvu obitelji, zajednica, udruga, različitih profesionalnih i dobrovoljnih skupina i pojedinaca koji služe općem dobru, ima dobra u svijetu te istaknuti da je to razlog za zahvalnost, radost i nadu, u skladu s geslom Jubileja Hodočasnici nade; jer se u izloženosti mnogih informacija često stvara dojam da u svijetu prevladava zlo. Nakana proslave je predstaviti duh Godine jubileja što većem broju ljudi, a ne samo vjerničkim skupinama te što više ljudi koji na razne načine čine dobro u društvu, uključiti u jubilejsko slavlje.

„Kako bismo evangelizirali krepost nade i u njoj prepoznali Božju spasonosnu prisutnost koja prebiva u srcu svakog čovjeka, želja mi je u Jubilejskoj godini istaknuti ‘mnoge dobre stvari’ koje se rađaju iz nade i koje se njeguju u Crkvi i društvu te ih povezati s jubilejskom milosti potpunog oprosta. Vazmeno vrijeme i Nedjelja Božjeg milosrđa čini mi se vrlo prikladnom za povezivanje Božjeg milosrđa (oprosta), nade (dobra) i kulture koja iz njih proizlazi“, rekao je nadbiskup Zgrablić, idejni pokretač i inicijator načina održavanja te proslave, sabirući u proslavi Nedjelje Božjeg milosrđa poticaje nade, Božje milosrđe kao milosti Svete godine tijekom koje se može dobiti i potpuni oprost i geslo „hodočasnici nade“.

Na sastanku su potvrđeni daljnji zadaci u pripremi proslave. Proslava započinje u 16 sati prigodnim duhovnim programom čiji je sadržaj osmislio fra Bojan Rizvan; između ostaloga, molit će se krunica Božjeg milosrđa. Nakon predprograma, u 17 sati nadbiskup Zgrablić će predvoditi misno slavlje ispred crkve sv. Marije, što je prvi put da se misa predvodi s toga mjesta, Čikinog trga, u Zadru. Do Čikinog trga i oltara nadbiskup i svećenici koncelebranti će doći u velikoj ulaznoj procesiji od katedrale sv. Stošije, prolazeći kroz narod zapadnom stranom Foruma.

U bogoslužnom prostoru će se nalaziti Višeslavova krstionica ispunjena vodom, znak pokrštenja Hrvata. U tom uskrsnom vremenu, u obnovi krsnih obećanja je osobiti značaj krsne vode. Misa će početi škropljenjem naroda blagoslovljenom vodom od strane nadbiskupa Zgrablića i svećenika.

U prednjem dijelu bogoslužnog prostora će se nalaziti i križ iz katedrale sv. Stošije, središnji znak Jubileja u Zadarskoj nadbiskupiji. Ispod križa će biti postavljeni relikvijari s relikvijama svetaca koji se nalaze u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti Zadar i u župama Nadbiskupije. Križ je svjedočanstvo Božje ljubavi prema nama, a  sveci su svjedočanstvo ljubavi prema Bogu. Uz ambon će biti kip Gospe od Zečeva iz Nina koje je središnje marijansko svetište u Zadarskoj nadbiskupiji i jedno od najstarijih marijanskih svetišta u Hrvatskoj.

U znaku hodočašća kao znaka Jubileja, nakon mise nadbiskup Zgrablić će predvoditi procesiju ulicama zadarskog poluotoka, u kojoj će svećenici nositi relikvijare svetaca. To će biti prvi put u životu Zadarske Crkve da će se kroz grad Zadar održati procesija s mnogim relikvijama koje posjeduje Zadarska nadbiskupija. U održavanju događaja će sudjelovati brojni volonteri iz župa, zajednica, braniteljskih udruga i navijačke skupine Tornado.

U pripremi toga događaja kao prigode za zajedništvo i jačanje kreposti nade u Nadbiskupiji, održan je i susret s predstavnicima Grada Zadra i drugih mjerodavnih službi za dobivanje suglasnosti i potrebnih potvrda s obzirom na posebnu regulaciju prometa taj dan u organizaciji tako velikog događaja na kojem se očekuje sudjelovanje više tisuća ljudi iz cijele Zadarske nadbiskupije. Za predstavnike pojedinih zajednica i institucija će biti unaprijed određena mjesta, kao i posebno mjesto za invalide.

Član oba odbora je don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. U Liturgijskom odboru za proslavu Nedjelje Božjeg milosrđa su svećenici: Dario Tičić, Roland Jelić, Josip Radojica Pinčić i Martin Jadreško. Članovi Tehničkog odbora su svećenici: Damir Šehić, Bojan Rizvan, Mario Akrap, Luka Šustić, Marko Vujasin i Marko Dokoza, a zapisničar je Tin Vidov.

Na drugu korizmenu nedjelju župnici u Nadbiskupiji pročitali su vjernicima na misama Proglas nadbiskupa Zgrablića o toj proslavi koja se odvija pod geslom ‘Zauzimajte se za dobro pred svim ljudima’. Također, na svetkovinu Uskrsa župnici će vjernicima pročitati posebnu obavijest o tom središnjem jubilejskom događaju u Nadbiskupiji, kako bi i vjernici koji rijetko dolaze u crkvu, čuli poziv na sudjelovanje u toj proslavi.

Već je i proslava početka Godine jubileja u Zadarskoj nadbiskupiji na blagdan Svete Nazaretske obitelji, u nedjelju, 29. prosinca 2024. imala veliki i neočekivano brojan odaziv vjernika. Stoga se očekuje da će, u tom duhu senzibiliziranosti Božjeg naroda u Nadbiskupiji za jubilejsku godinu koju Crkva proglašava svakih 25 godina, središnja jubilejska proslava Nedjelje Božjeg milosrđa na Forumu i procesija s Križem iz katedrale sv. Stošije, Evanđelistarom i relikvijama svetaca oko poluotoka, uvelike nadmašiti broj vjernika koji je sudjelovao na otvaranju Godine jubileja.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Edukativni susret za turističke vodiče s područja Zadarske nadbiskupije o vođenju kroz sakralna zdanja održan je u petak, 14. ožujka u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Liturgičar don Dario Tičić govorio je o potrebi poštovanja sakralnih prostora koje ne posjećuju samo vjernici, nego i ljudi drugih vjeroispovijesti i nevjernici, ljudi koji žele vidjeti vrijednost.

„Vodiči su veleposlanici vjere i kulture pred ljudima koje vode i pokazuju im što je dragocjeno. Nama nisu dragocjene samo građevine, zdanja koja smo čuvali i u najtežim vremenima, nego i stvarnost koja se odvija u crkvi. Tu su predmeti s kojima se i u kojima se susrećemo s onime što se ne vidi, govori se o transcendenciji“, rekao je Tičić, istaknuvši da je crkva sveti prostor u čijem su središtu i najvažniji glavni oltar za kojim se slavi misa i svetohranište.

„Prezbiterij ili svetište je najvažniji prostor u crkvi. Negdje je svetohranište za glavnim oltarom, a negdje se na sporednom oltaru čuva Sveto otajstvo u kojem je prisutan Krist. Uvijek je u središtu glavni oltar i tamo gdje je svetohranište, gdje gori crveno svjetlo – tu se čuva euharistija, najveća svetinja“, rekao je don Dario, istaknuvši da je crkva prvenstveno sveti prostor gdje se okuplja Božji narod.

„Narod u crkvi nije publika. Kad se slavi sveta misa, to nije predstava. Nego narod zajedno sa svećenikom zajedno prinosi žrtvu. To je sakralni prostor“, poručio je don Dario.

Prostor crkve iziskuje poštovanje te je važno kako su ljudi odjeveni, što je znak poštovanja prema prostoru kojeg se pohodi. Ni u državne i kulturne ustanove ne dolazi se neprimjereno odjeven, upozorio je Tičić, naglasivši: „Kako smo odjeveni je znak našeg osobnog poštovanja prema prostoru kojeg pohodimo“. Istaknuo je važnost da se ne izgubi osjećaj sakralnosti glasnim razgovorima osobito kad crkvu pohodi velika skupina ljudi, koja postaje stjecište vjere i kulture.

Don Dario je potaknuo vodiče da svojim stavom i ponašanjem ljudima daju do znanja da je prostor u kojega su ušli više od običnog kulturnog prostora, u njemu je susret i s transcendentnim.

„U crkvu se ulazi u sferu nečega što nije svakodnevno. Zato su se Božji hramovi nekada zvali templum, od riječi tempus, što znači vrijeme. Taj prostor je odvojen od redovitog vremena i prostora i tu se čovjek susreće s Bogom, transcendentnim. Sakralna zdanja povezuju nas s prošlošću, ispunjavaju ponosom i obavezom da ih čuvamo iz poštovanja i prema onima koji su ih gradili u puno težim uvjetima od suvremenih.

Ljudi u starini imali su osjećaj za nešto što će vrijediti stotinama godina. Živjeli su u gladi, u malim sredinama, neusporedivima s danas, a gradili su velike crkve, još u ono vrijeme. To je primjer koliko su ljudi imali više osjećaja za sveto i najbolje što imaju davali su crkvi. Crkva je bila reprezentativno zdanje“, istaknuo je don Dario. Podsjetio je da se sav život organizirao oko crkve koja je narod duhovno i mentalno okupljala oko sebe, na trgu, kao mjesto koncentracije duhovne i crkvene vlasti.

„SICU-a je prezentacija znanja ne samo o zadarskoj sakralnoj baštini, nego i cjelovitog dosega crkvene umjetnosti u Hrvatskoj“

„Različite populacije posjetitelja različito doživljavaju crkvenu umjetnost i sakralni prostor“, rekla je doc. dr. sc. Ana Jordan Knežević, kustosica SICU-a koja je izlagala o temi „SICU – Izazovi u prezentaciji Stalnog postava i crkvene umjetnosti u suvremeno dobu“.

Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru (SICU) poznata pod nazivom ‘Zlato i srebro Zadra’ je jedinstvena umjetnička riznica sakralne umjetnosti u Hrvatskoj čiji su izloženi predmeti kulturno dobro. U tijeku je postupak da se kao kulturno dobro nazove cijela riznica prvog kata, što nema nijedan muzej u Hrvatskoj, istaknula je dr. Knežević.

SICU je i sakralni prostor jer se nalazi u sklopu dijela benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru osnovanog u 11. stoljeću. „Od stvaranja stalnog postava, dva krila samostana služe za Izložbu. Bilo bi poželjno da se posjetitelji prije ulaska u SICU informiraju da se radi o takvom prostoru, da budu prikladno odjeveni. To treba uzeti u obzir – iako je to Izložba otvorena javnosti, ulazi se u prostor samostana i prolazi se pored crkve sv. Marije. Povijesni kontekst samostana sv. Marije razlikuje se od drugih. Treba istaknuti romaniku u Zadru, Srednji vijek, zvonik pokraj kojeg se ulazi u SICU dao je izgraditi kralj Koloman, ljudi pitaju i o njemu“, rekla je dr. Knežević, istaknuvši da je SICU jedinstvena nacionalna riznica i kapitalni objekt kulture.

„Stalni postav je najsloženija komunikacijska forma i predstavlja okosnicu u odnosu na bilo koju drugu muzejsku komunikaciju. Stalni postav SICU-a je prezentacija znanja ne samo o zadarskoj sakralnoj baštini, nego i cjelovitog dosega crkvene umjetnosti u Hrvatskoj. To je razlikuje od drugih crkvenih riznica. Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, nepokretno kulturno dobro je građevina i njeni dijelovi. To su crkve i prema njima se mora postupati u duhu vjernika, ali i kao prema kulturnom dobru.

Muzejska građa i muzejska dokumentacija štite se kao kulturno dobro. Muzejski predmeti i muzejska zbirka upisani su u inventarnu knjigu koju ima i SICU. Time se stječe status kulturnog dobra i automatski je dio Registra kulturnih dobara Republike Hrvatske“, istaknula je kustosica Jordan. Pokretno kulturno dobro može biti zbirka predmeta u muzejima – to je SICU, koje obuhvaća kompletni crkveni inventar i predmete.

U SICU-a su umjetnine od 8. do 18. st., a najviše umjetnina je iz riznice zadarske katedrale. Na prvom katu su umjetnine od 8. do 15. st., na drugom katu su umjetnine od 15. do 18. stoljeća.

„SICU je jedinstven i jer se u prizemlju nalazi crkva Svete Nedjeljice. Iako ne služi za liturgiju, ljudi se u tom prostoru mole. Jedinstvenost SICU-a je i što je u njemu jako malo uvoznih umjetnina. U SICU-u su svega dvije kopije. Sve je originalna građa nastala u zadarskim radionicama koje su bile i znak moći Crkve u Srednjem vijeku i Zadra koji je bio centar Dalmacije.

Mnoga djela u SICU-u nastala su prema narudžbi crkvenih dostojanstvenika, zadarskog plemstva i građanstva. To nije bilo kakav muzejski predmet koji se stavlja u vitrinu, nego treba gledati njegovu povijest i širi kontekst“, istaknula je dr. Knežević važnost da se umjetnine promatra u kontekstu njihove povijesti kao i poveznicu sveca i crkve. Potaknula je vodiče da povežu sveca i zadarsku crkvu koja mu je posvećena. Kad se govori o umjetninama s prikazom sv. Krševana, sv. Šime, Gospe od Zdravlja, uputiti na pohod tim crkvama njima posvećenima, čime se iz SICU-a usmjerava posjetitelje prema drugim sakralnim objektima u Zadru.

O jedinstvenosti postava SICU-a

Jedinstvenost postava SICU-a je što predmeti nisu postavljeni kao tematske cjeline nego kronološki te vodič sam mora stvarati priču o umjetnini. Dr. Knežević je vodiče stručno savjetovala kako to činiti, na konkretnim primjerima iz povijesti, jer u SICU-u nema određene tematske cjeline pored koje stoje legende.

SICU predstavlja remek djelo muzejske prakse i zbog originalnih ostakljenih drvenih vitrina koje imaju željezne nosače, zbog načina na koji je predmet postavljen na čistu pozadinu bez podloge.

Dr. Knežević je predstavila značajne umjetnine u SICU-u, poput poliptiha Carpaccia iz 15. st., čija je povijesno – umjetnička vrijednost iznimno velika u odnosu na druge slike i ne može biti u kategoriji bilo koje druge slike u drugim muzejima. To treba naglasiti, istaknula je dr. Knežević.

Predstavila je i druge izložene umjetnine među kojima su brojne zavjetni darovi (najreprezentativniji zavjetni dar u SICU-u je Škrinja kraljice Elizabete), zlatarske predmete, pokaznice, ophodne križeve, ikone pred kojima se mole mnogi posjetitelji i tipove ikonografija: ikonografija ciklusa o Bogorodici, od njenog rođenja do uznesenja, kip i slika Gospe od Sniga, Pieta, ciklusi koji prikazuju Kristovo djetinjstvo, Kristovu muku. Na jednom križu iz katedrale dvojica koji se smrzavaju su dvojica od 40 mučenika iz Sebaste, crkva 40 mučenika je postojala u Zadru u Srednjem vijeku. Ta dva lika su netipična u ikonografiji i to je uputno istaknuti, rekla je dr. Knežević. Na drugom katu ima najviše slika posvećenih sv. Jeronimu.

„Ikona Gospe benediktinki nosila se u procesiji, jedna je od najljepših i najvećih ikona. Na njenoj poleđini je sv. Petar koji je bio naslovnik zadarske katedrale. SICU čuva i ikonu Bogorodice s Djetetom, uvoz iz Konstantinopola; iz crkve sv. Šime gdje je original u baroknom oltaru, a u SICU-u je kopija. Častila se utorkom, nosila ulicama. Ikona Gospe od Zdravlja je najčešće posjećena, ljudi se mole ispred nje“, naglasila je dr. Knežević, rekavši da se nakon stručnih odgovora ljudi mole pored ikona i relikvijara.

Svjedočanstva posjetitelja o uslišanjima po zagovornoj molitvi svecima u SICU

Kustosica je govorila i o značenju relikvije i relikvijara. Relikvijar nije običan muzejski predmet, zbog relikvije sveca u njemu. Izrađen je od plemenitih materijala, srebra, zlata, u raznim tehnikama i bogato ukrašen. Zadar je imao puno bratovština koje su dale izrađivati relikvijare, imao je 32 crkve u Srednjem vijeku.

„Poanta je staviti predmet u povijesni kontekst, što je Zadar bio u Srednjem vijeku, koja je njegova moć i moć Zadarske Crkve u tom vremenu. S tim se  može povezati pokazivanje umjetnina, a ne samo nabrajati predmete, bez konteksta“, potaknula je dr. Knežević.

U prezentaciji je pokazala i slike relikvijara u SICU-u. Relikvijar Ruka sv. Ivana Krstitelja spominje se u riznici katedrale, relikvijar bista sv. Marije Magdalene. Jako važan je i relikvijar Lopatica sv. Marka koji se nalazi pored vitrine od Anžuvinaca. U inventaru riznice popisan je odmah ispod relikvijara sv. Krševana, a kontekst je mletačka vlast u Zadru. Zatim, relikvijar Svetog križa i spužve. „Sveta spužva je jedan od predmeta vezan uz Kristovu muku, nakon umakanja u ocat  je ponuđena Isusu na križu“, istaknula je dr. Knežević.

Tu su i relikvijari Čikin križ, sv. Zoila u kojem je ključna kost sv. Zoila. Škrinjica sv. Zoila je stajala u bazilici Svete Marije velike uz škrinju sv. Šime. U samostan sv. Marije 90 % relikvijara došlo je iz Crkve svete Marije Velike, naglasila je kustosica. Relikvijar Dvije ruke iz samostana sv. Marije dala je izraditi Katarina, nećakinja splitskog kneza Hrvoja Vukčića Hrvatinića i supruga moćnog bosanskog vojvode Sandalje Hranića Kosače koji je važan u poticaju izrade zlatarskih predmeta u Dalmaciji.

Dr. Knežević je istaknula da u SICU pristižu mnoge povratne informacije posjetitelja koji su molili u SICU-u zagovor svetaca te svjedoče o uslišanjima i zadobivenim milostima. SICU je i mjesto gdje ljudi dožive i duhovno, religiozno iskustvo. Uz to što vide povijesno – umjetničku građu, ljude oduševi i prostor, viđeno, istaknula je kustosica. Nije dozvoljeno fotografiranje ni glasno pričanje.

Mnogi posjetitelji se preporučuju sestrama benediktinkama u molitve koje rade u SICU-u kao voditeljice kroz Izložbu. Koludrice sv. Marije rade suvenire od čipke i emajla. „To je važno. Emajlom se više nitko ne bavi. To je tehnika Srednjeg vijeka“, istaknula je dr. Knežević.

Izazovi u obnovi prezentacije stalnog postava SICU-a

Iz suradnje s restauratorima, kao najveći problem u djelovanju navodi se što veliki broj posjetitelja u prostoru utječe na mikroklimatske uvjete koji uvijek moraju biti nepromijenjeni i stabilni, a to utječe na slike i drvene nosače. Zato se slike uvijek iznova restauriraju, što nije dobro. Preporučuje se voditi grupe do 25 ljudi i treba izbjegavati diranje predmeta, ikona, da se izbjegnu mehanička oštećenja.

Nakon dugo vremena, u tijeku je ponovni postupak konzervatorsko restauratorskih radova umjetnina u SICU, istaknula je dr. Knežević.

„Nekontrolirani broj posjetitelja izložbe dovodi do oštećenja uglavnom na predmetima koji su rađeni na drvenom nosilu. To su sve slike na drugom katu. U svrhu zaštite predmeta potrebno je da se grupa posjetitelja vodi jasnim smjerom kretanja. Arhitekt za postav sada radi posebno smjer kretanja u postavu. Ne može se ići izvan određene dionice, što se u muzejima označi stopicama. Treba se kretati u jednom smjeru i grupe moraju imati strpljenja“, poručila je dr. Knežević, upozorivši: „Sada je najveći nedostatak postava da nema signalizacije i jasnih smjernica u kretanju, što dovodi do toga da se posjetitelji difuzno kreću po postavu. Gledatelji sami idu gledati što ih privlači, nakon zajedničkog zadržavanja kod prve vitrine. To nije dobar koncept. Oni bi trebali imati pravilan smjer kretanja“, poručila je kustosica, govoreći o neadekvatnom pristupu službenim dvoranama SICU-a u kojima ima puno predmeta, dvorana i uskih hodnika, SICU nije velika rastvorena cjelina.

Među izazovima djelovanja SICU-a je muzeološka koncepcija koja daje značaj muzejskom predmetu, a temelji se na kronološkom principu. „U SICU-u vodič treba sam stvoriti priču koja će SICU držati na nivou, jer se ide od predmeta do predmeta. Izvorni koncept postava je zamišljen da se predmeti razgledavaju u tišini, uz minimalnu primjenu svjetla i tihu glazbu u pozadini“, rekla je dr. Knežević.

Među izazovima SICU-a je i porijeklo umjetnina koje će pri obnovi prezentacije postava biti istaknuto na legendama, da se zna odakle je umjetnina došla: je li to riznica, samostan ili župa, čime se naglašava značaj i drugih crkava kao i informacije o nastanku predmeta: zavjetni dar, izuzetna povijesno – umjetnička vrijednost i sl., rekla je kustosica, podsjetivši kako je to počelo: „Nedostaje dodatne legende predmeta i tematskih cjelina. Kad se otvorila Izložba, postojao je mali letak, vodič i svaki posjetitelj je dobio malu brošuru u kojoj su bili popisani predmeti, bez objašnjenja“. Dr. Knežević je najavila da će se u novoj prezentaciji postava kvalitetno urediti potrebe sanitarnog čvora, garderobe i suvenirnice koja je sada dislocirana.

Prisutne je pozdravio don Marko Vujasin, predstojnik Povjerenstva za pastoral ribara, pomoraca i turista Zadarske nadbiskupije koje je organizator toga susreta.

Na kraju susreta, vodiči su postavljali konkretna pitanja i razmijenili praktična iskustva i potrebe kako bi vođenje bilo na zadovoljstvo svih dionika toga procesa. Osobito su istaknute teškoće pri vođenju ljeti kad su najveće gužve posjetitelja, pogotovo kada se vode grupe s kruzera.

Ines Grbić

Više slika pogledajte klikom na Foto-galeriju / Foto: I. Grbić