Na blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića u ponedjeljak, 12. svibnja, u župi sv. Leopolda Mandića u Dubravi u Zagrebu, svečano večernje misno slavlje predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Ivan 10, 11 – 16

Draga braćo i sestre,

rado dolazim danas iz Zadra u ovu župnu zajednicu kako bih zajedno s vama proslavio blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića. Zahvaljujem fra Josipu Ćibariću, gvardijanu i župniku na pozivu da predvodim ovo slavlje.

Božji narod u Zadru čuva dragocjeni spomen i važan trag svetog Leopolda Mandića u svom gradu. Na današnji dan se vjernici rado okupljaju na svetoj misi i u crkvi Gospe od Zdravlja na zadarskom poluotoku u kojoj je kratko vrijeme sv. Leopold živio i slavio otajstva naše vjere. Naime, nakon završenog studija i svećeničkog ređenja 1890. godine, od 1897. do 1900., boravio je u nekadašnjem kapucinskom samostanu u Zadru i vršio službu gvardijana.

U svjetlu njegova života i glasa Božje riječi koju smo slušali, razmatrajmo danas Isusa Krista – Dobrog Pastira, i svetog Leopolda koji ga je vjerno slijedio.

1. Isus – Dobri Pastir koji polaže život za svoje ovce

Današnje evanđelje Isusa prikazuje kao Dobrog Pastira. “Pastir dobri život svoj polaže za ovce” (Iv 10, 11), kaže nam Isus, predstavljajući sebe.

Isus, Dobri Pastir, je položio svoj život za nas na najkonkretniji i najradikalniji način – umirući na križu. On, nevin i bez grijeha, prihvatio je muku, poniženje, bičevanje i smrt, da bi nama dao život. Njegovo darivanje nije bilo simbolično, već stvarno – cijelim bićem, do posljednje kapi krvi. U Getsemanskom vrtu, kada je mogao pobjeći, ostao je. Na križu, kada su mu se rugali, oprostio je. Njegovo polaganje života znak je potpune poslušnosti Ocu koji nam je time pokazao koliko mu je do nas stalo i kolika je Njegova ljubav prema čovjeku.

U tome se očituje snaga Evanđelja: Bog ne traži najprije žrtvu od nas, nego On sam daje sebe. Takav je naš Isus Pastir – On ide prvi, ne štedi sebe, da bi nas spasio. I upravo zato, njegovo nas darivanje poziva na povjerenje, predanje i zahvalnost. Ova slika Isusa Dobrog Pastira nije tek lijepa metafora, nego stvarnost koja je živjela i u svetome Leopoldu.

2. Ljubav Dobrog Pastira i njezina snaga u životu

Isus kao Dobri Pastir neprestano traži čovjeka. Ne traži ga na silu, već osvaja ljubavlju. On ide ispred svojih ovaca, pokazuje im put, štiti ih i brani kad dođu vukovi, kada nastupe krize, sumnje i kušnje. Ne ostavlja nikoga samoga, već uvijek prvi prilazi ranjenom, izgubljenom i zaboravljenom. Njegova je prisutnost tiha, ali snažna – On poznaje svoje i njegovi poznaju Njega. Upravo je ta dinamika odnosa, osobne blizine i predanosti, ono što čini razliku između pastira i najamnika. Dobri Pastir živi za stado, ne od stada. U tome se očituje Isusova božanska ljubav – koja ne računa na dobit, nego daruje sebe do kraja. Sv. Leopold je dobro razumio i proživljavao ovu dinamiku ljubavi između Pastira i stada.

3. Dobri Pastir i suvremeni čovjek

Isus, Dobri Pastir ostaje iznimno važan i suvremenom čovjeku. Papa Benedikt XVI. u homiliji na blagdan Krista Kralja 2006. rekao je: “Kristovo kraljevstvo nije vlast nad stvarima, nego vlast ljubavi koja privodi duše Bogu i tako otvara svijet Bogu”. Isus, kao Dobri Pastir, nije vladar koji pokorava i nameće, ubire porez i namete, nego onaj koji vodi srca kroz ljubav. Toj službi ljubavi posvetio je cijeli život sv. Leopold.

Braćo i sestre,

danas živimo u vremenu koje puno govori o slobodi. Sloboda je postala možda i najveći ideal našeg vremena – sloboda izbora, izražavanja, mišljenja, djelovanja. I to je dobro. Čovjek je stvoren slobodan. Sloboda je Božji dar i ona nas čini dostojnima ljubavi, istine i smisla. Sloboda nas čini sličnima Bogu.

Ali – moramo se pitati: kakvu slobodu zapravo živimo? Jer današnja kultura često slobodu svodi na nešto vrlo površno – “Mogu što hoću”, “Moje je pravo odlučiti što želim”, “Nitko mi neće govoriti što moram učiniti”, „Ja sam gospodar svoga života i svoga tijela“, „Moje je pravo odlučiti da li će se začeti život roditi ili odbaciti“, „Ja smijem odlučiti kad ću i kada umrijeti“.

Sve se relativizira, sve postaje osobna interpretacija, čak život i smrt, dobro i zlo, rod i spol, pa i sama istina. To je toliko snažno da će papa Benedikt XVI. ovaj mentalitet današnjice nazvati „diktaturom relativizma“, a papa Franjo će tome nadodati „diktaturu ravnodušnosti“ koja sebe također stavlja u središte, bez obzira na mnogobrojne probleme i poteškoće koje me okružuju. I mi nismo na to imuni. U velikoj smo opasnosti da udišemo ovaj zagađeni zrak duha mentaliteta relativizma i ravnodušnosti, duha lažne slobode.

U takvom svijetu i mentalitetu – čovjek ne nalazi mir, nego zbunjenost. Ne nalazi sigurnost, nego nesigurnost. Jer kad u svemu postaje najvažnije “moje mišljenje i moja sloboda”, izgubi se temelj, izgubi se oslonac.

I zato danas želimo stati i postaviti sebi iskreno pitanje: Je li sloboda zaista to – da svatko određuje svoju istinu, svoj put, svoje vrijednosti? Je li prava sloboda nešto mnogo dublje? Gdje je kraj takvoj samovolji? Imam li pravo ostati ravnodušan, miran, prema svemu onome što se oko mene događa? Postoji li apsolutna Istina?

U tom kontekstu, Crkva ne šuti, Evanđelje ne šuti, Krist ne šuti. Sv. Leopold nije legenda iz povijesti, nego svjedok Istine. Isus dolazi kao Dobri Pastir, ne da bi nas sputao, ne da bi nas uplašio, ne da bi oduzeo našu individualnost – nego da bi nas oslobodio, objavio Istinu. On ne viče, ne prijeti, ne prisiljava. On čeka – i tiho, ali ustrajno, poziva u dubinama srca i savjesti svake osobe. On gleda – i razumije. On zna – i ljubi. Dolazi kao Dobri Pastir i poziva: „Dođi! Idi za mnom. Ja sam Put, Istina i Život“.

Danas nam Isus ne dolazi reći: “Ne smiješ biti slobodan”, „Ne smiješ učiniti ovo i ono“, nego: “Dođi da ti pokažem što sloboda uistinu jest”. Jer nije svaki glas koji ti šapuće – glas istine. Nije svako – „Svi tako čine“ put u slobodu. Nije svaki izbor koji izgleda privlačno – put koji vodi u život i mir savjesti.

Svi znamo kako je lako zalutati, kako lako upadnemo u laži koje izgledaju istinito. Koliko puta smo krenuli putem koji se činio “slobodnim”, a završio je ranama koje nam uzrokuju toliku bol srca i duše? Koliko puta smo odbacili Boga misleći da nas On sputava, a onda osjetili kako nas vlastita sloboda guši i porobljava?

U tom trenutku zbunjenosti, Isus dolazi i kaže: “Ja sam pastir dobri. Ja poznajem svoje ovce, i moje ovce poznaju mene.” “Ja dajem život za ovce”. “Moje ovce slušaju moj glas; ja ih poznajem i one idu za mnom.” (Usp. Iv 10).

Braćo i sestre,

Krist ne dolazi da nas zarobi. On dolazi da nas oslobodi od lažnih sloboda, da nas oslobodi od iluzije da ćemo bez Njega biti sretniji, ispunjeniji, sigurniji. On ne guši našu osobnost ako ga slijedimo, on je ozdravlja. On ne gasi naše snove, On im daje smisao. On ne uzima naš identitet, On nam pomaže kako bismo mogli biti ono što jesmo.

I zato – ako danas u srcu osjećaš umor u tijelu, teret na srcu, zbunjenost u duši, ako ne znaš kojim putem krenuti, ako imaš previše opcija, a nijedna ne donosi mir – ne moraš sam nositi taj teret. Krist stoji pokraj tebe: nježno, tiho, pun ljubavi i razumijevanja. On ne traži da sve razumiješ, on te samo poziva da Mu povjeriš svoje korake i da ga slijediš. On te vodi u slobodu i život.

I tada, u hodu za Dobrim Pastirom, sloboda prestaje biti borba – i postaje odmor. Istina prestaje biti nešto hladno i apstraktno, zahtjevno i nedostupno – i postaje Lice koje te gleda i prihvaća s ljubavlju. A ti više nisi izgubljen – nego znaš da te Bog voli i vodi, da pred tobom hoda Dobri Pastir.

Zato, ne bojmo se otvoriti srce Dobrom Pastiru. Ne bojimo se povjerovati glasu Njegove riječi, Njegove Crkve, Njegove ljubavi, Njegovih svetaca. Jer prava sloboda ne bježi od Boga – ona ga susreće. Sloboda se ne boji istine – sloboda i istina se u Isusu grle.

U svijetu punom glasova, neka naš život bude odgovor na Njegov zov: “Dođi. Slijedi me. Ja sam put, istina i život.”

4. Glas Pastira u našim srcima i životu

Ipak, braćo i sestre, mnogi danas ne prepoznaju Isusa kao Dobrog Pastira. Žive u svijetu prepunom buke, informacija, samopouzdanja koje često prelazi u duhovnu oholost. Srca su im prezasićena brigama, ambicijama, površnim užicima i razočaranjima. U takvoj nutrini teško je čuti tihi i nenametljivi glas Isusa koji poziva.

A mnogi i ne žele čuti glas Dobrog Pastira kako ne bi morali promijeniti način života. Ne žele se odreći lažnih sigurnosti, ne žele u svojoj oholosti priznati potrebu za Bogom. U svijetu gdje se sloboda često poistovjećuje s potpunom autonomijom – samovoljom, Božji glas izgleda kao ograničenje, a ne kao oslobođenje. Ali istina je upravo suprotna – glas Dobrog Pastira nas vraća nama samima, punini našeg života, i vodi prema ispunjenju i smislu našeg postojanja.

Isusa ne slijedimo jer često nismo spremni ići putem koji nije lagan, ali je istinit. Slijediti Dobrog Pastira znači hodati stazom ljubavi, služenja, odricanja, opraštanja – a to nije uvijek privlačno kulturi trenutka i uspjeha, mentalitetu hedonizma i egoizma.

Zato je važno u sebi nositi duh svetog Leopolda, očistiti svoje srce, stati u tišini, osluškivati što nam Duh nadahnjuje u srcu, prepoznati nutrinu kao mjesto susreta s Bogom – jer jedino tamo ćemo moći ponovno čuti glas Pastira koji nas ljubi i poziva po imenu, koji nas vodi na prostrane pašnjake slobode i izvore vode žive koja „struji u život vječni“, kako je Isus rekao Samaritanki na Jakovljevom zdencu (usp. Iv 4, 1–42).

Sveti Leopold je znao prepoznati taj glas Dobrog Pastira u dubini svoga srca i srcu svakog čovjeka. On ga nije čuo u spektakularnim pojavama, nego u svakodnevnoj molitvi, u opsluživanju redovničkih zavjeta, u osluškivanju savjesti, u služenju ljudima, u ispovjedaonici, u jauku ranjenog srca i boli duše koja zapomaže, u suzi iskrenog kajanja i ljepoti neizmjernog Božjeg milosrđa. Njegova blizina Dobrom Pastiru očitovala se upravo u tome što je čuvao i služio čistoći srca – neprestano tražeći Božju volju i ostajući malen pred Njom. Znao je da se Božji glas ne nameće izvana, već se čuje u nutrini – u onome što srce osjeća kao poziv ljubavi i milosrđa.

5. Sv. Leopold – slika Dobrog Pastira

Zato je sv. Leopold i mogao i sâm biti odraz Isusa, Dobrog Pastira.

Sv. Leopold poznao je dušu čovjeka, kao Isus Dobri Pastir svoje ovce. Sv. Leopold slušao je ljude srcem, ne samo uhom – nije samo čuo riječi koje su mu ljudi izgovarali i grijehe koje su ispovijedali, nego je ulazio u dubinu njihova bića, prepoznavao njihove rane, tišine, nesigurnosti i nade, osjetio je duboku čežnju njihova srca za slobodom i ljubavlju. Njegovo slušanje bilo je prožeto suosjećanjem i duhovnim razlučivanjem. Strpljivo je primao svakoga, kao pastir koji poznaje svoje ovce i zna što im je potrebno. Takvo slušanje moguće je samo srcem oblikovanim molitvom, poniznošću i dubokim sjedinjenjem s Kristom, Dobrim Pastirom.

Poput Isusa, Dobrog Pastira, sv. Leopold je govorio glasom milosrđa, po kojem su mnogi ponovno susreli Boga – njegove riječi nisu bile hladne, nego obasjane Božjom nježnošću i razumijevanjem. Kad je govorio, ljudi su osjećali da ih Bog ne odbacuje, nego prima; da ih ne sudi, nego liječi. Njegova riječ je bila poput melema na ranjeno srce, jer je dolazila iz srca koje je znalo koliko je čovjeku potrebno oproštenje i nada.

U svijetu koji lako osudi i odbacuje, sveti Leopold je pokazivao lice Oca koji trči ususret izgubljenom mlađem sinu i rasrđenom starijem sinu (usp. Lk 15, 11–32); lice  Dobrog Pastira koji ostavlja devedeset i devet ovaca i odlazi u potragu za onom jednom izgubljenom koju, nakon što ju ne pronašao, stavlja na svoja ramena i kojoj se raduje s cijelim svojim Kraljevstvom (usp. Luki 15, 3–7).

Sv. Leopold ostao je vjeran i ustrajan, i kada nije bio shvaćen. Bio je neshvaćen zbog svoje blagosti, jednostavnosti i neumornog rada u ispovjedaonici. No, on se nije obeshrabrio. U tišini je ustrajavao, vjerujući da ga Bog vidi i da njegovo poslanje ima vječni smisao. Vjernost mu nije bila uvjetovana ljudskim priznanjima, nego ljubavlju prema Kristu i dušama koje mu je Bog povjerio.

Kao što je Isus, Dobri Pastir, tako je i sv. Leopold bio otvoren svima, jer je znao da Božje srce ne poznaje granice. Nije gledao tko je tko, odakle dolazi, koliko je sagriješio ili koliko dugo je bio daleko od Boga. Svi su bili dobrodošli. U njegovu pristupu osjećala se bezuvjetnost Božje ljubavi. On je razumio da je milosrđe veće od svake podjele i da je Božje srce otvoreno za sve – za Hrvate, Talijane, Slovence, nevjerne, slabe i izgubljene. U vremenu velikih podjela i političkih napetosti, on je bio most; u vremenu zatvorenosti, bio je otvorena vrata; u vremenu osude, bio je nježnost Božja. Time je pokazao da svetost ne poznaje granice jezika, naroda ni grijeha – samo granice srca koje ljubi ili ne ljubi.

Svetost sv. Leopolda bila je u dubokoj povezanosti s Kristom – Dobrim Pastirom – čiji je glas slušao cijelim svojim bićem.

To je i nama snažan poziv da očistimo svoje srce, uđemo u prostore slobode srca, osluškujemo glas Dobrog Pastira koji nas poznaje poimence i zove po imenu, te postanemo dobri pastiri jedni drugima u svakodnevici života.

Braćo i sestre,

da bismo mi mogli čuti glas Dobrog Pastira, potrebno je imati čisto i ponizno srce. Papa Benedikt XVI. u poruci za korizmu 2012. naglasio je: “Zatvorenost u vlastiti egoizam udaljuje nas od Boga i udaljava nas od drugih”.

Stoga, samo obraćeno i otvoreno srce, slobodno srce od grijeha, može primiti Božji glas i slijediti njegov poziv. Njegov glas ne dolazi kroz buku ovoga svijeta, već ga prepoznajemo u tišini, u dubini naše osobnosti – u savjesti, gdje Bog s čovjekom tiho razgovara, u srcu koje je slobodno od svake zemaljske navezanosti. Srce, ne kao fizički organ, već kao središte ljudske osobnosti, mjesto odluka, čežnji i savjesti, postaje „duhovno uho“ kojim slušamo Gospodina. Ako je srce zarobljeno sebičnošću, teretom grijeha ili ravnodušnošću, ono ne može jasno čuti niti razaznati Njegov glas. Zato je obraćenje, molitva i sakrament pomirenja neophodan put prema osjetljivosti srca koje zna čuti, razumjeti i slijediti Dobroga Pastira. „Bog je naš lijek i liječnik“, kako je govorio sv. Leopold.

6. Sveti Leopold – domoljub i služitelj jedinstva

Sveti Leopold Bogdan Mandić rođen je 12. svibnja 1866. godine u Herceg Novom, u Boki Kotorskoj, kao najmlađi od dvanaestero djece. Već kao dijete primio je snažnu vjeru i pobožnost od svojih roditelja – otac Petar ga je vodio na svakodnevnu pričest, a majka Dragica u njemu je oblikovala ljubav prema Crkvi. Sa 16 godina ulazi u kapucinski red, gdje uzima ime Leopold. Za svećenika je zaređen 1890. godine.

Žarko je želio služiti jedinstvu kršćanske braće, no Božja volja ga je vodila u ispovjedaonicu. U Padovi je neumorno ispovijedao više od četrdeset godina, posvećujući svakome pažnju, tješeći, ohrabrujući i usmjeravajući prema Bogu. Njegova mala ispovjedaonica, sobica, postala je svetište pomirenja – simbol onoga što blagopokojni papa Franjo danas naziva: “Mjesto milosrđa, gdje se nikoga ne sudi, već se svakome pomaže da ustane”.

Kad su ga 1917. vlasti htjele prisiliti da se odrekne svoga hrvatskog podrijetla, Leopold je izjavio: “Krv nije voda” i zbog toga bio je interniran u južnu Italiju. Bio je domoljub, ali i otvoren prema svima – volio je svoj narod, ali je ljubio i sve ljude, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Tako je postao pravi graditelj mostova i preteča ekumenskog dijaloga.

Nakon smrti, fra Leopold, 30. srpnja 1942., pokopan je na gradskom groblju u Padovi, odakle je 1963. njegovo neraspadnuto tijelo preneseno u kapucinsku samostansku crkvu sv. Križa pored sobice – ispovjedaonice u kojem je dijelio Božje milosrđe. Papa sv. Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim na Trgu sv. Petra u Rimu, 16. listopada 1983., nazvavši ga “herojski svjedok Božjeg milosrđa i zaštitnik ispovjednika“.

7. Sveti Leopold – poticaj da budemo pastiri

Braćo i sestre,

danas nas sv. Leopold poziva da slušamo glas Isusa Dobrog Pastira, da ga slijedimo u svemu i bezuvjetno, te da i mi budemo pastiri jedni drugima – s blagošću, s pažnjom, s otvorenim srcem. Poziva nas da ne bježimo od ljudi u njihovim slabostima, nego da ih nosimo u ljubavi, poput Krista.

Neka nam primjer sv. Leopolda pomogne da i mi budemo znak Dobrog Pastira – u obitelji, na poslu, na ulici, u župi. I ne zaboravimo ono što nam sv. Leopold poručuje svojim životom: život i svetost se ne mjere veličinom i ljepotom stasa, količinom djela, nego dubinom ljubavi. A po tome možemo svi biti sveti i veliki.

Neka nam na tom putu slobode, ljubavi i punine života, sv. Leopold pomogne svojim primjerom i zagovorom. Amen.

+ Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Dubrava – Zagreb

12. svibnja 2025.

Na blagdan sv. Leopolda Mandića u ponedjeljak, 12. svibnja, u župi sv. Leopolda Mandića u Dubravi u Zagrebu, svečano večernje misno slavlje predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U duhu navještenog Evanđelja, nadbiskup je razmatrao Isusa Dobrog Pastira i sv. Leopolda koji ga je vjerno slijedio. „Isusovo darivanje nije bilo simbolično, već stvarno, cijelim bićem, do krvi. Njegovo polaganje života znak je potpune poslušnosti Ocu koji nam je time pokazao kolika je Njegova ljubav prema čovjeku.

Bog ne traži najprije žrtvu od nas, nego On daje sebe. Takav je Isus Pastir – on ide prvi, ne štedi sebe, da bi nas spasio. Isus kao Dobri Pastir je stvarnost koja je živjela i u sv. Leopoldu“, rekao je nadbiskup.

Isus Dobri Pastir neprestano traži čovjeka, osvaja ljubavlju blizine i predanosti; to čini razliku između pastira i najamnika. „Dobri Pastir živi za stado, ne od stada. Isusova božanska ljubav ne računa na dobit, nego daruje sebe do kraja. Sv. Leopold je proživljavao tu dinamiku ljubavi između Pastira i stada“, istaknuo je nadbiskup.

Govorio je i o značenju slobode, jer živimo u vremenu koje puno govori o slobodi: izbora, izražavanja, mišljenja, djelovanja. „Čovjek je stvoren slobodan. Sloboda je Božji dar i čini nas sličnima Bogu. No, današnja kultura često slobodu svodi na površnost: “Mogu što hoću”, “Moje je pravo odlučiti što želim”, “Nitko mi neće govoriti što moram učiniti”, „Ja sam gospodar svoga života i svoga tijela“, „Moje je pravo odlučiti da li će se začeti život roditi ili odbaciti“, „Ja smijem odlučiti kad ću i kada umrijeti“. Sve se relativizira, postaje osobna interpretacija, čak život i smrt, dobro i zlo, rod i spol, pa i istina“, upozorio je mons. Zgrablić, govoreći o duhu relativizma, ravnodušnosti i lažne slobode.

„U takvom mentalitetu čovjek ne nalazi mir i sigurnost, nego zbunjenost i nesigurnost. Isus dolazi kao Dobri Pastir, ne da bi nas sputao, uplašio i oduzeo našu individualnost, nego da bi nas oslobodio, objavio Istinu. On ustrajno poziva u dubinama srca i savjesti osobe“, rekao je nadbiskup, poručivši da nam Isus dolazi reći što sloboda uistinu jest.

„Prava sloboda ne bježi od Boga – ona ga susreće. Sloboda se ne boji istine – sloboda i istina se u Isusu grle“, istaknuo je nadbiskup, upozorivši da nije sve glas istine i svako ‘Svi tako čine’, put u slobodu. Svaki privlačni izbor nije put koji vodi u život i mir savjesti.

Ljudi često krenu putem koji se činio ‘slobodnim’, a završi ranama koje nam uzrokuju bol. Odbace Boga misleći da nas On sputava, a onda osjete kako nas vlastita sloboda guši i porobljava, upozorio je nadbiskup, istaknuvši da Krist ne dolazi čovjeka zarobiti, nego osloboditi od lažnih sloboda i iluzije da ćemo bez Njega biti sretniji, ispunjeniji, sigurniji.

„Isus ne guši našu osobnost ako ga slijedimo, on je ozdravlja. On ne gasi naše snove, On im daje smisao. On ne uzima naš identitet, nego nam pomaže kako bismo mogli biti ono što jesmo. U hodu za Isusom Dobrim Pastirom, sloboda prestaje biti borba i postaje odmor. Istina prestaje biti nešto hladno i apstraktno, zahtjevno i nedostupno i postaje Lice koje te gleda i prihvaća s ljubavlju“, poručio je mons. Zgrablić.

Mnogi ne žele čuti glas Dobrog Pastira kako ne bi morali promijeniti način života. „Ne žele se odreći lažnih sigurnosti i u svojoj oholosti priznati potrebu za Bogom. U svijetu gdje se sloboda često poistovjećuje sa samovoljom, Božji glas izgleda kao ograničenje, a ne kao oslobođenje. Ali, glas Dobrog pastira nas vraća nama samima, punini našeg života i vodi prema ispunjenju i smislu našeg postojanja“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da se često ne slijedi Isusa jer „nismo spremni ići putem koji nije lagan, ali je istinit“. Služenje, odricanje nije privlačno kulturi trenutka i uspjeha, mentalitetu hedonizma i egoizma.

„Zato je važno nositi duh sv. Leopolda, očistiti srce, osluškivati što nam Duh nadahnjuje, u nutrini se susresti Bogom – čuti glas Pastira koji nas ljubi i poziva po imenu i vodi u prostranstva slobode“, potaknuo je nadbiskup, rekavši da je sv. Leopold „znao prepoznati glas Dobrog Pastira u dubini svoga srca i srcu čovjeka. Čuo ga je u svakodnevnoj molitvi, u opsluživanju redovničkih zavjeta, osluškivanju savjesti, u služenju ljudima, ispovjedaonici, u jauku ranjenog srca i boli duše, u suzi kajanja i ljepoti neizmjernog Božjeg milosrđa. Njegova blizina Dobrom Pastiru očitovala se u tome što je služio čistoći srca. Zato je sv. Leopold i mogao biti odraz Isusa, Dobrog Pastira“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Sv. Leopold poznavao je dušu čovjeka i slušao ljude srcem. „Nije samo čuo riječi koje su mu ljudi izgovarali i grijehe koje su ispovijedali, nego je ulazio u dubinu njihovog bića, prepoznavao njihove rane, nesigurnosti, osjetio je čežnju njihovog srca za slobodom i ljubavlju. Njegovo slušanje bilo je prožeto suosjećanjem i duhovnim razlučivanjem. Strpljivo je primao svakoga, kao pastir koji poznaje svoje ovce i zna što im je potrebno. Takvo slušanje moguće je srcem oblikovanim molitvom, poniznošću i dubokim sjedinjenjem s Kristom, Dobrim Pastirom“, rekao je nadbiskup.

Poput Isusa, Dobrog Pastira, sv. Leopold je govorio glasom milosrđa po kojem su mnogi ponovno susreli Boga. „Kad je govorio, ljudi su osjećali da ih Bog ne odbacuje, nego prima, liječi. Njegova riječ je bila poput melema na ranjeno srce, jer je dolazila iz srca koje je znalo koliko je čovjeku potrebno oproštenje i nada“, poručio je mons. Zgrablić.

Znajući da njegovo poslanje ima vječni smisao, Leopoldova vjernost nije bila uvjetovana ljudskim priznanjima, nego ljubavlju prema Kristu i dušama koje mu je Bog povjerio. Sv. Leopold je poput mosta posredovao Božje milosrđe u vrijeme podjela i političkih napetosti i bio Božja nježnost u vremenu osude, rekao je nadbiskup.

Sv. Leopold u Padovi je „neumorno ispovijedao više od četrdeset godina, posvećujući svakome pažnju, tješeći, ohrabrujući i usmjeravajući prema Bogu. Njegova mala ispovjedaonica postala je svetište pomirenja, simbol onoga što papa Franjo naziva: ‘Mjesto milosrđa gdje se nikoga ne sudi, već se svakome pomaže da ustane’. Sv. Ivan Pavao II. nazvao je sv. Leopolda “herojskim svjedokom Božjeg milosrđa i zaštitnikom ispovjednika“, podsjetio je mons. Zgrablić, rekavši da je svetost Leopolda bila u dubokoj povezanosti s Kristom, Dobrim Pastirom, čiji je glas slušao cijelim svojim bićem.

„To je i nama poziv da osluškujemo glas Dobrog Pastira koji nas poznaje i zove po imenu“, potaknuo je nadbiskup, rekavši da se Isusov glas prepoznaje u savjesti, gdje Bog s čovjekom tiho razgovara.

„Srce kao središte ljudske osobnosti, mjesto odluka, čežnji i savjesti, postaje ‘duhovno uho’ kojim slušamo Gospodina. Ako je srce zarobljeno sebičnošću, teretom grijeha ili ravnodušnošću, ono ne može jasno čuti niti razaznati Njegov glas. Zato je obraćenje, molitva i sakrament pomirenja put prema osjetljivosti srca koje zna čuti, razumjeti i slijediti Dobroga Pastira. Sv. Leopold nas poziva da ne bježimo od ljudi u njihovim slabostima, nego da ih nosimo u ljubavi, poput Krista i mi budemo znak Dobrog Pastira“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio fra Josipu Ćibariću, gvardijanu i župniku u Dubravi na pozivu da predvodi to slavlje. Podsjetio je da je sv. Leopold od 1897. do 1900. godine bio gvardijan u kapucinskom samostanu u Zadru, služeći i u crkvi Gospe od Zdravlja.

I.G.

ZAGREB: Blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića – Propovijed nadbiskupa Milana Zgrablića

U župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama u petak, 9. svibnja, proslavljeno je trostruko slavlje: 18. godišnjica posvete kistanjske župne crkve sv. Nikole, blagdan prijenosa kostiju sv. Nikole u Bari i krštenje Katarine, devetog djeteta u obitelji Bože i Ane Antić.

Tim trostrukim povodom, svečano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Nikole predvodio je don Franjo Glasnović, župnik Vodica i vodički dekan. U misi su suslavili kistanjski župnik don Stipe Mustapić i sedam svećenika iz Zadarske nadbiskupije i Šibenske biskupije, a sudjelovali su brojni župljani i Janjevci pridošli iz Dubrovnika i drugih mjesta.

Don Franjo je rekao da je zajednička odrednica sva tri liturgijska slavlja toga dana – čovjek. „Čovjek je put Crkve. Čovjek se po krštenju preporađa i suobličuje Kristu i nastoji postati kristolik. Od prvih kršćanskih vremena do danas vrijedi sintagma: kršćaninom se ne rađa, već se kršćaninom postaje. Po krštenju čovjek postaje Božje dijete i dionik zajedništva Crkve“, istaknuo je don Franjo.

Nadalje, rekao je da je Crkva živa zajednica vjernika koja gradi kamenu crkvu, Božji hram u kojem se okuplja slaviti Gospodina i njegova otajstva. Pozvao je vjernike da se kao “živo kamenje ugrađuju u duhovni dom za sveto svećenstvo” te da budu i ostanu ono što su postali i jesu po krštenju: „rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni, da naviještaju silna djela Onoga koji ih iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu“.

U nastojanju življenja vjere i vjerničkom hodu, sv. Nikola biskup je primjer ljubavi prema Bogu i čovjeku, zaštitnik kojega vjernici iz Janjeva stoljećima slave kao svoga zaštitnika.

„Najvažnije u životu i odgoju, a to je i najteže, je odgojiti čovjeka koji će živjeti ljudske i kršćanske vrijednosti kao što su to živjeli naši stari i preci, nasljedujući sv. Nikolu“, rekao je don Franjo. Pozvao je sve da uvijek u središte života stave čovjeka, jer čovjek je put Crkve, a obitelji koje su otvorene Božjem daru života neka budu “put Crkve i naroda.“.

Don Franjo je čestitao roditeljima Ani i Boži Antić na krštenju Katarine, devetog djeteta u njihovoj obitelji i zahvalio im na ukazanom povjerenju što im je kao rođak mogao krstiti njihovo dijete. Pozvao ih je da budu hrabri svjedoci Božje ljubavi i da djecu i dalje odgajaju u ljudskim i kršćanskim vrijednostima.

Župu Kistanje nastanjuju Janjevci koji se osobito utječu zagovoru svoga zaštitnika sv. Nikole. Kistanje od 2015. godine imaju relikvijar u kojem se nalazi ampula koja sadrži Mannu sv. Nikole, svijetlu tekućinu koja prokapljuje iz kostiju sv. Nikole. Tu je relikviju župi Kistanje darovao mons. Francesco Cacucci, nadbiskup metropolit Barija i papinski delegat tamošnje bazilike Sv. Nikole u kojoj se čuvaju moći sv. Nikole.

Posmrtni ostaci sv. Nikole preneseni su u talijanski grad Bari i pohranjeni u crkvu izgrađenu njemu u čast, 9. svibnja 1087., uz veliko slavlje u kojem je sudjelovao i Papa. Do tada je tijelo sv. Nikole počivalo u katedrali u Miri, u današnjoj Turskoj. Pred opasnošću muslimanskog osvajanja Mire, mornari iz Barija uzeli su iz grobnice kosti sv. Nikole i prenijeli ih na sigurno, u Bari, 9. svibnja 1087. godine.

don Franjo Glasnović

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku. Foto: Župa Kistanje

Blagdan Gospe Loretske svečano je proslavljen u župi Gospe Loretske u Arbanasima u Zadru u subotu, 10. svibnja. Svečano večernje misno slavlje u župnoj crkvi Gospe Loretske predvodio je don Milan Ivančević, provincijal Hrvatske salezijanske provincije, jer u toj župi djeluju salezijanci.

„Majka nas okuplja da nam progovori što je važno i odlučujuće za naš život i spasenje. Ona želi da budemo s njenim Sinom Isusom. Stavlja nas pred njega i poziva nas da osluškujemo što nam njen Sin Isus želi reći, da to i učinimo, jer to usrećuje i spašava“, poručio je don Milan, čestitavši blagdan Gospe Loretske osobito majkama.

Bog je kroz povijest učinio mnoge zahvate preko Marije za svoju djecu, poput čudesnog prenošenja Nazaretske kućice u Trsat i Loreto, rekao je don Milan. „Kuća iz Nazareta postala je simbol vječne Božje želje – biti s nama. Loretska kućica, sveta kuća iz Nazareta, nije važna zbog zidova, nego zbog onoga što se u njoj dogodilo – zbog vjere Marije i njenog otvorenog srca“, istaknuo je don Milan, rekavši da nas tome uči i blagdan Gospe Loretske – Bog preko Marije traži mjesto u našem životu, traži dom u našim srcima, obiteljima, zajednicama.

Stoljeća svjedoče o prisutnosti Marije među arbanaškim vjernicima koju su zazivali njihovi preci i oni u izazovima života. I nije im uskratila svoju majčinsku pratnju, zaštitu u kušnjama i nevoljama, jer gdje je Marija, ondje je i Isus, poručio je provincijal.

Čašćenje Marije svjedoči o dvojakoj ljubavi: Isus nam daje Majku i Marija nam daje svoga Sina, rekao je don Milan, istaknuvši da nam Marija i Isus daruju spasenje. „Najveće čudo koje Marija čini u našem životu je ne izgubiti iz vida put našeg spasenja, a to je njen Sin Isus Krist“, naglasio je provincijal. Podsjetio je pritom na Pavlovu riječ: „Bog surađuje na dobro s onima koji ga ljube, da budu suobličeni slici Sina njegova; jer koje pozva, te želi i spasiti, da sudjeluju s njime u proslavi“.

„Marija nam najbolje može pokazati svu ljepotu spasenja, a Isusovu ljubav prema nama možemo prepoznati i jer nam je svoju Majku dao za majku i to u najdramatičnijem času, kad je umirao na križu“, rekao je don Milan. Isus nas i danas poziva da uzmemo Majku k sebi, u svoju kuću i obitelj.

„Marija vodi k Isusu, donosi Isusa. Marija žuri k Elizabeti i donosi radost u kojoj Elizabeti izgovara riječi koje kršćani ponavljaju stoljećima u molitvi Zdravo Marijo. U Elizabetinoj kući Marija izriče hvalospjev Veliča koji je odjek pristanka na suradnju s Bogom. Taj hvalospjev govori o ljepoti Marijine duše. Marija to govori dok je Isus u njenoj utrobi, nevidljiv, ali stvarno prisutan“, rekao je don Milan.

Zbog Isusove prisutnosti razlijeva se radost, Ivan igra u drugoj utrobi. „Nevidljiva Isusova prisutnost sve ispunjava smislom i radošću. Snagom i djelovanjem Duha Svetog i mi primamo Isusa u sakramentima. Nevidljiv je, ali prisutan. Marija nas uči kako živjeti s Duhom Svetim. Ljubav je prvi pokazatelj je li Duh Sveti na djelu“, rekao je don Milan, upitavši umijemo li prepoznati ljubav, Božju ljubav prema nama, i po Marijinoj prisutnosti. Uzimamo li s ljubavlju Isusove zapovijedi, umijemo li ga prepoznati u životu?

Ako poput Marije osluškujemo Duha Svetoga, tišinu, pohranjujemo događaje u svom srcu i budemo poslušni Bogu, i mi možemo donijeti plodove za sebe i za druge, poručio je provincijal, podsjetivši na Božju riječ: „Evo, činim sve novo“.

„Marija nije znala što je čeka, ali je znala tko je zove, tko nudi suradnju. Ona ne traži garancije ni sigurnost – nego vjeruje. Njen pristanak nije izraz slabosti, već hrabrosti vjere“, naglasio je predvoditelj slavlja.

Marija nas privlači ljepotom duše, vodi nas Isusu i upućuje prema spasenju. Marija je svjedokom dvostrukog čuda koje joj je objavio anđeo: ona je začela Sina Božjega po Duhu Svetom i njena rođakinja Elizabeta u starosti je začela Ivana Krstitelja.

Razmatrajući susret dviju trudnica, od kojih jedna, jako stara, nosi Krstitelja, a druga, jako mlada, nosi Spasitelja, don Milan je rekao da ta životna stanja, dobi ne priječe Bogu da učini velike stvari.

„Bog se rado služi manjkavostima ljudi za svoje planove. Obje se raduju zbog suradnje s Bogom. Ono što im se događa govori da je Bog stvarno među nama. To je tajna Božjeg utjelovljenja. I nas uče radovati se Bogu, makar, kao i one, pred problemima“, poručio je provincijal, istaknuvši: „Danas je našem narodu toliko potrebno Marijino ‘Da’ u svijetu u kojem se često govori ‘Ne’ Bogu, ‘ne’ životu i ‘Ne’ poslanju“.

I u braku je Bog ostavio stvarnu mogućnost za svoju prisutnost, rekao je don Milan. „U otajstvu trudnoće događa se stvarno ‘Da’ ili ‘Ne’ Bogu i životu. U bračnom činu, sjedinjenju, kad se događa začeće, prisutan je sâm Bog. On udahnjuje život i dušu u svoje novo stvorenje. Boga se ne može vidjeti, ali On je tu. Samo On udahnjuje život i besmrtnu dušu i za svakoga od nas je rekao: ‘Neka bude’. Tim činom Bog čini roditelje svojim suradnicima u stvaranju“, naglasio je don Milan, rekavši da bez roditelja i bez Boga ne može započeti ni jedan život; s roditeljima počinje nešto što je zauvijek, jer je duša besmrtna.

„Važno je toga biti svjestan, jer to više nije samo naše, već i Božje i On je zainteresiran da ta suradnja uspije. Tu je skrivena ogromna snaga za sve što vas čeka u životu. Tu je križ i težina, ali i čast i dostojanstvo“, poručio je don Milan.

Suvremeni svijet na brojne načine Bogu i životu kaže ‘Ne’, upozorio je provincijal. U Hrvatskoj je službeno potvrđenih oko 8 tisuća namjerno učinjenih pobačaja u bilo kojoj fazi trudnoće.

„Ako tako godišnje nestane po jedan manji gradić u ovako malom narodu, možemo li se uopće više zvati kršćanskim narodom“, upitao je don Milan. Upozorio je i da se spirala stavlja u tijelo žene „na mjesto gdje bi začeto ljudsko biće trebalo naći svoje gnijezdo i živjeti; međutim, nađe da je to mjesto zauzeto i nažalost umire. Tako je njemu uskraćeno ono što netko drugi ima u izobilju. Tamo gdje je Bog rekao: ‘Neka bude’, čovjek kaže: ‘Neće biti’.

Tim činom čovjek, ako je kršćanin, uskraćuje sebi mogućnost pričesti, jer bi to bio dodatni grijeh svetogrđa. Dok god je spirala u utrobi, ne može biti svete pričesti jer ubija čovjeka u startu, kad je gotovo nevidljiv. Na sličan način funkcionira i pilula koju također medicina olako ponudi, ne pitajući se što Bog misli o tome. Kršćanin ne može to se ne pitati. Jer i ovdje je u opasnosti vječno spasenje“, upozorio je don Milan, ohrabrivši: „Bog spašava svijet i ostvaruje svoj plan, a mi možemo biti dio te povijesti“.

Podsjetio je da je Gospa Loretska zaštitnica pilota, zrakoplovstva i svih koji putuju, jer kuća iz Loreta simbolizira putovanje vjere: kuća koja hodi, Marija koja prima Riječ i kreće putem služenja.

„I mi smo pozvani biti pokretne kuće Božje, da nosimo Krista gdje god idemo, poput Marije koja je nakon navještenja pohitala k Elizabeti“, potaknuo je don Milan.

Poželio je da Gospa postane ogledalo i našeg doma kao mjesta gdje se moli, sluša Božja riječ i ljubi u jednostavnosti. „Ako u svom srcu, poput Marije, izgovorimo svoje: ‘Neka mi bude’, tada Bog i u nama može učiniti čudesna djela“, poručio je don Milan, u želji da primimo milosti i darove Duha Svetoga za obnovu povjerenja u Isusa i njegovu majku Mariju koja hoda s nama kroz život.

Nakon mise, provincijal Ivančević predvodio je procesiju s kipom Gospe Loretske kroz Arbanase u kojoj tradicionalno sudjeluje više tisuća vjernika iz raznih dijelova Zadarske nadbiskupije.

I.G.

Foto: Boris Mužanović

Susret voditelja i predstavnika župnih caritasa Zadarske nadbiskupije te djelatnika Caritasa Zadarske nadbiskupije održan je u subotu, 3. svibnja, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Pozdravnu riječ uputio je don Darijo Matak, ravnatelj Caritasa Zadarske nadbiskupije. Ohrabrio je članove župnih caritasa i zahvalio im za njihovo djelovanje. U kratkom duhovnom nagovoru istaknuo je zajedničku odgovornost i služenje potrebitima u duhu kršćanske ljubavi.

Cilj toga susreta je unaprjeđenje rada župnih caritasa, primjena novih alata i jačanje međusobne suradnje.

Predstavljena je implementacija e-Caritas aplikacije koja je digitalni alat za unaprjeđenje evidencije korisnika i komunikacije između župnih caritasa i nadbiskupijskog Caritasa. Objašnjene su osnovne funkcionalnosti te plan koraka implementacije.

Dogovoreno je da je srijeda poslijepodne najprikladniji termin za edukaciju o aplikaciji. Edukacija će se organizirati kad se steknu potrebni preduvjeti, a voditelji će biti obaviješteni o terminu održavanja toga susreta.

Glede osnaživanja rada župnih caritasa, predstavljen je novi obrazac za prijavu korisnika, s ciljem bolje strukture i transparentnosti u radu. Prikazan je i način vođenja korisničkih dosjea, uz primjere iz prakse. U raspravi su podijeljena iskustva iz različitih župa i dane korisne preporuke za unaprjeđenje pristupa korisnicima.

Predstavljeno je djelovanje Obiteljskog savjetovališta kao oblika stručne potpore župnim caritasima u radu s obiteljima i pojedincima u potrebi. Naglašena je mogućnost upućivanja korisnika Savjetovalištu te važnost međusobne suradnje i komunikacije.

Voditelji su informirani o aktivnostima nadbiskupijskog Caritasa, uključujući podjelu hrane putem socijalnih samoposluga te dostavu gotovih obroka korisnicima, kako bi ih mogli pravovremeno upućivati na dostupne oblike pomoći.

Najavljena je duhovna obnova za voditelje župnih caritasa krajem rujna, a informacije i prijave će se koordinirati putem nadbiskupijskog Caritasa.

Predstavljen je okvirni program obnove te ciljevi: jačanje duhovne dimenzije voditelja, zajedništvo i osnaženje za daljnji rad. Prikupljeni su prijedlozi i iskazan interes za sudjelovanjem. Sudionici su upoznati s planiranim koracima implementacije e-Caritas aplikacije i pozvani na suradnju pri edukaciji. Novi obrazac i korisnički dosjei su preporučeni da se uvedu kao standardizirani alati rada s korisnicima.

Izražena je želja za redovitijim susretima ovakvog tipa, kako bi se osnažila mreža župnih caritasa. Susret je zaključen zajedničkom molitvom i blagoslovom kojeg je podijelio ravnatelj Matak, naglašavajući važnost duhovne dimenzije karitativnog djelovanja.

Josip Motušić

Na uočnicu blagdana Gospe Loretske koja se u župi Banj na otoku Pašmanu časti kao Gospa od Bokolja, u petak, 9. svibnja, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić blagoslovio je zavjetni kip Gospe Loretske kod ‘vrata od Bokolja’ u podnožju brda Bokolj u Banju.

Prije blagoslova kipa, mons. Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje za vanjskim oltarom podno brda Bokolj, u blizini mjesta gdje je Gospin kip postavljen, ujedno i kao zahvalu za 90. godišnjicu izgradnje crkvice Gospe od Bokolja koja se nalazi na vrhu brda Bokolj.

Koncelebrirali su svećenici iz Ugljansko-Pašmanskog dekanata i o. Jeronim Marin, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu.

Razmatrajući navješteno evanđelje po Ivanu, nadbiskup je govorio o otajstvu Euharistije kao središtu vjere. „Kada u Oče našu molimo za kruh, ne molimo samo za hranu na stolu. Molimo za sve što nas drži na životu i hrani iznutra – ljubav, mir, sigurnost, snagu da ne odustanemo; molimo za naš život. Isus nije bilo koji kruh, nego nezamjenjivi, kruh živi koji je s neba sišao.

Isus liječi dublju, tihu glad srca, glad za smislom i životom, glad za ljubavlju koja ne razočara, glad za mirom koji ne nestane kad naiđe nevolja. Zato nas Isus ne uči da tražimo ‘kruh za uvijek’, nego ‘svagdanji kruh’. Jer Euharistija je upravo to: svagdanji kruh. Hrana za danas, za ovaj trenutak.

Isusov kruh neće riješiti sve naše probleme kako bismo mi željeli, ne briše sve boli, ali nam daje snagu da kroz sve prođemo – s Njime. Daje nam sigurnost da nismo sami i snagu da živimo kao djeca Oca, ne kao robovi straha“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Kad molimo „Kruh naš svagdanji daj nam danas“, u bîti molimo Oca: ‘Daj nam danas Krista, da ga prepoznamo, da u Njemu živimo’. Jer, bez Isusa sve drugo brzo postane nedovoljno, a s Njim i ono malo što imamo postaje dovoljno za danas, za život, dostatno za život vječni“, istaknuo je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je govorio i o duhu ravnodušnosti i navike kao duhu propasti. Nakon što je Isus govorio o sebi kao kruhu živom koji je obećao život vječni onome tko ga bude jeo, među Židovima je nastala velika rasprava.

„Mi smo ušli u drugu krajnost: ravnodušnost. Toliko smo se priviknuli na svetinje da i ne primjećujemo njihovo sudbonosno značenje i neizmjernu vrijednost“, upozorio je mons. Zgrablić, rekavši da Isus snažno, bez ublažavanja, govori: „Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela na Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi“ (Iv 6, 53).

„Za mnoge tada i danas, to je bilo previše, skandal. Kako nam on može dati svoje tijelo za jelo? A Isus ne povlači riječi, ne tumači to ‘simbolički’, ne umanjuje poruku. On izričito kaže: ‘Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko’. To nije Isusov jezik metafore, preneseno značenje – to je jezik stvarnosti. Isus govori o Euharistiji, o daru po kojem Crkva živi.

Isus govori o novom kruhu, o Kruhu s neba koji nije kao mana, makar čudesna, ali je hrana svakodnevna. Jer, tko blaguje ovaj Kruh, živjet će uvijeke. Živjeti vječno znači već sada živjeti iz nečega dubljeg, neuništivog – živjeti snagom Kristovom, snagom Duha koji nam dolazi kroz kruh i vino pretvorene u Njegovo Tijelo i Krv“, poručio je mons. Zgrablić.

Isusove riječi “Tko jede moje tijelo i pije krv moju, u meni ostaje i ja u njemu” su „radikalno stvarne. Isus govori o nečemu što je u židovskoj tradiciji bilo nezamislivo – piti krv. Jer krv znači život. Krv je sveta. Prema Zakonu, nitko ne smije dotaknuti krv, jer ona pripada Bogu. Isus, pravi Židov, govori kao Bog. Ne daje nešto što ima – daje ono što jest. Isus daje vlastiti život, daje krv, daje srce, daje sebe do kraja. I kaže nam: Uđite u ovaj život. Nahranite se mojim životom. Ostanite u meni – i ja ću ostati u vama“, poručio je nadbiskup.

Istaknuvši da „euharistija nije dodatak vjeri, nešto usputno, nego živa veza, sjedinjenje s Kristom“, nadbiskup je rekao da pričešću hostijom ne uzimamo obični komadić kruha, nego u sebe „primamo Kristov život – njegovo predanje, njegovu vjernost Ocu, njegovu snagu u patnji, njegovu ljubav do smrti, njegovu silu uskrsnuća, njegovu pobjedu nad smrću“.

Isusova riječ je snažan poziv na intimnost i blizinu s Bogom, da naš „život nije paralelan s Kristom, kao da hodamo jedan uz drugoga, nego život u Kristu;  ostati u Njemu kao loza na trsu, kao srce u tijelu, oko u glavi.

Kad primamo Kristovu krv, ono što je izvor njegovog života, tada njegov život postaje naš. Kad smo u Kristu, ne živimo više sami, ne borimo se za život sami. S Isusom naše slabosti više nisu prepreke, jer On koji je pobijedio svaki grijeh živi u nama“, ohrabrio je nadbiskup.

Stoga Euharistija nije samo sveta stvar, nego osobni poziv: „Ostani u meni – i ja ću ostati u tebi“ – i to ne na jedan dan, samo prigodno, za Božić i Uskrs, nego svaki dan, zauvijek“, istaknuo je propovjednik. Živjeti sjedinjen s Kristom duboko, osobno i svakodnevno znači da se vjera ne svodi na običaje, nego je stil života.

Marija – euharistijska žena i majka Euharistije

Nadbiskup je govorio i o Mariji kao ‘euharistijskoj ženi’, majci Euharistije. „Marija je prva u povijesti čovječanstva tijelo i krv Krista primila u sebe. U trenutku navještenja, po Duhu Svetom, ona postaje hram Božji. U njenom krilu Bog postaje čovjek. Kao majka, bila je duboko sjedinjena s Kristom.

Kao što se Isus u Euharistiji daje nama da nas preobrazi, i Marija se potpuno dala Bogu da može postati put milosti za cijeli svijet. Marija je prva pričesnica koja je bila i ostala Božje prebivalište. Ona je, poput Nazaretske kućice, znak Božje blizine u svakodnevici“, istaknuo je nadbiskup.

Kućica iz Loreta koju se u Banju časti kipom Gospe Loretske, „simbol je doma u kojem se Bog utjelovio te Marija i danas poziva da naši domovi budu sveti prostori a mi pričesnici Krista, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da Marija uvijek vodi Kristu.

„Ona je poput svjetla, među nama da svijetli. Marija ne svijetli prema sebi, nego prema Euharistiji, prema Isusu. Ona nam osvjetljava njegovo lice i ne prestaje ponavljati riječi iz Kane Galilejske: ‘Sve što vam rekne, učinite’“, poručio je nadbiskup.

Poželio je da Gospin kip ne bude samo materija, nego svjedočanstvo njene majčinske brige; kad pogledamo Marijin lik, podsjetimo se da ne zaboravimo moliti, da budemo zahvalni te spremni primiti Krista u Euharistiji i u bratu pored sebe, potaknuo je mons. Zgrablić.

Zamolio je Gospu Bokoljsku da nam pokaže kako živjeti Euharistiju ne samo pred oltarom, nego i u životu, da možemo kao Marija uvijek reći: „Evo me. Neka mi bude po tvojoj riječi“.

Na misi su pjevali Zbor mladih iz Kali i župni zbor Banja.

Kip Gospe Loretske postavljen pokraj ‘Gospine stope’

Na kraju mise, don Mario Mršić, župnik Banja, zahvalio je svim župljanima koji su prije petnaest godina izrazili želju za postavljanjem kipa i za to prikupljali priloge, a glavni inicijator bio je banjski župljanin Miroslav Antičev, uz podršku supruge Goranke. Miroslava je podržala i u svemu se osobito zauzela i župljanka Zrinka Kraljev. Župljani su zahvalili na podršci bivšem župniku Marku Dokozi i sadašnjem župniku Mršiću koji je ostvarenje ideje priveo kraju.

Kip je visok 105 cm. Izrađen je od posebnog betona i mozaika, premazan posebnom smolom za otpornost u vanjskom prostoru. Kip je izradio akademski umjetnik Milun Garčević u radionici u Dramlju, koji je i autor kipa Gospe Loretske u Primoštenu.

Kip je postavljen na kamenom postolju na kojem su uklesane riječi: „Marijo, najdraža mati, neka nas tvoja molitva prati. U Godini jubileja, Banjci i prijatelji, 10. 5. 2025.“.

Kip je postavljen na mjestu gdje se u kamenom tlu nalazi tzv. ‘Gospina stopa’ – upravo je ona Banjcima bila nadahnuće i poticaj da tu postave kip. Prema predaji, Gospa je došla iz Loreta na to mjesto podno banjskog brda Bokolj, potom u zadarski predio Arbanasi pa na riječki Trsat. Stručnjaci su izmjerili da je broj toga stopala 36, u prstima je veličine 5 cm, a u peti 3 cm.

Na tom mjestu Banjci su od davnina dolazili moliti se, ribari, pomorci, pastiri. ‘Gospina stopa ‘ za Banjce je znakovito mjesto, a s kipom su htjeli izraziti da je duhovna stvarnost Marijine prisutnosti njima jako važna i mjesto gdje rado dolaze moliti, istaknuo je župnik Mršić.

Na vrhu brda Bokolj, na 175 m nadmorske visine, mještani Banja uz pomoć don Ante Peroša 1935. završili su trogodišnju gradnju zavjetne crkvice Gospe od Bokolja. Župljani su nosili kamenje i potreban materijal na magarcima na brdo te su uz puno odricanja izgradili crkvicu koja je obnovljena 2000. godine. Žene su u prošlosti bose hodale izvršiti zavjet u toj crkvi, ostavljali su zlato za Gospu. Putem do crkvice čija je 90. godišnjica izgradnje upravo u Godini jubileja, 10. svibnja 2025., nalaze se kamene postaje Križnog puta.

Pogled od te crkvice s brda Bokolj pruža se na otočje i Banjci je nazivaju biserom svoga mjesta te se vidi i s otočne ceste.

Na početku mise, nadbiskupa koji je za ljepotu prostora gdje je misa slavljena rekao da je poput „katedrale u prirodi, na otvorenom“ pozdravila je djevojka Barbara Blagdanić, ukratko rekavši o povijesti njihovog mjesta.

Spomen imena Banj datira iz 1265. godine kao ime Banjo. Bio je naseljen još u antičko doba gdje su stari Rimljani imali kupelji, terme, odakle i potječe ime Banj.

Banjska župna crkva sv. Kuzme i Damjana datira iz 1356. g. i obnovljena je sredstvima župljana i dobročinitelja.

Poklon župljana, ručni vez crkvice Gospe od Bokolja, nadbiskupu je uručila djevojka Lucija Pedišić.

Župa sv. Kuzme i Damjana u Banju najmanja je župa na otoku Pašmanu koju nastanjuje oko 130 župljana, odnosno 45 obitelji.

Na blagdan Gospe Loretske, u subotu, 10. svibnja, dva svečana misna slavlja slavljena su u zavjetnoj crkvici na brdu Bokolj, znak vjernosti banjskih predaka koji su je izgradili svojim rukama i na toj uzvisini uzdizali svoje molitve i zavjete Bogu i Majci Božjoj.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku. Foto: I. Grbić

Bdjenje za duhovna zvanja ususret Nedjelji dobrog pastira predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić u katedrali sv. Stošije u Zadru u četvrtak, 8. svibnja.

Susret je okupio i roditelje svećenika iz Zadarske nadbiskupije koji su prvi put dobili poziv za sudjelovanje na tako organiziranom susretu.

Bdjenje je izraz zahvalnosti Bogu za duhovna zvanja i molitva da Bog nastavi pozivati mlade da ga slijede u služenju Crkvi, rekao je nadbiskup i zahvalio Bogu za izbor novog pape, Roberta Francisa Prevosta. „Zahvalni smo Bogu za dar njegovog izbora i molimo da ga osnaži darom Duha Svetoga te da s mudrošću, ljubavlju i hrabrošću služi Crkvi i cijelom svijetu. Neka njegov pontifikat bude svjetionik nade i Kristova mira, a njegova teška i odgovorna služba svjedočanstvo Kristove ljubavi svima nama“, poručio je mons. Zgrablić.

Jedan od važnih putova kojima Bog vodi narod je put duhovnih zvanja. „Duhovna zvanja su dar i poziv. Oni su odgovor na Božji zov koji zahtijeva predanje i povjerenje. Na tom putu nismo sami; Crkva, zajednica vjernika hoda s nama, podržava nas molitvom i potiče da ustrajemo“, istaknuo je nadbiskup. Potaknuo je na molitvu za novog Papu, svećenike, redovnike i redovnice, da njihova služba bude „plodonosna i znak svjetla u svijetu koji traži smisao i istinu“.

U duhu navještenog evanđelja, nadbiskup je razmatrao Isusovu riječ: „Vi ste sol zemlje, vi ste svjetlost svijeta“. „Sol daje okus. Svjetlo daje smisao prostoru. To je duhovno zvanje – biti netko tko donosi smisao, ‘dobar okus životu’, tko, usprkos mraku, ne skriva svjetlo, nego ga nosi drugima“, rekao je mons. Zgrablić.

Isusovi učenici pozvani su biti sol i svjetlo da riječima i djelima preobražavaju svijet. „Sol štiti od kvarenja. Kršćanin nije pozvan prilagoditi se tamnim silama, nego svjedočiti istinu, čuvati dobro i buditi žeđ za Bogom. Svjetlo postoji da drugima pokazuje put. U vremenu površnosti, lažnih identiteta i moralne zbunjenosti, biti sol znači biti dosljedan, čestit i pravedan. Biti svjetlo znači biti onaj koji se ne skriva, nego svojim životom pokazuje smjer“, istaknuo je nadbiskup.

Podsjetio je da je Bog najprije stvorio svjetlo i da je on izvor svjetla. „Bog je simbol svjetla jer po njemu sve postaje vidljivo i smisleno. Svjetlo se ne nameće nego nježno, ali sigurno, ispunjava prostor, vodi nas, otkriva istinu. Takav je Bog. On je svjetlo koje rasvjetljuje tamu našeg postojanja i daje nam orijentir“, rekao je mons. Zgrablić. Isusov poticaj da budemo svjetlost svijeta poziva nas da budemo odraz Božje prisutnosti, da kroz nas svijet vidi lice milosrdnog Oca.

Nadbiskup je podsjetio da je 8. svibnja rođen bl. Alojzije Stepinac. On je svjedočio „što znači biti vjerni službenik Kristov, bez obzira na cijenu. Njegov život i mučeništvo primjer su hrabrosti, vjernosti i duhovne zrelosti iz koje niče autentično zvanje“, koje „izlazi iz svoje udobnosti, svojih sigurnosti i svojih planova“ i kreće na put s Bogom, rekao je nadbiskup.

Svećenici i redovnici „usmjeravaju korake drugih prema Kristu, daju okus Kristove ljubavi kroz sakramente, molitvu, služenje. Njihovo ‘Da’ Bogu je most koji mnoge vodi prema otkriću vlastitog poziva. Oni nisu savršeni, ali su posvećeni i u tome je njihova snaga“, poručio je mons. Zgrablić.

Molitva za zvanja je važna jer potiče otvorenost za Božji glas, njome „otvaramo vrata Neba da Duh Sveti djeluje u srcima mladih“. „Molitva je odnos sa živim Bogom. U tišini molitve srce postaje plodno tlo na koje Bog može posijati sjeme poziva. Molitvom stvaramo duhovnu klimu u kojoj zvanje može dozrijevati“, rekao je nadbiskup i potaknuo da svi „budemo tlo u kojem Božji poziv može rasti“.

Sakramenti ovise o služenju svećenika te „nitko nije izuzet od potrebe molitve za duhovna zvanja. Odgovornost za zvanja nije samo na biskupima i animatorima duhovnih zvanja, nego na svima nama: obiteljima, župama, školama, molitvenim zajednicama“, naglasio je nadbiskup.

Mnogi mladi žive u nesigurnosti, krizi identiteta i smisla te tiha vjernost i podrška roditelja duhovnom zvanju postaje proročki znak. Roditelji svećenika i redovnika proživjeli su put duhovnog poziva svoga djeteta.

„Vi ste svojim životom rekli ‘Da’ životu svoga djeteta, ali i Božjem pozivu u njegovom srcu. Vi najbolje znate što znači darovati Bogu ono najdragocjenije. Nije to jednostavno. Vi ste prvi svjedoci koji su povjerenjem poduprli zvanje kad se tek rađalo, kad je bilo krhko, kad još nije imalo riječi ni sigurnost. Hvala što ste dali Crkvi ono najdragocjenije i najvrijednije. Hvala što ste znali pustiti da vaša djeca postanu ono na što ih je Bog pozvao. Hvala što ste svojim životom svjedočili da se nada ne živi riječima, nego izborima i darom onoga najdragocjenijeg“, poručio je nadbiskup roditeljima svećenika i redovnika.

Nadbiskup je potaknuo na molitvu da Gospodin oslobodi mlade od straha, da im hrabrosti osluhnuti što im govore srce i Bog. „Zvanja ne nastaju u vakuumu. Ona se rađaju u obitelji, molitvi, tišini, u malim, svakodnevnim odlukama vjernosti. Crkva mora biti mjesto koje ne gasi, nego molitvom i primjerom života svijetli kako bi oni koje Bog poziva otkrili Njegove planove“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Potaknuo je na molitvu za nova zvanja, za pastire, redovnike, misionare, za obitelji koje će reći ‘Da’ Gospodinu, da mladi „ne ‘vegetiraju’ u svijetu nesigurnosti, nego budu svjedoci Krista“.

Nadbiskup je pozvao na molitvu i za one koji su sablaznili i ranili druge i za žrtve duhovnih zvanja. „Crkva pati zbog njihovih padova. Molimo za sve žrtve sablazni i rane žrtava koje su prouzročili oni koji su krenuli u duhovno zvanje i u svom padu ranili druge. Neka Gospodin zacijeli sve njihove rane“, potaknuo je mons. Zgrablić.

„Nije manjak zvanja, Bog uvijek zove. Manjak je odaziva! Zato treba moliti za odaziv!“

Nakon propovijedi, don Tomislav Dubinko, član nadbiskupijskog Povjerenstva za duhovna zvanja koje je organizator toga susreta, održao je nagovor o značenju molitve. Istaknuo je primjer Alojzijeve majke Barbare Stepinac koja nije prestala moliti i postiti za sina Alojzija, za svaku fazu njegovog zvanja i života, još dok se nije odazvao, pa i kad je postao nadbiskup, sve do Stepinčeve smrti.

„Molitva je način čovjeka da uzvrati na Božju ljubav koja je uvijek prva. Bog nam svoju ljubav želi darovati i po poslanju, obiteljskom i duhovnom. Kao što je majka bl. Alojzija činila, molitva treba biti najprije zagledanost u Boga. Ne u svoju nakanu, u sebe, što bi Bog trebao učiniti, nego u Boga koji ima najbolji plan za naše poslanje. Molitva treba biti uporna, ustrajna, bez kolebanja, poput dječjeg vapaja, povjerenje u živoga Boga“, rekao je don Tomislav.

U molitvi je važna i šutnja. „Ako molitva treba biti dijalog, kakav je to dijalog ako mi ispričamo svoje, odemo svojim putem, a Bogu koji uporno govori ne damo da dođe do riječi. Kod poziva su važni poziv i odaziv. Nije manjak zvanja, Bog uvijek zove. Manjak je odaziva! Zato treba osobito moliti za odaziv! Odazvati se trebaju svi: Crkva, obitelji, župe, da zvanja dođu iz moje obitelji, župe, grada“, potaknuo je don Tomislav.

Predložio je molitvu desetice krunice za zvanja, prikazivanje svoga trpljenja, bolesti, starosti i teškoća za duhovna zvanja i ustrajnost u postojećima; svake prve subote u mjesecu biti na misi i klanjanju za zvanja te postiti, „čime se oslobađamo sebe kako bi Bog imao više mjesta u našem srcu“, rekao je don Tomislav.

Nakon Službe Riječi, održano je klanjanje za vrijeme kojega je don Antonio Oltran čitao prigodna razmatranja o dinamici Božjeg poziva i odaziva i u svjetlu evanđeoskih primjera Isusovih učenika. Nakon Bdjenja, za sve sudionike priređeno je druženje u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’.

Pjevanje na Bdjenju predvodio je zbor mladih zadarske župe Puntamika pod vodstvom Saše Miočića.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku. Foto: I. Grbić

ZADAR: Bdjenje za duhovna zvanja – Propovijed nadbiskupa Milana Zgrablića

Carlos Palma, utemeljitelj i glavni koordinator projekta ‘Living peace – Živi mir’, član pokreta Djelo Marijino – Fokolarini, predstavio je djelovanje toga međunarodnog projekta u srijedu, 7. svibnja, u podružnici Gradske knjižnice u Providurovoj palači u Zadru.

Projekt odgoja za mir ‘Living Peace International’ Palma je osnovao 2013. godine i prisutan je u oko 2 560 škola i sveučilišta, nevladinih organizacija, udruga i institucija, a sve je počelo sa svega 12 djece u samo jednom razredu u Kairu.

Nositelji toga projekta sada surađuju s 94 međunarodne organizacije i uključuje 3 milijuna učenika u 136 zemalja svijeta. Glavno sjedište ‘Living peace-a’ koji obuhvaća promicatelje mira bez obzira na naciju i vjeroispovijest je u Rimu.

Projekt je nastao kao plod Palminog osobnog iskustva jer je trideset godina živio u zemljama Bliskog istoka gdje je bio rat: u Izraelu, Palestini, Jordanu, Libanonu, Iraku, Turskoj i u Egiptu. Kad je radio kao učitelj malene djece u školi u Jeruzalemu, prvog dana škole jedan dječak ga je pitao: „Profesore, možete li reći što je mir? Želimo znati što možemo učiniti na jedan dan, da više ne bude rata?“.

„Nisam očekivao takvo pitanje. Za mene je to bio šok i jako me pogodilo, jer sam shvatio da su ta djeca rođena i odrasla u ratu“, rekao je Palma. Kasnije je,   hodajući ulicom Jeruzalema, doživio eksploziju bombe koja je mnoge ranila i usmrtila oko njega, a on je bio krvav. I to mu je bio šok, jer je do tada takve prizore vidio samo na televiziji i filmu.

Po izlasku iz bolnice, Palma se upitao što on osobno može učiniti za mir u okruženju kulture smrti. Kasnije je doživio i arapski napad, a on je jednome koji ga je napao zacijelio ranu dok je taj napadač bježao. Nakon tri dana, taj mladić koji ga je kamenovao pokucao je na vrata Palminog doma; donio mu je vratiti njegov rubac s kojim mu je Palma bio zaustavio krvarenje, kad ga je taj napao i u bijegu se ozlijedio i kruh koji je ispekla njegova majka.

„Shvatio sam: ako želim početi s kulturom mira, moram početi s kulturom ljubavi. Tako je nastala prva ideja o pokretanju projekta“, rekao je Palma. Došao je na ideju da izradi kocke mira na kojoj se ispisuju poruke o življenju vrijednosti koje dovode do mira, poput: voljeti prvi, ljubiti sve, oprostiti drugome, slušati drugoga.

U školi djeca su svakog jutra bacila tu kocku te bi nastojala ostvariti poruku o življenju mira, na koju se kocka okrene. Poslije su pri kraju školskog sata razgovarali kako su tijekom dana ostvarili ideje o življenju mira. Djeca su to ozbiljno shvatila te su nabolje promijenili i odnose u svojim obiteljima i školi. Roditelji su govorili kako su njihova djeca željela i nedjeljom ići u školu, koliko ih je privukao taj angažman za mir. Razvili su želju za činjenjem dobra te su djeca obrok koji bi ponijeli od kuće, sami poželjeli darovati drugom učeniku u školi.

U jednom trenutku, djeca u Kairu gdje je Palma radio, željela su pisati svim predsjednicima država i reći im da se „dogodila revolucija, jer žive za mir“. Djeca su poslala pisma na e-mailove više od stotinu državnika. Dobili su odgovore od tadašnjeg američkog predsjednika Baracka Obame koji im je poručio: „Neka vas nitko i ništa ne zaustavi, jer ste počeli hod odgoja za mir“. Odgovorili su im i kralj Španjolske, predsjednik Irske, premijer Luksemburga, nobelovac iz Indije i drugi.

„Upitao sam se što se događa da kocka od papira stvara toliko ‘buke’. Razumio sam da je to Božji prst koji je želio preko tako jednostavne geste potaknuti val mira i nade u svijetu. Kasnije su umjetnici napravili kocku mira za umjetnike, međugeneracijsku kocku mira, kocku mira za slijepe, terapeutske kocke mira, međuvjerske kocke na koju se zapiše rečenica o miru iz druge religije, kocke mira za obitelj, katehezu, psihologe i različite vrste javnog djelovanja u društvu. Nitko nije isključen u življenju za mir. Stavili smo kocke mira i na trgove grada, neke i kao prolaze, kroz koje su ljudi mogli proći“, rekao je Palma. Nastalo je više od sto verzija kocke mira na kojima pojedinci i zajednice poticajnim mislima ispisuju svoje iskustvo mira i izgradnje zajedništva.

Kocka mira ušla je u zatvore, bolnice, među bolesnu djecu koja su u ohrabrujuće poruke na kocki gledala i čitala ih prije odlaska na operaciju te u mnoge organizacije.

Organizacija ‘Svjetski krug veleposlanika mira’ sa sjedištem u Ženevi Palmi je 2012. dodijelila titulu veleposlanika mira, kao priznanje za njegovo djelovanje i  promicanje kulture mira, uz poruku da je predivno djelovanje djece kao graditelja za mir. I djeca mogu postati veleposlanici mira, nakon što ih kandidira netko tko smatra da to svojim načinom života zaslužuju.

Djeca već od svoje vrtićke dobi postaju učitelji mira. Skupina djeca kandidirala je jednog dječaka koji je imao svega pet godina da bude veleposlanik mira. U obrazloženju su napisali: ‘On nam pomaže izmiriti se kad se posvađamo, on pospremi razred i sve sredi za nama kada mi izađemo iz škole’. To dijete je postalo veleposlanik mira. Postoji on line edukacija za kandidaturu veleposlanika mira. Nakon te formacije, djeca odlučuju žele li se kandidirati za veleposlanika mira. Prijava se šalje u Ženevu, odakle dolazi potvrda o imenovanju veleposlanikom mira.

Carlos je opisao razvojni proces kako je jedno dijete napredovalo i postalo veleposlanik mira. Imao je 13 godina, učio je svirati violinu i bio je iz siromašne obitelji. Potaknut aktivnostima i duhom projekta ‘Living peace’, rekao je svojoj majci: ‘Ne želim da druga siromašna djeca, kao ja, moraju proći sve žrtve koje sam ja prošao. Želio bih napraviti glazbeni konzervatorij za siromašnu djecu’.

Sa svojih 15 godina osnovao je konzervatorij, sa 16 godina dobio je počasni doktorat, sa 17 godina dobio je međunarodnu nagradu i pohodio Europski parlament. S 18 godina osnovao je drugi glazbeni konzervatorij, a sada sa svojih 19 godina radi na fakultetu. Koristeći svoje talente, doprinio je kulturi mira i pomogao drugima da razviju svoje darove i sposobnosti.

„Treba biti svjedok mira životom. Zato se projekt zove ‘Živi mir’. Uvijek sam govorio djeci – mir se ne čini, mir se živi. Mir započinje od mene, iz mog srca. Kocka mira pomaže svaki dan provesti neku ideju u praksi i  napraviti neke akcije. Cilj je izgraditi mrežu mira u različitim okruženjima i u svakodnevnom životu, a usmjeren je na škole, skupine mladih na pet kontinenata u svim zajednicama kultura i religija“, rekao je Palma. Predstavio je različite znakove, geste življenja mira: molitvu za mir, zvono za mir, crtanje zastava mira koje djeca šalju u zaraćene zemlje kao znak mira.

„Kineska poslovica kaže: ‘Više buke čini stablo koje se ruši, nego šuma koja raste’. Mi smo danas pred stablom koje pada jer je puno ratova i sukoba u svijetu. No, ima i šuma koje rastu i ima ih puno u svijetu. Ali treba dati glas toj šumi dobroga i mira“, poručio je Palma, istaknuvši da je i Hrvatska zemlja i Zadar grad čiju povijest karakterizira borba za mir kroz stoljeća, a mi smo protagonisti današnje povijesti.

Papa Franjo podržao projekt ‘Living peace’

Zauzimanje za mir bila je jedna od važnih odrednica pontifikata pape Franje. Papa je i oporučno napisao da svoja tjelesna trpljenja prikazuje „za mir u svijetu i bratstvo među narodima“, što projekt ‘Živi mir’ konkretno promiče među ljudima i zajednicama, od najranije dobi djece.

S projektom ‘Living peace’ bio je upoznat i papa Franjo koji je program istog sadržaja inicirao 2014., godinu dana poslije Palmine inicijative ‘Živi mir’. Palma je papi Franji napisao Pismo u kojem mu je rekao da to što je Papa pokrenuo, oni svojim projektom žive već godinu dana.

Nekoliko dana poslije toga, Palmu su nazvali iz Vatikana i rekli mu kako je papa Franjo zamolio da im Palma ispriča sve o tom projektu kojeg provodi.

Papa i suradnici izrazili su Palmi oduševljenje koliko je to što Palma projektom provodi u skladu s idejama i željama pape Franje u zauzimanju za mir.

Nakon toga razgovora s Vatikanom, Carlos Palma i suradnici iz ‘Living peace-a’ ostvarili su i osobni susret s papom Franjom, kada ih je Papa ohrabrio, zahvalio im za sve što čine i puno podržao. Papa je govorio što i Palma ističe: da se „mir među ljudima ili u nekoj zemlji sije u srcu. Ako u srcu nemamo mira, kako možemo očekivati da će u svijetu biti mira“, kao i da se duh mira živi u tzv. „malim stvarima“ u obitelji, na radnom mjestu. Papa Franjo predstavio je projekt ‘Living peace’ na jednom susretu pred 400 000 okupljene djece školaraca.

Skupina mladih sa Sicilije iz projekta ‘Živi mir’ dobila je kocku mira za Jubilej 2025. te je, prije Papine smrti, bila dogovorena njihova privatna audijencija s papom Franjom. Papa je umro, a dva dana poslije njegovog pokopa, djeca su ostavila jubilejsku kocku mira na Papinom grobu u crkvi Svete Marije Velike.

Carlos Palma rođen je u Urugvaju 1958. godine, gdje je završio studij filozofije. Studij teologije i biblijske arheologije završio je u Jeruzalemu.

U siječnju 2015. imenovan je predsjednikom Svjetskog foruma mira za mlade. Od tada je organizirao četiri Foruma mira u kojima je sudjelovalo više od 10 000 mladih s pet kontinenata.

Palma je projekt ‘Živi mir’ predstavio u Europskom parlamentu 2014. godine. Cilj je izgraditi mrežu mira u različitim okruženjima učenja i u svakodnevnom životu. Projekt je usmjeren na škole i skupine mladih na pet kontinenata u svim zajednicama kultura i religija.

Međunarodno diplomatsko tijelo dodijelilo je Palmi 2022. naslov počasnog doktora iz odgoja za mir povodom Petog svjetskog znanstvenog kongresa o umjetnosti, znanosti i duhovnosti za mir i život. Palma je i dobitnik mnogih međunarodnih nagrada u priznanju njegovog zalaganja za mir među ljudima i narodima.

Aktivnosti zadarske djece u promicanju mira

Dobrodošlicu Palmi u Zadru kao domaćin izrazila je i u susretu s njim iskustva u odgoju mladih za mir razmijenila Anamarija Botica Miljanović, voditeljica projekta ‘Muzej u školi – baština i kultura mira’ OŠ Zadarski otoci u Zadru.

Miljanović je bila u pratnji Palme kad je za svog pohoda Zadru pohodio samostan sv. Frane i svetište sv. Šime u Zadru.

Miljanović svake godine s djecom iz OŠ ‘Zadarski otoci’, a priključe im se i druge zadarske škole, prigodnom manifestacijom obilježava spomen ‘Zadarskog mira’ u crkvi sv. Frane u Zadru, koji je potpisan u sakristiji crkve sv. Frane, 18. veljače 1358. godine.

Uz ovogodišnju 667. godišnjicu potpisivanja toga mira, sudjelovala su djeca iz više zadarskih škola i KUD-ovi. Miljanović je upoznala Palmu s tim projektom i sportskom aktivnošću djece u zauzimanju za mir, koje u Zadru provodi u suradnji sa Slobodanom Mijolovićem, hrvatskim atletičarom.

Grad Zadar je dio Europske mreže mjesta mira od 2012. godine te sa suradnicima iz drugih europskih gradova i mjesta u kojima su potpisani mirovni ugovori, provodi europske projekte i inicijative čiji je zadatak promicati kulturu mira i odgoj mladih za mir.

Palmu je u Zadru pratila i s talijanskog prevodila Gina Perkov iz Djela Marijina. Jedna od karizmi toga pokreta koji je nastao upravo u vrijeme Drugog svjetskog rata 1943. godine je zauzimanje za mir i bratstvo među narodima te pedagogija zajedništva.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Bdjenje za duhovna zvanja održano je u katedrali sv. Stošije u Zadru u četvrtak, 8. svibnja. Propovijed zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića donosimo u cijelosti.

1. Hodočašće nade i duhovna zvanja

Draga braćo i sestre,
dragi roditelji naših svećenika, redovnika i redovnica,
dragi hodočasnici nade,

večeras smo ovdje okupljeni na bdjenju, pod svodom ove drage, stoljetne katedrale sv. Stošije, s mislima, srcem i pogledom u nebo – s Bogom, ali s nogama čvrsto na tlu naše svakodnevice – bdijemo, molimo, osluškujemo poticaje Duha Svetoga i Boga molimo i zahvaljujemo Mu za duhovna zvanja.

Danas, s velikom radošću zahvaljujemo Bogu za izbor novog pape, 267. nasljednika sv. Petra, Roberta Francisa Prevosta, koji je uzeo ime Leon XIV., pastira kojeg je Duh Sveti izabrao da vodi Crkvu u ovim vremenima. Zahvalni smo Bogu za dar njegova izbora i molimo da ga osnaži darom Duha Svetoga, te da s mudrošću, ljubavlju i hrabrošću služi Crkvi i cijelom svijetu. Neka njegov pontifikat bude svjetionik nade i Kristova mira, kako je i sâm prije nekoliko trenutaka istaknuo u prvom govoru s balkona bazilike sv. Petra u Rimu, a njegova teška i odgovorna služba svjedočanstvo Kristove ljubavi svima nama.

U ovoj Jubilejskoj godini, koju živimo pod snažnim geslom „Hodočasnici nade“, Crkva nas poziva da otkrijemo tko smo i kamo idemo. A ovaj trenutak, večeras, govori o jednom od najvažnijih putova kojima Bog i dalje vodi svoj narod – putu duhovnih zvanja.

Duhovna zvanja su dar i poziv. Oni su odgovor na Božji zov, odgovor koji zahtijeva predanje i povjerenje. Na tom putu nismo sami; Crkva, zajednica vjernika, hoda s nama, podržava nas molitvom i potiče nas da ustrajemo. Neka ovo bdjenje bude i naš izraz zahvalnosti Bogu za svećenička i redovnička zvanja, ali i molitva da Gospodin nastavi pozivati mlada srca da ga slijede u služenju Njegovoj Crkvi.

Molimo večeras, braćo i sestre, s vjerom i nadom, da Duh Sveti nastavi djelovati u srcima onih koji se odazivaju Božjem pozivu. Molimo za novog Papu, za sve svećenike, redovnike i redovnice, za sve one koji hrabro koračaju putem duhovnog poziva. Neka njihova služba bude plodonosna, neka bude znak nade i svjetla u svijetu koji traži smisao i istinu.

Ujedinjeni u molitvi, nastavimo koračati kao „Hodočasnici nade“, vjerujući da nas Bog vodi i da je naš hod usmjeren prema njemu, našem izvoru i cilju.

2. Sol i svjetlo: poziv na preobražaj svijeta

U evanđelju po Mateju koje smo večeras slušali, Isus nam govori: „Vi ste sol zemlje… Vi ste svjetlost svijeta…“ (Mt 5,13-16). Ove Isusove riječi su poruka i poziv upućen svakome tko vjeruje. Sol daje okus. Svjetlo daje smisao prostoru. A baš to je duhovno zvanje – biti netko tko donosi smisao – „dobar ukus životu“, biti netko tko, usprkos mraku, ne skriva svjetlo, nego ga nosi drugima.

Isus svojim učenicima govori da su sol i svjetlo jer ih poziva da svojom prisutnošću, riječima i djelima preobražavaju svijet. Sol štiti od kvarenja – i tako je kršćanin pozvan živjeti u svijetu, ne da se prilagodi tamnim silama, nego da svjedoči istinu, čuva dobro i budi žeđ za Bogom. Svjetlo postoji da omogući život i drugima pokazuje put. Danas, u vremenu površnosti, lažnih identiteta i moralne zbunjenosti, biti sol znači biti dosljedan, biti čestit, biti pravedan. Biti svjetlo znači biti onaj koji se ne skriva, nego svojim životom pokazuje smjer.

Simbolika svjetla vodi nas još dublje u spoznaji Boga i našega duhovnog poslanja. U samom početku Biblije, u Knjizi Postanka, čitamo da je prvo što je Bog stvorio – svjetlo. „Neka bude svjetlost! – i bi svjetlost“ (Post 1,3). Prije Sunca, prije zvijezda, prije vremena – Bog stvara svjetlo. Time pokazuje da On sam, Bog Stvoritelj,  jest izvor svjetla. Bog je simbol svjetla jer je On onaj po kojemu sve postaje vidljivo i smisleno. Svjetlo ne možemo uhvatiti, ne možemo ga zadržati, ne vidimo ga izravno – ali bez njega ne možemo vidjeti ništa. Ono nas ne prisiljava, ne nameće se – nego nježno, ali sigurno, ispunjava prostor, vodi nas, otkriva istinu. Takav je Bog. On je svjetlo koje rasvjetljuje tamu našega postojanja, koje nam daje orijentir. I kad Isus kaže da je on „Svjetlost svijeta“ te da i mi trebamo biti svjetlost svijeta, tada nas poziva da budemo odraz te Božje prisutnosti, da kroz nas svijet vidi lice milosrdnog Oca.

3. Zajedništvo zvanja: svećenici, sveci i odgovornost Crkve

Današnji dan, 8. svibnja (1898.), dan je rođenja blaženog Alojzija Stepinca – pastira Crkve u Hrvata, koji je cijelim svojim životom svjedočio što znači biti vjerni službenik Kristov, bez obzira na cijenu. Njegov život i mučeništvo primjer su ne samo hrabrosti i vjernosti, već i duhovne zrelosti iz koje niče autentično zvanje. Blaženi Alojzije znao je da bez svetih i čestitih svećenika nema budućnosti Crkve. Njegove riječi odzvanjaju i danas kao poziv: „Svećenik nije svećenik za sebe, nego za vas,“ za druge. Njegovo nasljedovanje Krista i danas rađa plodove u dušama onih koji razmišljaju o duhovnom pozivu, a njegov zagovor neka prati sve one koji hrabro koračaju putem zvanja.

Svećenici, redovnici i redovnice u Kristovu poslanju imaju ključnu ulogu. Oni su oni koji korake drugih usmjeravaju prema Kristu. Oni su svjetiljke koje, i kad su same ranjive, ustrajno gore. Oni su sol koja zajednici daje okus Kristove ljubavi – kroz sakramente, kroz molitvu, kroz služenje. Njihovo „Da“ Bogu postaje most koji mnoge vodi prema otkriću vlastitog poziva. Oni nisu savršeni – ali su posvećeni, i u tome je njihova snaga.

Blagopokojni papa Franjo u svojoj poruci za 62. Svjetski dan molitve za zvanja govori jednostavno, ali snažno: „Zvanje je dragocjeni dar koji Bog sije u srca, poziv da se iziđe iz sebe i krene putem ljubavi i služenja.“ Upravo to – izići iz sebe, izići iz svoje udobnosti, iz svojih sigurnosti, iz svojih planova – i krenuti na put s Bogom, to je nada koja nas usmjerava prema Kristu.

4. Molitva rađa zvanja: odgovornost i snaga zajednice

Molitva za duhovna zvanja je od presudne važnosti za Crkvu. Bez molitve nema otvorenosti za Božji glas. Molitva nije puko traženje, prozba, „moljakanje“ – ona je odnos s živim Bogom. U tišini molitve srce postaje plodno tlo na koje Bog može posijati sjeme poziva. Kad molimo za zvanja, ne molimo samo za „nekoga drugog“ – mi otvaramo vrata Neba da Duh Sveti djeluje u srcima mladih. Mi, molitvom, stvaramo duhovnu klimu u kojoj zvanje može rasti i dozrijevati. Isus sam kaže: „Molite gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“ (Mt 9,38).

Župne zajednice moraju biti svjesne: bez svećeničkih i redovničkih zvanja nema sakramenata, a tamo gdje nema sakramenata – nema Crkve. Euharistija, pomirenje – ispovijed, sveti red, bolesničko pomazanje – svi sakramenti ovise o služenju onih koje Bog poziva. Zato nitko nije izuzet od potrebe molitve za duhovna zvanja. Odgovornost za duhovna zvanja nije samo na biskupima i animatorima duhovnih zvanja – ona je na svima nama. U obiteljima, u župama, u školama, u molitvenim zajednicama – svatko ima svoju ulogu.

5. Zahvala, poslanje i molitva

Dragi roditelji naših svećenika, redovnika i redovnica, vi ste proživjeli put duhovnog poziva vašeg djeteta. Vi ste svojim životom rekli „Da“, ne samo životu svojega djeteta, nego i Božjem pozivu u njegovu srcu. Vi najbolje znate što znači darovati Bogu ono najdragocjenije. Nije to jednostavno, ali zato vaša uloga u Crkvi nije sporedna. Vi ste prvi svjedoci, vi ste oni koji su vjerom i povjerenjem poduprli zvanje – kad se tek rađalo, kad je bilo krhko, kad još nije imalo riječi ni sigurnost.

Papa Franjo ističe da „zvanje nikada nije blago koje ostaje zaključano u srcu, nego ono raste i jača u zajednici onih koji vjeruju, ljube i nadaju se“. Vi ste, dragi roditelji, ta zajednica, zajednica obitelji, vjere, podrške. Danas, kad mnogi mladi žive u nesigurnosti, krizi identiteta i smisla, vaša tiha vjernost i podrška duhovnom zvanju postaje proročki znak. „Mnogi mladi“, piše Papa, „doživljavaju duboku krizu smisla… no Gospodin želi u svakome od nas probuditi svijest da smo ljubljeni, pozvani i poslani kao hodočasnici nade.“

Zato smo ovdje večeras, da molimo Gospodina da i danas, u ovom našem vremenu punom buke i zbunjenosti, ponovno probudi zvanja. Tu smo kako bi molili da Gospodin oslobodi srca mladih od straha, da im dade hrabrost stati u tišini, osluhnuti što im srce govori – i pitati Boga: „Koji je tvoj plan za mene?“.

Zvanja ne nastaju u vakuumu. Ona se rađaju u obitelji, u molitvi, u tišini, u malim, svakodnevnim odlukama vjernosti. Zato Papa piše: „Poziv sazrijeva u svakodnevnom nastojanju oko vjernosti evanđelju, u molitvi, duhovnom razlučivanju i služenju“. A mi kao Crkva moramo biti mjesto koje ne gasi nego molitvom i primjerom života svijetli kako bi oni koje Bog poziva otkrili Njegove planove.

I zato, večeras, pred ovim oltarom, pred Isusom nazočnim u Presvetom Oltarskom Sakramentu, zajedno kao zajednica vjere, molimo za nova zvanja, za pastire, za redovnike, za misionare, za obitelji koje će reći „Da“ Gospodinu. Molimo za mlade, da ne samo prežive, vegetiraju, u svijetu nesigurnosti, nego svjedoci svjetla, svjedoci Krista, sol ovom svijetu. Molimo za nas same, da budemo tlo u kojemu Božji poziv može rasti.

6. Moliti za one koji sablaznili i ranile druge i za sve žrtve

U ovom molitvenom bdjenju ne zaboravimo u molitvu uključiti i one koji su krenuli putem zvanja, ali su putem posustali, sablaznili druge, zalutali. Molimo za njih – ne iz osude, jer na to nemamo pravo, nego iz nade da ih Božje milosrđe može obnoviti. Crkva pati zbog njihovih padova, ali još više pati ako ih se zaboravi. Molimo i za sve žrtve sablazni i sve rane žrtava koje su prouzročili oni koji su krenuli putem duhovnog zvanja i u svom padu ranili druge. Neka Gospodin zacijeli sve njihove rane.

7. Zahvala roditeljima

Na kraju, dragi roditelji – u ime Crkve, u ime svećenika, redovnika i redovnica koji su iz vaše obitelji izišli, želim vam reći jedno iskreno: Hvala. Hvala što ste dali Crkvi ono najdragocjenije i najvrijednije. Hvala što ste znali pustiti da vaša djeca postanu ono na što ih je Bog pozvao. I hvala što ste svojim životom svjedočili da se nada ne živi riječima – nego izborima i darom onog najdragocjenijeg.

Zaključak

Neka i ova večer bude ohrabrenje svima nama da, kao hodočasnici nade, nastavimo putem vjere – svatko u svom pozivu – i da se nikada ne prestanemo moliti za one koje Bog i danas poziva: da budu sol, svjetlo i nada ovom svijetu.

Amen.

+ Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup